Za novim bogom
| ← Naslovnica | Za novim bogom autor: Antun Gustav Matoš |
|
novela je prvi put objavljena 1902. godine. |
Sa drveta pade među slova gusjenica, i Petrinović sklopi knjigu. Zapali ugašenu cigaretu, krene pogled na Savu, na groblje sv. Roka, na zapadne modre planine, a dušom mu se talasa, poput vinske snage, topli ritam Suza sina razmetnoga. Ne bijaše baš nimalo pobožan, i vrlo se čudio te mu je ovo najdraža od svih knjiga. Bijaše nedjeljno jutro, tako vedro i sjajno, kao da i priroda obuče blagdanske rize: sjajne, svilene i modre. Iz grada dopiraše brujanje svečanih zvona i odjekivahu zvuči vojničkog marša. Oko Petrinovića na griču nešto đačića, debele, bijele dojilje s dječicom i nekoliko kaputaša s ozbiljnim pokretima. Šeću i svaki čas ozbiljno, činovnički zastajkuju. — Od svih šetališta rodnoga grada, čuvenog s lijepih parkova i vidika, bijaše Grič Petrinoviću najdraže. Volio gaje zbog starosti, zbog osamljenosti, zbog one strane visoke kuće u sjeverozapadnom ćošku sa zabravljenim vratima i samotnim prozorima. O njoj bi često maštao. Zavidio je neznaniku koji jamačno ovdje remetuje u staroj biblioteci, punoj Gajeva dopisivanja, gledajući pred veče crveno sunce kako tone na samoj granici starodrevnog kraljevstva, rastežući po vrtovima sjene kuća dolje u Mesničkoj ulici. Petrinoviću bijaše fiksna ideja da samo u toj tihoj i osamljenoj kući mogaše i moraše stanovati nježni i plemeniti Stanko Vraz, da samo odovud mogaše njegov imenjak gledati za sjetne mjesečine u daljinu, prema gorama samoborskim, gdje uzor duše, njegova Laura i Beatriks, bijaše prozaična »tovarušica« apotekarova. Ali najviše ljubljaše Petrinović Grič zbog orla pred zgrdom realke. Sate i sate bi stajao pred drvenom gajbom i gledao suru, kraljevsku ptičurinu s glavom nepomičnom, uleknulom u snažni vrat, očiju kao od stida sklopljenih. Tek katkada bi orlušina mah-nula krilima, dignuvši oblak od prašine i od paperja, udarivši grudima o daske, i tiho bi šetalište razderalo, raskrvavilo glasno kliktanje, natjeravši stravu u mačje noge i u krila vrapčija po susjednim krovovima. Petrinović snovaše lane puna dva mjeseca kako bi pustio na slobodu kraljevskog roba. Nekog praskozorja stade testeriti kavez, i orao malo te mu krilom ne slomi prste i ne prosoči ga kliktanjem policiji. Đače malo te ne zaplače od tuge zbog orlove gluposti, te mu draže držati žutim pandžama bljutavo drvo mjesto Jupitrove oblačne munje. Ova ptica činila mu se simbolom cijele lijepe zemlje. Sputana snaga, trunući od robovanja, kljuje oči i lomi ruke nestašnicima koji bije htjeli dići gore, u vazduh, u oblake, do sjajnog i slobodnog sunca.
Kao obično o praznicima, Petrinović je jutros snužden, gotovo zlovoljan. Nedjeljama najteže osjećaše razliku između svoje nezadovoljne sirotinje i ovog srećnog svijeta. Stidio se cipela sa rupama koje pred ženskim očima peku kao rane. Sramio se žutog kaputića s prekratkim rukavima, i radi njih je odviknuo mahati u hodanju rukama. Mrzio je blagdane kao lijeni popovi. Krenuvši se na Strossmayerovo šetalište, sastane Harapina, svog negdašnjeg školskog direktora, s bjelobradim, bjelokosim i bljedolikim gospodinom, na kojemu je, kao usred zime, zimski kaput i cipele s dvostrukim pendžetima. Petrinović sagne glavu, i pošto prođe pored njih bez pozdrava, vikne za njim direktor:
— Hej, Petrinoviću!
Petrinović se okrene.
— Poznajete li ovog gospodina? — nastavi direktor, crven i znojan od jarosti. — Da ne skidate kape preda mnom, vašim starim ravnateljem, to bi se još dalo oprostiti, ali ignorovati Njegovu Presvjetlost, gospodina Pevca — ha, mi ćemo vam već pokazati!
— Vi ste preparand i uživate, kako čujem, našu vladinu pomoć — rekne kašljucajući Presvijetli. — Ime vam je Petrinović, Stanko Petrinović? Vrlo lijepo. Možete ići.
Petrinović najprije ustuknu, ali se brzo sabere, zadrhta od jeda i rekne suhim, neučljivim jezikom:
— Gospodo, ja ću vam prištediti radost, bacite me iz škole. Vaše je vrijeme odviše skupocjeno, vaš je položaj odviše visok za ovakove policijske poslove, kao moj šešir stoje odviše umoljčao, pa da ga još više pohabam pozdravljajući ljude, koje ... koje prezirem.
— Ha, gdje je pandur! — razmahao se štapom i zakriještao direktor, a Presvijetlome se trese bijela brada i bjelokosno držalje na štapu. Zaokružilo ih je nešto svijeta, a kada ga direktor htjede uhvatiti za rame, odrine ga Petrinović do debla divljeg kestena i vikne:
— Sram vas bilo, izmećarski doušnice! — i nagne hitrim koracima u Donji grad. Tek u Ilici, načičkanoj svijetom, bude mu sve jasno.
Zabolješe ga kuće, sunce, svjetlost, a ljudi se oko njega kreću kao namještene lutke. Stigne na Zrinjski trg, pun elegantnih zaludničara, i klone na klupu. Znao je kao činovnik, kao učitelj, neće moći živjeti u ovakvim prilikama, ali da će katastrofa doći tako iznebuha, danas! Uvijek mišljaše daje velika nesreća nešto veličajno, tragično, ali da će zaskočiti tako zaplotnjački, tako podlo, komično! smučilo mu se. Ovdašnji život mu se prvi put pokazao u golosti, i bude mu kao da stade bos na žabu krastaču. Obuze ga mržnja i stane nemoćno škripati zubima. Htio se osvetiti, uništiti, ali koga, koga? I ruke mu nemoćno panu niz rebra, trup klone na naslonjač, a zrak ga prignječio fizičkom težinom kao sinji teret. Uto ga pozdravi i sjedne uz njega mladić u elegantnom svijetlom odijelu, s pahuljastom bradicom, mekanom i smeđom kosom ispod širokog, sivog, mekanog šešira.
— Oprostite što vas ovako napadam na ulici — rekne ugodnim, malo muklim baritonom. — Ja sam Petar Marjanović, pravnik, i baš ovih dana dođoh iz Beča. Bio sam slučajno svjedok vaše pređašnje nezgode, slijedio sam vas izdaleka i nisam mogao odoljeti da vam ne ponudim kolegijalnu ruku. Ja obožavam energiju, a vaše držanje na Strossmaverovu šetalištu bijaše tako junačko, tako neobično u nas i rijetko, da me, iskreno govoreći, zapanjiste i oduševiste. Vi ste dakle đak?
— Da. Tako nešto. Ja sam učiteljski pripravnik, u posljednjoj godini. Dogodine se nadah potonuti, daleko od tih lutaka, među seljacima kao učitelj. Sada ne znam šta da počnem. Za šegrta sam odviše star, a da budem nadničar i slabiji zamjenik konja ili vola, za taj posao nemam dosta kršćanske poniznosti. Volim vino i pjesme kao naši kanonici, a robovati bi mi bilo baš zato teško jer odrastoh sa slugama. Otac mije vincilir, i ne donesem li mu početkom mjeseca stipendiju, bacit će me na ulicu, jer i sam životari, a ja mlađi i jači. Vidite li koliko može u Hrvatskoj donijeti nesreće ako niste prijatelj običnog, vrlo komotnog mehaničkog pokreta, sastavljenog iz ovih momenata: dići desnicu do šešira, skinuti ga sa glave, vratiti ga na mjesto i sprtiti ruku u džep. Ta sitnica me evo upropastila.
— Mi smo zato najnesrećniji narod u Evropi jer smo najbogatiji ovakvim tragičkim sitnicama od kojih ginu i trunu naši ljudi kao od nevidljivih bacila.
Marjanović poznavaše izvrsno đake, ali ovaj ovdje je od većine odskočio. Zavolio ga i izvjedljivo posmatrao njegove široke grudi, nepomične ruke s mišicama koje odskočiše ispod tankih žutih rukava, mekani šeširić uzanog oboda i dugoljasto, garava, golo i rumeno lice s nepovjerljivim, širokim, sivim očima i energičnim profilom.
— Ime mi je Stanko Petrinović i milo mi je, Marjanoviću, da ste me utješili. Nadam se da nađoh čovjeka koji će me razumjeti.
— I više, i više, dragi amice! ja bih htio biti vaš prijatelj, to jest, ako me kod bližeg poznanstva ne odbijete. A za vašu bijednu potporu ne tarite glave. Poznat sam s nekim redakcijama.
— Hvala, hvala unaprijed!
— Ja sam dakle poznat s nekim urednicima, i neće mi biti teško naći vam mjesto kod kojeg lista.
Petrinović bijaše uvijek iznajprije sumnjičav, ali poput svih nepovjerljivaca padaše iz prve sumnje u iskreno oduševljenje. Od radosti htjede zajecati, htjede Marjanovića dotaknuti rukom, zagrliti ga kao djevojče. Uzdahne glasno, iz dubine grudi, i rastegne ruke da zapucketaše kosti.
— Ne zahvaljujte, molim vas lijepo, jer još ništa ne obavismo. Strpljen spašen. A sada pođite sa mnom na objed, ondje ćemo u kafani naći potrebne ljude.
