Začuđeni svatovi/IV.

← III.

Začuđeni svatovi IV. autor: Eugen Kumičić

V. →

IV.

Velebna je istočna obala istarska. Visoka gorska kosa uzdigla se iz modra mora, u kojem se zrcali, talasajući se svojim golim glavicama, sve od Preluke i veseloga trgovišta Voloskoga, pa do mrkoga gradića Plomina. Po strmini te kose rasprelo se i naslagalo sijaset kladâ i brežuljaka. Glatka cesta vuče se sad uz samo more, a sad se penje nad vrleti, pod kojima ne bi mogla prolaziti, van da ju izdubeš u stancu kamenu. Ta cesta, dotaknuvši se više gradićâ i selâ dovijugala se i do Lučice. Pred gradićem raširila se, te tako postala lučičkim glavnim trgom. Ako pogledaš prema jugu, vidjevaš tu istu cestu, kako se bijeli po bokovima bregova, kako se gubi u uvale potoka, kako vodi u Jelenšćicu sve na zavoje i okuke.

U župi lučičkoj ima više pomanjih selaca, zaselaka i kuća odvojenih, samica. Ljudi iz tih veselih selaca zalaze u grad Lučicu samo nedjeljom i blagdanom, da se pomole dobromu Bogu, da čuju pred načelnikovom kućom želje i zapovijedi velike gospode raznih oblasti, a napokon da štogod i kupe u dućanu trgovca Stipe.

U Lučici bijahu dva svećenika: župnik i još jedan starac. Ovaj je bio u miru, no ako i u visokim godinama, služio je ipak malu misu svake nedjelje ranim jutrom. Župnikova bijaše velika pjevana misa s propovijedi. Na tu misu zazvonilo bi već u devet sati, odzvonilo tek u deset. Najprije zabrencalo bi malo zvono, što bijaše po strani puklo. Zvuk mu bijaše neugodan; upravo kao zvuk razbijena lonca. Lučičani razgovarahu često o tome zvonu, te bi uvijek došli do zaključka, da je za Lučicu još dobro. Za malim zvonom oglasilo bi se srednje. Glas ovoga zvona pričinjao se Lučičanima veoma turobnim, valjda s razloga što je to bilo mrtvačko zvono, koje im je često javljalo da je netko između njih pošao na dalek put.

Stari Franina namučio bi se zvoneć, a kad bi pred toranj dotrčala djeca vičući: »Frane, gospodin su plovan u sakristiji!« zgrabio bi on konope velikoga i maloga zvona, pa vukuć sva tri u jedan mah, pozvao bi puk, da se požuri u crkvu.

Bilo je jedne nedjelje. Zvonilo srednje zvono. Sunce već visoko poskočilo. Silna se vrućina uvalila u kvarnersku kotlinu. Sparan zrak titra nad sivim kamenjem, nad prezidima, nad šumicama i nad požutjelom travom. Na nebu ne viđa se nijedna pahuljica, samo nad južnim obzorjem nadvile se na more dugačke i svijetle mezdre. More je bijelo. Sredinom zaljeva, u širokoj struji, blista se sunčano zlato, a u tom zlatu grmlje, miješaju se dragulji.

Cestom, vodećom u Lučicu, s južne strane i sjeverne strane mnogo se svijeta žuri k velikoj misi. Ljudi idu hrpimice. Na jednom obronku vidi ih se po deset, podalje zamače ih u uvalu pet, a na drugom jednom brijegu pomalja se opet nekoliko hrpa. Ima i pojedinaca, a to su pognute starice, koje mlađi dostizavaju, te pozdravivši ih za sobom ostavljaju. Cestom bijele se rukavi košulja veselih seljakinja. Šarene svilene rupce nadvukle si nad rumena i zdrava lica da ih sunce ne zažari. Djevojke ne idu same; s njima se pomiješalo mladih mornara. Ovi svukli kapute te ih prebacili preko ramena, a klobuk gurnuli nad zatiljak. Šaleći se s djevojkama i peckajući ih, taru si znoj s lica bijelim rupcem, koji drže u ruci cijelim putem. Djevojke čas po čas prsnu u smijeh, odvraćajući milo za drago, kore nestašne mornare, ljute se na njih, no ne na riječi, već ako ih tko malo uštine na oblu laktu, pa i to samo onda, ako osjete bol na onom svježem i zdravom uštinutom mesu.

Sav je taj svijet veseo, bezbrižan i zadovoljan. Ta kako da i ne bude! Ma namučili su se i naznojili kroz šest radnih dana, a danas otpočinut će malko, napjevati se malo u crkvi, slušati propovijed gospodina plovana, koji je svima pravi otac, koga svi štuju i ljube, koji ih toliko puta do suza gane, kad onako lijepo i srdačno prodiče ma da, tako lijepo kao nijedan pop ni u Jelenšćici, ni u Lovranu, ni u Plominu. A poslije podne tek, poslije blagoslova! Sjest će dobre ženice u hlad pred kuću svoje susjede, porazgovorit će se o ljetini, o vinu, o mladencima, što se zavolješe, o bolesnoj kojoj kumi, o dolasku koga mornara, pitat će, što pišu vojnici s carskih brodova i za stotine drugih stvari. U ljupki suton, kad zahladi, kad svježe sjene prikriju ono mirno božje more, bacit će mlad mornar kaput na ramena, otrgnut će kitu sestrina bosiljka, pa hajd pjevajući u odaljeno seoce k svomu zlatu, koje će ga dočekati radosno mu se smiješeć, onako čisto na blagdansku odjevena. A on da pokaže dobnik na srebrnu lančiću, izvadit će ga iz džepa i reći svomu zlatu, da je već kasno, da mu valja doskora kući. No on je to i zadnji put rekao, a pol noći je već bilo, kad je svomu zlatu utisnuo zadnji cjelov na tople i rumene usne...

Srednje zvono jošte zvoni... Ljudi pogledavaju u sunce i vele: »Franina će brzo odzvoniti! Oh, kako će biti vruće u crkvi! Sve će, sve izgorjeti pod ovim suncem!«

Tanka prašina na bijeloj cesti kao da je usijana, crven i zaprašen mak u jarku do ceste svija se od žestoke žege, zlatno se klasje po brajdama ne leluja. Nigdje hlada do slabe sjene gdjekoje masline štono kvrgasto raste pod zidom ceste. Ljudi žmirkaju u more kroz onu počinu dršćućega svjetla, žaleć lađe, što se u bijeloj tišini ukočiše. Jadra im vise lijepo i sumorno, odrazujući se točno pod crnim preokrenutim koritom.

