Zagorski čudak/V
| ← IV | Zagorski čudak — V. autor: Ante Kovačić |
VI → |
V.
urediJure Sporčina vratio se je iz Krapine u svoje rodno mjesto. Nedaleko njegova rodišta stere se lijepo i bogato imanje koje je za to vrijeme posjedovao neki Nijemac. Sluči se da se je taj Nijemac sukobio na župnom dvoru s Juretom Sporčinom, mlad mu čovjek omili i Nijemac ga pozove već drugog dana u svoj dvor na objed.
Lijepoga jesenskoga jutra pođe Jure u dvor Nijemca. Bilo je jedanaest sati prije podne kada je mlad čovjek bijelom, poput mliječnoga traka cestom, koja se kao zmija vijugala zelenim parkom, koračao odmjereno prema dvorcu vlastelinskomu.
Iza nadignutih rebrenica pomoli se u bjelini ljepota djevojka, hitro kano da je glavicom okrenula unazad i evo još druge, dohrlivši na prozor. Kako je Jure skrovimice zirkao dvor s temelja pa do vrha, tako i opazio djevojke iza rebrenica na prozoru te ih ispod oka motrio, dok nije unišao u dvor. Djevojke mišljahu da ih mladić ni opazio nije pa ga motrahu s velikim zanimanjem.
Sve djevojke su takve da ugledaju mlada čovjeka vrlo požudno kada su sigurne da ih on opazio nije.
Sluga najavi Jureta, a zatim ga uvede u čekaću sobu. Silan sjaj u sobi očara u prvi mah Jureta koji dakako nije bio vičan po parketima hodati, na mekana, baršunasta sjedala sjedati, da misliš utonut ćeš u dubljinu zemlje kada se posadiš na njih. Jure uzdrhta, bijaše po prilici onako smušen kao što znade biti čovjek kada ne vjeruje da ga nose vlastite noge, da vlastitim nogama kreće, da vlastitim očima gleda. Kada je sjeo na baršunasti mekani stolac, položio je nekako sveto ruke u krilo i gledao na prva vrata, očekujući promjenu prve dosta monotone scene. Ali preostade mu ipak vremena da se je mogao potpuno osvijestiti i, kakono se veli, "povratiti samu sebi".
Tiho po sagovima dotapa ubavo curče od kojih deset godina, pokloni se Juretu i umoli ga da čeka još neko doba, da će gospodin za malo vrijeme doći.
Jure na tu vijest mirno se nakloni, rad je bio štogod izustiti, ali mu zape riječ. Curče ga je gledalo iskreno i pouzdano, a na licu joj se pojavio onaj smilovni pojav koji ne znaš bi li ga nazvao smiješkom, bi li sažalbom, kakav se pojavlja na fino odgojenoj djeci, ali djeci dobra srca koja shvate uzbunjenost stranca.
Poslije male stanke izvadi curče iz staklenoga ormara dvije knjige sa slikama i poda ih Juretu. Jure ustade sa sjedala, zahvali se pa se zadube u slike i opet nastade muk u čekaćoj sobi.
Napokon dođe vlastelin, vesela i iskrena pogleda. Bio je mlad, plavokos, visok čovjek, vrlo elegantan i u svakom svom kretu skladan i odmjeren, na prvi pogled vidio si da je aristokrat od glave do pete. Vlastelin je vodio Jureta ubavim sobama, jednom od druge sjajnijom i ljepšom. Sve se je tu laštilo, sve tu titralo. To pako bijaše dosta neugodna pozicija po Jureta, prilično podivljala u seljačkoj kući, pa napokon i sami jednostavni sjemenišni kutovi ne mogahu čovjeku podati puno aristokratičkoga ukusa.
Jure se je divio svemu što je vidio u dvorani, ne usudiv se ni slobodno disati, jer i disaj u toj uzvišenoj aristokratskoj tišini kano da je odjekivao.
Vlastelin, gorljiv lovac, pokazivao je Juretu bojno oružje od koga poginuše toliki junaci zečjega, srnećega i lisičnoga roda, pa očevi vrapčevoga koljena lijevahu crnu krv; tim se pako i Jure uslobodi i njemu se odveza jezik te počne posve slobodno koračati, tumačiti, pače protusloviti i pravdati se. A kada je Jure došao, što se veli, u ekstazu, tada je postajao zanimljiv, a po svojim duševnim sposobnostima što bi ih znao onakav razviti, omilio i zamjeran. To pako bijaše posve shodno, jer je doskora došao Jure među ženski svijet, a držiš li se tu poput lipova sveca, onda se oko tebe šapće, podsmjehava, namiguje, tada pako nemaš li iole samosvijesti u sebi da jednim udarcem na prpošni slabi spol uništiš sve krive pojmove o sebi, bolje da si propao u zemlju.
Prije objeda budu Juretu predstavljene gospođa domaćica, gospodična Leonora, sestra domaćice, i gospođica Amalija, neki daljni rod domaćice.