Tako postade Petrinović korektor Domovine, a kada spremaše prve članke, uzeli ga u vojsku.
Prođe godina, a Petrinovićev pješački puk premjestiše u Zagreb. Prolazeći kroz grad prvi put kao vojnik, činilo mu se sve staro i novo, nepoznato i poznato. Drugovi i poznanici na ulici ga ne raspoznavahu, a on se stidio i žurio spuštene glave kao seosko pseto, zaboravljeno u varoši. Usput se sjeti da obiđe Marjanovića s kojim se dopisivaše. Jedva ga nađe u Novoj vesi, u razizemnoj, daskom i crijepom pokrivenoj kući — nekadašnjem mlinu — iza ogromnog dvorišta, punog tovarnih kola i glasne, razderane dječurlije. Preko pet-šest drvenih, crvotočnih stepenica uljeze u hodnik, tako mračan da nije vidio dalje. Jedna baba ga uvede kroz zadimljenu kuhinju, s ognjištem i krevetom, u hladovitu, čistu sobicu s bijelim krevetom, stolom, s dvije stolice i bijelim, čistim zavjesama na otvorenim prozorima; ispod njih šuškaše bazga i strujaše potok. Na crnom, kožnom divanu drijemaše u čarapama i modroj košulji Marjanović, uvedrio i oslabio.
— Tempora matantur! — skoči i zagrli prijatelja. — Tko bi se nadao da ćeš me ovakovog zateći? Ostavivši prvo i umiješavši se među napredniju omladinu koja se budi, lišio me otac potpore. Za mene nema više ovdje egzistencije. Naskoro ću otići. Kamo? Još ne znam. Danas sam u dvadeset prvoj, spremam se samo za činovnika, a zimus se uvjerih daje bolje poginuti nego stupiti u službu. To je nemoralno, ja to ne mogu. Otac misli da ga vlada zbog mene premjesti u Varaždin, i zabrani mi doći preko ferija kući ako se ne popravim.
— A ja ne mogu, ne mogu biti više soldat, Marjanoviću. To je barbarstvo, modeno ropstvo, gore od klasičnog, jer mi se može desiti da pucam na rođenu krv. Ne mogu više dahnuti. Gušim se, moram na zrak, na slobodu. Ti si pun ideja, hoću reći fraza, a ja sam evo deset mjeseci mnogo razgovarao sam sa sobom i vidim da mogu misliti tek o sebi, o svom spasu. Drugi neka robuju: oni to hoće. Da neće, ne bi robovali. Ja neću, i basta! Ja znam samo to da sam sebi najbliži, da mi život bijaše jad, bijeda, poniženje i sramota. Neka ide sve do vraga, sve fraze! Ja znam samo za sebe, za Stanka Petrinovića, i gledat ću da se iskobeljam. Ako postanem na strani radnik ili konobar, bit ću više čovjek nego sada. A ako mi ne dadu kruha, uzet ću ga, trista im jada! Alaj si slab i mršav, Marjanoviću!
— Nema, nema spasa! I ja sam sit, sit do grla svega! Umiješah se u našu samozvanu opoziciju, a ti su ljudi zbog pretežnog broja popova u mnogome zatucaniji od mađarona. Ali šta da radim? Čto djelat? Idem u Srbiju. I tamo se barem neću zagušiti u jezuitizmu kao ovdje. Ne mogu živjeti bez samoće, bez velikih, jakih, srećnih i nesrećnih emocija. Otići ću, jer je ovo gnijezdo odviše monotono. Tu se ne može biti ni srećan ni nesrećan u velikom stilu: ni velik karakter ni velika hulja. Sve to vonja na budavost, na rđu, na plijesan.
— Vrlo dobro. Odlazimo, dakle, obojica. Ja idem sutra, danas, odmah.
— Kako hoćeš. Idi što prije ako ti je teško, ali ja ne mogu prije dok mi Narodne novine ne plate za jedan ogroman prijevod. Stići ću te, dakle, za dvije-tri nedjelje.
Ćeretajući, zapališe duhan, a Marjanović stade čitati svoj prilog za slobodan beletristički list koji namjeravaše osnovati sa nekoliko drugova, ozlojeđenih klerikalnom strujom Vijenca i Matice hrvatske.
— »Ja volim sjenu, uspavano svjetlo, svjetlo koje sniva u noći. Ja volim sjenu, bliznicu vrelog sunca i hladovine i mjesečine. Ja volim sjenu, vječnog mog prijatelja i pratioca, koji je u meni i kraj mene, moja vječna slika i vječna karikatura. Ja volim sjenu: žutu, sivu i žalosnu, crnu i kao smrt mekanu sjenu.
Sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. Sjena je kolijevka, sjena je grob. Kada nisam bio, bio sam sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sje-novite Vječnosti. Misao je sjena, uspomena je sjena. Sve je sjena. Sjena je veća od svjetla, kao moja sjena stoje uveče velika kao oranica mog djeda. Pšenično i čovjekovo zrno klije u sjeni, trune u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni i iščezava u sjeni. Ja sam sjena.
Sjeno, dijete noći i dana, sjeno, rosno jutro i purpurna večeri! Sjeno, čedo tame i svjetla, blijeda kćerko haosa, što otvaraš sjetne, mutne, crne oči, kojima zuri život u nijemu smrt. Sinoć si mi drhtala na grudima, s očima vlažnim od sna, od sreće i od ljubavi. Ja sam te zvao ženom, srećom i ljepotom, ali mjesto slatkog meda ljubavi ostade mi ležeći na jeziku pregršt pepela, a u srcu i u duši bolna, teška, nedohvatna sjena, sjena ni živa ni mrtva. Ljubavi, i ti si sjena!
Ja sam sjena i volim sjene. Na crnom krilu sjene spušta nijemi Sotona gavranska krila i sumporaste zjenice do dna mračnog, vrelog i krvavog mučilišta, Čekajući da prospe svijetom nove čemere, živote, nove sjene, čekajući da sa titanskih svojih krila baci na zemlju sjenu novog bogomraka.
Sve mi te sjenaste, sive tajne pričaše sjen kada je, sinoć, rasla za plećatom bukvom na dragoj srebrnoj mjesečini, čekajući rosu i sje-nastu pjesmu slavuja u sjenastom grmu od divlje ruže. Sve mi to ša-putaše sjena, šetajući jutros ispod tankog, tihog oblaka po strništu, uspavljajući u gnijezdima mlade ševe i goluždrave prepelice i cjelivajući bolne, suhe, žedne glavice sušičavog poljskog cvijeća. Sjeno, mekano uzglavlje, svijetla, crna posteljo života! Na tebi će ostati carstvo svijeta i onda kad ugasnu planeti. Ja te ljubim, sjeno, mrka, nečujna i utješljiva boginjo! Digni svoj crni, baršunasti, magloviti plašt ipokrij mi sanjive umorne oči, da zaspim i da zagrlim svoju sjenu.«
Prijatelji izađoše izvan grada i, u predvečerje, stigoše do ljetnikovca u obliku heptagonalnog, dvokatnog tornja sa niskim, piramidalnim krovom, usred cvijetnjaka koji se nizbrdo gubi u sjenokos, voćnjak i vinograd.
Ušavši u vrt kroz lijepu gvozdenu kapiju iz Mesićeve radnje, naiđe na njih blizu kuće čiča u širokom slamnom šeširu, košulji, kožnoj pregači i naočarima.
— Alaj je pobijelio, bijedni moj ćaća! — šapne Petrinović, a starac podigne oči i stane dva-tri korka pred njih, skine naočare, otare ih i namjesti ih opet na krupni nos, skine šešir i metne ga na glavu, otare rumeno lice dugačkom maramom, stane klecati, a u ruci mu sve dršću vrtlarske makaze i grabulje. Usne mu se miču kao da nešto govori za sebe, a Petrinović mu priđe i poljubi uzdrhtalu, crvenu, žulj evitu desnicu.
— Hvaljen Isus, tata! Ovo je Marjanović, student, moj prijtelj. Gdje je mamica? Mi smo gladni.
Još ne doreče, a iz kućice, dograđene uz ljetnikovac, gegajući juri starica, tarući zasukane laktove o bokove i nadnoseći ruku nad oči. Bez riječi padne vojniku oko vrata, a čiča punjaše drhtavim prstima pocrnjelu lulicu, bacivši već petu, šestu sumporaču. Petrinović sjaji od srećnog smijeha i rekne Marjanoviću u po glasa:
— To je, Petre, moja majka. Prestaje — šta ćeš: pudari! — ali mati mi je!
— Gle, stara, — reče čiča ženi, idući za momcima pored rascvjetalih ruža — on je već kapral; neka dogodine dotjera do firera i onda do narednika, i nas ćemo dvoje lako odšpancirati na Mirogoj.
— O, kako je velik, jak i lijep! — mucaše starica u kajkavskoj i slovenačkoj mješavini i brisaše sinu prašinu s ramena, noseći za njim bajonet i kapu.
Večerajući lepinje, pasulja sa slaninom, i pijući kiselu staru zeleniku, žalio se čiča na gazdu, plemića Hreljanovića. Otkada je punoljetan, dolazi vazda iz grada s glumcima i glumicama, a stari pudar i majka Marica ne mogu obaviti grdnog posla. Stao im prijetiti da će ih otjerati. Marjanović ne mogaše vjerovati svojim ušima, poznajući, po čuvenju i iz novina, Hreljanovića kao mecenata i domoljuba. Petrinović se tek prezirno nasmiješi i rekne:
— Svi su ti tvoji domoroci sebičnjaci i gori od po kojeg renegata zbog nasušne korice. Mi nismo nesrećni jer nemamo vlade, nego jer nemamo opozicije. U nas je došlo već dotle da obožavamo ljude koji se usuđuju javno reći da su Hrvati, unatoč čistoj košulji i slobodnom položaju. Starčević je često paradoksan, ali to je jedini naš neporočni i svjesni Hrvat iza Matije Gupca i Eugena Kvaternika. Posljednji Trojanac, posljednja klasična duša. Nema uzalud lice kao pokojni bog Silen.
