Vuci/3

← 2.

Vuci —  3. autor: Milutin Cihlar Nehajev

Pripomena →

I.

Mećava je pred Božić godine 1527. zamela sve pute po Lici i Krbavi. Snijeg je, sredinom prosinca, na zapusima ležao na metre visoko; oštar je vjetar činio još nesnosnijom zimu; ne izdrže je ni konj ni čovjek. Ali je naglo okrenula jugo - zameti se otalili, puti razgazili, blato je do koljena; - pred osam dana nisi mogao naprijed od snijega i bure, sad ne možeš od kaljuže i sunca koje je zatoplilo kao da će sad na proljeće. Ipak je cetinski grad, inače pust, i u ove dane neprohodnih staza i prelošeg vremena, pun gosti. Gospodin knez Ivan Cetinski nije doma - mjesto njega dočekuju pozvanike braća Volfgang i Krištofor Frankopan od brinjske loze, koja je još od vremena strahovitog kneza Anža u zavadi sa Bernardinom Modruškim. U istom ovom Cetingradu obdržavali su se nekad stanci na kojima se je imao miriti rod Frankopanski, mrzivši se i zatirući se poslije razdjeljenja baštine na devet sinova Nikole Frankopana. Od vruće su krvi, častohlepni su i bojovni Frankopani - i Matija i Stjepan Frankopan bili su pod Matijašem kraljem i carem Fridrikom uvijek u protivnim taborima. A otkad je Bernardin sa svojim sinovima natrag osvojio Vinodol i Bakar, ugnijezdio se na Modrušu i od svoga imanja stvorio malo carstvo, još je veća mržnja knezova Brinjskih. Pogotovu sada - kralj Ivan Zapolja dao je Krsti banstvo, napravio ga vrhovnim kapetanom Ugarske, obrekao mu Senj i ne samo Senj nego i sve one grade koje drže Krstini rođaci, neprijatelji "kralja Januša". Bernardin je nekad umio od manjega plemstva u svojem susjedstvu stvarati napola svoje podanike time što bi im za male novce davao zemlju u nasljedstvo dok pristaju uz njega. Ali su te zemlje i ti gradi padali redom pod Turke - pa tako su i Novakovići, Izačići, Babonići i Skoblići listom otpadali od Bernardina, tražeći jače zaštite kod principa Ferdinanda još u doba kad je na životu bio kralj Ljudevit. Svi su oni i sad na Cetinu. Nisu ih Volfgang Brinjski i Ivan Karlović prizvali samo zato da se savjetuju kako će oslabiti moć bana Krste i njegove vojske. Mnogo je važnija stvar - iz Beča će pred Božić da stigne poslanstvo od prejasnoga nadvojvode, izabranog kralja češkoga, koji je i u Požunu od nekih velikaša potvrđen za kralja ugarskoga. Hrvatska vlastela iz donjih strana sakupljaju se na saboru da odgovore na poziv nadvojvode, koji traži da ga Hrvati izaberu, priznadu, potvrde i proglase svojim kraljem. Gospoda knez Nikola Zrinjski, Stjepan od Blagaja, Ivan Karlović i Ivan Kobasić od Brekovice stigli su rano prije Božića na Cetin, jer je dolazak principovih poklisara određen za 21. prosinca. Nisu baš zadovoljni s time kako je poslanstvo sastavljeno. Knez se je Zrinjski nadao da će možda i on biti uvršten u red pregovarača u ime principovo - u poslanstvu su Mikulica Jurišić, kapetan Ivan Kacijaner i Hans Pihler od Mehove - sami vojnici. Dobro što ta gospoda poznadu bar tvrđe i ljude po Hrvatskoj - Mikulicu naročito hvali plemić Kobasić, njegov znanac i pouzdanik odavna. No na čelu je poslanstva sasvim nepoznat čovjek, Pavao Oberštajn, prepošt stolne crkve bečke, Nijemac kojega nije u Hrvatskoj poznavao nitko. Doktor je filozofije i prava, bit će učena glava i poslan je očevidno da stavi na pismo ono što će gospoda hrvatska dogovoriti sa svojim budućim kraljem. Zlovolja se gospode povećala kad ni dva dana prije Božića nije bilo glasa o poslanicima - Badnjak je na pragu i svatko hoće da božićuje doma, na svom ognjištu. Sva se gospoda razišla - Vuk Brinjski poslat će im glase kad da se sastanu opet. U gradu su ostali samo gospoda Brinjski i plemić Kobasić, komu je daleko i nesigurno putovati do njegove Brekovice, u susjedstvu Bihaća. Oni su jedini dočekali poklisare, koji su ipak stigli - na sam Badnjak. Prečasni gospodin prepošt sav je očajan od puta. Suh je, bolestan, ako i nije star - tuži se na strahovito blato koje im nije dalo naprijed i čudi se što su Jurišić i Pihler poveli sa sobom toliko vojnika. Čudna li kraja u kom se bira kralj - neprestano se govori o zasjedi i šalju straže kano u ratu; a kapitani govore da je još kudikamo gore na pustinji s one strane Slunja, gdje nema ni ljudi ni drveća jer su sve opustošili Turci. Kad su, poslije Božića, na brze pozive poklisara, stala stizati hrvatska gospoda na sabor, gospodin prepošt je sa sumnjičavom znaličnošću, ako i naoko ljubezno, dočekivao uzvanike na Cetinu. Gotovo se je preplašio glomaznoga Karlovića kad ga je ovaj, jedva što mu je pružio ruku, odmah zapitao što je od njegovih tri stotine konjanika koje mu je obećao, a ne šalje, princip. Hrvatska gospoda nisu mnogo s poklisarima - sastaju se najprije za sebe; Kobasić izvješćuje potajno gospodina Mikulicu da plemićki sudac županije zagrebačke, Otmić, također prisutan, sastavlja zavjernicu na koju će se, u ime kraljevo, morati zakleti poklisari. Prepošt je sa dvora donio sasvim inake upute. Kralj češki traži da na saboru sakupljena vlastela hrvatska jednostavno "poklonstvenim činom" njega priznadu za svoga kralja; prije toga nemaju se postavljati nikakovi zahtjevi. Grubi su ti Hrvati! Slušali su veoma pažljivo učenu latinsku oraciju gospodina doktora filozofije i prava kako princip po ugovorima o baštini ima pravo na ugarsko i hrvatsko prijestolje; ali je nisu primili bez opaske. Čitav je dan trajala rasprava - gospodin se prepošt namučio do iznemoglosti trudeći se da se snađe u moru pitanja i protivnih argumenata. Veliki su pravdaši ti Hrvati, traže dlaku u jajetu za potvrdu privilegijâ staleža i kraljevine. Nekima je i drago što prepošt ne govori mnogo o tom da je princip izabran od ugarskih staleža u Požunu i što naglasuje da rakuški zaključak, protiv stranca na prijestolju, ne može vezati Hrvata. Ali svi listom traže da se zajamče prava kraljevine; neće ni da čuju o "poklonstvenom činu" - može se kralj birati, ali to onda kad se oni uvjere da će biti ispunjeni njihovi zahtjevi. Navečer, iza prvog vijećanja, došli su do Jurišića knez Zrinjski sa još nekolicinom i priznali da su Ferdinand i Ana pravi i jedini baštinici krune; ali se svejedno, vele, mora sjutra raspravljati o zahtjevima vlastele. Sabor traži da kralj, u isti mah sa poveljam o izboru, izda pod kraljevskom riječju obvezu da će se kraljevini poslati pomoć i na pojedine velikaše razdijeliti toliko i toliko stotina konjanika, i toliko i toliko stotina pješaka, isplativši za njih plaću tri mjeseca naprijed. Mikulica Jurišić svjetuje da se ovo primi - ali gospodin je prepošt od kralja češkoga dobio usmeno stroga upućenja: kralj će primiti obvezu da će braniti i štititi svoje nove podanike, ali se način te obveze ima ostaviti za kasnije, poslije "poklonstvenog čina". Pogotovu na dvoru nisu bili voljni da izdadu općeniti proglas o zaštiti i nadoknadi štete za slučaj ako bi zapoljevci osvajali imanja Ferdinandovih pristaša. Hrvatska pako gospoda ne zahtijevaju samo to, nego se princip ima obvezati da će i onima koji jesu ili budu stradali od Turaka naplatiti gradima i imanjima na drugom mjestu. Dvor hoće poklonstvo i pokornost onakovu kakovom su Njegovo Veličanstvo primila municipija - ovo što Hrvati hoće ne ulazi u račune gospodina Oberštajna. Hrvati jesu za Njegovo Veličanstvo i obećavaju vjernost, ali hoće da kralja biraju svojom voljom i sa uvjetima koji se moraju raščistiti prije izbora. Mikulica i Kacijaner potcijenili su svoje ljude. Nije baš sve tako kako je gospodin Tahi javljao Batoru - da će svi ići onamo gdje dobiju novaca. Novce bi mogao obećati gospodin Oberštajn, ta mu je ovlast dana - ali ove obveze prije izbora, pa ta formalnost izbora, pa to jašenje na pravicama - ne, gospodin prepošt prva dva dana nije bio dobre volje. Još je veća neprilika nastala za poglavicu poklisara kraljevih kad je među uzvanicima, koji su bili pomno birani, da se ne ušulja nepozvani, osvanuo čudan gost. Knez Bernardin Frankopanski šalje svoga pouzdanika da čuje što ima zaključiti stanak. Mikulica Jurišić opirao se da se Bernardinov čovjek pusti u grad. Sramota je - Kružić, kojega je sam on, Mikulica, bio pozvao iz Senja, nije mogao doći jer se - veli - boji frankopanskih ljudi; ulovili bi ga na putu. A tu Bernardin, otvoreno, sa pismom i pod pečatom, šalje ovoga Evanjelista! Mikulica je od brata dosta čuo o tom spletkaru, koji je najviše kriv što je knez Krsto, već osvojen za principa, one noći naglo bio odjurio iz Požuna. Evanjelist je jutros, na općem sastanku, pročitao poruku Bernardinovu. Kobasić i Križanić, davni sluge Nijemaca, hoće da ga spriječe u čitanju. Ali, na muku gospodina Oberštajna, komu Jurišić u strahovitom njemačkom jeziku tumači što se događa, ustaje sam knez Karlović. - Mirujte, gospodo! Ne može se samo tako proći preko onoga što kaže gospodin knez Bernardin. Nismo mi svi skupa jaki kako je on! Iz Ogulina poručuje Bernardin da mu je žao što radi starosti ne može zimi na put. Šalje svoga punomoćnika - neka se ne misli da kod vijećanja neće da sudjeluje. Zna doduše da ban Baćan nije sazvao sabora, niti će doći. - Prokleti starac, odmah nam je turnuo pod nos Baćana! A Baćan zbilja čeka na svom imanju dok vidi kud će prevagnuti sreća! - šapne Nikola Zrinjski knezu Volfgangu, svom susjedu. Bernardin zna i to da je njegov sin Krsto sazvao sabor u Dubravu; ali on ne odobrava sve što mu sin radi. Vežu Bernardina s kućom austrijskom davne veze, pak zna da bi i njegov, Bernardinov savjet vrijedio. Pozdravlja stanak i moli da se Evanjelist prizna kao njegov punomoćnik. Evanjelist je, pročitavši poruku, sjeo. I čitavo prije podne nije izbijelio zubi. Mikulica je s mržnjom zurio u njega, ali kad je sam knez Ivan Karlović potvrdio da je pozvao Bernardina na stanak, svi su šutjeli. Možda je i dobro da je Bernardinov čovjek ovdje - raspra o vojničkoj pomoći ne miče se s mjesta, komesari principovi šaraju. Ali je gospodin Jurišić poslije podneva pobjesnio. Pratio je svaki korak Evanjelistov po dvoru - i gle! čim su jutros prekinuta vijećanja, već je ovo njuškalo Bernardinovo našlo puta da ruje. Obratio se na male plemiće - govorio Skobliću, Gušiću i Šimiću da je ludo čekati na pomoć od Nijemaca - ta jasno se vidi da Oberštajn hoće samo poklonstvo; poklonite se, pokorite i šutite! A zašto je uz principa knez Zrinjski? Zna se, pogađa se s principom da mu princip kupi njegove rudnike u Gvozdanskom, hoće petnaest tisuća na godinu. Petnaest tisuća - svota je bajoslovna; osiromašeni, sa svojih selišta od Turaka izagnani plemići, koji su nekoć, pod zaštitom Bernardinovom, imali bar krov nad glavom, zadrhtali su čuvši što Evanjelist priča. Veliki će ugrabiti sve. Napokon, Evanjelist priznaje, Ferdinand je podigao i Kružića i Perušića i Jurišića, brine se, doduše, za Bihać i Krupu - no pogledajte kneza Ivana, pogledajte Blagaje. Kud im je stara moć i imanje? Bernardin poručuje neka paze što rade - gdje će Nijemci držati obveze prema neznatnom plemstvu unius sessionis^[1], kad nisu držali obveze prema velikašima? Tko je uništio Ugarsku? Nijemci. Dobro, car je Karlo moćan - no što znaš ti gdje su ta Granada i taj Toledo, otkud Karlo piše poruke da preporuči brata? Na kraj svijeta. Pamet u glavu, ljudi; nećemo kralja Januša, dobro; ali čemu se na milost i nemilost predavati Ferdinandu? Mikulica je doznao za ta govorkanja. I nije se začudio kad je poslije podne skupina maloga plemstva stala za se i tražila da se prekine saborovanje ako prepošt ne uvaži odmah ono o čem se i onako natežu već četvrti dan. A pogotovu se uznemirio kapetan kad su mu doglasili da je Kružićev čovjek, koji je od Jurišića sa uputama bio poslan u Senj, uhvaćen i zarobljen pod samim Cetinom. Tko ga je mogao zarobiti? Frankopanski ljudi - i to Bernardinovi, nitko drugi. Mikulica plane - samom mu je bilo dosta zavlačenja o tih sto ili dvjesta konjanika više ili manje za hrvatsku vojsku. Treba ih i on - čim će se boriti sa Zapoljom i s banom Krstom? Sve je svoje brige izjadao Jurišić Oberštajnu - i čim se poslije podneva opazilo da se mali plemići bune - prepošt je, izvršujući uostalom i vlastitu odluku, jer se inače nije dalo postići ništa, obećao u ime kralja da će na pismu zajamčiti tražene čete. Od Turaka oteta imanja ne mogu se nadoknađivati; ako Zapolja ošteti kralju vjerne podanike, kralj će po potrebi dragovoljno svakoga braniti i hraniti. Buna se utišala; gotovo svi prisutni dočekaše živahnim povicima izjavu prepoštovu. A ovaj, znajući da je sad došao njegov čas, odmah je izrabio priliku da se okosi na Evanjelista. Ne služi kralja onaj tko iza leđa prigovara svemu što Njegovo Veličanstvo očinski traži i hoće. Frankopani bili su za svoju službu uvijek dostojno nagrađivani od kuće austrijske, a ne vraćaju kralju dobro dobrim - buntovnicima nema mjesta u ovoj skupštini! Evanjelist nije ni riječju prosvjedovao protiv latinskih proklinjanja Oberštajnovih a niti protiv bijesnih hrvatskih psovaka Mikulice, koji je istresao svu svoju srdžbu radi hapšenja Kružićeva čovjeka. Tu nedavno, on i Pihler slali su uhode sve do Zagreba da vide ne bi li se moglo u Bihać, da tamo smjeste Ferdinandovu posadu. A taj đavo od Krste ima na stotine vojske - svagdje je; Pihler je morao uzmaknuti do Novoga i nije mogao u Bihać. Otac šara i vara - sin je uz Zapolju; prijeti da će oči iskopati svakomu tko ne dođe na sabor u Dubravu i ne prizna njega banom, a Januša kraljem. Nećemo tako, nema ovdje mjesta za punomoćnika Bernardinova! - Gospodo od stanka - ustane Evanjelist na gnjevne riječi Jurišićeve - imam li dakle javiti gospodinu knezu Bernardinu, momu gospodaru, da ga nećete? - Nećemo! - prodere se Kobasić i s njim još neki. Većina skupštine ostala je hladna; nije dobro svađati se s kraljevim poklisarima, ali nije dobro ni osjetiti pesnicu Bernardinovu. Evanjelist je izašao bez pozdrava i odmah dao osedlati svoje konje. U skupštini Karlović je zatim kratkim govorom pozdravio izjavu kraljevskih komesara. Večeras će se napisati pismo zavjerno i zaključak sabora, sjutra neka bude svečano proglašenje. Gospoda neka priprave pečate da ih udare na ispravu o izboru Njegova Veličanstva. - Ali mi nemamo sa sobom pečata! - povikaše mnogi. Oberštajn se čudi - kako su gospoda mogla zaboraviti pečate? Knez Brinjski miri zabunu - ima službenika koji se nešto razumije u rezanje. Glavno je da se zgotove pisma. - A pečat kraljevstva? - pita sudac Otmić, koji će čitavu noć morati da prepisuje povelju. Pečat kraljevstva hrvatskoga, grb sa šezdeset i četiri kocke, čuva uvijek ban. A tko je sad ban, Baćan ili Frankopan? Gospodin Oberštajn ne drži važnim pečat kraljevstva; glavno je da potpišu gospoda, a pečat kraljevstva neka se izreže kako tako; kasnije će se udariti pravi.