Franina jošte nije uhvatio za konop velikoga zvona, a svijet se već žuri i žuri. Čim bliže gradiću, hrpe se sve više povećavaju i sastavljaju. Mrka Lučica sad im se ukaže, a sad im opet zamakne za brijeg, kad se oni izgube u uvalu, kud se spušta dubok potok prema moru. Korito je suho, crvena je zemlja u njem od žege ispucana. Vode nema ni za divljega goluba. Ljudi se izmotaju opet na bok brijega a gradić stoji pred njima. Čini im se, kao da se zvonik njiše u onom titrajućem zraku. Na zidinama, što se ruše, zeleni se stari bršljan, zlatni se križ na crkvi veselo blista. Stipina se kuća bijeli, stakla njezinih prozora gore na sunčanim zrakama.

Kad se ljudi gradiću primakoše, zaustave se djevojke malko u jednom zavoju. Tu si razvežu modar ovelik rubac, što su nosile u ruci, a na suncu sjaje male cipelice, koje bi se oštetile dugim putem, da su na nozi. Sad odvežu lake opanke, pa dok bi navlačile cipele, okrenuli bi se nekoji smjeliji mornari, da ih nije stid pred starijima, da, okrenuli bi se, da se zadive bijeloj čarapi i još više punoj obloj nozi.

Kad se već sve hrpe Lučici približiše, sustigne zadnje stasit i krasan mladić. Lice mu je crveno i uznojeno, a iz crnoga mu se oka krijesi radost gledajući u taj veseli i sjajni svijet.

— Dobro vam jutro, ljudi! — pozdravi mladić.

— Ola, Mato! Dobro jutro! Kako je? — povikaše kršan mornar zažarena lica.

— Toplo! Rastalit ću se!

— Valja da imate prešna posla u Lučici, ili da nekoga vrlo rado viđate, kad ste se otisnuli po ovoj vrućini od Jelenšćice — bocnu ga jedna vesela djevojka.

— E, tko bi znao! Možda oboje! — mahne Mato bezbrižno.

— Ma nije ni čudo! — klikne jedan mornar.

— Veseli bili i šalili se i do godine! — odvrati Mato.

— Ma duše mi, nema joj para u Jelenšćici! Da, da, i lijepa je i prelijepa, no šta je to sve! Marija je dobra, radina i mirna, a to je prva stvar kod žene, koja je, kako neki vele, i za hajduka kuga — umovaše star mornar, a debele brazde, protežući se čelom, sve se sakupljahu prama sredini nad kvrgastim nosom.

— A mati joj! Ma nikad ljepše djevojke od nje! Ta da, ne pada jabuka daleko od svoga stabla. O ružno bi sagriješio tko bi štogod rekao proti Jeli Šabarićki! Nema bolje žene od nje u Lučici. Da, da, nikada se nije pročulo, da ju susjede proklinju, nije ona vodenica, što neprestano pred tuđim pragom lapara! — huknu neka starica, tarući si lice, puno dubokih nabora, hrptom mršave ruke, o kojoj joj visijaše krunica.

— Znate li, Mato, da je jučer došao Marijin brat iz Beča? — upita ga jedan mornar.

— Ta kako bih znao, kad sam danas ujutro iz Rijeke došao.

— Ah, pasja noga, krasna li mladića! Dosta nam je svima žao, da nije išao u redovnike. Imali bismo mlada domaća plovana. No znajte, ja neću reći, da nije sadanji plovan pravi namjesnik božji u crkvi i izvan nje, ali što ćemo, već mu je dosta snijega ovdje — reče star mornar, otkrivši se i pogledavši si ćelavu glavu, na koje mjesečini sada sunce zasja.

— Jest, dobar, dobar je čovjek vaš plovan, no, čujte, i naš vam nije, no, kako da kažem? Da, i naš vam je dobar pastir, al kako se meni čini, ma što ćete, da ja znam? Da, ja bih rekao, da se on previše od puka udaljuje; da, to, to! Jest, ja mislim, da to nije pravo! Pop neka bude samo u crkvi pop, a izvan nje neka bude ne samo pop, već i čovjek, kakvi smo i mi ostali. On s nama živi, zna sve naše nevolje, a vjerujte mi, da bi nam često mogao pomoći. E, mlad sam, no vidim, da su zla vremena nastala — kimnu Mato.

— Pravo govorite! Ta vam valja! Oni popovi, koji neprestano gvire u knjige, oni su vam, moj Mato, za velike gradove, a za nas, za nas valja da nam biskup pošalje plovana, koji nas razumi, koji je sin kopača! — dokazivaše neki stari mornar, tukuć hrptom desne ruke u dlan ljevice.

— Čujete, Mato, zar niste u četvrtak poslije podne prošli ispad naših stijena na Rijeku? — upita mlad mornar.

— Jesam! jao, navozili smo se onog dana! Ma ni ćuha odnikud!

— Vozi li vam se dobro lađa? Ljepša je od prve? — doda mornar.

— Vozi se kao po loju! — pohvali se Mato.

— A pomislite li još katkada na nesreću, koja vas je snašla prošle zime? — reći će jedna djevojka, zureći mu u krasno lice.

— Ta što bi mi i koristilo? Ta bolje je, da čovjek na ono zaboravi! — reče Mato mahnuv rukom.

— Sad ste valjda malko oprezniji; zar vas nije strah mora? — upita opet djevojka.

— Što da me bude strah! Ma ne utaplja se čovjek svaki dan!

Mato u riječi, a Franina uhvatio sva tri konopa.

— Gospodin je plovan u sakristiji; baš smo došli u zgodno vrijeme — reče mornar.

Za časak uniđu u gradić. Mato prođe malim uličicama, te bane na prag Šabarićeve kuće. Tu popostane i baci pogled po kuhinji. Nema nikoga. Na ognjištu vrije nekoliko lonaca. Mačak se razvalio po sredini poda, na velikoj zlatnoj ljagi, što padaše u kuhinju kroz otvoren prozor. U kuhinji sve je čisto i uredno, kao da Šabarićevi nekoga očekuju.

— E, ljudi! Nema li nikoga doma? — povikne Mato.

Momak uniđe u kuhinju, pa kad mu se poslije poduljega čekanja nitko ne oglasi, sabere svoju srčanost i opet povikne:

— Ljudi, Bog daj zdravlje! Ej, zar ste otišli baš svi u crkvu?

