Vuci/1

← Vuci

Vuci —  1. autor: Milutin Cihlar Nehajev

2. →

I.

Prvih dana mjeseca lipnja g. 1514. ljubljanski je biskupski dvor oživio nenavadnim životom. Potvrdili se glasi da će prije polovice mjeseca u Ljubljanu stići sam cesar Maksimilijan, da bude bliže četama koje su se utaborile kraj Gorice i odatle upadale na mletačko zemljište. Vojna traje već od zime i cesarske su čete imale lijepih uspjeha; ali Maksimilijan traži više, hoće Vicenzu i Veronu; cesar je željan slavlja, sit maloga rata^[1], pak je radi toga i svojim vojskovođom četa u Friulanskoj namjestio Krištofora Frankopana, kneza krčkog, senjskog i modruškog, imenovavši ga vrhovnim upraviteljem Kraša. Maksimilijan voli nagle i blještave uspjehe, premda ga je majka rodila više pjesnikom nego vojnikom;^[2] čarkanja s Mlečanima zavlače mu se predugo pa vjeruje da će svojim dolaskom uskoriti odlučnu pobjedu. Ljubljanskim vojničkim i crkvenim poglavarima cesarov je posjet zadao važnih briga; treba dostojno smjestiti Njegovo Veličanstvo i pratnju, brinuti se za prehranu ljudi i konja. U biskupski dvor stadoše stizati golemi kovčezi suđa i ruha; biskupov je majordomus imao pune ruke posla. U kakvu sjaju putuje cesar i kako će biti teško zadovoljiti istom njega, vidjelo se već sada kad je pred tri dana, da izvrši posljednje pripreme za doček cesarov, stigao u Ljubljanu uzoriti gospodin Matej Lang, plemić od Wellenburga, kardinal i biskup krški, glavar diplomatske kancelarije i prvi doglavnik cesarov. I biskup i kanonici čudom su se začudili kad je sa gospodinom kardinalom ujahala u dvor čitava četa vitezova na sjajno opremljenim konjima i u ruhu koje bi priličilo najbližoj pratnji vladarevoj. Bilo je tude pedesetak plemića u najskupocjenijim odorama, kao za pir, čitava četa literata i pisara, ljudi od pera i duha, glazbenika, crtača i lakrdijaša, a napokon i četiri kočije sa gospođama. Ljubljana je obično pusta; u cijelom gradu nema ni pola stotine pravoga puka; otkad su se turske čete, prodirući iz Like, znale javiti kod Brežica i Metlike, svijet se preplašio i u gradu ostali samo oni koje je na to silila služba. No sad je i okolišno plemstvo listom navrvjelo u Ljubljanu da se pokloni cesaru; pa tako je inače mrtvi i strogi grad sasvim izmijenio svoje lice. Od same gospodske služinčadi napuni se ulica, a šarena četa kardinalova pobuni sasvim mir mrkog i turobnog doma ljubljanskog crkvenog poglavice. Gospodin kardinal, odmorivši se, odmah naredi da ga čitava njegova svita prati na ophodu gradom; i Ljubljančani, navikli jedino na patrole zlo hranjenih i lošije obučenih vojnika, mogli su zbilja naslutiti što znači sjaj dvora, kad već kancelar cesarov imade ovako blistavo dvorjanstvo. Izjahali su u baršunu i biserju, s nakitom kojemu nije bio vičan grad uredâ, vojnika i svećenika; gostili se rastrošno i bučno; glazba je pratila razgovor kod ručka; kod biskupskog stola orile se pjesme i bacale dosjetke, o kojima su kanonici u potaji šaputali da se nimalo ne slažu sa dostojanstvom čelosjedećega kardinala. Mlađi se popovi po sakristijama upuštali u žestoke dispute o tom kako ovaj presvjetski nastup Njegove Uzoritosti nije nipošto u skladu sa propisima evanđeoskoga siromaštva. Znalo se koliko su to i u Augsburgu zamjerali kardinalu mlađi svećenici, okupljajući se na prosvjede koji bi mogli zaprijetiti raskolom u samoj crkvi. Ali gospodin kardinal Lang nije priznavao ni trunka od zahtjeva nove i strože struje, kao što nije priznavao uopće ničesa izvan volje svoje, možda i cesarove. Na dvoru je svemoćan - i živi i postupa onako kako mu zapovijeda njegova gospodska i gospodujuća priroda. Bilo je na dvoru velmoža što su se rugali nedavno poviteženom plemiću koji je tek milošću carevom patricijat zamijenio plemićkim grbom. No nije šta reći - kardinal zbilja umije živjeti gospodski i najgospodskije. Na svojim putovanjima u Ferraru, Milan i Rim još se više priučio sjaju i rasipnosti; govorkalo se da se pred svijetom hoće držati kao "drugi car", a svi lihvari od Nürnberga i Augsburga do Mletaka poznavali su nezasitnost kardinalove mošnje. Nije bio samo prvi savjetnik nego i prvi drug i prijatelj cesarov; njegove moći bojali su se i oni koji su ga gledali svisoka radi niska roda. Taj nedostiživi u svojoj moći dostojanstvenik smio je, prezirući sve, živjeti i uživati kako i što je htio. Njegov se um ne da nadomjestiti u državnim poslima - to je priznavao svatko - a cesar, i sam nepažljiv i lakouman u stvarima novca, voli prvog dvorjanina, koji svojim raskošnim gozbama, podupiranjem umjetnika i humanista, priređivanjem turnira i trionfa ugađa najživljoj strasti cesarovoj. Matej Lang nesumnjivo je prvi čovjek u Carstvu, koje se doduše nije prodičilo slavom rata, ali je sve sjajnije po vezama rodbinskim i diplomatskim. Gospodin kardinal razumije se najbolje u dvorske igre i državničke spletke - tko da se opre čovjeku od kojega zavisi milost i nemilost cesarova, mir i rat s dvorom? Pa tako i sva šaputanja u Ljubljani nisu prelazila uskih granica svećeničkih ćelijica i skromnih domova ono malo građana obrtnika. Na kraj kraja nitko i nije mogao smatrati Mateja Langa crkovnjakom, a pogotovu ne teologom. Sin patricijske porodice u Augsburgu razumio je svoje vrijeme; sav ugreznuo u ono humanističko oduševljenje koje su zaštićivali pape, podigao se do najviših crkvenih i državnih časti samo svojim svjetskim duhom i diplomatskim darom. Od pisara cesarske tajne kancelarije postao je u malo godina plemićem, biskupom, kardinalom - služio je cesaru u najzapletenijim pregovorima, pleo niti s Francuskom i s papom, rovao i napola vladao na sjeveru Italije, vojevao i mirio se sa Sinjorijom mletačkom, ulagivao se i zapovijedao, kupovao duše i varao vijeća; sve sa jednim ciljem da proširi granice Carstva do praga Venecije, a možda i dalje. Obitelj je kardinalova ugledna i bogata; cesar ga pomaže ogromnim darima, gomilajući za nj dohotke crkvenih i svjetskih imanja. Istina, sve to guta rasipnost kojoj nema mjere. Kardinal u svojoj okolini kao da hoće oživiti običaje Leona X. i Aleksandra VI. - njegov je stol vazda spremljen za ljude duha i moći, njegovi dragulji i zlatnina imadu bajoslovan glas i u istom onom Augsburgu koji je glasovit sa svojih zlatara. Prsten i križ njegov umjetnine su neizrecive vrijednosti; u njegovoj su plaći najbolji drvoresci Njemačke; kupuje stare rukopise, voli stihove i umne riječi; drži oko sebe i skupo nagrađuje čitav dvor veseljaka i lakrdijaša, ulizica i umjetnika. U što vjeruje? Vjeruje valjda najviše u sebe samog. Nije bila nikakva tajna da je u skupu svećenstva jednom oštro napao na moraliste, koji su mu spočitavali da u političkim stvarima ne poštuje savjesti. "Kakva savjest?" zapitao je prezirno, planuvši svojim prodirnim očima. Njegova lukavstva bojali su se i najprepredeniji protivnici. Ni Sinjorija nije ga umjela zavesti svojim zakučastim frazama ibis redibis. U Milanu i u Rimu jednako su poštivali vještinu ovog patricijskog potomka, kojega je cesar slušao u svemu, kao što su se i trudili da, ugađajući kardinalovim slavohlepnim žudnjama, zadobiju njegovu sklonost i, darujući kardinala, osiguraju sebi prijateljstvo Maksimilijanovo. U Njemačkoj, a i u Italiji, mnogi su vjerovali da bi Matej Lang mogao doći i do najviše časti u crkvi. Ali bijaše i zlogukih proroka koji su sumnjivo motrili svu ovu "pogansku" raskoš i cesara smatrali slabićem koji se dade voditi od nadutog skorojevića. Ovi se bojahu za budućnost - no u ovaj čas Matej Lang je na vrhuncu svoje moći i njegova se riječ pobožno sluša kad, sav zažaren, sipa svoje dosjetke kod bogatog stola i kad, sav zamišljen, govori u pero svojim pisarima. Tako i sada, literat Jakob sa strahom čeka na riječ svoga gospodara. Literat Jakob brine se uvijek da svakoga jutra za vremena upozna dobru ili zlu volju gospodina poglavara cesarske kancelarije. U biskupskom dvoru znade se od jučer da se je nešto dogodilo što je kardinala odaljilo od njegova vesela stola. Prekjučer je, usred noći, banuvši zakucao glasnik na vrata biskupskog dvora i tražio da ga smjesta puste k Njegovoj Uzoritosti. Pisma su glasnikova bila ispravna; šalje ga gospodin Ivan barun Augsburški iz tabora cesarske vojske. Nitko u dvoru ne može pogoditi što li je glasnik dojavio kardinalu, koji ga je odmah u noći primio; no od jučer biskupski je dvor utihnuo. Njegova se Uzoritost nije ni makla iz svojih odaja, a pratnja se razišla kud kamo. Uz kardinala ostali su samo pisari, nu i od njih jedini je literat Jakob imao pristupa u radnu sobu kardinalovu. Što se je moglo dogoditi? Da se nije što ponesrećilo vojsci? Da nisu iznebuha Mlečani ponudili mir? U tamnim hodnicima dvora nagađa se koješta; ali kardinal je preveliki gospodin i ima svojih tajni, kojih ne kazuje nikome. Samo je jučer dao oglasiti da svaki čas može u Ljubljanu stići njegova sestra, grofica Apolonija Frankopanka, žena grofa Krištofora, i naložio da za nju spreme sobe. Jutros kardinal je pribivao ranoj misi i sad već od sedme ure radi s gospodinom Jakobom. U crvenoj odaji sa brokatnim tapetima na stijenama, koje su prerušene upravo za gospodina kardinala, literat sjedi do širokog prostranog stola i hvata perom riječi koje mu na mahove govori kardinal. Posao ne ide pravo od ruke; kardinal se često ustavlja u udupku prozora, pod sve jačim trakama sunca lipanjskog jutra; zamišljen je i zaboravlja na prekinutu izreku. Na njem je crvena svilena halja koja siže nešto preko koljena i svećenička četverouglasta kapa - sav mu je ures u prstenju, koje se načas zasja u suncu prejakim blijeskom. Stasa je srednjeg, pače nevisokog, ali izraz samoga njegova lica kao da ga uzdiže za čitavu glavu. Dva siva, oštra, rekao bi grabilička oka vire pod gustim, u sredini gotovo sasvim sraštenim obrvama. Kosa nema sjedina; obraz je mladenački, ali ne bjeloputan; krupan nos ima na pregibu kod očiju čvrsto izdjelano sedlo, a nosnice su široke i ćutljive. Nad stisnutim, uvijek nešto porugljivo naškubljenim usnicama porasli su podstriženi brčići, a podbradak je muškarački rezan u dvije pole, sa kožom od brijanja hrapavom. Ispod kape kraj ušiju vire uvojci crne kose - te samo brazde ispod očiju i pod uhom kazuju da je taj čovjek, još tako svjež u čitavom svom obličju, mnogo doživio i proživio. Hoda naglo i sigurno, kao da hoće utisnuti stopalo u drvo poda, ruku mirno spuštenih; lice gleda u svijet kao da zapovijeda i bez riječi. Pisar pozna naviku svoga gospodara i strpljivo čeka kad će kardinal nastaviti ovo, već treće pismo. Ni u jednoj od napisanih poruka još nema ničesa po čem bi se moglo saznati što je kardinala prisililo da jučer sebi uskrati svaku zabavu. Stanka je ovaj put duga. Kardinal je stao kraj prozora i zagledao se nekud iza krovova nižih suprotnih kuća, kao da je i zaboravio na čovjeka pokraj sebe. Časi prolaze, ura na crkvi izbija lijeno i škripući osam sati. Sa ulice začuje se buka. - Neka Johan pogleda dolje, šta je. Sakupljaju se ljudi. Literat Jakob pođe da izvrši nalog i vrati se za tren. - Nosiljka je. S pratnjom. Mislim da ulazi gospođa grofica. - Ah, ona je! - šapne kardinal. - Kasnije ćemo dalje, Jakobe - okrene se zatim k pisaru i mahne rukom. Dok još Jakob nije ni sabrao svoja pera, otvori vrata mladić u plemićkoj nošnji, a u sobu više uleti nego uđe gospođa, stasita crnka, u putnom plaštu, živahna i brza. - Zdravo, šurjače dragi! Je li, meni se niste nadali! - O, Gjakobina, poštovana rođako moja - i kardinal se nakloni poput pravoga dvorjanina, ljubeći ruku gospođi. - Skočila sam odmah k vama. Apolonija će morati leći, strašno ju je izmorio put. Sva je slomljena od napora i žalosti. - Idemo odmah k njoj. Potrebno je da govorim s njom što prije. Svaki čas mogu da uđu u grad prednje čete Njegova Veličanstva, pa neće biti kada. - Kako? Zar dolazi cesar? - Ah, da, ti i ne znaš. Dolazite iz Kranja, je li? Ali zaboga, čemu to! Kardinal se malo uzrujao jer su se na vratima pojavila nova lica. U dugu crnu kutu odjeveni čovjek pomagao je ženi koja se mučno borila da ne klone od napora. Iza vratiju, koja su ostala otvorena, ustavile se dvije gospođe, dok je čovjek u crnom, očito liječnik, nastojao da bolesnicu brižno dovede do prvog stolca. - Ovo nije bilo nužno, premila moja gospođo sestro! - priskoči i kardinal da pomogne ženi. - Dobro mi došla! Samo se odmori, odmori! Ah, Bože moj! Apolonija Frankopanka jedva smože da pruži bratu ruku i izljubi se s njim. Diše teško i ruke joj dršću Gjakobina, od plemena Dragišića, žena kardinalova brata Ivana, i liječnik brinu se oko nje i savjetuju da se najprije okrijepi snom, jer su putovali od rane zore. I kardinal je sada, kad ju je vidio ovako satrvenu, istoga mišljenja. - Ne, ne, hoću da odmah govorim s tobom. Izdržat ću. I najednom ju zaliju suze. - Ostavite me, ostavite nas nasamo. O, moj velikopoštovani gospodine brate, u kakvoj se tuzi moramo naći!

II.

Kad su ostali sami, grofica se, proplakavši čas-dva, ipak malo smirila. Skinula je visoku njemačku kapu sa zlatnim pervazom, u kojoj je bila doputovala, i ogrtač od smeđeg pliša, opšiven na rubovima tankim krznom. Bez kape, njeno se lice još ljupkije isticalo pod vijencem bjelkastoplavih uvojaka, sasvim svijetlih u obilnom suncu, koje je ispunilo čitavu sobu. To je lice bilo gotovo obraz djeteta - bjeloputno do prozirnosti, sa nekoliko jedva vidnih žutih točkica na sljepočicama, okruglo i sitno, u svoj bljedoći i sada sasvim mlado, djevojačko. Između brata i sestre na prvi pogled i nema sličnosti - samo su oči jednako bistre i odlučne kad se na njima pojavi sjena zamišljenosti. Apolonija popravi kosu rukom, koja bi mogla biti ruka djeteta, i pogleda brata očima u kojima su se zrcalile sve muke iščekivanja. - Još jedanput ti pozdrav, uzoriti gospodine brate. Put moj bio je težak, ali nisam smjela kasniti. Kakove nove glase imate ovdje? - Slaba si, sestro, bilo bi bolje da se odmoriš najprije. Spremljen je stan za te i za tvoje. Nova nema ništa ni zla ni dobra, ali je zlo da se uzrujavaš. - Ne, ne gledaj na mene. Još se nisam sasvim oporavila od bolesti, a sad i to noćno putovanje - no još više bih se trapila da ne mogu govoriti s tobom. Da li je tko došao iz tabora? - Sve što znam rekao mi je čovjek poslan od Ivana Augsburškog. Žalosno je, ali nije najgore. Apolonija se ne uzmože svladati, premda se vidjelo kako se bori da ne pokaže svojih suza. S mukom makla se od stola i gotovo pala o vrat kardinalu. - Brate, premili, dragi! I opet je, shrvana, klonula i zapala u tiho jecanje. Kardinal je stajao nad njom i trudio se da što spokojnijim riječima svrne razgovor od tužnih usklika na mirno tumačenje. - Ne muči se uzalud, sestro. Treba sve dobro promisliti i udesiti što skoriju pomoć. Suze ne pomažu. Ti si preslaba za razgovor. Mogla si i pričekati - čemu putovati noću? Ležala si tjedne u Gorici, pa nije ni trebalo da se seliš u Kranj. - On je htio. - Ne valja gubiti sila. Zar ste putovali cijelu noć? - Nismo. Morali smo prekinuti kod fratara u Loki. Kardinal, čekajući dok sestra u ovoj sitnici razgovora zaboravi na plač, ostavi sestru i pošeće sobom. - Dakle, poslušaj. Vijesti su neugodne, ali napokon, u ratu se ne valja iznenađivati ničim. Razumio sam iz poruke glasnikove da nije teško ranjen. Ispod djetinjskih prstića Apolonijinih, koji su se pružili na stol i sakrili oči pognute njezine glave, začuje se opet jecaj. - Ovako ne možemo govoriti, sestro. Umiri se - rekne kardinal tvrđe. - Čuj me, ja sam jučer dosta razmišljao o svemu tome. Napokon je grofica otrla suze i uspravila glavu. Brat je s njom govorio namjerno hladnije - bojao se njene mekoće i njene "slabosti ljubavne", s koje ju je znao koriti odavna. Volio ju je i žalio veoma, no sad, kad je trebalo odlučiti, učiniti nešto - u njem se javio državnik koji razlaže i dokazuje, smišlja i računa bez obzira na to da li se ova teškoća tiče njemu toliko bliske sestre. Gotovo se ukočio u svojoj šetnji, samo da razgovoru dade smiren i razuman prizvuk. - Ja dosad znadem samo to da je grof Krištofor pod Goricom ranjen i zarobljen od nekoga mletačkog kapetana ili proveditura, Vitturi mu je ime. Kad sam sve promislio, mogu ti reći, sestro, da se za muža ne boj. Venecija neće učiniti nikakva zla momu rođaku i sinu Bernardina de Frangepanibus.^[3]Nadajmo se da tvoj gospodin muž nije teže ranjen; a po vijestima vidim da nije ni bilo veće bitke, nego se radi o zasjedi. I ako je ranjen, Mlečani imadu dobrih liječnika, boljih nego mi. Njegovat će ga. To je prvo. A drugo, ja sam odmah poslao čovjeka cesaru. Njegovo je Veličanstvo već obaviješteno o svemu što se dogodilo. - Kako? Kardinal stane. - Dakako, zaboravio sam, Gjakobina mi je rekla, vi ni ne znate. Cesar nije daleko od nas, svaki čas može sa pratnjom stići u Ljubljanu. Možda ću još danas, a najkasnije sutra potanko govoriti s cesarom. Zar te moj čovjek nije obavijestio o tom? - Nije. - Valjda ste se minuli na putu. Zasad je potrebno najprije da tajimo sve. Nevolja nije samo Frankopanova. Gjakobina dakako zna - moraš ju uputiti da ne pripovijeda odviše. Živahna je i teško šuti. Ni tvoji najbliži ljudi ne smiju znati ništa. - Kako ću onda doznati gdje je moj muž? - Sad nema druge, treba čekati. On je sam kriv što moramo ovako. Moram ti i onako reći neke stvari koje me zabrinjuju. Tvoj gospodin muž imao je od cesara najveću vlast u vojsci. Cesar je znao koliko će straha zadati Veneciji. Gospodin Krištofor je vanredan ratnik - razumije se u svoj posao. Imao je i dosta četa. Nekoliko puta tukao je najbolju mletačku konjicu. Sve to mi znamo. Znamo da je bio došao do Udina, da je vojska vjerovala u njega, da je Sinjorija strepila. Poslali su protiv njega Savorgnana i Alviana, a ja znam vrijednost ove gospode. Gospodin Krištofor je prijetnja koja izazivlje. Ali tvoj muž - to ti moram otvoreno kazati - vodio je rat kao da ga ne vodi za cesara, nego za sebe. Grofica Apolonija htjede da prigovori, ali kardinal mahne rukom. - Ne prekidaj. Znaš koliko ga cijenim. Kad si htjela poći za nj, nisam li stajao uza te i uz njega? U miru je uman, u ratu smion. Znamo, znamo! Ali je prenagao, preponosan, pregrub. Na dvor ni ne šalje izvješća - za poruke se ne brine. Kad mu se je ono dogodila prošasta neprilika, pitali smo čemu je išao podsjedati Osoppo. Što ga sili da uvijek četuje, a neće da samo zapovijeda po našim uputama? Zašto ratuje sam, uhađa sam, traži opasnost? Vrhovni je vojskovođa na Krašu, a oblači se kao seljak, da sâm pronađe ulaz u mletačku tvrđavicu! Danas piše građanima svečana pisma i u ime cesarovo pozivlje ih na predaju, a sutra se poput uhode penje na litice da ih prevari zamkom koju bi mogao izvesti i zastavnik, bez pogibelji života za vođu. Uvijek čarkanja, uvijek ta nadmetanja, ta zalijetanja u šakački boj. Gospodin Krištofor je - - Junak! Junak! - klikne najednom grofica i u lice joj navali sva krv. - Ne govori tako o njem; vi ne razumijete njega, ja ga poznam! Slabo žensko kao da je u tren zadobilo snagu. Kardinal se ne začudi provali strasnog čuvstva kod svoje sestre; on je te provale poznavao iz danâ prije vjenčanja sestrina s Krstom i kao onda, i sad je po njima u njoj prepoznavao sebe samoga. - Mir, sestro draga - nastavio je blaže - on jest junak i vitez najsmioniji, cesar zna to i poštuje. No shvati i razumij, ne misle tako svi. Vojnici su uvijek najzavidniji ljudi; kako da ti rečem? Na dvoru nisu zadovoljni što grof Krištofor ratuje na svoju ruku, po svojim hirima - ove riječi kardinal naglasi jače - bez obzira na poruke koje mu se šalju, bez obzira na suradnju s onim ljudima koji su mu pridani kao savjetnici i suradnici. Moj svak je, oprosti da ti kažem, divlja krv! U četiri mjeseca tri rane! Nije ovo prvi put što se uzrujavamo radi njega. Ta nije li se pred par tjedana bio upustio u sasvim suvišan okršaj s venecijanskim predstražama; nije li, ako i ne jako ranjen, jedva iznesen živ iz boja? A čemu je trebalo da onako okrutno kazni Mozance? - To nije istina, brate. Mlečani su izmislili da je moj muž dao oslijepiti starce u Mozani! - Ne, nije izmišljeno. Cesar se je dosta naljutio radi toga. - Valjda vam nije išlo u vaše račune - prigovori tiho Apolonija. - Nemam s Mlecima zasada još nikakvih računa na koje ti misliš. Ne mirimo se. Ali ti Frankopani nemaju u ratu nikakve mjere. Harače i bjesne. Cesar ne voli da se rat tako vodi. Grofica podigne glavu. - Ja ću sama poći do cesara da obranim muža! Kardinal stane i upilji pogled u sestru. Na njenoj bjeličastoj, sitnoj ruci, koju je bila podigla sa svojim riječima, zadrhtala je modra žilica. Žena bijaše prelijepa u svojoj prijetnji. Ni bolest ni umor nisu mnogo naškodili toj čudnoj djevičanskoj ljepoti, koja je na cesarovu dvoru zaluđivala velmože. Još kad je prije svoga prvoga braka sa Julijanom grofom Lodronom kao dvorska gospođa svuda pratila cesara i cesaricu, daleko je bio pukao glas o toj ljepoti. Šaputalo se da je patricijska kći dirnula u srce i samog cesara. Brat je Matej šutio na sve te glasine - nije se uzrujao ni onda kad su zavidnici proširili govorkanja da je Matej Lang, tajni pisar cesarov, imao nagli svoj uspon zahvaliti ne samo svomu umu i svojoj državničkoj spretnosti nego i djetinjskom obrazu zlatokose Apolonije. Rastrošnom mladom diplomati i dvorjaninu nisu bile ni neugodne ove glasine. Cesar je volio ljepotu - ali sva govorkanja nisu iznosila nikakvih točnijih navoda. Uhađalo se mnogo, ali u istinsku tajnu nije prodro nitko. Cesar je poklonio prebogat miraz kad se je sestra Matejeva udavala za grofa Lodrona. Matej Lang, izvježbani čovjek dvora, nije ni časa pokušavao da uđe dublje u tajnu o kojoj je slutio da bi mogla postojati. Cesar je, i pri drugoj svadbi, s Frankopanom, Apoloniji darovao Pazin i Kopar. Njen je brat neprestano rastao u moći, imetku i ugledu - čemu da i pita nije li cesar, obožavatelj žena, doista i posegao za ovim plemenitim plodom augsburške patricijske porodice, za Apolonijom, koju je uzalud snubio sam herceg bavarski? No sad, kad ju je vidio pred sobom ovako spremnu da sama govori s cesarom, kardinal je u svojim vlastitim očima osjetio nešto kao podsmijeh. Da li je vitez Maksimilijan zbilja nekad bio ljubavnik ove ženice, koju kardinal kao sestru toliko voli, ali i tako malo pozna? Tko zna? Kad mu je sestra, makar bolna, ovako krepko izrazila svoju volju i sigurnost da pođe k cesaru, kardinalu se pričinilo da je ova ljepotica, tako nježna obličja, prava sestra cijele njegove unutrašnjosti. Ona hoće da mu pokaže svoju moć - ona zna koliko njezine riječi mogu vrijediti kod cesara! Sjene prošlosti kano da su bljesnule pred kardinalovim očima - okrenuo se i čas zažmirio da čvršće sakupi svoju slutnju. Trajalo je samo hip - no kardinalu bili su ugodni takvi časovi, kad se kano u blijesku osjeti nešto što odluči možda više od svih velikih riječi i događaja. Zato nije ni svoje slutnje odao ni u kakovoj jasnijoj riječi, ni u kojem pitanju. Apolonija je, za tren, opet postala za nj ožalošćena sestrica i kardinal ju je tješio govoreći još polaganije. - Učinit ćemo za tebe sve što je moguće. Poznaš cesara - on ima svoju voljicu. Lako se priklanja jednoj misli i lako ju ostavlja. Prigovarali su radi grofa Krištofora ostali vođe; mnogima nije pravo što smo se toliko sprijateljili s tim rodom iz divljeg kraja; prigovarao je grofu i cesar. Nastojat ću da razuvjerim cesara. Prije svega ne smije da se odveć uzbuni dvor, da se prenaglo šire zle vijesti. Ako se prerano dozna da je grof Krištofor zarobljen, šaptat će se o porazu. Tomu treba izbjeći. Grof je zarobljen petoga ovoga mjeseca - iz Venecije brzo ćemo doznati daljnji njegov udes. Ne znam kako će se odlučiti o kasnijem ratovanju - zato cesar i dolazi amo. Ali Venecija treba mir. Bila je pritisnuta i neće se izlagati skrajnostima. Grof Frankopan - kardinal uzme govoriti sasvim državnički i nazove svoga svaka prezimenom, kao da se radi o izreci diplomatskog spisa - grof Frankopan jest danas zarobljenik Sinjorije, ali u stvari on je talac i ništa više. Grof će, to je sigurno, biti držan u časnom sužanjstvu. I mi imamo takvih sužanja. Ako se ne varam, također grof Bernardin drži u svojoj vlasti nekog mletačkog viteza - Sinjorija nam je već dosađivala radi njega. Pregovarat ćemo i pogađat ćemo se. - Oprosti, gospodine brate, i hvala na utjehi - ali meni je prvo do toga da znam što je s mojim mužem. Gdje je? Da li je teško ranjen? Da li ga liječe? - Patientia! Patientia! Čekajmo. Od petoga prošla je već gotovo nedjelja dana; Sinjorija će sigurno dopustiti grofu da piše tebi ili nama. Možda i Bernardin imade kakvih vijesti. Krištofor nije zarobljenik iz slučajnog boja - na nj su vrebali, pa će ga i čuvati kao zalog. A Venecija ima mnogo računa s Frankopanima. - Toga se upravo i bojim. Mnogo sam slušala o tim starim računima. - Sve to samo izgleda nepovoljno, na prvi mah. No, razmotrimo, sestro. Zarobljenik je prvi vojskovođa cesarov, njegov otac i njegova braća drže kule i gradove u najbližem susjedstvu Venecije. Nije ona samo jedanput osjetila njihov zub. Sinjorija se neće s Frankopanima posvaditi do krvi. A ni Frankopani nisu uvijek bili neprijatelji Sinjorije - ima tu dobrih i starih veza - otac Bernardinov primljen je u mletačko plemstvo. I mi nešto znamo o tim njihovim vezama. Bernardin škilji uvijek na dvije strane. A napokon - možda i nije daleko mir između dužda i nas. - Oni će se osvetiti mome mužu. Mrze ga. Strah me je da će Krištofor platiti za oca i za djedove! - Ne poznaš Venecijanaca. Njima je do trgovine, do prolaza zemljom frankopanskom. Kad cesar rekne svoju, dužd će i vijeće poniknuti nikom. - Hoće li cesar reći? I opet je, u šutnji jednog časa, zabljesnula između brata i sestre ona davna tajna. No tu su šutnju odmah prekinule trublje, koje su se oglasile izdaleka. - Ah, već idu ljudi cesarovi! Hitim da se spremim. O podne ću te obavijestiti, sestro! - Bog ti platio, brate, tebi i cesaru! Kardinal pruži grofici ruku i pomogne joj na hodnik. Trublje zaječiše po drugi put, najavljujući dolazak Maksimilijanov.