II.

Izišavši sa dva oružana kmeta na konjima kroz vrata Cetina, koja su se odmah za njim zalupila i zabravila, Evanjelist je jahao nešto oko sata u sumraku koji je padao na zimsku krajinu. Na svakom zaokretu puta konjanici naćule uši - Evanjelist se ogledava i nastoji da očima prodre kroz maglen, leden zrak. Vrijeme je opet okrenulo na sjever; vjetar je danju osušio put, ali će zato noć biti hladna. Pred obronkom, zaraslim gustom šumom, Evanjelist sađe s konja. Kmet prihvati uzde, a njegov gospodar, turivši dva prsta u usta, fućne što mu je daha bilo. Jedan, dvaput kraće - i treći puta dugo. Znak je. Negdje izdaleka, teško dokučljiv i pažljivu uhu, odazove se jednak znak - jedan, dvaput kraće i treći puta dugo. Evanjelist naloži kmetima da privežu konje i zađe u guštaru. Teško se je verati šumom koja je sva skliska od lišća, iverja, snijega i blata. Noć je - Evanjelist mora izvaditi mač i mahati oko sebe da ne udari glavom o deblo. Tri puta je posrnuo na pruću - no, hvala Bogu, eto i traka svjetla. Vatra gori - dim se vidi i dva-tri crna čovjeka oko moćnog ognja. Duboko je u šumi mala prosjeklina - to je mjesto gdje je, nekad davno, na kneza Stjepana Frankopanskog, kad je lov lovio, navalio vepar. Knez, ne bojeći se vepra, prišao mu je ususret sigurno, sa palašem u šaci; ali se poskliznuo i pao. Ne bi se knez bio oteo pogibli da nije bilo vjernoga sluge, koji je goloruk naletio na životinju i odvratio je od kneza, plativši teškim ranama i zakratko smrću. Za hvalu Bogu i Spasitelju, a za uspomenu sluge prevjernoga, knez je Stjepan na tom mjestu bio podigao malu kapelicu, u kojoj su modruški fratri godimice služili misu za pokoj duše slugine. Mnogo je svijeta znalo hodočastiti u tu guštaru - našla se negda i pobožna trgovkinja iz Senja koja je kraj kapelice dala postaviti ogromno drveno raspelo sa olovnim Kristom. Otkad su Turci stali harati krajem, srušen je i sam zabat crkvice, na kom je nekoć bilo malo zvono; križ je istrunuo, posivio, naherio se i pognuo. Jedino je, sav zelen i izjeden od šumskih kiša i snjegova, ostao lik Raspetoga i on još visi tužan uz ruševine kapelice u kojoj više nema ni traga slikama ili posuđu crkvenom. Odavle su se, na fićuk Evanjelistov, odazvali ljudi frankopanski. Pred crkvicom naložen je oganj - noćit će se. Knez Bernardin nije u Ogulinu, kako je Evanjelist kazao gospodi cetinskoj; - u kapeli je, a s njim Ivan plemić Bisernaković, kaštelan kneza Krste iz Novigrada istarskoga, poslan k ocu da pripazi i javi i do potrebe, po ovlasti kneza Krste, u ime banovo učini i silu; s Bisernakovićem je došla u Ogulin, i sad pod Cetin, četa "dobrih ljudi", oružanih do zubi. Knez Bernardin poslao je Evanjelista na Cetin, ne računajući da će hrvatska gospoda, već sada, na Cetinu, primiti Ferdinanda za kralja. Oberštajn i njegovi drugovi, na putu u Cetin, dobro su se izmakli pažnji Bernardinovoj; kad su se gospoda hrvatska, ne dočekavši, pred Božić, poslanike, bila razišla da doma proslave Badnjak, Bernardin se je bio povratio od Otočca, gdje je pazio najviše na Kružićeve ljude, u Modruš. Sad mu Evanjelist potvrđuje da su poklisari stigli dan pred Božić, saboruje se; nema sumnje, Ferdinand će biti izabran kraljem. Bernardin se zaista nije u svem slagao sa svojim sinom. Bilo je prenaglo odlučeno kad je Krsto sa Šimom Erdedijem otišao k Zapolji, ne pitajući oca. Krsto je dobio banstvo, kapetaniju, Senj, časti i imanja; ali je dug život naučio Bernardina oprezu. Nitko od velikaša nije imao od rane mladosti toliko iskustva po dvorovima kao Bernardin; ni sin njegov nema takvog oka da zagleda dalje od svog kraja, da prati što se događa po svoj Evropi. Bernardin je vidio rastuću moć Karla V. - Francuzi su oslabili, sam je Bourbon prebjegao k cesaru; Karlo se ne bi žacao ni spora s papom. U Njemačkoj jest hereza, no otkad je na Mohaču poginuo Ljudevit, brat se cesarov sasvim bacio na ove strane; - Nijemci su za dobe Jagijelovića dobro pripremali svoj pohod na Ugarsku i Hrvatsku. Zapolja traži od Sinjorije pomoć - poslao je Jožefića u Veneciju - nije bilo ni to dobro što se Jožefić, istaknuti drug Krstov, tako založio za kralja Januša. Bernardin je, poslavši Evanjelista na cetinski stanak, mislio dobiti vremena. Ono što mu Evanjelist priča kida sve. - Mikulica Jurišić da isključi mene iz staleža! Mikulica! Skot, sin pasji! I gotovo je htio da odmah navali na Cetin. Jer ako se saboruje, starac dobro razumije koliku će smetnju i sinu i njemu činiti zaključak o priznanju Ferdinanda kraljem: - sad će ih istom nadvojvoda proglasiti veleizdajnicima! Pa kao što je pred Božić pazio na Kružića i njegove, tako sad - na prvi glas o saborovanju - odlučuje bliže, pod sam Cetin, razmjestiti sve svoje ljude. Nije prava vojska; kmeti su, oružani kako-tako. Ali gospoda cetinska nemaju ni toga - da nema Pihlera sa lancknehtima, Bernardin bi opasao grad kako je nekoć bio podsjeo Senj. I Krsto može stići za vremena, u Zagrebu je. Jer iza ovoga što su Evanjelistu učinili Nijemci na Cetinu nema pomirenja. Bernardin je odmah razaslao glasnike da svim četama što su od Modruša i Ogulina bile došle pod Cetin jave neka ne puste proći nikoga. Nek osjete Nijemci u kakvu su mišolovku zašli - da se ogledamo, kapitane Mikulica! Dokasna je Bernardin sjedio uz vatru u kapelici. Dim ga guši, ali starac je bodar - sav je oživio otkad treba opet da četuje. Bisernaković će sutra na Cetin da opomene u ime bana Krste gospodu; ne poslušaju li, vidjet ćemo kako će iz Cetina. Bisernaković i Evanjelist, stisnuti na podu kapelice, hrču - Bernardin bdije. - Bog bi ti znao ovoga našega staroga - šapće vani kmet stražar drugu, zavirujući u kapelicu. - Sjedi kod vatre i trapi svoje oči! Bernardin je držao knjigu i u zimskoj noći, pred bojem, čitao. Ujutro je Bisernaković odjašio na Cetin. Bernardin pođe s Evanjelistom uz obronak - treba razvidjeti da li su se ljudi smjestili, kako je naloženo. Pretpodne, Bisernaković se vratio. - Svršeno je. Jutros je Ferdinand izabran, primljen, potvrđen i proglašen kraljem. I na trgu cetinskom bubnjali su. Pokazali su mi pisma. - Tko je potpisan? - pita Bernardin. - Ni pečata nisu imali; grb je kraljevstva izrezao neki oficijal kneza Vuka. - Dakle - tri Frankopana, Vuk, knez brinjski i mladi Juraj. Onda? - Opat Tuškanić iz Topuskog. - Bjegunac iz Knina - ostao bez opatije kninske i sad se igra primasa kod Hrvata! - Nikola Zrinjski! - Prodao rude - je li? - Kobasić Brekovički. - Bihać i Brekovica su jedno - dalje! - Stjepan Blagajski, Ivan Torkvat Krbavski - - Što je princip dao knezu Ivanu? - Vele, dat će mu Lukavec kraj Zagreba. - Aha, da se kolje s mojim sinom! Dakako! Svi su dakle potpisali i primili principa za kralja. - I svršili? - Svršili. Dobit će, vele, dvije hiljade konja i dvjesta pješaka. Jurišić da bude namjesnik kraljev; imat će vlast bansku i suditi sa četiri plemića za pomoć. - Treći ban! Mikulica!? I Karlović je pristao? - Svi su primili. I sami traže da se Hrvati pripoje Austriji. Bijesni su na vas. - Vrijeđali su te? - Rekao sam im poruku banovu. Javio im da je kralj Ivan pravi i krunjeni kralj. Tko se ne pokori, bit će kažnjen. Na sabor u Dubravu ima doći svaki plemić; tko ne dođe, da je proklet i da trpi do u sedmo koljeno. Tražio sam, kako me je uputio gospodin knez Krsto, da govorim sa samim našim ljudima. Nisu dali. Morao sam govoriti pred Oberštajnom i ostalima. Karlović bi možda bio što i poslušao - kad sam rekao da ban Krsto želi da se razgovori i sastane sa staležima hrvatskim, neki su mi obratili pažnju. Nego je Oberštajn skočio; nema, veli, sabor više posla s knezom Krstom; zakoniti je kralj Ferdinand izabran i potvrđen, i ako knez Krsto što od njega želi ili moli, neka se vrne k njemu. - A sad? - Svršavaju još spise o tim konjima. Mikulica dobiva dvije stotine konjanika, isto i Karlović. Zavjerit će se i na to da ratuju s nama. U povelji piše da su trijezni i natašte izabrali Ferdinanda; ali su noćas negdje dobro pili. Mamurni su - da nema Pihlera i Kacijanera, bilo bi vrijedno udariti. - Nećemo, Ivane. Čekajmo dok se raziđu plemići, pa ostane sam Oberštajn sa svojima. Knez Bernardin razlaže što je odlučio noćas. Oberštajn može sa Cetina samo ovuda. Da je ravno, radilo bi se o tom čiji su konji brži. Ali su klanci i voda je; moraš splavlju preko brzice u zimi. Dosta je par ljudi u svakoj zasjedi - i kad uhvatimo Mikulicu i Oberštajna, bit će smijeha po cijelom carstvu! Bernardin je danas kao mladić - četovati, nadmudriti s malo ljudi veću silu - to je njegova prava vještina. Kraljevi su poklisari došli do Cetina, ali neće sa svojim spisima natrag u Beč. Još su ovdje Frankopani gazde! Dok ovako Bernardin vreba iz busije, u Cetinu je, na četiri siječnja, velika uzbuna. Prepošt Oberštajn hoće odmah u Metliku i dalje u Beč, a knez Brinjski kaže mu da se ne može onim putem kojim su stigli poklisari. - Zašto se ne bi moglo? - Frankopanovi ljudi čuvaju sve prolaze. - A pristaše Njegova Veličanstva? A naši? Eh, gospodin prepošt ne razumije da su Frankopani jači. Knez Brinjski predlaže da se pođe zaobilazno - preko pustog kraja koji je pod Turcima, na Ozalj. Kolika je stranputica? Tako, neko dvanaest njemačkih milja. Zbilja, na peti siječnja javljaju Bernardinu njegovi uhode da na Cetinu više nema nikoga. - Utekli su na tursko, kukavice njemačke! Volfgang Brinjski vodi gospodina Oberštajna neprohodnom pustinjom. Krajina je sura, mrtva, ledena, strahovita. Nigdje ni drveta - ispod snijega viri samo hrid ili vlažna, crvena, neplodna zemlja. I dub i čovjek iskorijenjeni su odavle - ono par ljudi, koje sastaju, sličniji su zapuštenoj životinji negoli čovjeku. Bijeda je takva da sred zime, drhtureći, polugola djeca ko prosjaci vrludaju po goleti, ne ufajući se ni zaprositi milostinju od čudne gospode koja su odabrala staze neprohodne; valjda su ti ljudi i zaboravili govoriti, onijemivši od nevolje u kraju koji je od pol stoljeća poharanim pojasom između Turaka i Hrvata. Prepoštu, građaninu carskog grada, ježe se vlasi. I da nije svećenik, kleo bi. Dan i noć na konju, ni jela ni počinka! - Što li smo tražili u ovoj prokletoj zemlji! Kraljevski poslanici! Kriomčari smo - nosimo pismo o izboru kralja, a krijemo se kano izopćeni! Iza mnogo stranputica, straha i srdžbe prepošt je napokon na Ozlju. Crno je dvoru opisao svoj put, pravije svoj bijeg sa Cetina. A nisu ga, kraj svih njegovih nevolja, ni najljepše dočekali u Beču. Njegovo Veličanstvo nije nipošto zadovoljno; mjesto "poklonstvenog čina" izbor, a još prije izbora i obveze o vojsci! Prepošt se je morao mnogo opravdavati da je, od skrajne nužde, za kralja dao riječ i obvezu. Prigovori su se umirili tek onda kad je Oberštajn utješio Njegovo Veličanstvo dokazavši da je doduše prihvatio u ime kralja obveze, ali im nije označio roka. Siromašni su, grubi, ali i lakovjerni ti Hrvati!

III.