U sobi se netko ganu, vrata se lagano otvore, a krasna Marija, odjevena na blagdansku, stidljivo šapnu:

— Oh, Mato!

Zavirivši mu u crne oči, osmjehnu mu se rajski, pa porumenjevši poniknu krasnom glavom.

— Dobro jutro, Marijo!

— Sretno vam osvanulo!

— Zar su vaši u crkvi? kako je, dušo? — zapita Mato, zaokupiv joj pogledom dražesno lice.

— Ah nije zla! Da, sama sam; ovaj čas pošli su moji k misi. Ja sam bila jutros kod male mise.

— Tako i ja u Jelenšćici. Oh, ali je toplo! Ma ispržio sam se putem!

— A odbacite kaput, stupite u sobu — ponudi mu djevojka.

Mato posluhne, pa baci kaput i šešir na postelju, sjedne do prozora.

— Znate li, da mi je jučer brat došao?

— To mi rekoše ljudi putem. E, baš želim, da ga upoznam! Ako vama, Marijo, naliči, onda valja da je vrlo...

— A zašto ne svršite?

— A radi šta se vi crvenite? Marijo, vi ste me razumjeli...

— Mato!

— Ta gledajte u moje lice, a ne u pod!

— Vi dakle ne poznate moga brata?

— Da i ne! dva Lučičana polaze velike škole, da, dva; čini mi se, da sam ih već jednom vidio. Ja mislim, da je vaš brat onaj stasiti i jaki gospodin, koji ima crnu rudu kosu.

— Jest, to je on, a onaj drugi je...

— Tko?... Da, da, onaj bogati...

— Poznate i njega?

— Da, poznam; no što vam se lice smrklo...

— Meni?

— Da, vama... Marijo, koliko se vašega brata sjećam, on vam je posve sličan. Jest, poznat mi je samo od vida, ta vi znate, da nisam ovako često u Lučicu...

Mariju oblije žarka rumen.

— Dušo, sjedite ovamo do mene, evo tako, sad je dobro!... Da, lijepa moja dušice, ja nisam prije ovako često dolazio u Lučicu, no što ću? Kad mi se ono lađa zimus razbi, upoznadoh se s dobrim ljudima... Ta gle, evo postelje, na kojoj skoro da nisam umro...

— Ah, Mato, nemojte da se sjetim onih dana!

— Dušo mila, ni u majci, ni u sestri, da je imam, ne bih bio našao bolje i strpljivije nudilje od vas.

— Marijo, čujte me! Da nije one nesreće...

Djevojka se trže cijelim tijelom. Mato ju primi za ruku. I njezina i njegova, obadvije ruke drhtahu.

— Marijo...

Djevojku prolete neobični srsi. Crnim sjajnim okom milo i pouzdano ona podraga krasno i preobraženo Matino lice.

— Marijo draga, da, što da vam rečem? Ta i vi sama znate, jest, dušo, vi morate znati; ja dolazim amo u vašu kuću, htio bih, no vi...

— Mato!

— Jest, dušo moja, ma baš sramim se, da vam jošte ništa nisam rekao!

Djevojka mu stisne ruku tek osjetljivo.

— Zlato moje, meni je teško, no moram vam reći, jer je već i vrijeme: jest, Marijo, ja dolazim u Lučicu samo radi vas..

Marija se zanosno zagleda u njegove oči. Matine riječi bijahu slatko uspavale njeno srce; bujica ljubavne boli slijevaše se u njenu dušu. Vlažne usne drhtahu, a premilo lice podudaraše krv naglo, ožarivajući ga grozničavim žarom, pa se ona hrlo usteže po punanom vratu prama raskošnim grudima, što se bolno nadimahu od žestokih udaraca uzburkana srca.

— Dušo ljubljena, ja vam moram reći, ta srce mi puca, ne znam ni sam od česa; da, Marijo, znajte, da ste mi draža od sunca i moga zdravlja. Marijo, ta kako da živim bez vas? Jest, dobro moje jedino, ako me nećete za muža, žao mi je, da se nisam utopio, da, ja bih volio...

— Mato, zar vas nije Boga strah? — uzdahnu djevojka, a vlažne već oči zaliju se obilnim suzama. Sva drhtahu. Licem joj preleti nešto sjajna.

Mato ju nježno povuče k sebi, pa joj ovije desnicu okolo gipka i vitka struka.

— Marijo, budite mi ženom?

— Mato!

— Zar niste vi moja?

— Da... vaša... — uzdahnu djevojka i pogledavši ga, u najslađoj zaboravi spusti mu se na koljena.

Mato ju privine na grudi, položi joj ruke na vruće čelo, pa potisnuvši joj glavu malko nad zatiljak, poljubi je usred toplih i punanih usta.

Marijino rascvjetano tijelo drhtaše u njegovu naručju. Ona nasloni glavu na njegovo jako rame, i oboje mučaše...

— Marijo, ti me dakle voliš! — upita Mato, a glas mu igraše u grlu.

Djevojka pridigne glavu; pogleda mu onako suzna u oči, slatko mu se osmjehnu i tiho izlane:

— Da, uvijek o tebi mislim.

Mato je poljubi u milo lice i strastveno ju zagrli...

Sretnici drhtaše i usplahireno pogledaše na vrata, vodeća u kuhinju.

Bjehu začuli turoban i dubok uzdah, kao da si raspolovio nečije srce tupim nožem, pa da je smrtno zastenjao.

— Tko je to bio u kuhinji? — upita Mato.

— Ne bih znala. Niste li čuli korake?

— Jesam. Pričinilo mi se, kao da je netko zastenjao i zubima zaškrinuo, pa onda iz kuhinje izletio.

— To je možda bio Antonio — reče Marija tiho i bojažljivo.

— Antonio!?

— Da, Antonio. On je pravi čudak; često mi se krv u srcu sledi, kad me pogleda nekako mrko i nabureno, a ja znam, da je dobar kao kruh.

— On nas je prisluškivao... Ne mogu, da se od čuda prečudim.

— Zar nije Antonio nahod?

— Da, nahod.

— Žalim ga, što nema nikoga na ovom svijetu.

— Ima nas, ta pazimo ga, kao da nam je svoje, a nije naša krivnja, da je onako čupav i dronjav; uzalud mu nuđamo po koju bolju haljinu, on neće i neće, pa da ga zakolješ. Antonio je dobra srca; za mene i brata mi Marka skočio bi u more.

— A gdje vam je brat, Marijo?

— Bit će na cesti, pred poštom. Doći će već o podne, no i misa valja da je pri koncu.