III.

- Što je rekao? Gjakobina dočeka rođaku nestrpljivim pitanjem, zabavljena raspremanjem kovčegâ i torbakâ koji su napola zapremili sobu. - Mnogo me je utješio. Govorit će s cesarom. Samo da je moj gospodar živ i zdrav! Ah, sveti Krištofore i sveta Apolonijo, ne ostavite me u žalosti mojoj! Grofica je klekla pred drven oltarić sa klecalom, koji je već bio postavljen u uglu sobe. Gjakobina zna koliko grofica treba ovu stalnu molitvu, pa je od svih stvari najprije raspremila i sastavila ovaj oltarić, koji je grofica vukla sa sobom uvijek i na svakom putu. Povrh klecala i pulta bila je na njem trokrilna slika na drvu: u sredini Sveta Djevica, a po stranama svetac i svetica, zaštitnici muža i žene. Sv. Krištofor, širokih pleća i bradat, upro je pogled u nebo, a sv. Apolonija gleda sa poniznom, djetinjom smjernošću Djevicu. Slikar je u oba lika unio očite crte sličnosti - grofica, dok je molila pred oltarićem, vidjela je - u obličju sveca - živ lik mužev. - Hvala ti što si se sjetila da postaviš oltar. Molitva je jedina moja utjeha. I hvala Bogu da imam tebe uza se - ti si od tvrđeg soja. - Ah, molim te - uzdahne Gjakobina - što vi svi znate o tom kako sam se ja napatila u mladosti. Pričala sam ti svoje djetinjstvo - sam boj, krv, oskudijevanje, požar. I bijeg iz rođenog doma! Ovdje u Ljubljani već narod govori moj jezik^[4] - no kako sam još daleko od onoga rođenog gnijezda! I nikad ga valjda neću ugledati - nikad vidjeti vrh naše kule! Dobro su se paše ugnijezdile u njoj. I treba biti tvrd da se ovo podnese! Gjakobina Langova bila je rođena Hrvatica. Dragišići, njeni očevi, imali su svoje imanje kraj tromeđe bosansko-hrvatsko-dalmatinske. Turska bujica istjerala ih je iz domovine i lišila imanja; Dragišići, izgubivši sve osim života, sklonili se u Veneciju. Tu je Gjakobina upoznala Hansa Langa, brata Apolonijina, zlatara na glasu i pustolovnog trgovca sa istokom, koji je preko Venecije utirao put njemačkoj robi. Dragišićka bila je, i djevojkom, sasvim neobična, moćna ljepota. U licu smeđa, gotovo crna, palila je svojim žarkim crnim okom sva srca. Visoka, koščata, sa crnački crnom, ali ne besjajnom kosom, govorila je i ponašala se gotovo muškarački. Gordi žar, koji se je očitovao u živahnim njezinim kretnjama, a možda i premoć duše zapovjedne i smione, koja se je banila u ljepoti ženi, učiniše da je bogati novčar i sin augsburških patricija, ma i protiv volje svoje familije, doveo u svoj dom kao ženu to "divlje čedo", koje su njegovi prijatelji nazivali čas "makovim cvijetom" čas "zlatarevom crnicom". U njemačkoj obitelji Gjakobina se osjećala tuđinkom jednako kao što je crna njena kosa bila stranom među plavim Njemicama, kojima se gdjekad regbi bljedožuti pamuk spliće vrh čela. Pogotovu joj je teško sada kad je neuspjeh u poslu i zapletaj rata prisilio Hansa Langa da ostavi Veneciju i nastoji kako bi se kod kuće oporavio od gubitaka. Sinovi staroga Langa nisu obični ljudi - svima je udes čudesan; jedan je i kod engleskog kralja dospio do visokog i iznimnog dvorskog dostojanstva. Gjakobina voli svoga muža i pozna ga dobro - zna da nevolja neće dugo trajati; no navikla u Veneciji moru i južnjačkom životu, nikako se ne snalazi među "kopnenim" njemačkim ljudima, koji i onako nisu s voljom primili njen brak. Zato živi uz Apoloniju i začudo se dobro slaže s njom jedinom. One su dvije sasvim oprečne naravi - Apolonija tiha i gospodska, kano od pamučnog tkiva; Gjakobina glasna, otvorena i nadasve puna čežnje za ljudima svoje krvi i jezika. Gjakobina ne može zaboraviti doma, pa joj ga bar donekle nadomještava Apolonija, koja je žena jednoga Frankopana. Grofica, poslije molitve, legne odmah na "postelju lijenosti", divančić kraj zida. - Kardinal neka radi svoje - govori joj Gjakobina, istresajući iz torbe rublje - ali ja bih ti svjetovala da i ti ne krzmaš. Tko bi znao njihove račune? Kardinal ti neće reći sve što misli. Gjakobina nije trpjela svoga šure, koji se je najviše opirao ženidbi Hansovoj. - Ah, da mi je samo znati gdje je i kako mu je u ovaj čas! - Čuj, imam po mužu dobroga znanca u Veneciji. Trgovac je i pouzdan. Krsto će trebati novaca - rekla si mi da nije ponio sa sobom gotovo ništa. Ako hoćeš, napisat ću dvije riječi, pa možemo poslati Tomaša da ponese. - Gjakobini je drago da samostalno radi, a željna je pomoći rođaki i, još više, knezu Krsti. - Ne, Tomaša ću poslati s pismom u Bakar. Otac Bernardin je tamo ili negdje blizu ondje. Od njega se mnogo nadam - ja ću sama k njemu poći, ako on ne bude mogao do nas. Do Bakra nije daleko. A Tomaš najbolje poznaje put i ljude. - Ah, još sam se nešto sjetila! Ta vi imate u Veneciji i rođaka, Dandola! I dalje je Gjakobina izbrajala sve poznate ljude koji bi u Veneciji mogli pomoći Krsti Frankopanu. Ali Apoloniju je, iza mučnih razgovora s bratom i šurjakinjom, sasvim savladala slabost. Zaklopila je oči i zamalo je Dragišićka osjetila da ju Apolonija ne sluša. Tiho je disanje odavalo da je Apoloniju savladao san. Gjakobina ostavi kovčeg i na prstima se išulja iz sobe. U hodniku nađe mladu Kranjicu, koja je u dvor donijela košaru jabuka. Sva zadovoljna, pusti se s njom u razgovor, miješajući u svoj dalmatinski jedri dijalekat slovenske riječi, kojima se bila privikla u Gorici i u Kranju. Ulica je međuto bivala sve bučnija. Odredi konjaništva ulazili su šumno u grad i postavljali se uz kuće da prave špalir cesarovoj sviti. Vojske je mnogo, ulaz traje, bubnji tutnje, trublje ore neprestano. Zvuci njihovi ulazili su u san Apolonijin kao nemirni potresi, ne dajući joj da se okrijepi jače. Prolazili su sati, a ona je jednako kunjala i u polusvijesti povezivala ovu muklu buku, prekidanu jačim odjecima bubnjeva i trublji, sa plašljivom uznemirenošću svojih sanja. Na časove bi i otvarala oči - i tad bi joj se, u slabijem svjetlu dana, jer je uska ulica već zastrla pristup podnevnom suncu, u isprekidanom redu, u nemiru živaca, javljali iznova teški osjećaji, proživljeni posljednjih dana, a s njima i uspomene na prošlost, koja je sada, u ovoj tuzi, oživjela bolnom jasnoćom. Sjećala se kako ju je istom pred nekoliko dana, odlazeći iz Gorice na ratište, zagrlio muž. Rastanak je bio nagao; Krsto je tvrdio da mora još istoga dana na veliku izvidnicu i nije dopuštao da Apolonija ostane u Gorici. A što je i užila s njime u sve ove mjesece kad je neprestano bivao odsutan, u taborima, na okršajima, kad se je vraćao k njoj na čas, dva puta pače ranjen! Brzo, gotovo nemilo ju je spremio na put i oprostio se s njom, u isti ovaj posljednji razgovor miješajući zapovijedi za časnike i vojnike, koji su ga salijetali bez prestanka. Pa i sve vrijeme njenog braka - koliko je ona imala sreće za sebe? Vječno lutanje, dani u nosiljci i kočiji - nikad mira. Teturanje od grada do grada - Apolonija je upoznala i Pliberk i Kranj i Pazin i Novigrad - no uvijek je sama, sama! A vjerni Tomaš Sokolar, pouzdanik i Krstin i Bernardinov, kojega oni toliko cijene, ne može ni da pravo govori s njom ni da shvati želje svoje gospodarice, jer ona ne zna njegova jezika.^[5]Apoloniji dođu na um i tihi dani njenog prvog braka. Julijan Lodron nije joj bio muž po srcu, uzela ga je po želji bratovoj i cesarovoj i rodila s njim kćerkicu Anu. Taj je brak bio smiren - Lodron se bavio samo svojim gospodarstvom i veći su dio godine probavljali na lodronskom imanju u Tirolu. Tamo - divne gore i doline, - i mir, mir! A sad, - vječne trzavice, vječita natjeravanja! Da li je ona, što sad ovdje kunja i trapi se u svojim mislima, zbilja ona ista Apolonija iz mladosti, nestašna i uvijek nasmijana kćer patricijska, koja je sa sedamnaest godina bila došla na dvor? Odgojili su je poput lutkice, bila je miljenče obitelji, ali i njezina velika nada. Nazivali su je "malom vilom" i od ranog djetinjstva spremali za to da po uživanju svijeta i sjaja svjetskoga bude nešto daleko više od onoga što je bila njezina mati, dobra, pobožna i častohlepna bogatašica, žena najimućnijeg čovjeka u Augsburgu, koja je od ljudskih mana imala samo jednu, da se vječno žali na svoju tradicionalnu nošnju, jer ju je voljela i bila srasla s njome, a opet neprestano žudjela da ju zamijeni s plemićkom. Kći Apolonija morala je učiti najotmjenije ponašanje, znati više jezika - kad ju je brat doveo na dvor, ona je zbilja ispunila sve sanje majčine i zasjala ljepotom koja ju je morala uzdignuti više, više! Slikari su se trgali da je slikaju, pjesnici njoj u čast skladali rime, vojvode tražili od nje ružu na viteškoj igri, i sam cesar... Apolonija jasno vidi pred sobom onaj čas kad ju je Najviši Gospodar^[6]čima o svojoj ljubavi. Preplašena djevica osjetila se sva zabliještena takovom laskom. No još se nije pravo bila ni osvijestila da prozre što bi mogla biti posljedica cesarovih riječi o ljubavi i gdje bi se zaustavile cesarove ruke, koje su se požudno bile pružile za njom - kadno je herceg Jörg, ljubomoran radi nje na svakoga, a sumnjajući i na cesara, taj čas upravio hajku na ono osamljeno mjesto. A kasniji susreti s cesarom, krasnim mužem, i kratki uzdasi njegovi - i napokon udaja za Lodrona, na koju su je nagovorili i majka i brat i cesar sam... A sad, ove neprohodne, grbave, puste i tvrde ceste, ovo noćivanje u naglo spremljenim sobama - po gradima koji su bili više nalični vojničkim nastambama negoli domu plemićkom! Svuda prah praznine, svuda nestašica raskoši; sluge koji ne poznaju gospodarice - društvo ratnikâ, samoća opustjelog, gdjegdje i sasvim nenapučenog kraja. Dočekuju je poput vladarice, jest; ali svi ti jednostavni ljudi imadu samo dobru volju da joj iskažu svoje poštovanje. Gdje je sjaj od negda? Gdje pokoj? Kako li je svečana, u kraljevskom ponosu, stajala kad se je vjenčala s Krstom, pod kumstvom samoga cesara! Ali ne, ne! - Što je sav umor, što sva ova bolest i slabost, što je sva krutost kamenog i tuđeg kraja ovoga prema tome da ona ima njega, kojega je ljubila i ljubi jer je tako drugačiji od svih muškaraca, jer je muž i muško kakvog nisu imali ni dvor ni cesarstvo, jer je muž njezine prve, prave ljubavi i žarke žudnje koja se preplela oko njega kao bršljan oko duba! Vidjela ga je pred očima jasno - onakvog kako ju je zamamio svojom muškaračkom snagom i uzbudio u njoj, ženi, prvi puta ljubav koja je mogla žrtvovati sve jer je potpaljena od strasti srca. I on, on je sada negdje u tamnici, zasužnjen i ponižen, rob i dalek od zagrljaja njezina, dok bude htjela volja Sinjorije ili hir cesarov. Ne! Ne! Za nju nema života nego na onoj žarkoj grudi njegovoj - njegov je život i njezin - i ako hoće da spase sebe, mora spasti i njega. S ulice zakriči krika fanfara - bubnji su gromorili u stostrukom trijesku. - Ide cesar! Žena, koja je maločas sasvim bespomoćno sanjala u svojim uspomenama i slutnjama, ustane i približi se prozoru. S visine vidio se samo okrajak ulice - ugao oko kojega su prolazile čete. Kad je glazba zaorila pod samim prozorom, u jedan hip, poput blijeska, Apolonija na zaokretu zagleda cesara. Jahao je na bijelcu, urešen više svojom krasnom kosom, što mu je pod baršunastom kapom padala nad uši, negoli grimiznim plaštem i oružjem punim biserja. Ali grofici nije ni u taj bjegući hip izbjeglo da je cesar mutno gledao preda se - u njegovu pogledu nije bilo onog vedrog sjaja kojega se tako dobro sjećala iz dana dvorskog lova. Više to nije bio onaj mladenački muž koji je snovao preporoditi svijet u ljepoti i snazi, reseći moć Carstva Rimskoga^[7], plemenštine duha i radosti ljudske. Grofica se trzne - prividi joj se kao da je i umor cesarov jedan kut one pretužne slike koju je čas prije osjećala u polusnu, kut tamnice u kojoj joj čami muž. Gledala je dugo, ne videći ipak ništa, u taj ugao, kojim su još vazdan prolazile čete. I prije nego je minula povorka, pošla je do torbice na stolu i izvadila pisaći pribor. Toma Sokolar odnio je iste večeri latinsko pismo grofice Apolonije knezu Bernardinu.

IV.

Dok je Ljubljana dočekivala u slavi cesara, i Venecija je slavila svoje, ne tako blistavo, ali svakako općenitije slavlje. Dan je devetoga srpnja - žega je u tri sata iza podneva na kamenitom pločniku Markova trga, Piazzette i rive nesnosna; vrući kamen pali stopala kroz potplate. Ali ni strahovita zapara, koja inače čini ulicu pustom u rano ljetno poslijepodne, ni posao radnoga dana ne mogoše danas zadržati kod kuće žive duše. Prosjaci, koji su inače u to doba znali lijeno drijemati pod sparnim svodovima prokurativa i pod kratkim sjenama crkvenih portala, danas nemaju mira - bučna ih je vreva odgurala u uličice iza Sv. Marka, jer je sav prostor trga i obale zapremljen od živahnih i brbljavih ljudi i žena što su - od najodličnijih do najneznatnijih - došli da vide davno očekivani prizor. Zadnja četiri dana na lagunama se i onako ne govori ni o čem drugom nego o preradosnoj vijesti koju je Vijeću desetorice^[8] bio donio brz glasnik proveditura od Friula, Juana Vitturija. Već su i djeca znala potankosti pisma u kom se javljalo da je grof Krištofor Frankopan, vrhovni vođa cesarskih četa u Friulima, ranjen i, od Vitturija i Pietra di Langena, zarobljen kod Gradiške. Frankopan je, po obavijesti provediturovoj, bio namamljen u dobro spremljenu stupicu. Sa nekoliko konjanika upao je predaleko pred neprijatelja i u kratkom okršaju bio odmah ranjen, ostavljen od svojih, uhvaćen i spremljen u Marano. Danas će morem stići u Veneciju da ga u Vijeću preslušaju. Puk vjeruje da će nobili osuditi dušmanina na strašnu smrt - i danas je cijela Venecija na nogama da vidi zločinca koji će prvim korakom na čvrsto tlo Piazzette započeti svoj pohod na stratište. Mnogi su se i svečanije obukli za taj neobični prizor, koji je svijet uzrujavao u predugom iščekivanju. Među mnoštvom vrzli se mnogobrojni časnici, od kojih su neki znancima živahno pričali svoja iskustva s frankopanskim četama iz ranijih četovanja po Istri i u Friulima. Andrea Zivran, junak boja kod Marana, u kom je Frankopan već jednom bio zadobio ranu, tumačio je, pod svodom duždeve palače na rivi, brojnom slušateljstvu kako je mučno ratovati s Frankopanom. U desetak različnih oblika prepričavale se uspomene na okrutnu pedepsu Mozanaca. Mozanci su, istina, Frankopanu bili obećali pokornost, ali nije smio zahtijevati od njih da prestanu biti Mlečani i da budu - od svoje volje - izdajnici Sinjorije. Pa što je učinio Frankopan? Obijedio ih je s nevjere, dao popaliti grad, sasjeći bezbroj građana, oplijeniti njihove kuće, a starcima oslijepiti oči, da ostanu tužni svjedoci njegove krvave osvete. Ali nije ni trebalo ove užasne potankosti da se ogorči puk. U Veneciji svakomu su još živo u pameti događaji lanjske jeseni. Iznenada, dok je Vijeće desetorice držalo da Frankopan iza svoje svadbe miruje negdje na kojem svom istarskom ili hrvatskom imanju, upale su u friulski kraj njegove čete pljačkajući bez milosrđa. Venecija se napunila bjegunaca, nevoljnika, prosjaka, žena i djece, izbjeglica iz napadnutog kraja. Grad do toga časa nije ni osjećao svojih ratova. Samo su državnici, vodeći vrhovne posle Grada, znali kakva je opasnost prijetila državi onda kad je Venecija imala protiv sebe čitavu Ligu^[9], i papu i Francusku i cesara njemačkoga. Papa je bio bacio prokletstvo na zemlju radi međašnih gradova na jugu; Francuzi i Nijemci pritiskivali su sa lombardijske strane. Trebalo je đavolje prepredenosti da se ne rašire glasine o slabosti Venecije, da se razbije sloga njenih neprijatelja. Uspjelo je i jedno i drugo - dobro plaćena vojska odoljela je, a gospodin doktor Pasqualigo uspio je da na dvoru kralja ugarskoga zapriječi zasnovani pohod Ugra i Hrvata na Dalmaciju. Papa je ostavio Francuze - i kao trajni neprijatelj ostao je samo cesar njemački - Francuska se pače priključila Veneciji. Svu su tu tešku borbu vodili: Saviji Sinjorije i njeni vojskovođe - puk se nije nikad dosjetio da se nesavladiva snaga Grada koleba. Tukli su se vojnici i vojskovođe, to je bio njihov posao - ali bogata i u svojoj samosvijesti obijesna Venecija zabavljala se, bučila i trošila svoj sjaj, ne brinući se mnogo za teškoće rata. Možda je bilo i prije časova kad su se vijećnici Desetorice, više nego sada, zabrinjivali radi sloge cesara, pape i najkršćanskijeg kralja^[10], koji je poslije pristao uz Sinjoriju; ali tih tjeskoba nije poznavao puk. Obilje hrane i odijela, zabave i pustopašnosti bilo je toliko te nikome nije na um padalo da bi mogli nadoći crnji dani. A prošle jeseni - što se dogodilo od palača, koje su poput razbludnih ljepotica kazivale svoje čare, postavljene u bajni red i odsijevajući svoja obličja u zrcalu kanala? Trebalo je mjesta za nesretnike koje je Frankopan bio istjerao iz njihovih domova, sve tamo od Udina; broj je njihov narastao preko tisuće i same palače morale su dati mjesta bijednima i bolesnima. Dijelila se hrana - nečuven prizor da se oko kotlova sa prostom kukuruznom kašom turaju gladni ljudi, pomutio je veseli sjaj ulice i trga. Crkve, koje su inače služile više za sastanke ljubavnika i ljubavnica, napunile se svijeta, koji je vapio Boga u svojoj nesreći. Smrad rata; krvi i siromaštva osjećao se do pod samo ponosno svodovlje Palazza^[11]- one bajoslovne građevine koja je - kidajući i same zakone težine - sa svojim moćnim katovima, što su počivali na vitkim, lakim stupićima, imala da predstavlja vjekovitu nepobijeđenu snagu Venecije. Vijeće desetorice, koje je vazda budno pazilo na to da se ni u ratu ne osile vođe vojske, popuštalo je u svojoj čvrstoći, predajući sve više vlasti maču. Hvalitelji dobrih starih vremena, koji su zlovoljno gledali kako se je Venecija razmazila u svojoj prebogatoj raskoši, govorili su o kazni Božjoj i o dobroj školi nevolje koja će izrođenu djecu vrednijih otaca priučiti na ozbiljnije, mučnije posle rata. Čitav je grad osjećao kao da se lome i trunu čvrsti balvani na kojima je uzidan u lagunu - Venecija, skladište zlata i dragulja, svile i kadife, divnih žena i bezbrojnih ljubavnica - Venecija, u kojoj su načela staroga morala sasvim bila uzmakla ispred općeg hrljenja k nasladi, morala je namračiti čelo. A svemu tomu bio je kriv on, taj Frankopan, dušmanin pradavni i neumitni, koji je služio cesara. U Veneciji njega samoga ne pozna nitko; za njegova oca Bernardina zna puk da je pred par godina bio pred Vijećem i molio propust za hodočašće u Loreto. Stariji znadu da je otac ovoga Bernardina, knez Stjepan, bio na dobroj nozi sa Sinjorijom, ali tomu je već davno i predavno. Bernardina se sjećaju kao nevelikog, ali čvrstog, kremenitog čovjeka koji je sa par konjanika, u neobičnom hrvatskom odijelu, bio osvanuo pred duždevom palačom kao pokajnik koji hoće pohoditi svetilište Djevice da ispuni zavjet. Mnogi nisu vjerovali "staromu vuku" - držalo se da uhađa; hodočašće je samo izlika. Ipak ga je Vijeće primilo prijazno i propustilo - no eto, čim se zahvalio! "Mladi vuk" ima strašne zube - ličnost sina Bernardinova dobila je u mašti puka lice pravog đavola, biča Božjega. I sav strah koji je Veneciju bio obuzeo, sva tjeskoba da bi ta "nakaza ljudska" mogla potkopati temelje, razrušiti palače, oteti obilje i raskoš, učiniti i nju, Veneciju, kraljicu gradova i gospodaricu morâ, pustim ratištem, kao što je učinio Frankopan čitav kraj oko Udina, Osoppa, Marana i Mozane - sve ogorčenje na toga bunitelja mira i veselja, sjediniše se u žudnji da ga vide ponižena, da vide zločinca koji će primiti svoju zasluženu kaznu. O strahovitom dušmaninu zadnjih se dana pjevaju pjesme rugalice - Venecija je odahnula u sigurnoj nadi da se je riješila svog najbližeg, najneposrednijeg zla. I sad, kad se u gomili vodi živi razgovor o tom Frankopanu, koji će sramotno završiti u pandžama lava republike, mnoštvo se rastapa u mržnji, izmišljajući muke koje će osvetiti strahovanje prošlih dana. Venecija je svladala dušmanina - Savorgnan vodi u ropstvo Frankopana - daleko je i razor i požar i siromaštvo - ona će se veseliti divlje, ona će u svom smijehu, rugajući se zasužnjenom knezu, utopiti žalosnu, ali kratku uspomenu. Frankopan je uništen - nitko neće smetati mletačkih poklada! Dok je ovako, za gomilu, Frankopan neko strašilo koje ima da bude survano pod krvničkim mačem, strašilo kojim su majke plašile djecu - ugledniji i umniji građani, koji su bolje poznavali događaje posljednjih godina, zabavljali su se očekujući brod s Frankopanom, sasvim drugačijim nagađanjima. Njima nije tuđe da su Frankopani odavna upisani u red mletačkih plemića, da imadu u Veneciji moćnih, i još kako moćnih, rođaka. Žena Ivana Krčkoga bila je Morozinka; kći Ivanova, Katarina, udala se prvi put za Dandola, nećaka duždeva, drugi put za Foscola. Iza nje nije ostalo djece, ali još su živi Dandoli i Morosini. Znalično oko traži ne bi li koga od tih rođaka Frankopanovih našlo u mnoštvu. I zbilja! Na samom rubu Piazzette, do mora, ustavila se tri čovjeka razgovarajući glasno. Jednoga od njih pozna u Veneciji uopće svatko. Staračac je, suh i tako nagrešpane kože na obrazima i na čelu te mu sitno lice više ni ne izgleda kao u živa čovjeka, nego je sličnije kakvom starom i izblijedjelom crtežu na lomnoj, od starosti požutjeloj pergameni. Odjeven je u senatorsko odijelo sa crnim baršunastim baretom, kojega ne skida ni pod ovim prežarkim suncem. Dok se ostala dvojica, u žeđi koja je od stiske još nemilija, slade šerbetom, kupljenim od arbanaškog prodavača, starčić očigledno ne osjeća ni tišme ni vrućine. Iz obih širokih džepova predugog crnog plašta vire mu papiri - papir mu je i u ruci kojom živahno popraćuje svoje, nigda nepresahle, riječi. Sunce ga zabliještilo te žmirka očicama, koje su se sasvim izgubile ispod ogromnih sijedih obrva - no on valjada i ne gleda i ne vidi nikoga. Sav je u razgovoru - a ni ne besjedi muškarački; kretnje su mu ženske, pače bablje govori ne samo jezikom nego i rukama i ramenima i nosom i čitavim trupom. Ljuti se u svakoj svojoj žilici i ne prestaje svome društvu dokazivati nešto što dozgodice potvrđuje izrekom pročitanom iz bilježaka, mašući papirom kano zastavom u ruci. Taj je staračac plemeniti gospodin Marino Sanudo, najmlečanskiji Mlečanin, kojemu ljudi već ni ne znaju godina. Tako je star da je preživio svakoga; a tako živ da ga više i ne smatraju čovjekom koji bi mogao umrijeti. Od posljednjeg trgovčića staklenim perlama i ostalim vašarskim sitnarijama do Njegove Preuzvišenosti Gospodina Dužda svatko je njegov znanac i prijatelj. Sanudo nije bogat, ali ima toliko da se je od svoje dvadesete godine mogao odati jedinome poslu koji ga zanima. Marino Sanudo zaljubio se je u svoju Veneciju onako kao što su samo ljudi u njegovo italijansko doba mogli biti zaljubljeni u svoj rodni grad: u ono doba kad je grad bio i narod i domovina. Već Italija bila je za nj strani svijet, a sve ostalo - i Njemačka i Ugarska i sve sjeverne strane, a pogotovu ono što živi i biva na istočnoj strani Jadrana, pa tamo dalje do Cipra i Carigrada ili još dalje - sve je to za nj bila neka mješavina ljudi koji su, doduše, imali ljudsko obličje, ali su prema Venecijancu bili više-manje ono što je negda barbarin bio prema Atenjaninu. Marino Sanudo govorio je o Veneciji kao o majci i ljubavci - nije mogao ni zamisliti mjesta koje bi bilo ljepše, ugodnije i savršenije od njegova rodnog grada. Poznavao je u njem svaki kut i svaku uspomenu - a ono što se nije dalo saznati od živućih ljudi prekapao je po brižno čitanim starim kronikama i pismima. Za nj to i nije povijest - doživljaj je - upravo kao i sve ono što sada doživljuje i doznaje od ljudi. Na nogama je čitav dan; kad li spava, ne znaju pravo ni njegovi domari. Venecija nije njemu samo grad znamenitih državnika i gospodujućih trgovaca - ona je njemu riznica neizmjernih sitnica, koje su mu sve jednako drage. Pozna u njoj sve ljude - govori sa svima - nema tako sitne stvari gradske koja ga ne bi zanimala. Pustolovine porodica, tajne bračnih razmirica, kovarstva zločinaca i gozbe imućnika jednako su mu znane u svim potankostima kao i svi državni posli, svi državni spisi. Sve mu je dosta važno da bude doznato, upamćeno i zabilježeno. Njuška posvuda te se ljudi i smiju njegovoj radoznalosti - ali po njem bi Vijeće desetorice gdjekad doznavalo i mnogo šta čega nisu znali iznaći ni najvještiji žbiri. Pred četrdeset i osam godina stao je pisati svoj dnevnik - danas već to i nije knjiga, nego neko čudo, grdosija, djelo nečuveno i neviđeno. Svake noći - ljeta i ljeta - zapisuje Sanudo u svoje "dijarije" sve što sazna. Navečer se žuri kući sa punom glavom novosti, imenâ i događajâ, a i s punim džepovima pisama koja je izmamio, kupio ili pače ukrao kod privatnikâ, sa najtajnijim državnim spisima kojih se je znao domoći i na gdjekad vrlo sumnjiv način. U Vijeću cijeni se njegovo nenaplativo iskustvo - nitko, kao starina Sanudo, ne zna naći primjere iz prošlosti, sjetiti se datumâ i zgoda, poučiti onim što je Venecija pretrpjela i čim se je podigla do svoga sjaja. Starac je ljudima i dosadan i nametljiv, ali njegova upornost u traženju vijesti traje već tako dugo, njegove su veze tolike da se svatko pokorava ovom dobrovoljnom istraživaču duše Mletaka, koji osim ljubavi Venecije i ne pozna ine strasti. Nitko ga nikad nije vidio niti doma piti ili kartati, bančiti ili svadbovati, nitko nije znao ni za najmanju njegovu ljubavnu spletku. Poput bibliotekara koji se je zaljubio u korice svojih volumina i ne sanja ni o čem, osim o naslovima, registraturama, pultima, pergamenima i inkunabulama, o izdanjima i raskošnim i najsiromašnijim, Marino je rob jedne strasti - on hoće da potomcima ostavi dokumenat koji će biti znatniji od građenog spomenika ljudske ruke jer će biti živ. Venecija sva, kakova jest i kakova živi, ima biti opisana i za sve vjekove sačuvana u njegovim bilješkama - onako isto mnogostruka, vesela, puna krvi i života, onako isto važna, dostojna i gospodska kakova jest. Treba da se znadu i zabilježe svi podaci o ljudima, svi njihovi poroci i njihove kreposti, sva njihova šarolika, tisućstruka razlikost. Sanudo ima znaličnost žene i marljivost učenjaka; za volju obavijesti ili vjestice ne žali ni svojih nogu ni svoga zdravlja. Ali kad je red da se zna što je bilo i kako je bilo, Sanudo otvara svoje knjige, koje su nabujale do biblioteke, i kazuje čitajući sve što su ljudi uopće mogli doznati o prošlosti o kojoj se radi. Njegova kuća imade tri posebne komorice, u kojima čuva pisma, akte i spomenike; nema sjednice Vijeća, nema razgovora građana o javnim stvarima, nema parnice i nema slave koju ne bi zabilježio, spasio za potomstvo ove svoje preljubljene Venecije, koja je jedina dostojna da bude svoj Zemlji uzor i nauk. Kao što će i samom Saviju di terra ferma^[12]đivati dan na dan da se popravi kamen koji se je izmaknuo na crkvenom pragu, tako će, sa godinama, brojkama, imenima i rodoslovljima zapisivati dan na dan sve događaje za koje iz prošlosti dozna ili ih sam doživi. Osjeća se arkivarom svoga vijeka, poniznim slugom moći Venecijine - i svi koji poznadu njegovu požrtvovnost, njegov naporni rad, bdijenja njegovih noći i skrbi njegovih dana, pokoravaju mu se rado. K njemu se novosti nose same od sebe - Marino Sanudo je skupna pošta i skupna govornica Venecije. Poštuju ga i vole - Marino je preživio toliko duždeva da je i sam postao nekim trajnim dijelom one stare i ohole Venecije koja je svima vrhovna ljubav. - Pietro - obraća se Sanudo, na rubu Piazzette, iznova uzrujanom kretnjom prvomu od svojih drugova - Pietro, ti sanjaš. Što ćeš da mi pričaš o ljepoti i blagosti Katarine Frankopanke? Dokazuješ da je bila mila i učena. Ja to bolje znam. Bila je, ben. No njen otac? Ivan Krčki odstupio je Veneciji Krk - - Odstupio? Prisilili smo ga, s jedne strane kralj ugarski, s druge mi - upane sa smiješkom Pietro Morosini, jedan od onih Morosina iz kojih je porodice žena Ivana Krčkoga. - Pa prisilili, ben. Knez Ivan obratio se nama i kralju ugarskomu, a mi smo potukli kralja. Krk je osvojen. Ben. Ali je knez Ivan priznao da prepušta Krk nama, pokorio se, smirio se, primio od nas na stotine hiljada dukata i predao nam svoje podanike. Preselio se u Veneciju, udao kćer za Dandola. Pak što? Prevario nas je. Kćer mu je dobila od nas za miraz više od četiri stotine tisuća dukata, a Ivan je pobjegao - krio se, šurovao s našim neprijateljima. Umro je u službi kralja ugarskoga. Jesi li čitao što je pisao Vinciguerra? Nikad, nikad neće Frankopani zaboraviti Krka. A Vinciguerra je znao kako je na Krku, bio je najbolji naš provedittor ondje. Narod tamo i danas plače za Frankopanima - žene nose crninu. Nikad neće Šćavunci biti naši prijatelji! Zuan Antonio Dandolo, drugi učesnik razgovora, potapša dobrostivo po ramenu Sanuda. Visok, hladan i u govoru sasvim nejužnjački polagan, Dandolo se nije slagao sa strastvenim dokazivanjem brbljavoga starčića. - Sanudo dragi, ti znaš sve i s tobom se nećemo prepirati o tom što veli Vinciguerra. Ali ti gledaš ono što je bilo i možda što je sad; a ja sam također Venecijanac bar koliko i ti, ali gledam ono što može biti i što hoće biti. Imali smo svakakvih iskustava s Frankopanima, ali za nas nije pametno da se s njima svadimo do kraja. Zao susjed neprilika je, nepomirljiv susjed dušmanin je kroz koljena. Bili Frankopani makar i takovi kako ti pričaš, oni imadu u našem susjedstvu svoju državu, koja nije mala. - Frankopani nisu Frankopan! Svađaju se među se. Bernardin je dobar sa sinom, ali kad su se dijelile njihove loze, nastao je iz toga čitav rat. S kim da budemo dobri mi? S Bernardinom? Bili smo. Ben. Odmah je skočilo na nas ono zvijere Anž Brinjski. Toga treba da poznaš. I Bog ga je kaznio kao Datana i Abirona^[13]. U Brinju je tjerao kmete da mu grade crkvu i grad, kao nekad faraoni piramidu. Sagrađena je u krvi i znoju - pa što se dogodilo? Prozjala je zemlja i progutala grad đavlov. Ja velim i opetujem - ako noćas Vijeće desetorice ne osudi - i to ako ne osudi na smrt - Krištofora Frankopanskog, Venecija je udarila sebe nožem u srce! - A rođaštvo s Langom? Hoćeš li da se do omraze posvadimo radi Frankopana i s njim? - Matija Lang je najgori naš neprijatelj. Tko je sklepao ligu s papom i s Francuskom protiv nas? On. Tko hucka Maksimilijana da i bez Francuza i protiv Francuza traži odstup venecijanskog zemljišta? On. Tko se ulagivao Leonu X, tko je danas "drugi car"? On. A kad "drugi car" doživi da smo mu bez milosrđa osudili šurjaka, onda će se i "prvi car" malo promisliti da li su mu toliko vrijedni Langi i Frankopani. Miriti se s carem možemo. Ali mir s Frankopanima - nikad! To je porod đavolov, pritajit će se da nas kasnije jače ugrizu! Vuci, vuci! A mi smo jučer još spremali salu degli signori di notte!^[14]Laštimo podove i oprašujemo stolce da ga dočekamo! - Da li je što odao o cesarskoj vojsci ili o namjerama cesara? - upita Morosini Sanuda, koji je dakako "morao sve znati". - Tko? On? Ponaša se kao da nam je učinio uslugu što smo ga zarobili! Gomila se uzbiba kao naglim vihorom uzbunjeno more. Sa Giudecce opažena je barka mnogoveslica, crna, daleka i još sitna. Ne očekuje se druga, osim one koja vozi Frankopana. Žene zaciknu, muškarci se stanu gurati k obali. Uzrujanost je, iza dugog čekanja u žegi, dosegla vrhunac. Barka je išla prepolako - nitko ne može dočekati časa kad li će stići u kanal. Jednomjerno dizanje vesala opaža se sve bolje, no barka puže; vojnici Vijeća imadu dosta vremena da na rubu Piazzette zaokruže praznu četvorinu u koju nema pristupa nitko. Svijet je kričao protiv odredaba, ali se i pomicao natrag. Sanudo, Morosini i Dandolo dobace dvije riječi časniku, koji je zapovijedao četom, i stupe u prazan prostor, pridruživši se nekolicini ljudi u vijećničkim habitima koji su se bili sakupili u uglu četvorine. Službena je komisija koja će primiti zarobljenika. Prođe više od sata dok se je mnogoveslica dovukla do Piazzette. Na krovu lađe sami su mletački vojnici; oči svijeta uzalud traže toga Frankopana koji će sad na u negvama, biti iznesen ili izbačen iz lađe. Kad barka stane, nestrpljivost gomile prodre u kriku - gdje je? Zar su ga izgubili? Psovka i rugalica miješala se u buku vreve, a i sama gospoda od komisije stala se vrpoljiti i šaptati, očito nezadovoljna. Kakva je zapravo naredba duždeva, naredba Vijeća? Vojnici su, kad je barka privezana, najprije sa velikim poteškoćama stali iskrcavati prekrasnog crnog konja, koji je na kljunu lađe bi privezan i pomno čuvan. Konj, nenavikao vožnji morem i iskrcavanju, trzao se, rzao, plašio i propinjao; kad su ga napokon postavili na tvrdo tlo, trebalo je nekoliko vojnika da ga umire. Poslije toga jako dugo nije izlazio nitko. Prekrivena drvena kućica, koja je obuhvaćala stražnji dio lađe, još je krila svoju tajnu. Ali - čemu taj konj? I što se čeka? - Koga đavola, izvucite van toga hajduka već jednom! - zakriči najedanput gromoran glas negdje otraga iz gomile. Svi se nasmiju i prijašnji bijes zamijeni znaličnost. Gomila je očekivala neki tajinstveni prizor, ali je osjećala da se neće dogoditi ono čemu se je nadala. Prekrasan konj sa prebogatim sedlom zar da pripada "hajduku"? Tada se raskrili crna prevjesa koja je zaslanjala prednji otvor kućice na lađi i pokaže se časnik, očito visokog ranga, Mlečanin, sa svitkom pergamene u ruci. Iza njega, u njemačkoj nošnji, istupi mlad čovjek od neko trideset godina, bradat, ne previsok, suh i koščat. Lice mu je opaljeno od sunca, oko mu se ne vidi ispod njemačkog bareta. Vojnik je, sa oklopom od žice na grudima, ali bez oružja. Haljine su zaprašene i neuredne od puta, no s baršuna i kože odsijeva se dragocjeno biserje. Ogroman zlatan prsten na lijevoj ruci, sa žarkim kamenom, privuče odmah pažnju žena. Čovjek se uspravio, protegao ruke i ostao čas na mjestu, gledajući samo u onu praznu četvorinu gdje je stajala komisija i vojnici držali konja. Za hip se odlučio i skočio na obalu. - To je on! - šapne Sanudo Dandolu. Gomila nije mogla da se snađe. Tko je taj čovjek? Knez jest, ruho je na njem bogato i nakit bliska o suncu. No zar je to sužanj? Gdje su mu okovi? Mrmor ustalasa masu. On je, ipak je on! Samo taj čovjek što je tako mladenački spretno skočio na obalu i gotovo nemarno prišao komisiji - taj čovjek nije nimalo sličan đavolu kojim su majke plašile djecu. Vitez je, lijep je u svojoj muževnoj odlučnosti, a nije ni žalostan! Pače! Sad je eto sa svojim pratiocem, časnikom mletačkim, prišao članovima Vijeća i gle! oni ga pozdravljaju prvi. U vrevi se ne čuje koje su riječi izrečene, časnik salutira i predaje svoju pergamenu; Frankopan ne čeka. U tren je zajahao konja i sad stoji, tu posred gomile i nad njom, kao da će je on povesti za sobom. - Scandalum! Scandalum! Ovako su dakle odlučili dočekati ga! - Sanudo je sav drhtao od bijesa. A ista je srdžba stala zahvaćati i gomilu. - On je! On je! Ali začuđenje nije dalo maha srdžbi. Vojnici su potisnuli gomilu, koja se još nije bila oporavila od pojave čovjeka na konju, i Krsto Frankopan, gotovo ni nepraćen od straže koja je zaostajala za njim, projaši mimo gomile u duždev dvor, poput viteza u priči.