Prošla je Svijećnica, a nije se obistinila stara mornarska poslovica da zima prođe čim Svijećnica dođe. Potkraj veljače u senjskom kanalu duva jaka, ledena bura; bude da se vrijeme umiri jutrom, ali za tren nahrupi udarcima vjetar sa Vratnika - siječe potamnjelim, od škropca pozelenjelim morem kao kosa i reže u površinu svoje brazde, koje se pod stijenama Krka sabiru u goleme valove te se pjeneći i bučeći poput trajne grmljavine odbijaju od kopna. Jutros je, pred sami konac mesopusta, popustio vjetar. Burin je oštar i frižak, ali se ipak od Baške ufa prema Senju brodica. Baščani su vraški momci - nema vjetra s kojim se ne bi uhvatili i omjerili. Ni danas se ne plaše naglog refula - brodica je po boku uhvatila udar zraka i čvrsto izložila cijelo jedro burici, krstareći pod Senj. Nego je vjetar ipak tako jak da je bordižajući teško uhvatiti pravi čas kad da okreneš jedro i ugrabiš novu kosinu puta. Tako je baščanska brodica prešla otočić Zec, na kojem stanuju samo galebi vrh golog stijenja; ali je, pritisnuta vjetrom, dospjela kuda valjda nije ni htjela, na polovicu visine od Novoga. Sa obale novljanska djeca i starci promatraju borbu Baščana s morem. Baščani, kao uopće Boduli otočani, ne drže da su isto s Primorcima. A i jest osobit taj otočki svijet, kojemu se Primorac s kopna malo podruguje radi njegovih širokih gaća i koso naherenih, nad uho prebačenih visokih kapa. Ali je Bodul mornar bez para - Baščani su, štaviše, u isti mah uzorni pomorci i vrijedni seljaci. Njihovi krastavci glasoviti su nadaleko - Novljani, koji se diče trešnjama i lozom, zavidni su im rad povrća, koje se i ne potroši doma, nego za dobre novce prodaje u Senj, pače vozi i do Venecije. Pokojni preur novljanskih fratara bio je uman čovjek i tvrdio da su Baščani potekli od nekog sjevernog gusarskog naroda koji se je, obišavši svu obalu evropsku, bio ugnijezdio na Krku. A i jesu nekako stranog obličja: svi se briju, ostavljajući istom gdjegdje pod podbratkom nerezanu bradu. Žene su im žutokose, sa vlasima gdjekad kao od kudjelje. Miran je to puk, pobožan i po starinsku pošten - ne zna se u Boduliji za krađu i bogohulstvo, slušaju popa i u crkvi drže stari hrvatski jezik i sad kad mletačka uprava hoće da silom istjera glagolsko slovo iz hrama Božjega. Mnogo je umnih ljudi dao otok; Boduli su poprijeko pismeniji od svijeta na ovoj strani; drže se prastarih običaja, pjevaju na svoju i govore nekako kroz nos, po starinsku. Djeca i starci novljanski prate pažljivo svaki pokret brodice, koja je napokon uspjela da opet uhvati pravac Senja. No šta je ovo? Od senjske strane, poduprta sjeveroistočnjakom, koji puše od obale, leti prema baščanskoj brodici druga lađa. Oko ne vidi tko je u jednoj i drugoj braceri - no čemu je taj brod od Senja udario pod Krk, onamo gdje ni nema sela? Ima vjetar u krmu - što će tako duboko pod obalom Krka? Vještaci na novljanskom muliću pravdaju se da Senjani sa svojom lađom nisu uhvatili pravi smjer. A sad će se i vidjeti tko je u lađi; jer sa novljanskog je grada sišao čovjek s kanoćalom. Odjeven je na vojničku, sa košuljom od gvozdene žice - bit će da je jedan od zapovjednika onih ronda što ih Frankopanovi potknežini kupe po cijelom Vinodolu. Kanoćal je jednostavni dalekozor kako ga rabe pomorci - čovjek ga je uperio put jedne, pak put druge lađe - strah je da bi se lošom manovrom mogle i sukobiti. Ali se odmah vidi da ni Senjani nisu nevješti mornari. - Poznadu oni vjetar i nisu od nevolje uhvatili cilj pod Krk, otkuda im baščanska brodica juri u susret. - Prokleti gusari! Love ljude! Oružani čovjek spusti kanoćal i bespomoćno pogleda oko sebe. Evanjelist je - poslan je u Novi od kneza Bernardina da pokupi i naoruža ono malo ljudi što je još doma. Turci su provalili sa bosanske međe čim se otopio snijeg - tri su paše sa konjicom krenuli od Gacke i svaki čas može da se opetuje ono što se je pred par godina dogodilo s Bribirom. Evanjelist vidi, senjska bracera lovi baščansku - nije ni prvi put što se prebjezi, koje je Petar Kružić stao naseljavati u Senj, ufaju na more da love robu i ljude. A neće Mlečani biti na baščanskoj lađi, jer je ona okrenula u Novi. "Da nije - Bože moj!" - i Evanjelist se sjeti da je Jožefić imao ove dane stići iz Mletaka. Ali kud bi Jožefić išao u Senj - raspeo bi ga Kružić da ga uhvati! Dobro se drže Baščani, uspjelo im je doći pod vjetar. Kad su obje lađe, jedna loveći, a druga izbjegavajući, prišle bliže pod dohvat dalekozora, Evanjelist zadršće. Prepoznao je, između pet mornara koji su se sa skrajnim naporom spasavali od senjskih gusara, u baščanskoj braceri Jožefića. Ako vjetar stane, jao biskupu! Teža njegova bracera ne izbježe Senjanima. Odmah je Evanjelist gotov sa svojom odlukom. U luci su tri barke - amo vesla! U jednu barku puška! Van - i čim dođu na puškomet Senjani, pucaj! Tako se je pred Novim odigrao mali pomorski boj. Senjani su već bili dohvatili Jožefićevu lađu kad je sa novljanske barke, doveslane bliže, odjeknuo pucanj. Senjani pokušaju još jednom da zakače baščansku braceru i skoče na nju. Ali je drugi hitac morao biti naciljan dobro; - Senjani okrenu i dadu se sami uz vjetar, udaljujući se prema Senju. Četvrt sata kasnije baščanska je bracera pristala uz novljanski mulić. Jožefić, odahnuvši, grlio se na obali sa Evanjelistom. - Nisu mi badava rekli u Veneciji da bi Nijemci radije uhvatili mene nego bašu bosanskoga! Biskup se vraćao iz Mletaka, po drugi puta otkad je "Januš" njegov kralj. Pobjegavši sa Mohača, Jožefić se je odmah sklonuo kod Zapoljine vojske - i nije ni časak krzmao da se priključi kralju Janušu čim je znao da će započeti borba Zapoljina o prijestolje sa omraženim Nijemcima, koji su u Senju držali Kružića. Zapoljini su ljudi dobro ocijenili popa, koji nije tražio milosti ni novaca - Jožefić, vješt na jeziku, a skroman u svojim fratarskim potrebama na putu, poslan je dvaput do Sinjorije i Francuza da ih sklone na pomoć Zapolji. - Pa kud ste, pobogu, htjeli u Senj? - Kušali smo na Spasovac. Jučer nas je, na putu od Ankone, uhvatila bura na Velim Vratima - jedva smo se sklonili u dragu kraj Baške. Odanle smo pješke u Bašku - mislio sam, lako ćemo od Baške bracerom do Spasovca. A tko je i mogao znati da nosi zlato? I sad je biskup najviše zabrinut oko teške škrinjice koja se iskrcava iz bracere. Zlato je - trideset hiljada zlatnika što ih kralj francuski preko mletačkih posrednika šalje kralju Janušu. Svaki će mjesec davati toliko. - Rekli su mi u Baški da Senjani robe Turke i Žide - ja nisam ni Turčin ni Žid, morala im je neka špija javiti da ću na onu stranu. A što ti, Evanjeliste, vojnik, a? - Svi smo mi sad u oružju, biskupe. Ne vrijedi literatska halja. Tučemo se, ne pišemo. - A gdje je knez? - Bog bi znao. Ja sam ovdje od milostivog gospodina kneza Bernardina. Od Gacke idu Turci, na nas i na Kranjce. Pod Modrušom su robili. Gospodin ban Krsto je negdje u Slovincima - selimo se, lutamo, prebijamo, vrebamo! Rat je, biskupe, rat! I kneževa je vjerenica, gospa Kata, u Ogulinu. Knez se vjerio s njom i nit je vidio poslije! Danas pod Cetin, sjutra pod Zagreb, danas pod Bihać, sjutra u Požegu - miješa se sve, da ne znamo kud bi prije. A moramo sve sami: - Jerolim se odvrgao. - I bolje. Jerolim je i kriv da nije knez odmah prišao kralju Janušu. Jerolim ide s bratom, a brat s Nijemcima! - Otišao od nas. A tu, oktavalni sudi, stanki, sabori, boj i muke - u Istriji se bijemo s kapetanima, u Slavoniji nas je izdao Pekri. - Ali je zato Tahi prešao kralju Ivanu. Tahi ima novaca i ljudi! Evanjelist dalje istresa novosti. U Dubravi pristali su uz bana Krstu moćni velikaši; mislili smo da će i Baćan s nama. Lisica je - pogađa se s kraljicom; Šime Erdedi vjeruje da će ipak Baćan stati uz Zapolju. Ugri su pokvareni od svađa i spletaka. Nijemci ih mame i plaše. Otpadaju i naši; otpao je i Kaštelanović. Za Taha se još ne zna - po srijedi su neke svađe o međama između njega i Gospodina od Lodomerca. Gdje su oni dani od Koprivnice, kad je sve vrilo od zanosa! Ljudi su ljudi - dva su kralja i sve se vrsta po prastarim dušmanstvima porodica. Karlović sjedi na Uni; još mu nisu dali njegovih 100 konja; Izačići, Gušići, Narančići - svi se zadovoljili mrvicama. Jožefić ne sumnja ni trena o pobjedi kralja Ivana. Mleci će se držati po običaju, ali neće biti uz Ferdinanda. Francuski je kralj moćan i bogat - na Karla se diže i papa. Na putu u Ledenice, kamo su krenuli odmah poslije ručka, Evanjelist zaustavi konja. Vjetar je stao sasvim - sunce proljeća otkriva u bistrom zraku čitav Velebit, do skrajnog ruba, daleko iza Baga. - Da znate, biskupe, teško mi je govoriti. Gospodin ban nije pravo zadovoljan s kraljem Janušem. - Kralj je Januš naše krvi - od onog istog kraja gdje je knez Krsto prelazio na Gradiškom Brodu pod Jajce! - Da, naše krvi, ali i poljske. Još smo u Požunu, dok smo htjeli s Nijemcima, bili čuli da je vojvoda tražio kraljicu Mariju za ženu. U jednoj ruci sablja, u drugoj pogodba, mirenje. I sad se nešto govori da poljski rođaci kralja Januša pregovaraju s Ferdinandom. Ban veli, kocka je pala. Treba provaliti u Austriju, a ne puštati da nam Pihler otima livadu za livadom. Dok kralj Ivan koleba između rata i mira, tko će kod nas slušati bana, kako ćemo kažnjavati neposlušne? Vlastela stoje uz nas dok smo jaki - udrimo, tjerajmo s imanja one koji nisu uz nas! Biskup je opet dokazivao Evanjelistu da ne valja stvari gledati samo amo, iz Hrvatske i Slavonije. Da ban zna kako u Veneciji sude o njegovoj sili, ne bi bio nepovjerljiv prema kralju Ivanu. Kralj Januš nije imao vojske da se osvoji Senj - ali sad su tu novci, pomoć Zapada! - A nije samo to, biskupe. Naš knez je u zadnje doba nekako drugačiji; šutljiv je; ne vjeruje. Izdali su ga mnogi - otkako je Jerolim otpao od nas, knez je krut. Hoće da se zaratimo odmah - bit će slabo ako na to ne nagovorite kralja. - Ako to rečem Njegovoj Svjetlosti kralju Ivanu i Ugrima, kazat će mi opet da je knezu samo do ratovanja i do njegova imanja. Ali što sumnjaš, Evanjeliste? Vidiš onaj Senj - i biskup pokaže na grad koji se je kao svijetla točka uz more odsijevao u punom suncu - vidiš Senj! Sad bježim od Kružića, ali će Senj klečati preda mnom. Nikad, reče mi Dandolo, nikad nije nikoji čovjek imao takvu moć kakvu ima knez Krsto! Jesi li vidio kako su me Boduli branili danas? Znaju da sam od Frankopana - ne umire slava Frankopanova! I kad bude rata, Krsto će ju uskrisiti kao nikad! - Bog dao, biskupe, šapne Evanjelist. Ali neka jedno znate - i ja sam sad vojnik; - ili da zavojujemo odmah ili da budemo prevareni, kako smo bili i od Matijaša i od Fridrika, i od Lasla i od Maksimilijana!

IV.

Budimski sabor staleža ugarskih i hrvatskih u drugoj polovici ožujka g. 1527. nije tako sjajan kao što je bio onaj u Stolnom Biogradu kad je - iza svečanog pokopa poginulog kralja Ljudevita, kojega su "s konjem izvukli iz blata" - izabran i krunjen Ivan Zapolja. Ali se ovaj puta vidi da "vojvoda šipuški", kako je Ferdinand u svojim porukama plemstvu prezirno nazivao kralja Ivana, ima uza se moćnu stranku. Stjepan Brodarić, biskup srijemski, prepošt budimski Ivan Statileo, oba Hrvati, priključili se Zapolji; na sabor je došao i Ivan Tahi, raskrstivši se sa svojim prijateljem Baćanom, dva Erdeda, Banić i najveći dio plemstva slavonskoga. Sabor je odbio poruke Ferdinandove; neka kralj češki pusti na miru staleže, jer kraljevstvo nikad nije bilo tributarno i prema tomu, nit ga je tko mogao ugovorom u baštinu obećati niti tko baštiniti. Kralju Ivanu odobrio je sabor deseti dio od svega blaga, stoke i zlata što se nalazi u zemlji. Ban Krsto Frankopan primljen je od "kralja Januša" s najvećim počastima. Prvi zaključci saborski o davanju stoke i novca zadovoljili su Krstu; ali što je sabor duže trajao, više se je raspravljalo o tom kako će se u otporuci Ferdinandu naglasiti pravo kraljevine i staleža negoli o tom kako će se opremiti vojska. U saborskoj dvorani visi velika slika kralja Ivana, na prijestolju je, s jabukom. Slušajući duge peroracije o privilegijima u saboru, ban Krsto mislio je u sebi: čemu kralju jabuka danas kad treba mač? Ne zapriječimo li Ferdinandu oružjem prilaz u naše strane, ne izagnamo li njegove pristaše, ne kaznimo li buntovnike, slabo će pomoći povlastice staležâ. I danas, u kuriji prepošta Statilea, ban isto tumači biskupu Erdedu, Brodariću i prepoštu. Biskup Šime imenovan je kancelarom kralja Januša - kako da ne bi mogao uvjeriti kralja da svaki izgubljeni dan nosi propast? Frane Jožefić sluša s naslonjača u kutu prepirku gospode ne miješajući se; došavši u Budim, knez ga je dočekao mrko i zlovoljno. Ban mu zamjera što se je zabio u Šegežd, što živi u samostanu među fratrima, što kod kralja Ivana ne vrši pravo onu službu koju mu je bio namijenio - Jožefić sad i ne pita za sve bana; radi sam. Nit ban dosta zna što kralj Ivan hoće; nit je dosada od kralja poslan i jedan vojnik na pomoć u hrvatske i slovinske strane. - A što mi govorite da će princip dugo ostati u Češkoj? Ostat će dok se okruni - i što dulje ostaje, gore po nas. Uredit će tamo svoje stvari, spremiti vojsku i udariti na nas. Vama se, gospodine biskupe Šime - obrati se knez Erdediju - a i vama, biskupe Stjepane, vrzu po glavi još uvijek neke osnove da bi se Ferdinand zadovoljio sa Češkom i s Austrijom. Neće, vjerujte; nikad se Habsburgi neće odreći Ugarske! A da se i hoće nagađati s kraljem Ivanom, neće nikad oprostiti ni meni ni nama. Imaju pismo od Cetina - pa makar su Karlović i njegovi slabi kod nas, rovat će Nijemci, otimati polako grad za gradom kako su činili vazda! Na saboru je Ivan Tahi pričao da je Baćan od Ferdinanda dobio neko pismo neka ne vjeruje u pregovore austrijskog dvora sa Zapoljom. Što to znači? Budimski su zaključci oštri; ali Krsto ne trpi što se oklijeva u najvažnijoj stvari - u spremi za rat. - Imam već nekih pet tisuća oružanih sebara i tri tisuće konja. Držim ih kako mogu - ma tko će hraniti besposlenu vojsku? Čete kralja Ivana daleko su - a mi smo na granici s Nijemcima. Bisernaković mi iz Novigrada javlja da Pihlerovi ljudi gone naše kano zvjerad - uhitili su mi popa iz Podgrada i bacili u tamnicu jer je sa mnom. Kacijaner mi je oteo sve što sam imao u Nijemcima. Po Slavoniji ne daju mi mira Pekri, Svetački, Kaštelanovići; od Turova polja me napastuje Karlović. Glad je u Primorju - Venecija je zabranila dovoz žitka k nama - ne znam hoće li mi Dandolo ishoditi kod Sinjorije da mi dopusti nekoliko lađa sa žitom. A neće proći dugo, udarit će i Turci. Otkad je Udbina uzeta, svaki dan mi robe oca. Sužnji koje sam polovio kažu da će bosanski paša udariti na Bihać i Krupu čim klas zaraji. Utvrđuje Udbinu, Mrsinj i Komić! Sad Turci nemaju što da traže kod nas radi glada, ali će na jesen udariti sigurno. A što ću onda ja? Založio sam sve što imam u Ugarskoj; i vjerenica je moja uzela zalog na svoje imanje. Velikaš sam, kažu Ugri, imam harmicu - a od koga da ju pobireš kad je glad? Razumijete, gospodo, ako ne platim vojske, razbjeći će se - pritisnu li princip i paša, kud ću između dva boja? Brodarić umiruje kneza - sabor je odredio ratnu daću, riza će se pobirati strogo. Baćan miruje - ima znakova da neće oprostiti što mu ne vraćaju duga. Tahi je pričao da Baćan, vještak sjajnim latinskim izrekama, svaki dan dosađuje Batoru, Nadaždiju i principu; nema, veli, u kući više od dvadeset forinti. Hrvati na Cetinu nisu dobili ništa od onih obećanih konja. Karlović se ljuti; kad mu je princip poručio da udari na pristaše kralja Ivana, odgovorio je da neće prolijevati kršćanske krvi. - To uvijek govorite svi vi meni! Ne prolijevati kršćanske krvi! Nijemci ne prolijevaju moje, ali mi je ispijaju! Neću da budem što su Karlovići i Blagaji - beskućnici i bogalji! Jožefić se iz kuta gane. On je sam kralju Janušu donio zlato od Francuza, vojska će se moći plaćati. - Vojska će se plaćati! - Čija vojska, Frane? Moja ne. Što sad govoriš i ti? Ban, istresajući neprestano nezadovoljstvo, obori se na siromaha Jožefića. Nitko ne radi pravo - što je Jožefić dosada za njega, kneza Krstu, učinio kod kralja? Zašto se je sad sakrio u Šegežd? - Što sam se zavukao u fratre i Boga molim, kneže? Vrebaju na me, krijem se. Nemam ja pratnje da me brani; nemam špije da me opreznim napravi. Tko me je pratio kad sam išao u Veneciju i u Rim? Tko me je čuvao kad sam se verao kroz njemačke strane, noseći glavu u torbi? I vaš Bisernaković, kad sam se vraćao, susretao me je kao dušmanina - nije mi dao u grad! Meni, kneže, vaš kaštelan! Po čijem nalogu? Ako je tko posijao sumnju na me u vaše srce - neka dođe amo - stat ćemo pred cijelu zemlju i ni čovjek ni đavo neće smjeti reći da vam nisam služio što sam najbolje mogao. Nikad niste imali srčanijeg sluge, kneže - i da ste kralj i cesar, ne bih tražio ništa od vas! - Nemaju sluge da čine što ih volja. I Jerolim je radio na svoju ruku, pa je sad s Nijemcima! Uvreda je teška. Nagao i jarostan što se u okolini Zapoljinoj tako malo slušaju njegovi savjeti, knez Krsto ujeo je slijepo u srce Jožefića. Brodarić i Statileo mučno slušaju svađu - knez je nepravedan - ta Jožefić nije uopće ništa dobio od kralja Ivana! Zašto Krsto sumnja o njem i o kralju? Jožefić, onaj vjerni i skromni pomoćnik knežev, stao je ravno pred Krstu i neće da otrpi nepravde. - Radio sam, kneže, cijeli život svoj za vas sve što bi brat i otac učinio za sina i brata, prijatelj za prijatelja! A nisam bio dužan! Nikad nisam bio sluga vaš - niti se vama pristoji imati za slugu čovjeka moga dostojanstva! Služio sam vas radi mojega čovještva i umiljenosti moje! A koliko sam bio koristan i škodan za vas, neka govori i to što nisam imao ništa za se, ni za brata svojeg - radi vas sam izgubio sve što sam imao gibuće i negibuće; prijatelji moji radi vas su postali dušmani moji. Ocrnili su me kod vas - Bog neka bude plaćnik, meni i vama! Ali ni najgori dušmanin ne može meni ništa - uzmite mi kapu biskupsku, ostat ću u kloštru; dobri ljudi držat će me istim onim što sam i bio! Ne sumnjajte u prijatelje svoje, kneže: to je najgore zlo koje vas može snaći! Biskup bez biskupije upro je u kneza oči, pune suza. Knez spusti vjeđe - osjećao je svoju krivnju, ali je preponosan da prizna. Biskup srijemski uprav je htio prići bliže da ih izmiri - to se mora svakako! - kad u isti čas uđe rođak Brodarićev, Matija, jedan od poklisara slavonskih na saboru. - Ferdinand je Baćana imenovao banom! Knez Krsto obrne se k Erdedu. - Nisam li vam govorio? Radi Baćana nisam ja smio na Senj - da ga ne uvrijedimo, da ga privabimo. A na koga će Baćan sad s banskom vojskom? Na me! I još je jednu, za kneza neugodnu vijest, donio Matija Brodarić. Kralj Januš povjerio je ubiranje rize u Hrvatskoj i Slavoniji Mihajlu Kešeru. Ban će ubirati rizu samo na svojem imanju. - Dakle ću sad prosjačiti i od Kešera! Knez Krsto zaškripi zubima, pozdravi kratko i izađe. - Što ćemo, takav je - uzdahne Šime Erdedi. - Hoće sve na svoju. Krv ga pali - teško ćemo s njime.