— Marija; danas morao bih reći koju tvojim roditeljima, ta i ti to želiš?

— Mato, nemojte! — pohita Marija nježno da se ogradi.

— Pa kako da se vjenčamo, a tvoji da ne saznaju?

— Da, ali...

— No što vam je, Marijo? Zar nećete, da govorim s vašim ocem?

— Recite mu, no ne preda mnom — nasmiješi se djevojka, a oči joj se pomute.

— E, pa tako i budi! Oh Marijo, vi ne znate, koliko sam sretan! A hoćete li rado u Jelenšćicu?

Djevojka ga ukori radosnim pogledom, ko da mu hoće reći: — Pa kako da me šta takova pitaš?

Sad ustanu i primaknu se otvorenom prozoru. Marija ovije Mati ruku oko vrata i na rame mu nasloni glavu. Ništa ne govoreći gledaju u modro more. Sunčano zlato prelijevalo se tihom površinom, kršnim obalama, po mažurani i bosiljku na prozoru i po njihovim krasnim glavama.

— Marijo draga, pogledajte to more! Da, dušo moja, da je uvijek ovako mirno, ne bih ja sada uz vas, uz tebe stajao — šaptaše Mato gladeć joj vranu i mekanu kosu.

— Istina je, Mato — osmjehnu se djevojka i čvršće ga ogrli, pobojavši se, da ga ne izgubi.

U taj par začu se iz kuhinje:

— Joj, joj, kad ćemo mi danas objedovati? Ma kamo je zaboga otišla? Ta sav, sav se oganj utrnuo!

Marija pogleda Matu i prigušeno izusti:

— Ah, zaboravila sam na objed! Jao meni, što će sad majka?

— Marijo, Marijo, gdje si, gdje si, pusto ti ne bilo! — zvaše Jela.

Mato i djevojka pokažu se na vratima. Jela se zabezeknu.

— Evo nas! Ja sam svemu kriv!

— O, vi ste ovdje!? A kad ste došli? Jao meni, moj oganj! Marijo, ma zašto nisi malko pripazila? Ah, mladost, mladost!

Marijina su lica gorjela; nije znala, kamo da svrne okom.

— Pazila sam, majko, al drva nisu dobra — reče djevojka u zabuni.

— A što mi nabrajaš! Što, drva da nisu dobra? Ta suha su kao moje kosti. A kako je, Mato? Uh, kako je toplo u crkvi! Škoda, da niste bili kod svete mise! Gospodin plovan rekao nam je dosta lijepih riječi, te nam uvijek govori i tumači; a mislite li, da su ljudi zato ma za mrvicu bolji? Ta evo u nijednom loncu ne vrije voda! Mato, jeste li već vidjeli moga sina? Da, jučer, sinoć je došao, a nadali smo se i vama. Ah, puška ga ne ubila!

— Koga, Jele! — upita Mato.

— Moga sina, moga Marka.

— Ta zašto?

— A uvijek ću, uvijek žaliti, što nam nije plovan. Da, Mato, i vama smo se nadali, pa smo i malo boljega mesa uzeli, a sad evo, još je sve sirovo. Što ćete? Valja da se malko strpite, ako ste gladni.

— O za me je lako! Sat prije il poslije, to je svejedno — odgovori smiješeći se Mato.

— Marijo, ti si crvena kao rak. Mato, Mato, vi ste joj nešto u uho šapnuli! — reče Jela pogledavši mladića kao da mu želi reći: Da, vi ćete mene obigrati i prevariti!

— Ma nisam, Jele, ni riječi, ne.

— Eeee, pa da i jeste! Mladi ste i zdravi, a tim si niste ogriješili duše!

— A zašto da sada drobimo ovo i ono! Pripravite nam, Jele, objed, pa ako baš mislite, da sam prišapnuo štogod Mariji, o tom ćemo razgovarati kašnje, poslije objeda.

— Mato! — ukori ga Marija.

— Lijepo, lijepo, kao tat, kad nije matere kod kuće! Tako dakle, Mato, tako? A vidiš ti nju, sveticu! — šalila se Jela ustobočiv se.

— Nit sam svetica, nit je Mato tat! Razumiješ li me, mamo? — reče Marija zvonko se nasmijav.

— Ta znate i po sebi, draga Jele, da ima stvari, koje se ne mogu reći nego u četiri oka.

— Ala ste mi, Mato, mudar i pametan! Zar vi mislite, da ja nisam nikad mlada bila? O vjerujte mi, da se ne bih ni danas sa svakom mijenjala. E, nema više u našoj krajini one krvi kao onda, kad sam ja bila u Marijinim godinama. Da, da, bile su onda djevojke kao od kremena, a kad su se udavale, ne bi povenule kao današnje, nakon pol godine. Sve, sve se je nekako preokrenulo na ovom svijetu. Sada, kada žena rodi, treba i po petnaest dana, dok se iz kreveta izmota, a meni je svakih babinâ bilo dva dana dosta. Nema, nema više u našem kraju onoga pravoga zdravlja; naši mornari i soldačija sve su nam otrovali! Ta kad se je viđalo u starim vremena u ovim stranama ljudi, kojima je koža po vratu zakrpana? Oh, dragi Bože, što će biti iz ovoga svijeta? Nikad, da...

— Mamo, mi ćemo u mrak objedovati! — prekine joj Marija besjedu.

— Da, dušo, pravo imaš! No, no, sad me ostavite u miru! — reče Jela i stane podjarivati vatru te lonce bolje namještati.

Sad uniđe u kuću Antun, otac Marijin, pa opaziv Matu, pozdravi ga:

— O, Mato! Dobar dan! Je l' što dobra?

— Nije borme, van zla! — odvrati Mato šaljivo.

— Zla!? — začudi se Antun.

— Ma tako je! Za ravan sat kasnije ćete danas k stolu negoli obično.

— A baš me popala nekakva slabina.

— Dok se vi u crkvi Bogu moliste razgovarala se Marija sa mnom i u razgovoru na lonce zaboravila.

— Sve zlo za tim, dragi Mato! A jeste li već bili s Markom? Sad, sad će kući doći. Bio sam s njime na cesti, pa mu rekoh, da dođe čim prije kući, misleći da je objed već na stolu.

— Ide, ide, čujem mu već korake — reče Marija.

I zaista čulo se pred kućom škripanje gospodskih cipela.

Visok, prekrasan mladić, bane naglo u kuhinju.