V.

Kad je kneza nestalo u dvorištu duždeve palače, koje bilo zatvoreno jakom stražom, mnoštvo, otresavši se prvog, strelovitog dojma, plane. Dizale se pesnice i pale kletve. "Ladro! ladro!" čulo se sa svih strana. Vreva se zazibala i skrenula sa obale, ustavivši se čelom pred crkvom sv. Marka i Palačom. Sav je trg pun i gužva veća nego prije. Reci što hoćeš, ali lijep jest, i vidi se da je velik gospodin. Sjaji se od prstenja koje je ukrao nama. Nisam valjda ni ja mislila da jede djecu! Kako je samo skočio na konja! Vrlo je mlad. Mislila sam da će mu biti bar pedeset - tako se dugo govori o njem. Maskerata, maskerata! Proklinjale smo ga, a sad je došao kao da ide na veglione! Čudo da još nije potegao sablju na nas! Muškarci se najviše ljute na konja. Dočekali su ga kao da ide na objed duždu. Dobar tek, gospodine dužde! Mlečani su poštivali svoje poglavare i vrlo ih se bojali; ali pučka vlastitost da se narugaš svačemu i od svačesa napraviš šalu pobjeđivala je u ovakvom slučaju svaku poniznost. Rugalice nizale se u sve jačim ritornelima. U svoje frivolne sonete pučki pjesnici mletački upliću raulo i šćavonske riječi - najprostiji izrazi u kalamburu uvijek su posuđeni iz dalmatinskog dijalekta, koji je Mlečanima dobro poznat jer u Mlecima žive premnogi pomorci i trgovci Dalmatinci, Slovinci, po kojima je prozvana i Riva degli Schiavoni. Tako se i sad našlo dosjetljivaca koji su pomiješali nerazumljivu politiku Vijeća prema Frankopanu i šćavonske psovke te od toga smijesili zlobne šale, izazivljući grohotan smijeh. - Od Piazzette do Palazza nema sto koraka, a oni dovukli konja da messer Frankopanu ne bude teško! U tijelovskoj procesiji Frankopan će ići pred duždom! - Dat će mu za stan Kazino i sedam ljubavnica - sinjora Lucija je prva! - Kako je straža trčala za njim - da se može na konju do Murana, Frankopan bi pobjegao već danas! - A komisija ostala duga nosa! Sad će Frankopan plesati pred Vijećem, a mi ćemo na jesen plakati. Netko pronađe bjegunca iz Mozane i podigne ga na jedan od stolova na kojima su pisari pod svodovima prokurativa za male pare pisali pisma nepismenim ljudima iz puka. - Eto, neka ovaj kaže tko je Frankopan! Bjegunac je dizao ruke i kleo Frankopana, ali nije umio govoriti mnoštvu. Ono je, u ovaj čas, bilo više raspoloženo za porugu i to su morali osjetiti mnogi od duždevskih magistrata koji su se poslije dočeka u službenim odijelima žurili kući. Nije bilo ugodno proći trgom na kojem je bučila gomila, pokazujući prstom "mudrace". - Čekajmo hajduka! Valjda će ga ipak okovati i prevesti u Gabbione!^[15]Jedan dio mnoštva otputi se pred Gabbione da tamo čeka. In Gabbionibus^[16]čki časnici, sužnji iz ranijih bitaka, i tamo će Vijeće po svoj prilici smjestiti Frankopana. Ostali ostadoše pred palačom, uzrujavajući se svaki put kad bi straža nekoga propustila unutra ili van. No već se je bio spustio i sumrak, a u palači se nije vidjela nikakova promjena. Uvijek jedno te isto - straže se mijenjaju, službenici Vijeća izlaze i ulaze, no o Frankopanu ne zna nitko ništa. Kažu da je sad u odajama Vijeća i da ga preslušavaju. Aha, sud! Dakle neće umaći! Sud taj ipak predugo traje. Doba je večere i stalnog "kvartina" u krčmici; ljubavnici neće da izgube ročišta. Samo oni najznaličniji i najuporniji ostaju na Markovu trgu, koji je opet poprimio svoj obični lik u sumoru ljetne noći - no i njima je oko deset sati dosta. Nije ni dobro prekasno ostajati vani. Preslušavanje je potanko i može trajati čitavu noć; čekanje dodija i posljednjima. U jedan sat noći trg je prazan. Sa mora čuje se ovdje-ondje pljusak vesala i povik ćozota sa bracere koja se sprema na ribe; Venecija se utopila u tmini; noć je bez mjesečine; i prerijetki prolaznici, praćeni slugama ili sami noseći svjetiljke da si rasvijetle put, žure se kući. Oko Palače je potpun mir; na njoj su rasvijetljeni prozori; no ono što se događa u nutrašnjosti ne pogađa nitko. Samo je jedan čovjek nastojao da prodre i u ta tajinstvena svjetla na prozorima i da odgonetne što sad radi njegova preuzvišenost gospodin doge i njegovih deset savjetnika, koji imadu da riješe o tako važnoj stvari kao što je zatočenje i sud Krsti Frankopanu. Marino Sanudo nije čekao poslije podne uzalud pred palačom; utrošio je vrijeme da kod kuće potanko opiše doček Frankopanov i ubilježi ga u ovogodišnji svezak svojih dijarija. Svoj posao obavlja vazda točno, navodeći sve prilike, zgodice, pače i govorkanja, ali ne dodaje ni jedne riječi o svojim vlastitim čuvstvima. Dok smišlja što da napiše, zna i prokleti Frankopana i planuti iznova bijesom "radi te sramote" koju je danas vidio i doživio na Piazzetti. No čim u svojoj sobi sjedne k stolu, kraj svezaka, perâ i pergamena, Sanudo je samo bilježnik dogođaja i zapisuje povijest dana, koliko god može bez mržnje i zle namjere. Znao je od jutra da će Frankopan biti najprije primljen od dužda i preslušan, a da će se mnogo kasnije, u noći, sastati Vijeće. Poslije ponoći Sanudo se izvuče iz svoga stana i, praćen slugom sa svjetiljkom, pođe do trga. Kod crkve ostavi slugu i uputi se sâm do ulaza palače. Nije dugo čekao. Iz palače iziđe nekoliko ljudi, sa pratiocima stražarima i pod bakljama. Sanudo se sakrije u mrak i počeka dok se rastanu. Jedan se od vijećnika uputio mimo crkve, koja je - još ogromnija u noći - rastirala svoje sablasne sjene. - Gianni! Gianni! - šapne Sanudo. Vijećnik Desetorice zaustavi se i počeka. Oba sluge razumjela su dobro svoje gospodare i požurila se naprijed da ne prisluškuju noćnom razgovoru. - Ah, Marino, ipak si čekao dosada! - Hoću da znam kako je svršila blasfemija Venecije. Što je bilo u sobi signora di notte? - Smiješno. Poslušaj. Frankopana su stražili negdje pokraj nas. Kad smo ušli i smjestili se, dužd je sjedio ispod crvenog baldahina, a mi zdesna i slijeva uza zid. Lijepo su nas namjestili u red. Pred duždem bio je stolac. Uveli su Frankopana; poklonio se otmjeno i pozdravio dužda. Obične riječi, znaš već. Žali svoj udes, ali ga tješi što je zatočenik uzvišene Sinjorije. Dužd se je smješkao, mahnuo mu rukom i pokazao na stolac pred baldahinom, neka sjedne. A što misliš što je učinio taj đavolji grof ispod Učke?^[17]Primakao je stolac uz duždevo prijestolje i sjeo o desnu duždu. Kao da su oni dva suvereni, a mi dvorjanstvo! Frankopanova je drskost zapanjila sve - i oni koji su ga prije branili sad su za što strožu kaznu. - A preslušanje? - Eh, da se on da preslušati! Niccolo Amelio mučio se dva sata s njime. Doznali smo ono što smo znali i prije. Frankopan kaže da je car u ovaj čas kraj Ljubljane ili u Ljubljani. O carevim namjerama, veli, ne zna ništa. O vojsci i spremi rata ni riječi. "Ja nisam izdajica!" veli. "Ako me tako pitate, ne poštujete me!" Kao da je nama do toga da ga častimo. Sve badava - doznati neće od njega ništa ako se ne uhvate kakva tajna pisma. Određeno je da posebna komisija ispituje i dalje Frankopana, Rainera i Callepina. - A Vijeće, što je odlučilo Vijeće? - U Vijeću su najprije pročitani izvještaji. Vitturijevo pismo poznaš. Savorgnan tuži Vitturija da je postupao s Frankopanom kao s knezom koji je došao u posjete. Savorgnan bjesni. Piše da je Frankopan nedostojan ikakvih obzira jer je u ratu prekršio svaku vitešku disciplinu. U Maranu primili su ga sa svim častima; Savorgnan ne shvaća kakvi su politički obziri prisilili dužda da bude tako blag. Veli da se ne miješa u to, ali oštro traži da se Frankopan kazni za svoju drskost. U Maranu su mu prevezali ranu - sad se vidi samo ožiljak na ruci. Nije ništa ozbiljno; taj đavo kao i da ne osjeća mača. Savorgnan piše da dužd drži Frankopana kao sina, a ne kao zarobljenika. Čini se da je naš vođa čuo od Frankopana mnogo grubih! Knez nije htio da ide pod Marano i da pozove na predaju svoga nećaka. Laže da njegov nećak Michele ni ne zapovijeda, nego da je zapovjednik drugi, jer su tamo češki oficiri. Laže! A kad mu je Savorgnan zaprijetio kao sužnju, okosio se i vikao da on, Frankopan, jest zarobljenik, ali ne Savorgnanov, nego zarobljenik Sinjorije. Tako je pisao Savorgnan Vijeću. - I Vijeće je dalo pravo Frankopanu? - Hm. Pismo je pročitano, spremljeno, pa ništa. Manfron je već tražio da se najljepše postupa s Frankopanom. Dakako - Manfronov je sin sužanj Bernardina Frankopanskog; do ut des! Naši mudraci, a i dužd sam, rekao bih, računaju da je dosta uspjeh kad je Frankopan otet caru. Bez njega car će brzo prestati ratovati. Vele da se to već i vidi na bojištu. U Vijeću se nitko nije ufao govoriti jasno. - Ni ti? - Kušao sam opetovati što smo jutros dogovorili pri tebi. A što ćeš? Nitko ne odgovara. Loredan se podsmijeva. Dok smo vijećali, dopustili su Frankopanu da napiše pismo ženi. Tražio sam da vidimo pismo. Imam prijepis. Evo ti ga. Sanudo poput kopca uhvati dokumenat. Jedan tren zaboravio je cio svoj bijes; sakupljač isprava bio je u njem jači od političara. - Čitat ćeš. Piše dobro talijanski. Moli od žene novce. Ništa osobito. - A kad će ga poslati u Gabbione? - Kakvi Gabbioni! Odlučeno je da bude zadržan u Torreselli^[18], isto kao Francesco Gonzaga. Dakako - dva sluge i poseban nadzor. Znaš tko je nadzornik? Ma, razumije se, njegov vlastiti rođak Zuan Antonio Dandolo! - Dandolo je Mlečanin, poštenjak. - Ali je Frankopanima bliz. Zmije su oni. Kakve li su se niti plele već danas! Da, dužd zbilja s njim govori kao sa sinom. - I zato mu je pustio i konja? Što je pak to trebalo? - Ne, ne, konja su mu ipak uzeli. Plijen je. Poklonili smo ga Vitturiju; kažu da je konj puno vrijedan. Pa neka i Vitturi ima počast i dar što je zarobio Frankopana. - Dakle, sve se svršilo s tim da je konj promijenio gospodara. Naći ću ja već načina da kažem duždu svoju. Vijeće je stvorilo kukavne zaključke. - Oni vele: umne. Čekajmo! - Da, čekajmo, perditio tua ex te! Marino Sanudo rastane se s vijećnikom koji mu je odavao tajne sa najvažnijih sjednica Vijeća i uputi se rivom, gdje je stanovao kraj Ponte di Paglia^[19]. Ali sabiračko srce nije mu dalo mira. Prizvao je slugu i naložio mu da visoko podigne svjetiljku. U pustoj ulici, nalik čarobnjaku koji ni noću nema mira, nego hoće da zaklinje iz starih pergamena, Sanudo stane čitati naslov: A la ben nassuda madama Polonia de Frangepani et nostra carissima mojer. - Visokorođenoj gospođi Poloniji Frankopanskoj, našoj predragoj ženi! - opetovao je Sanudo, ljut i na samu sjajnost titule. I, što je čitao dalje, mrmljao je glasnije. U pismu nije bilo ni poniznosti ni straha. Sanudo je, pročitavši ga, zgužvao papir u šaci i nije prestao brundati do kuće, u kojoj su ga kod svjetla pričekali domari, poznavajući čudne navike starčeve.

VI.

Knez Krsto Frankopan, Jakob Rainer i Bernardo Ričan čekali su u pokrajnoj dvorani na odluku Vijeća. Rainer i Ričan zasužnjeni su u isto vrijeme s Frankopanom, ali su bili dovedeni ranije u Mletke i smješteni u Gabbione. Danas su ih radi istrage pridijelili Frankopanu - knez se nada da će i ostati s njima. Sva su trojica umorni i šute, Rainer je i zadrijemao u naslonjaču. Poslije ponoći uđe u dvoranu sa dva vijećnika Zuan Antonio Dandolo, novi naimenovani proveditur Torreselle, i pročita kratku naredbu Vijeća. Zaključeno je da će sva trojica biti zatočeni u časnom zatvoru, do daljnje odredbe. Za poslužbu daju im se dva sluge. Naredba imala je tek nekoliko riječi; Krsto je očekivao možda i kakvu prijazniju izreku na koncu, ali te nije bilo. - Pođimo, gospodine kneže i gospodo! Po dvoranama kojima su prolazili nema nikakve straže. Frankopan je, praćen bakljonošom, razabirao da ih vode uz vanjsku stranu Palače. Bezbrojne slike i zlatom urešeni stropovi od plemenita drva, ogromne prostorije, jedna za drugom. Da, sjajno stanuju dužd i Vijeće! Zarobljenici, predvođeni od Dandola, stupaju na hodnik. Stubama uspinju se do drugog i trećeg sprata. U hodnicima je mračno, tišina gluha - ali na svakom zaokretu stuba vidi se iz mraka vojnik, naoružan do zubi. Stan ljudski pretvara se u tamnicu; tu negdje blizu mora da je i onaj strahotni "Most uzdaha"^[20], kojim prolaze optuženi i osuđeni. Frankopan koraca mirno i bez riječi, ali pažljivo nastoji da prodre u svaki kut tmine. Ništa! Ništa! Koraci odjekuju o kameni pločnik, baklje dršću; osim nepomičnog stražara, koji se ustobočio u dnu svakog hodnika, nigdje ni žive duše. Zarobljenici nisu praćeni od straže, ali osjećaju da na svakom zaokretu ovoga polumračnoga labirinta na njih vrebaju podmukle oči. Tko da i pomisli bježati odavle? U četvrtom katu Dandolo stane pred malim vratašcima i pokuca. Iza vrata pojavi se, na znani znak, čovjek. Ključar je - o pasu mu je kratka sjekirica i bodež, u ruci svjetiljka i omašan svežanj teških ključeva kojima se, vidiš, ne zatvaraju domovi ljudski. Ogromni su i zloguki u svom zveketu, kao što je i zloguk mrak ovih beskrajnih stuba i hodnika. Iza par koračaja povorka stane. Ključar otvori teška željezna vrata; brava, nerabljena dugo, zaškripi otporno. - Tu smo, gospodo! Iza ovih ogromnih vrata, koja je ključar mučno zaklopio, opet je kratak hodnik sa novim ulazom. Ovaj je otvoren i ključar ulazi da zapali svijeću. Dvije su sobe, jedna manja, druga veća. U manjoj su dva kreveta i jednostavan stol sa stolcima; u drugoj postelja sa bogatim zastorima, velik njemački ormar sa rezbarijom na vratnicama, dva stolića, zrcalo i u sredini veći stol sa stolcima. Ključar je u većoj sobi zapalio i noćnu svjetiljku - u ovelikoj okrugloj posudi, od zelena stakla, na vodu je nalito ulje po kojem pliva pluto sa stijenjem. Svjetlo sitnog žiška dopire jedva do zidova; strop i kuti sasvim su tamni. - Uredili smo danas za nuždu. Sutra će biti bolje! Oprostite, gospodo! Ovu manju sobu neka izvole gospoda časnici; za vas, gospodine kneže, određena je veća. Uostalom, po volji. Zraka ima dosta. - Dandolo je prišao sam k čeonom zidu u Frankopanovoj sobi i raskrilio velika vrata koja su vodila na balkon. Frankopan priđe također. Balkon je širok, ali u vrtoglavoj visini. U mjesečini, koja se sad istom prolila nad gradom, Venecija se vidi duboko pod nogama - čovjek se danju mora s ove visine priviđati kao mrav. Prijeko, druga obala kanala vidi se jasno u svojim maštovitim obrisima; pogled će na Piazzettu i kanal biti prekrasan u jutrima i o zapadima. - Prije nego se za danas rastanemo, dopustite mi, gospodo, nekoliko uputa. Meni je povjereno da pazim na vas kao nadzornik Torreselle. Bit ću svaki dan najmanje jedanput kod vas da čujem vaše želje. Zatočenje je, čuli ste, časno - pa vas molim da mi olakšate skrb, kako bih vam što više olakšao sudbinu. Za noćas izvolite se ustrpjeti, sjutra će biti uređena posluga. Hranu izvolite birati po volji. Perâ i papira ima - ako biste prešno trebali nešto, izvolite napisati i poslati meni. Pisma koja želite slati rođacima ili inače komu predaju se otvorena meni. Mislim da se vaša gospodstva neće imati potužiti ni na skrb Sinjorije ni na skrb moju, i želim vam nedug boravak ovdje. Laku noć; gospodo! Frankopan odzdravi šutke. Još je uvijek stajao kraj balkona i promatrao bajnu ljetnu noć, držeći se kao da samo na pola uha sluša Dandola. Izlazeći, Dandolo se obrne. - Da, još nešto, gospodo! Ne traži se od zatočenika časna riječ. Ali mi se razumijemo, dobrota za dobrotu! Dakle - ne kušajte pobjeći! Napor bi bio i onako uzaludan. Svaki pokušaj bijega sasvim bi promijenio milostivu i blagu odluku Vijeća. To mi je rečeno posebice. I još mnogo više! - pojača Mlečanin glas sa značajnom kretnjom. - Dakle, ne kušajte pobjeći! Još jednom, laku noć vam, gospodo! Ovaj put se Dandolo naročito nakloni knezu i ode žurnim koracima. Ključar; izašavši s njim, zaključa vrata na hodniku istim ključem kojim je bio otključao. No čas zatim, na dolnjem dijelu vrata začuje se tiši cvilež nekog posebnog zapora; u drugu ključanicu ulazio je poseban ključ. - Dandolo ima još jednu bravu za se! - šapne Ričan. - Slušajte, kneže! Frankopan samo mahne rukom i sjedne na svoj krevet odgrnuvši zastore. Odmah je stao svlačiti čizme i debele potkoljenice. Čitavo vrijeme nije prozborio ni riječi. Ispio je pol pehara vode koja je bila postavljena na stoliću, i činilo se da se, kao u taboru, brzo sprema na san. - Ričane, što su ispitivali vas? - Uvijek isto. Samo jedno smo doznali mi od njih. Alviano hoće zamijeniti za nas nekoliko svojih zatočenih časnika. Tražio je od Vijeća da se to učini odmah. Obećavali su nam slobodu ako odamo koliko je četa sakupljeno kraj Pazina. A pitaju i sasvim političke stvari - morao sam se smijati. Kao da ja znam sve što se događa oko cesara! - Pitali su i za novce - dodaje Rainer zijevajući. - Sami ćemo nositi sav trošak za hranu. - Znam, i ne bih htio drugačije - tumači knez. - Sjutra ćemo urediti. Imam u Ljubljani trgovca Jana, taj će posredovati kod Nijemaca ovdje. Dobit ćemo u Veneciji za prvi čas nešto. Dok su se ostala dvojica spremala na počinak, Frankopan je, bosonog, ustao i stao pregledavati zatvor. Vrata na balkon ostala su otvorena; mjesečina je sve jače rasvjetljivala prostor. Knez je kucao po stijenama, micao posoblje. Rainer i Ričan poznavali su naviku svoga vođe da sve ispita i prokuša sam. Već su i zahrkali kad je Frankopan još ogledavao balustradu balkona. Što se događalo dok su oba časnika, od prevelikog umora, a i gladni, zaspali dubokim snom? Kasno poslije ponoći Rainera je probudio mukli zvek. Kneza Frankopana nije bilo u sobi. Rainer, splašen od prve noći u nepoznatom i nemilom boravištu, uhvati sa stolića žižak i pođe na hodnik. Pred željeznim vratima stajao je u tmini knez i udarao šakom po gvožđu. Šaka je od strašnih udaraca bila sva krvava, ali željezna se vrata nisu ni potresla - a ni s one strane nije se ozvao nikakav ljudski glas. U gluhoj tišini udarci su odjekivali kao bespomoćna kletva protiv vrata paklenskih. Osjetivši trak svjetla, knez se okrene. Rainer ugleda lice kakovo još nikad nije bio vidio. Na čelu bila je nabrekla krvava žila, oči se raširile kao u ludilu, kosa je razbarušeno padala na čelo, a na ustima skupila se pjena. - Kneže, kneže! Za volju Božju! Da li je to bio onaj isti čovjek koji se je poslijepodne tako gospodski smješkao duždu, s prezirom slušao ispitivanja i maločas mirno podnosio upute Dandolove? Bosonog, bez gornje haljine, u svjetlu žiška, Frankopan se priviđao iz pustare uteklim luđakom. Da li je i bio pri svijesti? Rainer je morao probuditi druga i oni su jedva do kreveta doveli Frankopana. Zar je groznica od rane? Je li knez zapao u bunilo bolesti? Na krevetu je disao teško i hropćući. Ričan i Rainer, osjetivši u strašnom prizoru prvi put svu težinu tamnice, nisu više mogli naći mirna sna. Frankopan je rano ujutro već bio na nogama. Drugovi se probudili istom na odjek njegovih koraka. Bio je svjež, vedar - kao da i nije bilo ove noći; samo je zakrvavljena ruka spominjala na čovjeka koji je u noći, lud od bijesa, stajao pred gvozdenim vratima.