V.

Kapetan Ivan Kacijaner ima dosadnu dužnost. Pozvali su ga u Beč da prati hrvatske poslanike sa drugog sabora cetinskog od travnja mjeseca, gospodina Bernarda Tumpića i Mihajla Skoblića. Kacijaner se zove slovinskim prezimenom Kocijan i zna jezik hrvatskih poslanika koji su došli sa preporukom ljubljanskog biskupa Krste Raubera i sa vjerodajnicom od grofa Nikole Zrinjskoga i kneza Ivana Torkvata Krbavskoga. Nije lako s hrvatskom gospodom - donijeli su sa sobom nove tužbe i hoće pred Njegovo Veličanstvo, kralja Ferdinanda, koga su izabrali o Novoj godini. A do kralja bi bilo teško doći, sve da i jest u Beču. Jedino kancelar grof Harrach točno zna što namjeravaju, hoće i odlučuju na dvoru - a i kancelar je sad u Pragu, gdje kao član najvišega češkog plemstva svršava posljednje poslove da se Ferdinand, kao okrunjeni kralj češki, vrati u Beč. Tumpić i Skoblić ne znaju što bi počeli u Beču. Slali su ih k vijeću komore donjoaustrijske - vijećnicima su predali prijepis hrvatskih poruka s Cetina; odgovora nema. Pošli su i do gospodina doktora Oberštajna da ga podsjete na svečana, a neispunjena obećanja koja je pod kraljevom riječju i pečatom bio dao poslije Božića na Cetinu. Gospodin doktor veli da više nije punomoćnik Njegova Veličanstva; - što se je obećalo, dat će se kad "bude vrijeme za to". A za austrijsku gospodu uvijek ima kada - vrludajući po tihim kancelarijama, u kojima su nepoznati ljudi, prignuti nad stolove, pisali u nerazumljivom stilu neke beskrajne spise, gospoda Skoblić i Tumpić izgubiše strpljivost. Navaljuju na Kacijanera neka bilo kako makne ovu stvar s mjesta; neka se gospoda u Beču ne varaju: ban Krsto ima mnogo pristaša i sramota je kralju da se Krsto nit ne obazire na izbor u Cetinu. Vlada i banuje; njegov meštar, protonotar Bradač, izdaje presude o imanjima i baštinama, škodi Krstinim protivnicima; osude se vrše. Tko nije uz bana, slabo mu pomaže zaštita kralja Ferdinanda - Kacijaner je Frankopanu malo naškodio sa štajerske strane, ali, u srcu Slavonije i u Zagrebu, ban je gospodar. A nije časno ni to da Karlović jedva drži stražu na Uni. Turci ne miruju; - ako smo, vele poslanici hrvatski, tražili pomoć od kralja, nije to samo protiv Frankopana; Turčin neće prostiti ni njemu ni nama. Udbina je pala, Klis je u pogibli. Hoće poslanici hrvatski do vladara - i Kacijaner je sretan što ga je danas na razgovor pozvao prvi doglavnik kancelara Harracha, vijećnik Ferenberger. Polagani su ti građanski upravnici što perom vode državu - kapetan zijeva već pola sata u predsoblju vijećnikovu, čekajući da ga pozove sluga, koji je već tri puta izišao na vrata, ali nikad ne doglasuje ničesa iz tajinstvene sobe kancelarove, u kojoj sada radi Ferenberger. Kacijaner u predsoblju nije sam - sluga je redom otpravio nekoliko posjetnika i molitelja, samo je pustio debelog, u licu podbulog časnika, koji sad zijeva u drugom kutu. Napokon se je, hvala Bogu, našao od nekale gospodin Nadaždi; i on je pozvan k vijećniku jer ima u ruci sve niti iz Ugarske i gornjih hrvatskih strana. Nadaždi priča Kacijaneru velik: svoj uspjeh - Baćan je pristao uz kralja. Zapoljini se poljski rođaci muče da ishode primirje između kralja i vojvode šipuškog. U Olomucu se mnogo radi oko toga - Nadaždi vjeruje da će bar do jeseni biti mira. Nije Zapolja čvrst - među Ugrima mnogi se već plaše tako te bi htjeli u savez s Turcima; ali Zapolja ne da. Nadaždi govori s Kacijanerom tiho - kapetan mu je odmah rekao neka šapće. Jer Kacijaner ponešto pozna debelog časnika u kutu, komu su obrazi sasvim ispucani od vina, a oči zakrvavljene. Neka je protuha; bogzna što hoće ovdje. Služio je u Ljubljani prije par godina - bila je neka historija s novcima, što li. Nestalo ga je, govorilo se da je otpušten iz službe; a sad se priča da se skiće negdje po južnoj Ugarskoj - jest časnik, ali se ne zna kamo spada. Debeljko napola drijema. Nadaždi i Kacijaner narazgovarali se siti. Ferenberger pozvao je k sebi njih obojicu. Nadaždi, veli vijećnik, razumije se u te nesnosne trice o pravima Ugarske i Hrvatske, pa neka i on pomogne da se udesi što će se reći hrvatskim poslanicima. Pred vijećnikom je na stolu omašan spis - odgovor od donjoaustrijskog vijeća; gospoda vijećnici radili su mnogo i nanizali sve moguće prijedloge. - Pišu Hrvati - tumači Ferenberger - kako se ne pristoji pisati podanicima. Kažu ovdje - Ferenberger, suh i koščat, kose pola žute pola sijede, sagnuo se nad stol da pročita riječi - kažu ovdje da nisu dočekali izvršenje onih obećanja koja su im dana na Cetinu. Gospoda su zaboravila da su na Cetinu priznala Njegovo Veličanstvo i prisegla potpunu vjernost! Kakve obveze! Po čemu miriši ovo? Nije li ovo sakrita prijetnja? Ferenberger je, oštrim glasom, čitao riječi poruke iz Hrvatske. "I neka zna Vaše Veličanstvo da se ne može iznaći da bi ikoji gospodin Hrvatsku osvojio s pomoću sile; nego smo se mi, poslije smrti našeg nekada posljednjeg kralja, nazvanoga Zvonimira, sretne uspomene, slobodnom odlukom pridružili svetoj kruni Ugarskoj, a poslije toga, sad, Vašem Veličanstvu." - Kralj Zvo - - Zvo - nimir! - kriči vijećnik. - Slobodnom voljom pridružili? Što hoće reći time? Da bi i slobodnom voljom mogli otpasti od nas? Također Nadaždi podupire vijećnika u njegovoj ljutnji na Hrvate, koji su buntovni i onda kad se utječu za pomoć kralju. Kacijaner se malo razumije u povjesničke dokaze - Hrvati traže vojnike, a tih im i treba. Ako se načini primirje sa Zapoljom, a Hrvatima nisu dani ni konji ni pješaci ni novac, kako su na Cetinu molili od Njegova Veličanstva, držat će se u Hrvatskoj da su plemići cetinskoga sabora ostavljeni od Njegova Veličanstva i prepušteni sami sebi. A gdje će oni izdržati mržnju i progon kneza Frankopanskoga! Ako Turci dođu, ostat će i gospodin Brekovički bez imanja. Neka se Hrvatima dade bar nešto. Tumpić i Skoblić rogobore - glas o primirju u Olomucu plaši ih. - Da znate, gospodo - uzdigne vijećnik glas - primirja može biti, ali mira ne! Njegovo Veličanstvo Ferdinand je jedini zakonski kralj, po pravu baštine, po pravu izbora i priznanja, po moći sile - ni jedna karika ne fali u našem lancu! Napokon su se složili da će kancelar preko donjoaustrijske komore dati Hrvatima potanki odgovor i ispuniti neke zahtjeve. Ali se neće ići daleko - u ime kraljevo obveze su dane, ali nije određen rok; a za ono što prigovaraju Hrvati - da se zlatan novac ne može ravnati po vrijednosti kako računa dvor - u tom nema ustupaka. Kad može ban Zapoljin Krsto pobirati daću, neka Karlović otimlje što uzmože. Kacijaner, kad je odluka učinjena, htio je da ode s Nadaždijem, ali ga Ferenberger ustavi. Njih su dvojica sad sami; ipak je vijećnik, i u praznoj sobi, prišao bliže i govori sasvim tiho, sniženim glasom, do uha kapetanu. - O Olomucu se ima onima od Zapoljine strane govoriti da će mir biti. A naši neka znadu da mira nema. Prema tomu, gospodine kapetane, da niste ni časa povjerovali, ni časa popustili. Dobit ćete ovih dana potanke upute. Nismo zadovoljni ni s gospodinom Jurišićem. Locumtenens!^[2] Gospodin je Nikola ciljao previsoko. Zamjerilo mu se. A eto - kako piše Njegovu Veličanstvu - ne zna ni reći što hoće, ni jedne izreke ne dovrši! Uvijek etcaetera, etcaetera! Preveć se je složio s knezom Krbavskim - preveć dosađuje radi te vojske u Hrvatskoj. Vojnici trebaju nama. Kapetane, znajte sve - vama je namijenjena čast i dužnost da oborite Frankopana! - Jer - prvo je i najprvo, svršiti s knezom Krištoforom! Dok je on dolje, od straha pred njim ne ufa se nitko k nama. Neka i bude primirje - ono vrijedi za vojvodu šipuškog, za kneza Frankopanskoga ne vrijedi. Neće ga ni on držati, znamo ga - ali mu odvraćajte silu silom. Prvo je svršiti s Frankopanom! I još tiše, Ferenberger je Kacijaneru odavao tajne koje su ovih dana dojavljene dvoru. Knez Krištofor nije samo buntovnik koji ne priznaje zakonitog kralja nego je i izdajnik koji radi o propasti cijelog kršćanskog svijeta. Ono što nije učinio ni Zapolja učinit će knez Krištofor. Njegov pouzdanik Jožefić - gdje se samo skriva ta hulja? - pomogao mu je do saveza s Francuzima, a kralj francuski ne žaca se u savez protiv cesara Karla uvući i Tursku. Ferenberger zna da je knez Frankopanski još pred Mohač vodio pregovore s Hasan-pašom - sad je taj izdajnik kršćanstva spreman da Zapolju i sebe izruči Turčinu. Kneza moramo istrijebiti kako je god moguće. - Rabite zasjedu, kapetane; vrebajte, mamite ga kako znate i možete - i ako vam u boju ne dopane šaka - neoprezan je, neka padne iz potaje, nožem otraga! - siktao je prvi vijećnik Harrachov. I, sav se tresući, zazvonio je slugi. - Uvedite Hrona! Kacijaner se trgnuo. Što će Hron kod ovoga razgovora? Hron je onaj isti časnik koji je čekao u predsoblju. Kacijaner se pričini da ga ne pozna - Hron je i onako časnik samo u Beču; dolje, na erdeljskoj međi, taj odebeli, naoko glupi muškarac, sa obrazima nabuhnulim od pića i razvrata, ima drugu službu. Uhoda je - bavi se čudnim poslima. Ferenberger mu zahvaljuje što je ljude "crnog Jovana" mamio na Ferdinandovu stranu. Crni je Jovan bio podigao ustanak svojih ljudi^[3], kao neki pučki prorok i nazvao se sam carem, ali je stajao uz Zapolju. Sad je gospodin Hoberdanča od Slatine priveo i "crnog Jovana" k Ferdinandu; Hron ima da izvrši nešto drugo. Kacijaner će Hronu izručiti dio novaca što su dani za gospodina Pihlera i otpremiti ga u Srijem. - Javio nam je - stane Ferenberger odavati zadnju tajnu - javio mi je - Vijećnik popostane. Ne treba da se kažu imena. - Javili su nam da će Krištofor Frankopan, izdajnik kralja i kršćanstva, na dogovor poći u Beograd. Gospodine Hrone - gospodin kapetan će vam dati daljnje upute kako je rečeno i njemu. Gdje se Frankopan nađe, neka se uhvati i sasiječe na mjestu - ako ne u boju, a ono od ruke za koju nitko znati neće. Bogata je nagrada za onoga tko makne Frankopana - bilo kako! Propalica Hron shvaća. On ima među svojim martolozima ljudi za to. Jamči da Frankopan neće živ do Beograda - poslat će mu makar dva čovjeka da se prikupe u njegovu četu. Kad "stvar" uspije, neka se "Vlasi" brinu za svoju glavu. Kacijaneru je nevoljko. Fi, mora da ima posla s tom protuhom, ubojicom iz potaje. Kacijaner je vojnik, plemić, vikao je časnom boju. Sluša Hrona, sluša Ferenberga i na odlasku misli: - Gora su ta, kancelarska gospoda od nas, ratnika. Ovaj bi perom u srce čovjeku! Kad je izišao iz otajstvene sobe kancelara, koji jedini zna što kralj hoće i namjerava, Kacijaner je još dugo u ušima imao siktav, zloban glas Ferenbergerov: - Najprije se moramo riješiti Frankopana!

