Zanovijetalo/I
← Naslovnica | Zanovijetalo — I. autor: Ante Kovačić |
II → |
Bilo mi je suđeno raditi sa čovjekom, nešto zanimljivijim od običnih ljudi.
Gospodin „šef“ – tako se zovu svi naduti kramarčići u svojih „butigah“, koji hoće, da svoj uzvišeni „položaj“ što više istaknu – taj gospodin „šef“ bijaše nekakav bolježljivi mrkelj, nekakovo žučljivo zagrizalo. Režao je surovom dosljednošću na sve ljude stoga, što je on bolovao na želudcu i tužio se na probavu, premda bi pojeo za tri čovjeka. Jedio se na sama sebe stoga, što je vidio ostale ljude zdrave i zadovoljne. A jerbo bijaše to stanje nepromjenljivo, nije bilo „šefovoj“ zlovolji nigdje, nikada i ni od koga lijeka.
Čovjek, Mile Klempović, s kojim sam radio, bijaše predmetom, na kojem se taj „šef“ svakoga jutra iskalio: on je bio prava „hora matutina“ onomu, koga je služio.
Cijela okolina poznaje Milu Klempovića. Kažu, da ga je u zasluženi mir stavio jošte srednji vijek. Jedni tvrde: radi polaganosti i mlakosti. Drugi: radi nedotupavosti. Dapače treći: radi nesposobnosti. Da bi ga umirovilo radi slobodoumnih nazora, radi neizvedivih ideala, radi zasukana i zaoštrena govora, tim se još nije usudio nitko osumnjičiti našega Milu.
Propala mu kuća i kućište, tko bi ozbiljno obijedio Milu, da je iznašao paru i telefon, magnetizam i leteći stroj; da je izmudrio tlakomjer. Niti je on proračunao sunčanoga parokruga; niti će pogoditi, koliko četvornih milja ima kruglja zemaljska zajedno sa sjevernimi polovi. Ipak Mile Klempović čeprka po starih knjigah i natrušen je kojekakovimi književnimi malicami od najdrevnijih pa do najnovijih vremena. Neiscrpivim je pako vrelom njegova nadmudrivanja, naklapanja i zanovijetanja takozvani „Konversationslexikon“. Dok je drugu alineju kojeg razlaganja zatuvio u glavu, dotle prvu zaboravio. Daljnje su mu dostojno vrelo svagdanje novine sa svojimi zanimivimi vijestmi. Ali, premda on oslini novine od naslova pa do „izdavatelja, vlasnika i urednika“, ipak ne bi nikada zapredao govora o tekućih političkih pitanjih. Niti on hoće što znati o realnih unijah i praktičnih svezah narodnostih; niti o parlamentarnih slobodah i krešivih; niti o stezi klupskih skupina evropske polutke. Za njega je sva politika, sav ustav, sva narodnosna težnja i svrha: „naš jedan Bog na nebu, naš jedan car na zemlji, naš jedan narod u našoj carevini“. Iz ovoga risa Mile Klempović nikud i nikamo, pa da si ga svezao o konjske repove.
Državoslovci prozvali bi možda ovakovo Milino shvaćanje nekom vrsti „prirođenog centralizma“.
Nego, „leksikone“ je on zakupio nešto silnije.
Saletit će te iznenadnimi pitanji:
- Gospodine, ja bih vas nešto upitao.
- Dakle.
- Malenkost je, prijatelj moj želi nešto znati, pa se je na mene obratio. A ja opet znam, da ste vi to učili i da znate. Kako ne? Ta u malom prstu treba da vam budu takove sitnice... A. a. C. znači Anno ante Christum i A. a. u. c. znači: Anno ab urbe condita. Nego recite vi meni, kako A. A. M. može značiti: Artium magister? Otkuda onaj drugi „A“? Logično je, da a. r. s. znači: anno recuperatae salutis. No, kažite vi meni, molim vas, kako može AA. LL. M. značiti; artium liberalium magister? Čim se opravdava onaj drugi „A“? Kako da protumačim onaj drugi „L“, kada samo jedna riječ počima sa „L“?...
Sada upili Mile svoje naočale u tebe kano kakav antropofag, progutat će te.
Umah se osvjedočavaš, da je on to već našao u svom leksikonu i da te samo iskušava.