VII.

Prvi su dani tamnovanja prošli u sitnim brigama. Ljeto je vruće, a Frankopan je zarobljen u svojoj vojničkoj odori, s konja, i nema svih onih sitnica na koje je navikao. U zatvorenom prostoru knez treba da sam kako-tako uredi svoje kućanstvo; ponestalo mu je i rublja i rupčića; ženi je pisao već u prvom pismu da mu pošalje noćnu kapu i tanje potkoljenice; kupiti nema čim. Sinjorija je za zarobljenike uredila zbilja častan i, za tamnicu, zračan i prostran zatvor; pače - Dandolo je doskora javio knezu da je duca od Ferrare, po ženi Bernardinovoj, pokojnoj Lujzi Aragonskoj, rođak frankopanski, tražio u posebnom pismu od dužda neka bi se sa Krstom postupalo što ljepše i dalo mu se pokućstvo koje dolikuje ugledu njegova roda. Zazbilja je u Torresellu prvih dana uneseno sva sila sagova, divančića, škrinja i slika, tako da je tamnica nalikovala pravom gospodskom dvoru. Samo je teško za novce. Treba plaćati sluge i hranu - Frankopan je izračunao da ga svaki dan zatočenja zapada dva dukata najpotrebnijega troška. Očekivao je da će se otac Bernardin ili žena brzo dosjetiti njegovoj najprečoj potrebi i računao svaki dan da bi trebao stići ulak sa zlatom ili mjenicama. Na rodnom Modrušu i po ostalim gradinama ima, od ratova i od pradjedova, bezbroj skupocjenih stvari, sitnica, oružja i zlatnine; vino u Driveniku i po Vinodolu rodi, telad i ovce se množe. No otac Bernardin je vazdan bio u novčanim neprilikama - u kulama i po krajinama ima hrane, no kad treba platiti vojnike, teško je skupiti svaki forint. Dukati su rijetkost; da ih dobiješ, valja što prodati - a komu ćeš prodati u ovo ratno vrijeme? Mletački trgovci dolaze u Senj i preko njih bi lako bilo poslati novaca, no hoće li imati otac? Trgovina je sasvim nesigurna; trgovci se ne ufaju dalje od obale jer od Like krstare pljačkaške čete koje vrebaju na putnike. Apolonija bi laglje smogla - no ona je žena, slaba i bolesna. Sreća da je Dragišićka s njome. Do Bjeljaka nije daleko, a u Bjeljaku je stari njihov posrednik u novčanim stvarima, Zinus. I u Ljubljani ima trgovac kojemu je lako naći svezu sa Nijemcima u mletačkom Fondaccu^[21], no to traje dugo i predugo. Frankopan je od Antonija Foscola, bližike Katarine, kneginje Krčke, koji ga je odmah posjetio u tamnici, posudio dvadeset dukata. Rainer i Ričan ni nemaju znanaca u Veneciji, zarobljenici u Gabbionima hrane se na jamstvo njemačkih trgovaca iz Fondacca. Krsto je navikao na ratno oskudijevanje - no ovdje, usred neprijateljâ, jedan Frankopan mora da pokaže svoje bogatstvo i svoju nezavisnost. A potajno, ne govoreći o tom ni svojim drugovima u tamnici, misli i na to da se zlatom otvaraju i najčvršće brave. Dandolo je preljubezan i ponaša se, makar je gospodar Torreselle, kao da je podvržen Frankopanu. Ipak - knez prozire tu ljubaznost i duždevsku i senatorsku - oko u oko oni su dobri i predobri, ali na svojim sjednicama budno prate sve izvještaje doušnikâ. "Ne kušajte pobjeći", rekao je Dandolo; ali Frankopani nikad ne skrštavaju ruke; da stignu novci, dalo bi se bar koje pismo otpraviti u potaji. Već je prošlo pet tjedana, a od žene nema odgovora - nije moguće da se ne bi javio ni otac. Gdje su ta pisma? Ako idu preko Vijeća desetorice, ono ih sigurno zadržava; pisma pak koja piše Frankopan svojima čitaju se u sjednici i zato je teško u njima reći sve što bi trebali znati doma. Bernardo Ričan, služeći kao časnik neposredno uz Frankopana, poznavao je svoga gospodara dosada kao vojnika. Krsto je i u tamnici zadržao svoju navadu da se sam brine i za najneznatnije sitnice; no drugovi su se čudom čudili kako knez najednom najveći dio svoga vremena probavlja kraj stola. Svuda crnilo, pera, papiri, bilješke - Frankopan piše sam, ne govori nikad u pero i, što je najčudnovatije, črčka svoje zabilješke nekim nepoznatim slovima^[22], mogla bi biti grčka, ali nisu ni to. Pismo je staro, njegova naroda od pradavnih vremena, sasvim drugojačije no ikoje poznato. Drugovi ni ne kušaju odgonetnuti što Frankopan črčkari tim grbavim znacima po čitave dane. Ali ne piše samo svojim jezikom; latinske, njemačke i talijanske poslanice predaju se svaki gotovo dan Dandolu. - Knez se pretvorio u diplomatu - veli Ričan i nada se mnogo od toga. Ta napokon, kad je i Venecija imala ovako odličnog zarobljenika! Rođak knezova ferrarskih, po djedu patricij mletački, bližika dvim najuglednijim porodicama Venecije sadašnje, šurjak svemoćnog kardinala krškog, vojskovođa cesarov, brat one Beatrice koja je za prvog muža imala hercega Ivana Korvina, sina kralja Matijaša, za drugog ima kneza Brandenburškog - povezan ženidbama sa kraljevskim i cesarskim rođacima, velikaš kraljevine, i napokon - odvjetak onih Frankopana koji više od pol stoljeća drže među kršćanstva prema Turcima - tko može i vjerovati da će takav velmoža dugo čamiti u ovom zatvoru, koji je urešen svim raskošima, ali je ipak zatvor? Sam Krsto vidno ne sumnja o tom. Od one prve noći kad su ga sa krvavim rukama našli pred gvozdenim vanjskim vratima tamnice ne tuži se nikad - samo je nezadovoljan što je u neizvjesnosti; jer ne dolaze glasi niotkuda. Dandolo ga tješi da su ratna vremena i prolaz je poslima oteščan - ali knez ne vjeruje pravo; sluti da Sinjorija zadržava pisma njegova i ona koja dolaze k njemu, i u tom vidi znak da se događaji na ratištu nisu sasvim razbistrili. Ima dana kad je knez i tužniji jer misli da bi njegovi rođaci ipak bili već mogli naći puta do njega, pismom ili glasnikom. U jedan takav dan žalosti razveselio je kneza svojim posjetom nitko manji nego gospodin Bartolomeo Alviano, vrhovni vođa mletačke ratne sile - i o tom posjetu značajno su i dugo poslije razgovarali Ričan i Rainer. Sastala su se dva čovjeka u neobičnoj zgodi - vojskovođa je pohodio svoga zarobljenika, protivnici sa ratišta našli se u dvorani koja je bila tamnicom. Alviano, na vrhuncu svoj slave, i knez Krsto, u ropstvu i nevolji. No u prvom susretu nije bilo ni truna osjećati od te goleme razlike. Što je u sebi na kraj kraja htio Alviano, ne može se znati - svakako je k Frankopanu prišao srdačno i pruženom rukom. Ratnik je poštivao ratnika. Alviana uveo je Dandolo; no kasnije, oba su vojskovođe ostali nasamo. Frankopan je drugovima malo odao od tog razgovora udvoje. Alviano je ljut na dužda i Vijeće; prijeti da će se odreći svojih časti ako mu ne učine po volji. Vojnik je, te traži da Vijeće, u ratu, usvoji njegov zahtjev - od mletačkih časnika zarobljeno je nekoliko veoma uglednih koji su mu prijatelji i drugovi odavna. Zahtijeva da se oslobode odmah. Hoće da ih zamijeni poglavito za Frankopana. U Vijeću vele da je "zasada" nemoguće. Alviano je, istina, jači na bojištu otkad tamo nema Frankopana; Brescia će vjerojatno doskora biti u mletačkim rukama. Alviano neće da čeka i zna da je za vrijeme zlosretne cambrayske lige spasio on, upravo on, Veneciju u jednoj od najvećih opasnosti. On, spasitelj Grada, ima, veli, pravo da traži od Vijeća zamjenu. Založio je i riječ svoju sužnjima koji su u Pragu. Državnici ne trpe vojnika - tako je uvijek - no njemu je dojadilo. Došao je obavijestiti Frankopana da nije on, Alviano, kriv što se zateže sa zamjenom. Njihove su težnje pače jednake - samo Vijeće odgađa. Knez nije svojim drugovima, a još manje Dandolu, otkrio drugi, važniji dio razgovora. Bilo je jasno da su Alviano i Frankopan morali raspraviti i o mnogo dalekosežnijim stvarima, jer je sastanak trajao više od dva sata. Vidjelo se poslije da se je Frankopan još pažljivije udubio u svoje bilješke i da onim svojim škrbavim hijeroglifima, kojih nisu umjeli čitati ni Rainer ni Ričan, brzo popisuje čitave listove papira. Krsto je Alvianu naime bio razložio svoju misao. - Evo - govorio je knez nasamo Mlečaninu - ja sam zarobljenik Sinjorije, cesar je ostao bez vojskovođe; vidim i čujem od vas da će malo prije malo poslije doći do mira. Onda će samo po sebi biti riješeno o meni. Zato me nije strah. Ali zasad je važnost u tom što obje ratujuće stranke, čarkajući bez smisla po Friulima, puštaju da se pripravi Turčin. Moje je imanje jedna jedina tvrđava protiv Turčina; bez mene se moje imanje održati neće. A Venecija, što će ona kad Turci, koji su došli nadomak obale dalmatinske, upanu do Istre i dalje u ove iste Friule? Venecija ima savez s Francuskom: dobro, razumljivo je kad se radi o pomoći protiv cesarovih četa u Veroni i Vicenzi. Ali Francuz je tuđinac u Italiji - a što će biti konac njegove pomoći? Oslabljen cesar, oslabljena Venecija - opasnost koja danas prijeti mom imanju postat će pogibelj za vas. Nisu li Turci već i prodirali do Bakra, da, do Kopra? Zasada četujući - ali kad se iskrvari Venecija, kad uzmakne cesar, hoće li Turci ostati pri tom? Alviano je slušao i odobravao knezu. Srdi ga što Vijeće slabo izrabljuje njegove pobjede - cesar bi pristao na mir da se malo popusti. Dobro mu je znano da Maksimilijan nije vojnik od zanata. U posljednjim ratovima - Alviano to vidi bolje od državnikâ - ni Venecija lako ne održava ravnotežu između pape, Francuza, Nijemaca i Turaka - riješiti nepriliku s cesarom s pomoću Frankopana značilo bi zaista osigurati Veneciju od Turaka. Drugovi kneževi shvatili su značenje razgovora s Alvianom istom za tri tjedna, kad im je Frankopan pročitao spomenicu koju je sastavio za Dandola da ju ovaj rastumači Vijeću. Spomenica je alegorička i hotice nejasna - Frankopan nije htio da svoje misli izreče izravno ili da ih obrazloži kao prijedlog - uzeo je sliku sanje i u tom obliku oslikao pogreške prošlosti i potrebe budućnosti. Frankopan vidi u snu tijelo Venecije, okrunjeno i proslavljeno, ali već podgrizeno podmuklim bolestima. Lijekovi prošlosti naškodili su tijelu Venecije gore nego bolest; ti su lijekovi dolazili sa Zapada i zvali se aleksandrovski i julijanski, no bili su pomiješani s otrovom ili su izgubili svu svoju snagu, kad su prenašani preko bregova. Također oni melemi, koji su s Levanta dolazili da budu pomiješani u lijek, samo su ga pogoršali. Tijelu Venecije potrebna je sada blaga tekućina da oslabi otrov lošeg lijeka prošlosti. Dandolo je, pročitavši opširan spis, shvatio točno njegov sadržaj. Lišena alegorije, Frankopanova je misao u tom da će savezi s papama Aleksandrom i Julijem donijeti Veneciji šteta kao i savez s Turcima. "Blaga tekućina" mir je s cesarom iza kojega bi došlo i savezništvo s Frankopanima, savezništvo koje bi osiguralo tisućljetno zdravlje grada. Ali Dandolo zna o namjerama Sinjorije očito više nego Frankopan; spomenica o bolesnom tijelu Venecije i o lijekovima koje preporuča knez ostala je bez odgovora. Ipak - iza tri mjeseca tamnovanja stigla su prva pisma od žene i od oca kneževa i prekinula teško iščekivanje. Sinjorija je propustila pisma - od Bernardina i grofice Apolonije stigoše i novci i utjehe. Krsto, koji se je bio sasvim osamio u svojem razmišljanju i bilješkama, stao je življe drugovima pričati o moći zlata. Rainer je u ruci ključarevoj jednoga dana opazio zlatni dukat - knez je dakle izvan nadzora Dandolova tražio sveze vani. S kim? U Veneciji su se, pušteni uz jamčevinu, na slobodnoj nozi kretali neki časnici cesarove vojske, očekujući potpunu slobodu. I Ričan sam pobrinuo se da imućni rođaci dadu za nj mjenicu. Ali se nije ufao ni pitati Frankopana što namjerava. "Ne kušajte pobjeći!" I on i Rainer bojahu se svakog neopreznog koraka. Nisu zaboravljali Frankopanova lica iz one noći pred vratima. Traži li knez vani saveznika, pomoćnika za bijeg? Ima li već nekoga koji mu, izvan Torreselle, drži u pripravi konja ili lađu? Knez je posljednjih dana uzrujan, nestrpljiv, čeka nešto. Što? Tada, jednoga jutra, zaoriše bubnjevi na Piazzetti. Dandolo je upravo bio ušao k Frankopanu, koji je, sa balkona Torreselle, promatrao duboko pod sobom vrevu ljudi, neobičnu u rani sat. Što se događa dolje? Između dvaju kamenih stupova Piazzette postavljen je treći, niži, drveni. Straža je oko stupa napravila prazan okrug - pod stupom stoji čovjek. Frankopan se napinje da razabere što će ta straža i ti ljudi. Dandolo, iza kneza na balkonu, tumači. - Izvršuje se smrtna kazna vješanjem, za primjer svima. Annibale de Than i Christoforo Callepin uspjeli su da podmite stražara i pobjegli iz Gabbiona. Vijeće je raspisalo nagradu od 1000 forinti za onoga tko ih pronađe i dovede. Callepin je već doveden i smaknut u tamnici. Sada će javno vješati stražara. Knez se trgnuo i uzmaknuo s balkona. - Hvala na obavijesti, gospodine Dandolo! I makar je s provediturom Torreselle bio vazda učtiv, gurne ga na stranu i s lupom zatvori vrata balkona. Kao da ni to nije dosta, potegnuo je knez i grilje, zatamnivši sobu. Vrata su balkona ostala čitav dan zatvorena. Frankopan je sio za stol i nije se ni makao u polutami. Odbio je i jelo koje su mu donijeli o podne.

VIII.