VI.

Služinčad hoda na prstima po hodnicima i sobama vlastelinskog dvora u Velikoj. Noć je - slabo osvijetljeni, široki hodnici grada odjekuju tek načas krokom oprezne stope. Ne govori se glasno, šapće se. U gradu čeka se smrt - vlastelinka, gospođa Katarina Kanižajka, leži na smrt bolna; pluća joj se upalila, groznica joj izjela posljednju snagu. Oko nje se brine talijanski doktor, kojega su doveli sprijeka iz Ugarske, i požeški fratar, vješt liječenju. Zaludu je sva pomoć - bolesnica je zadnjih dana odveć uzrujana, nestrpljiva, očajna. U groznici zvala je neprestano svoga vjerenika, kneza Krstu - a opet, pri svijesti, nije dopuštala da ga zovu od vojske i banskog posla. Teško je i naći kneza, koji sa svojim ljudima kreće od mjesta do mjesta, pazeći da pod svojim okom i svojom rukom u redu održi rusag. Zadnja dva dana bolest se pogoršala - gospođa Kata bunca u prejakom ognju, medicus je izgubio svaku nadu. Hvala Bogu, gospodin ban je na tužne glase danas stigao u Veliku; bolesnica je zaplakala zagrlivši ga; večeras se nešto umirila. Vrućina je popustila, bolesnica spava. Nagnuvši glavu i pritisnuvši ruke na sljepočice, knez Krsto sjedi u pokrajnjoj sobi - liječnik i fratar savjetovali su da ne bude kod bolesnice. Mogla bi od ognja zlo sanjati i nije dobro da ga vidi u napadu bunila. Jednom joj je knez pripovijedao svoju zgodu od Osoppa kako se je, negdje za prvih bojeva s Venecijom, penjao na grad i teška ga stijena, odronivši se, udarila u glavu - još mu se na zatiljku pozna ožiljak. Heksametar su na to smislili Venecijanci: Frangipanis eram, sed dum volo frangere saxa

 Osoppi, frangunt heu! mihi saxa caput.

Bio sam, ruga se stih, Frankopan i lomio kruh (od "frangere panem"), ali kad sam htio lomiti hridi od Osoppa, one su mi slomile glavu. Priviđenje ove hridi što se ruši na glavu vjerenika javlja se neprestano bolesnici i plaši ju. A liječnik kaže da je danas najopasniji dan - i fratru laiku, koji liječi ljude ali nema još svećeničkog reda, drago je što se je u dvoru našao pop Ivan od Otočca, došavši slučajno negdje iz donjih strana do kneza. Knezu nisu rekli ništa - samo se je fratar pobrinuo da popu, po žalosnoj potrebi, bude u dvoru pri ruci sve što treba bolesniku za posljednju popudbinu. Taj isti pop Ivan, jak i plećat, odjeven napola kao svećenik napola kao oružani seljak, sjedi već dugo uz kneza - ima da mu kaže štošta iz donjih strana. Teško je govoriti danas. Knez ne diže glave - ruke su se njegove splele oko čela još čvršće, grčevitije - ne uzdiše, ne govori - no pop Ivan vidi, teško je knezu pri srcu. Da, to je život knežev - tuga i nevolja. Kad je prvi puta ugledao pred sobom ovu ženu, koja sad umire, mislio je da će u novom proljeću oživjeti njegova sreća, ukrućena od mraza brigâ, vojevanja i vladanja. Kako je glasila ona pjesma što ju je od galijota čuo pjevati u Veneciji? Čigova gora najviša,

 Čigova juba najlipša? - -

Onda je ljuba bila mila i lijepa, ali je gora kneževa bila mala i neslavna. A kad je Katarina, koja je veruge svoje povjeravala i poklanjala njemu, junaku i pobjedniku, stajala pred njim, bio je prvi i najmoćniji. Pak opet - i te će veruge onamo kamo su otišli i gradi i sve blago što ga je imao knez - u zalog, u dug, u ždrijelo neprestanog rata, neprestane muke. A Katarina, žena srca njegova i duše njegove, umire tu kraj njega, u drugoj sobi. - Pope Ivane - ganu se napokon knez - da svršimo. Dakle - Kružić i Nijemci ne bantuju vas u posljednje vrijeme. Pop je Ivan vjerno držao uz Frankopane. Naoružao je s pomoću kneza Bernardina, kako-tako, muškarce svoje pastve, oko Lovinca, i vodio narod napola kao pastir napola kao četovođa, sakrivajući se do potrebe i po šumama. - Kružić je pod Klisom i poručuje Senju neka se Senj brani kako može. Bosanski će paša i sandžak od Mostara neizostavno udariti na Klis i na Senj; Kružić ostaje u Klisu, a Senjani neka skrbe za se kako znaju. Senjani su poslali na Krk providuru po pomoć i ljude; - providur odgovara da su gospoda mletačka u miru sa kraljem ugarskim, našim kraljem Ivanom, i sa kraljem češkim, pak da neće slati ljude u mjesta kralja ugarskoga. Na to su Senjani poslali k riječkom kapetanu i u Pazin. Jakov Durar u Pazinu poručio im je da će doći sa osam stotina ljudi. Senjani su sami sakupili što god je bilo domaćih ljudi - i pope su spravili pod oružje, svega nešto šest stotina puka. Na to su držali dogovor i pustili Durara u Senj. - Senjani su Nijemce pustili i u grad! - Pustili. Ali Durar je došao samo s dvadeset drobanata i sad je uzeo za sebe kuću biskupovu. - Bjesnit će Jožefić - reče knez. U Budimu bio se je izmirio s Jožefićem i opet po senjskom biskupu javlja kralju Janušu sve svoje želje i savjete. - Durar je - nastavlja pop Ivan - donio sa sobom neke muke črvljive; on i Kružićev čovjek gospodare posadom. Dan na dan na svakim vratima stoji Kružićev čovjek, navečer zatvara vrata i ključi se nose u Kaštel. Durarovi drobanti sjede na velikim i malim vratima. Knez je Krsto snovao o tom da Senj uzme do zgode lukavstvom. Izvještaj popa Ivana ga buni. - Ma što ja govorim vazda! Što ja govorim! - Govore kod nas da će i Bihaćani učiniti kao i Senjani i pustiti Nijemce u grad! Knez je ustao i šeće sobom. Govori više sam sebi - pop Ivan i ne razumije svega što knez kaže svojim pričanjem. Da, veli knez, tako je to uvijek - kralj Januš sluša druge, a ne mene. Vjerovao je Baćanu da će ostati uz njega - Senj je kraljevski grad i bit će s Baćanom pod vlašću kralja Ivana. A sad su tamo Nijemci! Međutim straža pred dvorom već javlja da je došao novi čovjek. Tako je to svaki dan - od jutra do mraka poruci, glasnici, časnici, oficijali. Knez misli da je stigao gospodin Kerečenj, koji je bio obećao dovesti banu pedesetak ljudi. Stražar ne pozna glasnika, koji moli da ga knez sasluša. - Sam je? - Sam. Bez oružja. Pop Ivan, izlazeći, susreo se s došljakom. U slabom svjetlu svijeće knez ga je ipak prepoznao već s vrata. - Ah, ti si, sine razmetni! Jerolim Zadranin prilazi knezu sa strahom, premda knez nije iznenađen njegovim dolaskom. - Oprostite mi, kneževska milosti vaša, znam što ste odgovorili gospodinu knezu Bernardinu. Ali sam morao doći do vas. Ne dolazim kao glasnik iz dušmanskog tabora - nisam vas zaboravio. Vjerno sam vas služio, kneže gospodine! - Da si vjerno služio, bio bi ostao kod nas. Volio si ići s bratom. Bilo ti. Što hoćeš sad? Pisao si momu ocu neka postanem sluga kralja češkoga - imam li da poslije toga govorim s tobom? - Kunem vam se, kneže, nije mi lako što dolazim amo. U pismu se ne može sve kazati. Ja nisam zaboravio, neću nikad zaboraviti što ste učinili za me vi i vaš milostivi otac! Čujte, pa sudite koja me vjera k vama vodi! Jerolim, koji dolazi od Bernardina, kaže da je od oca kneževa razumio kako knez ne zna istine koja se u svijetu zbiva. Laž je što Zapolja širi vijesti da je kralj francuski moćan - cesar je Karlo pobijedio hametom svoje neprijatelje. - Cesarovci su uzeli i grad Sveti Anđel i uhitili papu u njem!^[4] Sveti Anđel! Knezu mune pred očima slika nepredobitne tvrđe rimske na kojoj je negda bio s Kozičićem. - Što lažeš, Jerolime! Ja znam da je herceg Bourbon ubijen! - Jest ubijen herceg, ali su hercegove čete uzele Rim i sve okrenule pod mač. Djecu su morili, pope i fratre u Tiveru bacali. I koludrice su u rijeci davili jer su se vlasteoske žene, da se spase od pokolja, preoblačile i krile u koludričkom ruhu. Prisižem vam, kneže, da je istina - evo vam na vlaškom pismu sve, čitajte i vjerujte! Knez Krsto spremi pismo koje mu je pružio Jerolim, ali ga ne pročita odmah. Ne može se to ni vjerovati. Kako bi? Ta uprav ovih dana dolazi k njemu, Krsti, u Križevce poslanik od cijele lige protiv Karla i Ferdinanda! Bernardin javlja sinu, pod najveću tajnu, da će kralj francuski i kralj ingilterski i Venecija pomoći kralju Ivanu ljudima i pjenezima i da je na osmi dan junija mjeseca kralj ingilterski istupio protiv cesara sa tristo tisuća ljudi. Ne, Jerolima su Nijemci oblagali! - A kad je tvoj Ferdinand sa svojim bratom tako jak, zašto se u Olomucu miri sa kraljem Janušom? Knez pita samo da izazove Jerolima - sam knez nije ni trenutka vjerovao u ozbiljnost pregovorâ o miru između Ferdinanda i Zapolje. Deset puta je poručivao Zapolji neka se ne da varati - Nijemci trebaju samo vremena da se opreme. - U Olomucu? A što Olomuc, to su posli s poljačkim rodom Zapoljinim. Nijemci idu na vas, kneže, na vas! I ako se vi ne mirite s njima, sva će sila banuti da uništi vas! S tri će vojske udariti na vas - jedna će odozgora na ono imanje što imate u Hrvatima, druga će vojska pritisnuti grade Kanižajske na Ugrima koji su na međi, a treća će ravno na vas, gdje vas nađe. Kunem vam se spasom duše moje, sve je već odlučeno ovako, kneže! Ganuli su puške iz Beča, iz Novoga Mjesta, iz Praga - sto velikih pušaka šalju na vas! Čim je knez čuo govoriti o ratu i navali, na njegovu se licu pojavio i prezir i ponos. - Kad si se tako pobojao tih silnih vojnika što kreću na me, čemu si došao k meni? Čemu su te poslali k meni da me nagovoriš da budem sluga kralja češkoga, pa da izdam svoga kralja Ivana? - Nitko me nije poslao, kneže gospodine - sam dolazim jer ljubim Frankopane, jer ne mogu zaboraviti da ste moj knez, moj knez! Sa suzama u očima Jerolim je prišao bliže knezu. Ali je knez Krsto stao uza stol, nepomičan, tvrd i ohol. Govorio je o sebi, kako je pisao i proglasivao odluke svoje, u pluralu veličanstva^[5]. - Kad priđu te vojske kulama i gradima koje držimo mi, poznat će da su dobri ljudi u gradima i da ni onaj nije dijete čiji su gradi. A i to neka stanovito znadu da kralj ugarski nema toga običaja te bi svoje sluge ostavio u nevolji u koju su za nj pali. A mi smijemo čekati te vojske i sa samim slovinskim sebrima. Naši sebri nemaju toliko šarenih haljina koliko su šari lancknehti, ali za to hoće svoju baštinu braniti! Jerolim je zurio u mračno, odlučno lice kneževo - osjećaj je sasvim prevladao brata Mikuličina a bivšeg privrženika Frankopanova, koji je pameću bio uz Nijemce, ali srcem nikada. Kako li su samo Nijemci oko Ferdinanda govorili o knezu! Mrzili su ga gore nego Turčina - Jerolim zna da će Nijemci podići i nož iz potaje da ga maknu, da će sakupiti puške i ljude odasvud samo da unište rod knezova Senjskih, Krčkih i Modruških. - Kneže, tako mi Stvoritelja Gospodina, vjerujte mi! I Jerolim, prignuvši se k stolu, padne na koljena pred knezom. Obujmivši stegna kneževa, zaklinjao ga je u plaču da spasi svoj rod. - O Olomucu ste me pitali! Prisegao sam da odati neću - a moram, moram vama! Sve je hina i prehina - Nijemci će i Zapolju zatrti do kraja - razboj se krvavi sprema zemlji našoj i imanju vašemu! Ljude šalju na vas da vas ubiju, podli! Čuvajte život svoj, obrnite se od vojvode! Fratar, ušavši bez pitanja, našao je Jerolima na koljenima. I knez je ganut - ali odbija brzo klečećega: - gospođi je Katarini, veli fratar, strahovito zlo! U sobi bolesnice sakupila se služinčad - stara ključarica, plačući, drži iza uzglavlja, da bolesnica ne vidi, zapaljenu veliku svijeću. Soba je puna ljudi i žena u seljačkom ruhu - čas je smrti i knezovi se miješaju s kmetima. Katarina Kanižajka uzdigla se na krevetu. Fratar joj je podnio ruku pod bijeli bjelcati, od bolesti do kosti isušeni vrat. Grozan je napad bunila. - Vjenčat ću se s njime! Vjenčajte me! Kamen pada na njega - spasite ga - dajte mi ga! I ne prestaje ovaj grč svih misli u kom žena zuri u svoga vjerenika što stoji do njena uzglavlja, a ipak ga ne vidi svojim tjelesnim, od ognja izobličenim zjenicama. Pop je Ivan pristupio da izvrši obred pomazanja. Knez, u boli, koja ni riječi ni suze nema, stoji do kreveta. Što je smrt? Nikad nije ni pomislio na nju. Ne satire bolest, ne kosi groznica ljude od njegove kovi. Na bojištu, u pogibli, u koju je srtao bez obzira po sto puta, dosta je da se prekrižiš, da preporučiš dušu Bogu. A ova ceremonija, gdje smrt dolazi podmuklo, polagano, s pripravama, liječnicima, groznicama, pomazanjem - ovo je strašnije od ičesa. - Vjenčat ću se s njim! I sretan smiješak javi se na licu bolesnice. Da li je ugledala popa Ivana i prepoznala svećenika? Da li joj je dim iz kadionice, što je mirisom tamjana napunio sobu, dočarao pred bunovnu dušu svečanost oltara, svadbe i prisege za život? Pop Ivan, potresen i sam do suza, kao da je u taj čas imao vidovitu misao. Spustio je posudicu sa svetom pomašću na svileno pokrivalo kreveta i, ne pitajući nikoga, kao pravi svećenik koji gospodari nad dušama, rekao svečano: - Priđite, kneže! Primivši ruku kneževu, pop Ivan položi ju do ruke bolesnice koja je - shrvana napadom - klonula na jastuk. Prekriživši ruke muža i žene, pop Ivan stane čvrstim glasom, kao da hoće svladati smrt, govoriti riječi obreda: - Bože Abramov, Bože Isakov i Bože Jakovljev, blagoslovi mladence ove, zasij sjeme života u pamet njihovu - - Vjenčanje in articulo mortis^[6] - šapne fratar liječniku. Svi su u sobi zaplakali; kmeti i sluškinje kleče u molitvi, koja bruji iz ganuća preobraženih srdaca i vapije u očekivanju čuda. - Blagoslovio vas Bog Otac, čuvao vas Isukrst, prosvijetlio vas Duh Sveti, pokazao vam Gospod lice svoje i smilovao se vama; obratio Gospod lice svoje vama i dao vam mir sve dane života vašega, obasuo vas svetim blagoslovom nebeskim na oprošćenje grijeha vaših, da imate život vječni u vijeke vijeka. Amen! Ja vas spajam u ženidbu u ime Oca i Sina i Duga Svetoga! I položivši svoju ljevicu na ruku Krstinu i Katarininu, pop blagoslovi desnicom brak u smrti. - Oče naš! Zamrmori molitva, nastavljena u općemu plaču. Tada, u posljednjem blagoslovu popa Ivana, bolesnica otvori oči. Nisu više bile mutne - Katarina je prepoznala čovjeka koji je držao njenu ruku, prozirnu i gotovo mrtvačku. - Krsto moj! - dahnula je u čudu pogledavši muža i sve te ljude. Zašto su ovdje? Ali je liječnik znao što se dogodilo. Vrhunac je bolesti bio prepaćen. - Bane, spasena je gospođa! A pop Ivan, osjećajući kako mu se pod rukom vraća život bolesnice, okrene se knezu i prekriži ga sa riječima psalma: - Blagoslovio te Gospod sa Siona, da vidiš dobro jeruzalimsko sve dane života svoga i da vidiš sinove sinova svojih u miru! Život je pobijedio smrt. Ljudi su u ozdravljenju kneginjinu vidjeli čudo. Čudo je drugi dan proglašeno po cijelom kraju. Gospođa se Katarina oporavljala, ali je knez Krsto već bio daleko. Čekaju ga u Križevcima. Na konja, u nemir vječni!

