Zapisnik s 15. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Zapisnik s 14. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik s 15. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Zapisnik sa 16. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Uporaba stranih riječi. Dana 21. prosinca 2006. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 21. prosinca 2006. na svojoj petnaestoj sjednici.
Primjedaba na zapisnik 14. sjednice nije bilo i on je jednoglasno prihvaćen.
1. Pristupivši prvoj točki dnevnoga reda “Poraba stranih riječi”, članovima Vijeća obratio se zamjenik predsjednika Vijeća i pročitao Riječ predsjednika:
Za svakoga tko se služi standardnim hrvatskim jezikom postavlja se u većoj ili manjoj mjeri pitanje porabe stranih riječi. One su u hrvatskom jeziku prisutne, a pitanje njihove porabe svodi se uvelike na to koliko su i standardne. Ovdje, sasvim svjesno, još nije bilo riječi o tuđicama, jer taj naziv svojom negativnom konotacijom donekle prejudicira odgovor na pitanje koje se ovdje postavlja. Sugerira protupitanje: “A što će nam tuđe?” No još važnije je to što se pojam tuđice ne poklapa s pojmom riječi stranoga podrijetla. Tako sat, boja, čizma nisu tuđice, nego sasvim domaće riječi. Njihova poraba ne predstavlja nikakav normativni problem, kako god su etimološki nedvojbeno orijentalizmi. Sve su tri preuzete iz osmanlijskog turskoga, prva je iz arapskog, a druga i treća su izvorno turskoga podrijetla. Riječi pak kao kava i čaj tako su nerazdvojno vezane za uvoznu robu koja se njima naziva da ni tu nitko ne će govoriti o tuđicama, premda je, kako bi se i očekivalo, prva arapskog, druga kineskog podrijetla, a obje su preuzete iz osmanlijskoga turskog. Tuđicama se pak smatraju riječi na kojima se pozna pripadnost drugom jeziku, osobito kad naobraženi pripadnici jezične zajednice znaju taj jezik, pa se i služe njime.
Odnos prema stranim riječima u hrvatskom književnom jeziku vrlo je slojevit. Ishodište hrvatske jezične kulture, kada se rabi slavenski, određeno je tradicijom crkvenoslavenske književnosti. U njoj, koja polazi od preslika grčkih liturgijskih tekstova, dana je izrazita prednost slavenskim izražajnim sredstvima, a tek iznimno se preuzimaju riječi koje nisu slavenske. To je udarilo pečat hrvatskoj jezičnoj kulturi sve do naših dana. Poraba hrvatskih riječi, ako treba i prilagođena značenja, ili hrvatskih tvorenica, ako se doživljavaju kao uspjele, predstavlja veću vrijednost nego mehaničko preuzimanje stranih izražajnih sredstava. Tako je onda hrvatska riječ svečanija i formalnija (glazba, mirovina, redastvenik), a posuđenica opuštenija i manje zahtjevna (muzika, penzija, policajac). Ta dimenzija purizma ugrađena je u same temelje hrvatske jezične osjetljivosti.
No to, osobito u novije doba, nikada nije spontano išlo do kraja. Kada je u osvit novoga doba, u drugoj četvrtini 19. st., odlučno živnula hrvatska publicistika, trebalo je odjednom mnogo novih riječi za nove sadržaje koji su se javili u europskom javnom diskursu onoga vremena. Pri tome se pokazuje velika otvorenost preuzimanju stranih riječi, ali isto tako i nastojanje da se zamjenjuju hrvatskima, uz prilagođena značenja ili pak novim tvorbama. U tijeku desetljeća jača malo sad jedna, sad druga sklonost, ali su obje uvijek prisutne.
Iz toga razgovjetno proizlazi da je za hrvatski standardni jezik neprihvatljiv dosljedan purizam, kakav je uvelike prevladao u madžarskome, ali je isto tako neprihvatljiva ravnodušnost prema vrijednosti zauzetoga traženja novih vlastitih izražajnih mogućnosti, kakva je karakteristična za engleski ili ruski. Ne bi bilo nikakvo zlo da se grejpfrut udomaći onako potpuno i isključivo kako su se udomaćili kava i čaj, ali limunika kao uspjela zamjena hrvatskim izražajnim sredstvima predstavlja vrijednost koja se, hoćemo li ostati na tlu hrvatske jezične kulture, ne smije zanemarivati. Potrebno nam je oboje: i neumorno traženje uspjelih hrvatskih zamjena, i slobodna poraba, bez grča i grizodušja, prikladnih posuđenica. Sve dalje pitanje je mjere, ukusa i stilskoga opredjeljenja. Kao takvo treba ostati slobodno. Slobodna pak poraba stranih riječi ne znači, dakako, i olaka njihova poraba.