— Ja ga volim, jer prvi proglasi kneza Miloša velikim i jer vjerovaše u sunce koje se rađa u nesrećnim narodima.
Dok tako besjeđahu, odoše stari iz kuhinje na počinak. Cvrčak pjeva u zapećku svoju jednostavnu pjesmicu kao da prede pređu iz metalne žice. Izađoše uzbrdo kroz trsje. Mjesečina tako svijetli da bi se moglo čitati. Sjedoše u sjenicu. Pred njima gradska pospana, žmi-rava svjetla, za njima tamna Zagrebačka gora, krijući potrese i bajke. Vedro, zvjezdano nebo napunilo ih večernjom sjetom, ne rosi ljudskih očiju, već ljudske duše sjetom od koje se tresu momačke duše u nejasnim žudnjama.
— Zašto, zašto smo nesrećni?! — prekine tišinu Marjanović i legne u travu.
— No, za odgovor na to staro pitanje ne treba mnogo filozofije. Ja sam nesrećan jer sam siromašan i sa slobodnom dušom rođen u Hrvatskoj. Roditi se u Zagrebu mjesto — recimo — u Londonu, tako je nezgodno kao roditi se škrofulozan.
— O, ti si vrlo praktičan dečko, Petrinoviću, i vrlo prost. Ja sam nesrećan jer ne vjerujem u sreću, jer mi treba nesreća kao morfiomanu morfijum. Sjećaš li se: lane kada me pomagaše otac i cijela rodbina, kada sam imao lijepa poznanstva i lijepe haljine, lane sam bio nezadovoljniji nego ljetos. Ovako silnije, snažnije osjećam tragičnu ljepotu života. Više ga osjećam i ljubim jer ga skuplje plaćam. Ženu koja bi mi se podala, ne bih volio.
— Čudan svat! Ti si bolestan, odviše osjetljiv, blaziran — šta ti ja znam!
— Ne znam. Meni treba velikog oduševljenja, silne vjere i silne ljubavi, ali sve su to stvari u koje ne vjerujem. Ništa mi od toga ne može život pružiti. Pa još kod nas! Još prije nego što sam ljubio, ogadila mi se ljubav, trgovina ljubavi. Još prije nego zavolih taj zrak, taj dragi grad i ove brežuljke, pomutiše mi naši carinici i farizeji vjeru u uspjeh patriotizma. Još ništa pozitivnog ne znam i već o svemu sumnjam. Šta da počnem? Bez kapitala ne mogu stati na svoje noge. Biti činovnik ne mogu. Zar umirati od glasi pišući za naše listove stvari koje mi se ne bi ni štampale! Pravo si rekao: roditi se bijedan i roditi se u ovoj zemlji, to je roditi se dvostruko nesrećan; proklet dva puta!
— Tako je, Marjanoviću. I ja sam sa manje dijalektike bacio u zapećak sve stare idole. Ostadoh sam kao prst, i kada se zapitah što živim, javio mi se novi bog.
— Šta to veliš? Ha, novi bog! I ja ga osjećam, njega, novog boga. I mene vuče u daljinu, u maglu, obećavajući dušu od čelika i laku smrt! — govoraše uzbuđeno Marjanović, a Eolova harfa na vrhu od hladnjaka stane zujati, tugovati, uzdisati u valovitom, metlanom arhaičnom akordu. Noć zapjeva prastaru, prostu svoju tužaljku, sa neba pade kao zujanje nebeskih pčela, iz visine pade jeka serske muzike. Mjesečina zajec na cvijeću, zemlja uzdahnu pod prvom rosom, vjetar je odao kroz metalnu frulu tajnu daljine, prosuvši tihom noći čemer i utjehu, sklopljenim očima. Drugari se zagledaše u zvijezde i zvijezde im zaigraše pred očima. Harfa zujaše, jecaše i tugovaše, sad glasnije, sad tiše, a njih obuze tuga Davidovog psalma, slast Homerovog pričanja, jeka drevnih vremena i gluhi glas praotaca. Uto se zatalasa odozdo iz doline sv. Ksavera monotoni akord docne seljačke, težačke pjesme i iščeznu tiho, tužno u noćnim sjenama i jekama.
— Da: ova čarobna noć nam objasni veličanstvo novog boga! — reče Marjanović. — To nije bog smrti nego bog života. To nije bog poniznih nego bog buntovničkog roptanja. To nije bog udesa, to je bog volje. Naš bog, bog vatre i prkosa, nije nijedan stari bog! Do Nazarenca bijaše prikovan na vreloj hridi oblačnog Kavkaza, hraneći titanskom utrobom Zevsovu krvavu pticu. Iza Nazarenca pade u dno pakla, čekajući da zasadi drvo znanja u stari paradiz i da nas povede u njegovu vječnu hladovinu. Naš bog je bog slobode. Već puče lanac nas dvojice!
— Sutra će prsnuti! Ja idem sutra, Marjanoviću. — Što duže oklijevam bit će teže i gore. Skresao sam nešto poputnine, što još čekam!
Isprativši pobratima do polovine puta, vrati se Petrinović i popne u Hreljanovićevu biblioteku. Bijaše to prostrana, okrugla, zeleno ta-petovana soba sa slikama davno pokojnih Hreljanovićevih roditelja i svih poznatijih Hrvata, tamo od Četrdesetosme. Hreljanović je fotografiran kao dječak i momče u raznim amaterskim ulogam i kostimima. Tom bogatom siročetu bijaše od malih nogu najveća naslada i sport pozorište. Knjižnica je nakrcana slikama glumaca, glumica i scena iz kazališta talijanskih, njemačkih francuskih. Hreljnović je imao lijepu lepezu s autografima evropskih glumaca i pjevača, glumica i pjevačica: od Duše, Gemme Bellincioni i Coquelina pa do Milke Tmine, Strozzijeve i baritoniste Kašmana. Sve je u biblioteci kao i lane, samo nad velikim, zelenom čohom pokrivenim, mahagoni-stolom bijaše nov portre. Bukovac izradi nježnog, plavog, brkatog i modroo-kog Hreljanovića u bogatom velikaškom odijelu, s prekrasnom kri-vošijom preko koljena. Na suncu gore toke, trepti svila i kadifa, i sjaji se rubin ispod sokolovog pera na naherenom kalpaku. Petrinović svuče kaput i cipele, sjedne u naslonjač, čitajući Stirnera, a na prag pritvorene i pobočne sobe stane visoka, lijepa i mlada žena u sobnoj ampir-haljini, u modi onog ljeta. Posmatrajući mladića, stala se smješkati, namještati rukama kosu, a oči joj se krijese, grudi nadimlju. Od papir na lampi došla je sva ljubičasta, kao ljubičasta kneginja u kakvoj večernjoj bajci. Negdje u daljini zalaje pseto. Oko otvorenog prozora šuška granje japanskog drveta. U vinogradu, u bari, krekeću žabe. Petrinović je opazi u ogledalu, savijajući cigaretu, i silno se naljuti što mu roditelji ne rekoše da je ovdje Hreljanoviceva metresa. Baci knjigu na mjesto, porumeni i bez riječi htjede sići niz stube.
— Ostanite, Petrinoviću, ja nisam došla da vas otjeram. Ako vas bunim, drage volje ću otići — rekne mirno, a njemu čudno što mu zna ime. — Večeras sam slučajno čula vaše tajne i one mi daju pravo da budem i više nego obična vaša poznanica.
Petrinović zastane, vrlo nespretno. Nije znao što da rekne. Iako nije cijenio dramskih umjetnica, gospođica Gorska bijaše iznimka. Kada je preklane angažovaše, išao je vazda krišom u kazalište da je vidi. A kada bi njenu blizinu osjetio u vinogradu, Petrinović bi živio u groznici. Sanjao bi o njoj, lisje bi od loze šuškalo kao njena svilena suknja, pijesak i ilovača po puteljcima bi se napunili njenim malim nožicama. Sobe i cvijeće bi zamirisalo novim mirisom.
Ona pođe prema njemu, uzme mu nježno iz ruke lampu, vrati je na stol i sjedne na divan.
— U ovakvoj noći može se sanjati i spavati samo otvorenim očima.
— Oprostite, gospođice — rekne on promuklo — što nemam bluze i što sam bez cipela, ovako raspojas...
— To su sitnice! Ne mučite me barem vi tim konvencionalnim glupostima. Vi, dakle, odlazite, bježite? Tko bi se nadao da u nas ima tako čudnovatih mladih ljudi! Da niste anarhist?
On ne odgovaraše jer gaje savladala ugodna, sita mlitavost, kao u mlakoj vodi. Sjede, posmatrajući joj lijepu, veliku ruku, punu prstenja; savršenu liniju na mesnatoj, ružičastoj, znojnoj pahuljastoj šiji.
— Vi ste nepovjerljivi, vi mi ne vjerujete? — rekne ona i pogleda ga pravo u oči. — Zašto? Ja mislim na dlaku isto kao vi i vaš prijatelj. Kada sam glumila u Njemačkoj, razgovarala sam u istom duhu sa jednim prognanim Rusom. I ja vjerujem u vaše slobodno božanstvo i, kako vidite, ja sam relativno dosta slobodna, slobodnija od vaših žena. Vi dakle odista bježite? Vratolomna osnova! Vjerujem da imate dosta energije. I ja obožavam energiju, kao i vaš prijatelj. Dozvolite da vam kao istomišljenica i prijateljica pomognem na prvom koraku. Dat ću vam za Švicarsku, za Ziirich, neke preporuke i adrese. Morate mi tek obećati da ne odlazite već sutra. Ostanite dok se ne vrati Hreljanović; ostanite još sutra. Komandantu javite da ste bolesni i da vam produži odsustvo.
