Naslovnica Začuđeni svatovi I.
autor: Eugen Kumičić
II.


U župnoj crkvi u Lučici čitaše stari župnik don Jure Ratković tihu misu, a odgovaraše mu zguren i slabašan starčić, zvonar Franina. Bijaše pred Božić. Silovit vihor, bijesna bura hujila je i cviljela oko crkve. Župnik i zvonar pogledavahu na stakla visokih prozora do oltara, kojima je vjetar drmao i tresao. Bješe se već razdanilo. Blijedi plameni voštanica na oltaru drhtahu neprestance, leden zrak gibaše se malom crkvom, a vlažna studen dizaše se s popločena, izlizana tla. U crkvi ima i nekoliko rakva, a na njihovim pokrovcima od kamena isklesane su mrtvačke glave i pod njima oduge kosti jakih zglobova. Te kosti prikazuju valjda mrtvačke ruke. Noge pobožnih Lučičana izlizale su i kamene pokrovce i isklesane glave i one kosti.

K misi bješe došlo nekoliko žena, koje klečahu raštrkane u pocrnjelim i bršljivim klupama. Podalje od žena u jednom kutu klečao je starac, zamotan u topao i odug zimski ogrtač. Visoki ovratnik kabanice, u koju se taj čovjek skoro sav zamotao, bio je uzdignut, te se je vidjelo samo tjeme sijede mu glave. Bješe ju spustio na ruke, koje je položio na klupu preda se, turnuv jednu u široki rukav druge.

Prošlo je bilo već nekoliko časova, što je malo zvono poklicalo na misu, župnik se bio već nekoliko puta okrenuo pred oltarom, a još bi po koja žena žurno u crkvu banula. Jedna starica ne zatvori odmah za sobom vrata; studen udarac vjetra nahrupi u crkvu i ošinu ćelavu i šiljatu glavu staroga zvonara.

— Kumo, nemate doma vrata? Zar se sada u crkvu dolazi? Već je i epištola! — zamrmlja zvonar, okrenuv se ženi, koja bješe zaboravila zatvoriti vrata.

— Frane, tiho, tiho! — šapćuć opomenu župnik zvonara.

I onaj starac u debeloj kabanici ljutio se na ženu, mrmljajući i klimajući sijedom glavom.

Kad bi šum vjetra jenjao, čulo bi se tiho čitanje župnikovo, šaputanje molećih starica i lijeno vučenje široke zvonareve obuće od debela sukna. Bila je to neka vrsta papuča.

Misa se svrši, a studen zrak izagna ljude iz crkve, pa se onda i naglije negoli obično raziđoše, gubeć se u male i uvijajuće uličice.

Kad dođe župnik u sakristiju, svuče se i huknuv u ruke reče:

— Zima, zima, dragi Frane!

— Što ćemo, gospodine! Nije ni čudo, ta evo nam Božića za koji dan. Sve u svoje vrijeme! — junačio se starčić tumarajući po sakristiji.

— Reć bi, Frane, da malo dršćete!

— Ja... ja, gospodine? Dok se ne smrzne blagoslovljena voda u škropionici, ne zna Frane za zimu! Drugačiju sam ja zimu pretrpio u Odesi! — mahnu Franina i zaljulja se na nogama.

— E, e! tomu ima šezdeset godina. Tada vam je druga krv tekla žilama.

— Gospodine, vi ne znate što je zlo! — slegnu ramenima zvonar, sjetiv se svojih mladih godina, što ih bješe proživio na moru.

— No, no, Frane, i ja sam štogod pretrpio! — ustvrdi župnik i odmah nastavi: — Danas vam može stari Tomo dati i dvije čašice rakije...

— Dobar čovjek! E, lako njemu!

— Je li Tomo bio kod mise? Čuo sam, da je nešto bolestan.

— A što da mu bude? Pravi kremen! Bit će za deset godina mlađi od mene. Da, da od kremena! Ma vidim, da neće smrt po nas; morat će nas ljudi batom ubiti. Da je meni dobro kao Tomi, pa bih još sto godina živio! — završi Frane huknuv u ruke.

Župnik ode nato kući, a zvonar, pozatvarav crkvena vrata, odlunja, da vidi, kako je na moru.

Na istočnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, na živom stancu, što se okomito iz mora diže, nagomilalo se do pedeset kuća gradića Lučice. Gradić leži nad morem do četiri stotine stopa. Obala njegova zadivljuje svako oko svojom divljinom i tužnom ljepotom. Sva je strma, malo gdje pristupna. Kuk slijedi za golom brežinom, tajinstven ohoj nujno se zeleni do grebenasta rta, što se je ispružio u more kao hrapava jezičina. Za rtom se otvara mrtva draga, a pod grdnim liticama bijeli se mali pijesak na plitkom žalu. Za uvalom dižu se iz tamna mora grdne, prugaste i izbočene klisurine i hrapave grede, na kojima čuče gavrani i sivi golubovi. Nad samom površinom morskom mračni otvori vlažnih spilja bulje u zaljev. Kad voda naraste, prelijeva se u njih muklo bučeć. Dalje od mora zelene se rijetke šumice; niske omorike proviruju sred gruha i gromače. Među prezidima probijaju se iz kamena pojedine masline, a gdjegod ima ih više na okupu. Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova, strmo se spuštaju u more, dijeleć jednu klisurinu od druge, koje ti se čine kao mrke tvrđave, kad ih motriš po noći s mora. Svaki se potok ljeti zasuši.