Traženje hrvatskih riječi koje su svojim značenjem jednakovrijedne preuzetima iz drugih jezika zahtijeva svjesno razmatranje toga značenja, produbljuje tako pristup pojmovima i upućuje na temeljitije razmišljanje o onom o čem se govori. Mnogi će reći da već poznate, a osobito uobičajenije, strane riječi razumiju lakše nego njihove hrvatske zamjene. No takve se riječi često razumiju prelako, pa takvo njihovo razumijevanje ostaje sasvim površno. Kada se barata i hrvatskom zamjenom, napast površnosti znatno je manja.
Što se pak tiče civilizacijskoga nazivlja (obzorje / horizont, kušalica / epruveta) i apstraktnoga rječnika (možebitan / eventualan, konačan / definitivan, uzročnost / kauzalnost), tu nam uvijek “treba i naša hrvatska, i naša europska riječ” (Dalibor Brozović). Pripadnik hrvatske kulture nije naobražen ako ne zna obje i ako ne umije skladno baratati njima. A valjani školski udžbenici vodit će učenike upravo tomu. I agresivni purizam i agresivna nebriga za izražajne mogućnosti vlastita jezika razaraju hrvatskoj kulturi temelje.
Strane riječi, kad se u danom trenutku u drugim jezicima karakteristično rabe, uvrštavaju se i sasvim ad hoc u hrvatski govor, pa i u pisanje, ali one time čak i ne ulaze u hrvatski jezik, a kamoli da bi u njem postajale standardne. To osobito vrijedi za brojne engleske riječi koje se danas preuzimaju ad hoc na područjima kao što su računalstvo, zabavljaštvo i razna natjecanja. Njih valja strogo lučiti od stranih riječi koje su čvrsto ugrađene u standardni rječnik, bez kojih nema hrvatskoga jezika kakav danas jest. Među tima su osobito znatne riječi latinskoga i grčkoga podrijetla. Uz njih stoje i riječi preuzete iz crkvenoslavenskoga, no takvima se, kad su se doista udomaćile, obično i ne pozna da su posuđenice (ustrojstvo, blagovijest).
Tu valja, kako se već kreću diskusije i komentari, još napomenuti i to da u hrvatskoj državi uspostavljanje hrvatskoga nazivlja u zakonodavstvu, upravi i vojsci nije purizam, nego legitimno vraćanje samovlasno potisnutomu. Legitimno je i da se to nazivlje dalje izgrađuje prema potrebama novoga vremena.
U raspravi koja je uslijedila dr. sc. Mirko Peti naglasio je uravnoteženost u procjeni statusa stranih riječi i u prosudbi što je purizam, a što nije, u Riječi predsjednika. Prof. dr. sc. Marija Turk istakla je moguće stilističke i tvorbene razlike strane i domaće riječi, npr. u izvodljivosti glagola muzicirati iz imenice muzika, ili glagola uglazbiti iz imenice glazba, koji nisu zamjenljivi. Za domaće zamjene tuđica bitno je da se pojave pravodobno da bi mogle zaživjeti. Prof. dr. Ljiljana Kolenić smatra da je, i kada se navode u udžbenicima i strani i domaći naziv, potrebno domaći navesti prvi. Raspravljajući o stavu u Riječi predsjednika da se strane riječi često razumiju prelako i površno, prof. dr. sc. Branka Tafra navela je semantičku asimetriju naziva kvaliteta i kakvoća, jer "kakvoćan" ne bi moglo značiti "kvalitetan". Prof. dr. Ivo Pranjković izrazio je zadršku prema tvrdnji o površnome shvaćanju stranih riječi, a i prema uspješnosti tvorbe "limunika". Prof. dr. Mislav Ježić natuknuo je da se kod stranih riječi češće dobro razumije denotacija nego konotacija njihova.
Dr. sc. Dunja Brozović-Rončević upozorila je na praktičke teškoće u svladavanju zadataka pred hrvatskom terminologijom jer nije zaživjelo Povjerenstvo za izradu pojmovnika za službene prijevode akata Europske Unije, koje je imenovala Vlada RH, a koje bi Institut za hrvatski jezik trebao koordinirati.