VII.

- Aj, kad li ćemo zaspati doma u mekoj postelji! Debeli postariji gospodin tužio se, malo uzdišući a malo smijući se, dvojici drugova u banovu taboru pod Ivanićima. Ljeto je, noći nisu hladne - ma se na tvrdom spava pod šatorom. A ban Krsto ne da drugačije - u Ivanićima je grad biskupa zagrebačkoga, mogla bi se gospoda odmoriti navečer; a ja! Rat je, kaže ban, i ni hipa ne valja ostavljati ljude. Vojske ima dosta - jutros su opet prebrojeni momci, izlučeni i prestari i premladi, pak je ostalo "dobrih ljudi" nešto preko tisuću. To je pješadija, konjica je utaborena više pod Ludbreg i razdijeljena na nekoliko četa, koje krstare krajem. Vojske ima dosta, ali je plemića malo. U Križevce, na posljednji stanak, nije došao nitko - od Velike su sa gospodinom banom gospoda Kerečenj, bivši banovac, sa svojim nećakom, i Ivan Ernušt, - ista ova trojica što sad, kraj taborske vatre, sjede na travi i tješe se peharom. - Daj vrč, Hampove, da mi prođe san. Sam je đavo u našemu banu - nikad ga dočekati. Cijeli je dan muštrao ljude, a sad nešto piše, računa, tko bi znao! Gospodin Ivan Ernušt ima pridjevak Hampo, pa ga Hrvati i Slovinci zovu jednostavno Hampovom. O njegovu rodu priča se da su mu djedovi bili Židi i došli u Ugarsku, pak u Slavoniju, negdje sasvim sa sjevera; - ima zbilja crvenu i rudastu kosu; a bit će u njega kap židovske krvi jer se dobro razumije u račune. Ban ga je veselo dočekao - Hampov je veseljak, rado karta i pije, ali i lako uzimlje zla vremena u kojima sad svi žive. Dobro je u taboru imati takva čovjeka. A gospodin Ernušt osim toga služi kao dobra pomoć kod svega što spada na jiliš. Ban je škrt i na novce pažljiv; čuvao je u bilješkama sve račune otkad je za kralja Januša stao kupiti ljude. Hampov je jutra kad se nisu kartali i gostili upotrebljavao za to da napravi red u toj zbrci bilježaka. Večeras bi htio reći banu što je konac svih računa, ali bana niotkud. A tražiti ga, smetati mu - Bog očuvaj! Otkad je Ferdinand otkazao primirje i navijestio rat i zator kralju Janušu, ban je okosite volje - kratak, grub, silovit - viče na ljude kao na muštri i da nije ovako opasno vrijeme, kad je ban sa svojom vojskom sva zaštita od Nijemaca, mnogi bi se plemić uvrijedio i posvadio. Svi su u strahu. Rat još nije pravo počeo, ali se po cijeloj zemlji osjeća da ne vrijede zakoni mira. Međe imanja nisu nikad bile odveć svete posvađenim susjedima vlastelinima - sad susjed na susjeda diže kmeta. Svađe porodica dobile su - u raspri između Zapolje i Ferdinanda - osjen sukoba radi države; u stvari nastalo je vrijeme kad svatko sam sebi pravdu kroji. Odlučuje sila. Ban Krsto bez obzira pomaže svoje ljude, a goni protivnike; tko nije uz nas, neka seli! Ali je teško biti svagdje - čete pojedinih vlastelina vrebaju na zgodan čas i upuštaju se u iznenadne noćne napadaje, u dnevne male bitke koje su predigra velikom, općem ratu što će doći. Nitko ovdje, u gornjim stranama, ne misli na Turke - njemačke pristaše strepe pred Krstom, Krstini ljudi stradavaju od Kacijanera, Pekrija, Kaštelanovića. Pekrijeva se konjica podufala nedavno na samoga bana; - istina, iz zasjede, ali je ban ranjen. U donjem pak hrvatskom kraju knez je slunjski oteo Frankopanu Ostrožac; opat od Topuskoga ne da harmice banu i šalje Ivanu Karloviću konje za pomoć. A što je najgore, Bisernaković nije mogao držati ni Novigrada; Kacijaner je uzeo Frankopanima sve grade u Istri i na austrijskoj međi. Bernardin straži na Hreljinu, Trsatu i Ogulinu - njega su zimus i Turci pritisnuli. Cijela se zemlja pretvorila u bojište maloga rata. Nije dobro, bit će krvava godina i još krvavija onda kad se maknu glavne čete Frankopanove na Ferdinanda, koji može svaki čas upasti u Ugarsku. - Evanjelist! Gdje je Evanjelist! Pred gospodinom Hampovom i njegovim drugovima pojavi se, nenadano, iz mraka, ban na konju. Držali su da je u taboru - a gle, sad je iznikao, Bog pitaj otkud! - Kako je, gospodine Hampove, sub Jove?^[7] - ruga se knez Ernuštu. Ali dobra volja traje samo hip; knez viče opet: - Evanjelist! Kerečenjev nećak ustane da potraži Evanjelista. Glas je banov oštar - hoće da mu je svatko pri ruci, danju i noću. A ne zna šale; ljut je, da Bog oslobodi! - Naši računi, Hampove? - pita ban ne silazeći s konja. - Kralj veli da sam primio dvadeset tisuća dukata na rizi i harmici! - Ma šta - dvadeset tisuća! Od rize ima svega osam tisuća - ni soldina više! - Vjeruju radije lašcima nego meni. Spočitavaju mi da neki služe kralju sa sto konja a neki i sa dvjesta. Otkad služe oni, otkad ja? Ja služim evo devet mjeseci sa više od tisuću konja, a nikad da bi ih bilo manje od sedamsto. A gdje su straže, špije, oficiri, gdje ostala vojska? Tko hrani sebre? Pred Božić mi je kralj dao tisuću dukata; od pape sam imao dobiti deset tisuća, nego od toga nisam primio ni trista. Založi, kažu, založi! A što ću založiti? Je li otišao Hotković? - Jutros. Hampov je Martina Hotkovića, bjegunca kaštelana sa kneževa imanja u Istri, poslao u Mletke. Tjerat će Hotković zadnju marvu od kneževa oca Bernardina u Mletke na prodaju - i veruge, sav nakit Katarinin, nosi Hotković sa sobom sa pismom Dandolu, neka to založi u Veneciji. - Založio sam srebro i zlato - dao u zalog grad svoje žene da ne pustim ljude iz službe kraljeve. Dakako, sad, kad nemam ništa, sad sam ja kriv, a prvi je kod kralja Ivana onaj koji je skupio nešto katana. Pozabljeno mu je kod kralja da je istom jučer došao od Nijemaca. A neki se i groze da će u njemačku službu za mjesečne pjeneze! I takove slušaju! I to je hvala meni što nisam od Nijemaca uzeo grade, mjesta i gospodstva! Evanjelist! Gdje si, zemlja te pojela! Evanjelist nije bio besposlen - gotova su pisma kojima ban sazivlje za početak rujna novi stanak u Križevce. Staleži treba da se dogovore o obrani zemlje; pismo je pisano latinski, da ga razumiju i Ugri. Plemićki sudac županije zagrebačke, Zevald, ima poći od dvora do dvora u svojoj županiji, neka se nitko ne bi mogao ispričati. Nijemci idu na Budim; već su pri Hatvanu. "Kraljevsko Veličanstvo traži od nas svih da se sjetimo zadate vjere i očekuje dužnu pomoć. I mi ćemo glavom - kaže knez u pozivu - biti u Križevcima. Neposlušnike, koji ne dođu, kaznit ćemo." Ban ne zove plemiće sebi u pomoć, ima on za Pekrija i ostale dosta ljudi - premilostivi kralj treba vojsku. Pismo je sastavljeno još u Velikoj; Evanjelist ga je prepisao u više komada i udario pečate. - I knezu Ivanu da si poslao pismo! Karlović je moj suban - da dođe i on! Knez se smije resko, izazovno. I još nešto neka se piše Karloviću. Bježe ljudi iz Turova polja ispod Zagreba. - Karlović hoće seljačke plemiće sebi podložiti strahom. Otkad je zasio u Lukavec, što mu ga je poklonio Ferdinand, goni one ljude plemiće, hoće ih svojim sebrima učiniti. Karlović je i svim plemenitim ljudima između Kupe i Save proglasio da imadu pristati uz Ferdinanda i njemu se predati, jer će ih inače vješati i glave im sjeći. - Piši Karloviću da su došli k meni ljudi iz Turova polja; neka se pazi knez Ivan što radi s plemenitim ljudima. Znam ja što on hoće. Da se maknem odavle, udario bi na Zagreb i odanle bi cijelu zemlju robio, zadirkujući noć i dan. Uzeo bi brode na Savi i nikakva hrana ne bi mogla prijeko! Evanjelist odlazi da izvrši nalog. Ali već viče knez za njim: - Evanjelist! Čekaj! Za Jožefića zabilježi neka mi više ne priča o Senju. Ne mogu se rastrgati. Koga da šaljem pod Senj? Gospodin Kerečenj i Hampov - to su mi svi šeregi slovinski koje sam skupio za mjesec dana. - Ne bojte se, bane - odgovara Kerečenj - hoće se kupiti ljudi kad navali nevolja. Mnogi još ne vjeruju u rat. - A čim da idemo, gospodine Pavle, to ne pitate! Čim da platim ljude za Senj? Da znam dušu svoju u rukama đavla, ne bih je imao čim otkupiti, ako bi se otkupljivala za dvjesta dukata! I već je knez odjurio na konju. Sa oblačnog je neba stala škrapati kiša - sa zapada bliska, bit će oluje. Hampov i Kerečenj pobrali se pod šator. - Kud je opet odjurio ban? Bog znaj njegove pute! - zamislio se gospodin Hampov. - Možda do Velike. Banica se oporavila, ali je slaba. Vjenčanje na smrtnoj postelji - i to se samo našemu banu dogodi! Prošle je sedmice bio kod nje - ni svadbe, ni veselja; jedva da je živa ostala. A on, što ćeš, vidiš i sam - vilenjak! Sad je tu, sad tamo - vilenjak! Kerečenj, sijed i star, tužio se Hampovu za ono što se zbilo neki dan. Krsto je išao sam sa par konjanika - Pekrijevi su ga ljudi uvrebali. Zaletio se ravno u njih - ne pazi na sebe. Konj mu se okliznuo, ranili ga - zamalo bi ga i zarobili bili da se nisu Krstine katane kao đavli bacili na dvostruko veću četu Pekrijevu. - Noću uhađa sam; danju hoće da zna za svakoga kmeta koji je pod oružjem. Jutros mi je kazao da ih je tisuća sto pedeset i sedam. Malo je - ne plaćamo nikoga - zlo je. A kud je ban presmion - tud je i bez veselja - ni govoriti se s njim ne da. Uhvatila ga groznica od rata. Da, da, bellum civile, bellum civile^[8] - i gospodin Hampov nagne opet vrč. Starac Kerečenj zijevne. - Nije dobar znak to vjenčanje u smrti. Odmah je poslije toga zadobio ranu. A i na kralja Januša je ljut, vidim ja. Bit će krvavo doba - nikad nije bilo takvog čovjeka kod nas kakav je ban. Velik je usud na njem! Uz vino gospoda su umovala dokasna. Gdje je bio, kud se krio u to doba noći, na konju, ban? Nitko ne zna. Ranim jutrom probudio ih je njegov zapovjednički glas: - Ustajmo, gospodo! - Krećimo se! Princip je provalio u Ugarsku, Baćan ide na nas. Na Ludbreg ćemo i preko Drave!

VIII.

U svemu metežu tabora koji se digao da krene, u svoj žurbi pješaka, konjanika, kolija i plemića što su na glas o provali Nijemaca zbilja pridolazili od jutros u priličnom broju, u svoj uzbuđenosti pred bitku do koje mora doći ovaj koji dan, ban je našao vremena da Jožefiću poruči svu istinu, koju će biskup, sada, u odlučnom času, reći kralju Ivanu. Evanjelist će sam odnijeti pismo, neka Jožefić i kralj Ivan od očevica čuju kako je u hrvatskim i slovinskim stranama. Ban Krsto ne može biti i ovdje i ondje. Od Baćanovih četa idu loši glasi; u Varaždinu je posada Batorova; u Senj nema ban koga slati. Nitko ne sluša, jer za vlast treba vojnika - i da se bojuje i da se kažnjava. "Kad bi kralj poslal pinezi, lako bin ja ljudi imil, tr bih kaštigal ki se nete spraviti. Tr bih ja vse tudije spravil, jure spravivši, ostavilo bi se ča bi orsag branili i vzel bih sobu ča je vridno, tr bi tamo i ovamo bilo služeno kraljevi svitlosti. A ovako hoće biti veće zlo nego ga nikdore veruje!" U vojsci ne sluti nitko kako je zlogukom slutnjom Krsto završio svoju poruku kralju. Uspravan, vedar jaši ban na svom konju - prvi i sam. Ne govori ni s kim - gospoda su ostala iza njega - tvrd je, gvozden je knez Frankopan kad se kreće u boj. Ostavio je u Velikoj još vazda bolnu ženu, starac otac ne može da brani imanje od Nijemaca - ali golem i vedar od prkosa, koji je nad ljudskom snagom, stupa "vilenjak" na čelu vojske, neka se odluči o razboju ili o pobjedi. Došao je njegov čas. Krivo su imali oni koji su čekali, krivo je imao kralj Ivan. I ne treba više slušati nikoga. Sam je bježao iz tamnice milanske, sam držao banstvo, sam čuvao svoju zemlju: - od časti koje su mu dane, od imanja koja su mu obećana, od svega nema sada više ništa. Ima on i ta vojska za njim. On će da izvojšti, svojom mišicom, pravo svoje! U banovu je srcu zaigrao demon u kojega su vjerovali stari. Knez Krsto čuva tajnu demona svoga, koja je sastavljena od gorčine i zanosa; ova je tajna jača i od nagona života. I kad gospoda i kmeti oko njega vide njegov, danas pomlađeni i svijetli obraz, i njih se prima jedan trunak ove očajne vjere koju ban ima u sebe samog. S njim vojska i u smrt kreće rado.

IX.

