Zapisnik s 21. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Zapisnik s 20. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik s 21. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Zapisnik s 22. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Standardni jezik i književni jezik; Izvještaj o projektu STRUNA: Hrvatsko strukovno nazivlje. Dana 6. ožujka 2008. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 6. ožujka 2008. na svojoj dvadesetprvoj sjednici. Dnevni red bio je:
1. Standardni jezik i književni jezik
2. Izvještaj o projektu STRUNA: Hrvatsko strukovno nazivlje
3. Razno
Na pitanje ima li primjedaba na zapisnik s 20. sjednice Vijeća prof. Branka Tafra iznijela je ove primjedbe: U zapisniku nije primjereno prikazano njezino sudjelovanje u raspravi o Riječi predsjednika. Trebalo je reći: „Profesorica Tafra smatra da u suvremenom jeziku dosta često glagolski prilozi sadašnji konverzijom prelaze u pridjeve, dok su se u književnom jeziku u prošlosti, što se vidi i u hrvatskim gramatikama sve do vukovaca, upotrebljavala dva glagolska participa, sadašnji i prošli, koji su se razlikovali od glagolskih priloga ili po akcentu ili po dočetku.“ Uz drugu točku dnevnoga reda trebalo je o njezinu sudjelovanju u raspravi stajati: „Profesorica Branka Tafra napomenula je da pri izradi te baze podataka i uopće rada na terminologiji mogu pomoći bogata iskustva prvih nam susjeda, Slovenaca.“ Vijeće je te njezine primjedbe uzelo do znanja i prihvatilo.
Za riječ se javio i profesor Ivo Pranjković. On nije imao primjedaba na zapisnik, ali je htio naknadno dati svoj prilog raspravi o prvoj točki dnevnoga reda prošle sjednice, na kojoj nije bio prisutan. Rekao je da su oblici na -ći glagolski prilozi, koji mogu u nekim slučajevima postati i pridjevi, pa se to nerijetko i događa, ali tada gube svoju glagolsku narav, pa se stoga ne mogu smatrati participima, koji su bitno određeni upravo svojim udjelom u glagolskoj naravi. Ti su oblici prilozi upravo po tome što su izvedeni od glagola. Prof. Branka Tafra izrazila je mišljenje da na to pitanje valja gledati strogo sinkronijski i da su ti pridjevski oblici s toga gledišta doista popridjevljeni prilozi, bez obzira na to što su u 19. stoljeću bili participi prezenta. Nasuprot tomu je profesor Ježić zastupao mišljenje da se uopće prilozi izvode od pridjeva, a ne obratno, pa je umjesno i ovo tako opisivati. U tome su ga poduprli i drugi, a predsjednik je posebno istaknuo da nema univerzalne zakonitost po kojoj bi se od glagola po njihovoj glagolskoj naravi izvodili prilozi prije nego pridjevi ili imenice. Oko toga pitanja nije došlo do suglasnosti, ali se suglasno utvrdilo da, kako god stajalo s time, to nema bitnoga utjecaja na zaključak koji je Vijeće donijelo na svojoj 21. sjednici. Uz prvu točku dnevnoga reda 20. sjednice obratio se predsjednik Vijeću ovom riječi: „Naše je Vijeće već dobro zagazilo u treću godinu svojega rada, temeljito je raspravilo niz pitanja iz svojega zadanog djelokruga, načelnih i operativnih, pa i aktualnih, i donijelo je o njima niz obrazloženih zaključaka. A ipak se čini potrebnim vratiti se malo na početak, čak i na ono što je pred tim početkom: na naziv pod kojim je Vijeće osnovano. Naziv standardni jezik u svijetu, pa tako i u nas, ne pripada starijemu sloju jezikoslovnoga nazivlja, ali se je već čvrsto udomaćio. Njegov sadržaj je u nas daleko najbolje, a i u svjetskim okvirima vrhunski, objasnio Dalibor Brozović. Reklo bi se da tu više nema što tumačiti. A ipak se opet i opet doživljuje kako spomen standardnoga jezika i njegov odnos prema književnom jeziku izaziva nesporazume i zamućuje rasuđivanje. Potrebno je stoga na čas zastati i okrenuti se tomu pitanju. No sve što će se o tome ovdje moći reći bit će samo razrada onoga što je već iznio Brozović.