Obala Lučice velebna je i tužna. Kad joj se diviš, sjedeć u lađici podalje od kraja, tvoje se oči ne raje njenim grdnim klisurinama. Sive i oštre, te vrleti ne mogu ti srca razveseliti, razigrati, ni razblažiti. Kad ih gledaš, kako se mirno u moru zrcale, duša ti se smiri, srce zakuca laganije, slatka i tiha čuvstva stanu ti se slijevati u grudi, a oko tvoje spušta se za tim vrletima u bajne dubljine, gdje se odsijeva plavetni nebeski svod tako da ti se more prikazuje neizmjernim bezdanom, kao što je i nebo samo. Motreć one mrke grede i pećine, kako se dulje i gube u beskrajnost pod tvojom crnom lađicom, misao ti roni sve dublje i dublje, dok ti se napokon prestravljena u duši ne zaustavi... Riba pliskavica zapljuska tihom površinom, ti drhtneš, tvoj se duh zaleti u hladne dubljine, neka bojazan obuzme ti srce, jer misliš da je sve što te okružuje, zauvijek začarano, da nema nigdje života. Tvoje oko još bludi u plavetnim dubljinama; a kad opaziš pod lađom jato galebova, i kad začuješ nad glavom šum krilâ i cik njihov, pogledneš prema nebu, slijediš let slobodnih galebova i u sjetne se misli uljuljaš...

Dišuć onaj pronicavi i slani miris morskih voda, ne misliš napokon o ničem...

Na sjevernoj strani gradića Lučice stoji stara župna crkva među mornarskim kućama i poluporušenom zidinom, koja je udaljena od crkve kojih pet koračaja. Ta bršljanom obrasla zidina, kojom bješe u starije vrijeme cijela Lučica opasana, diže se danas samo na sjevernoj strani. U raspucanoj zidini ima više otvora i pukotina, gdjeno bura cvili kao guja u procijepu. Ako pružiš glavu u jedan takav otvor, vidiš skoro cijeli Riječki zaljev i sve one kršne i burom obrivene bregove, koji se pružaju od Učke do Senja.

Zvonar Franina, ljuljajuć se na slabim i krivim nogama, dođe do onih otvora; no turnuv u jedan svoju šiljastu glavu, odmah je opet natrag povuče. Mrzao i silovit udarac vjetra bješe mu zatvorio oči. Šumeć i zviždajuć bacala je bura pijesak i mel sa ruba zidine, hujila je kroz uske otvore, fijukala kroz pukotine, tresla i drmala starim bršljanom i vitlala smećem u kutovima tijesne uličice. Zvonar, držeći si modri nos, trsio se je, da gledne u more. Htio je vidjeti, nije li nesrećom koja lađa u zaljevu; no vjetar mu je oštro u lice badao i žestoko po trepavicama tukao. Sad bi turnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao. Obriveni i narovani obrazi bili su mu ljubičasto potamnjeli od studeni; tanke usnice, okrenute u usta preko pustih čeljusti, stiskale se sve to većma, a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoće presjeći, kao da mu hoće umanjiti silu. Zvonar je imao odug vrat, te kad bi ga u ramena povukao, namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što to biva na vratu žabe kornjače kad si pod krov glavu povuče.

Sunce se bješe već nešto uzdiglo nad otokom Krkom. Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila i bijeljela kao tanahni snijeg, leteć strelovito nad talasima. Samo gdjegdje vidjeli se zapjenjeni valovi, koji se valjahu k istarskoj obali.

Zvonar zurio opet u more stišćuć oči. Sad mu se nešto ukaza u onom dimu bijesnih talasa: no to nije bijelo, već malko tamnije, kao platno, kao mokro jedro. Franina upre još bolje suzne oči u malo jedro, te mu se nešto i zacrni u morskom skorupu. Tu je lađa, to je njezino korito, to su njezini crni bokovi, koji se pokazuju, dižuć se na valovima, koji iščezavaju, padajuć u slane i zelene jazove. Zvonar žali nesretnike, koji su na lađi. Ta gdje da se spase, gdje da pristanu pod grdnim vrletima?

Stari Franina odlunja sada, naglo se zibljuć, k Tomi Bariloviću, imućnom trgovcu, da mu kaže što je vidio na moru, i da istrusi čašicu rakije. Kuća trgovca stajaše blizu crkve.

Stari Tomo, sjedeć uz ognjište na niskoj klupici, grijao si je ruke na velikom plamenu, što je uvis praskao između dva, tri oveća lonca. Puna, glatka i rumena lica nisu odavala, da je starcu sjela sedamdeseta godina. Žena mu Tonka, starica malena i ravna stasa, namještala je lonce oko vatre i srdila se na dim, što se je širio kuhinjom.

— Dobro jutro! — zamrmlja zvonar, doljuljav se u kuhinju. Franina usta micahu se neprestance kao da nešto žvače.