Divno je poslijepodne kasne jeseni. Listopad još nije na kraju, no pod ličkom Kapelom već se dobro osjeća dah oštre i svježe zime koja se primiče rano. Nebo je vedro i bijelo, oblačići slute na buru; no u ovaj je čas sunce još ojako i čitav je kraj bujan od svježeg, istom gdjegdje nažutog, zelenila šume. Putnik sad još ne bi trebao krzna, da nema večeri koja donosi iz Kapele leden zrak i prvu slutnju snijega. Ali tko da i putuje krajem u kojem na daleko i široko nema ljudskoga stana? Priroda je na visokim proplancima i u vlažnim gudurama sasvim nedirnuta - ogromno stabalje guši se sámo u prebujnom rastu - prašuma je u koju ni ne stupa ljudska stopa. Za oluje, pod gromom i munjom, debla se ruše u provaliju, iz koje ih ničija ruka maknuti neće dok ne istrunu kroz vjekove. Iskrčene zemlje gotovo i nema - tek ponegdje javi se, na nepristupnom kutu vrleti, njivica. A i to samo u blizini kula, koje su rijetko posijane. Tu se nađe i pastirče sa stadom koza ili ovaca - valjda jedini stvor na pustom prostoru. Od rimskih vremena sačuvani su ostaci cestâ jedna vodi od Senja sve do negdje pod Bihać. Njom je, kako pričaju ljudi, stupao negda car Marko Aurelije, utaborivši se u kraju samih šuma oko voda osamljenih jezera iz kojih izlazi Korana rijeka. Ovdje, na kraju svijeta, pisao je car i svoje tužne opaske o slaboj vrijednosti svega što je ljudsko. Pa i sada, preko tisuću godina iza pohoda rimskih legija, koje su i na toj strani čuvale panonsku granicu, kraj je pust i mrtav. Nigdje naselja ljudskog, nigdje traga da se čovjek kreće, da radi, trguje ili putuje. U šumi caruje medvjed i vepar, nad stoljetnim bukvama ogromne orlušine krstare pod oblacima. Rimljani su, na ovom istom putu, koji je sagrađen od njihovih vojnika, osnivali kolonije; zna se da je kraj ponora Gacke negda postojao i velik grad. Kud ga je nestalo? Da li ga je pojela zemlja koja se - podrovana bujicama što podgrizaju iole rahlije tlo - znade raspuknuti u jazbine, duboke na stotine metara? Ni priča ne zna što je od toga grada - nestalo mu traga kao i svim uspomenama iz rimskih vremena, osim zahrđale kacige što se nađe, izbačena potresom zemlje, ili pločice o službi legionara koja je - prkoseći stoljećima - ostala zaboravljena negdje pod gričjem kraj puta! Ali i onda kad je ovuda prolazio rimski imperator bit će da je kraj bio gostoljubiviji nego danas. Jer otkad su Turci osvojili Bosnu i doprli do Klisa, Ostrovice, Jajca i Bihaća, ove goleme šume nisu ino nego trajno razbojište i zaklonište za hrpe pljačkaša. Ovdje nema ni granice između zemalja - od godine do godine ona se mijenja, pomiče - ogromna garišta pokazuju gdje je međa slučajno bila udarena u posljednjem boju. Prije su na plodnim poljima ličke visoravni kmeti bili gdjegdje pokušali da sebi urede stalan stan - od pada Bosne sve se raspršilo, razbjeglo, raselilo. Sa garišta svojih domova puk je bjegao pod zaštitu kula - ali ni čvrstih granica nije bilo mnogo. A u gradovima - kako ćeš iz kamena izbiti žito za hranu? Nisi mogao biti ništa drugo nego vojnik i oružnik, trebalo je bježati dalje; i tako su ovi lički Hrvati dospijevali i pod sam Zagreb. I gospoda morala su uzmicati - kule na tromeđi padale su jedna za drugom. Blagaji su već i vazali turski, Karlovići jedva se drže pod Velebitom, Frankopani brane teškom mukom svoju postojbinu, u kojoj su se utvrdili kad su im Mlečani oteli Krk, a kralj Senj. Krvava je Krajina - i još krvavija iza strahovitog poraza na Udbini^[23]. Sve se plemstvo u dolnjoj Hrvatskoj bilo sakupilo, zaboravilo svoje sporove i izmirilo se da u odlučnom boju odbije bosanskog pašu. Poraženo i poubijano, ostavilo je Krbavsko polje u očaju. Frankopani se još drže na Modrušu, u Bihaću je posada kraljevska - ali turske čete uznemiruju neprestano Krajinu i zalijeću se do samoga mora. Hajdučija, skupovi odbjeglih vojnika, zločinaca i očajnika koji su izgubili kuću i kućište, drži šumu kad se Turci vrate sa svojih pohoda. Venecija je nastojala da svoju trgovinu, kao u Primorju i kraj Senja, također preko Senja osigura ugovorima i s Turcima i s Frankopanima - no što je koristila pisana riječ? U nenapučenom kraju gospodario je onaj tko se je bio izopćio iz ljudi. Kule su bile čvrste, ma je u njima malo vojnika; plaćenici su skupi, a domaćeg žiteljstva nema; pust je kraj izvan svijeta; ni fratri, koji na sebi nisu imali ništa do opanaka i habita, nisu se ufali prolaziti okolnim planinama. Rat traje sedamdeset godina - ovo nije ni rat vojske, nego rat onih što se udvoje-utroje vrebaju skraj puta. Život ti ovdje ne čuva nitko, a jednako ga i ne cijeni nitko. Pod svečanim mirom šume, koja se u svojoj jesenskoj šarini sva sjaji pod suncem na zapadu, krije se opće klanje i opći razor. Grad Modruš bijeli se vrh čunjastog brijega i čuva prolaz kraj vrha Kapele. Na cesti uz podnožje brijega negda su frankopanski knezovi ubirali carinu od trgovaca za slobodan prolaz; no sad se već godinama nije dogodilo da bi bila kakva roba išla dalje u Liku ili u Bosnu. Grad je na samom vršku, opasan je širokim zidom. Vrata se otvaraju često, no jedva kad izađe kroz njih netko, osim oružana čovjeka. Na Modrušu stoluje knez Bernardin Frankopan poput vojskovođe u stalno opsjednutoj tvrđavi. Tri puta na dan čuju se trublje i iz grada izlazi četica, jutrom i večerom, da pregleda i čuva najbližu okolicu. Sve je grmlje na proplanku iskrčeno i ispaljeno - vrebajući dušmanin ne smije naći zakloništa. Čete krstare, ali se ni one ne ufaju daleko - a kad sam gospodin knez Bernardin odlazi u svoje primorske posjede i još dalje kuda u svijet, sakupljaju se mnogo dana prije brojni njegovi pratioci. Konjanik, na sitnoj muli, koja se poput koze može uspinjati i kršem bez puta, zaletjet će se i sve do stazicâ što sa sjevera vode u grad; ali kad je putovati duže, valja imati pedeset i više kopljanika sa sobom. A ni ti vojnici nemaju pravog vojničkog ruha - nevolja je pritisla poljodjelca da u opancima i kožuhu pripaše mač i uhvati helebardu te služi kao vojnik. Bernardin ima na Modrušu takvu izmiješanu četu po kojoj vidiš da u ovom kraju više ni nema radnog naroda - tko ostade u Lici i ne pobježe od rasapa, od nužde je ratnik. Svoje zaklonište u tvrdoj kuli plaća službom knezu gospodaru. Po tom se i danas, na prekrasan ovaj dan listopada, vidi da neće biti Bernardinova četa koja se je već uspela pod sedlo planine. Četa je, istina, istrošena od puta i ne bi, ovakva, mogla poslužiti za počast. Ali konjanici imadu, za ove puteve, i predobre konje; ruho je potpuno, oružje se bliska o suncu. Ima više od šezdeset ljudi - desetak konjanika prodire putem dalje pred ostalima koji su se u pješačkom redu okupili oko dvije žene na konjima, u sredini povorke. Čudno je i vidjeti ženu plemkinju u ovom kraju kud se kreće sam krut vojnik. A žena je, sa svojom pratilicom, odjevena kao kraljica; rese na konju srebrene se u blijesku sunca; sa bunde, koja je opšivena bijelim krznom, i s bijele krznene kape ljeskaju se agrafe, kao da se luda vila zaletjela u divlju vrlet. Pada večer i ohladno je - povorka se požurila. Još čas i trublja će se na pozdrav oglasiti u Modrušu: - gospođa kneginja Polonija, kako je ovdje zovu, ulazi u grad svoga tasta, kneza Bernardina. Vjerna njezina Gjakobina je s njome - nije pustila da Apolonija sama podnese napore ovog premučnog i opasnog putovanja; a još više, Gjakobina hoće da vidi Bernardina, da bude "kod svojih" i da upozna Modruš. Ali tužan je grad na prvi pogled - sa sjevernog je zida otpalo stijenje, na zvoniku crkve ogromna je rupa od topovskog metka - Modruš je izdržao mnogu kušnju. Knez Bernardin čekao je povorku na trgu pred samostanom, sa svim počastima i u red poredanim svojim ljudima. Kad su Apoloniji pomogli da siđe s konja, počekao je dok ona priđe bliže i pokloni se. Jer zna se - Bernardin vlada na Modrušu i vlada na svom imanju kao cesar na svojem; treba da je i pozdravljen kao vladar. Uza nj je neko stotinjak ljudi - dvije-tri žene, a sve ostalo muškarci. Potknežin modruški pruža knezu srebrni pladanj da po starom običaju ponudi kneginji Apoloniji kruh i sol; fratar, koji je kao posljednji svećenik ostao otkako je i kaptol modruški raseljen, izriče blagoslov crkve; od rodbine kneževe nema nikoga; samo stara meštrica Lucija, koja je i Bernardina djetetom učila čitati i pisati, pridržava dvoje seljačke djece - sirote iza bjegunaca. Malo je ljudi na gradu i malo sjaja - kamene ploče trga ječe prazno i hladno pod kopitima konjâ pratnje grofičine, koja je sjahala; sav se grad dade obuhvatiti jednim pogledom. Crkva, samostan, dvije kapele, napola porušene - uz zidove pak potleušice koje su, vidi se, prikrpane u posljednje godine. U sumraku, koji se spušta sa ohladnim zrakom planine, osjeća se sva osamljenost kamenog ziđa u kraju ostavljenu od ljudi. Dragišićka je veselo hrvatski pozdravila Bernardina, rukovala se s njim čvrsto i prišla, sva sretna, meštrovici i djeci, ljubeći ih. Grofici Apoloniji pričinja se da su ljudi ovdje odveć tihi, odveć svečani - i sami imadu nešto od ove tvrde prirode kojom je prošla na putu do Modruša. Bernardin govori s njom latinski, prilazi kćeri i ljubi ju u čelo. Apolonija pače i zadršće pod tim cjelovom, koji je bio popraćen dugom i sasvim dvorski udešenom latinskom izrekom. Dok potknežin određuje kud će se smjestiti pratnja, knez završava svoju dobrodošlicu i prati Dragišićku s groficom do uskih vrata što vode u kulu. Kod večere u niskoj presvođenoj sobi iste te kule Bernardin je razgovorniji. Apolonija nije sada prvi put vidjela svoga tasta, ali se još nikako ne može da privikne na treptav, oštar pogled njegovih sivih očica. Starac je, ali mu samo potpuno sijeda kosa i nakratko ostrižena sijeda brada odaju godine. Lice je kneževo osmaglo i tvrde kože; nije nimalo starački umorno - nešto zdepast i sa stisnutim plećima priviđa se kao da je sav istesan od tvrdog drva. Kretnje su mu uglate, prsti na rukama negipki i kratki. Nema na sebi oklopa ni kacige, ali i ovakav, u šubici od kože i bez mača, priviđa se kao da je svaku svoju kretnju posudio od gvožđa, u koje se stalno odijeva. Govori polagano i ne plane lako - u tom je sasvim različit od Krste. No oči imadu u oca i sina jednak sjaj - samo su očeve još prodirnije, bodu i kazuju uvijek više nego riječ. Apolonija se sjeća kako se je u te oči zagledala prvi put kad je Bernardin Frankopan bio stigao na svadbu svoga sina. Krsto je o ocu govorio s poštovanjem, u kojem nije bilo samo sinovske ljubavi nego i udivljenja; Dragišićka je pričala čudesa o tom patrijarhi plemena frankopanskog koji je odrastao na dvorovima, povezao se ženidbom u rodbinu s ugarskim kraljem, četovao na sto strana, poznavao u glavu sve svoje podanike, bio tvrd na maču, a kraj toga klasično govorio latinski i sav svoj život, i za dvorske gozbe i pod čadorom, učio, čitao, pisao, dopisivao se s duždima i s cesarima, zanimao se za sve što se događa u Italiji, gdje su se po gospodskim dvorima čitale vještoplete novele, i u Njemačkoj, gdje je cesar htio biti i umjetnik i vladar. Ali su se u Augsburgu čule i druge gusle. Krvnik je i lukavac - ništa mu nije sveto do vlastite koristi; ne voli ni cara ni kralja ni Mletaka ni pape; mirio se s Turcima kad mu je bilo do toga da kralju otme Senj. Šara na sve strane - još nikomu nije stisnuo ruke s pouzdanjem. Nije domaća životinja; zvjerka je - možda i plemenita, ali se krotiti ne da. I sve je to dakle bio ovaj nevisok, tvrdih kretnja muž, koji joj je dva dana prije svadbe poklonio iz Italije kupljenu divnu kopču od emalja, najfiniji rad fiorentinski, i pozdravio je kao snahu. Apolonija se nije nikad pravo riješila svoga prvog straha pred njim - osjećala je dobro kako ju u jednom pogledu mjeri i važe. Sitna, onda još i bljeđa od poslenih i uzrujanih dana prije svadbe - kako li se ona morala pričiniti njemu, o kom je brat Matej govorio kao o čovjeku koji je u sebi sjedinio sve grijehe, sve prevarljivosti i sve lukavštine, ali i svu odlučnost, svu oporost svoga pradavnog koljena iz zemlje gdje se djeci daje mač za igračku! Brat Matej sa smijehom priča kolike su neprilike Mlečani imali s Bernardinom i s njegovim rodom; "vuk je" reče onda brat, ponavljajući mletačku oznaku. Ali "vuk" nije imao na sebi ništa grabežljiva - dočekao je snahu sa bogatim darima i otmjenim riječima, umio je biti dvorjanin; nije badava bio sin Izote, od svojte napuljske porodice kraljevske, rođak vojvode od Este; nije badava kao mladić i paž pratio Beatricu napuljsku kad je vjerena za kralja Matijaša; nije badava od Ferdinanda napuljskoga primio red viteza Blažene Djevice i kao "ljubljeni rođak" dobio za ženu nećakinju Ferdinandovu, Lujzu od Aragonije, kćer vojvode od Sessa. Da nije bilo onog prodirnog pogleda, Apolonija bi bila držala da je Bernardin samo dobar otac koji se veseli sreći svoga sina. Taj je pogled ostao između njih kao neka tajna zapreka - Apolonija nije mogla zavoljeti oca Krstina. Govorila je s njim uvijek s najvećim poštovanjem, pisala mu kasnije u riječima potpune odanosti - no srdačnosti nije nikad bilo među njima. Da li je Bernardinu, vuku s Modruša, bila tuđa njena nježna ljepota? Ili je vjerovao govorkanjima o caru? Krsto je njen obožavani junak koga strasno voli sa žudnjom nikad nedokušane ljubavi žene - ali ocu njegovu nikada ona neće biti kći, već samo pokćerka. Lodroni su je tetošili. Bernardin piše njoj, što ga duže pozna, sve nekako poslovnije, važnije. Htio bi da ona bude poslenija i brižnija gospodarica na Krstinom imanju u Kranjskoj; a ona to ne može i ne zna. Ona živi za Krstu i što će joj te brige i natezanja sa Tomašom Sokolarom, koji, otkad joj je muž zarobljen, i onako više sluša Bernardina nego nju? Večeras ih je zbližio razgovor o sinu. Apolonija izvještava kneza o svemu što je poduzela. Teško se dala na ovaj put, ali treba savjeta. Prošla su četiri mjeseca otkad je Krsto zarobljen - rat traje i nema nade da će mir brzo doći. Što da se radi? Treba promisliti za novce, treba se posavjetovati ne bi li Bernardin sâm poslao glasnike duždu, kad je pomoć brata kardinala imala dosada tako malo uspjeha. A i stvari na imanjima u Kranjskoj idu loše - treba da Bernardin dođe sam ili pošalje nekoga; ljudi ju ne slušaju, ne snalazi se u računima, od priroda ove godine nema nikakve koristi. Bernardin ima za nju veseo glas - Krsto je krajem kolovoza uputio dva pisma preko Vijeća, jedno ocu, drugo bratu Ivanu. Pisma su stigla istom neki dan; Vijeće ih nije otpremilo odmah. No, hvala Bogu, sad znamo više. Knez, iza večere, koja je bila veoma čedna, ali se posluživala na divnom talijanskom priboru od teška srebra, čita grofici, riječ po riječ, latinsku poslanicu koju mu je Krsto pisao krajem kolovoza iz Torreselle. Velemožnom i uzvišenom gospodinu grofu Bernardinu Frankopanu, našem preljubljenom gospodinu i vazda milostivom ocu! Velemožni i uzvišeni gospodine! Pokle sam se smjerno preporučio Vama, obavješćujem Vašu Uzvišenost da sam za veliku utjehu srca svoga primio pismo koje ste mi pisali 3. kolovoza sa Modruša i u kojem mi najprije pišete o zdravlju Vaše Uzvišenosti, mojega brata i moje sestre; za sve to u navadnoj smjernosti i radosna srca hvalim Bogu Gospodinu i njegovoj Majci, moleći da po svom velikom milosrđu požive Vašu Uzvišenost na mnoga ljeta. Za drugo. Mnogo Vam hvalim za najmilostiviji blagoslov i najdragocjeniji očinski pozdrav što ga primi u spokornosti kao velik melem ne samo mom tijelu nego i mojoj duši, kao da sam već dospio dotle te moram umrijeti, kao što mora svaki čovjek po volji i redu Onoga koji je najviši. Za treće. Ponizno se ispričavam s opaskom da sam četiri puta pisao Vašoj Uzvišenosti, najprije one večeri kad sam po volji moga Stvoritelja bio zarobljen, zatim tri druga puta odavle s dopuštenjem ove presvijetle Sinjorije, ne brojeći ono pismo koje sam poslao iz Kaštela Porpeto po Blažu Dijankoviću. Ne mogu shvatiti razloga radi česa rečena pisma nisu dospjela u ruke Vaše Uzvišenosti, to manje što sam ih pisao vlastitom rukom i u njima Vam javljao kako mi je. I tješim Vašu Uzvišenost za dobro Vašega zdravlja, kojemu se od srca radujem, tako slatko koliko mogu. Četvrto. Da ispunim nalog Vaše Uzvišenosti, javit ću istinu a ne pokazati se nezahvalnim u uzvraćanju dobročinstva, Vaša će Uzvišenost doznati čistu istinu; ja sam, hvala milosti Boga i njegove svete Matere; Djevice Marije, u dobrom zdravlju i ova presvijetla Sinjorija postupa sa mnom na najmilosniji način i nitko se ne bi mogao potužiti na ovu tamnicu. To su tamnice u kojima je bio gospodar od Mantove; zato priznajem da sam ovoj presvijetloj Sinjoriji obvezan na svaku meni moguću i priličnu službu, kao i na to da se ja, ako bude volja Gospodina Boga te se smijem povratiti u slobodu, potrudim kod mojega gospodara, cesarskog veličanstva i kod prijateljâ tako da će ova presvijetla Sinjorija moći kazati kako nisam nezahvalan za ono što mi je učinila. I isto molim ponizno Vašu Uzvišenost i moju braću da se pokažete pripravni na usluge ovoj presvijetloj Sinjoriji sa svom mogućom spremnošću, pošto bi to meni bilo od velike pomoći u ovom sužanjstvu, koje podnosim dobrom voljom. Trpio sam i hoću trpjeti, kao što se pristoji svakom poštenom čovjeku za čast svoju i svoga gospodara, imajući vazda pred očima da vjerno služenje nije nikad na štetu, kao što sada opažam kod ove presvijetle Sinjorije, koja se meni - znajući doduše da sam njezine milosti potreban, ali je sam nisam zaslužio - ukazuje milostivom, radi ljubavi prema svojoj vladavini i sjećajući se usluga naših djedova. Pošto to priznajem, neću moći osjećati velikih poteškoća. Moj meni vazda milostivi gospodine i oče, molim Vas ponizno, nemojte se ni na koji način žalostiti radi mojega sužanjstva; sjećajte se očinskom ljubavi sina. Također će se Vaša Uzvišenost, o tom sam gotovo siguran, još iz drugog razloga odbiti od takove neobične boli, jer Vi imate pred očima konac, a ne početak. Vaša Uzvišenost vidi da sam zarobljen kao sluga u otvorenom ratu za moga gospodara, da nisam izdajnik i ne doliči Njegovoj Vedrosti da ostavi na cjedilu svoje vjerne sluge, koji dobre volje za vjernost stavljaju na kocku svoj život i svoj imetak. A k tomu vidi Vaša Uzvišenost da se nalazim u rukama ove Sinjorije, koja je milostiva i mudra i znat će prosuditi koliko sam dužan vjernosti. Prema tome se ne smije ovdje ni sumnjati da li samo početak zaslužuje pažnju nego naprotiv konac. Ova presvijetla Sinjorija vlada hiljadu i dvije stotine godina i ja ne znam kako će još dugo, jer podnožje od kovi ne ruši se nikad; i zato Vas molim i zaklinjem Vašu Uzvišenost da sebi ne spravljate nikakve brige od ljubavi za me. Ufam se u svemogućega Boga da će mi se ovo tamnovanje obrnuti u počast i korist. Mogao bih se nadati da će se to dogoditi skoro, i to hvala velikim uslugama, koje bih ja posredovao između mojega gospodara i ove Sinjorije kad bih bio siguran da sam pravi kršćanin. Moj milostivi gospodine i oče, da nisam okušao ovo što je gorko, kako bih mogao znati što je slatko? I da nisam iskušao zla, kako bih umio sačuvati dobro? Ne slaže se sa čašću podnositi bilo kakvu nevolju ili ropstvo - nego jedino radi vjernosti, a to je onda sretna i za dobre ljude puna slave stvar! Za ljubav toga dakle ja podnosim da boravim na ovom mjestu dok je dragom Gospodinu Bogu, u kojega se nadam da će u svojoj beskonačnoj milosti u pravo vrijeme za dobro moga oslobođenja probuditi srca moga gospodara i ove presvijetle Sinjorije. I kad tako, kako mora svaki čestit muž, učim trpjeti za svoju čast, ona će mi trajati vječno. Vašoj Uzvišenosti hvalim na tom što me je izvoljela tješeći okrijepiti svojim milostivim blagoslovom i blagostivim obećanjima, i da me neće ostaviti u mojim potrebama; a budite mi nade u cesarsko Veličanstvo koje nastoji da doskora uspostavi jedinstvo između kršćanskih poglavica i Sinjorije protiv turske sile. Gospodin Bog neka mu ispuni tu žudnju! Vaša Uzvišenost neka mi vjeruje da su mi Vaša pisma donijela velik melem i utjehu, jer - pošto nisam primio, otkad sam ovdje, nikakva pisma ni od Vaše Uzvišenosti ni od moje braće - bilo mi je to teže podnositi negoli sužanjstvo; a nisam niti znao da moja pisma, od kojih još čuvam prijepis, nisu prispjela Vašoj Uzvišenosti. S radošću sam dočuo da moja supruga dolazi k Vašoj Uzvišenosti; to više što kod rastanka nisam u nje vidio nikakve zlovolje; ja ne volim da je ona dobre volje dok od Vaše Uzvišenosti ne doznam razlog ili dok mi Gospodin Bog, ne dopusti da stečem slobodu. Moj kneže i gospodine, pisao sam Vašoj Uzvišenosti nekoliko puta, ne ostavivši prijepise, i ta je pisma moja žena poslala Vašoj Uzvišenosti, a isto tako sam više puta njoj pisao; ali iz svih tih pisama će Vaša Uzvišenost poznati da i iz daljine osjećam ljubav za oca, jer u mnogim zemljama događa se da - bio ma tko - smrt uzme muža ženi, a drugi bude sinu otac. I to sam sada postigao od ove presvijetle Sinjorije kroz glasnika, kojega sam poslao k cesarskom gospodaru s pismom za Njegovo Veličanstvo da ono milostivo uzme obzira na me i da se poskrbi za moje uzdržavanje. Nadam se da će Njegovo Veličanstvo ovo učiniti, jer makar je ovaj stan i prostor dobar, ipak je moguće da mi bude zlo ako ne bih imao u njem što jesti i ne bih imao ostaloga što mi treba. S time mi dakako ne bi činila nepravo ni presvijetla Sinjorija niti bi imala krivice u tom, nego cesarski gospodar i vi, gospodo i prijatelji, koji mi ne pružate pomoći u mojoj nevolji. Dosada sam se provukao sa ono 200 dukata koje mi je moja žena poslala preko Beljaka po i trgovcu Zinusu di Bartolomio, tako se zove. Da nije tih bilo, ne bi bilo dobro za me, pošto ovdje ne poznam nikoga. Osim ovih 200 dukata nisam dobio drugo ništa ni od koga inim putem; glede ove stvari, nadam se da će moj gospodar, cesarsko Veličanstvo, najmilostivije skrbiti za moje uzdržavanje. No pošto se novčane stvari kod dvora dugo vuku, a trošak što sam ga imao za uzdržavanje moje i mojih stražara iznosi mjesečno 40 rajnskih, molim Vašu Uzvišenost da me kod tih troškova ne pušta bez pomoći. Vaša Uzvišenost ima put preko Senja, kroz trgovce, koji onuda prolaze, ili put od Ljubljane kroz trgovca Antonina, koji često šalje odavle tamo svoje poslovođe, ili put od Beljaka kroz trgovca Zinusa di Bartolomio, koji će za moje prijatelje rado primiti odgovornost. A kasnije ću ja otplatiti svoje dugove, kad mi gospodin Bog opet dâ slobodu, i ja ću osim uobičajenog pružanja moje dobre službe također povratiti i novac. A Vaša Uzvišenost neka mi vjeruje da od nas trojice, koji smo zajedno u ovom zatvoru, nitko ne može izaći sa manje od 40 rajnskih na mjesec. Također ću moliti ovu presvijetlu Sinjoriju da mi pripusti drugog glasnika, kojega mi je poslala Vaša Uzvišenost i nadam se da će Sinjorija dopustiti, pošto su tri puta dali da dođu glasnici moje žene s pismom. Kad se povrati onaj glasnik od cesarskog gospodara - što će se doskora dogoditi - nadam se da će dati doći glasniku Vaše Uzvišenosti, pošto mi to uostalom nije zabranjeno. Ali kad bi se dogodilo da bi u slučaju kakve nove nepravde bili zle volje, pouzdajem se u to da će biti primljene usluge Vaše Uzvišenosti. Ova presvijetla Sinjorija bi željela, od ljubavi prema dobrotvornoj istini, da ih upozna i da sa Vašom Uzvišenošću živi milostivo i susjedski. Bilo bi mi milo kad bih znao kako stoje stvari, jer ja sam dužan da se trudim, koliko mogu, pa makar se moja riječ uzela samo kad riječ zarobljenika; ali ja nisam vješt da s onima govorim o ovom. Bog, svemogući gospodar, neka svojim svetim milosrđem uzdrži Vašu Uzvišenost mnoga ljeta zdravo i veselo. Što se mene tiče, nema sumnje da bih u svakom pogledu bio dobro preporučen Vašoj Uzvišenosti kad bi ona bila u službi ove Sinjorije i da bi mi time bilo potpuno pomoženo. Vašoj Milosti preporučam se ponizno u potpunoj spokornosti, kao što se priliči prema milostivom gospodinu i ocu.   Dano u Torreselli 29. kolovoza 1514.

Vaše Uzvišenosti
najponizniji sin i sluga.   Bernardin je čitao pismo kao da se muči na pojedinim nečitljivim mjestima. Čas je brzao preko redaka, a čas mrmljao gutajući izreke. Apolonija i Dragišićka vidjele su da starac ne čita čitavo pismo, nego hotice prešućuje neke stvari; svršetak je zatajio sasvim. Ima starac svoje mišljenje o ženama; Dragišićka je i odveć razgovorljiva i živahna, mogla bi pričati preveć. A ni sestra Mateja Langa, makar je žena njegova sina, ne treba da zna za Krstin prijedlog o tom kako bi Bernardin imao iskupiti sina, obvezavši se posvema službom Veneciji. - Opetuju se pozdravi i hvale Sinjoriji - rekao je tobože nemarno Bernardin zavivši pergamenu. I kao da hoće popraviti svoje prešućivanje, pružio je Dragišićki drugi list Krstin, pisan bratu Ivanu, neka ga pročita ona. U ovom ponavljale su se uglavnom vijesti koje je i otac bio dobio, samo je Krsto bratu pisao mnogo otvorenije. Gorko se tužio da su ga svi ostavili, da je i svojoj braći postao tuđin; i molio Ivana da sa ocem poradi kod cesara kako bi što prije bio oslobođen. - Nepravo se tuži - veli Bernardin. - Slao sam nekoliko glasnika u Veneciju, od prvih dana. Sinjorija nije tako ljubezna kako on misli. Apolonija je opazila da se je Krsto, na pismu ocu, potpisao samo kao sin. Njoj stavlja pod pismo uvijek puni svoj naslov. A nije joj drago ni to što Krsto spominje da je na rastanku s njim bila dobre volje. - Bog mi je svjedok da nisam imala dobroga dana odonda kako je zarobljen moj gospodin i muž. Tko mu je mogao samo pobuditi tu nepravednu slutnju! - Kćerko naša, naša familija ima svagdje neprijatelja, i ne znate kakvih. Znam sigurno da je Bakač pisao u Veneciju ocrnjujući Krstu kao nasilnika i najgoreg dušmanina njezina. Ruju i douškuju - gadi! Bernardin ispituje Apoloniju što se čuje s ratišta; o novcu, koji valja poslati sinu, sluša nerado. Istrošio se; otkad nema Senja^[24], presahlo mu je glavno vrelo prihoda; ljetina je ove godine loša, a na zalog ne da nitko. Što da jamče kule, koje se ruše, na udaru turskom? Apolonija poslat ću mjenicu, to će obaviti Evanjelist, koga će knez otpraviti k njoj; neka pripazi da se ne rasipa u gospodarstvu. O sitnicama, koje su - vidi se po pismima za Krstu važne, stari knez ne govori mnogo i sluša tek na pola uha Dragišićkino izbrajanje ruha i rublja koje je Apolonija otpremila mužu. Bernardin se ushodao sobom, prekrižio ruke na prsima i malo zibljući se šeće uskim prostorom, postajkujući načas da iz pehara na škrinji gutne vina po večeri. Razmišlja i pušta žene neka prepričavaju svoje stvari. Kad je i taj razgovor utihnuo, Bernardin se ustavi kraj stola i stane razlagati glasom koji bijaše nešto suh i promukao od godina. - Venecija treba da ga pusti, u tom je sve. Ja sam star, na Modrušu mi je svaki dan teže. I popovi me ostaviše. Za ovaj čas paša miruje, zima će; ali na proljeće - Bog sam zna koliko ćemo se držati. Ja trebam Krstu, a nije ni časno da dugo čami, pa makar u toj Torreselli, tamnici Gonzage. Nismo mi vikli na to. Bernardin niže svoje misli sa sve jačim naglasima. Nije dugo govorio ni s kim o svojim obiteljskim stvarima i sad su mu dobro došle ove dvije žene da istrese malo srca pred njima. - Krsto piše meni, a zna da će pismo prije čitati Vijeće. Dakle piše i Vijeću. Hoće da posreduje, da napravi mir između Venecije i cesara. Mir? Gdje je još mir? Cesar neće ni da čuje o odstupu Verone, a bez toga za Sinjoriju nema mira. Posvadila je cesara s Francuzima, najkršćanskiji kralj će njoj dati četa. A onda, kako da se održe cesarovci? Poznam ja tu gospodu što vode cesarovu vojsku - misle da su na turniru, a ne na vojnici. Što oni znadu o teškoćama ratničkog života - sve je mlako, nacifrano, naduto, šuplje - tko da ih se boji! Uzmicat će dok ne izgube što je stekao cesaru moj sin. Mir? A tko će koga prisiliti na mir - cesar Veneciju ili Venecija cesara? Cesarsko veličanstvo i onako se sve više zatrpava među svoje knjige i slike. Savez cesara i Venecije proti Turčinu! A koga boli Turčin? Veneciju? Ona plaća poglavice u Carigradu i zadovoljna je da Turcima prodaje oružje i robu, ona treba Levanat. A zar Turčin boli cesara? Jest, kad se horda zaleti tamo do vas, do Pazina, onda se sjete gospoda da smo živi i mi koji ovdje dan i noć stražimo stražu. Oni ratuju od zabave, a mi branimo ognjišta. Šta zna cesar o tom kako je kod nas? Pošalju mi deset arkebuza i pol cente praha pa misle da su moji dobročinitelji. Mi smo na udaru, mi gubimo kule i gradove, naš svijet bježi, naša žetva gori. Ako cesar hoće da uništi Turčina, zašto ne spasava Krstu? Cesar i gospodin kardinal dat će zlata, hranit će Krstu u tamnici. Hraniti! A tko će držati ovaj kraj, tko će poslije Udbine čuvati i Modruš i Senj i tvoj Kranj i Pliberk, kćeri moja? Cesar pušta nas, a ratuje radi Verone! Svladati Veneciju! Ima ona zlata da plati vojnike; ima ljudi da vojnike vode. Krsto se vara. Rat u Friulanskoj neće svršiti skoro. Opet priđe Bernardin škrinji na kojoj je stajao pehar i popije gutljaj. Govor mu je tekao sve tečnije - talijanska njegova fraza ima oblika i sjaja. Bernardin je mnogo ura svoga života proboravio uz knjigu. - Krsto hvali Sinjoriju, razumijem dobro čitati što on hoće. Rekli su mi da dužd postupa s njim kao sa sinom. Jest, sa sinom, kojega bi htio prodati onako, kako su braća prodala Josipa. Kušali smo mi s Venecijom! I oni Dandoli, oni Morosini, oni Foscoli, nisu li rođaci naši? A što smo imali od rođaštva i prijateljstva? Znaš li ti, kćeri moja, gdje smo mi bili negda, tamo od vremenâ Dujma Krčkoga? Bili smo bliže svijetu i Venecija, pomogavši nam da prodremo amo, prognala nas je i amo gore. Na Krku je zagospodario gospodin Vinciguerra, knez je Ivan poginuo u neznanom kraju, a ja, Bernardin Frankopan, ja sam tu, u goleti, na razbojištu od kojega odaha nema! Znamo mi prijateljstva svakojaka i milosti svakakove! Krsto govori o dobroti cesarovoj, a nije li mu cesar lani htio da oduzme kapitanat u Istri? Da, svi bi oni htjeli da ih slušamo, pomažemo, da krv i život i imanje dajemo za njih, a za uzvrat nas puštaju da se koljemo s Turcima, da osiromašujemo i gubimo grad za gradom. Kćeri moja, da znaš što je propatilo koljeno frankopansko, da znaš od koliko je muke i krvi sazdano ovo malo što nam je još ostalo! Imali smo mi tih pomoćnika koji su nas pomagali naoko, da nam čas kasnije otmu ono što su tobož za nas obranili! Korvin nam je ukrao Senj, Venecija Krk! Zovem se knez senjski i krčki, a gdje mi je Senj, gdje Krk? Ne pomaže ni pravica ni oružje, ni pismo ni moć - zvijer bih morao biti, zvijer, da ričem i pandžama ranjavam! Bernardin je spominjao djedove svoje kako su od davnih vremena rasli u moći i slavi. Imali su župu modrušku, vinodolsku, gacku, sav kraj od Krke do Gvozda planine. Anž Krčki ratovao je za Sigismunda, oslobodio iz sužanjstva kraljicu Mariju, dobio od kraja banstvo hrvatsko. Silni je Nikola bio u rodu sa Gorjanskima i celjskim knezima - njegovo je imanje naraslo tako da ga je podijelio među devet loza od devet sinova. Kraljevi su se otimali za njegovo prijateljstvo, Ivan Krčki primljen je u red plemića mletačkih; Stjepan tražio je za ženu sestru Lionella od Ferrare i kasnije udovicu grofa urbinskoga. Bernardin ne govori o svojoj najbližoj svojti - i on je rođak hercega od Este, bližika kraljev; kći mu je Beatrica prvi put udata za Ivana Korvina, sina Matijaševa, drugi put za markgrofa Jurja Brandenburškog, najbližeg rođaka Jagijelovića. U rodu su s njim ugarski Perenji i despoti srpski - Dragišićka je, za prvog poznanstva s Krstom, popisala sva ta rodbinstva od časti i ugleda. Ali je u obitelji bilo krutih svađa, bojeva i krvi - Apolonija se spominje kako se i za samog hercega Korvina govorilo da je bio dušmanin Bernardinov. Stoljetni su napori da se održi i razvije sjaj obitelji, sjaj imena knezova Krčkih, Senjskih i Modruških, koje je ime njezino - a sad? Apolonija je sa starim knezom na Modrušu! - Za vratom nam Turčin, do obale Venecija, a cesar? - kliče Bernardin. - Cesar hoće slugu, a neće saveznika! Grofici nije ugodno što mora slušati neprestano riječi nepovjerenja prema cesaru. Maksimilijan bio je i sad je njena najjača utjeha. Iz riječi Bernardinovih grofica vidi da je ovaj spor, o kojemu je govorio u Ljubljani brat, spor između cesara i Frankopanâ, mnogo dublji. I kuda, kuda da stane ona, sestra doglavnika cesarova, a žena Frankopana? Bernardin nije opazio njena nemira. U sobu je tiho, tapajući i korakom starice, ušla ohmeštrica Lucija. Spremila je spati djecu i sad će da pri svijeći pročita svoje stalne večernje molitve iz debelog molitvenika, kojega je donijela sa sobom. Meštrica, kojoj je sad već sedamdeseta, slabo čuje, ali još dobro vidi - ona i ne sluša razgovora. Stari je knez, miješajući u talijanski govor latinske izreke, hrlio u svojim mislima dalje. Oslikao je svu povijest frankopansku, kleo nesloge u obitelji, spominjao jade od vjekova. I kako duže govori, njegove kretnje, uglate još uvijek, dobivaju težinu nečesa što je grofici nejasno, ali vidno ispunja svu dušu ovog nevisokog, gvozdenog čovjeka. Bernardin ne povisuje mnogo svoga glasa, ali prizvuk je njegov sve oštriji, sve navalniji. I nakraj kraja, kao da su mu riječi tuđega jezika ipak preslabe, Bernardin se obraća k Dragišićki, koja ga sluša plamenim očima, i govori njoj u svom jeziku, od kojega Apolonija razumije jedva koju riječ. - Da, da, kad im dogusti, kad im treba savjeta i šake, onda nas zovu i miluju nas. Svi su jednaki, svi! Vrebaju na nas i mrze nas, no pošto nas je Bog postavio na ovu krvavu stražu, trebaju nas. Molili su od nas Senj i oteli ga - ugarski je kralj dopustio da Venecija premami Ivana Krčkoga! Gdje je naše more po kojemu smo brode vodili i robu vozili, na stranca pazili i svoje čuvali, mi, knezovi Krčki! Ni ne vidim mora iz ovog mog Modruša, tužne kule, koju jedva branim od Turaka! Gdje je onaj puk, naš, koji obrađuje plodnu zemlju, sadi zelenje i lozu i prkosi svakom vjetru u barki svojoj? Ivan Krčki odveden u Veneciju, Krsto Frankopan u ropstvu Sinjorije! Starosti moja, što si dočekala! Otpusti, Gospode, roba svoga! Vaj, turne moj lipi! Meštrica Lucija digne glavu sa svog molitvenika. Bernardin je posljednje riječi izgovorio glasno - stih stare pjesme o turnu omišaljskom gotovo je zapjevao. Starica je znala da Bernardin voli pjesme koje je pjevao narod, i pomislila da i sad treba pokazati gostima kako je lijepa stara tužaljka. Kroz njezina krezuba usta propišti visok, tanak glas - Lucija zapjeva pjesmu. Dragišićku ganule su do dna srca riječi starčeve. Kad je čula stih tužne pjesme o nevolji kneza Ivana, kojega su odveli Mlečani, ona, sjetivši se opustjelog doma roditeljskog, zadršće sva i oči joj se napune suzama. I kao da su se te suze primile i samog Bernardina, knez, stojeći pred Dragišićkom, prihvati i sipljivim, prebitim, od duga govora oslabljelim staračkim glasom, više govoreći nego pjevajući, nastavi jadovanku Ivanovu, vođenu od Lucije:  

Aj turne moj lipi,
Lipi ter prostrani,
Kako sam te lipo,
Lipo sagradio!
A sada ne smijem
Blizu tebe priti.
Komu te ostavljam?
Ostavljam te ptici,
Ptici lastavici,
Ka će letnim danom
Nad tobom letiti;
Meni tužan spomen,
A svitu paklensku
Neviru tužiti!

Dragišićka, sva u plaču, uhvati također napjev. Složila se tri glasa - dva staračka i pukla, lomeći se u visini sitnog tona, i duboki alto Dragišićkin, prigušivan plačem. Apolonija nije shvaćala riječi pjesme, nije ni pogodila što se događa. Ova starica, koja je bila učiteljica Bernardinova i sad tepala stihove, pak njen učenik, taj stari vitez, koji je u pjesmi regbi jecao bez suza i napokon bujna, osmagla žena, koja ih je pratila zatravljenim očima, u niskoj presvođenoj sobi kule, na pustoj visini, u gluhoj noći - nije li to sve bilo samo priviđenje? Otkud su ti ljudi ušli u njen život? Gledajući ih napola prestrašeno i slušajući njihovo jednomjerno, tužno bugarenje, Apolonija je više no igda osjetila da ne razumije ovoga svijeta. Pak su i njoj došle suze.

IX.