— Vi ste dobra duša, gospođice. Tko bi to rekao? Za glumice kažu da nemaju srca. Hvala vam! Sutra, dakle, ostajem. Tko ne bi na ovu želju ostao i duže, i godinu dana!
— Mi smo, dakle, prijatelji. Našla sam srodnu dušu u toj čami. Dakle, sutra uveče, ovdje! Danju moram u Zagreb.
Pruži mu ruku, a on je poljubi pobožno, kao mosti, porumenivši poput djeteta.
U njegovoj ćeliji ga spopala u krevetu vrućina i mora mu legla na prsa. Da ne probudi roditelje, prolazeći kroz njihovu sobu, izađe kroz prozor u voćnjak i nađe se konačno i opet u biblioteci. Malo te ne ciknu od čuda i ljubavi opazivši na mjesečini iza velike zavjese, pored prozora, bijeli mramor, u kojem pozna izvajanu Gorsku, golu i lijepu kao helenske boginje. Cjelivajući hladni kamen, bijaše u nesrećnom i slatkom sevdahu, kao da cjeliva hladne grudi pokojnice. San ga obuze pod mramornim nogama, a kada se probudio, sunce već visoko odskočilo, a sat, mramor i njegova tvrda vojnička košulja puna vlažnih, blijedih i bijelih, rumenih i krvavih kamelija.
Poslije podne nije da se Marjanović malo zapanjio kad mu Petrinović, blijed, ćutljiv i rasijan, reče da još ne odlazi. Marjanović se čudio što je pomno očešljan i u paradnoj bluzi.
— Ti si postao u regimenti kicoš!
Petrinović mjesto odgovora tek porumeni, vrteći zamišljeno mekani brčić. Marjanović se vajkao što za svoj novi list sa modernim tendencijama ne može naći u Zagrebu izdavača. Pričao mu o novom, kritičkom i umjetničkom pokretu medu omladinom. Pročitao mu članak gdje bijedan gimnazijalac uspješno kritikuje nepodnošljive prilike na srednjim školama. Jedan filolog dokazuje daje profesor N. svoju raspravu o glagolu vrlo nevjesto prepisao sa njemačkog. Drugi opet priča kako je sin visokog činovnika, neki glupi zagrebački fićfirić, polagao državne ispite za zatvorenim vratima, bez svjedoka, i primao za vrijeme cijelog svog školovanja od vlade pomoć od dvadeset i pet forinta. Četvrti opisuje u obliku Života jedne ekselencije od Đalskoga karijeru poznatog K-a, koji najprije iznevjeri biskupa Strossmavera, svog dobročinitelja, a onda postade »velika zvijer« pomoću svoje matere, milosnice biskupa Petrešića. Marjanović čitaše lijepu nježnu pjesmicu koju dobi od majke učiteljskog pripravnika Peršića, koji izgubi stipendiju i umrije od gladi, pijući kuvanu cikoriju, na nekom tavanu u Mletačkoj ulici.
— Raja! — uzdahne Marjanović, slažući rukopise za svoj list Između dva sunca. — Raja! Ne znam jesi li čuo u vojsci daje soldateska prije mjesec dana istrijebila — bajagi zbog socijalizma! — nekoliko slavonskih sela. I naši debeli političari i besjednici-prigodni-čari vjeruju da se toj kugi može doskočiti konstitucionalnim putem, da će od naših dušmana izmoliti slobodu kao milostinju. Prosjačka, ubogarska politika, slijepa i sa malim zadovoljna kao onaj što na crkvenim vratima, u gradu i prnjama pjeva o slavi otaca, o žeženom zlatu, o bijelim dvorovima, o pernim buzdovnima i o djevojkama kao bijelim iz gorice vilama.
— A što žele tvoji saradnici?
— Svašta. Koliko nezadovoljnih đaka, toliko različitih programa. Nema nijedne ideje koja bi mogla sve složiti, pa ni ideja patriotizma.
— Meni se čini — reče Petrinović — daje sva nesreća u tome što se ti ljudi spremaju za državnu službu, za gospodu. Tko od njih postane advokat i, guleći narod, stane u opoziciju pored popova koji bijahu mađaroni do kanoničkog debelog mjesta, misli daje već rodoljub.
— Dabogme! »Zadnjica svaka je, da im ih ni moć vući«, rekao bi za njih Držić.
— Tako je. A treba početi sve iznova, iz temelja, jer je sve crvljivo. Sa narodom se momentano ne može jer je neuk i materijalno ubijen. Inteligencija je velikom većinom ili prodna ili klerikalna. Naša je sadašnja opozicija kao parcovi kojima se od straha pred sovuljagom zapleše repovi i parcovi crkavaju grizući od bijesa uši svom pokojnom komšiji. Što dakle da radim ja? Treba osloboditi sebe. To je jasno i logično. A pošto ovdje ne mogu biti slobodan, bjež' i čekaj! Uskoci ne učiniše malo u održanju našeg plemena. U planinu, dok ne padne list sa gore. Na slobodu, jer tu se krilatije duše guše u blatu kao ptice nad Mrtvim morem.
Dok Marjanović pisaše pisma na sve strane, slušaše Petrinović kako se škripanje pera stapa sa zvucima mrtvačkog marša, sa plačem zvona Sv. Ivana i sa ćeretanjem škvoraca što se digoše sa grma iza potoka i iščeznuše poput brbljavog oblaka za krovom susjedne vodenice, pokrivene mahovinastom sindrom. Bijele, čiste zavjese na prozoru podrhtavaju na ćuhu povjetarca. Pčela doleti i odleti, zazujavši oko slike Petra Preradovića i Ivana Zajca nad krevetom. U dvorištu zagore djeca, laste, babe i kokoši.
Smrklo se, a Petrinović ode, ne progovorivši cijelo to vrijeme ni riječi. Iako mu se dan činio neizmjerno nesnosan i dugačak, učinilo mu se sada daje odviše brzo zašlo sunce. Roditelji ga uzalud nutkahu večerom. Odjedared mu padne čaša iz ruke jer začu najprije kočiju kako stade, i mekane, sitne korake. Blizu škrinuše i zalupiše vrata.
— To su došli gospodinova frajlica — reče majka Marica. — Lijepi su kak Majka božja bistrička.
Petrinović lutaše po voćaru i vinogradu i konačno dođe u zelenu biblioteku. Bilo ga je stid, opazivši u zrcalu kako je blijed. Nastavi prebirati u Der Einzige und sein Eigenthum, ali večeras nije ništa razumio. Već mišljaše da uzaman čeka, kad al dođe glumica na prstima i položi mu iznenada tople, vlažne ruke na oči. Petrinović protrnu.
— Tko je? — pitaše ona smijućke, neobičnim glasom.
— Nora! — rekne on, sjetivši se najbolje njene uloge.
— No, to me veseli da još niste odmaglili — rekne ona i sjedne intimno pored njega na divan. Bila je u prostoj sivoj suknji i modernoj platnenoj bluzi bez steznika. Debelu crvenu kosu razdijelila je preko sljepočica i ušiju. Ta je koafira baš onog ljeta ulazila u modu sa Botticellijem, prerafaelitima i pariškom plesačicom Cleo de Merode.
— Što to čitate?
— Stirnera. To je jedini pisac kojega momentano mogu podnijeti.
— I ja se sjećam na tu knjigu. Šteta te je dosadna. Poznajete li Francuze?
— Malo. Tek po prijevodima.
— Šteta. Otkad sam naučila francuski, ne mogu više čitati drugih knjiga.
— Možda vam te poslastice pokvariše želudac — rekne Petrinović. — Vi bi trebali naučiti grčki. To je jezik one boginje u kutu...
Ućutaše. Petrinović se uzalud mučio da izmisli nešto galantno. Ona ga posmatraše sa strane, s osmješkom. Iz sporedne sobe dopiraše miris budoara — i ugodno tiktanje sata.
— Ovo je lijepa knjižnica — rekne ona naposljetku.
— Vrlo lijepa, gospođice. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje sam bio zadovoljan. Gospodin Hreljanović ne sluti da su te knjige možda više služile meni nego njemu.
— Najljepše su slasti na svijetu — zabranjene. To je poznato.
— Zato je katolicizam tako drag ženama — rekne Petrinović i sav se uzbudi.
— Može biti. Uostalom, Hreljanović je egoista kao svi koji — kako se veli — po tuđim tabanima broje batine. Uvijek mi je taj go-spodičić bio nešto dosadan, ali sada mi je nesnosan. Samo ženi umije dosaditi čovjek; samo mi znamo biti mizantropi. Ovih dana, prije nego stoje otputovao, izvezli smo se na šetnju, i odjedared opazimo iz daljine banova kola. Hreljanović vikne kočijašu da stane i gurne me brutalno iz hintova, da ne mora u mom društvu pozdraviti gospođu banicu. I to mi se zove galantan čovjek, artist opozicionalac!
— Ja sam mislio da ga ljubite.
— Bože, kako ste naivan! Ja ga trebam, i to je sve. Nema žene koja ne bi mogla ljubiti za novac. Vidi se da još niste živjeli. Hvala bogu te ću ga se doskora riješiti. Vele da se zaručio. Obećao mi priličnu svotu ako obećam da u prvo vrijeme njegovog braka neću dolaziti u Zagreb. A novac mi treba jer je novac sloboda. Možemo se dakle doskora vidjeti u Švajcarskoj. Tamo možete postati čovjek. Živeći u tuđini opazila sam da naši ljudi imaju u svojem ponašanju, u svom držanju nešto lakejsko, nešto kao baštinjenu potištenost i licemjerje, kao djeca gospodskih kuharica i kočijaša. Kod vas mi se, Petrinoviću, bez komplimana, najviše sviđa nešto drsko, neizvještačeno, sans facon. Vi nikada ne biste mogli postati glumac. Zbilja, zar nećete žaliti za roditeljima?