U daljoj su se raspravi spominjali primjeri hrvatskih tvoraba za nove pojmove, npr. potpornica za stent, ili premosnica za bypass (M. Turk) i sl. Istaknuto je kako je bitno da se nazivi ponude pravodobno, da budu značenjski ispravni i prihvatljivi (prozirni, razumljivi) (D. Brozović-Rončević, M. Turk, M. Peti). S druge je strane, istaknuta opasnost od poplave tuđica, naročito iz engleskoga, na područjima koja se u svijetu naglo razvijaju ili mijenjaju. Ako se jezik od nje ne može obraniti, umire (Lj. Kolenić). Osjećaj da je sramotno ili griješno stvarati hrvatske nazive nametnula je hrvatskomu u politici prošloga poretka, a danas, kada je u Ustavu RH hrvatskomu zajamčen položaj službenoga jezika, trebalo bi se toga osjećaja osloboditi (M. Peti). Rad na izgradnji nazivlja treba biti usustavljen i organiziran (I. Zoričić). Tijekom rasprave iscrpno je izložena i ugroženost maritimnoga nazivlja, svojevremeno novoštokavskim purizmom, a danas tuđicama iz engleskoga (J. Božanić). Bilo bi moguće zamisliti matematički model koji bi pokazao koliko je vremena potrebno, ako se nastavi priljev tuđica istim razmjerom kao do sada, ili se čak ubrza nekim predvidljivim ubrzanjem, a ne suprotstavi mu se organiziran rad na izradi hrvatskoga nazivlja, da se hrvatski jezik pretvori u nekakav pidgin language ili kreolski jezik (M. Ježić).
Na kraju rasprave Vijeće je donijelo zaključke.
Prihvatilo je Riječ predsjednika u cijelosti jednoglasno.
Donijelo je i zaključak da se pošalje pismo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa i Nacionalnoj zakladi za znanost s pozivom da se pokrenu, a možda i naruče, projekti izrade hrvatskoga nazivlja za područja na koja najbrže prodiru tuđice, i to s interdisciplinarnom suradnjom jezikoslovaca i stručnjaka za područje, npr. za područje europske pravne stečevine, računalnih znanosti, gospodarstva, financija i tržišta, te svih znanstvenih područja. Te projekte trebaju voditi ugledni jezikoslovci u suradnji s ustanovama koje se takvim zadatcima bave ili ih se bitno tiču, za njih bi se morala, prema potrebi, otvarati radna mjesta, i za izgrađene znanstvenike i za novake, kojima bi to bio glavni zadatak (a ne dodatni uz mnoge druge), da bi se rad na nazivlju intenzivirao prema potrebama odgovora na terminološke izazove na tim područjima, te da bi se usustavio i udružio potrebne snage i znanja. Prijedlozi za nazivlje potekli iz rada na takvim projektima mogli bi prolaziti prvu provjeru u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a drugu i višu (općenitiju i načelno konačnu) u Vijeću za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Uz dobru organizaciju, za razmjerno bi se mala sredstva mogli rješavati razmjerno veliki problemi koji ugrožavaju opstanak hrvatskoga jezika. Konačnu formulaciju toga zaključka Vijeće će potvrditi na sljedećoj sjednici.
2. Druga je točka dnevnoga reda bila rasprava o Upitu mr. sc. dr. Igora Petričeka (u prilogu), iz Klinike za očne bolesti KBC Zagreb, o stavu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika glede na jezik pisanja dijagnoza u medicinskoj dokumentaciji u Republici Hrvatskoj. U upitu se potiče zaštita hrvatskoga jezika, zastupa pravo pacijenata na razumljivu obavijest, i predlaže pisanje dijagnoza na hrvatskome, s mogućim latinizmima u hrvatskome tekstu, umjesto na latinskome.
U raspravi je prof. dr. sc. Ivo Pranjković izrazio mišljenje da Vijeće nema ovlasti nametati rješenja medicinskoj struci, a da latinska dijagnoza k tomu zaštićuje dio obavijesti i od pacijenta, te djeluje blaže od hrvatske u teškim slučajevima. Dr. sc. Branka Tafra upozorila je da je odgovor na upit impliciran u Ustavu RH koji hrvatskomu daje status službenoga jezika. Na kraju je rasprave donijet zaključak s 8 glasova ZA i 2 suzdržana da Vijeće kao stručno jezikoslovno tijelo stručno podržava modificirani prijedlog da se uz latinsku dijagnozu (koju ne treba ukidati) piše i hrvatska s obzirom na pravo pacijenta na obavijest, a i radi njegovanja hrvatskoga nazivlja u medicini.
Takav se odgovor može poslati i podnositelju upita.
Izvor:
uredi- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
- Zapisnik (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)