Zemljotres
| ← Naslovnica | Zemljotres autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1896. godine. |
One nesrećne godine 1883. stanovahu kod nas dva gimnazijalca. I jedan i drugi bijaše Ličanin; od njih sam samih čuo da im rodna sela nisu ni na puškomet daleko.
I jedan i drugi bijaše kršan tijelom, u jednoga i drugoga bijaše široko, koštunjavo lice i tavna kosa. I slični bijahu kao rođena braća — nesrećnici, a opet su se gledali kao pas i mačka.
Iđahu u isti razred.
Stjepan Kovačić, »Šokac«, razbio bi po jedanput nedjeljno nos Stevi Kovačeviću, a »Vlah« bi mu od milošte pravio škulje u glavi.
Šta nije činio moj pokojni stric, penzionirani profesor, da ih umiri! Poslije svake bi bitke spavao zbog sigurnosti s njima u njihovoj sobi; po čitave im je dane govorio da je sloga braće amanet koji ostavi Gaj sa svojim ilircima, deklamovao im je Preradovićevu Braću i čitao Luku Botića, ali — sve uzalud!
Baš uoči onog užasnog potresa imađasmo goste. Poslije večere odu Stevan i Stjepan u svoju sobu da uče. Bijahu začudo mirni, a ipak prođe već osam dana kako se ne pokrviše. — Ili bijaše to tek zbog ono nekoliko gospojica što eto opkoliše N-a, jednog profesora muzike, da im nešto svira na pijanu.
Taman se stadoše sobom talasati i slijevati nebeski zvuči jedne Beethovenove sonate, kad al se otvore vrata đačke sobe. Steva uhvatio Stjepana, a Stjepan Stevana za uši, pa kako plaho upadoše, prevališe pun puncat stol i velečasnog gospodina Španovića, čovjeka gojaznog, pobožnog i općepoštovanog, ukratko župnika Majke božje u R. Bijaše im na putu i naša kuvarica Betika, djevica besprijekornog ponašanja, a po gordom držanju slična telegrafskoj »štangi«, te jadnica noseći iz kujne čaj padne ko skrhana jela na gospodina V., činovnika u sudu, koji je — dakako, samo u srcu — bio vatren patriota ...
Kroz lom se i džumbus čuje samo Steva kako urliče:
- Da ti pokažem, kukavico, da je Dubrovnik srpski!
- Lažeš, magarče! Kralj Bela i... — urliče Stjepan.
Drugog sam jutra baš navlačio cipele, žaleći u srcu što je sinoć stric otkazao stan Stjepanu i Stevi. Meni deranu, »normalcu«, bijahu vazda dobri. Kako bijahu vječito zavađeni, vrbovahu koječim mene za saveznika ... Razmišljao sam i gledao turobno kroz prozor. Jutro bijaše sivo, mračno. Tanka žućkasta magla pritisnula uzduh i pala na blatnu ulicu, na lice i odijelo rijetkih prolaznika i na mokro perje onih sićanih vrabaca.
Stala me hvatati neka čama.
Odjedared zatutnjiše i zabrujaše brzi, rastrgani i silni zvukovi, kao da je ko prstom naglo prevukao preko tipaka kakvih ogromnih orgulja. Taj čas opazim seljaka mljekara kako je zaglavinjao, posrnuo i poskočio, bacio pune sudove, uhvatio se za bravu komšijske kapije i spram sebe glupo i preplašeno izbečio oči. Zaurlaše tamo negdje na ulici psi tanko i plaho, pa zalajaše pomamno.
Rastrgano jato bijelih golubova pomiješa se baš pred prozorom mojim kao daje vjetar ponio iz kake kancelarije komade artije — pa poleti strelimice i na povet u maglovitu visinu. I ja padam sa stolice i vidim kako se srušilo nešto bijelo i veliko kraj prozora. Jest, jest, to je dimnjak — i crepovi evo padaju. Staklo zveči, namještaj tandrka, sa tavanice pada kreč, ruše se čirci, zaljuljala se obješena lampa.
Užasan darmar, zbrka zvukova — i sve se smiri dok sam okom trenuo. Učini mi se da sanjam, da sam svjestan da sanjam, ali da se ne mogu probuditi.
Nastane za časak mrtva, grobna tišina, ali odjedared kao za okladu dojeknuše ljudski glasovi.
— Zlato moje, jesi li živ?! — doprši uzrujana, blijeda i čupava strina Pavka iz svoje sobe. Iz modrih joj očiju sve vrcaju suze. Dosegne me u naručje i odnese me u trpezariju. Stric se ukucio na stolici, blijed kao krpa, pa čupkara ubruščić. Opazivši me, nasmije se kako ga nikad ne vidjeh da se smije, i reče dobrostivo:
— A znaš li ti što je to bilo? Potres, dragi moj, potres je to bio ili trus, kako kažu Dubrovčani! ... Ali, bože, da se nije štogod desilo onim nevaljalcima! I on potrči u đačku sobicu, a mi za njim. Mi unutra, a ono Stjepan zagrlio Stevana, a Stevan zagrlio Stjepana! Sve onako u gaćama i košuljama grle se u hladnoj sobi. Još od sinoć ruje im se uši i rumene tragovi po obrazima. Ljube se i plaču.
— Ne plači, boleni Stjepane! — veli Stevan.
— Ne ridaj, bolesni Stevane! — veli Stjepan.
— Hvaljen budi Jezuš Kristuš! —javi se na vratima kuvarica Betika, djevica besprijekorna ponašanja, a po gordom držanju slična telegrafskoj »štangi«.
| Povratak na vrh stranice. |