Spavaća soba Apolonijina mnogo je prostranija od one u kojoj su večerali. Prostranija i sjajnija - stijene su pokrite bogatim sagovima; svuda je povješano oružje i porcelan; sa stropa visi stokraka, prekrasno izrađena "čoka" od venecijanskog stakla, a isto je tako iz Venecije visoko zrcalo, sa širokim zlatnim okvirom, što se diže do pola stropa. Uza zid izrezbarene škrinje od plemenita drva; postelja sa baldahinom i zavjesama, intarzije i ornamenti u uzglavlju i podnožju. Kraj vratâ zdesna velika slika žene u crnom - Apolonija pročita na njoj, u kutu, ime Beatrice Korvinove, kćeri Bernardinove. U pustoći današnjega puta i čudovitosti večere, koja se završila neshvatljivom pjesmom Bernardinovom, ova je soba oaza, okrepljenje, povratak u svijet. Apoloniju je začudilo bogatstvo namještaja, ali joj je i milo; vikla je da u gradima svoga muža kupi raskoš svoga doba, no neobično joj je da je stari Bernardin ovdje, u tom kraju šuma i planina, zadržao običaje i ukuse plemenitog i bogatog koljena. Samo je u sobi prevruće; ogromna bijela zemljana peć u kutu, koja se ne slaže sa sjajem ostaloga pokućtva, naložena je do vrha, zrak je težak. Staklenih prozora nema; kao prozor služi otvor u zidu, debelom tri lakta - zid je kule. Pa i taj je otvor više nalik na strijelnicu, spremište je za dugu pušku ili dvopušku, koja će odatle vrebati na dušmanina pod gradom. A sad je zabrtvljen krupnim hrastovim vratnicama koje su okovane željeznim prečnicama. Grofica uzme svoju bundu i, ostavivši otvorena vrata sobe, prijeđe na hodnik koji teče uzduž sprata kule, presvođen nevisokim lukovima. Na svršetku hodnika ograđen je zidićem širi prostor odakle se jednim pogledom vidi trg modruški, kaptolska crkva i iza njih visok gradski zid što služi kao branič čitavoj modruškoj glavici. Modruš spava. Jasna, gotovo prejaka mjesečina osvjetljuje grad u kojem s pločnika ne ječi ničija stopa. Arhitektura je do kraja jednostavna; vrijeme je nakrpalo uz glavne oblike kojekakovih slučajnih, nesklapnih prigradnja - sve je ovo samo vojnički stan. Da nema crkve, iskićene malo bogatijim portalom i dviju kapelica do nje, grad bi se, i pored samostana, prigrađenog uz crkvu, pričinio sav kao škrti ratnik koji se lišava svake raskoši da bude nesmetan u svom jednostavnom oklopu. Kad ne bi bilo ove prijazne mjesečine, koja u širokim plohama zadire po svim kutima, po kruništima i krovovima kula, ni najmanja svjetlost ne bi pokazivala da ovdje još žive ljudi - jer i crkva je sva oklopljena hrastovim vratnicama, pa i u njoj samo naslućuješ vječno svjetlo. Jest - tamo dolje u južnoj kuli, u prizemlju dršće pod niskim svodom tesana luč. Straža je - na Modrušu se bdije noću jer ni opasnost ne spava nigda. Grofica se naslonila na zidić i uživa u blistavoj noći. Nebo je bistro i prozirno; noć, već sasvim zimska, ima jasnoću koju joj može dati samo kraj bure. Mjesečina je začarala grad - pa ni same sjene zida i kamenja nemaju prave mračnosti - sve je obajano u tišini koja sjeća na priču. Da li je moguće da će i ovaj grad, tako uzvišen u hladnoj šutnji ove noći s mjesečinom, postati razbojištem, da će ga zagušiti prah i krv, da će se ova bjelosrebrna mirina maknuti, biti rastrgana, srušena? I da će ljudi bježati iz ovog, u svijetloj noći tako spokojnog zakloništa, da će se zbivati u njem i oko njega one strahote o kojima je znala pričati Dragišićka, bjegunica? Jao! - ruševina, na istoj ovoj južnoj strani, kazuje da je lažna bajka mjesečine. Ne sastaju se ovdje vile ljepotice - ne zvoni ovdje pjesma radosnica, ne diže se duša ponad bijede tijela i života. Apolonija luta s mjesečinom po survanim, pokrpanim, od juriša otkrhanim mirima grada koji je kolijevka njezina muža i prijestolnica porodice njegove. I opet joj buni mozak ona ista misao, burka srce onaj isti osjećaj što ga je imala iza večere, kad je Bernardin najprije poput žreca govorio o sinu i koljenu svomu i napokon zabugario u pjesmi: Kuda sam ja to došla - kuda? Sasvim je drugačiji život bio doma. Kako li su neznatne, kako prolazne bile brige prve mladosti, pak i kasnijih dana kad je živjela s Lodronom! Sve se razvijalo u stanovitoj stalnosti, bez trzavica, redovito u veselju i zabavi. Bila je kći patricijska i uspela se do grofice i kneginje. I eto, bit će možda gospodarica Modruša. Gospodarica? Ona, gospodarica ove tvrde od surog i zakrvavljenog kamena, - ona koja je bila satkana od takvog kidljivog tkiva te su je zvali "vilicom vode", Undinom, dok je bila mala. Postigla je da dobije muža koga je zavoljela naglom i nespokojnom ljubavi, sad je Frankopanka - no što je ostalo od vilice, od one male Apolonije? Gdje je ona? Tamo negdje u uspomeni. Došla je u rodbinu knezova koji vladaju stoljećima - no gdje je bezbrižna vedrina onih dana kad su turniri bez krvi, primanja kod dvora, lovovi i triumfi, glumačke predstave i laki razgovor u dvoranama svile, glazbe i dosjetke bila sva njezina misao? Ona, žena, morala je osjetiti rano i svu zapletenost tih rođačkih odnosa koji su tako neshvatljivi, tako teški! Bernardin ne voli kardinala, ne voli cesara - a sam psuje i svoju rodbinu od Brinja i Slunja^[25]. O što li se bore svi ti ljudi? Moć i vlast su njihova boštva, slavohleplje su i nagoni ratni njihovi jedini poticaji. Demon je u njima. Jest, ona ne shvaća ni vlastitog brata - ali negda, dok nije ušla i sama, sa svojom djetinjskom bezazlenošću, u te spletke i ta nadmetanja, bila je i bratu bliža. A tko je ovaj drugi njen otac, otac po mužu, otac Bernardin, koji je tako strahovito različit od oca Ivana, dobrodušnog, imućnog, uz svoje pivo zadovoljnog, sa kćerju prenježnog patricija augsburškog? Svi se oni pru, miješaju, lome među se - tko da razabere što je pravo? Ne, ne može biti istina da cesar toliko ne trpi Krstu. I sam muž njezin nada se mnogo u pomoć cesarovu. No tko zna - možda su računi onih koji vladaju nad ljudima drugačiji. Brat Matej zbilja je škrtiji u svojoj ljubaznosti u posljednje vrijeme. Dragišićka već odavno tvrdi da "oni Nijemci ne bi ni prstom maknuli kad bi trebalo ustupaka da se spasi Krsto". Spasit će, oslobodit će ga kad budu od toga imali koristi. A Bernardin? Nateže se za novce, cincari. Da, on nema, to je istina, ali čemu toliko spominje novac? A kako tek on misli o cesaru! Krsto se muči da umilostivi Sinjoriju, a otac njegov cijelu večer nije govorio ni o čem drugom nego o svađama svoje porodice s Venecijancima. Bernardin ljubi sina i žudi da ga spasi, a i treba ga - samo zašto ne kaže ništa jasno, zašto neće da se povjeri njoj, kćeri svojoj? Zatajio je i dijelove pisma Krstina, čitao je napreskok, pak što je i napokon konac razgovoru? Došla je da čuje utjehu, a sluša optužbe. I sam Krsto, onaj rad kojega se u neutaženoj strasnoj ljubavi lomi njezina ženska grud - zašto piše kao da ga je zaboravila žena? Tko je i tu spletkario između nje i muža? Ah, pozna ona Krstu, vjeruje on ženi svojoj dragoj, nije to ni ljubomor ni srdžba radi nje same. Krsto piše tako jer je ljut na kardinala, koji po njegovu mišljenju ne čini dosta da skrati Krstino zarobljeništvo. Jeste, to je, to je! Koljeno je frankopansko primilo nju, Krsto ju ljubi žarko, ona se i sad, u pustim svojim noćima, sva omami od uspomene na njegov strasni, vrući, divovski dah - no ona je ostala sestra svoga brata. Krsto je očajan u samoći i neradu - znade ona kakov je kad ne može da se trza u poslu, da se kreće, da vojuje! I Krstin, muževlji je san samo moć Frankopanâ - a ona, Apolonija, između dvije porodice, svoje rođene i njegove, tužna je žrtva nemira i sumnje. Zagovarala je kod brata, muči se eto s ocem Bernardinom - a što je uspjeh? I u tim nespokojnim mislima ove tako veličajne i mirne noći s mjesečinom grofici dođe pred oči muž, u Torreselli, razbješnjen i zdvojan - onaj muž koji je otajnom, demonskom snagom svoje ličnosti bio zanio, zarobio, prigrlio sebi cijelo njezino srce. Ah, kad bi samo mogla biti s njim da se u njegov zagrljaju osjeti jaka, prava žena, a ne ova bespomoćna nevoljnica što je zalutala na Modruš! I djevojčicu je svoju iz prvoga braka, malu Anumariju, ostavila daleko u Štajerskoj, na brizi tuđim ljudima, uputivši se radi njega, muža srca svoga, amo, na granicu Turske. Sve, sve, samo da se vrati on! Jer ona ga ljubi, ona ga žudi i ne može da živi bez njega. Sve brige, sve nevolje iščeznut će u srcu kad se nađu skupa - onda ona neće više osjećati da je tuđa među tuđima, jer njih dvoje, otkako ih je blagoslovio svećenik, vezani su i blagoslovljeni ljubavlju u koju je žena ulila svu strast svoje prve zrelosti. Brak s Lodronom bio je tek korak poslušnog djeteta koje se je igralo - ovaj Krsto je njen muž po svakoj žilici duše i tijela njena, njen vječni ljubavnik, njen junak i vitez i štitnik i drug. Bez njega - ona je trska na vjetru - gdje da se i ne slomi u toj buri optužbe i spočitavanja u kojoj huču i metu se brat, cesar, Bernardin, Mleci, Francuzi i Turci! Sada, pod ovom bistrom mjesečinom, i ona bistro vidi da je jedina koja dan i noć misli na muža, da ga ona jedina hoće spasiti radi njega samoga. On nije za nju ni Frankopan ni vođa cesarov - on je samo žuđeni gospodar ljube svoje. Svi ostali imadu osnove, očekivanja, račune, važu i mudruju - jedina ona ne zna ništa drugo doli da ga ljubi i da ga radi ljubavi svoje spasiti mora... U nekoliko dana što je Apolonija ostala na Modrušu njena se odluka staloživala. Dragišićka se na Modrušu osjećala kao doma i zatezala s odlaskom. A i grofici bilo je drago na Modrušu otkrivati tragove i uspomene iz djetinjstva i mladih dana Krstovih. Što je više upoznavala grad, ona se je i mirila s njim - vidjela je na svakom koraku da ljudi u ovoj kamenoj utvrdi imadu tešku dužnost - onu istu kojoj je i Krsto posvetio svoj život. A i Bernardin, u preraznim zgodicama dnevnoga života, nije više samo onaj tvrdi i neshvatljivi čovjek od prvoga dana. Brižno vlada Bernardin - sa svih strana dolaze ljudi po savjete i naloge - frankopanska su gospoda svomu puku kudikamo bliže nego što su bila mnoga njemačka koju je Apolonija upoznala u svom kraju. Čudno joj je kad joj Dragišićka tumači kako ovi neznatni seljaci zovu Bernardina knezom, a opet i neki među njima imaju taj isti naslov i Bernardin njih zove knezima. Potknežini su na gradima, knezi na selima - Dragišićka je sva uzrujana kad priča kako se Bernardin od jutra do mraka brine za svaku sitnicu na svojem prostranom imanju, gradi crkve, skrbi za zakone, miri spore za međaše - i sve to po pradavnom hijerarkičnom redu u kom ima ljepote drevnih običaja, časnosti i čestitosti. Sama je Dragišićka pomogla kad joj je u pero kazivao darovnicu za fratre na Trsatu; Dragišićka se jedino srdi na to što joj Bernardin ne povjerava ništa o svojim dugim poslanicama koje šalje bogzna kuda - u Mletke, u Senj, u ugarske strane, pače u samu Poljsku i Češku. Na Modruš se dopremaju iz Italije knjige; otkad je pronađena nova umjetnost štampanja^[26], Bernardin je spremio čitavu knjižnicu, koja se ovdje, na Modrušu, Apoloniji pričinja gotovo čudom - ima tu i prastarih spisa, konvoluta, prekrasno crtanih rukopisa - knez voli literate i ima ih po svojim gradima nekoliko u službi. U Modrušu je Ivan Evanjelist, koji dobro zna i njemački, pa govori s groficom u njenom rođenom jeziku. Od mnogih je vještina sastavljen otac Bernardin. Na Modrušu baš su klali svinje i Apolonija se morala smijati kako pri poslu ne pomaže samo Dragišićka nego i knez. Veselje je toga dana bilo opće - sudjelovala su i djeca, oko koje je rado prigledavala Apolonija, prateći njihovu školicu. Meštrica Lucija stara je, ali se dobro razumije u sva znanja i uči djecu dobrom ponašanju, spominjući se otmjenih poklona kojima je učila starog kneza i koji se nisu ništa razlikovali od onih kako su odgajali Apoloniju. S Bernardinom je grofica uredila i novčane posle. I stari se knez sam nekud sprema. Htio je da Apolonija ostane na Modrušu do njegova povratka - u zimi Turci miruju i nema straha. No njena je odluka od one mjesečeve noći stalna - osjećala se i odlučnijom i spokojnijom jer je znala da ona, upravo ona sama, mora i hoće učiniti najskrajnji korak. O tom ne govori ni s ocem Bernardinom, ni s Dragišićkom, ali ne krzma. Poslije osam dana Apolonija se, ispraćena komad puta od Bernardina, vraćala u Kranj. Da bude bliže mužu!

X.

Teče godina 1516. Krsto je Frankopan jednako  sužanj u Torreselli. Sâm je - Rainer i Ričan pušteni su pod jamčevinom na  uvjetnu slobodu; njihovi rođaci našli su kod bogatih njemačkih trgovaca u  Fondaccu jamstvo za pedeset hiljada dukata da se časnici ostave na slobodnoj nozi  u Veneciji dok se za primirja riješi o izmjeni zarobljenika. O Frankopanu vode  se duge raspre i pregovori, ali mjeseci prolaze dok ga hrane pustim obećanjima.  I njemu je Sinjorija, doduše, dala slobode; dopustila je da ga posjeti brat.  Ali je brat u Veneciji vidio kod dužda Loredana pismo primasa ugarskoga,  kardinala Bakača, kojim se Vijeće podstrekava da nikako ne pusti Krste. U  Torresellu dolaze Foscoli i Morosini, Dandolo se mnogo brine da sužnju ne bude  dug čas - stalni je gost u tamnici gospodin vojvoda hercegovački, Ivan Kosača,  koji se je poslije pada svoje zemlje doselio u Veneciju i Sinjorija mu dala  plemstvo mletačko. Pišu ga sad "Cosaza", ali je vojvoda zadržao u razgovoru  prekrasnu riječ svoga gorskoga kraja i Krsto uživa razgovarajući s vojvodom,  koji prati budno sve što se događa u Ugarskoj i Hrvatskoj, nadajući se da u  Veneciji neće dotrošiti silno blago što ga je bio ponio sa sobom. Vojvoda je i  misli uvijek na to da se vrati u svoj u vladavinu - Frankopanu je prijatelj;  preko gospodina Kosače dade se doznati mnogo šta, pa i takve stvari koje bi  Dandolo, inače preljubezan, zatajio rođaku radi interesa Venecije. Ali je knez  Krsto sve razdražljiviji i nerazgovorniji; otkad su mu drugovi na slobodi,  kakvoj takvoj, još teže osjeća svoje tamnovanje. Jedna se nada za drugom  rasplinjuje u nepovrat. Prvih mjeseci sužanjstva bilo je podzemne borbe i  tajnih zapreka - glasnik ženin otpravljen je a da ga nisu ni pustili u  Torresellu; ulaci Bernardinovi bili su pače, došavši bez propusnice; zatvoreni  na nekoliko dana. Pisma se križaju, Krsto ima svaki dan novu muku, ali i novo  očekivanje. Sve sad teče mirnije i urednije - no upravo je taj mir teško sjeo  na mozak knežev - na sljepočicama javile mu se prve sjedine, oko je nekako  zamrlo, a ni zdravlje ga ne služi najbolje. I onako koščat, u licu se vidi sad  mnogo stariji, i bradu je pustio. Prođu dani te Dandolo ne izvuče riječi od  kneza. Više ni ne plane kad dozna da je i opet promašio kakav novi pokušaj  oslobođenja jamstvom. Kardinal je poslao novaca i šalje neprestano uvjeravanja  o brizi i milosti cesara Maksimilijana. Krsto dobro zna koliko ta briga odvisi  o događajima na ratištu. A ti su, za cesara i za nj, nepovoljni. Venecija je u  najužem savezu s "najkršćanskijim kraljem"; Francuzi pod Lautrecom opsjedaju  Veronu; u Friulima njemačka vojska nema uspjeha. Cesar je htio na Milan, ali su  ga Švajcari i Andrea Gritti odbili na pol puta. Cesarova moć pada - Krsto  osjeća da je postupak Sinjorije spram njega sve blaži, ali bojna sreća cesarova  sve nevjerojatnijim čini oslobođenje. San o osvojenju Lombardije razbio se - a  kad dođe mir, neće cesar stavljati uvjete, nego će ih primati i nagađati se pod  silu.

Otac Bernardin ponudio je za zalog neke svoje kule da mu Venecija pusti sina. Vojvoda urbinski zauzimlje se za Manfrona i traži izmjenu svoga časnika koga Bernardin drži na Trsatu. Apolonija je u Fondacco slala svoga čovjeka da trgovci sakupe nekoliko tisuća dukata - ali Sinjorija ne sluša rado o jamčevini. Njoj se radi o tom da oca Bernardina dobije sasvim u svoje šake - pustit će sina ako se sin i otac obvežu kao vazali Venecije. Osnova saveza, o kojoj je govorio Alviano i Krsto pisao Bernardinu, gubi od vrijednosti sve više što je na ratištu slabiji cesar. Sinjorija, pritisnuta odasvud, bila bi pred dvije godine rado prihvatila taj savez i našla u Frankopanima svoje suborioce na lijevoj obali "svoga" mora. Sad, kad je Bernardin predugo krzmao, kad Sinjorija ima dogovore sa rodom Kurjakovića Krbavskih od kojih je žena gospodina Bernarda da Lezze, plemića venecijanskog, i kad je napokon smrt pokosila Alviana, najodličnijeg zagovaratelja toga saveza, Krstin san o "tijelu Venecije" nema značenja. Mjesto diplomatičkih pisama Krsto mora da se zadovoljava posjetima gospodina Kosače i istoga ovoga Bernarda da Lezze, po ženi rođaka knezova Krbavskih, s kojima mu otac ne stoji na dobroj nozi. U kneževoj je duši, poslije toliko mjeseci, praznina i gluhoća - ima dana kad mu se pričini da su ga svi ostavili. Spes mea in Deo est^[27]Krstina - ostaje li mu zaista jedina nada u Boga Svemogućega? Mjeseci su prošli i knez u duždevu dvoru - jao! - nije više ni stranac. S Dandolom se sprijateljio sasvim - puštaju ga da se i izvan Torreselle prošeće dvoranama i dvorištima; svagdje paze na nj, zna on, ali su ga s vremenom okružili sa toliko ljudi kojima je ta pažnja povjerena te više ni ne razlikuje stražara od znanca. I danas, na Tijelovo, Dandolo mu je donio dopuštenje Vijeća, pače poziv duždev da iz Torreselle sađe u donju dvoranu i sa prozora prisustvuje svečanoj procesiji. Uza nj je na prozoru gospodin Foscolo i vojvoda Kosača, koji je vatren katolik, pa gospodu bosansku krivi da su se radi svoje "narodne vjere"^[28]Turcima. Dandolo se trudio da svečanost crkve, puka i grada pokaže Frankopanu tako te danas ne osjeti sužanjstva. Tko bi gospodu vidio na prozoru, u sjajnim odorama i pod jarkim svjetlom ljetnog dana, ne bi ni naslutiti mogao da je onaj komu je u sredini loggie, zaokružene sagom i okićene zelenilom, dano počasno mjesto, sužanj i uhapšenik Sinjorije. Sva se Venecija digla na noge. Trg sv. Marka i Piazzetta naliče više skupštini velmoža negoli vašarištu naroda. Kao da Venecija hoće pokazati Frankopanu svu svoju moć, ona slavi ovogodišnji Corpus Domini^[29]šmanima. More prošastih dneva nestalo je - državnici znaju da će cesar doskora biti prisiljen ugovarati o miru, a puk osjeća to olakšanje u bučnoj radosti i obijesnom nestašluku, spominjući se najsretnijih dana pobjedničke prošlosti. I na samog Frankopana zaboravila je ova šarna i brbljava gomila koja danas, na Corpus Domini, predstavlja blještavu, vladarsku snagu Venecije. Sve vrvi od presjajnog ruha i svijetlog oružja - tisućljetno bogatstvo, sabrano po svim morima, poslagano sa Istoka i Zapada, u ovo golemo spremište sjaja koje se zove Venecija, išetalo je da se pokaže u suncu. Sa stotinu crkava ore zvona - bezbrojni redovnici i djeca u šarenim roketama izmjenjuju se sa senatorskom gospodom i ženama koje su danas na se povješale sve svoje biserje. Slika je gotovo neljudska - sav ovaj grad, sazdan na pijesku morskom, a poduprt balvanima, koji odolijevaju težini zornih, mramorkamnih palača, raspojasao se u sjaju istočnjačkom, raskošnom, razbludnom, bajoslovnom, neviđenom nikad. Kad patrijarha staje pred oltar i dižući svetotajstvo blagoslivlje svijet - puk je klekao, ali ne kao gomila pokornička koja zazivlje pomoć u nevolji, nego kako sam jedan ogroman dvor koji u zlatu ruha, u zvonjavi zvonova, u mrmoru molitve slavi i Boga i sv. Marka zaštitnika i sebe samog u svom sjaju i svojoj moći. Zlato i biser Gospodara Zemlje^[30]čas pred Gospodarom Svemira^[31]šnika, nego je himna onih koji su s pomoću Božjom i snagom svojom stekli opet pouzdanje u se. Venecija, i ako je griješila u zadnja desetljeća protiv stare slave svoje, obučena je u ruho pirno, ruho pobjedničko. Knez Krsto zna zašto mu Sinjorija dopušta, zašto ga dužd zove da gleda taj sjaj. Naš si sužanj - ako hoćeš slobodu, služi nama i posluži nam svojom desnicom da se naše ruke protegnu daleko, možda i preko pašaluka turskog, sve do vrata staroga Bizanta. Tvoj je cesar nemoćan - nijedan rubin ne pada s krune Venecije - patrijarha blagoslivlje budućnost koja će biti još bogatija od prošlosti. Pokori se - imat ćeš mjesto među nama, zlata i biserja, dat ćemo ti zaštitu pod kojom procvate i iz pećine cvijet. Venecija te zove! Da, tako je zvala i njegove djedove. Zvala ih i krivo im se klela, kao što i sad lažno moli u svim tim šarama svojih zlatom vezenih paramenata. Zvala je Ivana Krčkoga da joj bude pomoćnik protiv Matije ugarskoga. Podstrekavala ga i slala sa Krka da Ivan za se osvoji kule vinodolske, koje je kralj ugarski bio raspoklanjao svojim miljenicima. A u isti mah podrovala je snagu Ivanovu u pravoj postojbini, na Krku, i napokon ga, na prijevaru, raselila sa prastarog djedovskog imanja. No ako nećeš s njom, s tom grešnom Venecijom koja je svemoćna, moraš protiv nje. S kim? U Ugarskoj se sve lomi i ruši; snaga kralja Matije puka je uspomena. Od rimskog cesarstva ni sužnju Krsti pomoći nema. Kardinal preporuča strpljivost - a dokle? Kud pogleda Krsto okom po šarenoj gomili pod sobom, nema čovjeka u tom gradu na koga bi se makar koliko mogao pouzdati. I što se taj Kosača rastapa od hvale i laska Dandolu! - Ne vidi li, beskućnik, da je u tom sjaju Tijelova samo poruga za njega, vojvodu bez zemlje, koji je od vladara postao plemićem? U raskoši i svjetlu sunca kneževa je duša mračna. Jedva je dočekao konac ceremonije. Foscolo neće da ga odmah prate u tamnicu - nudi mu šetnju dvoranama. Neka svetkuje, danas je Tijelovo Venecije. Hoće mu pokazati koliko je blago srebrnih stuba i ograda, mozaika, ukrašenog drva i bujnobojnih slika nagomilala Venecija u Palači. Krsto slijedi društvo slušajući pričanja o historijskim slikama koje bilježe slavu Venecije; - imaju li ti njegovi pratioci zbilja dužnost da ga na današnji dan navedu na otvorenije razgovore, na posljednje ponude o službi Sinjoriji? Nevoljko je knezu - Tijelovo ga je zabliještilo, ali mu nije osvijetlilo duše. I kao da ide za svojim mračnim mislima, traži od svojih pratilaca da prijeđu u drugi dio Palače, preko Mosta od uzdaha. Tamo je, u dvoranama tajnih kancelarija, sjaj jednak; ali pod krovovima su one strašne tamnice pod kojima mozgovi poluđuju od suncem žežena olova kojim su pokrite ćelije^[32]. Strašne su priče o mostu uzdisaja - tko li je sve prije njega, sužnja Torreselle, prolazio ovom starom smrti? Kad su se vraćali, odnekale, prigušena daljinom, zamnije pjesma. Frankopan stane. Mukli, žalosni glas kao da hoće prodrijeti stijenu. Krsto ne razabire riječi, ali pozna napjev. - Tko pjeva? - Galijaši su, spremaju ih za Levanat - tumači Dandolo. - Danas, na Corpus Domini, dano im je vina. - Ma to je naša pjesma, zaboga - čudi se vojvoda Kosača. Da, naša je pjesma. Knez Krsto zna tko su ti galijaši. Ljudi su njegova naroda i možda sa njegove djedovske državine. Roblje koje će, prikovano o vesla, razvažati morem pobjedu i slavu Venecije. U lance zakovani, oni će voziti galije bojne - osuđeni da do smrti budu sužnji, do smrti proklinju život. Što pjeva galijaš? Pjeva pjesmu o Albusu kralju - sužanj torresellski razumije ga; kao da rob okovan hoće, s druge strane zida, doglasiti svoj pozdrav sa rodnog žala robu bez okova, knezu Frankopanu! Dugo se ne miče knez. Dandolova je namjera propala - Tijelovo se pretvorilo u Dan mrtvih^[33], knez ne govori više ni slova. Kad se je knez kano probudio iz svog kratkog sna, slušajući pjesmu, požurio se. Želi ostati sam.

Zaklopila se, na rastanku bez riječi, željezna vrata Torreselle. Kneževo se suho i koščato lice skamenilo sasvim. Oslonio se o vrata balustrade i zagledao se preko mnoštva koje je brujilo pod njim na trgu, zagledao daleko na more, do Giudecce i dalje, na pučinu koja se ljeskala u prežarkim odsjevima podnevnoga sunca. To je more kojim se ide tamo, u njegov kraj, pod Krk i Senj - more adrijansko, kojemu on pozna i bure i juga, a sad se ljeska u kraljevskom grimizu svoje tišine 

   

Tiho je more kako kal,
Va njen se vozi zlata plav;
Va zlatoj plavi Albus kraj
I š njima mnoga gospoda.
Gospoda viće činjahu:
Šćegova gora najgušća?
Šćegova gora najviša?
Šćegova juba najlipča?
Petrova gora najviša,
Paulova juba najlipča.
Govori Paulu Albus kraj:
"Pojdi mi kuhat vičeru;
Ja oću s tobun vičerat,
A s tvojun jubun noćevat."
Kad pride Pavle žalostan,
Govorinjemu Marica:
"Ča si to, Pavle, žalostan?
Tužna sam i ja, Marica."
"Rekal je meni Albus kraj,
Da mu grem kuhat vičeru,
Da oće s manum vičerat,
A s tobum, Mare, noćevat.""
Govori Pavlu Marica:
"Ne boj se, Paule, niš toga.
Ja sam ti mlada šegjiva.
Suseda čedo rodila;
Ja ću zet čedo za ruku
I zlatni prsten na ruku,
I ja ću kraja zakumit
I oću njega privarit."
Kad pride k Pavlu Albus kraj,
Mare mu pride na sustraj,
Se mu se lipo kloniše
Z ditetom u ruki kumiše.
"Mislel sem Maru jubiti,
Sad mi se š njome kumiti." -
Darova Mari prsten zlat,
A Pavlu kumu sto dukat;
Mladomu čedu zlatan pas
A Mari kumi dobar glas!

Knez se sjeća iz djetinjstva svake riječi pjesme koju je netom pjevao galijaš. "Tiho je more kano kal - -" stihovi naviru knezu na um sami od sebe na pogled ovoga mora što se u glatkom, potpunom miru širi pred njim. I nejasno, iza svih dojmova procesije, u kneževoj se duši stanu križati slutnje - nesvjesne i na pol jasne misli - sjećanja i čeznuća. Tko je bio taj Albus kralj i taj Pavle s ljubom Maricom? U pradavna su vremena gusari normanski ratovali s Hrvatima u Primorju - jest, Pavle je morao biti jedan od onih djedova koji su nekad, dok je još samo pjesma bilježila i čuvala događaje, vladali na Primorju kakono i Frankopani kasnije. Albus kralj hoće večeru i ljubu - ne ponavlja li se pjesma neprestano kroz stoljeća? Nije li taj Albus sada ova ista Venecija što se je nadula u svojem blještilu? ... "Ča si to, Pavle, žalostan?" pita knez sebe sama. I oči, u prejakom svjetlu ljetnog podneva, kao da su zabliještene te više i ne vide obrise crkava i mramor Venecije. Uprte su tamo dalje, preko Giudecce - onamo gdje se u nejasnoj crti spaja nebo s morem, gdje tanka, pretanka maglica pliva nad površinom ne dajući oku da dohvati obzorje do kraja. Da li sanja knez? Njegove su zjenice uprte tako da mu se namreškala i koža na sljepočicama.  

"Ščegova gora najviša
Ščegova juba najlipča?
Petrova gora najviša!
Pavlova juba najlipča!"