— Hoću, ali šta da činim? Da ostanem u Hrvatskoj, moje bi se prilike još pogoršale, a roditelje zacijelo ne bih usrećio. Služiti još dvije godine, biti još dvije godine mašina, broj, ne mogu. Kada smo već kod tog, molim vas lijepo da nagovorite Hreljanovića da ne baci na ulicu moje bijedne starce, da ne padnu kao ubogari na vrat gradskoj općini. Već preko trideset godina služe u ovom gradu.
— Drage volje, dajem vam riječ. Mislite li vi odista da bi Hreljanović mogao učiniti tako što? To je zločin.
— Uvjeren sam. Sirotinja ima tu dobru stranu da joj se ljudi obično pokazuju bez maske, kakvi jesu. Na mene je Hreljanović vazda bio pizmen bez razloga, i to se vidi, osjeća, osjeća u djetinjstvu. Da samo znate kako je izgrdio roditelje kada me poslaše u gimnaziju mjesto u šegrte, i kada lane, istjeran iz preparandije, postadoh korektor. A ja sam morao uvijek pred tim sebičnjakom licemjeriti kao pred dobročiniteljem, ne zbog sebe, već zbog starih.
— Ha, evo ga! — šapne glumica promijenjenim licem. Petrinović dohvati sa stola teški kamen za hartiju, skoči, a oči mu zaiskriše zlobno. Ona se dugo, glasno do suza smijaše.
— Vi ste odista hajduk, gorsko zvijere; nisam se prevarila.
— Oprostite — hukne on postiđen. — Deset mjeseci se miješah samo sa fukarom, a i prije ne bijah salonski čovjek. No, ne žalim, jer je i taj vaš hvaljeni bonton laž i licemjerje, otrovna biljka licemjernih, tiranskih, etiketskih dvorova jednog Filipa i jednog Luja. No, sad kako mu drago, ali da netko pokuša otrovati mir lijepog ročišta, ja bih, ja bih —
— O, vi ste odista od onih koji su ginuli na kočevima u vezirovu Mostaru. Svi su muškarci ovakvi koji imaju tako široka prsa i koji su toliko na suncu i zraku.
— Ova je godina u meni odista usavršila životinju. Imate pravo. Ne znajući što činiti, smatrao sam službu kao sport, i ne mogavši zabaviti mozak, vježbao sam muskule. Prekaljen sam za sve što me čeka.
— Znate šta, Stanko?
— Zapovijedajte!
— Znate šta? Ovdje je nesnosna zapara. Izađimo, ako vas ne mrzi, na polje, u sjenicu, u kojoj ste s vašim prijateljem govorili o Prometeju i o drugim lijepim stvarima. Izađite naprijed, ponesite lampu, da nam prođe vrijeme, možemo što zajedno čitati. Da uzmem Ibsena?
— Ta je noć odviše čarobna i topla za tog Norvežanina. Ponesimo Shakespearea, ako vas ne mrzi.
Kao dosele što bijaše sustezljiv i nerješljiv, tako postade sada, čekajući u teferiču, gotov na sve. Odluči da joj sve rekne, daje obujmi, da još noćas ode u svijet ako ga prezre i odbije. — Oblaci se pjene oko mjeseca zlatnom sjenom, noć diše treptanjem lišća, zvijezda i cvijeća. Oko lampe lepršaju sive, prsne lepirice. Na putiću se začuju hitri koraci, a njega zaboljelo u grudima od sreće i od zorta.
— Evo Shakespearea. Kako vidim, vi nemate loš ukus. Nađite kakva razgovor — dođe ona.
Petrinović stade drhtavom desnicom listati i metne pred nju otvorenu knjigu.
— Počnite, gospođice, ako je po volji. — Ona sjedne tik do njega i nagne se nad svesku, te Petrinović osjećaše znojni miris njene pahuljaste, tople i mesnate šije. Srce mu tako zakucalo, te stao kašljucati, da se ne čuje. Ohladio se kao od groznice, a koljena mu se tresu. Ona primakne lampu, metne knjigu u krilo. Vjetar uzdahnuo kroz harfu, zatitrao svjetlom i vrpcama na njenim prsima. Stručak njene kose dirnuo Petrinovića po licu. Osvojilo ga nešto što bijaše duboka tuga i duboka sreća. Nije se nje usudio pogledati i digne oči spram zvjezdanog neba, spram mjeseca, a mjesec i oblaci kao ogroman, sjenasti, srebrni i zlatan cvijet sa nemirnim laticama, iz kojih se dimi, zlatnim, srebrnim i sjenastim tamjanom, noćni sanjivi miris. Petrinovića obuzela želja da joj položi glavu na grudi i da sluša kako kuca njeno čudnovato srce, kako uzdiše nestašni vjetar kroz njenu kosu. Ona htjede početi čitati, ali, pogledavši ga kradom, vidje ono što žene u izabranim rijetkim časovima mogu naći na oporom muškarčevom licu. U očima mu bijaše nešto veliko i vlažno što ne bijaše suza. Glumica zadrhta, pomisli na smrt i poče čitati iz Bure, glasom mirnim, melo-dijskim kao tiho udaljeno pjevanje. Petrinović govoraše svoju ulogu muklo, kao da se suspreže od jecanja.
- Miranda. Vi izgledate umorni.
- Ferdinand. Ne, plemenita gospođo. Kod mene je rana zora kada ste mi uveče blizu. Molim vas — tek da vas u molitvi mogu spomenuti — kako se zovete ?
- Miranda. Miranda. (Za sebe) Oče moj! Prekrših vam riječ, jer mu rekoh.
- Ferdinand. Divna Mirando! Vrhunac krasote, vrijedna onoga što svijet najviše cijeni. Mnogo gospođica posmatrah i često zarobi saglasje njinih jezika moje zapanjeno uho; druge mi se gospođe sviđaju zbog inijeh darova, ali nijedna tako srdačno da se koja njena pogreška ne bi sviđala i pobijedila najljepši njen ures; ali vi, o vi, tako bez prigovora, tako potpuna, stvoreni ste od svega stoje u svakom stvoru najbolje.
Petrinoviću tako drhtaše glas i tako drhtaše knjiga, da padne na zemlju. Na istoku zagrmi.
— Vi izvrsno glumite. Prevarila sam se. — Složila ruke na krilo, a on jedva disaše, posmatrajući je sa strane. Bijaše blijeda. Sva se promijenila. Iz nje se javila neka druga, s ogromnim crnim rupama mjesto očiju, sa licem koje se viđa u snu. Skinula sa prsiju ružu, trgala latice, a vjetar mu ih sipaše oko glave i po licu.
— Kako to, divna Mirando, da se odjedared sjećam stihova helenskog tragika: O noći, moja svjetlosti/ O pomrčino, bakljo moja sjajna!!! Izd ga glas i ne reče što zareče. Zagrmjelo, bliže i bliže.
— Ja se bojim — rekne ona.
— I ja se plašim, jer vas ljubim, ljubim, ljubim.
Negdje u grmu zajecalo tiče iz gnijezda. Na munji vidje Petrinović kako joj se prsa burno uzdižu.
— Ja vas ljubim, Marto — rekne promuklo i tresući se sav pritisne vlažnu njenu ruku na vrela usta. Ona ne reče ni riječi, a kada mu polagacko prijeđe prstima preko kose, dohvati je oko pojasa, digne u naručje i ponese u trku niz brdo u voćnjak. — Ne, ne — šaptaše ona. Bura se primicala sve bliže i bliže, hladni vjetar prosuo oko njih lišće od jabuke, ali oni čuše i vidješe samo sebe. Pljusak ih zatekao na pokošenoj travi. Petrinović ju ponese kao dijete, a ona govoraše:
— Hvala, hvala ti, moj Stanko! Tek ti si mi pokazao što je ljubav. To je nešto nenadano i krvavo kao munja, tamno kao ovaj oblak, očajno kao ludilo. Mi bi brzo jedno od drugoga poginuli, da ostanemo zajedno. O, ti si odista hajduk! Osvojio si me kao kakvu šiparicu. Ali me nisi dobio silom kao robinju, nego onom suzom koja ti s oka ne pade na lice nego u dušu.
— Ne pitam, Marto, jesi li koga više ili manje ljubila od mene, ali mi reci voliš li me od svih najviše sada, ove noći.
— O, ti si prvi i posljednji ljubljenik moje duše, samovoljniče! Ja te volim silno, beznadno, jer te ne mogu, ne mogu imati, kao da moramo sutra zajedno umrijeti. Zakuni se da odlaziš u Ziirich. Ja ću tamo za tobom. Ako mi propadneš, u meni će usahnuti sve što još toplije kuca, osjeća, što je bolje.
— Gledat ću da se spasem, pazit ću. A tebi se kunem dušom da si prva, prva! Koja bi me, molim te, htjela u ovome ili u onom žutom kaputiću s iskrzanim rukavima? Hvala ti, hvala, lijepa, draga Marto! Kao da idem po zraku poput dima, kao da nema težine. Kao plamen! Smrt i uskrsnuće u isti mah. Hvala ti, Marto! Marta — lijepo ime. Ljubio sam ga kada te nisam poznavao.
— Sutra jamačno dolazi Hreljanović. To je grozno, grozno! Da su prokleti svi ti sebični, glupi filistri! I duše nam kupiše svojim prokletim grošem.
— Srećom te si ti skuplja od duše hrvatskog običnog beamtera — rekne Petrinović cinički. — Hreljanović te plaća kao kakvog septemvira. Ja dakle sutra odlazim, mnogo nesrećniji. Dala si mi pehar tvoje slatke medovine, a ja tek orosih usta za vječno sjećanje i kajanje. Tko zna, možda ću te još i proklinjati.
Uze sa stola makaze i odsiječe joj stručak kose. Ona mu donese medaljon i metne u nj kosu. Grmjelo je i tutnjilo, a debele kaplje lupahu o prozore, kvaseći čilim kroz razjapljena bijela balkonska vrata.
— A šta ja tebi da dadem za spomen? — rekne on.
