Zapisnik s 12. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

< Zapisnik s 11. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Zapisnik s 12. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika

Zapisnik s 13. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Temeljna pitanja leksičke norme. Dana 14. lipnja 2006.

ZAPISNIK S 12. SJEDNICE
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 14. lipnja 2006. na svojoj dvanaestoj sjednici. Na pitanje ima li primjedaba na zapisnik s prošle sjednice javio se profesor Ivo Pranjković.

On je iznio primjedbe na zapisnik 10. sjednice Vijeća i to na repliku predsjednika na njegov prinos diskusiji koji je zbog odsutnosti dao napismeno. Najprvo je istaknuo da govori u svoje osobno ime i u ime ustanove koju predstavlja u Vijeću (Filozofskoga fakulteta). U nastavku je iznio ove tri primjedbe:

1. U zapisniku s 10 sjednice Vijeća (ad 2) stoji, između ostaloga, i ovo: "On, čini se (misli se na mene), doista misli da se hrvatska pravopisna tradicija može glatko iščitati samo iz pravopisnih priručnika jer se govoreći o njoj poziva samo na njih. A o hrvatskoj pravopisnoj tradiciji ne može se govoriti ne uzimajući u obzir i to kako se pisalo, i mimo pravopisne priručnike, propisanu normu, uredničke i lektorske zahvate." Na to odgovaram da doista mislim kako se pravopisna tradicija može iščitati samo iz pravopisnih priručnika, jer sam pojam pravopisne tradicije nužno pretpostavlja tradiciju pravila, a ne tradiciju (načina) pisanja. Kad ne bi bilo tako, u pravopisnu bi tradiciju išlo i pisanje likova tipa bijo (umjesto bio), htjeo (umjesto htio) ili vozo (umjesto vozao) jer se i tako bez sumnje pisalo i piše i danas. Kako u tradiciji pravopisnih priručnika nigdje nema pravila o tome da se u slogovima s kratkim jatom j piše iza pokrivenoga r (npr. brjegovi, oprjeka, vrjednota), smatram posve utemeljenom svoju tvrdnju da je takvo propisivanje u suprotnosti s hrvatskom pravopisnom tradicijom.

2.U nastavku zapisnika (ad 3) piše sljedeće: «U riječi predsjednika kako je izrečena na sjednici uklonjen je primjer razrešljiv, pa je ta primjedba profesora Pranjkovića bespredmetna». Riječ je o mojoj primjedbi da se u primjerima tipa razrješljiv uopće ne radi o pokrivenom r jer je tu suglasnik z dio prefiksa (razrešljiv dakle uopće ne dolazi u obzir!). Mislim da je odgovor na tu moju posve utemeljenu i opravdanu primjedbu izrazito nekorektan jer se citiranom formulacijom zapravo krivnja za primjer koji predsjednika ozbiljno kompromitira pokušava svaliti na mene (tvrdi se da je problem zapravo u mojoj primjedbi, koja je navodno bespredmetna, a ne u uklonjenom primjeru).

3.U dijelu teksta koji slijedi (ad 5) piše da je moja tvrdnja kako uvođenje pravila o pisanju j iza pokrivenog r nije izraz slobode, nego izraz nasilja, i to gruboga «tako udaljena od svakog razumskog rasuđivanja da nema potrebe dalje ju razmatrati» (još malo pa se tvrdi da sam lud!!!). Na to moram reći da sam svoju tvrdnju argumentirano obrazložio te da je ovakva formulacija ne samo nekorektna nego i uvredljiva i za mene osobno i za instituciju koju u Vijeću predstavljam.

Zbog svega rečenoga uzimam si pravo da o predmetu našega spora na Vijeću progovorim i javno, na način koji budem smatrao primjerenim.

Profesorica Kolenić upozorila ga je da je ona primjedba nazvana bespredmetnom za daljnju raspravu o njoj jer je primjer na koji se odnosi uklonjen iz teksta. To je potvrdio profesor Katičić i dodao da je ta primjedba, naprotiv, opravdana, pa je upravo zato onaj primjer i uklonjen iz teksta. Rekao je dalje da misli kako se pravopisna tradicija može, i po njegovu mišljenju mora, iščitavati i iz pravopisne prakse naobraženih pisaca koji paze na svoj jezik jer se odatle razabire koliko je propisana pravopisna norma doista prihvaćena od mjerodavnih pripadnika jezične zajednice. A to da se normativni prijedlog koji nikoga ne sili da piše onako kako ne će zove nasiljem, to je teško nazvati razumnim rasuđivanjem. No profesor Katičić žali ako je nedovoljno osjetljivim izricanjem te nedvojbene istine ili nedovoljno jednoznačnom formulacijom o bespredmetnosti primjedbe povrijedio profesora Pranjkovića i ispričava se za to. Onda se prešlo na prvu točku dnevnoga reda "Temeljna pitanja leksičke norme".