  Pred okom kneževim, koji ni ne vidi stvari, javlja se lišce nježno, umilno, bijelo. "Pavlova juba najlipča" - sitni, djevičanski obrazi Apolonijini vire knezu iz one predaleke daljine kud siže samo slutnja. Čudo! I pjesma zna za dijete koje nije Pavlovo. Apolonija ima od Lodrona kćerkicu Anumariju, koju je Krsto volio kao svoje dijete. I gle - što kaže pjesma?  

""Ne boj se, Pavle, niš toga.
Ja sam ti mlada šegjiva,
I ja ću kraja zakumit
I oću njega privarit!""

  Gdje je ona, Apolonija, njegova "ljuba Marica" sad? Krsti je živo u uspomeni kako je svoju "ljubu Maricu" zaljubio vrelom ljubavi i nije krzmao ni časa da primi na svoje snažne grudi licašce prebijelo. Apolonija, ono srce koje je na njegovu kucalo poput male, maljušne preplašene ptičice, ono srce osjeća svu njegovu tugu. Neka su ga ostavili svi, ovo ga srce iznevjerit neće!  

"Kad pride k Pavlu Albus kraj,
Mare mu pride na sustraj;
Se mu se lipo kloniše
Z ditetom v ruki kumiše."

  Ah, samo da je ona s njim, tu blizu, kraj njega - - Tamo daleko, pod nebosklonom, knez vidi živo živcato njeno lišce - jest, žena njegova nije izgubila nade, ona vjeruje u njega, ona ga ljubi. I kao čudnu slutnju knez je ponavljao nesvjesno riječi pjesme, osjećajući da ona, ljuba njegova, mora u taj čas jednako misliti na nj. Ne, Albus kralj ne može ništa dok ima takove ljubavi na svijetu. Knez, koji je u tamnici odavno prestao smišljati diplomatske sanje kao što bijaše ona koju je bio opisao Dandolu, sanjario je za se, o zlatnom pasu koji će steći njegova ljuba nježna i vjerna i umna, šegava - - -

XI.

Na Margaretinje je u Bakru crkveni god i veliki godišnji sajam, najjači u Primorju. Za ovaj dan sprema se puk cijele okolice da navre u grad; taj da se užije kola i sopila, vina i pečenja, onaj da nakupuje robe koja će doći zbliza i zdaleka. Jer Bakar nije samo utvrđeno mjesto s kulom i crkvom; brijeg, što se od obale zatona uzdiže do visine na kojoj je kneževski grad i crkva s odijeljenim prastarim zvonikom, napučen je ljudima koji se u priličnom blagostanju bave morem, obrtom i trgovinom. I knez i fratar i slobodnjak i građanin nalaze lijep dobitak u bujnim vinogradima što su na stepenice uzgojeni diljem čitave "vale bakarske". Znamenito primorsko vino vinum maritimum^[34], koje za razliku od vina hrvatskoga ima bolji glas i bolju cijenu, primamit će i na Margaretinje silu posjetnika što dolaze da se zabave i napiju žarke rumene kapljice ili, ako im je u mošnji koji soldin više, pače slatkog i reskog pjenušca što su ga domišljati Bakrani od milošte i ponosa nazvali svojom - vodicom. Iz Rijeke, iz Drage, od obih Kostrena, Svete Lucije i Svete Barbare, pa dalje iz Vinodola i na trsatsku stranu opet tamo sve sa kranjskoga kraja, navranit će se mnoštvo. Ove godine, po glasima s međe, nije se bojati turske provale, koja je znala iznenaditi i same Bakrane; a i po moru prolaz je sigurniji otkad nema raspre između knezova krčkih i grofova celjskih. Na Trsatu i oko Rijeke ne vladaju frankopanski dušmani od Celja, a Venecija se brine da svojim trgovcima osigura put po moru. Prodaju se na sajmu drvo, jarboli, vesla iz šuma frankopanskih; trguje se uljem, solju i blagom; jaku prođu ima vino. Mlečani šalju sukno i pamuk, fini sapun i razne mirodije. Domaći stolari s Grobnika izložit će na sajmu svoje glasovito pokućtvo, a bravari senjski čudne brave; bit će koža, vune, voska kod domaćih ljudi, biti pod mletačkim šatorima stakla, lažnog biserja, crnozlatnih moraca, ljekovite melise i noževa s Istoka. Sajamski je dan odlučan za to koliko će zanatnik prodati od svog godišnjeg zimskog rada, a trgovac, i bakarski i tuđi, zaslužiti što na redovitim životnim potrebama, na ruhu i obući, što na različitim luksusnim sitnicama koje se na Margaretinje lakše prodaju jer na taj dan niti Primorac nije tako škrt kao obično. Ove je godine sajam osobito živ. U luci poredale se brojne bracere i trabakuli, lađe veće i manje, sa kojih trgovci ni ne istovaruju robu, nego je prodavaju odmah s broda. Na uskom prostoru oko stolne crkve poredali su se medičari i šatori sa krunicama, svetim sličicama i koraljima. Uz obalu nudi se roba od sukna i platna, viče se hrvatski i talijanski - a što dan traje dulje, ima više onih koji dođoše da vide, a ne da kupe. Mnoštvo se poslije podneva gura u zagušljivoj tišmi. Sunce u Bakru, pod obronkom, zapada rano, no ljetni je dan i podvečer vruć - pod šatre, u kojima se toči rujno vince što mu kap zavreli srce, nabili se ljudi i žene, sve je veselo i bučno, pa nitko ni ne misli na to kako su Krčani pred koju godinu bili navalili da oplijene sajam i kako su Turci iz najbliže blizine bakarske znali odvoditi zarobljenike. Veliku je mašu mašio danas sam gospodin kanonik Gašpar od kaptola modruškog, koji se je naselio u Bakru kad je kaptol ispred Turaka morao s Modruša. Puk voli kanonika Gašpara, a knez Bernardin dao mu je gospodski stan u gradu. Pobožan je svijet s pažnjom slušao propovijed kanonikovu o ozbiljnim vremenima i potrebi da se svi kršćanski puci slože na obranu od nekrsta. U crkvi i pred crkvom bilo je opće ganuće i dosta ženskih suza kod kanonikova blagoslova - no u vrevi sajma ljudi su zaboravili na to i sada, poslijepodne, uživaju u vinu, pečenju, siru i kruhu, onom bijelom bakarskom kruhu koji je nadaleko slavljen. Ne fali ni Talijan s majmunom, ni Kalabrez s bubnjima i sviralama - pod brijegom, kraj tunere, na čistini našli se i domaći sopci, pa se, uz svirku sopila, povelo i starinsko kolo. Primorke se oblače najviše u crno, i ljeti, samo ženska mlađarija ima šarenije ruho; no bijeli rukavi košulja djevojačkih, prslučići od zelene i crvene tkanine, vrpce pod vratom i mnoštvo jeftinog nakita, široki slameni šeširi Vrbničanki i crveni koralji sa mletačkim "morcima" od zlata i crnog emalja daju slici boje i života. Kolo se kreće polako, ozbiljno - Primorac ne pozna divljeg plesa. Uz šatore, pod kojima se peče i primorsko janje, znamenito sa ljupka okusa, stali su stariji i promatraju veselje mlađarije. Primorac je domišljat i porugljiv, pa se dosjetke siplju kao iz rukava; Crikveničanin se podruguje Bakraninu, a ovaj mu vraća, ponosan da nije ribar, nego je "građanin". Udara u oči velik broj žilavih, krepkih staraca - ima ih kojima teče devedeseta, a nisu još zreli za zapećak. Puk se zabavlja pitomo - nema nikad straha da će domaći čovjek napraviti nepriliku, posvaditi se do noža, potući se ili smesti sveopći svetak. Zato se i nigdje ne vidi nikakva ronda stražara ni ljudi "od oficija", osim harmičara, koji se sa znakom na rukavu pletu sajmom i pobiru daću za kneza. Kneza Bernardina nema u gradu i nije ga bilo već dugo - sjedi uvijek na Modrušu, a samo se zaleti do Drivenika; Bakar mu je siguran i zato dvor ostaje pust. Redovni je stanovnik u gradu sad kanonik Gašpar, no ovaj čas on nije pravi gazda, jer je nedavno stigla gospođa Apolonija sa svojima. U Bakru je ne pozna nitko; gospođa, kako je prispjela, nije ni izišla iz grada; zna se za nju samo po šarenoj njenoj pratnji, od koje su mnogi danas na sajmu. Ali njemačko vojničko odijelo nije Bakraninu ni inače neobično, a danas, u vrevi ruha, ljudi i jezika, pojedinac se još više gubi i ostaje neopažen. To više ako ga ne izdaje odijelo. Zato i nitko ne pazi na čovjeka u crnom habitu koji je već bio prošao sav sajam i ustavio se kod kola. Bit će svećenik ili literat, a danas ima Bakar popova i fratara svake vrsti. Bijeli se pavlini miješaju s franjevcima - oko crkve vidjeti je kutâ svećeničkih svakakova kroja. Frankopani su davni zaštitnici fratara - pavlini dobivaju napretek zemlje od njih, knezovi im poklanjaju mlinove i selišta. Martin Frankopan živi u uspomeni puka kao sveti čovjek koji je pol svoga imanja ugradio u crkve i samostane; sam Bernardin izdao je mnoštvo darovnica franjevcima na Trsatu i pavlinima u Crikvenici; fratri spasovački i svetojelenski, kraj Senja, naročito su njegovi ljubimci. Pavlini drže škole, njeguju bolesnike i obavljaju pastvu - oni imadu u svojim rukama i znatan dio frankopanske uprave jer pobiru i harmice za knezove; a svi su zgoljni Hrvati, tvrdi pristaše knezova krčkih i modruških. Puk ih štuje ko prave oce - dobro se zna da su pavlini svojim školama mnogog kmeta napravili slobodnjakom, potknežinom i kaštelanom. Upravo je Bakar mjesto gdje se naoči vidi kako se dižu pojedinci - ima familija pučkih koje su se za tri pokoljenja digle na visoka mjesta u kneževskoj upravi jer su oci izučili pismo. Bakar, hvala tom razvoju, nije više naselje siromašnih kmetova koji samo služe u vojsci - općina ima svoj statut, svoje dobre ljude koji mire u ime kneževo, svoga suca, svoje satnike i vijećnike. Pojava đaka ili literata nije rijetka - pa se na Margaretinje nitko ni ne brine da bi prepoznao čovjeka u habitu. A ipak je i on od bakarske obitelji - kao dijete otišao je iz grada, na Trsat k franjevcima da uči školu i malu^[35]čku^[36]. Bernardin ga je bio zapazio kao dijete i odgojio brižno - literat Ivan Evanjelist, komu su prezime i zaboravili rad njegovog lijepog biblijskog imena, mirno može da promatra vrevu sajma i nitko se ne brine čim se on bavi. Kraj janjca pod šatorom našao je sebi zgodno mjesto gdje ne smeta nikomu. Uzeo je kositrenu čašu vina i polako pijuckao, gledajući kolo. No kad ga pobliže promotriš, vidiš da mu samo oko slijedi kretnju kola - uho mu se naćulilo na sasma drugu stranu. Iza šatora, kraj drvenog, u zemlju ukopanog stola, posjelo je nekoliko muškaraca koje ne zabavlja ni sajam ni kolo. Domaći su, ali za dvojicu po obrijanom licu i slamnatom šeširu pogađaš da su s otoka. Svi su odjeveni u grubo i jednostavno, na domaću krojeno ruho, hlače od velura i kaput od crnog sukna; samo jedan ima finije odijelo od tanke tamnomodre tkanine i boljega kroja - a i prsten mu na ruci, s velikim pečatnjakom, kazuje da nije pučanin. Bit će čovjek s mora, a svakako iz mletačke vlasti. U društvu su sami stariji i razgovor se vodi o teškim vremenima. Starost je čangrizava - pak ni danas, kad je Bakar tako pun radosti i života, kraj ovoga stola ne prestaju uzdisanja za starim vremenima i tužbe na nova. Bodul s otoka češe se za uhom, o kojem visi tanka zlatna vitica. - Jest, šajeta! Kad sam bio u Veneciji s knezom Ivanom, vidio sam to silno selo. Palazzo do palazza - a ljudi i ne rade, kao mi, samo trguju, prodaju stakla i ukrase i zlato i biser - živu kao da je mesopust svaki dan. Šajeta! Uzeli su sa sobom kneza Ivana, a sad je i knez Krštofor njihov. Razgovor postaje tiši. Glave se skupile. - A gdje je mladi Krštofor? - U Veneciji, zarobljen je - tumači s prizvukom prezira onaj u gospodskom ruhu. - Venecija ga neće pustiti dok ne prizna da Bakar nije frankopanski. - A da čiji je? - pita star pučanin koji loše čuje i s rukom na uhu sasvim se prikučuje govorniku strancu, jer je stranac spustio glas. - Čiji je Bakar? Dragi moj, šta vi ne znate, kako je bilo s Bakrom? Kralj Matija bio je gospodar Bakra - što su mogli Frankopani onda dok je ovdje vladala kraljeva moćna ruka? Povukli se kao miševi u brda. I dobro je bilo Bakranima pod pokojnim Matijašem, Bog mu daj duši lako! Nije bilo daća ni od kraja ni od mora. A kralj Matija dao je čvrsto pismo, i pergaminu, da grad Bakar spada u vlasništvo i imanje onomu kojega je kralj volio nadasve. Franciscus Cynthius de Dionisiis, prvi građanin Ankone, slavni muž koji je za svoje pjesme bio ovjenčan zlatnim vijencem, dobio je od kralja Bakar. I ne riječju, nego pod pismom i pečatom. Bernardin Frankopan nije se usudio oprijeti se. Cintiji imadu napismeno da su Marko, kaštelan grobnički, i Maksimilijan, kaštelan hreljinski, u ime kneza Bernardina pristali na to da se Bakar uteče zaštiti kraljevoj i da pripadne kraljevu poslaniku od Ankone na budimskom dvoru, gospodinu Francišku Cintiju. Bernardin je poslije smrti kraljeve ušao u Bakar - ali on ga je oteo, oteo! A zna se na kojoj je strani pravo. I da potkrijepi svoju priču, koju očito nije pripovijedao po prvi put, prijatelj Cintijâ naruči novi polić vina. Kod stola se nastavlja razgovor o kralju Matijašu. Istina je, pod kraljem je bilo Bakranima dobro; kralj je potvrdio sve pravice bakarske, puk je mogao živjeti po starim svojim navadama, a tereti su bili lakši. Evanjelist, koji je naporno prisluškivao, udvostruči pažnju. - Dakle evo, istina je što ja kažem. A koga je poslao knez Bernardin da vlada ovdje? Kirina Vrančića, poznate ga. I kako je vladao? Svako ljeto na vojsku, od svakog prolaza harmicu, od svake robe daću, od sajma pol dobitka. Svako trštvo pod Bakrom i mimo Bakra da se plaća - tko će trgovati dok se kneževsko ubire na sajmu i poslije sajma? A istom sad! Knez Bernardin ne može ništa; sin mu je u tamnici; Venecijanci priznaju da Cintiji imadu pravo! Imadu Cintiji pravo! I Venecija će im dati pravicu, jer može. Budimo pripravni na sve - Bakar će skoro doći opet pod vlast onih koji to imadu na pismu od kralja. Tako je govorio i pred pet godina Jere Bakranin, pak je svršio u frankopanskim tamnicama! Godine je čamio tamo gore u jami pod gradom i nit sad se ne zna da li je živ ili mrtav - sumnja nagluhi starac. Tko? Jere Bakranin? Živ je, živ - Frankopani su ga morali pustiti. Živ je, ja znam, ja sam bio s njim u Veneciji - Jere je došao tužiti Bernardina i Vijeće je baš Jeri priznalo da Cintiji imadu pravo. Jere je trpio, ali sad će dočekati slavu - Krštofor je u tamnici, a Bernardin se ne ufa ni blizu Bakru. Ne treba tu dugo čekati, ne smije se čekati - tko bude s nama, bit će naplaćen dobro. Cintiji su velika gospoda i plemeniti ljudi - za njih je pismo kraljevo i Venecija. Neće proći ni mjesec dana i Frankopani će seliti iz Bakra! Ludi ste ako toga ne vidite. Recite to svojima - neka se zna, kad dođu Cintiji, neće biti ni vojske, ni daće, ni kmeta, ni sužnja. Svatko će biti paron! Starci nisu vjerovali posvema što je govorio čovjek u finijem latku - ali se ipak kod stola šaputalo i kimalo glavama. Pak i jest - od frankopanske vlasti u zadnje se vrijeme malo zna. Bernardin je star, a te gospe Apolonije nije ni vidio nitko. Kaštelani su se osilili posvuda. Venecija drži Krk, pod njezinom zaštitom ljudi imadu mir i trgovina cvate; ne živi se zbilja ovdje lako, a pod Matijašem je bilo bolje puku. Što se kod stola šapće, Evanjelist ne može čuti. Ispio je svoju čašu i žurno se izgubio u mraku. Evanjelist je sekretar kneza Bernardina; poslan je od starog kneza iz Modruša da pogleda kako stoje stvari u Bakru. Zato je i prošao čitav sajam i sad, kod stola, slušao razgovor o pravu Cintija na Bakar. Bila je to stara parba; Bernardin se više ne boji Cintija. Poslije smrti kralja Matije, nasljednik Matijin ne bi se ni ufao o Bakru išta zanovijetati Bernardinu, koji je imao dobrih kula i dobrih vojnika. Bakar je knez uzeo i bez prave navale - puk je bio navikao na frankopansku vlast, a knezovi celjski nisu već mogli smetati s riječke strane. Ipak je Bernardin znao da u Bakru Cintiji imadu svoju stranku. Kralj je ostavio dobru uspomenu, Cintiji su ljudima puštali sve na volju; a Jerolim Bakranin, koji se je nazivao patricijem, nije mirovao buneći svijet protiv Frankopana. Stari je knez dobro pogađao da će se dugo sužanjstvo njegova sina najjače dojmiti ovdje, gdje je budno trebalo zatirati uspomene na nedavne druge gospodare frankopanskih imanja. Bakrani su uvijek bili prevrtljivi i buntovni; u grad na obali najlakše se bilo ušuljati tuđim uhodama i spletkarima. Evanjelist je već jutros pred crkvom bi napola načuo razna došaptavanja. Ljudi su žalili Apoloniju govoreći da je Krsto zauvijek u ropstvu mletačkom. Razgovor kraj šatora uzrujao je Evanjelista - ovo je otvoreno bunjenje! Evanjelist ne čeka na svršetak sajma. Pohitao je na Grad^[37]žio kanonika Gašpara. Sekretaru Bernardinovu igrale su oči od uzbuđenja - Evanjelist je volio uhađati i tražiti tajne niti i bio gotovo veseo da se radi svoga otkrića može iskazati pred kneginjom. Kanonik Gašpar bio se baš digao sa klecala, gdje je molio svoj večernji brevir - živi kao pustinjak, u skromnoj komorici; jedina mu je briga da sastavi osnovu kako bi se opet sakupio i kuda smjestio sa Modruša rastjerani kaptol. Evanjelist mu, malo i pregoneći, ispriča što je čuo pod šatorom. Kanonik se slabo razumije u te necrkvene stvari - a taj Evanjelist traži od njega da buni gospođu kneginju! Moraju se, veli, još večeras pretražiti svi zakuci i uhapsiti taj uhoda Cintijâ. A ako se iz toga rodi kakova neprilika, ako su ti Cintiji zbilja pod zaštitom Venecije? Ali nema druge, Evanjelist ne da mira, gotovo i prijeti kanoniku. Ajdmo do grofice. Grofica Apolonija sasluša Evanjelista. Zna za Cintije i potvrdila je da je Jerolim Bakranin zbilja pred Vijećem u Veneciji tužakao Frankopane. Ali, na srdžbu Evanjelistovu, grofica ne dopušta da se nešta učini. - O tom svemu odlučit će se ovih dana. Ni kanonik ni Evanjelist nisu mogli pogoditi što znače grofičine riječi. Samo su vidjeli da su po sobama pripremljeni kovčezi. Sjutradan je grofica s pratnjom zbilja otišla; ali nitko ne zna kuda.

XII.

U Calle delle Rasse, nedaleko duždeve palače, diže se kuća Dandola, dom gospodina Zuana Antonia Dandola, proveditura Torreselle. Palazzo Dandolo stoji poput patuljka naprama veličajnoj palači najvećeg dostojanstvenika Venecije. Graditelj, kao za inat svim ljudskim navadama i prirodnim zakonima, nije ni izgradio palazzo ducale, iz samoga tla, iz temelja, nego postavio na bezbroj otankih stupova s lukovima što unatoč svoje krhkoće nose teško kamenje gornjega dijela. Dom Dandola nije takvo čudo artificijalnosti, ali nije manje sjajan od palača Morosina, Veniera, Cornara i ostalih što se nižu uz Canal Grande, odsijevajući se u vodama kanala kao vilinsko ziđe u jezeru priče. Nije samo jedan Dandolo kao dužd zamjenjivao svoju palaču sa stanom duždevskim. Kad je Sinjorija i rodbinskom svezom htjela da upokori nemirnoga kneza Ivana Krčkoga, Katarina, kći Ivanova, udata je za jednoga Dandola; - velik dio bogatih darova kojima je dužd - uzalud! - kušao umiriti pustolovnu i naglu dušu Ivanovu - pripao je porodici Dandola, mužu Katarininu a nećaku duždevu. Od te je porodice odvjetak i gospodin Zuan Antonio Dandolo, koji sada obnaša tako mučnu dužnost nadzornika duždevskih tamnica. Biti primljen u palači Dandolo značilo je biti počašćen; pak zato su i dva njemačka trgovca iz Fondacca dei Tedeschi, odjevena u blagdansko ruho, sa razumljivim ponosom i važnošću čekala u dvorani Dandolova doma da čuju radi čega ih je pozvao gospodin senator. Stvar će biti važna jer nisu danas, četiri dana po Trim kraljima u siječnju 1517, pozvani oni sami. Kad su jutros došli, u istoj su dvorani već očekivali gospodina Dandola dva, Nijemcima dobro poznata, uglednika mletačka, gospodin Ivan Kosača, herceg tamo od dubrovačkih strana, i gospodin Bernardo da Lezze, po ženi šurjak kneza Karlovića Krbavskoga, a po ferrarskom knezu rođak Krste Frankopana i njegova oca Bernardina. Nijemci slute da se možda opet radi o jamčevini za kneza Krstu; previše traži Sinjorija, a kad se i nađu novci, odbijaju jamstvo. Gospoda Kosača i Da Lezze već su čitav sat unutra kod gospodina Dandola, sprema se sigurno nešto ozbiljno. Dok Nijemci čekaju, u radnoj sobi gospodina Dandola gospoda su posjela i zavela razgovor. - Pozvao sam vas, časna gospodo i prijatelji, da vam povjerim nešto što će vas zanimati kao prijatelje i rođake gospodina kneza Krištofora, a meni će pribaviti priliku da se poslužim vašim mudrim i prijaznim savjetom. Ja sam još lanjskog ljeta bio primio od gospođe Apolonije grofice frankopanske pismo, koje vam želim pročitati sada, jer sve ono što je u pismu kano budućnost naslućeno ili zaželjeno, ima da se dogodi ovih dana. Gospođa mi grofica piše ovako: "Presvijetlom i plemenitom gospodinu Ivanu Antunu Dandolu, venecijanskom patriciju, provedituru Torreselle, momu gospodinu i časnom prijatelju u Veneciji. Presvijetli i plemeniti gospodine provediture i časni prijatelju, neka budem Vama preporučena. Primila sam nemalu utjehu iz pisma Vaše Presvijetlosti od 4. siječnja kojim nam javljate ozbiljno o ljubavi u kojoj naš preplemeniti gospodar i muž ustraje prema nama i zatim o milosti i dobroti uzvišenoga senata, pak napokon o Vašim nastojanjima i o dobrohotnosti za njega, koju ste dobrostivo izrazili. Jer sve to daje nama najdjelotvorniju nadu da će ovaj preplemeniti gospodin, naš ljubljeni muž, biti susretan dobrotom i čovječnošću: ono pako drugo, premda o tom za nas nije bilo sumnje, malo je osvježilo naš duh, koji je od žalosti veoma umoran i od žudnje za ljubljenim mužem pogružen. Tako mi dugujemo i podnosimo Vašoj Presvijetlosti besmrtnu zahvalnost i zato što ste se udostojali pisati nama i tješiti nas; a i zato što Vi u ovom najtežem vremenu ne propuštate iskazati spomenutom gospodinu, našem ljubljenom mužu, nikakve usluge. Radije bih Vam ovu zahvalnost zasvjedočila djelom, kad bi dopustili nemiri i nevolje ovoga vremena. Ali jedno jošte ostaje što često našu dušu napunja tjeskobom i uznemiruje ju: žudnja i težnja da posjetimo i vidimo onoga preplemenitog gospodara, našeg muža. S toga razloga već dugo ne propuštamo tražiti i zaklinjati uzvišeni Collegium poglavara i vijećnika Desetorice u Vašem gradu da nam dopusti da dođemo onamo i da hodimo s našom služinčadi i našim imanjem. Premda je presvijetli Collegium dosada uskraćivao dopuštenje, još se uvijek nadamo i ne sumnjamo da ćemo našu molbu vidjeti ispunjenu od njih. Jer nama nije nepoznato, što također posvjedočava Vaša Presvijetlost u svojim pismima, koju li pravu pravcatu venecijansku blagost i pravednost ima Vaš presvijetli senat; tako se ufamo da će prema meni, gospođi udovici, upotrijebiti više blagosti nego strogoće. O, dajte mi, zaklinjem Vašu Presvijetlost, očinski pomozite svojom, nama dokazanom, dobrohotnošću da postignem te mi bude priušteno napokon ipak užiti prisutnost tako često žuđenoga muža i time okrijepiti ovako zaplašeno i razbito srce! Ako bi se možda uzvišenim poglavarima i vijećnicima Vijeća desetorice činilo odviše smjelim i opasnim odobriti našu molbu pod naprijed rečenim pogodbama, pošto bi naš slobodni dolazak i odlazak držali sumnjivim i bojali se da bismo pritom mislili na nešto zla, neka bi ipak, te ne moram duže biti bez ljubljenoga muža, pristali na to i dopustili da sama, sa tek nekoliko za moju poslugu potrebnih djevojaka, dođem u Veneciju k presvijetlom gospodaru, mom premilom mužu, da s njim stanujem i budem zatočena u istoj tamnici i pod istim uvjetima kao i on. Ako mi pako naš presvijetli suprug kaže da odem, neka mi se dopusti da se mogu sa rečenim djevojkama i našim imanjem slobodno i sigurno vratiti u zavičaj. Čvrsto se nadamo da nam toga nećete odbiti pošto nećete od jedne žene očekivati nikakve dušmanske varke ni lukavštine, od žene koja slobodnom voljom polazi u sužanjstvo. Jer nas muči tolika želja za našim ljubljenim mužem da se ne bojimo pretrpjeti ni tamnice ni dapače onoga što je skrajnje, samo da bismo mogli biti uz njega! Budi dakle Vaša Presvijetlost sklona našim poštenim molbama i potrudi se za nas u svojoj osobito čovječanskoj sućuti kod uzvišenog Vijeća desetorice, kod poglavara i vijećnika, da odobre ovu našu najnoviju molbu. Time će Vaša Presvijetlost steći ne samo beskrajnu zahvalnost našu nego i plaću od samog svemogućega, višnjega Boga, koji je ustanovio i zapovjedio brak i zajedničko bivanje muža i žene, neka čovjek ne razriješi ono što je Bog sastavio. Budi Vaša Presvijetlost dugo sretna i zdrava i da smo joj najbolje preporučeni presvijetli gospodar, moj ljubljeni muž i ja, zabrinuta gospođa.

Najponiznija
Apolonia de Frangipanibus
žena preplemenitoga grofa
Krištofora, grofica senjska
krčka i modruška."