Ona se nasmije i izvadi iz njedara pregršt lišća, prvog suhog lišća one jabuke u voćnjaku.
— Je li ti krivo na zmiju? — zapita ga, a modre oči joj se ovlažiše i osuše zlatnim pjegama.
— Premda mije kao da sam proklet, htio bih da me do groba varaš.
— Oh, ja te imam, držim, sada, još nekoliko časova, a zorom neka poginemo — veli ona, a kosa joj se raskošljala niz ramena. Problijedjela je kao mjesec po danu. Zagrle se kao da će zubima i prstima trgati meso sa kostiju. Grom udari i tresnu u blizini, žižak zacvili, zapucketa i ugasnu. Po sobi struje šapati i uzdasi kao mrtvačka kletva i hropac, miješajući se sa pljuskom, s lupanjem prozora, sa zavijanjem vjetra i sa tutnjavom grmljavine.
Ujutro nađe Petrinović oca u vinogradu i reče mu da je bio u gradu. Čiča bijaše protiv običaja veseo i nasmijan. Izvadi iz džepa lulicu, napuni je i ponudi sinu da zapali.
— Ti mirišiš na ženu, bekrijo! — reče i potapša ga po ramenu tvrdom desnicom sa naduvenim, modrim žilicama. — Hajde, hajde, mlad si, samo nemoj prećerati. Zapali, a onda idi i počini.
I stane štrcati lišće modrom tekućinom protiv peronospore. Nebo bijaše čisto i vedro, sunce tako sjajno da se čisto čulo kako se sunce penje na obzorje. Dalje, u šumi, kukaše kukavica. Rosa se sjajila kao dragulji, a zemlja mirisala kao go, plećat i znojan jakota. Petrinović se sjeti sinoćnice, svojih osnova, i nemaše snage misliti. Ode u staju, ali majka ode već sa mlijekom u grad. Petrinović se popne na pojatu i zadrijema na mirišljavom sijenu. Probudila ga majka i pokarala, jer mu se ručak već ohladio. Jeo je tek da se jede, a kada starica ode u varoš, poškropivši ga svetom vodom iz bočice pod slikom Bogorodice, izađe na kapiju i gledaše za njom. Na glavi joj čabar za »napoj« kravama — dobijaše ga od poznatih obitelji. — Buncaše glasno kao da nekome govori, a iz bogobojažljive ruke joj se crni sve do zemlje dugačko čislo. Iščeznu za živicom, a Petrinović gledaše za njom dok ga oči ne zabolješe. Dugo mu odjekivaše u ušima tapkanje njenih cipela sa gvozdenim ekserima. Ode u svoju sobicu sa strahovitim slikama koje izradi dok još mišljaše postati slikar. Krevet mu kao lane, kao da nije dirnut. Iz slamnjače viri »herodeš«, koji mu majka metne u postelju protiv uroka i mučnih snova. / Suze sina razmetnoga su otvorene na mjestu gdje lane prestade čitati. Tek Ante Starčević iznad kreveta dobio je crne boginje od silnih muha. Na prozoru puno cvijeća u loncima; čiča Stefan ih jutroske namjestio. U ćošku cvrkuću u kavezu čišci i sjenice, a ugojena prepelica već se udomaćila. Pod stolom opazi Petrinović svoj »srabljivec«, koji mu nekada pokloni krizmani kum Pepić Pezderc, gazda u Čučerju. Kraj srabljivca u vodi dvije boce vina. Pored prozora zuje pčele u uljaniku. Petrinović hukne i pruži glavu na stol među ruke. Čuje korake i još se ne okrenu, a glumica ga odostrag zagrli i stade cjelivati.
— Hvala ti, hvala ti što si došla. Da tebe nema, ne bih bio dosta nesrećan i očajan da ostavim tu idiličnu bijedu. Armuth ist die grosste Plage. Nađi se mojim roditeljima uz bok u nevolji! Budi mi odmjena! Govori za njih Hreljanoviću, za moje starce.
Ona je bila u uličnoj toaleti, bljeđa i ljepša nego obično.
— Nemaj brige za njih! Sve ću učiniti što mogu. A tebe — tebe volim kao brata, jer mi djetinjstvo bijaše kao tvoje. Ne boj se! Tvoji će roditelji biti prva tačka u mom govoru s Hreljanovičem. Vjeruj mi, Stanko, da te volim, volim! Nisam licemjerka pa da lažem da ću za tobom poginuti, ali kunem ti se da ćeš odnijeti sve što je plemenito i toplo u mojoj ljubavi. A ti mene ne smiješ, ne možeš zaboraviti, ja to znam i osjećam. Poznajem tebe i sebe, i vjeruj mi da među ženama nikada nećeš naći tako srodnu i tako blisku dušu. Mene si imao cijelu, čuješ li! cijelu! Ne pomiješasmo samo krv nego i duše. Ti ćeš mene vazda nositi u duši, to ti moraš i ne možeš drukčije.
— Hvala ti, hvala, Marto. Poslije roditelja bila si mi ti jedino dobra. Kada budem izvan zakona, u tuđini, tebe ću gledati kada se sjetim na Hrvatsku, na ova brda, na našu tihu biblioteku i na ovaj župni vinograd.
— Ne govori tako! Mi ćemo se naći! Za osam dana sam i ja u Ziirichu. Čekaj me u hotelu N. Tamo imam mnogo koneksija. Evo ti pisma ako se u prvi mah ne nađe ništa. To bolje za mene. Ja ću se o svemu brinuti, za oboje. Možeš na univerzitet.
— Hvala, hvala ti! No, do toga neće, ne može doći. Iako veliš da ne poznajem život, znam da ovakva ljubav ne bi mogla trajati. Ja sam dosta širokogrudan i praštam svima koji žive od ljubavi. Kad je sve trgovina, što da se trguje i sa tim tugaljivim artiklom? I u nas ima silesija takvih ugovora, obično u obliku braka. Za sve to ne hajem, jer nisam osobit moralista. Ali ja ne bih mogao živjeti sa ženom koje ne bih mogao ovim svojim rukama hraniti, ne bih, ne bih! Seljak sam u tome, što ćeš, to je jače od mene.
— Dobro! dobro! Samo ti gledaj doći a ostalo ćemo lako urediti. A sada primi ovo, trebat će ti za put.
Pruži mu svilenu maramicu, svoju fotografiju i punu novčarku. Petrinović porumeni od stida, htjede novac odbiti, ali se u dvorištu začuje šum kočije i jeka koračaja.
— Moj kočijaš! Zbogom! Moram na kolodvor pred njega, vrijeme je. Zbogom i do viđenja!
Poljubi ga u oba oka, otare suze, namjesti brzo kosu i napraši se puderom.
Petrinović ne smognu glasa. Mekani koraci, mekan šum točkova i — zujanje muhe u sobici. Uši mu zakloparaše, glava da prsne, oči da iskoče. Baci se na krevet, a kad otvori vjeđe, stadoše ga mučiti nakazni crveni cvjetići po bijelom zidu, ptice svojim cvrkutanjem, drhtanje prašine u žutom sunčanom traku. Ustane i silom iskapi obadvije boce. Najprije mu se smučilo, a onda mu bude sasvim lako. Ode u vinograd, rekne ocu da će u grad i da ga noćas ne čekaju.
— Pazi, pazi da te ne zatvore oficiri! — rekne čiča. — Evo ti dva seksera za duhan. Bog s tobom!
To mu bijahu posljednje riječi. Ode niz brdo sa motikom, tresući baguš o kožnu kecelju.
Petrinović se obuče u građanske haljine, vojničko odijelo zaključa u ormar, uzme ključ, metne glumičin novac pod dušek majčinog kreveta i krene kao pijan prema Cmroku. Okrenuvši se, vidje tek vršak ljetnikovca. Sjedne pored grabe, a Hektor, stari pas, dotrči za njim, položi mu njušku na koljeno i sklopi oči. Ljubeći ga po čelu, lijepo opazi kako se vrata ljetnikovca otvoriše i na balkon izađe žena i čovjek. Poznao ih je; gospođa nešto živo pričaše i savila ruku oko struka gospodinu u svijetlom odijelu. Petrinović mahne štapom na psa i zakrene nizbrdice u šumu prema dolini sv. Ksavera. Stari gaje Hektor neprestano pratio, a kada se za njim bacao grudom zemlje, zalaja bolno i stade naćulivši uši i gledajući za njim. A kada iščeze Petrinović za deblima, zahori gajem tužno, kobno pasje urlikanje. Petrinoviću otežaše noge i ruke, i zasvrbi ga u nosu. Navuče šešir na oči i zviždaše cijelim putem. Marjanović ga jedva prepoznao prerušena. Zagledavši mu u lice, sav se uplašio. Požutio kao jaglac i ostario preko noći.
— Šta ti je, Petrinoviću? Da nisi bolestan?
— Ništa, na mom se licu odmah pozna. Prvi je korak, kako znaš, najteži. Tako mi je kao da sam iščupao najstariji čokot u našem vinogradu. To žešće boli od zuba za čupanje. Znaš šta, Marjanoviću? Ja idem u Švajcarsku, iako drukčije utanačismo.
— Jesi li sišao s uma? Jedva ćeš imati za putni trošak, a odakle živjeti? Švajcarska je skupa i puna stranaca. U Srbiji je život jeftin, bit ćeš svoj medu svojima. Ako ne prezaš ni od kakvog posla, tamo ćeš ga vazda naći. Tamo nije sramota da đaci poslužuju. Možeš se dakle i školovati. Radi, uostalom, kako znaš, ali ja ću u Šumadiji početi svoj novi curriculum vitae.
Petrinović se zamisli i najzad udari šakom po stolu.
— Imaš pravo. Prijatelj kao ti vazda više vrijedi od jedne žene.
— Što hoćeš time reći?