Nesporazumi što se javljaju oko standardnoga jezika - većinom samo naslućuju u naznakama - raznoliki su. Jednima je standardni jezik isto što i književni, pa se onda može učiniti da je to tek pomodna i nepotrebna tuđica, stoga pomalo i nepoželjna. Drugi opet misle da je standardni jezik samo ukinuta sloboda jezičnoga izražavanja. Takvi će govoriti o “kavezu hrvatskoga standarda” i o “uzama standarda”, kako smo, ne tako davno, mogli pročitati u novinama. Tako shvaćen, standardni jezik nekima onda predstavlja potpunu suprotnost književnomu jeziku, jer za književni jezik misle da je to jezik “lijepe književnosti”, umjetnosti riječi, a taj je “potpuna i ničim ograničena sloboda”. Trećima je pak upravo tako shvaćen standardni jezik bez zadrške poželjan jer smatraju da u javnoj porabi ne smije biti nikakvih inačica. Motivi koji ih pri tome potiču različiti su: od grčevite težnje za redom i poretkom do čežnje za potpunom nacionalnom čistoćom nakon desetljećā sustavno održavane mutljage. Četvrtima je napokon standardni jezik sumnjiv s tehnokratske pragmatičnosti i instrumentaliziranosti, koju im sugerira taj naziv, pa misle da su u njem po samoj njegovoj naravi previše prigušene izražajne vrijednosti, da se zanemaruje književnost, iz koje on ipak izvire.
Istina je da nazivi književni jezik i standardni jezik pripadaju različitim naslojinama u stvaranju jezikoslovnoga nazivlja, pa su im i kulturnopovijesni konteksti različiti. To potiče neke od tih nesporazuma. No i inače su u znanosti nazivi raznoliko naslojeni, pa to ne sprječava da se skladno sliju u cjelovito nazivlje i djeluju kao kompaktna slitina. Doista nema razloga da to ne bude tako i s nazivima književni jezik i standardni jezik. Književni jezik naš je tradicionalni naziv. On nema veze s umjetnosti riječi, nego je to jezik kakav se rabi u knjigama. Dobro bi se mogao zvati i “pismeni jezik”, kao što se na njemačkom zove Schriftsprache i na francuskom langue écrite. Nazvan je po tome što je jezik pismenosti. Zasnovan je na tradiciji takve porabe, kakva se već gdje stvorila. Po njezinoj naravi i prema njezinim potrebama on je već sam po sebi ujednačeniji nego su mjesni govori, bolje povezuje veću jezičnu zajednicu, a rječnik i frazeologija razvijeni su mu i izgrađeni koliko to već zahtijeva komunikacija u krilu te zajednice.
Standardni jezik, bez obzira na to što mu naziv zrcali drukčiji mentalitet i izražava gledanje iz druge perspektive, ipak nije drugo nego književni jezik, koji, i kad se potpuno standardizira, ostaje to što je i bio. Nimalo mu se ne kidaju veze s književnošću, koja također ostaje to što je bila i kad se počne stvarati na standardnom jeziku. Standardni jezik tako nasljeđuje sav književni jezik iz kojega se razvio kao svoju izražajnu mogućnost. On je i dalje taj književni jezik, samo mnogo razvijeniji, ujednačeniji i opremljen leksikom, frazeologijom, sintaktičkim sklopovima koji omogućuju da se bez posebnoga stvaralačkog napora govori o svemu o čem se govori u krugu nadetničke i nadnacionalne civilizacije kojoj pripada zajednica što se tim standardnim jezikom služi. A razvijeni su i postupci kojima se to stalno nadograđuje i nadopunja prema mjeri sve novih potreba, a da se time ne pokoleba čvrstoća već izgrađenoga. Pražani su to nazvali njegovom elastičnom stabilnosti. A to što se njime može sporazumijevati o svemu i u svim izražajnim registrima njegova je polivalentnost, svestrana upotrebljivost.
Standardni je jezik, kako znamo, normiran, ali ta norma nije samo eksplicitan propis, ona je uvelike i uporabna i kao takva, zasnovana na uzusu koji je, zadržavajući svoju oblikovanu cjelovitost, podložan stalnim lakim promjenama, moglo bi se upravo reći fluktuacijama, nekako kao morska površina, pa je i sama norma u pojedinostima svoje pojavnosti podložna tim fluktuacijama. Standardni jezik stoga u zbilji nije onako skamenjen i ukočen kakvim ga rado zamišljaju. Daje prostor slobode kad postoji potreba za njim, određuje mu okvire, a daje i gotove izražajne uzorke, pa i kalupe, kad takvi olakšavaju život. Tek u jednom je standardni jezik, kad zbilja to jest, nepotkupljivo čvrst: mora se uvijek znati hijerarhija i raspored izražajnih vrijednosti, mora biti jasno koji izraz nosi koju, stilistika mu mora biti jasno i stabilno orijentirana. Upravo to je u konačnom zbroju standardnost standardnoga jezika, a ne isključivanje inačica. Ta je standardnost mnogo suptilnija nego se obično misli, a ipak je nepokolebljivo čvrsta. Razumije se da takvo, ispravno, shvaćanje standardnoga jezika postavlja velike zahtjeve nastavnicima materinskoga jezika, a i onima koji ih školuju, veće nego su mnogi od njih svjesni da im se po naravi njihova zadatka postavljaju.