— Bura, bura, dragi Frane! Da vam istinu kažem, noćas mi je bilo u postelji sa dva pokrivača studenije od jučer. Stara, daj mu čašicu rakije; zar ne vidiš, da se je sav od zime stisnuo? — govoraše Tomo svojoj ženi.

— Dosta sam stara, ali ovakva bura nije još nikad u dimnjaku grmjela i šumila. Pa ovaj dim — ne bilo ga, izjest će mi oči! Frane, ne bi li prije rakije koju suhu smokvicu; imamo ih, hvala Bogu, još dvije pune škrinje — hvalila se Tonka.

— Imate vi svega, svega, draga kumo, no što će mi smokve kad nemam zuba — potuži se Frane i pokaže prstom na gole čeljusti.

— Stari smo, stari, dragi Frane! — klimaše Tonka.

— Ako smo i stari, no ovakve bure još nismo doživjeli. Zapalila je borme, da sve more kuha, a grmi i trese, kao da će zvonik srušiti. Sada sam bio za crkvom; bit će zla, vidi se jedro u moru.

— Što zaboga! Po ovakvu vremenu! — čudio se Tomo.

— Oh, božji ljudi, da nemaju pameti! Ma je li prilično puštati se iz luke ovakvim vremenom! — jadikovaše Tonka, taruć si oči od dima.

— Bit će ih snašlo na moru. Zlo, zlo po njih! — mucaše zvonar.

— Joj svakomu, koji nije danas pod svojim krovom! — uzdahne Tonka.

— Frane, bit ćete se prevarili, bit će vam se pričinilo — primijeti Tomo.

— Uzmite, kume, dalekozor, pa hajdmo, da se uvjerite — odvrnu Franina, gledeć ruke kumine koje su nosile bocu s rakijom.

— A rekla, rekla sam ja već noćas, kad je počelo šumiti, da neće ova bura proći bez nesreće. Bog bi znao, što li znači taj vjetar!

— Pripovijedao mi je Talijanac, štono popravlja stare kišobrane u pojati pred crkvom, da su razbojnici negdje nad Bakrom, tamo za gorama, zaklali nekoliko ljudi. E, tko ide po svijetu, znade svašta! — mrmljaše Frane.

— Da, da, stoga i jest ta bura! No sad drž'te, Frane, drž'te, stoplite si malko srce. A što ćemo, no? Stari smo, stari! — klimaše Tonka glavom.

Zvonar uze čašicu rakije u mršave i poput stara voska žutkaste ruke, otare si usta hrptom druge ruke, nasmiješi se čašici, zažmiri i ispije; pa zaljuljav se cijelim tijelom, stresav glavom, istisne kroz čeljusti:

— Kao vatra!

— To je preklanjska, Frane! Bolje vam nema od Pulja do Rijeke! — pohvali se Tomo i sađe s ognjišta.

Uto bane na prag kuhinje mlad čovjek, oniska i stepena stasa.

— Što je, Antonio? — upita Tomo mladića.

— Lađa na moru — odvrati Antonio dubokim glasom, stojeć uvijek na pragu i držeć unakrst jake ruke na razgaljenim i širokim prsima.

— Hoćeš li, Antonio, malko rakije? — ponudi mu Tomo.

— Neću. Lađa je na moru — mahnu on omašnom glavom, na kojoj je virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa.

Činilo se, kao da ta velika glava pritište kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća, jer mu je jedna nogavica od hlača tja do koljena zavrnuta. Od zime i vjetra pocrveneo mu list noge. Meso je tuj čvrsto, kao da je od kremena.

Tonka, pogledavši mu u crnomanjasto lice i u kratku i raščupanu bradu, reče:

— Antonio, stopi se malko kod vatre.

— Velika je bura, razbit će se lađa — odvrati mladić.

— Tko bi to znao? — slegnu zvonar ramenima.

— Jest, razbit će se! — ponovi Antonio, a oči mu sijevnuše. Te su oči bile velike, crne i sjajne.

Tomo i Antonio pođu sada k staroj zidini, gdje nađu nekoliko mornara, koji raspravljahu o sudbini lađe. Tomo stisnuv najprije među koljena okrajke široke i oduge kabanice, da mu je vjetar ne uvija, metne u jedan otvor zidine žut dalekozor, opazi lađu i gledajuć u nju stane govoriti ostalima:

— Propali su, propali! Bit će istarska lađa, da, od naše obale. Mala je bracera. Imaju samo komad jadra, no gle, gle, lađa se okreće na sve strane; puklo im je valjda kormilo. Jest, propali su. Vjetar i valovi nose lađu po svojoj volji; al čujte, ljudi, meni se čini, da se odviše lagano miču. Okladio bih se, da vuku, da branaju sidro za sobom, po krmi.

— Možda nema nikoga na lađi. Sila je mora, možda su ih talasi s palube odnijeli — primijeti jedan kopač.

— I to je moguće, no teško da je tako — klimaše jedan mornar.

— Ne čavrljajte, ljudi, što nije spodobno! Mislite li, da sam uzalud dao tri zlatna napoleona za moj dalekozor? Ta vidim ih, kao da su mi na dlanu. Da, da, četvorica su se stisnula na krmi.