Gospođa bijaše prekrasna dama. Moglo joj je biti kojih dvadeset i pet godina, smiju li se damama brojiti godine. U crnim velikim joj očima caklila se neka mila vlaga a usne, čim bi joj dublje pogledao u oči, vazda se nasmiješiše nekim tajinstvenim smijehom. Muškarci leptiri dobro tumače ovakav smijeh i vele da puno znači.
Gospodična Leonora naličila je posve svojoj sestri, samo što je bilo kod ove još fino, nježno, neopazivo, bijaše u gospođe sestre bujno i razvijeno. Leonora je mogla očarati sentimentalna srca i idealne duhove. Gospođa je mogla omamiti vesela srca i vedre duhove. Prva djelovaše na muškarca kao melem, druga kao slatki otrov, opojni opijum. Gospodična Amalija napokon bijaše četrnaestgodišnje curče koje je još gledalo spokojno i veselo u taj božji svijet poput djeteta.
Kada je domaćina od nježnosti zvao svoju ženu, čuli smo da joj je ime "lijepa Fanka". Starac župnik, u koga bijaše veoma mlado srce, običavaše je zvati: "zagorskom madonom".
Kod aristokratičkih stolova obično je sve ukočeno, tiho, no ovdje se hitro razvi živahan govor među domaćinom, domaćicom i gospodičnom Leonorom.
- Da li vi uistinu, mladi gospodine, živo volite i tvrdo odlučiste postati svećenikom? - upita smijuške domaćica Jureta. - Svi upriješe oči u mlada čovjeka. Jure porumeni.
- Milostiva, kada me tako iskreno upitaste, dužan sam i pravo vam reći. Žive volje upravo nije, osobito od neko doba, ali meni valja biti svećenikom jer drugo ne mogu da budem. Napokon, kada razmislim, za seljačkoga sina već je i to božja blagodat da se uspeo od rala i motike do gospoštine.
Domaćina je nešto promrmljao.
- Dakle je gospoština ponajveća sreća? - s uzdahom i tiho šapne domaćica.
- Prijatelju - reče domaćica nešto blažim i sažaljujućim glasom - jeste li vi čitali nešto više osim svojih školskih knjiga? - Jesam, ukoliko sam kradomice mogao čitati u sjemenišnim zidinama.
- Pa zar ne vidite duboku prazninu ove stare fraze: "blagodat je božja uspeti se od rala i motike do gospoštine"? Recite nam, prijatelju, nema li i druge vrsti gospodskoga stališa? Pa ako vi išto imate smisla za svijet, za njegove muke i trvenja, a možda i koji kus sreće, zašto se ne biste posvetili drugomu stališu?
- Gospodo, seljački sam sin, siromah. Posvetim li se drugim naucima, treba da sam materijalno opskrbljen. To nijesam. A u Hrvatskoj su okolnosti takve da se mladi ljudi i ne mogu svojim znojem opskrbljivati. Uostalom, ja bih imao znati nešto više nego znam, a da hoću zasukati rukave i zagnati se u bijeli svijet. A ja? Ja vam ne znam jezika da mogu gdje u odličnoj kući podučavati; ne umijem glazbe, da podučavanjem u glazbi sebi privrijedim kruh.
- O tom poslije - mahnu vlastelin. - A kako vi o stališu sudite u kom ste sada? - upita preko srca domaćina.
- Ne zato što sam ja sada klerik, nego moje mnijenje jest i bit će da je svećenički stališ najuzvišeniji zadaćom, životom i svrhom zadaće svoje.
- A tako... - zategne domaćina.
Gospodski objed tekao je s početka mirno, ali kasnije zaprede se sve življi i življi govor o svećenstvu, o vjeri, o knjigama itd. Vlastelin bijaše Nijemac, koji je svećenstvo i vjeru mjerio po svakojakim protuvjerskim spisima, a s njima se dakako slagaše i gospođa i gospodična Eleonora. Jure je hrabro branio svoj stališ i zadaću mu, a tko bi ga slušao, rekao bi da je već i zaboravio na bajnu krapinsku noć i na svoje obećanje; ali bi se prevario. Jure je mnogo puta zatajio sama sebe i svoje znanje, samo da mu se ljudi tim više izdadu. Tako je zatajio da ne umije nijednoga jezika, a ipak je u sjemeništu u originalu proučio francuske, talijanske i njemačke klasike. Nu svojim žarom i duhovitošću govora hitro je i ovako kako se je pretvarao omilio svim kod stola, a kada je polazio kući, utisnu mu domaćina nekoliko knjiga i preporuči mu da ih gleda dobro pročitati. Jure se zahvali i s veseljem ostavi vlastelinski dvor.