Standardni je jezik uvijek književni jezik, u svakom značenju i smislu koji taj naziv nosi. No nije svaki književni jezik i standardni. Stoga standardni jezik nije isto što i književni i za nj treba poseban naziv. Standardni je jezik određen i uređen do najviše mjere koja je za nj dostižna. Ta pak nikada nije tolika kolika je za organske mjesne govore. Doživio sam da se u malom naselju u Moravču, tamo prema Sv. Ivanu Zelini, moj domaćin, i sam u međuvremenu Zagrepčanin, pred svojom djedovskom kućom porječkao s domorodcima oko parkiranja. Pozvao se pri tome na to da mu je to djedovina. Odgovorili su mu: „Da ste odavde govorili biste kao mi.” A nije govorio standardnim jezikom, nego kajkavski, ali kako se govori u Zagrebu. To je nesputana spontanost jezičnoga izraza! Takva strogost i takva isključivost sa standardnim jezikom nije moguća. Rekao bih, srećom, kako god neki čeznu za tim. Doista, hvala na takvoj slobodi od “kaveza” i “uza” standardnoga jezika.
Nije, međutim, normiranost, dakle određenost i uređenost, čvrsta orijentiranost stilistike uza svu veliku raznolikost spontanih poraba, jedino što standardni jezik čini standardnim. Čini ga time i to što nositelje te raznolikosti jednoznačno i obvezatno uklapa u jezični izraz širega nadetničkog i nadnacionalnoga civilizacijskoga kruga kojemu pripadaju. Postiže da se na njega i s njega lako prevodi sa svih i na sve jezike toga kruga. Standardni jezik orijentiran je ne samo prema unutra, nego uvijek i prema van. Ne utemeljuje samo, nego i priključuje. Stoga visoko razvijeni jezici uzornih tekstova koji utemeljuju kulturne krugove nisu standardni, koliko god bili određeni, uređeni i izgrađeni. Oni utemeljuju kulture, a ne uključuju jezično u civilizacije zasnovane na njima.
Ne ulazimo sada, jer ovdje tomu nije mjesto, u suptilna pitanja kulturne i jezične povijesti razlažući zašto klasični i helenistički grčki, zašto arapski Kur’ana časnog, zašto hebrejski Zakona, Proroka i Spisa, da se navedu samo neki primjeri, nisu standardni jezici, a klasični se latinski ipak donekle može smatrati ranom najavom te pojave. Temeljni razlog za to proizlazi iz onoga što je upravo rečeno.
A odmjerivši onako od oka, može se reći da se pravi standardni jezici javljaju u doba kad se i inače počinje govoriti o standardima: u doba industrijskoga društva. Ta njegova sociološka dimenzija nije manje bitna od normiranosti i izgrađenosti.
Ako tko misli da bi se moglo i drukčije, valja odgovoriti da bi se doista i moglo, ali da tada moramo preodrediti pojmove kojima tu baratamo. Govorim s apostolom Pavlom: „Sve nam je dopušteno, ali nam nije sve korisno”. Tko želi preodređivati pojmove, mora samo uvjerljivo pokazati da je to korisnije.“
Na tu se Riječ nadovezala živahna i plodna rasprava. Izražavalo se slaganje s njezinim mislima i isticalo se da su nam oba naziva potrebna jer doista ne označuju isto. Donosili su se i konkretni primjeri za to što može značiti jedno, a što drugo. Pridružujući se tomu prof. Mile Mamić je upozorio na to da u porabi tih naziva u udžbenicima vlada velika zbrka koja ozbiljno zbunjuje učenike. Pridružila se i prof. Dunja Pavličević Franić ističući da djeci u prvim razredima osnovne škole valja govoriti o književnom jeziku, jeziku što se rabi u knjigama, a poslije, kad porastu i dozriju za to, upoznati ih s nazivom standardni jezik i objasniti im što on upravo znači.
Na temelju svega toga Vijeće je konsenzusom donijelo zaključak da su nam oba naziva potrebna, da ih oba valja upotrebljavati svaki u svojem značenju već prema tome o čem se govori, a u nastavi primjereno uzrastu učenika.
Pod drugom točkom dnevnoga reda podnijela je dr. Dunja Brozović Rončević temeljit i zaokružen izvještaj o radu na hrvatskom strukovnom nazivlju što je u okviru projekta STRUNA pokrenut u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje pod pokroviteljstvom Nacionalne zaklade za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj RH.
Izvor
uredi- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
- Zapisnik (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)