— Oh, sirote, oh brižni ljudi! — kukala je neka starica.

— Vi biste, kumo, mogli kod kuće ostati, kod preslice — zabrunda Tomo.

— Ma i ja vidim, da se odviše lagano miču uz ovu silu vjetra. Sigurno imaju na krmi sidro. Bacili su ga u vodu nadajući se, da će vjetar popustiti, i da ne dođu na kraj, dok se ne razdani — tvrdio je Antun Šabarić, stari mornarina.

— Ja velim, da na lađi nema mornara od oka, a tko nije za more, neka pase koze kod kuće. Da imaju malo pameti, digli bi sidro, ili još bolje, presjekli bi mu konop, pa zabrazdili s ono malo jedra pod cresku obalu. Tamo ima i manje mora i manje vjetra — ljutio se Tomo.

— E, lako nam ovdje! — klimaše Antun Šabarić.

— Kad bi se barem mogli zahvatiti za ovaj rt, da se zaklone u malom zatonu, jer valjaju li se istim pravcem, doći će nekamo pod grad, a tuj se neće spasiti ni miš, ako je koji na lađi — zaključi stari Tomo.

Svijet se je skupljao iza crkve. Lađa, mala bracera s jednim jarbolom, približavajući se obali, bila uto minula odugi grebenasti rt Šipak i malu dragu za ovim rtom. U dražici bilo more nešto mirnije. Ljudi stanu nagađati, kamo da bi lađa mogla prispjeti, gonjena, pravcem vjetra i ogromnih valova.

— Ne otisnu li se od obale, razbit će se u Sadrišću, ako me oko ne vara — reče Antun Šabarić.

— Ondje im nema pomoći; no valja da štogod učinimo. Hajdmo na klisurine, uzmimo nekoliko konopa, pa daj, da ih spasimo, ako je moguće — poviknu trgovac Stipe, sin staroga Tome.

— Idem tražiti konopce — reče Antonio i otrči vičuć: — Na pomoć, na pomoć, ljudi! Lađa, lađa će se razbiti!

— Javite i župniku, da dođe na kuk. Blagoslovit će bijednike, preporučit će im duše Bogu, ako im se ne smiluje, da život spase — govoraše Tomo tronutim glasom, tarući si suze u očima.

Sav se već gradić uznemirio, vrata se otvarala, ljudi zazivali, skupljali se i trčali, noseći oduge konopce na visoke klisure, što se koče nad malom dražicom Sadrišćem. Ta dražica, ta uvala širi se nešto južno od mjesta Lučice, velika je kao kakva okrugla dvorana, a otvorena je baš prema buri, sjeveroistočnjaku, tako da prima ravno valove, koji dolaze u nju tim vjetrom. Sa tri strane dražice dižu se vrleti okomito iz mora. Klisurine po njenim bokovima više su od grdne, nad morem izbočene pećine, štono stoji u sredini.

Bilo je već osam sati. Dan bijaše vedar, nebo prozirno. Samo nad sjeveroistočnim gorama Kvarnera komešahu se sivi oblaci. Donji okrajci tih oblačina visili su kao rastrgane i velike i grimizne krpe, pozlaćene rumenilom sunčanih trakova. Mornari Lučičani raštrkaše se po vrletima nad dražicom Sadrišće.

Na izbočenoj hridini gola kuka za Lučicom bješe se skupilo nešto žena, starica i odraslije djece. Vihor, šumeć među stijenama, savijaše im haljine oko tijela i tresaše niskim i rijetkim smrekama. Djeca cvokoćuć zubima, dršćuć od zime, nijemo gledahu u lađu. Župnik, odjeven kao za pogreb, držao je u ruci malo propelo, a blijeda mu usta lagano se micahu šapćuć vruće molitve.

Bol što se je zrcalila na licu tim ljudima, bila je veća od grozne pustoši, koja se je morem prostirala. Suznim očima gledahu ljudi na površinu, što je pred njima kipjela, a molitva bude im toplija, videći svuda pjenu, dim, bijes, smrt. Na južnom obzorju sljubilo se more s nebom. Uzburkani talasi propinju se tuj, uzdižu se na to mirno i hladno nebo.

Lađa se primiče obali, sve su oči u nju uprte. Gorostasni talasi bacaju je na svoje vrške, peru joj palubu, toče se preko nje, strovaljuju je u smućene i zelenkaste jazove. Okolo lađe more uzavrelo, voda se uzvitlala, svud se vije dim, svud rastrgana pjena, šum, prasak, bijesna, grozna pustoš.

Ljudi ne skidaju oka s nesretne lađe, koju su valovi već pod vrleti dognali. Svi se nagiblju nad stijene, a lađa je dolje, kao u ponoru. Četiri su na njoj čovjeka; jadnici se drže krhke splavi, da ih valovi ne odnesu s palube, da ih ne zamete u svojim glibovima. Kad se lađa na val nasadi, sunce joj obliznu ispranu palubu i zasjaji na crnom koritu.