Ne znaš li mu odgovoriti: podmuklo mrca i sklomuće, zatim se gromovito nakašlje, nešto opet nerazumljiva progunđa, kan da je negdje daleko pao kamen u vodu, i lati se tobož posla. Premda ima vršiti svoje „službene“ dužnosti, ipak uistinu ništa ne radi. Tuj je puki samokret za oko, umirovljeno tromo trubilo do zla boga, svaka mu je ura dan dalje, smrt bliže. Bulji dakako u svoj posao, ali njegove misli gmižu kano mokre muhe po zamazanom staklu, loveć jedna drugu i baveć se tvojim neodgovorom, bolje reći, tvojim neznanjem. Jao si ga tebi navečer. Kod mjerice vina neće on toga nikako zamučati svojoj svojti. I da si mu začepio usta kaučukom, on bi stisnutih pesti uzdisao: - „Ipak se kreće! Ipak on ne zna, što bi trebao znati, jadnik nad jadnici!“ – Otkrit će on u kolu svojte tvoju Ahilovu petu, rugajuć se zlobnim prostodušjem „novovjekoj generaciji, koja svašta uči, a ništa ne zna“...
Staneš li mu odgovarati, pak zapinješ: umah nosi knjižurinu – dakako „leksikon“ – pa će ju čitati pol dana, da vidiš nevoljo jedna, što je točnost, što je „Konversationslexikon“ – a što je tvoje znanje, jasnije govoreć neznanje. Svojtu pako navečer obavjestit će o tvojem polovičnom poznavanju prave stvari; o lakoumnosti i nezgrapnosti današnje mladosti, koja ne umije niti pijeska otrti sa pismena, kada ga predaje svojim „pretpostavljenim“. A svojta mukom „prima na znanje“, zabrinuto kimajuć glavom, zamišljeno uzdišuć i ozbiljno izvlačeć dimove iz pipa na pola ugaslih...
Pokažeš li očito, da mu baš hotimice nećeš odgovoriti na „leksikonsko“ pitanje, uvrijeđen muklo nešto izmrca, „nakašlje se i pljune“ (stereotipna vanjska erupcija njegovih unutarnjih duševnih mijena), ali već za nekoliko časova sletit će te opet s pitanji istoga sadržaja u drugom obliku, primjerice ovako:
- Bože moj, šta biste vi rekli, čemu razlika između riječima: „arche i arrhe?“
Onda ustane sa svoga sjedala, zvrndajuć neprestano poput dosadne konjske muhe za ljetne sparine.
- Bože moj, šta biste vi po „leksikonu“ odvratili, čemu razlika među „magarcem i oslom“? – odsiječe jednoč štovanomu Mili Klempoviću Vražji Stric, kako ga nadimkom zvali, mrzovolja i boležljiva duša te višlji umirovljeni činovnik, na koga je Mile nagazio u svojih istraživanjih.
On je stisnuo usta, kano da si zaklopio najveći „Staatslexikon“.
Kada ga ovako odbiješ, uhvati tolikom ozbiljnošću svagdanji posao, kano da se je udubio u najzasukanije trigonometrijske zasade. Ali on ipak ništa ne radi, što mu je pred nosom, već brunda pameću po vjetrovih i nagoviješta, koje i kakove bi mogle biti tvoje slabosti, i kada će biti najpriličnije hrupiti pitanji, na koja si prije se okosio. On ishitruje nov oblik. Hvata horu, da nečim ugodi, prilaska, pak eno ga na staroj kolotečini, gdje se popiknuo... Ceterum censeo...
Prije ili poslije uspije. Jedanput si mu ipak odgovorio, bolje reći, pao u pandže.
Jesi li mu odgovorio odrješito, kratko valjano: smrkava se Mile kano zimsko jutro. Birokratički mu se brci objese poput strmogleda. Odebeli, savinuti bizantski nos zagnjurio u papire: ispit će im srce i dušu. Ali on ne misli na papire, nego na tvoj lakonički odgovor. Stoji li tvoj odgovor, nije doslovčan iz „leksikona“. Je li doslovčan, može se ipak razvući na sitno i tanko. Pak već drugi dan jao si ga tebi! Čim se pomoliš na vidiku, proždire te očalima i ščepa te kano rogač svoju stalnu žrtvu. Otvara „Konversationslexikon“. Uhu si ga!
- Gospodine, „imajte dobrotu“, nešto samo. Rekli ste, da je riječ „dama“ franceskoga porijekla od „madamme“. Vi se pako varate po mom sudu. Evo, znate li, što znači latinska riječ „dama, damae“?
- Ne znam.
- Ne znate? Čudno. Ta zaboga dragoga, to ste valjda učili u latinskih školah?
- Možda. Ali sam zaboravio.
- A vraga ste zaboravili!
- Molim vas ne zanovijetajte.
- Mh! Mh! vidite: „dama, damae“ znači vrst jelena, bolje, to vam znači košuta. Nedvojbeno je pako, da je ta riječ prenešena u moderni govor. Nježno ime dama, košutka, uporabljeno za ženska stvorenja i po tom „dama“ nije franceskoga porijekla, već latinskoga.
I tako bijaše dan na dan.