Jure čitaše te knjige dan i noć. Bijahu to poznati francuski bezvjerci Voltaire, Rousseau itd. U tjedan dana utrnu i posljednja iskra u Juretovu srcu za svećenički stališ. U vlastelinski dvor išao je dan na dan. Roditelji i ukućani snuždiše se sami jer vidjevahu Jureta vazda mučaljiva i zamišljena. Najednoć prohuji čitavim selom glas da Jure misli, pače da je odlučio napustiti svećenički stališ, a na to ga nagovoriše gospoda. Jednoga dana prije podne zaputi se Jure kao obično u vlastelinski dvor. Otac ga upita mrko i tužno:
- Kamo si se zaputio, sine? Zašto nijesi obučen u odijelu stališa svoga? - Dok je to otac pitao, mati je plakala i prolijevala suze u komori.
- Čudna li pitanja! - reče Jure. Kao obično idem u vlastelinski dvor. Pa tko će vazda mantiju nositi; ne osjećate li kako je vrućina?
- Jurko, Jurko! Svašta se u selu i u kući pogovara. Vele da se misliš svući; nagovoriše te gospoda. Moja je želja da gospodu više ne posjećuješ. Dosada nijesu pitali niti marili za te, što ih sada trebaš? Ako si dosada bio u seljačkoj kući zadovoljan, zašto sada ne bi bio?
- Pak da se i svučem, zar bi se nebo zato prevrnulo? Uostalom, vi toga ne shvaćate. Napokon, valjda me nećete siliti na ono što mi je nepovoljna.
- A, tako ti misliš. To prvi put čujem iz tvojih usta. Kratko govoriš, i ja ću kratko. Iz naše se kuće nosi, neka se gospoda za tebe skrbe i nikada mi ne dolazi pred oči. Gorki su naši žuljevi kojima služismo tebi novac, gorki, sinko. Idi, idi i slušaj gospodu, po volji ti! - I otac okrene u kuću.
Jure popostane malo, mahne nehajno rukom i okrene put vlastelinskih dvorova. Gospođa Fanka bijaše danas sama kod kuće. Jure je nađe u vrtu pod sjencom savita granja samu, zamišljenu. On je pozdravi, ona se prenu...
- Gospodine Jure, danas sam sama kod kuće. Suprug, sestra i rođakinja odvezoše se u obližnji grad pa se tek sutra vraćaju. Čekahu na vas da pođete s njima, no nije vas bilo. Pa je tako bolje, bar ja nijesam sama u dvoru. Sjednite kraj mene.
Jure se nakloni i zahvali.
- Oj, danas nešto novo vidim u vas, vi ste posve na svjetovnu gospodičić, ele vam dolikuje. Tako, gospodine! Ne bojte se vi nikakvih predrasuda i zanovijetanja roditeljskih, sve to hitro prođe.
- Oj lijepa gospo, pa ja se i ne bojim. Luda bih bio da mi tko protuvoljni stališ nameće. Samo, milostiva, jedno mi po glavi kopa: opskrba. Da barem mogu kakvu zaslugu dobiti!
- Ne bojte se, prijatelju, uzdajte se u nas!
Zatim pođoše šetati vrtom, livadama, obližnjom šumicom. Govor im je tekao sve intimnije, sve zanimljivije, sve žarče - čas glasnije, čas tiše. Lijepa gospođa na puteljku posred šumice udari lagano mladića po obrazu: - Pa vi da ste mi pop! Takve oči, takva žarka duša!
Kada su sjeli sami k stolu, gospođi je plamtjelo lice, oči joj bijahu vlažne, ali toliko, toliko slatke. Mladi je Jure svaki čas nekako stidljivo obarao oči. Malo razgovarahu, ali ipak im je sobarica smetala kada bi donijela koje jelo. Nakon objeda pođoše oboje u sobu domaćina da pregledavaju bogatu knjižnicu i slike. U domaćinovoj sobi bijaše knjiga i slika koje bi i najliberalniji svetac kralj David u svojoj "cvatućoj dobi" bacio u vječni oganj plača i škripanja zubi. Gospođa i Jure ostadoše cijelo poslijepodne u knjižnici. Navečer se Jure uputi, već se bijaše zamračilo, put svoga sela. Gospođa, lijepa Fanka, stisnu mu živo glatku ruku svojom koju on žarom cjelunu. One crne, one vlažne oči duboko pogledaše na rastanku mladića - ta lijepa žena uzdahnu, kao da se je danas zaručila. Njezine oči razumio je mladi Jure, ta knjige ga naučiše i slike u domaćinovoj sobi!... Na Krapinku Ivku i na vatreni sadržaj njezinih listova zaboravio je danas Jure... Zaboravio...!
Po nebu visili su crni oblaci, na istoku planula zora blijeda kao lice zabludjele djevojke. Iz vlastelinskih dvorova spješio je put sela Jure Sporčina, u ušima mu zujaše sladak glas vatrene i mlade gospođe. "Ne boj se, ja sam ti zaštitnica" i... - "To je dakle početak svjetskoga života!" - mrmljaše mladić. - O gospoda, gospoda! Zašto se noćas vratih natrag?...
| Sljedeća stranica→ |