Napokon eto jadnika u dražici. Župnik križa lađicu propelom, blagosilje je svetom vodom, škropeć u ponor. Suze mu dršću na blijedom licu. Puk tiho jeca. Bijedni mornari na lađi jošte su živi; no pred njima strše u nebo mrke klisurine, koje odbijaju prasak valova paklenim grohotom i groznom rukom.

U sredini dražice viri iz mora greben, velik kao lađa ribarica. Među grebenom i tamnim i izjedenim podnožjem pećine more je plitko, čovjeku do pasa. Greben je daleko od kraja za kojih petnaest koračaja. U dražici more kopa bučeć, navaljuje na liticu urlajuć, razbija se praskom, uzmiče pljuštom, srazuje se, gruva, prebacuje se, grne, kipi, pjeni se, zvoni, jauče i cvili.

Ogroman talas zagna lađu među greben i obalu, na onu pličinu. Lađa udari jarbolom o izbočenu liticu, jarbol se slomi i pade s jadrom u more. Kad talas uzmaknu s pličine, povuče sa sobom lađu, koja tresnu bokom o greben. U tom trenu skoče mornari na greben. Lađa se skrši i u hip iščezne smrvljena u valovima. Ljudi na klisurama odahnuše, videć one bijednike na grebenu, za koji se bjehu uhvatili kao priljepci. Po vrletima dovikuje se; zapovijeda se, spuštaju se konopi u dražicu. Ljudi vide sad i nesretne mornare i greben, a sad opet sve iščezne u pjeni, kad val nahrupi. Vjetar klateć s konopima dobaci jedan do grebena. Mornar ga jedan uhvati i provuče se u gotovu zamku, koja ga stisne pod pazuhima. Oni na klisuri gdje je župnik, davaju znak, mašuć rukama onima, koji su nad dražicom, da vuku konop. Lučičani stanu dizati nesretnika, a svijet počne vikati: — Jedan je spašen! Jedan je spašen!

Lučičani potežu konop, a ne vide čovjeka, koji se je za nj privezao, jer on visi nad morem pod izbočenom pećinom, no osjećaju da je nešto teško na konopu. Mornari vuku i vuku. Antonio je najbliži rubu klisurine, mišice su mu nabrekle, oči mu se sjaje, čvrstim nogama upro se o stijene, žile u njemu pucaju. Konop makne nekoliko kamena, ovi se skotrljaju, a jedan udari u glavu mornara, što je pod pećinom visio. Kad ga izvukoše, tjeme mu bijaše probijeno, lice okrvavljeno. Mišljahu isprva, da je već mrtav; no kad opaziše, da diše, podigoše ga njih četvorica i odnesoše u gradić, u kuću, koja im bijaše najbliža, a to je bila kuća mornara Antuna Šabarića.

Kako spasiše prvoga, tako spasiše još dvojicu, no ovi ostadoše neozlijeđeni. Na grebenu držao se još jedan. Kako spašeni rekoše, bio je dječak od kojih petnaest godina. Sad se je doznalo, da je lađa bila iz Jelenšćice, koja je udaljena od Lučice dva sata prema jugu.

Dječak se je držao dulje vremena na grebenu, a vjetar kao da mu nije htio dobaciti konopa. Svi bjehu već izgubili nadu, da bi ga mogli spasiti. Kad upitaše Lučičani, koje da je obitelji onaj dječak, odgovoriše spašeni, da nema u Jelenšćici ni oca ni majke, niti koga od rodbine, nego da je nahod, donesen iz Trsta. Čuvši te riječi, Antonio stane vikati, kao da je pobjesnio:

— Spustite me pod pećinu, ja ću se dobro vezati. Među grebenom i među krajem more je plitko; kad val uzmakne, skočit ću na greben, privezat ću dječaka uza se, a kad vam dadem znak da sam gotov, podignite me.

— Ne, ne luduj, Antonio! — povikaše mu mnogi. — Ne, nemoj, ubio bi se!

Antonio napravi zamku na kraju jednog konopa, pa provukav se u nju, zdvojno zaurla:

— Drž'te konop, il se bacim pod pećinu sâm.

Mornari uhvate konop i počnu ga lagano spuštati. Malo zatim bude im konop lahak. Antonio je već bio u moru. Svijet na klisurama čudio se, molio i križao. Talas uzmičuć povuče Antonija na greben. Koliko bi okom mignuo, uhvati on dječaka oko pasa. Oči mu se zasjaše od neizmjerne radosti. Pogleda jadniku u blijedo i prestravljeno lice, ogrli ga čvrsto i zaviknu: — Vucite!

Mornari na znak s druge vrleti počnu dizati onu dvojicu. Svijet zahvaljivaše Bogu, što se je smilovao, da se na taj čudnovati način spasi život ljudima, koji bijahu već u čeljusti grozne smrti.

— Vucite, vucite! — vikaše narod radosno.