— Ništa nova. U Srbiju, dakle! Iz naroda u narod! A ako tamo ne nađem egzistencije, onda u Bugarsku, Rusiju. Ti si sanjar, inokosnik, poeta, ti bi mogao živjeti gdje ti drago, dok ja ne mogu letjeti suviše daleko od mog jata.
— Eto vidiš! Šta bi ti u Švajcarskoj, molim te lijepo? Premda čitaš njemački, ne znaš njemački govoriti. Tamo te ne bi uzeli ni za slugu ni za konobara. A kako si vičan novinarskom poslu, možeš u Beogradu odmah u novinare. I ja ću tako nekako početi.
— Lijepo. Najpreče je da se bacim u nove prilike, da zaboravim ove, nepodnošljive. Otpješačit ću do Velike Gorice. Tamo ću uzeti kartu do Mitrovice ili do Zemuna, a odonud ću prijeko.
— Za svaki slučaj, evo ti moje legitimacije i pet forinti koje ćeš mi vratiti kad se nađemo. Uzmi, treba ti više nego meni.
Pred veče se odvezoše kolima do savskog mosta i nastaviše put pješke. Sunce je zašlo kada se stadoše rastajati u vrbiku, pored ceste, blizu ciganske čerge i vatre, kada se zagrliše i poljubiše, brizne mekaniji Marjanović u plač. A kada iščeznu iza grmlja u sutonu, sjedne Petrinović na stup za kilometre, gledajuć Zagreb kako tone u sumrak. Kada planuše gradska svjetla kao iskrice iz zapretane vatre, kad zaiskri samotno svjetlo na brijegu, sjeti se Petrinović zelene biblioteke, sjeti se Hektora, Eolove harfe, lijepe glumice, čiča Stefana i majke Marice. A opazivši da je nehotice pošao natrag, prema rodnom gnijezdu, legne potrbuške na cestu, okrenut spram grada i stane teško i glasno jecati, te suze probiše stare rukave.
U Mitrovici je oko podne sjedio u gradskom parku posmatrajući radoznalošću putnika na prvom putu lijepu zgradu Imovne općine, kuće, klupe pred kućama, seljake i palančane.
— Dobar dan, gospon-kaprale, — i pored njega sjedne Joca Šic, stari baka, njegov »pucer« iz čete, odajući prepredenim i tupim smiješkom širokog naduvenog lica da pogađa sve.
— Baš danas stigoh, gospon-kaprale, ovamo iz Zagreba. Zovu me na civilski sud zbog nekih konja, oteranih dok sam još bio alaski momak. — Ako mi zapreti robija, odo ja u Serviju. Ako oćete, možemo zajedno. Čistiću vam cipele. Dvojici je lakše. Ja sam iz Morovića i imam među Racima pajtaše.
— Koješta! Ja sam došao ovamo radi zabave i još večeras se vraćam u Zagreb.
Petrinović se diže, a Joca Šic ode spram sudnice. Zemunski vlak dolazi uveče, a Petrinović, ne znajući kako da ubije vrijeme, ode u parokiju gdje se nadaše naći kapelana Meštrovića, svog zagrebačkog poznanika. Već htjede otići jer mu reče momak daje kapelan premješten, kad ali naiđe na trijem visoki, bjelokosi župnik, povedavši ga u refektorij, pun hladovine, starog pokućstva i onog ugodnog mirisa kojim se diče tek stare prazne crkve i drevni samostani. Petrinović rekne da je pravnik Marjanović, a gospodin-starac dade pred njega iznijeti silu hladnog pečenja, i kolača, i ogromnu vukovarsku lubenicu, nutkajući ga i pitajući o zagrebačkim novostima.
Htio ga silom zadržati na konak, ali Petrinović se ispriča jer da ga željno očekuje rod u Šarengradu. Dobričina župnik mu tutne u džep petaču i govoraše, vrteći jastučaste palce na omašnom trbuhu:
— U moje su vrijeme đaci mnogo više putovali per pedes apostolorum, a ljetos si ti, sinko, možda prvi i posljednji. A to je, sine, bio najbolji način da mladež upozna puk, da nauči naš lijepi jezik i očisti prsa od gradske grehote i od školske prašine. Založi se, jedi, posegni! U moje doba mladež je bolje jela: mens sana in corpore sano. Tko ne jede, ne može raditi, a labor improbus omnia vincit. Najljepše je doba mog života kad sam klerikom sa mlađim od mene Okrugićem Ilijom propješačio kao grabancijaš cijeli božji hatar od Iloka do Varaždina, od Gajeve Krapine do Gundulićeva Dubrovnika. Među inima dadoše nam konaka Topalović, grof Nugent i gospar Medo Pucić.
Pusti palci prestaše vrtjeti se na crvenom pojasu i modre oči dobroga paroka napuniše se suzama. Petrinović, tronut i razdragan, poljubi ga u desnicu:
— Hvala i hvaljen Isus, reverendissime! Bog i Hrvati!
— Pax Deusque tecum, moj sinko. Navrni ovamo na povratku.
Petrinović stigne na stanicu odviše rano. Uzalud tjeraše dosadu mirišljavim bosanskim duhanom, kupljenim sinoć od konduktera. U čekaonici drugog razreda nađe lijepu smeđu gospođu u crnoj haljini, crnom, okruglom, slamnom šeširiću. Javi joj se, i po ugodnom putničkom običaju počnu voljko prijateljski razgovor, kao stari poznanici. Ona bijaše žena rumskog advokata Ješe Pantelića i vraćaše se kući iz rodbine. Pričala mu o svom bračnom putu do Sicilije i pozvala ga vrlo ljubezno u Rumu ako ga tamo slučajno put nanese. Otvori svoj kožni »ceger« i ponudi ga filovanim bonbonima od čokolade. Na krilu joj knjiga, i Petrinović pročita njemački naslov: Roman siromašnog mladića, od Oktava Feuilleta. Uto tresnu vrata i pred Petrinovića ispadnu dva žandarma sa bajonetima na cijevima, a za njima šmokljan Joca Šic, blijed, sa blesastim i bezočnim smiješkom na naduvenom licu.
— U ime zakona! Jeste li vi dezertirani kapral Stanko Petrinović? — vikne brkati, buljooki, visoki narednik.
Petrinović pogleda uokolo kao uhvaćena zvijer; svi prozori zatvoreni ! Iz ruke mu padne cigareta.
— Što vas je napalo! — vikne gospođa Ješe Pantelića, advokata, i stane odvažno pred Petrinovića, ispriječivši se pred žandarme. —-Gospodin je đak, jurista, i zove se Marjanović.
Petrinoviću šikne krv u mozak i leden mu znoj probije kožu na čelu. Ustane sa stolice i jedva se držaše na nogama.
— Varate se, gospođo! Hvala vam i oprostite! Jest, naredniče, ja sam bjegunac, a denuncirala me ona hulja, onaj nitkov, što vam se kezumi za leđima i sada gleda u zemlju kao lopov. Kidaj mi se s očiju, đubre!
Joca Šic slutira i odmagli kao da ga štrk ubo u čelo.
Napolju se skupilo oko Petrinovića među dva žandarma sila svijeta i dječurlije. Bijaše još vidno, a prozori i klupe pred kućama pune svijeta i pogrdnih, sramotnih povika. Odlanulo mu kada ga, prošavši kroz pola varoši, dovedoše pred šefa policije. Sastaviše zapisnik, pre-tresoše mu i isprazniše sve džepove i ćušnuše u ćeliju tako vlažnu i smradnu da ga je zapeklo u nosu, u grlu i u očima. Mjesto kreveta nekoliko dasaka, a pod njima hrpa ljudskog đubreta — đubreta nekoliko generacija mitrovačkih skitača. Petrinović gleda kao blesast kroz prozor na golo dvorište, na koje pada mrak i tuga, gušće i crnje. Pomisli na smrt i glasno se nasmije, tako glasno da se prepao, napipavši da mu digoše i svileni pojas na koji se mišljaše objesiti. Dreždeći umoran na daskama, napuni se začas ušima i stjenicama. Svuče haljine, stane ih gaziti i tresti, ali zaman. Bio je pun, pun gada, i od stida čupaše kosu iz glave. Parcovi se šunjahu po patosu i puzaju po duvaru bez straha, kao da su sami. U neko doba škrinuše vrata susjedne ćelije i nešto bubne o zid jeknuvši kao nijema životinja.
— Neću, neću više — stade prigušeno jaukati. — Razbojnici, krvnici, hulje! Ja sam srpski podanik, oooh! Majko moja! Nemojte, ljudi! Prestanite, majku vam švapsku! Ooooh!
Kroz mrtvu tišinu čuli su se tupi udarci, gluho batinjanje. Petrinović dohvati stjeničavu dasku i skrši je u paramparčad lupajući po zidu.
Tišina. Petrinović uzme najdeblju dasku, spreman da se brani i zubima kao zvijer, ali nitko ne dođe. Njegov nesrećni susjed jecaše, sve tiše i tiše, i umuknu. Za nekoliko minuta hrkaše kao pravednik. Petrinović šetaše, da mu se zavrtjelo u glavi i smučilo, i nabroji do zore do četiri tisuće koraka.
Stražar ga odvede oko osam sati gradskom kapetanu gdje im dadu neke hartije. Petrinović je malaksao i predao se sudbini. Ne sjećaše se kako se našao na sokaku sa garavim, brkatim policistom koji mu reče:
— Ja ću te oterati do Varadina. Daj mi reč da ćeš mirovati, da skinem bajonetu, da te ne gleda fukara.
U željeznici je imao prilike pobjeći jer u praznom kupeu zadrijema njegov pratilac i spavaše cijelo jutro. Petrinović ne htjede jer osjećaše silno očajanje i silnu glad koja mu ne dade snu na umorne oči. Misao na vojničku hranu i na čist vojnički krevet cijelog ga zaokupila.
