Kao ti, majko, dok si bila živa, i ja se sklanjam u
zasjenjen kut hrama da bih ljubav izmolila na
ljubav:
molim te, Gospodine, sliku svojih ruku, razapetih za
me, unesi mi u oči;
I onih dviju ruku koje u grobu tople su još od zadnjeg
milovanja moje kose.
I sjaju svetosti, čini mi se, Bože, da lik moje majke
gleda sa oltara
i hoće podići umornu ruku, da me podigne i kaže:
„Ustani, mila, dijete si moje i sa mnom si dijete
Božje.
Ne tuguj bez doma, skloni se ovdje, počini, dušu
razvedri.
Bit će ti toplo kao meni nekad:
kao meni danas i u sve vijeke u okrilju Božjem.
Ti si za mene rasla, ja uz tebe starjela;
nitko, osim nas, nije znao nas.
Ipak nam je zajedno bilo tako lijepo ...
Ali kad je došao moj posljednji dan, onda su se vrata
zatvorila među nama.
Ne plači ni časkom: za te još i sada moli tvoja majka −
ne sreću na zemlji, već da budeš dobra, jer je to
sreća
sa zvjezdanih svjetova,
sa zvjezdanih cvjetova
na sagu Gospodnjem.“
O, moja majko, uvijek dobri glasu, kako je lijepa
tvoja riječ.
Nitko mi na svijetu ne umije reći kao ti.
Zemlja je tvrda i nijema.
Zaklonjena u kutu hrama osjećam, da starim zato,
da bi se otvorila vrata među nama.