Antonio i onaj dječak nisu se ljuljali još ni za tri hvata nad morem, kad se stisne krv u srcima ljudi na klisurini. Svi se okameniše. Konop, izglodan već po oštrom kamenju, puče kao tanak konac. Jadnici se strovališe u more. Grdan talas, lomeć i prskajuć nahrupi u plitku dražicu, poklopi ih i zalije. Talas bučeć i pljušteć uzmakne, a ljudi sa vrleti opaziše čovjeka, koji se je protegao potrbuške među oštrim kamenjem grebena. Bio je to Antonio. On ustane, osovi se za časak, pogleda po dražici i opazi na vrhu vala, što se je valjao prema grebenu, dvije sklopljene ruke među rastrganom pjenom. Antonio legne naglo na greben, prihvati se za nj, pa kad se vršak vala prelije preko njega, opet ustane. Pogleda zdvojno morem, no svud pjena, svud prasak, svud grozna pustoš...

Puk na klisuri klekne. Vjetar zviždi i šumi, lomeć se o vrleti i tresuć tamnim smrekama. Pod vedrim plavetnim nebom prostire se neizmjerno more. Bijelom površinom razlilo se sunčano zlato. Župnik moli se Bogu za mir pokojnikove duše. Suze mu rone blijedim i bolnim licem. Vihor raznaša kapljice svete vode. Puk jecajući odgovara na župnikovu molitvu...

Ne potraja dugo, te i Antonio bi spašen, pošto se bješe uhvatio za konop.

Svijet pođe sada u gradić, razgovarajuć se o brodolomu, i o svemu, što se bješe dogodilo. Dobri ljudi primiše u svoje kuće onu dvojicu spašenih, a teško ranjeni gospodar lađe nalazio se već pola sata u kući Antuna Šabarića. Ranjeni Mato Bartolić bijaše trgovac iz Jelenšćice. Svakog tjedna po jedan ili dvaput vozio bi on vino, ulje i druge proizvode na Rijeku svojom lađom, koja se, eto, bješe pod klisurama razbila.

Jedan sat poslije brodoloma zvonio je stari Franina mrtvačkim zvonom u mračnom i studenom tornju. Žalobni zvuk javljajući groznu smrt utopljenika, gubio se i zamirao u šumu vjetra.

Stara Tonka vrteć se oko ognjišta i plačuć rad zbivše se nesreće i ljuteć se na dim, govoraše jadikujuć:

— Ah, ti more, ljuto more! Dosta si ih progutalo, dosta kosti bijeli se u tvom dnu! Ma zašto je to sve dragi Bog tako naredio? Ah, jadni dječko! Onako umrijeti, i bez svećenika i bez svetog ulja i bez propela u ruci.

— Malo ti koristi naricati! Tako je bilo uvijek; jedan umire u valovima, a drugi u krevetu — odvrati Tomo, njezin muž, metnuv oprezno u lulu debeo ugljen, što mu skakutaše na dlanu ruke.

— Da, da, kako je već komu suđeno! — klimaše Tonka. — Ma i našega — pod tim »našega« razumijevaše svoga sina Stipu — i našega snaći će još nesreća. Oh, crni dane, nikad te ne doživjeli Lučičani!

— Bolje bi bilo, da šutiš! Kako ti može šta takva u staru glavu i sunuti? — ukori Tomo ženu, smutiv se od bojazni, da bi ipak onaj crni dan mogao svanuti.

— Znam ja, što govorim, znam! Ta dosta sam puta rekla Stipi, da se čuva nesreće i da se ne pušta iz luke po nevremenu. A čemu da se bez prestanka muči? Ne imamo li, hvala Bogu, svega i svačega u kući i izvan nje? Ta i ti si se već dosta napatio u svom životu! Nećemo li jednog dana sve ostaviti? Neće li nam biti dosta nekoliko gruda zemlje i četiri daščice?

— Dok smo živi i dok možemo, radit nam je! — reče Tomo. — Šta ti znaš, što je svijet! Gle, ženske li mudrosti! Ti govoriš i naklapaš i ovo i ono; vidjela bi, kako bi mrko gledala, da nije sutra ujutro zdjelice tople kave? E, e, e. Laglje je plakati nego utapljati se! — mahaše Tomo, sjedeć do ognjišta u toploj kabanici.

— I ja sam se dosta u svom životu oko djece natetošila, u kući i oko nje namučila, ta ovaj mi je dim izjeo već i oči i vid!

— Jesi, jesi stara! No što se tiče Stipe, pusti ga na miru. Zna on, šta je kormilo, a što je jadro! — ustvrdi Tomo gledajući u velik lonac, u kom se je kuhao dobar komad govedine, koja bješe već požućela uzavrelu vodu.

Trgovac Stipe, mjereć vreće šećera, kave i muke na velikoj tezulji u hodniku pred kuhinjom, slušaše razgovor svojih roditelja. Stipi bilo kojih četrdeset godina. Kako bijaše malena i debela stasa, gubio se među onim vrećama. Oko mu se je neprestance smiješilo i odavalo muža bistra i zdrava uma. Stipe bijaše udovac. Dižući vreće na tezulju, našali se s majkom, da ju malko razveseli:

— Draga mamo, sad imaš opet razloga da plačeš barem jedan mjesec dana. Znam ja, da ćeš se sjetiti svih mornara, koji su se dosad utopili. Razumijem, ti plačeš, jer i tebi ne manjka još sto godina do onog časa, kad nas prevari sapa. E, valja umrijeti, draga mamo! Nije šale, valja u hlad pod lipu!

Na groblju u Lučici bila je velika granata lipa. Mrijeti ili ići pod lipu, u Lučici je to isti pojam.