SMRT KNEZA KRSTE FRANKOPANA

List iz kronike Ivana Zermegha, plemića županije križevačke: "Kad smo došli u Slavoniju, zatekli smo kneza Krstu Frankopana u varoši svetoga Jurja, koja je blizu Drave; pripadala je velemožnomu gospodinu Ivanu Emuštu, s pridjevkom Hampo. Ovdje je knez sakupljao čete protiv njemačke stranke, tako plemiće kao i seljake. Slijedili su ga neki velikaši, vjerni kralju Ivanu, kao Ivan Banić, Ivan Tahi, Petar Markus od Kereksalaša i mnogi odlični plemići. Dok je skupljao vojsku, ja sam uto pošao u svoj dom, što ga nisam bio vidio od nekoliko godina. Knez je sabrao mnogo seljaka, oko deset tisuća, i vodeći sa sobom tri tisuće konjanika, poduzeo borbu protiv odmetnikâ svoga kralja Ivana. Najprije je navalio na Lajoša Pekrija, koji ga je bio izranio. Pekrijevi gradi Prečec, Gušćerovac, Sveti Duh i Rasinja biše osvojeni i razvaljeni. Dok se je knez time bavio, sabrala se je i stranka Ferdinandova pod vojskovođom Franjom Baćanom, uz kojega su u boj pošla mnoga gospoda velikaši kraljevine Hrvatske i Slavonije, tako Ivan Karlović, Petar Keglević, Zrinjski, Slunjski, Blagajski i ini odlični plemići. Kraj toga pridružiše se njemu i znatne pomoćne čete Nijemaca iz Štajerske i Koruške. Čuvši knez za priprave neprijateljâ, nije ništa krzmao, nego je na njih podigao vojsku, vrlo željan da stvar odluči bojem što prije moguće. Bijaše se utaborio kod varoša Križevci. Onamo dođoh i ja, budući mladić i željan vidjeti što se radi; ostao sam u taboru sve do svršetka rata zajedno s Mihajlom Tomadocijem, s čijom sam kćerju, po majčinoj želji, bio zaručen još kao dječak. Krenuvši odanle, došli smo do blizu Križevaca i utaborili se kraj Drave. Uto stigoše glasnici javljajući da njemačka vojska hoće pokušati sreću u boju. Knez, veseo stoga, ustao je ranom zorom, kako bijaše navikao, izveo u bojni red polovicu konjanika, a smjestio iza vojske koliju i što k tomu spada, dječake, tovare i drugu pratnju. U ovoj četi nalazio sam se i ja. I nama bi dana zastava, i biše određeni vođe i nadzornici da koliju vode i ravnaju. Sam je knez bodrio i obilazio bojne redove i bodrio vojnike. Neka se sve što je bio običaj u Krstinim vojskama ili što je on sam na bilo koji način bio naložio uspostavi i uvede u prvašnji red. Obratio se je i našoj četi i kliknuo jakim glasom: "Mladići i dječaci, budite hrabri i učite sada kako se odolijeva dušmanima. Ne dajte se preplašiti bukom bombarda ni zvekom trubalja. Jer to su znaci veselja vojničkog, a ne straha. Tko od vas ima mač, neka ga potegne iz korica, jer strahovit je dušmaninu sjaj blistavog oružja." Rekavši ovo, opet se je obrnuo na neku drugu stranu. Dok smo mi, ovako podučeni, išli naprijed, oni koji su naprijed bili poslani da izvide onamo gdje su nas čekali neprijatelji, vratili su se sa viješću da nisu nigdje mogli dostići neprijateljski tabor. Jer, čim su neprijatelji doznali da se knez približava spreman na boj, nisu se usudili da se s njim uhvate u koštac, nego su brže-bolje pobjegli i povukli se dravskim mostom pod Ormuž, tvrđu Luke Sekelija. Na tu vijest knez se obrnuo s vojskom prema Zamlaki, koja je pripadala Franji Baćanu, i ovdje udario tabor. Drugoga dana, po prilici oko ure objeda, došli su knezu glasnici iz grada Varaždina nudeći potpuno podloženje i predavajući ključeve gradske; nije se htjela predati jedino tvrđa, kojom je zapovijedao Pavle Kečkeš, časnik palatinov. Sljedeći dan, u utorak, bude vojska povedena na Varaždin da zauzme tvrđu. Još onoga dana, a i sljedećega, pokle je bio udaren tabor, raspravljalo se u vijeću da li se ima nastaviti podsjedanje tvrđe ili se ima prijeći Drava i poći u one županije koje su kneza vrućim zaklinjanjem molile da dođe k njima; one su, rekoše, pod njegovim vodstvom pripravne da uzmu na sebe sve opasnosti za svojega kralja, koji je već bio izagnan iz prijestolnice. Kako sam doznao od mojega tasta, koji je prisustvovao vijećanju, držalo se dobrim da knez, koji je svakako dosad sve što je bio poduzeo doveo do sretnoga svršetka, ni onu tvrđu ne pusti u vlasti neprijateljskoj i da pošalje onim županijama pismo neka se drže hrabro, a on će u najskorije vrijeme, čim osvoji tvrđavu, što se zakratko nada, doći k njima i izvršiti što mu budu dali Bog i sreća ratna. Kad je ta odluka zaključena i vijeće raspušteno, stao je knez promišljati i pripravljati sve što je potrebno za osvojenje utvrde. Privedena su kola, spremljene košare, napunjene zemljom, doneseni strojevi i u jame smještene pješačke čete za stražu strojeva; sve je to činjeno u njegovoj prisutnosti i pod njegovim okom. Dok su se Ivan Banić i Ivan Tahi i moj tast zabavljali kartanjem, a mi mlađi stajali kraj njih, prasnule su, po prilici u vrijeme večernje, dvije, sa tvrđe izbačene, bombarde, od onih koje zovu "barbatae"^[9], a malo poslije treća, ručna bombarda. Odmah zatim dotrči k nama momak knežev vičući da je njegov gospodar pogođen od kugle bombarde. Svi se preplašiše i pače smućena uma baciše karte i pohrliše iz šatora, a mi za njima. I gle! Tad nadođe knez sjedeći na svom konju i kao da je neozlijeđen! Ivan Tahi trči k njemu i pita ga kako mu je; - a on odgovara: "Kako je odlučio Bog" i ujedno silazi s konja, odbijajući rukom Ivana Banića koji ga je htio dignuti na tle. I premda je rana bila smrtna, koracao je knez bez ičije pomoći u svoj šator. Smjesta su prizvani liječnici ranarnici da vide ranu i, ako je ikako moguće, ranjeniku pomognu kakvim lijekom. Ali čim su ovi pogledali ranu, iz koje je probijala utroba, a sam knez osjećao da mu je došla zadnja ura, jer je rana bila između pupka i jetara, napušteno je svako liječenje. Sva gospoda i plemići koji bijahu u taboru budu prizvani i knez ih je javno opominjao da ne odustanu od onog što je započeto, nego da svrše opsjedanje, koje im je najprešnije preporučao, pak da prijeđu preko Drave, sjedine se s Ugrima i prognanom kralju dokažu djelima svoju vjernost. Rekao je i ovo: sam kralj, kad upozna njihovu spremnost, vratit će se k svojima i dat će svom protivniku posla na sve strane. A vrhovno zapovjedništvo u ratu povjerava Ivanu Tahu, kao čovjeku koji je odrastao na turskoj granici i vidio i čuo za mnoga divna junaštva. Svi obećaše učiniti što zapovijeda; ali se zgodilo drugačije. U istoj onoj noći ne ostade u taboru nit jedan od pješaka. Također mene su odveli natrag u moj dom neki moji zemljaci, koji bijahu u taboru, preko besputnih planina i brda. Kasnije sam čuo da se je cijela vojska razišla i ostavila samoga kneza, koji je još bio na životu, jedino sa tisuću njegovih konjanika. Oni su svoga, već smrti blizog gospodara poveli u kaštel Martijanec i tu je predobri ovaj čovjek završio svoj život."

X.

Po cesti pred Koprivnicom, kaljavoj i punoj mlaka od kiše koja je padala tri dana kreće tužan sprovod. U mutnom, unatoč rane jeseni ohladnom danu lagano se miče dvoje mršave kljusadi, koja su upregnuta u prosta seljačka kola. Na kolima je drven, neobojen lijes, pokrit jedinim nakitom, dragocjenim crnim rupcem, koji nije dosta širok da sakrije sirovo drvo pokrova; na rupcu je gvozdena kaciga i ogroman mač, širok četiri prsta. Kaciga se trese kako kola upadaju u grbave bare razgažene ceste - sprovod često i stane dok ona tri četiri čovjeka u pola kmetskim pola vojničkim odijelima, što stupaju uz lijes, oslobode zapeli kotač. Pred kolima ide kmet sa grubim, od svježeg debla istesanim križem, a za njim u traljastoj halji starac svećenik, koji od vremena do vremena u pola glasa čita latinske molitve iz obrednika. Nema za lijesom ni narikača ni rodbine koja prati mrtvaca - sama, pognuta, o ruku starice seljakinje naslonjena žena u crnini sprovađa pokojnika. Lice joj se ne vidi od guste crne koprene - glasa se ne čuje; - skršena, polumrtva koraca žena klecavim nogama za lijesom. Gospođa kneginja Katarina Frankopanka prati na posljednjem pohodu svoga muža. Nije ga našla živa - martijanečki župnik dao je već slupati lijes i usjeći križ, čekajući tko će od rodbine frankopanske doći da preuzme mrtvaca. Poslan je glasnik u Primorje ocu Bernardinu - ali je rat svuda i cesta nesigurna. Došla je iz Velike, više nošena nego jašući na konju, kneginja - njena je bol tolika da se s njom ne može ni govoriti. Sve joj je pravo, sve u redu - kao da ni pri svijesti nije, pošla je za ovim kolima; ljudi koji su došli s njome nemaju ni smjelosti da joj se približe, da joj pomognu. Kako se je u Martijancu oslonila o staricu seljakinju, koja je kod žalosne molitve, na izlazu iz crkve, stajala slučajno prva kraj nje - tako koraca naprijed - bez uzdaha, bez pogleda na ljude, bez volje i bez života. O njenom je vjenčanju na smrtnoj postelji, o Božjem čudu koje je spasilo kneginju, puk smaštao priču. Svetica je ova žena koja je bila vjenčana s pokojnim banom, junakom nad junacima - žena koja je samo po imenu i zakonu bila to svome mužu. U dubokoj crnini, sva zgrbljena od nesreće, ona je puku biće koje i nije više ljudsko - sav strah rata, sva tuga vremena kad nitko nije siguran ni hrane, ni doma, ni života, sjedinjuju se u molitvi i plaču kojim svijet dočekuje bijedan sprovod na prolazu. I što je bliže Koprivnici, povorka je sve veća. Bjegunci od vojske frankopanske, koja se rastepla, ne znajući kud bi, pridružili se lijesu, koji ih vodi i sada. Iza kola i kneginje reda se stotinjak ljudi blatnih, odrpanih, izgladnjelih - žene vode djecu za ruku; našlo ih se koje mole glasno krunicu, kao da i nije sprovod - ta oni i ne prate mrtvog bana, oni prate svoju tugu i nevolju. A kad sprovod naiđe na cesti na nove hrpe ljudi koji bježe bez glave od rata, ne znajući utočišta, žena sa perinama na leđima, kmeti sa ranjenicima koji se jedva drže na nogama, tada lelek prodre kišnim zrakom: kakva su vremena došla, Bože milostivi! Jao onima koji ovo dočekaše! Najednom, na zaokretu ceste, iz šume ispane osam konjanika. Vidi se, vojnici su od njemačke vojske, dvojica imadu na sebi šarene, crvene i žute kape. Koplja su im sa sjekiricom i zastavicom, neobična oblika. Posljednji jaše iza svih plećat, muških godina čovjek, u krznenoj kapi i sa gvozdenim oklopom na prsima i ramenima. - Stoj, pope! - viče konjanik naletjevši s konjem koji se propinjao nad samo čelo svećenikovo. Stoj, nećeš dalje! Je li, kneza Frankopana voziš? Plemić koji je jašio otraga priteče kolima. - Rastjerajte bagru! Neće mi taj pasji skot bugariti za svojim crklim hajdukom! Lajoš Pekri, kojemu je ban Frankopan bio razvalio četiri kaštela, pijan je. Prvi je najurio svoga konja na žene i djecu. Kopljanici nemilosrdno bodu svojim sjekiricama, mačevi se goli vade; jao i pomagaj! Stubokom se izvrnuo svijet - pakao je provalio sa svim đavlima na zemlju. Nigda, pa ni kad su Turci robili naše kraje, nije se dogodilo ovakva šta. Pokapa se kršćanska duša - i ne nekrst, nego kršten čovjek udara na mrtvaca, razgoni sprovod! - Dolje lešinu prokletnikovu! U blato, u gad - da mu mrtve kosti sasiječem, da mu raspem mozak iz lubanje i izrežem srce gujinsko! Starac pop, odgurnut s puta, uzdigao je ruke spram neba. Od užasa ne može izreći ni kletve na ovakvu sablazan. Kmeti se razbjegli - od ona četiri čovjeka što su stupali uz lijes jedan je proboden, drugi leži oboren uz cestu, a trećega udaraju nemilice Pekrijevi ljudi. Ali je žena u crnom skupila svu snagu i stala kraj lijesa. Uhvatila je rukom crn rubac za okrajak i, uzbaciv koprenu, pogledala plemića pogledom koji mu je prošao kroz kosti. - Tko si ti što ovako huliš Boga i sve što je ljudsko!? - A, kneginjo, banice! - ruga se Pekri sa krvavim očima, pijan i lud od jarosti. - Tko sam ja? Ja sam onaj Lajoš Pekri komu je tvoj muž razvalio grade, popalio, oteo sve, izagnao me, osramotio me. Crkao je - crkli ste i vi svi koji ste s njime! Na kolima vučeš vojskovođu, je li, banice? Nećeš, nećeš, tako mi Sotone! Moja je lešina - makni se od nje, ili ću i tebe poslati za tim tvojim tatom i palikućom! I Pekri je zbilja digao mač udarivši po kacigi, koja je s lijesa odletjela u blato. Ali mu je, na drugi zamah sablje, ruka klonula, kljenuta od strahovite pesnice. Dok su Pekrijevi ljudi ganjali i ubijali tko bi došao pod kopita njihovih konja, iz iste one šumice otkud je bio banuo Pekri dokasao je na cestu veći odred konjanika. Ogroman čovjek na konju, opazivši izdaleka što Pekri radi, prikuči se iza leđa pobješnjeloj pijanici. Šaka, teška poput bata, udari plemića po nadlaktici. Sablja Pekrijeva padne u blato - plemić okrene konja hripljući od srdžbe i iznenađenja. Badava je krenuo konja da se obori na došljaka - jer došljak je gospodin ban Ivan Karlović, zapovjednik četa kralja Ferdinanda. - Pobrat ćeš ti kosti svoje u blatu, huljo! - viče knez Ivan. - Momci, dršte razbojnike! Pekrijevi su ljudi za tren rastjerani i svladani. Pekri podbode konja da bježi. - Tu stoj, Lajoše Pekri, sram te bilo! Jesmo li pogani da kršćanskom čovjeku ne damo pod pokrovom pokoja? Lijepo bi mi ti vodio vojsku! Osvećuješ se, je li, mrtvom? A znaš li ti tko je bio ovaj mrtvi? Da se slože svi djedovi tvoji, ne bi bili vrijedni jednog prsta njegova, jednog daha njegova dok je živim bio. - Braniš rođaka, kneže, je li? - posljednja je poruga koju Pekri može dobaciti banu Ivanu. - Rođaka? Da, Lajoše Pekri, kad mi je mati bježala od Turaka, rođaci su joj dali zaklonište. Bila je moja mati njihova roda - i ja se ponosim da u meni ima krvi onih koji su čuvali klance naše i vodili narod od vremena prastarih kraljeva naših. Sav svijet znade Frankopane, Lajoše Pekri - Hrvati i Slovinci ih znaju od mora do ovih strana! Jesi li se ti tukao s Turčinom, jesi li ti držao Liku i Krbavu? Nisam bio uz ovoga koji je mrtav, drugačije sam mislio nego on; - ali što znaju razbojnici, kao što si ti, što je mejdan junački! Čast pokojniku - velik je muž bio! Daj mira mrtvacu; i ako se ne makneš smjesta, otjerat ću te od sebe zanavijek! Pekri promrmlja nešto kroz zube, ali se odmah izgubi sa svojom četom, razbitom i posramljenom. Ivan Karlović sjaše s konja i, podigavši iz blata kacigu pokojnikovu, otare je rukavom. - Oprostite, kneginjo, podivljao je svijet. A ja žalim za pokojnikom kao i vi. Nikad nije bilo takova junaka med nama! I ban Ivan, podanik i vojskovođa kralja Ferdinanda, poklonivši se duboko kneginji Katarini, pomogne joj do njenog mjesta iza lijesa. Poredali se kneževi konjanici i pop, preplašeni kmeti našli se opet uz kola sa lešinom. Ali sad jaše uz lijes straža počasna, konjica Karlovićeva. Knez Ivan stupa u svojim teškim čizmama, podupirući rukom kneginju, iza lijesa kneza Krste. Tako je, uz šapat pokleklih varošana, ušao sprovod u Koprivnicu. Odatle je kneginja Katarina otpratila kosti svoga vjerenika ili muža do Ogulina i Modruša. Na Modruš-gradu našao je knez Krsto, gonjen nemirom vremena također na svom posljednjem zemskom putu, pokoj groba.