— O, i! Čini mi se, da objed još nije... a gle! Jeste li vi to, Mato? Da, da, po opisu moje sestre valja da ste vi. Ta kako je, dragi prijatelju? Amo vašu ruku! — pozdravi Marko mladoga mornara.

— Jesam, gospodine, jesam, Mato Bartolić. A već znate, da se zovem Mato.

— Ta kako i ne bih? Dosta sam već čuo pripovijedati o vama u ovo malo vremena, što sam kod kuće, pa mi rekoše, da vam se danas nadaju.

— Što ću? Nedjelja! Kod kuće malo posla, a ja put pod noge, pa udarim cestom put Lučice. Ta u ovoj sam kući kao u svojoj, a ne bi ni lijepo bilo, da katkad ne posjetim oca vam i majku.

— I nikoga više? — doda Marko smiješeći se i naglašujuć svaku slovku.

Mato baci pogled na Mariju, te opaziv da je porumenjela, porumeni i sam.

— Marko, tebi se hoće uvijek zaludice! — ukori otac.

— Po što Mato k nama dolazi, ne tiče se tebe — našali se Marija tiho.

— Da, Marko, pravo ti budi! Ta što da ničeš, gdje te ne siju! Ma baš si se zainatio, da ne daš Mariji mira; otkad si kući došao, neprestano ju bockaš, uvijek u nju zadirkuješ — reče smijuć se Jela.

— A neka se malko našali! Lijepo je, kad su gospoda dobre volje — mahne Mato.

— Evo, Mato, to će biti doskora naš liječnik — pohvali se Antun nabusito, pruživ ruku prema sinu.

— Neće valjda gospodin Marko u Lučici ostati. Ta što da radi ovdje kod nas? Ma nema u svoj Lučici pet bolesnika! — smiješio se Mato.

— Ala mi od njega pomoći! — usklikne Jela, pogledavši ljubezno sina.

— Slušaj, Marko, slušaj! Uvijek ti je takva naša majka, uvijek nešto nabraja protiv liječnika — doda Marija.

— Ej, stare diple! Voljela bi ona, da me čuje Lučičanima propovijedati; ali ja ne bih znao što! Je l' te, da je tako, draga mamo?

— Sinko, pravo govoriš! Ma dala bih za to vid očinji! No što ću starica? Kad je tako, neka bude u slavu božju! Ta i ovako i onako sve zamalo traje. Da, da, samo do groba! Sve to brzo prolazi, i mladost, i oholost, i zdravlje!

— No, no, stara, okanimo se tih stvari! To ti je preklanjska bura! E, e! Mi ćemo danas k objedu kao velika gospoda! Ma ogladnio sam kao vuk! — potuži se stari Antun.

— Ajte u sobu, bit će odmah gotovo. Ti, stari, idi po vino; natoči onoga boljega.

Antun skine s police velik zemljani vrč, pridigne vrata na podu, kotoratu, pa se strmim stubama spusti u podrum. Kroz otvor iz pivnice udari vlažan zrak zaudarajući po vinu, kiseloj repi, kiselu zelju, po starim okrutima i bačvama.

— Grdna nas je pritisla sparina! Najbolje bi bilo objedovati u pivnici. A sad k stolu, dragi prijatelju! Gle, još nismo ni ručali skupa! — usklikne Marko, pa uhvati Matu za ruku, odvede ga u sobu.

— Ako nismo dosada, odsada ćemo češće! — odvrati Mato, mahnuvši visoko rukom.

Malo zatim napune Marija i Jela pladnje juhom, a zatim sjednu svi za stol. Rumeno vino veselo je odsjajivalo u velikoj staklenki; para tople juhe dizala se mirno prema stropu sobe. Muškarci svukoše kapute.

— Gospodine Marko, vi mi nećete zamjeriti — ispriča se Mato, bacivši kaput na krevet.

— Ta ne ludujte! — Evo, gledajte mene; jedan, dva, tri, ah, sad je dobro! — uzdahne Marko odbacivši kaput, prsluk, ovratnik i ošve na postelju.

Marko sjedne iznova, namjesti se, pa stane slatko jesti.

— Sinko, zar se ne sramiš? — ukori ga majka.

— Zašto?

— Ta počeo si jesti, a nisi se ni prekrižio!

— Da, pravo imaš, mamo — reče Marko i prekriži se. — Znaš, u velikim se gradovima čovjek priuči na svako zlo. Vidiš, u Beču ti nema toga običaja.

— Nisam znala, da su u Beču Turci — slegne Jela ramenima.

— Ta kakvi Turci? — naruga se Antun ženi.

— Ma i gori od Turaka! — suzbije ga starica.

Marko si zavrne rukave košulje, te ne slušaše više riječi svoje majke. Bijaše on vrlo krasan mladić od kakovih dvadeset i pet godina. Onaj razgaljeni, jaki i bjeloputni mu vrat nad širokim prsima, nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči, sve to bijaše dokazom, da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi. Jeo je, kako jedu zdravi i gladni mladi ljudi, i pri tom pogledavao sestru si i Matu svojim sjajnim okom, što se je neprestano radosno smiješilo. Bijaše on neobično veseo i zadovoljan u toj maloj sobici, u toj skromnoj mornarskoj kućici, što se ogledavaše u tihom moru s grdnih klisura.

— Marko, hoćeš li jošte juhe? — upita Jela sina.

— Daj napuni, jer ti ovakve u Beču ne jedem svaki dan.

— Ali, dragi sinko, tko bi ti to vjerovao? Gdje živi naš car, tu može i sin mornara Šabarića živjeti — klimnu Jela.

— Ali ja ne jedem s carem! Vjeruj mi: bečka juha, to su vam prave pomije. A mislite li, da natrpaju lonac s rižom kao kod nas? Da; čovjek se skoro uznoji, dok uhvati nešto zrnja, koje po njoj pliva kao crvi.

— Gospodine Marko, ima li u Beču više zgrada nego u Trstu? — upita Mato.

— Za deset Trsta, za deset!

— A što ću ja sirota! Rodila sam se u Lučici, pa ću umrijeti ovdje, a da nisam ništa vidjela do Rijeke — doda uzdišuć Jela.

— No slušaj, sinko, nisi ni ti sve vidio! Bio sam ja u Londonu tri puta! To, ti je grad, moj brajne! Da, koliko odavle do Rijeke, sve kuća do kuće i nikad ni kraja — mahaše Antun, mjereć rukama na sve strane. — E, dosta sam ja gradova vidio, ma u najmanju ruku pedeset!