Predsjednik se obratio članovima svojom Riječi:

Ako je pravopis najstrože normirano područje standardnoga jezika, nasuprot tomu rječnik mu je najlabavije normiran. Leksička norma i ne može biti sasvim strogo određena već stoga što leksik po sebi nije zatvoren jezični sustav, a i odnosi među njegovim jedinicama gibljivi su i prilagodljivi. Osim toga standardni jezik baš u leksiku pokazuje svoju elastičnost, kojom je dorastao sve novim i nepredvidivo raznolikim zahtjevima komunikacije u nadetničkoj civilizaciji kojoj pripada i kojoj služi u povijesno izrasloj jezičnoj zajednici. U svojem rječniku standardni se jezik osim toga javlja kao baštinik svega književnog jezika kojega je on standardiziran oblik i predstavlja svu dijalekatsku raznolikost koju pokriva svojom standardnosti. Sve to rječničko bogatstvo u standardnom je leksiku prisutno.

Tu bi se moglo učiniti da, ako je to tako, standardne leksičke norme zapravo i nema. To, dakako, nije istina. Tek je standardna leksička norma nešto drukčije naravi nego je ortografska, ortoepska, morfološka, pa i sintaktička. Ona uglavnom ne određuje što je ispravno, a što pogrješno, ne uključuje dakle ili isključuje, nego odabire što će se uzimati kao neutralno, a što kao dodatno izražajno, ne isključujući to time iz standardne porabe.

Tako riječi postelja i postol/postola bez dvojbe pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku, kako god su bile u nemilosti lektora i jezičnih savjetnika. Kao neutralne i pogodne za tehničku uporabu isticale su se samo riječi krevet i cipela. No kako je labav taj položaj, dojmljivo sam doživio 1995. u Istri, gdje je u hotelskim prospektima bilo govora o dvoposteljnim i troposteljnim sobama. Iz dubine istarskoga autentičnog odnosa prema hrvatskomu jeziku zadobila je tu postelja status riječi prikladne za neutralnu, tehničku porabu. A meni se to u tom ozračju učinilo ne samo prihvatljivim, nego i prirodnim.

O takvoj naravi statusa standardnosti i neutralnosti, o živoj prisutnosti sve punine hrvatskoga književnog jezika u tome, valja našim lektorima, piscima jezičnih priručnika i osobito leksikografima povesti računa. Trebat će pri tome napustiti isključivu orijentaciju prema rječniku kulturne sfere obilježene planinskim stočarstvom, orijentaciju koja sve do danas prepoznatljivo obilikuje strukovne predodžbe o našoj leksičkoj normi, i prihvatiti leksičko bogatstvo drugih hrvatskih kulturnih ambijenata, kao što su jadranski, panonski i podalpski. Kao što je uz krevet već stala postelja, tako neka i uz pramac stane prova, uz ulica neka stane šor, uz drug neka stane pajdaš, svako na onom mjestu i u onom svojstvu i statusu koji zadobije jer ne će sve zadobiti jednaki. Poraba standardnoga jezika neka podsjeća na sve to, a ne zatire mu znatan i vrijedan dio. Pokazalo se, uostalom, da se to u hrvatskom jeziku zatrti ne da, da će se prije zatrti sam hrvatski jezik. U rječnicima i drugim priručnicima potrebne su uz natuknice i odgovarajuće statusne oznake i stilističke upute. Treba birati iz punine, ali pri tome i uvijek znati što je što. Odbaciti pak valja svaku tvrdu isključivost. Izbor je riječi opredjeljivanje za izražajne vrijednosti, i to onako kako ih tko osjeća.

Vatroslav se Jagić pišući prikaz Broz-Ivekovićeva rječnika potrudio pomno pregledati koliko je riječi iz djelâ Ivana Mažuranića, Augusta Šenoe i Mihovila Pavlinovića njime obuhvaćeno. Zaprepastio se nad time koliko ih mnogo tamo nedostaje i zazvonio je na uzbunu. No ondašnja hrvatska jezikoslovna škola potpuno se oglušila na to. Tragovi takva stava još su živo prisutni u shvaćanjima današnjih naših jezikoslovaca o leksičkoj normi, pa i u uputama što o tome dobivaju urednici i lektori. Tu je potreban odlučan zaokret. Ne mogu ti pisci ostati u sjeni kad se određuje leksička norma hrvatskoga standardnog jezika. Tu će biti potrebno nastaviti tamo gdje je Jagić zaorao brazdu. Neprihvatljivi su rječnici hrvatskoga jezika s kojima se ne može čitati Šenoa ili Mažuranić, dakako u izvornom jezičnom liku, jer drukčije ih i ne treba čitati. A trebat će tu voditi računa i o Gunduliću i Držiću, pa i o Maruliću, da se spomenu samo najveći.

O tome je onda otvorena rasprava.