XI.

Dvije su godine prošle. Građanski rat bjesni dalje - kralj Ferdinand okrunjen je u Budimu. Zapolja je razbit kod Tokaja, u kraljevstvu je potpuno bezglavlje. Turci su uzeli Jajce i sad godimice provaljuju u Primorje. - Biskup modruški Nikola morao je iz Novoga, kuda se je napokon, kao na sigurno mjesto bio preselio kaptol modruški, bježati pred Turcima na Krk. Gradi se frankopanski, od Modruša do Trsata, još drže, ali nema ljudi u njima da se priječi prolaz Turaka kroz doline - Vinodol je opustošen i popaljen, a lani su Turci doprli do istog Grobnika. Knez Bernardin živi na Grobniku. Otkad mu je poginuo posljednji sin, i ne živi zapravo više. Starac je u godinu dana sasvim klonuo - zubi su mu poispadali, noge ga ostavljaju, a najgore - u glavi mu nije sve u redu. Podjetinjio je sasvim; sjeća se nesuvislih zgoda svojega života, osobito iz mladosti; htio bi pričati o nečem - a prelomi se odmah, smiješa imena i događaje; muka je i slušati staroga čovjeka koji se je sasvim zgrbio, utanjio, skvrčio u se sa svim svojim udima - i ne zna zašto živi. A ne govori o smrti - spomene se gdjekad svoje matere Izote i njezine grobnice u franjevačkoj crkvi u Senju, no i to mu tek blisne izmorenim mozgom. Čita još uvijek mnogo, vid ga nije ostavio; - ono što pročita ne zapamti savezno. Kraj toga je svadljiv, hirovit, zna biti i starački zloban; gospođa kneginja Katarina, koja je kod njega na Grobniku, ima sto muka sa starčićem koji je postao djetetom - i po snazi i po umu. Preživio je Bernardin sve sinove svoje - na Grobniku su s njim dva unučića, ali ni ti ne nose frankopansko ime - Stefkovići su, po ocu, mužu pokojne kćeri Bernardinove, Veronike. Pomrle su i Magdalena, udata za Mađara Pongraca, i Beatrica, žena Korvinova i kasnije markgrofova; mrtvi su Matija, muž Sofije Heningove, pak Ferant, koji je bio oženjen s Marom Brankovićkom, i Krsto. Sam je ostao Bernardin od svoje loze, jer i kad ga baštini sin Ferantov, skrbnik će baštini biti kralj Ferdinand. Pod tu ucjenu Nijemci puštaju u miru starca; zatočenik na Grobniku i onako ne smeta nikomu. Jer ovo i jest pravo zatočenje. Ni na Grobniku više nema ljudi - potknežin, jednako star kao i Bernardin, par za silu oružanih slugu i ostalo samo žene. Muškarce je pojeo rat; puk je pobjegao i s polja Grobničkoga kad su lani pod Grobnik, haračeći, upali Turci. Očaj je zahvatio majke - u selima bilo je još nešto staraca i djece, ali sav je muški svijet ginuo u bojima i kreševima koja su trovala čitavu zemlju - od mora do međe bosanske, do Drave i još dalje, gdje Erdedi robe Pekrije, a Pekri Erdede, gdje se do istrage kolju Hrvati s Hrvatima, Ugri s Ugrima, a Nijemci i s Ugrima i s Hrvatima. Stali se po cestama javljati odrpani bokci, luđaci i luđakinje kojima se pomiješao mozak od straha, gladi i zdvojnosti. Tko da brani bijedan, od nerodice i pohare ratne podivljao puk? Kad su Turci netom bili pod Grobnikom, knez je Bernardin, sjetivši se svojih dana od bojeva na Krbavi, stavio na se gvozden oklop, opasao mač i htio sa ono par kmetova što su mu ostali, sa kosama i vilama, provaliti iz kule, odbiti Turke. A pao je pod samim oklopom od gvožđa! Morali su ga silom odvratiti od lude smrti! No kad je starac morao zatim kutriti na kuli i gledati s visa kako mu gore polja pod Grobnikom, sasvim mu se smutio um - odonda je još hirovitiji i sitničaviji. Nesreća je htjela da je izvan zidina ostala i mlada Luce, kneževo miljenče, djevojčica od šesnaest godina, unuka pokojnog prastarog kaštalda crkve, koji hvala Bogu nije ni doživio ove strahote. Luce je bila pošla da potraži svoju kozu. Turci su je uhvatili u gromačama, osramotili i izranili, iskrvavili i ostavili polumrtvu. Kad se je djevojka probudila iz besvijesti i ljudi je našli i doveli u kulu, um je siroti bio pomračen. Grčila se, pjena joj izlazila na usta - kričala u užasnim hropcima da je đavao u njoj. Svijet je lako vjerovao da ima opsjednutih od đavla; a Luce je, od djeda kaštalda, negda morala bila uhvatiti par hebrejskih i grčkih riječi - i te je riječi neprestano opetovala u svojim napadima. Na užas kneginje Katarine glas o opsjednutoj stao se širiti tako da su nesretnicu Lucu odbijali svi ljudi - nečastivi je u njoj i, dok ne izađe iz nje, prokleta je od Boga i izopćena od ljudi! Sam je pop Martin napokon popustio praznovjerju svijeta. Jutros su Lucu odvukli u crkvu, svezali i pop Martin je, pri gorućoj svijeći, nad nesretnicom čitao molitve. Imao je pop stare, rukom pisane liste iz davnih vremena sa kletvama kojima se izgoni vrag iz čovjeka. Kneginja nije htjela pustiti kneza Bernardina da prisustvuje zaklinjanju, ali se knezu više ne može dokazati ništa. Dva je sata stajao u hladnoj crkvi šapćući nešto pokatkad kroz svoja sasvim bezuba usta. I kneginju je potresao prizor. Luce se, preplašena tamjanom, svijećama i visokim glasom popovim, grčila kao nikad - krvava joj je pjena izlazila na usta, cijelo se tijelo trzalo, lice požutjelo, kao da je od davnog mrtvika. Uz popa stoji sa visokim križem dječačić u crvenoj roketici, kaštald pali tamjan, crkva ozvanja od vapaja ljudi. Pop čita, i sam sa strahom, čudnovate riječi obreda, kojih gdjekad ni ne shvaća - zazivlje sveca za kojega nikad prije nije čuo. - Glava njihova, čelo Ilijino, oči Izajije, usta Davidova - mir njihov da bude vsegda i vsim rabom Božjim! Sveti Sisine, obuzdaj tvojim strahom vraga, da slišešć ime tvoje ne imet oblasti duh zali! Pop se zanio u drevnu molitvu i, u očigled đavola napasnika, kričao i sam s luđakinjom. A sjetivši se iz svoga djetinjstva kletava o vukodlaku, upleo bi i njih u zaklinjanja koja je čitao s lista. - Iziđi iz ovog groba, đavle pakleni, dili se odmah u pusto misto, di orač ne ore ni sijač ne sije! Miješajući kletve, pop je napokon visoko podigao škropilo i tri puta zavapio prijeteći iza glasa: - Zaklinjem te, nečisti duše, zaprešćaju ti, ulože, vraže, duše zali! - Gospođa kneginja ne uzmože podnijeti - odvukla je na silu iz crkve kneza Bernardina. Vani je bar zrak i svjetlost. Popločanu terasu kule miluje zimsko sunce. Nema ni ćuha vjetra - bit će dan topao, prem su skoro Sisveti. Knez Bernardin stoji uz ogradu i gleda Polje - široko je, veličajno i sad kad na njem nit rudari rude kopaju, nit orač brazde ore, nit se loza zeleni, nit mandula cvate. Što misli knez? Sate je uz njega ovako gospođa Katarina. Gore, u gradu, ima slika Beatrice Frankopanke od talijanskoga slikara; dao ju je načiniti Bernardin kad mu je kći polazila za markgrofa Jurja. Kneginja Katarina vidjela je i zavoljela tu sliku - i svoju je nošnju uredila sasvim prema odori koju ima Beatrica. Ruho kao da je više od duvne nego od svjetske plemkinje - visoka bijela peča sa dva široka uglačana krila i crna, sasvim uska odjeća, zatvorena do vrh vrata. Tako se oblači i kneginja Katarina već dvije godine - a sad ima i onaj isti mirni, umni izražaj patnje na licu i u očima kao što je na slici Beatricinoj. Bila je žena najvećeg muža svoga vremena - a nikad se vrata bračne sobe nisu zatvorila za njima, nikad je nije zagrljaj plamene žudnje sjedinio s onim koga je toliko ljubila. Ta i poznavala ga je jedva - a vjenčanje samo bio je tek bolesni san. Vjerenica je vjenčana u smrti; udovica dok ni ženom nije bila! Katarina nosi svoju crninu i tugu sa smirenjem vjere i strpljenjem mučenice za koju nema života na zemlji - žrtvovala se je do kraja da bude uz ovoga starca, oca svojega Krste, i da polagano umire s njim. Jer kakav je i život ovo? Ova Luce, koja je poludjela od rata, ovaj poharani kraj, ovi ljudi što se lome u vječitom strahu i vječitoj bijedi? Grobnik je groblje; kao što je groblje i pusti Modruš, što ga čuva mrtav ban - - - Na terasi sjedi, pravije leži, u dugoljastoj pletenoj naslonjači, ohmeštrica Lucija. Ima joj preko devedeset - oglušila je potpuno, vid ju je ostavio, skvrčila se i ona, kljenuta je: ne može na noge. Njoj, koja je u djetinjskim danima uzgajala Bernardina, kao da je suđeno da preživi i starca, kako je on preživio sve svoje. Između starca i starice, koji su izgubili i pravo sjećanje na život, kneginja Katarina poput duvne milosrdnice samo još plaho čuva nit vanjskoga življenja - ustaje se, jede i spava po nekom redu; ali da nema ovo dvoje unučadi od Stefkovića, što se sad igraju na rubu terase, nikad ne bi grad odjeknuo ni od smijeha ni od jasne riječi. Kneginja moli, stara Lucija kunja cijeli dan, knez bunca nesavezno o svem i svačem - Grobnik je groblje živih. Bernardin, kao da je smislio nešto osobito, okrene se kneginji. Oči mu se zacakle od neke sretne zlobe kojom je često objavljivao svoje nesklapne misli. - Pop Martin čita iz stare pisane knjige. Sad su štampane - knjige. A ja imam jednu staru pisanu. Pop Ivan je pisao. Iz Vrbnika. I napisao je pod evanđelje: pisec bi hotel piti! Pisec bi hotel piti! Bezubi starčić uzvrpolji se u drhtavom, mljaskavom smijehu. I odmah odgega do Lucije. - Ona je sasvim gluha, ali Bernardin najradije njoj u uho viče svojim sipljivim glasom. - Znaš kako su se zvale ovakove vještice prije? Sad je Luce luda. Juresnice su se zvale, juresnice! Starac je kričao sasvim u uho Luciji, koja ga je jedva vidjela kraj sebe, a čula ga nije nikako. I pošto nije opazio ni tračka razumijevanja na njenom, od starosti sasvim prebrazdanom licu, povikao je što je mogao jače, još jednom: - Ju-re-sni-ce! Tako je svaki dan. I ne prođe časak, knez zove k sebi kćer: kneginju nazivlje svojom kćerju i, makar ju neprestano bocka i ne daje joj počinka od hira, ne može ni trenutka biti bez nje; jedva dočeka da joj istrese što od svojih doživljaja, koji se ukrštavaju, bježe, zapliću, postaju polumaštom. - Dvije su bile Jalže, da znaš, kćeri. Jedna Jalža koja je pošla za Celjskoga. I druga, kći Martinova - ne, nije, kći Beatricina. Prvu je otrovao Celjski, a drugu su otrovali kad je još sasvim mala bila. Udes Elizabete Frankopanke, koju je muž, grof Celjski, otrovao radi Veronike Desinićke, i rana smrt Jelisave, kćeri Beatricine i Korvinove, koju je Bernardin nekoć snovao napraviti kraljicom ugarskom, često su dolazili na pamet starcu. Radi Jelisave Celjske bio je planuo rat između Frankopana i Celjskih; za malu kćer hercega Ivaniša nije se pravo znalo od česa je umrla. Bernardin je, podjetinjivši, maštao mnogo o otrovima, spletkama, dvorskim poklonima i slavama. I sad je stao pričati kneginji Katarini kako je kao dvorski paž jedini on znao poljubiti ruku kraljici, kad su bili u Napulju da ju dovedu. Ali se odmah zameo i, bez ikakve veze, uzdigao pest i opet, sa bezrazložnim smijehom, zlobno prijeteći, mljasnuo u lice kneginji: - Avunculus noster^[10] - - A kad kneginja nije razumjela što hoće, Bernardin se rasrdio. - Avunculus noster, duka od Ferrare! - - I pošao je do djece zaboravivši da je uopće i nešto htio reći. Ništa, ništa nije ostalo od "muža neukrotive hrabrosti i smionosti", od čovjeka najvećeg uma i najsvjetskijeg odgoja među velikašima hrvatskim. Bernardin više i ne pita što se događa u kraljevstvu - i sina Krste sjeti se rijetko, zaboravljajući pače i to kako i po čem je na Grobniku s njim gospođa Katarina. Prišao je k djeci i promatra kako se igraju. Misli li uopće nešto? Pažljivo prati dječju igru. Dva se dječačića, dvije zlatne glavice rumenih obraščića, ne brinu ni za koga. Niti znadu niti slute da su jedini oni živi ovdje, dok oko njihove mladosti i njihove radosti lutaju sjene. Uhvatili se u kolo, hopsaju i pjevaju:

Miš mi je polje popasel, popasel,
Jojeh meni, jojeh meni,
Što budem žel!

Djeca su pjevala kiticu za kiticom dugu pjesmu o maci koja je pojela mišiće. Pak je došla lasica s lasićima, pak vuko s vučićima, pak medo s medićima. Najednom se knez uhvati s djecom u kolo. - Hadi, kćeri, hodil - zvao je kneginju. Poskakujući klecavim nogama, knez je doveo djecu do samog ruba kule. Uzdigavši drhtavu ruku, stao je među djecu i, hopsajući, u bezubom smijehu, starac je kćeri pokazao polje Grobničko. Garišta su još sura od požara turskog - u zimskom suncu, pust se kraj čini beskonačnim, zamrlim do krajnje mede zemlje. - Miš mi je polje popasel, popasel! Knez je pjevao hriptavim, prepuklim glasom, potancujući nožicama, koje su bile iskrivljene, grbave od starosti. Kneginju prođe smrtni trnac. Razumjela je. Iza jutrošnjeg zaklinjanja luđakinje u crkvi, iza razora što ga je donio rat, ovo bijaše preužasno. Silni knez Bernardin, u blesastom grohotu djeteta, plesao je sam nad propašću svoga roda i imanja! Dva mjeseca kasnije razveseljen je bečki dvor viješću da je i "stari vuk" mrtav.

1. unius sessionis (lat.) - s jednim selištem, tj. siromašni plemić
2. locumtenens (lat.) - vršitelj dužnosti, namjesnik
3. Crni Jovan - Jovan Nenad, sudjelovao u borbama između Ferdinanda i Zapolje.
4. riječ je o papi Klementu VII.
5. plural veličanstva - običaj da carevi i kraljevi za sebe govore "mi" mjesto "ja"
6. in articulo mortis (lat.) - u času smrti, na smrtnoj postelji
7. sub Jove (lat.) - "pod Jupitrom", tj. pod otvorenim nebom
8. bellum civile(lat.) - građanski rat
9. barbata (lat.) - vrsta orla; topovska kugla s gorućim repom
10. avunculus noster (lat.) - ujak naš