— No čujte! Londra je grad pomorski, a Beč nema luke. Ja ne bih mogao živjeti u gradu, gdje nema mora — tvrdio je Mato.

— Meni je pripovijedao gospodin plovan, da ima velikih gradova i u novom svijetu, no čekajte, kako se zove taj novi svijet? — pitaše Marija rastreseno.

— Amerika — pouči ju brat.

— Da, da, Merika — potvrdi Jela.

— To je velika zemlja, ta Amerika; ima tamo i posve crnih ljudi — kazivaše Antun ženi.

— Joj, Bog nas ih sačuvaj! — doda prekriživ se Jela.

— A što se križaš, ta oni su dobri kao i mi! — uputi ju Antun mirno. — Kapetan na brodu pripovijedao bi nam često, da ima zemalja, gdje ti crni ljudi nas bijele jedu, no to ja ne vjerujem, jer znam, da gospoda katkad iz šale svašta siromahu na nos objese. Što bi, Mato, vi rekli?

— Ja ne znam, što da reknem! — slegne mladić rame.

— Na svijetu ima svega zla! — uzdahne Jela.

— Ima i dobra, draga majko! — ispravi ju Marko.

— Što ćete, Jele? Jedan se muči glavom, a drugi veslom! No ja ne vjerujem, da je baš ugodno škiljiti u knjige — mišljaše Mato.

— Ta vi ste na glavu pali! Zamislite, da moj Marko uvijek u knjige škilji? — upita smiješeć se Antun. — A ne znate li za sve zabave u velikom gradu; za muzike, za plesove, za teatre i za...

— Teatre, kazališta — popravi Marko oca.

— A što je pak to tratar? — upita Jela gledajuć sina i bojeć se, nije li to kakvo zlo.

— Ta deset sam ti već puta pripovijedala, da je to jedna velika kuća na Rijeci — reče Marija. — Lani sam bila jedanput u njoj pod samim krovom. Nekoliko ljudi govorilo je pred ostalim svijetom, što je sjedio u malim sobicama, sve tri po tri i više, kao pladnji na polici. Oni ljudi sprijeda pravdahu se i ubijaju. I dolje u sredini kuće bilo je mnogo ljudi no ti su mirno sjedili, samo bi katkad nešto vikali i udarali rukom o ruku.

Marko slušaše pomno i ozbiljno riječi svoje sestre.

— A jeste li što razumjeli one ljude, zašto se pravdahu? — upita Mato. — S kim ste bili u onoj kući?

— Trgovac Stipe bio je poveo mene i još jednu našu susjedu. Razumjela nisam ni riječi, jer su oni ljudi talijanski govorili.

— A zašto da ne govore hrvatski? — upita začuđeno Jela.

— Kad bi hrvatski govorili, svi bi ih Riječani razumjeli. Ja sam svakog tjedna na Rijeci, imam posla s puno svijeta, pa me svi razumiju, kad govorim ovim našim jezikom — reći će Mato.

— Za gospodu je talijanski jezik, a hrvatski je za nas siromake — mahne rukom Antun.

— A zašto? — upita Marko trgnuv se neugodno.

— Ma tko bi to znao! Gospodin plovan veli ljudima, da je i naš jezik kao i svaki drugi, pa i ljepši od mnogih drugih, a načelnik veli opet, da je naš jezik za one, koji koze pasu — odvrati Antun.

— Dragi oče, idi ti po bocu vina, a okani se politike; nisu te stvari za tebe.

— A što zna on, što je politika! — doda smiješeći se Jela.

— Šuti, stara, ne pačaj se ti u muške poslove, nego nam donesi malo crne kavice. Neće nam nauditi za ovim ribama.

Tako šaleć se i razgovarajuć dokonča se i ručak. Kad Jela donese kavu, reče Marko sestri.

— Marijo, molim te, pogledaj, imam li koju smotku u kaputu.

— Nemaš ni jedne — odvrati djevojka pretraživ mu džepove kaputa.

— Imao sam tri, četiri, no popušio sam ih putem — ispriča se Mato, od srca žaleć, što ne može podvoriti gospodina Marka.

— Pošaljite po nekoliko; ta gdje je Antonio? Ej, Antonio! — zovnu Marko.

— Nema ga kod kuće — reče Marija i pogleda uzbunjeno Matu.

— A kamo li je zalutao? — upita Antun.

— Od rana ga jutra ne vidjeh; lovi valjda ribe — odvrati Jele.

— Vi ga, Mato, poznate? O, to vam je duša od čovjeka! — reče Marko.

— Poznam ga, al valja da je vrlo čudnovate ćudi.

— Da, da čudnovate; prođu i dva dana, da ne izusti ni jedne cigle riječi, a sada već dulje vremena svakim je danom mučaljiviji i žalosniji. Bog bi znao, što mu se sve mete po glavi — kazivaše Jela mašuć glavom.

Marija pođe iz kuće kupiti smotke. U sobici umuknu svi. Nakon podulje stanke prekine tišinu Antun, upitav Matu:

— Hoćete li za vida kući?

— Hoću, hoću, kad zahladi — otpovrnu Mato i zamisli se.

Mladić je htio nešto reći, no nije mogao svladati velike uzrujanosti, što bi se svakim časom povećala na njegovu licu.

— Danas vas je sunce opalilo — reče Jela — no što ćeš, kad smo se sprijateljili, pa ste nam i obećali poslije one nesreće, da ćete nas kadgod posjetiti.

— Ne bi Mato u Lučicu po ovoj žegi, da ga ne vuče srce za kojom od naših lijepih djevojaka! Je l' te, da sam pogodio žilicu? — reče nasmijav se Marko.

— Ma bit će nešto slična — izmuca Mato, a lijepo mu se lice ožari.

— Recite mi njeno ime, pa da vam budem prijatelj i savjetujem i uputom. Hajde, Mato, da čujemo! Ako baš hoćete, ja ću za vas isprositi i s njenim ocem uglaviti vjeridbu.

— Gospodine Marko, lako je vama, al je meni teško! Da, ne bi mnogo koraka učinili da nađete onu, rad koje zalazim u Lučicu. No čujte me, ta šta da čekam, kad smo već u riječi? Hoćete li, da vam baš rečem, što mi srce tišti...

Svi umukoše, Mato nastavi nestalnim glasom:

— Dragi moj prijatelju Antune, vi ćete... — no ne doreče, jer mu riječ u grlu zape.

— Ajde, Mato, odlanut će vam! — osokoli ga Marko.

— Antune, oprostite mi, što vas nazvah prijateljem, ne bih smio, jer bi mi mogli biti ocem. Vi znate...