— Ah, dragi Stipe, lako se tebi šaliti, jer ne znaš, kako mi se ne mogu zatvoriti oči, kad nam se kuća od bure trese, a tebe nema pod ovim krovom! Nesreća se zgađa, kad najmanje na nju misliš, a za zlo ne treba se moliti, govorio bi tvoj pokojni djed.

— Što ćeš, majko! More je more! Dječko se utopio, nema ga više, sad mu je dobro, on je svoje svršio, a da je živio, bio bi se možda napatio i zime i glada i svake nevolje.

— Da, da, svršio je svoje; sad je u raju — klimaše starica.

— Toliko bolje po njega! Ja mislim da mu je bolje u raju, među svecima i anđelima, negoli na maloj braceri, gdje je bio mornarče, i gladno i poderano — šalio se Stipe.

— Govori ti, sinko, što te volja, no meni se ne da odavle, jer znam, kako je ovdje; a što je tamo, gdje je onaj dječko, o tom će malo ljudi znati koju reći! — ljuljaše Tomo glavom.

— Kako vele, onaj dječko nije imao nikoga od roda u Jelenšćici. Govore, da je nahod. Mamo draga, ti znaš, da je Antonio bolji od mnogih drugih; no vidiš, kako se s njim nerado ljudi druže. Ovakve sirote dosta gorkosti iskuse! Siromah Antonio! Napojit ću ga i nahraniti za deset dana, čim k nama dođe. Tko bi učinio za svoga iskrnjega, što je on danas? — pitaše Stipe pazeć, da li je dobro odmjerio vrećetinu kave.

Stipe je trebovao Antonija još istoga dana, kada se bješe razbila lađa Mate Bartolića. Tražili zato Antonija cijelo poslijepodne, no sve uzalud.

Antonio Marola bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta, kada bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umrije Kata, a on ostade sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odijevali, da sirotan ne pogine od nevolje. Seoska djeca igrahu se s Antonijem, no kad bi se s njima zavadila, rugala mu se, što je nahod, i nazivahu ga mulcem. Čim je starijim bivao, tim se je više od ostale djece tuđio. Najmilija mu bijaše zabava ribarenje.

Kad bi koju ribu prevario tankom udicom i izvukao ju iz mora na lakom povrazu, crne oči krijesile bi mu se od radosti. Pozornije loveć, spretnije držeć povraz, gledao bi on u crne strune, neće li se još koja pozlaćica, koja kantrica ili tija, koja lovratica pomamiti i pridružiti onoj ribici, kojoj se je već nadimao bijeli trbuh, kojoj se već širile crvenkaste škrge, udišući za nju otrovni zrak na tvrdoj stijeni obale. Sunčani traci zasjali bi češće na vlažnim ljuskama ribica, koje se svijahu na udici od boli i straha, kad bi ih Antonio na površinu izvukao. Skakale bi zatim po tvrdom kamenu, a kad bi se smirile, izdisale bi, sjećajuć se krasne slobode, što ju uživahu u hladnim morskim dubinama. Antonio bi tada nabrao suha granja, tanke grahorice i suha kuša u maloj šumici do mora, pa naravnav rahlu lomaču i snijetiv vatru, puhao u nju, nadimao se, da su mu oči od dima suzile. Sad se plamen utišao, drvo se nagorjelo, a na ugljevlju, što blijedi o žarkom suncu, rudjele bi se ribice, svijale i cvrčale, stišćuć i pušeć se.

Na grebenastom, sivom i samotnom žalu, pod sjajnoplavetnim nebom, u upaljenom zraku, sjedeć na izglodanoj i podjedenoj stijeni nad samim morem, odrazujuć se u prozirnoj i bijeloj vodi, naglo je gulio meso s kostiju ribica u licu pocrnjeli i napola goli Antonio, držeć ih jednom rukom za glavu, a drugom za rep.

Antonio bijaše jake i čvrste naravi. Već kao desetogodišnji dječak obavljaše ljudima najteže poslove, šuteć i podnoseć svaki trud, a to sve za komad kruha ili za zdjelu sočiva. Navršiv dvanaestu godinu, uze ga u kuću mornar Antun Šabarić. Antonio je uz druge poslove čuvao i Šabarićevu djecu, maloga Marka i još manju mu sestru Mariju. Kadgod radio bi Antonio i drugdje, a ponajviše pomagao bi trgovcu Stipi.

Kako već rekosmo, Stipe trebaše Antonija onoga dana, kada se je lađa u Sadrišću razbila, no uzalud ga je dao tražiti na sve strane.

