Zagorski čudak/III
| ← II | Zagorski čudak — III. autor: Ante Kovačić |
IV → |
III.
urediMislio sam o Bogu, o nebu, o ljudima. Onako površno sam mislio, a tu se lasno usne. Anđeo pokoja raskrilio se nada mnom, raskrilio se je nad Krapinom svojim lagodnim krilima.
Jure je svršio svoje ročište. Misleći da sam otišao, pošao je svojim putem i na mene je tek slučajno nagazio gdje sam spavao. - Oj, ti malo držiš do svoga meštra kada ne možeš ni sat probdjeti za nj - našali se Jure Sporčina.
Skočih sa trave, Jure bijaše toliko nježan, toliko ugodan i lak da se za ono doba i u meni porodila neka plemenita zavist, plemenita utoliko što sam poželio i ja ovakvo noćno ročište sa kojom potomkinjom "krapinskih sudaca" uročiti.
- Pa što je bilo? - odahnem pospano i dosta prozaično.
- Ugovorismo ženidbu, mantiju ću objesiti o klin, posvetiti se svjetovnom stališu, a plavuša će biti mojom ženom.
- Rekao sam ja da će ona tebi tako prišapnuti.
- Ona mi nije ništa prišapnula, ja sam joj to sam rekao.
- Lijepo je sve to, ali mislim - svučeš li odista crnu mantiju, bit će bure i mećave. Pobunit će se roditelji, pobunit će se cijelo naše rodište.
- Šta roditelji? - sune glavom Jure u noć. - Oni me već sada ne mogu podupirati, a ja, pošav u svijet, ipak se mogu sam opskrbljivati za svoga školovanja. Žalost roditeljska, buka rodbinska, uzdisaji starih teta i susjeda - sve to je momentano.
Toga dana odlučio je Jure Sporčina svrći mantiju. Za dva dana ostavismo rodište Čeha, Leha i Meha, pa se vratismo oba u svoje rodište.
| Sljedeća stranica→ |