— Mato, slušam vas — reći će Antun nakon poduljeg čekanja, gledajuć u prozor.

— Ma hoću da vam istinu kažem. Evo, čujte: ja želim, da mi date vašu Mariju za ženu. Nadam se, da se tome nećete usprotiviti; mlad sam, pod svojim sam krovom, pa ako me je ove zime i nesreća zadesila, još se ipak ne moram potucati oko tuđeg praga. Majka mi već ostarila i obnemogla, u kući treba mladih mišica, a vaša mi je Marija srcu prirasla.

— Mato, vidim, da ste se namjerili jedno na drugo! E pa dobro, radujem se od srca i svu vam želim sreću. Govorite s Marijom, pa ako se odluči, Bože daj, bilo u dobri čas! — izusti Antun okrenuvši se prama moru, da ne bi tko opazio, kako mu se oči zamutiše.

— Mato, kao da ste se rodili jedno za drugo! Mladi ste i zdravi; radite i štedite, pa vam neće uzmanjkati korica kruha. Neću da se hvalim, no svaka bi se majka mogla ponositi s mojom Marijom. Vi ste, Mato pametan i radin, imate nešto pod krovom, a i Mariji ćemo dati, koliko premožemo. Neće ona iz naše kuće kao kakva sirota, ta nismo ni mi siromašni kao crkveni miševi! — završi Jela i otare pregačom suze.

U taj par stupi na prag sobe Marija, noseć u ruci smotke. Pogleda brata, a ovaj joj se važno nasmiješi. Taj Markov posmijeh, ona tišina u sobi i zabuna na licu sviju prikuju djevojku o prag; osta kao zapanjena i poniknute glave.

— Marijo — oglasi se Jela — evo, baš sada smo govorili o tebi.

Krasna djevojka, porumenjevši po vratu, licu, do same crne i sjajne kose, gledala je u zemlju.

— Mato želi da mu budeš ženom, pa ako ti pristaješ, pristajemo i mi — reče joj otac. — No, Marijo, što se stidiš! Dođi bliže, ta nisi više dijete!

— Majko! — hukne djevojka, te približivši se postelji, nasloni se na nju i tako sakri lice.

Marko skoči k sestri, uhvati joj objeručke glavu i silom ju makne s postelje. Marija sakri si sada lice rukama, a Marko mičuć joj ruke zapita:

— No, dušice, hoćeš li ga ili nećeš?

— Marko, Marko! — moljaše Marija, a taj glas radosno drhtaše.

— Da ili ne? — ponovi brat.

— Ostavi ju na miru! — zaprijeti mu majka.

Mato pristupi djevojci i uzevši ju za ruku upita je slatkim glasom:

— Marijo mila, recite mi, umirite nas sve, recite mi, hoćete li sa mnom u Jelenšćicu?

Marija ne izusti ni slova, no baci mu se nježno u naručaj i zagnjuri glavu u njegova njedra. Matine oči radosno sijevahu, osjećajuć topli joj dah, držeći ju u svom naručju. Taj dah grijaše njegovo srce koje silovito kucaše, i što ne mogaše istutnjiti i umiriti se. Iz Jelinih očiju navali bujica suza, kad vidje kćer na grudima čovjeka, koji pred osam mjeseci ležaše u ledenoj nesvijesti na onom krevetu.

— Sretni bili! — zajeca Jela. — Ne znali, što je muka, ni što je bol! Bog vas blagoslovio i obdario zdravljem i poštenjem!

Dok Jela govoraše, natoči Marko kupice rumenikom vinom. Krasnomu tomu mladiću razgaljena su prsa, lice mu je nešto porumenjelo, oči mu veselo igraju pod gustim obrvama. Marko podigne kupicu u zrak i strese lijepom glavom, da tako poravna meke pramove crne kose, što mu se predivno talasaju. Visoko drži on kupicu, nešto svečana prelijeva se njegovim licem. Širok rukav bijele košulje spao je pod lakat, a čvrsta mu i gola ruka, čini ti se, prosut će svu sreću, što je u svemiru ima širom te sobice.

— Čaše u ruke! — klikne Marko, a kad ga svi posluhnu, snažnim i zvonkim glasom kliknu: — U zdravlje Marije i Mate!

Svi kucnu. Stari se Antun smiješio i otirao suze sa navorana lica.

— Daj, da te poljubim, sestrice mila — reče Marko i utisne joj žestok cjelov najprije na usne, a zatim ju stane cjelivati po licu, čelu, gdje god je mogao, jer se sestra dražesno otimala i rukama branila.

— Marko, što si se tako razigrao? — upita ga majka.

— Razigrao! Ta sto života u meni kipi! Pa moram biti veseo, kad vas viđam ovako sretne.

— A jesi li se i ti obazro gdje po svijetu? — doda Jela. — O, ti si gospodin, tvoja će se odijevati svilom i kadifom, a ne ovakvom suknjom! Da, i klobuk će ti nositi kao Bodulke, pa i onaj mali kišnik, da ju sunce ne oprži. A hoćeš li ju k nama u Lučicu dovesti, da vidi od svoje svekrve, kako se radi pasulj i krumpir?

— Ima još vremena, draga majko — odvrnu Marko zamišljeno.

— E, kad bude liječnik, lako će njemu biti za ženu! Ima ih dosta po svijetu — primijeti otac.

Sad se rasprede srdačan razgovor sve do u suton. Na svačijem se licu zrcalilo blaženstvo, a najviše na Marijinu. Jedino brata joj obletavahu neke nevesele misli, no on se silio, da mu nitko ne zaviri u dušu, a to mu ne bijaše ni teško među ljudima, koji nisu navikli da paze na razne izraze tuđih lica. Jedina Marija pogledala bi katkada radoznalo i nemirno, no njene rumene usne svele bi se opet u dražestan smiješak, čim bi joj oči o Matino lice zapele. Mato neprestano pogledavaše u svoje zlato, s koga ne mogaše skinuti oka ni pet časaka. Srcem mu se talasahu najslađa čuvstva, tiha sreća blažila mu zaljubljenu dušu. Kad u sobu mrak navalio, otiđu Jela i Antun prigledati ovce i malu tustu kravicu. Marko se naslonio na prozor i zagledao u more. Divotan mu je vidik pred očima pukao, no on se ne raji velebnim krasotama zavičajna predjela. Čarobna slika, što se pred njim razvija, pričinja mu se malenom i tijesnom. Njegove misli probijaju siv i lagodan sumrak, htjele bi one, da se svi prostori razmaknu, jer kad se zalete prema mrkom obzorju, odbiju se tu i srnuvši natrag u Markovu vruću glavu, spuste se u njegovo srce, gdje okrutno premeću razna čuvstva i slatke uspomene, tražeći krvava mjesta i slijevajući u te rane melem nade...