Došav Antonio u Lučicu poslije brodoloma, nigdje nije nalazio počinka. Veliki nemir, nesnosljiva uzrujanost bješe mu srce obuzela. Ona riječ »nahod«, što ju bjehu izustili spašeni mornari, zujila je neprestano u uhu, vrtjela mu se u mozgu i smućivala mu dušu. One dvije ruke, sklopljene nad pjenom vala, što je grnuo o dražicu, uzdizahu se jošte pred njegovim očima, puneć mu grudi bolnom i gorkom tjeskobom. Antonio bješe umakao iz Lučice, pa dok su ga tražili i za nj u gradiću pitali, verao se je on golim kukovima i grebenastim obalama, zureć i buljeć u more, ne bi li gdje spazio tijelo nesretnoga utopljenika. Misao, da će tijelo onoga dječaka sagnjiti i raspasti se u moru, mučila ga i trapila. I danom i noću penjao se je po vrletima oko mora, spuštao se u mračne drage po gruhu i po klisurama, da razvidi svaku škulju i svaki pijesak. Bura je bila već popustila, no valovi se jošte prelijevahu i pljuskahu po niskom žalu, a u onom tužnom pljusku razlivene vode nasluškivao je Antonio riječ »nahod«. Ta se riječ odbijala od klisurina, odjekivala je pod vrletima, zamirala u tamnim spiljama i skrovitim gudurama.

Prođe već jedan dan i jedna noć, no Antonio nije se jošte umorio. Izranjenih i okrvavljenih nogu i ruku, jošte se on penje po oštrim hridinama, hvatajuć se zgurenih i kvrgastih smreka. Odmara se u crnim otvorima spilja, iz kojih bi izletjela mrtvim letom po koja sovetina, da padne na podaljenu stijenu kvrčeć i prhutajući krilima.

Sjedeć druge noći po sredini duga i bijela pijeska, prisluškivaše ono uvijek jednako i odmjereno razlijevanje i uzmicanje talasa, kojim se voda kao ogromna zmija pijeskom svija. Pun i sjajan mjesec pomolio se nad otokom Cresom; srebreni mu traci sunuše skorupom, što se je ljuljao po vršcima talasa. Čarobna mjesečina bajno oblijeva i tamne smreke i žute pećine, te se svijetle na onim vlažnim prugama po liticama, dršćući srebreni vodu, što se po pijesku svija, žalobno se prelijeva po samotnom žalu i po crnomanjastom i bolnom licu Antonijevu. Sjene ropavih stupova i raspucanih vrleti padaju u tajanstvene uvale i izrovane potoke. Kroz pukotine pećina prolio se trak mjesečine, te duljeć se u sjenu sjaji se daleko po kamenju kuka i po malim maslinama.

Antonio čuči na žalu i gleda u more. U sjeni valova pričini mu se, da nešto pliva. Hrli k vodi po hladnom pijesku, gleda i gleda, no to je crna daska, ili nije ništa. Antonio sjedne opet. Zureć u valove, misli na one u moru sklopljene ruke, na stravom zastrto lice utopljenog mladića, kojega bješe za časak privinuo na grudi na onom grebenu u dražici Sadrišće. On se više ne sjeća onoga prestrašenoga lica, kao što se ne sjeća ni lica svoje majke, ni draganja njezinih ruku...

Mjesec bješe se već uzdigao visoko nad more. Antonio gledaše sad u nj, sad u njegovo srebro, što se bješe prosulo sredinom zaljeva kao velika ljaga. Antonio ustane i pođe žalom. Naglo se trgnu cijelim tijelom, pa zaustaviv se časak, hrlo potrči k moru. Gleda. Čovjek leži u vodi. Polovica je tijela na plitkom žalu. Glava je u moru licem okrenuta prema dnu. Antonio stupi u vodu, uhvati tijelo za ramena, podigne malko, izvukav ga na suho, položi ga nauznak. Sagnu se na koljenima do lešine i zagleda se u nju. Mokre i poderane haljine savile su se uz mlado tijelo. Mjesec sjaji se na blijedom i modrom licu. Iz crne i raščupane kose curi voda. Koljena su gola i razbita; čelo je probito na dva mjesta. U zelenkastim rupama bjelasaju se kosti. I usta su razbita. Nigdje krvi.

Antonio primi utopljenika za ruku. Vlažna je i mrzla. Ispusti ju. Položi mu zatim ruke na razbito čelo, zagleda mu se u modro i isprano lice, trgnu se, a onda muklo i bolno izlanuv: — Nahod! — odrinu lešinu od sebe...

Sjednuv zatim mrtvacu do glave, utonuo u misli. Nakon dulje vremena osjeti studenu noć; sjeti se tople sobe u kući Antuna Šabarića, sjeti se njegove kćerke Marije, koja mu je uvijek tako dobra bila, i uze plakati...

U praskozorje uze Antonio lešinu u naručaj i stane se verati kamenitim i strmim stazama. Noseć lešinu, žurno je stupao od kamena do kamena po onim kukovima, kroz šumice i kroz potoke. Sad bi se sakrio sjaju mjeseca, sad bi ga mjesečina samo na časak oblila, njega i mrtvaca. Napokon od lomine do plotine pane pred lučičko groblje. Tu je bila mala i trošna kućica za mrtvace. Antonio ude u nju i položi mrtvaca na nosila. Sad se opet zagleda u lešinu. Debele suze stanu naglo kapati niz obraze. Pade zatim na koljena i izmoliv glasno kratku molitvu, ustane i opet se zagleda i bolno i milo u ono modro lice. Poljubiv mrtvacu razbita i mrzla usta, izađe iz kućice, tarući si suze na crnomanjastom licu hrptom svoje žilave ruke.



Sljedeća stranica