Profesor Mamić je podržao da se njeguje poraba riječi tipa oganj ili dažd. A pokrenuo je i pitanje da se i drugima omogući kao što se omogućuje Dubrovčanima da u standardnoj porabi zadrže lokalnu sklonidbu hipokoristika (Đivo, Điva). Profesor Pranjković je rekao da intonacija predsjednikova obraćanja nije neprihvatljiva, ali o primjerima se može diskutirati i ne vidi se pravo što se njima hoće reći. Smatra nadalje da se ne valja pozivati na pisce kada se govori o standardu jer oni u svojoj jezičnoj porabi imaju punu slobodu. Sve riječi navedene u primjerima pripadaju hrvatskomu standardnom jeziku, ali im je status različit, kao na primjer postelja i šor. Tomislav se Ladan nije složio s Pranjkovićem da se kada se govori o standardnom jeziku ne valja pozivati na pisce. Profesor Pranjković je odgovorio da ne vidi razloga da se spominju pisci 16. i 17. stoljeća. Na to je dr. Dunja Brozović Rončević uzvratila da je po njezinu mišljenju piscima, pa i starijima, i te kako mjesto u raspravi o leksičkoj normi. Predsjednik je rekao kako i on smatra da se tu ne radi o piscima, nego o jeziku. Nije u uhodanom pristupu hrvatskoj leksičkoj normi učinjena nepravda Gunduliću, Šenoi ili Gjalskomu, nego je učinjena hrvatskomu jeziku. Profesorica Tafra je istaknula da leksička norma doista postoji i potaknula da se tim pitanjima posveti veća pozornost i porazmisli o tome što bi u suvremenom jeziku bila leksička norma. Profesor Božanić je pozdravio što se upravo rječnik jadranskoga kulturnog kruga u Riječi predsjednika naveo kao prvi među regionalno ukorijenjenima i rekao da treba promijeniti odnos prema njemu jer se do sada normativno otklanjao zbog svojega podrijetla, velikim dijelom romanskoga, a zapravo je to neotuđiva hrvatska jezična i kulturna baština. Predsjednik je to izričito podržao. Tomislav Ladan je napomenuo da izdanja Leksikografskog zavoda pomno vode računa o mediteranizmima. Dr. Dunja Brozović Rončević rekla je da je posve neprihvatljivo kad se riječi tipa prova u hrvatskom tekstu slažu kurzivom kao anglizmi. Predsjednik se s time složio. Profesor Ježić je posebno upozorio na potrebu da se u rječniku standardnoga jezika obilježuje status riječi koje se ne rabe neutralno, nego stilistički obilježeno, i da se razradi sustav njihova razvrstavanja i obilježavanja. Taj sustav ne smije zabranjivati riječi iz starije književnosti kao "zastarjele", ni riječi iz dijalekata kao "provincijalne". Ne smije se dopuštati da jezično bogatstvo umre. Profesorica Tafra je izrazila mišljenje da u terminološkim rječnicima mora biti propisivan samo po jedan termin. Profesor Pranjković je pak upozorio na to da je teško uspješno operirati pojmom nasilja u argumentaciji o normativnim pitanjima. Osim toga, što je u jeziku mrtvo, ne može se više oživjeti, ili bi i to moglo biti nasilje. Na to je prof. Ježić odgovorio da je vjerojatno došlo do nesporazuma: ni on ne misli da bi se "mrtvo" moralo "oživljavati", nego smatra da, dokle god Šenoa i Gjalski, a i Marulić i Gundulić, pripadaju u naš kulturni identitet, dok smatramo da ih treba čitati i u školama, oni ni njihove riječi nisu "mrtvi", ma da su za hrvatske vukovce bili mrtvi. Da li su Mića Ljubibratić ili Milorad Šapčanin, koje Maretić uključuje u korpus, i njihov rječnik, življi u hrvatskome od Šenoe, Mažuranića, ili renesansnih i baroknih hrvatskih pjesnika, koje Maretić posve ignorira, i njihova rječnika? Nisu li Šenoa ili Matoš, koji su za Maretića bili "mrtvi", življi u hrvatskoj kulturi i od Maretića samoga? Nije, dakle, riječ o onome što je umrlo u kulturi i jeziku, nego o onome što su rječnici, gramatike i pravopisi hrvatskih vukovaca odbacili kao mrtvo, ali je ostalo itekako živo i dragocjeno!

Ta je temeljita i iscrpna rasprava pokazala da je oko temeljnih pitanja leksičke norme uza sve rezerve i zadrške postignut konsenzus oko kriterija po kojima valja ocjenjivati odnos prema leksičkoj normi hrvatskoga standardnog jezika.

Pod točkom Razno predsjednik je izvijestio o odgovoru na upite Odjela za hrvatski standardni jezik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje oko zapisnika s devete sjednice Vijeća na kojoj se raspravljalo o pisanju polusloženica. Kako su ti materijali razaslani tek neposredno pred sjednicu i mnogi ih članovi Vijeća nisu uspjeli temeljito pogledati, Zaključeno je razgovor o njima odgodi za buduću priliku.

Izvor

• Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
• Zapisnik (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)