U petrovaradinski grad stigoše oko jedan sat poslije podne. Petrinovića provizorno zatvore u ćumez iza drvene ograde, u stražarnici na jednoj od kapija. Za kratko vrijeme cvokotaše zubima od zime i od vlage koja izbijaše odasvud iz kamena. Uveče zamoli jednog artiljerijskog narednika za hranu, a taj mu odgovori da ne može ništa dobiti dok ne bude preslušan.
— Tako dugo dok niste na papiru, vi za nas ne egzistirate — rekne njemački, jakim češkim naglaskom.
Bijaše to licem u nedjelju, a kako tog dana gospoda oficiri ne rade u kancelarijama, čamijaše Petrinović u onoj hladnoj, vlažnoj, menažerijskoj rupi do ponedjeljka bez gunja, bez kapi vode i bez parčeta hljeba. Jedan vojnik stražar htjede ga kundakom u prsa pošto ga stao zaklinjati za komadić »komisa«. Najzad ga izvedu pred časnika koji sastavi kratak zapisnik. Neki doktor Jevrejin ga pregleda i onda ga odvede u zatvor, prostranu sobu nadesno u sjeveroistočnim gradskim vratima, gdje nađe društvo: četiri rezervista, kažnjena na manevrima. Vonjaše kao u kupeu u kojemu se dvije-tri noći voze lički regruti. Oko podne dođe apsandžija s onoliko momaka koliko bijaše hapšenika, jer je svakoga hranila druga kompanija. Petrinović proguta svoju porciju kao gladan vuk i zaspa kao zaklan.
Zatvor mu se prva dva dana nije činio tako užasan kako mišljaše. Sav je omlitavio. Ostaviše ga u civilnim haljinama jer za vrijeme istražnog zatvora moraše nositi odijelo svoje čete koje još ne stiže. Sa njim bijaše zatvoren seljak iz Đakovštine, dva Ciganina i činovnik ratarske škole u Požezi. Zbog njih ne bijaše strogo kao obično. Oko podne bi sa tamničarom i vojnicima sa hranom često dolazio pekar i prokrijumčario za skup novac po koje »paklo« duhana od sedam novčića. Pošto nismo imali papira za cigarete, zavijali bu duvan u hartiju od novina. Sa posljednjom žigicom spališe krpicu od čohe, i taj prah im služio kao guba, jer se brzo palio od iskre kod udaranja parčetom gvozda o željeznu peć. Treću noć ne mogaše Petrinović više spavati, a četvrti dan ni jesti. Od nepodnošljive dosade boljela gaje glava, a noću sanjaše strahovite snove. Pomislivši da ta muka može trajati mjesecima i mjesecima, odluči rascopati glavu o zid. Cijelu noć padaše kiša, a ujutro se razvedri. Rezervisti pjevaju jer će ih sutra pustiti. Misao da će ostati sam u toj smradnoj, kao kosturnica bijeloj sobi, bijaše Petrinoviću tako strašna da se uzalud mučio otresti od nje gledajući kroz gvozdenu rešetku napolje. Monotono stupanje šiljboka na kapiji. Na zelenoj travi, baš pred oknom, izvalio se na guber oficirski momak držeći o lancu konja. Dlaka mu blista kao daje zlatnim i crnim praškom posuta. Momak zažmirio, navalio kapu na oči, a na septembarskom suncu sjaju žuti okrajci brčića. Zapjevao je u po glasa: Vrbniče nad morem —. Petrinović odluči, odluči nešto od čega ga zeblo u grudima, ali što, što, to još ne zna. Legne na svoje daske, i da rezerviste štogod ne naslute, stane glasno pjevati, i od toga ga mine tuga i glavobolja. Otkucalo jedanaest na nedalekoj kuli, a njemu zakucalo srce, premda ništa još nije odlučio. Najzad ustane, dohvati stol i vikne:
— Vas je četvorica i okladimo se o moj ručak da me ne možete odgurati tim stolom.
Rezervisti tu zabavu jedva dočekaše, a on se dao polako odgurati sa stolom u najudaljeniji ćošak od ulaza. U to se začuju poznati koraci.
— Menaža! —<- vikne veselo Petrinović i dovuče ka stolu stolice. Ogroman ključ škrinuo je u bravi. Vrata se polako pritvoriše, a narednik-tamničar uđe polagano prema stolu oko kojega se vrzahu i namještahu rezerviste. Taman uđe posljednji vojnik sa hranom, a Petrinović šmugne iza njegovih leđa na kapijski hodnik i pogleda nalijevo. Opazivši vojnika na straži kako se gubi okrenutim leđima iza zida, osjeti se lakši od pera. Na prstima zagrebe kroz hodnik, projuri preko mosta i iščezne na putu koji savijaše niz brdo iza bedema. Susrevši babu sa širokim suncobranom i korpom, uhvati ga silan, sujev-jeran strah, te osjeti na leđima vrh od bajonete. Za nekoliko trenutaka se nađe pod brdom i pođe uz Dunav prema mostu. Nasred rijeke susrete oficira koji ga je ispitivao, i prođe pored njega tako da je bio među njima jedan od stupova koji dijeliše pješački put od kolskoga. Most pun svijeta i vojske koja odlazi i prelazi u Novi Sad. Na vara-dinskoj kuli zapjeva tanko zvono, a odgovore mu podnevna novosadska zvona. Petrinovič jedva stupaše od uzbuđenja. Kraj obale mišljaše da če ga uništiti izvjedljiv i postojan pogled nekog carinara. Tek ovdje se okrenuo i ništa sumnjivo! Zakrene nadesno, iščezne u ogromnim drvarama kraj Dunava i nađe se na novosadskom pojasu. Uđe u dvorište i zapita vode od mlade seljanke sa drečnim sisančetom u naramku.
— Šta si ti? — zapita ga, sijekući na kućnom pragu hljeb. Pošto joj odgovori daje putujući glumac bez posla, nauči ga da je novosadska pozorišna družina u Kikindi, i iznese preda nj na prag hljeba i veliku zdjelu punu ovčijeg mlijeka i slatkog skorupa. Izjede sve do dna.
— Ti si, more, Ličanin, nije l' tako? Samo Ličani umeju tako da motaju.
— Jesam, lijepa komšinico. A vama, čestita i duševna ženo, platio bog kojemu se molite. Sačuvao vam od zla tog crvića u naručaju!
Ona uđe u kuću, a on skoči, mjesto na sokak, preko plota iz kuće u visoki kukuruz koji poput mora poplavi kitnjasto polje novosadsko. Legne nedaleko od barutane, gledajući iza širokog lista od bundeve spram ceste na kojoj se s vremena na vrijeme pokazivahu vojničke patrole, mijenjajući se kod barutanske straže. Na suncu se sjaji Varadin kao zlatna jabuka na zelenom krilu dugačke Fruške. Kukuruz na vjetru šuška, šumi, klepeće. Petrinović još nikad ne ču takvog zujanja i takvog šumorenja. Taj rastočave bijaše ljepši od tragične tutnjave morskih talasa. Tek pošto se krv u žilama rashladila i stišala, bude mu jasno sve do sitnica, bude mu jasno daje spašen, slobodan. Srce mu se otkravilo. Gledaše na sve, na tihe oblake, na modro nebo, na vrane i čavke, na jednu rodu visoko u vazduhu, na šuškavo lišće, i sve mu bi novo, kao neviđeno. Sav se podijetio. Pomisli na glumicu, na roditelje, na prošlost, i ne osjeti bola. Uveče se krene na istok i hodaše sve do svanuća. Spavaše danju. Hranio se kod čobana i seljana. Ne osjećaše teškoga glada i teške umornosti. Pred očima mu prolažahu sela sa tankim zvonicima kao ostrva obrubljena blijedom akacijom, tiha Tisa, šarene pjege od krda na širokim pašnjacima, vjetrenjače, samotni đermovi u samotnim salašima — kao san. Četvrti dan u zoru stigne u dunavski vrbak blizu Pančeva. Zavuče se u gustiž, odakle ne bi zmiju za rep izvukao, i zaspi kao zaklan. Probudivši se oko podne, pođe prema obali.
Nad mutnom, sjajnom, širokom rijekom tek dva-tri galeba. Nadesno od zakloništa kućica sa dvije crne tačke: financi. Čekaše da naiđe kakav namjerni čamac, a kada sunce stalo naginjati Zemunu, svuče se, stisne svoju sirotinju u kaput, dobro ga sveže, omota sve oko mišice i zapliv. Usred matice mu se učini da za njim viču i da puče puška. No on plivaše u snažnom, odmjerenom tempu, gledajući na modra brda, na onu nad riječnim ogledalom varoš, koja blista i sjaji i rumeni sve više i više, kao da gori, kao da nad njom drhti aureola njegovog novog božanstva. Isplivavši, padne porebarke na pijesak, poljubi poput Odiseja osloboditeljicu obalu, taj kamen zemlje Srbije »što preteć suncu dere kroz oblak«.
Kada je stao na grmlju sušiti haljine, naiđe stražar-kordunaš i povede ga u Biograd, jer nije imao vojničkih papira ili znakova. Putem cvokotaše zubima od zime, tresući se kao mokro pseto, u vlažnom odijelu. Kako ne mogaše navući mokrih razderanih cipela, raskrvavi noge na šljunku i na trnju.
Iz savamalske odvede ga žandarm u glavnu policiju, odakle ga pustiše poslije nekoliko dana.
Stigavši Marjanović skoro zatim u Beograd, ne nađe Petrinovića. Neki rekoše da mu je prijatelj pisar u nekom majdanu, drugi, daje otišao u Bugarsku, treći, da je dobio učiteljsko mjesto u Staroj Srbiji.
U oktobru gostovaše u Narodnom pozorištu Marta Gorska sa dosta uspjeha. Marjanović napisa o njoj za Videlo prvu svoju recenziju. Rekoše mu da joj je sekretar neke strane diplomatske agencije poklonio briljantski đerdan, remek-djelo pariškog draguljara. Taj đerdan odbi zagrebačka zalagaonica kao krivotvoren.
| Povratak na vrh stranice. |