Markovo se čelo mrgodilo, lice mu se snuždilo; samo na časak pomolio bi mu se na usnama nujan smiješak; slab odsjev nade, što bi zatinjala kao umiruća iskra u mraku njegove duše.

U sobici, u polutami, sjeđahu Marija i Mato jedno uz drugo. Marko nije slušao njihovih pomiješanih glasova, nije ni jedanput čuo, kako bi u sobici nagli dodir toplih usana drhtnuo sivim zrakom. Ljubavni Marijini uzdasi nisu bunili brata joj, slatki šapat sretnika nije se doimao njegova srca...

Rumenilo na zapadnom nebu bilo je već odavna iščezlo, a Mato jošte cjelivaše Mariju, šaputajući slatke riječi, kojeno mu je ljubav iz srca na usta iznosila. Marija se odazivaše isprva stidljivo i bojažljivo, no prepuno joj se srce doskora razlije; rumene joj i vlažne usne stanu onda žuboriti i romoniti riječi pune zanosa, pune nadzemnoga žara, riječi, koje se mogu vinuti na usta samo iz ljubavlju uzburkanih djevojačkih grudi. Mato, prestravljen i očaran blaženošću, gledaše u sjajno lice premile djevice, slušajući njezine riječi, taj nebeski poj iz tako slađanih usana. On nije shvaćao svoga zlata, već presenećen i uzvišen u nepoznate krajeve sklada, ćutio je neodoljivu silu njezinih riječi, osjećajući slast i bol, kao da mu se u dušu njezinu duša slijeva...

Tamna se noć uvalila u Kvarner. Kroz mrak čini ti se more ogromnim bujnim poljem, nad kojim se dižu noćne magle. Marko promatraše dulje vremena te magle. Kad se on na prozoru ganu, pritisne Mato na Marijine usne oprosni cjelov, privinuvši joj bujno tijelo na svoje grudi. Oprostivši se zatim sa ostalima, izađe iz Lučice i udari prema Jelenšćici cestom, što se je pred njim u mraku gubila. Srce mu radosno kucaše, on koracaše lako, osjećaše na sebi krila; činilo mu se, da ga nosi neko nevidljivo biće. Tamna noć jasan mu je dan. Mrke stijene dulje se u mraku uz cestu; mnogomu se putniku srce od straha ledi, kad ih opazi već iz daljine i kad se stane križati kao pred grdnim utvarama. Te se stijene Mati prijazno smiješe. Na modrom nebu krijese se zvijezde sve jedna do druge, a pokoja krupnija povjerljivo i umiljato sjaji njegovom vlažnom oku. On gleda u tu zvijezdu na modrom nebu, koje kao da se je te noći zemlji približilo, on ju gleda i žali, što joj ne može povjeriti svega onoga, što je Mariji rekao, da mu u duši lakše bude. Noćne tmine postaju sve gušćim i zrakom se valjaju, otajstveno dršćući. Njihovi srsi stapljaju se sa uzdasima uspavana mora, što se uzdižu ispod mračnih klisura uz zujanje noćna daha i uz šušanj šumica. Sav taj čarobni i tajinstveni sklad usnule naravi, sve se to gubi, sve to zamire na glavicama one gole i tamne gorske kose, što probija nebo svojim rastrganim vrhovima, kojima se kroz pukotine sjaji po koja blijeda zvijezda...

Iste noći, okolo jedanaestoga sata, šetaše jedan čovjek povisoka stasa carskom cestom, i to baš pod izbreškom, gdje si je pl. Saletti kuću sagradio. Noćni šetalac zaustavio bi se svaki čas te prisluškivao, ne bi li čuo što u šumi, koja se prostire od ceste do vrha brežuljka. Šetalac naglo zasta i okrenu se prema šumi. Kroz šikarje provlačio se netko kao zvijer, koja noću hranu traži. Malo zatim skoči iz šume preko jarka na cestu jak i onizak čovjek.

— Antonio — šapnu Marko — čeka li me?

— Da, čeka.

— Od jučer te nisam vidio; jesi li joj predao moj list?

— Jesam, sinoć.

— Nije li ona tebi dala list za mene?

— Nije.

— Antonio, hvala ti od srca! Skoro godinu dana nisam je vidio. Da nije tebe, ne bih mogao nikad s njom govoriti. Hvala ti! — reče Marko i uzevši mu desnicu čvrsto ju stisne.

— Idite, čeka vas. Vi ju ljubite?

— Da, ljubim, no ti si sretan, jer ne znaš, što ta riječ znači.

— Ja! — izlane Antonio muklo.

— Da, ti ne znaš...

— I ja sam čovjek.

— Ta, naravno, kao svaki drugi.

— Ne, ja nisam čovjek; mene smije svatko ubiti. Ne, ja nisam čovjek.

— Da što si?

— Ljudi imaju oca i majku. Ja sam nahod, čujte, nahod — istisnu Antonio groznim glasom.

— Što ti je danas, Antonio? — upita Marko, trgnuv se natrag za jedan korak. Groza ga bijaše zahvatila, videć pred sobom sijevajuće Antonijeve oči.

— Hajdmo, čeka vas.

— Šuti, netko ide.

— Ne ide nitko.

— Antonio, ja idem ovud kroz šumicu, a ti pođi okolo, kao lani.

— Da.

— Pazi, da me tko ne zateče.

— Hoću, no oprostite mi — izusti Antonio molećim glasom.

— Što da ti oprostim?

— Vi ste se mene uplašili. Oprostite. Ovdje me peče — reče i metne ruku na srce.

— Kazat ćeš mi drugom zgodom. Hajdmo!

Rastanu se. Marko se provere šumom do zida, kojim je opasana ravnica kraj Salettijeve kuće. Skočiv na zid pođe rubom ravnice u drugu šumicu, odaljenu od kuće kojih sto koračaja. U šumici rasprela se cijela mreža stazica. Već je pol noći. Marko, iduć uskim putićem, naglo se zaustavi. Pred njim u mraku zabijeli se nešto, kao ljudsko lice. Marko potrči, raširi ruke i šapnuv: Elviro! — privine na grudi vitku i mladu ženu.

Sljedeća stranica→