  - Kako piše ta žena! - uskliknuo je Da Lezze saslušavši pismo. - Mora da ga vatreno ljubi - ovo nije samo molba vama, gospodine senatore, ovo je pjesma mužu! Ja je ne poznam - ali zaviđam knezu Krsti. - A nije pisala samo jednom, - produži Dandolo. - Presvijetla Sinjorija je odbila ovu molbu kao i sve ostale. Glasnik grofičin, koji je donio kasniju poruku, nije imao nikakve punomoći - a Vijeće je htjelo da bude načisto o tom da li će popuštanje grofici uroditi povoljnijim izgledima za mir. Vijeće joj je odgovorilo da je sve odvisno od cesara. - Knez Frankopan dakako zna za ta pisma? - pita Kosača. - Zna, nisam mu smio zatajiti. Isprva je imao mnogo nada, ali dopuštenje za dolazak grofičin nije dano ni danas. Mogao bih vam - bilo bi možda i neviteški - pokazati iz njenih pisama koliko puta me je još žarče, još strastvenije preklinjala. Žena je - i ja sam radio što sam mogao. Rekao sam u Vijeću da će Frankopan, bude li žena s njim, imati više pouzdanja, biti vedriji, raditi za mir. Nije pomoglo. Lane, kad sam već mislio pozvati groficu, uplela se ona zgoda s Gardellinom, stražarom u Torreselli, koji je bio potkupljen da potajno dostavlja knezu poruke. To je rasrdilo gospodu vijećnike. - A sad? - Hoću upravo da vas obavijestim. Pred tri dana donesen mi je opet glas od grofice - ona više ne čeka da utažimo njenu žudnju. - Kako - ne čeka? - zapita gospodin Da Lezze, koji se je kao poznati štovalac žena sav zanio pismom grofičinim i čitajući držao ga još uvijek u ruci. - Javlja mi grofica da će 13. o. mj. doći u Veneciju, na svoju odgovornost, bez dopuštenja. - Smjela je ljubav! - nasmije se voljko gospodin Da Lezze. - Doglasio sam, kao proveditur Torreselle, službeno stvar Vijeću. Rečeno mi je da radim kako uvidim sam. Grofica je, ne zaboravimo, sestra kardinalova, a kardinal jedini može sklonuti cesara da popusti. Svi znamo da mir nije daleko. Što dakle? Odlučio sam da odijelim od politike ženu, da poštujem veliku ljubav i da dočekam Apoloniju Frankopanku kao rođak. I Njegova Uzoritost dužd misli da je najbolje pustiti groficu k nama bez smetnje. Stanovat će u mojoj kući, vidjet će se s mužem pod nadzorom, govorit će sa duždem i Vijećem. Meni je dužnost i čast da vas zamolim da joj pođemo u susret. Čuli ste njenu strasnu želju - budimo joj prijatelji i kavaljeri! A i za našeg dragog sužnja bit će bolje da mu olakšamo tamnovanje. Strah me je za nj - u zadnje je vrijeme mračan i očajan. Da učini što nepromišljeno, ja bih odgovarao. - E, pa živjela rođaka! Puk se neće buniti, a meni - reče Kosača - vjere je i stalo da upoznam tu ženu. Hrabra je! - I lijepa, sigurno, prelijepa! - dodaje gospodin Da Lezze. - Ne kažu badava da je sam Maksimilijan ludovao za njom! Kad su, pri kraju razgovora, pozvana ka gospodi i ona dva njemačka trgovca, uređeno je da će groficu Apoloniju dočekati, časno i svečano, izaslanstvo Fondacca, rođaci i još neka vlastela. Grofica dolazi sa velikom svitom; neka ju kod Murana, gdje će najprije pristati, dočeka dvanaest gondola. Dva dana kasnije povorka se je sa Murana dovezla pred Dandolovu palaču. Rainer i kapetan Della Torre, koji su na slobodnoj nozi, pridružili se svečanosti. Sa groficom je služinčad i dvorjanstvo, neko dvadeset ljudi, četiri žene, grofičin dvorski i liječnik. Bernardo Da Lezze raznježio se diveći se grofičinoj ljepoti - samo je ta ljepota krhka i slabašna. Grozničava je bljedoća virila s lica koje se je u očima smijalo. Grofica je uzrujana i jedva čeka čas kad će u tamnicu. Protiv savjeta liječnika, grofica hoće odmah k mužu. Ali Dandolo ima viši nalog, sastanak dopušten je istom sutra. Što se dogodilo pri tom prvom sastanku, ne zna nitko - Dandolo je, više vitez nego čuvar, ostavio muža i ženu same. No odmah sljedećih dana nastala je silna žurba, posjeti i pregovaranja u Dandolovoj palači. Trgovci iz Fondacca sakupit će 50 000 dukata, isto toliko pribavit će Apolonija iz Ljubljane posredstvom biskupovim. 20. siječnja dužd i Vijeće primit će groficu; o prekršenoj zabrani dolaska ne govori više nitko. Marino Sanudo zapisao je potanko događaje toga dana. Grofica je došla da se pokloni duždu - ali ne sama. U njenoj pratnji bijahu Rainer, Della Torre, Ivan Kosača, Andrea Foscolo, sin Jerolimov, Bernardo Da Lezze i još nekoliko vlastele sa Dandolom na čelu. Ušla je u kolegij - tako je bilježio Sanudo iste večeri u svoj dnevnik - praćena od tri gospođice u njemačkoj nošnji, sa kapama alla tedesca od crnog sukna; jedna iza druge, a posljednja slijedila je neka stara gospođa. Osim toga je s njom bio dvorski i liječnik. Apolonija sama bila je odjevena u novu svilu i preko nje imala opravu od crnoga atlasa, opšivenu dabrovim krznom, i oko vrata teški zlatni lanac, a na glavi zlatnu kapu po njemačkom običaju. "Dostojna je gospođa koja pobuđuje poštovanje, veoma mila, sitna i suha." U govoru što ga je izrekla za pozdrav Loredanu spomenula je da je pogriješila što nije već prije došla. Kriva je zima. Hvali za dobar postupak s mužem i moli da ga smije posjećivati dva puta na tjedan. Bolesna je, moraju ju pregledati liječnici, a želi da se to izvrši u prisutnosti muža. Kad joj je to dopušteno, izjavila je da je radi jamčevine pisala doma; no pošto bi moglo predugo trajati, ona će sama u Veneciji sakupiti potrebnu svotu. Dužd joj je saopćio da će u Torreselli biti s njenim mužem zatvoren grof Berstenberg i uvjeravao groficu da će sve neprilike biti doskora povoljno riješene, čim se konačno zaključi mir.

XIII.

Leonardo Loredano bio je veoma zadovoljan grofičinim pozdravom. Giovanni Bellini naslikao ga je u duždevskom ornatu i ovjekovječio smiren, otmjen, uman i u svoj muškaračkoj mudrosti blag izraz lica Loredanova. Lice je više prelatsko nego državničko - dva oka iz kojih govori duboka razmišljenost dižu se nad klasično građenim nosom, a da nema oštrije urezane crte koso od nosnica i fino izdjelanih usnica, koje se mogu pribrati i na vladarski posmijeh, teško bi bilo u tom čovjeku vidjeti državnika koji je dva desetljeća, u najtežim vremenima, bio glava Sinjorije. Slika ne laže - ljudska se bol prima dužda - Apolonija Frankopanka ganula ga, svidjela mu se u svojoj nježnoj sitnoći. A i samomu mu je već dosta te historije s Frankopanom. Rado je primao prijedloge da se knez kao sužanj izmijeni - no u Sinjori dužd je samo jedan dio; velik je dostojanstvenik, ali njegova moć je sasvim ograničena Vijećem "savija", koje u svojoj šapi ljubomorno drži sve niti vrhovne državne uprave. Jao, tko bi i pomislio da smije imati kao dužd kakvu svoju volju, jaču od volje Vijeća! Loredanu je milo što se je skroman i dostojan pozdrav grofičin dobro dojmio vijećnikâ - bit će, poslije audijencije, lakša skrb o sudbini sužnja. S tim se više uzrujao dužd kad su ga, sjutradan, zarana probudili. Provedittore Dandolo traži da ga dužd odmah sasluša i sazove Vijeće. U ranu zoru neobični je zahtjev uznemirio Loredana, pogotovu kad je ugledao lice Dandolovo, blijedo i zeleno od srdžbe. - Što se dogodilo, zaboga? Vi ste bolesni, Antonio! - Bolestan, uvrijeđen, izigran, uzoriti gospodine dužde! Grofica Apolonija noćas je prenoćila kod muža u Torreselli! Dandolo je, dok su se skupljali vijećnici, pričao potankosti. On sam, Dandolo, da muž i žena ne budu smetani, dao je dopuštenje da se odijeli grof Berstenberg, koji je imao tamnovati s Frankopanom. On sam, Dandolo, dočekao je svečano groficu i primio je u svojoj kući. I za zahvalu - što mu je učinila! Jučer navečer grofica je imala da ostavi muža. Kad je sluga Vijeća desetorice došao da im objavi svršetak sastanka, Krištofor Frankopan skočio je na slugu i izgurao ga kroz vrata, prijeteći da će ga ubiti ako se još pojavi. Stari ključar, u ovome trenu, nije znao što da počne. Prizvan je časnik straže, no ni taj nije mogao opraviti ništa. Knez je vikao kao lud - a u drugu sobu nije časnik ni mogao jer je knez tvrdio da mu je žena naglo oboljela, da treba liječnika, da je već legla i da ne može iz Torreselle. Ja sam - priča Dandolo - istom u zoru doznao sve to. Pošao sam u tamnicu - grof je već bio ustao, grofica je još ležala. Grof mi kaže da je groficu jučer kasno u noći napala bolest i ne može iz kreveta. Sinjorija neka se s tim zadovolji da grofica ostane u Torreselli s njim i da liječnici dođu k njoj. - A sve je varka, sve je laž - tužio se Dandolo. - Tko je mogao misliti da će ta slabašna žena izvesti svoju odluku i htjeti tamnovati zajedno sa svojim mužem! Iza prve buke, u kojoj su vijećnici najviše davali krivnju Frankopanu što je povrijedio slugu Vijeća desetorice, raspoloženje se malo promijenilo. Žena je od tamnice napravila svadbenu komoru, od postelje sužnja bračni krevet! Gle, ta mala Apolonijica - ta ljubavnica u tamnici, to više i nije državna stvar, to je prekrasna novela, signor Bandello uvrstio bi ju sigurno u svoje priče. Venecijanci su veliki ženskari - gospoda vijećnici su strogi u svom bijesu, ali se i oni i dužd smješkaju ispod trepavica. Dandolo traži da se nadzor nad Frankopanom povjeri drugomu - uvrijeđen je. Ali to bi značilo pogotovu uzmak; a napokon, tko će drugi izići na kraj s tim Frankopanom i s njegovom ženom ako ne može on? Njegova je gošća bila grofica - možda će ju sklonuti zdobra da ostavi Torresellu. Otpremiti ju silom - o tom nema ni govora; mir je blizu, ne valja radi te ljubavne spletke srditi cesara, a Frankopan i onako neće sužnjevati dugo. I tako je Apolonija Frankopanka izvršila ono što je bila odlučila još u onoj mjesečevoj večeri na Modrušu; ono čega nisu razumjeli Evanjelist i kanonik Gašpar u Bakru. Ostala je u tamnici uz muža, bila mu je žena dušom i tijelom, da ljudi ne rastave ono što je sastavio Bog! Mlečanke su je slavile, glas o njenom tamnovanju postade pjesmom - oko njenog sitnog obraza savio se vijenac cvijeća mističkog, vijenac hvale svih ljubavnika i ljubavnica. Svijet se je skupljao pred tamnicom da je vidi. Ali Apolonija nije izlazila - liječnici su zaključili da je zbilja bolesna i preporučili joj toplice u Abanu. Grofica je odbila savjet liječnika - otići u toplice može značiti i ne vratiti se u Torresellu. Odgađala je - i sve svoje slabašne sile ulagala u to da uzmogne osloboditi muža. Opet se povela riječ o Manfronu; Krsto traži da bude pušten prije Manfrona. Oslobođenje čeka se svaki tjedan - Rainer je otišao kući, njemački časnici iz Gabbiona pušteni su također. Španjolski kralj piše Sinjoriji zagovarajući Frankopana kao kršćanskog junaka; Francuzi traže da se primirje produži, a knez Frankopan pusti kući uz jamstvo. Želja Franje I, najkršćanskijega kralja, ne može se ne uvažiti. Od Francuske odvisi sav uspjeh protiv Maksimilijana - dužd nije krzmao kad mu je stavljen prijedlog da se Frankopan pusti na slobodu. Krajem svibnja u Torreselli je sve uzrujano. Grofica Apolonija stvorila je od tamnice dvor - herceg Kosača, Foscolo, Bernardo Da Lezze stalni su njezini poklonici, a i Dandolo se smirio otkad vidi da se bliža kraj tamnovanju i žene i muža. A ova krasna, bistra ženica sa svojom mirnom i predanom ljubeznošću stišava sve opreke. Čarobnica je u svojoj velikoj ljubavi i u svojoj krajnjoj otmjenosti. I Krsto je sad sav drugačiji - otkad je žena s njim, doušnici ne javljaju ništa o osnovama bijega; knez je uzdan. Čudan je taj par - Mlečanke ne mogu pravo razumjeti kako je ovakva nježna dvorska dama mogla tako plamno zaljubiti silnika - zar je taj grubi junačina zbilja umio biti tih i smjeran uz svoju ženicu? Tajna, koje nije shvatio ni otac Bernardin ni brat kardinal, produživala se u ovom zatvoru, od kojeg je žena napravila otok ljubavi. Svaki sat, na odlučni dan, dolazi u Torresellu koji od stalnih posjetnika grofičinih da izvijesti što se čuje o sjednici Vijeća. Sjednica traje već drugi dan i na čase je vrlo burna. Dužd Loredano stalno zagovara Frankopana, ali u Vijeću, koje je ovaj puta prošireno i senatorima, mnogi nisu zadovoljni sa francuskim prijedlogom. Prvi je dan prošao bučno - Marino Sanudo, koji je kao član senata imao pravo odluke u proširenom Vijeću, govorio je dugo, govorio žučljivo i dušmanski. - Starčić ima vražju žilavost - priča gospodin Da Lezze o jučerašnjoj sjednici. - Dva je sata govorio kao iz rukava, sipao strijele i žestio se na Frankopane. Vijeće da pusti Frankopana! Pustiti najvećeg dušmanina, raditi na zator domovine! U Friulima Frankopan je dao starcima izbosti oči! Pustiti toga čovjeka ne znači drugo nego cesaru vratiti jedinoga vojskovođu koji je kadar da cesarovu vojsku vodi do uspjeha! Što su prema Krsti Frankopanu markiz brandenburški, hercog bavarski i vojvoda saski? Ništa. Cesar treba Frankopana i želi da ga dobije - druge svrhe i nije imao zahtjev da se treuga produži na godinu dana. Maksimilijan hoće dobiti vremena i izliku da spasi šurjaka kardinala Langa. I isto pismo kralja španjolskoga, zna se, gdje je pisano - ono potječe ravno od kardinala od Krškoga. Kardinal ga je pisao svojim crnilom; riječi pisma nisu kraljeve; jer kralj španjolski nikad nije duždu pisao kao illustri duci Venetiarum^[38], našemu preljubljenom prijatelju. Kralj španjolski napisao bi duždu illustrissimo, a cesar uvijek rabi naslov illustri sincero dilecto duci Venetiarum.^[39]- Alvise da Molino - pripovijeda dalje gospodin Da Lezze - ustao je protiv Sanuda. Da ste vidjeli Marina! Zapjenio se sav. Neće, veli, biti zamjere u Francuskoj, nego će naprotiv, ako pustimo kneza, biti šteta najkršćanskijem kralju. Predloženo je i to da se "zasada" ne pusti Frankopan; no ako i takav zaključak ode u Milan, moglo bi se dogoditi da najkršćanskiji kralj, pročitavši poruku, rekne da se pusti odmah. Treba dakle odlučno zanijekati. Jer što će se dogoditi inače? Grof Krištofor nudi jamčevinu - no on sam nema novaca, pa će dati kao jamstvo mjenicu za banku koju će ispostaviti trgovci. A čim bude izvan zidina tamnice, pobjeći će. Najgore što mu se može desiti jeste to da mora trgovcima platiti propalu jamčevinu - a to je za nj onda lako. Kad bude slobodan, poći će u Gradišku i Marano, jer mu je te grade, kako se tvrdi, poklonio cesar, pak će udariti na njih ucjenu od 30 000 dukata. A njemačkim trgovcima ne možemo ništa. Ako bismo trgovce iz Fondacca uništili za kaznu što su pomogli Frankopanu pobjeći, treba promisliti da unatoč rata s Maksimilijanom ovi trgovci imadu privilegija i te kakva. Njima nećemo moći učiniti ništa, a zatim će doći kakvo pismo od cesara i mi nećemo imati ni sužnja ni novaca! Similia ad similia^[40]- ovakav se slučaj već dogodio. Beraldin, građanin padovanski, bio je zarobljen u ovom istom ratu i doveden u tamnicu, u Gabbione. Dao je 1000 dukata, to jest 500 dukata dao je njegov tast, koji ni nije imao ništa više, a 500 dukata jedan drugi čovjek, koji je plaćao za nj i hranu u tamnici. Beraldin je pušten pod pogodbom da ostane u Veneciji - no što je učinio? Pobjegao i ostavio da plate 1000 dukata siromasi koji su na taj način uništeni. To isto učinit će i grof Krištofor! Čim ga, gospodo vijećnici, pustite, dat će petam vjetra. A kako će se istom onda osvećivati nama! Sanudo je predlagao neka se sve to napiše u poruci francuskom kralju i neka se kralju prepusti odluka. Dok stigne odgovor, proći će četrnaest dana, a dotle će se vidjeti. Ako kralj zahtijeva da se sužanj pusti, treba dakako ostati u prijateljstvu s kraljem; ali neka kralj zna sve. Sanudo je lukavac, pa je govorio tobož kao skromni predlagač kojemu jedino dužnost nalaže da uzme riječ u tako časnom zboru. Preklinjao se da govori i radi samo po savjesti, a nije, veli, osamljen u svom mišljenju. Ovo posljednje je, dakako, istina, jer se zna da su u Mlecima baš ovih dana neki ljudi iz Ugarske koji su donijeli pisma od kardinala ugarskoga i da je stara mržnja Bakača na Frankopane poglaviti razlog što se zateže s oslobođenjem kneza Krste. Ipak je Vijeće ostalo pri prvom prijedlogu. - Dakle - sloboda uz jamstvo! Bar to! - uzdahnula je Apolonija kad je Kosača donio vijest o odluci. Knez Krsto nije rekao ni riječi. Da, sloboda uz jamstvo - tako će se poručiti u Milan. Onda će se čekati na odgovor. Čekati! - trgnuo se sada i knez. Sanudo je doista ostao u manjini i tužio se poslije vijećanja svojim pristašama da je krivica u tom što je konačna odluka stvorena u tajnoj sjednici, u kojoj se nitko ne ufa ustati protiv Kolegija: Javno bi stvar prošla drugačije. A na najveću srdžbu Sanudovu Vijeće je, da se udovolji tužbi kneza Frankopana, zaključilo i to da se kazni onaj sluga Vijeća koji je groficu Apoloniju uvrijedio one noći kad je ostala u tamnici. Sluga joj je bio položio ruku na rame i za to će biti šiban u istoj Torreselli. Sanudo je, ogorčen, i ovo krupnim riječima zabilježio u svom dnevniku.

XIV.

Časni majstor Gregorius de Gregorio radi u svojoj radionici od rana jutra. U maloj kućici na dnu kanala, kraj vrtova, majstor stanuje u jednostavnoj, uskoj sobici, dok dvije šire prostorije služe za to da se smjesti mnogostruki alat njegova plemenitog zanata. Gregorius de Gregorio je tiskar; dobar mu je glas u Veneciji, znanoj radi savršenih proizvoda nove, od Gutenberga izumljene i iz Njemačke proširene vještine. Diljem čitave stijene u glavnoj prostoriji spremljene su velike naslage uredno čuvanog papira; između drvenih preša, stolića za rezanje slova, vješalica sa batićima, kliještima i dlijetima i ladica sa spremljenim slovima muka je proći, jer majstor Gregorius ima posla napretek - već je nekoliko mjeseci zabavljen štampanjem knjige koja će mu pogotovu pronijeti ime. To je "Njemačko-rimski brevir"^[41], štampan po nalogu i brizi gospode grofice Apolonije Frankopanke i grofa Krištofora, koji je, kako se u samom proslovu brevijara piše, eto već petu godinu utamničen u Torreselli. Svu je vještinu i svu skrb uložio majstor da knjiga bude štampana u sjajnom obliku. Upravo jutros sa ponosom promatra tekar iz preše izašli list kalendara na kojem su u dvije boje, crvenoj i crnoj, označeni dani, a svaka je stranica urešena vještom crtarijom. Tri crtača rade u službi grofa i grofice; na šest stotina strana molitvenika dolazi deset punih strana drvoreza; inicijale reže majstor sam. Može biti i ponosan na svoje djelo; to više što već tri dana od zore do mraka u njegovoj radionici boravi gospodin biskup od Modruša, koji prati s velikom pažnjom štampanje. I najnoviji će arak, koji je tako lijepo uspio, štampar majstor pokazati biskupu. Biskup se bavi mišlju da kod Gregorija izvede jedno veliko i novo djelo - štampanje sa slovinskim slovima, za koja će Gregorius trebati duljih studija jer su mu ta slova nepoznata - ali će steći i novu slavu u biskupovu kraju, gdje se još slabo štampaju knjige.^[42]Biskup je upravo ušao i, rukovavši se sa štamparom kao sa poštovanim znancem i prijateljem, odmah sio na nizak stolac postrance da ne smeta majstora i njegove pomoćnike, koji se u pregačama marljivo vrzu radionicom. Preša se okreće, papir šušti, četka prolazi s bojom preko slova - biskup Šime Kozičić ne može da se nagleda posla koji ga je zanimao više od svega. Šime Benja Kozičić imenovan je biskupom modruškim od pape, bez odobrenja kneza Bernardina, koji se je opirao da mu se bez obzira na patronat frankopanski namiće biskup na Modrušu. Frankopani su se čvrsto držali svoga staroga prava da nisu samo patroni župâ nego i biskupije na svojem posjedu. Ali je Šimun Kozičić dobrzo razoružao nepovjerenje staroga Bernardina. Porijeklom je Zadranin, ali rođen Senjanin, od Benjâ, koji su kraj Senja imali mali posjed, Kozice, i po njem dobili novi pridjevak. Za svađa između kneza Ivana i Žunjevića vinodolskih, pa Kraljevacâ i Frankopanâ, Kozice su, u osamljenoj dragi, opljačkane više puta; Šime je pustio ono malo zemlje u dragi kraj svete Jelene senjske i, poslije prvih nauka u Senju, pošao u Rim. Tamo je, bistar i dobro odgojen, od patricijske familije, brzo napredovao u prvim crkvenim častima, a zatim postao kanonikom senjskim i biskupom modruškim, služeći svetoj apostolskoj stolici kao pouzdanik u mnogim pitanjima koja su se ticala istočne obale Jadrana. U Rimu je Šime Kozičić, kao mladi svećenik, dobro razumio i onaj opći zanos koji se je bio javio u traženju zaboravljenih plodova davne prosvjete, u iskapanju starih rukopisa i djela kiparskih, a nemanje i u podupiranju umjetnikâ i umjetnosti sadašnje. Vrijeme Lava X. ostavilo je jak trag u duši Kozičićevoj - poređujući prilike doma sa onima po Italiji, misleći na svoje bijedne Kozice i na raskoš kojom su se, u Rimu i u Firenzi i u Sieni i u Perugiji, nastojali okružiti najneznatniji plemići, biskup je Šime upoznao kao svoju prvu dužnost da prenese u svoju domovinu što više od ove visoke prosvjete tuđega svijeta. A kao vjeran kršćanin pogotovu je svome puku htio da učini pristupnom riječ Božju, ne u teško pisanom rukopisnom slovu nego u brzom, lakom i jeftinom obliku, što ga je omogućivalo u Italiji već posvuda rašireno štampanje knjiga. Čim je prvi puta došao na Modruš, još kao nepriznati biskup, stao je razlagati Bernardinu kako je i Frankopanima dužnost da na svom imanju, po svojoj moći, posluže onom napretku koji se je javljao vani. Tražio je od Bernardina neka se složi s njim u nastojanju kako bi se odmah na hrvatskom jeziku štampale misne knjige i molitvenici, govorio mu o izumu Gutenbergovu i nastojao uplivati na njegovu slavičnost, jer će se Frankopani prodičiti trajnim spomenicima ako podupru Šimine namjere. A knezu Bernardinu ne treba o tom govoriti puno - sam on i te kako ljubi knjigu. Upravo je ova stvar i najviše izmirila Bernardina s biskupom - Šime Kozičić je sada u Veneciji da razgleda tiskare i da nađe način kako bi se takova radionica mogla urediti i negdje na frankopanskom posjedu. Vremena su, istina, nepovoljna - turske su provale sasvim zaplašile svijet, spor oko Senja buni Frankopane veoma, a nemaju ni novaca; - no Kozičić je tako zaljubljen u knjigu te bi sam pomagao kod štampanja, samo da bi mu uspjelo negdje doma urediti tiskaru. Mnogo mu u tom pomaže fratar Pavle modruški, koji je nastavio prva nastojanja Silvestra Bedričića, izdavača hrvatskih glagoljskih knjiga. U Senju je već prije par godina uspjelo naštampati hrvatsku knjižicu, a nekoliko je bogoslovskih izdanja štampano u Veneciji. Ta je sve premalo - biskup Šime htio bi da učini već poštu svom ljubljenom hrvatskom jeziku i neprestano sanja o tom kako bi i knjiga hrvatska pronijela čast i slavu "orobljene i potlačene zemlje". Doznavši da sin Bernardinov daje štampati u Mlecima jedno prekrasno izdanje, našao se, sa riječkim trabakulom, u Veneciji. Živi i preskromno, ali se kod meštra Gregorija raduje kano dijete razgledavajući brevijar Krstin i Apolonijin. Djelo i jest sjajno. Na čelu mu je majstorski izdjeljani grb obitelji Frankopanove i obitelji Langove; velika gotska slova rezana su čisto. Samo je Kozičiću žao kad u predgovoru, teško sričući njemačke riječi, čita da je molitvenik izdan i preveden s latinskoga zato da se "puk može u svom jeziku moliti Bogu". Puk, da, njemački puk, a mi? - mislio je biskup i tješio se time da je brevijar štampan najviše brigom grofice Apolonije, koja je Njemica. Knez Krsto, koji je sad zarobljen, razumije kakvo je blago knjiga; i kad bude, ako Bog da, na slobodi, bit će lakše izvesti dragu Kozičićevu misao. To lakše što sad u Veneciji boravi i literat Evanjelist, sekretar kneza Bernardina, da bude na ruku knezu i kneginji. I Evanjelist dolazi svaki dan amo u tiskaru; donosi iz Torreselle pregledane arke koje je najprije ispravljao fratar reda bosonogih^[43], Jakob Vig, dozvan u Veneciju da se brine oko prijevoda i tiska. Poslije fratrovih ispravaka odobravali su ih kneginja i knez. O svojoj namisli govori biskup mnogo s Evanjelistom, a pomaže ga i Vig. Ma Evanjelist je zabavljen drugim stvarima - i danas, ušavši u tiskaru, nije se ni obazreo na nove arke, koji su tako razdragali biskupa. Evanjelist pita samo što se događa doma - nije li u Veneciju stigao još koji trabakul sprijeka? Biskup Šime o tom ne zna mnogo. - A što ćeš, sinko, tuga i žalost. Čekamo gospodina kneza Krištofora, čekamo i stradamo. Pet godina tamnovanja! Govorilo se lani da će ga pustiti; kod nas su za Manfrona bili već utanačili i otkupninu. Pa ništa! Svijet je preplašen, Turčin provaljuje svako ljeto dalje, sve je opustjelo. Bogu hvala da je knez Bernardin čil i zdrav; to nas jedino i drži. Za Evanjelista je ovo premalo utjehe. Boravi u Veneciji preko četiri mjeseca, a dan na dan ima manje nade. Evanjelist, vješt i okretan, saznaje mnogo šta, iz puka i iz dvorova vlastele venecijanske, pa dojavljuje knezu. Sinjorija je pregovarala s kraljem francuskim i pregovara do beskrajnosti. Sad se opet kaže da će Krstu izmijeniti za hercega od Navarre, koga drže zarobljena Španjolci. Sve gore i gore! Najprije su ga imali pustiti za nekoliko časnika, pače za jednoga doktora - a sad, Alviano je mrtav, kardinal Lang šalje malo novaca a puno praznih utjeha - kneginja je bolesna, knez ljući i ljući. Što će biti od toga, Bože pravedni?! U sobici samoga meštra Gregorija sjedi za stolićem fratar Vig iz Kolmara i ispravlja listove brevijara. Fratar je šutljiv i zabavljen svojim poslom. - Dobro jutro, časni oče! - pozdravlja ga Evanjelist. Bosonogi samo zamrmlja nešto. Ćelava njegova glava sa krupnim kostima i sasvim seljačkim licem nagnula se nad stol; ne miče se. - Jeste li čuli najnovije iz Wittenberga? - pita Evanjelist hoteći da razveže jezik fratru. Ovo je jedina točka u kojoj se bosonogi dade smesti u svom poslu. - Iz Wittenberga? Opet svađe, je li? - Da. Gospodin kardinal Lang ima neprilike s hereticima^[44] Pošast se širi, a cesar se ne može odlučiti pravo. - Pa i mora se širiti pošast, kako bi i drugačije? Što radi svijet? Kršćanski se vladari tuku među sobom. Mleci drže u zatvoru kneza koji bi mogao rastjerati Turke. Kardinal se gosti i sprema zabave. A cesar? Umorio se i države i vjere, pa su mu ostali samo slikari i lakrdijaši. Buna je, metež na sve strane. Sve se urotilo da svijet otpadne od Boga! Fratar od bosonogih nije raskolnik, osuđuje Luthera i njegove pristalice, ali iz sve duše proklinje one koji poput kardinala Langa ne žive svećenički. Ta zna se da kardinal ima pune dvorane grčkih bogova - u vlastitoj njegovoj spavaonici visi mjesto svete slike Kupido s Venerom! Cesar i njegov prvi doglavnik brinu se samo za to kako bi iz Italije dopremili stare rukopise - Grci i Rimljani su im važniji od Nijemaca i kršćana. Igre i plesovi - Sodoma i Gomora! Iz doma nema dobra glasa; a u toj Veneciji, koju bosonogi mrzi iz dna srca, ova sobica meštra Gregorija za nj je jedini kut pokoja. Sada ne može da govori ni s pobožnom gospođom groficom, zarobljenicom u Torreselli; morala je u Abano na liječenje. A knez šeće po tamnici kano lav u kavezu. Da znadu "oni gore" kolika je vjera i kolika sila u tog čovjeka, stavili bi ga na prvo mjesto, neka se njime ostvari misao pape Pija o ratu svih kršćana na nekrsta. A ovako - Sinjorija trguje s knezom, "najkršćanskiji" kralj zaraćen je s cesarom "svetog" carstva. - Spes mea in Deo, veli vaš gospodin knez - molimo se Bogu, molimo! Fratar pokaže Evanjelistu stranicu brevijara. Lijepo je udesio slikar - pod likom Matere Božje kleče žena i čovjek, Krsto i Apolonija. Nisu likovi svetaca, kao na oltaru grofičinu, nego prave slike muža i žene. Čovjek je u oklopu s mačem, pred nogama mu kaciga s vizirom i perjanicom. Oboje imadu na molitvu sklopljene ruke i gledaju jedno u drugo, sred travnika po kom su posute ruže. Muž je bradat do prsiju; žena odjevena jednostavno, sa prstima bez nakita i samo s dva niza bisera oko vrata. Kneževe su ruke u gvožđu, mač je golem - ali ruka ne prihvaća mača. Nada je moja u Bogu! - Ovaj vapi k Bogu, a oni na dvoru luduju i rasiplju novce! - Fratar pomiluje rukom list i odmah se sa grubim smijehom okrene k Evanjelistu. - Novosti pitate? Lijepe novosti! Čuo sam da su cesara u Innsbrucku uvrijedili gostioničari - bio im je već toliko dužan te nisu htjeli dati ni konaka za dvorjanstvo Njegova Veličanstva! I fratar zadere srdito perom u papir označujući opaženu pogrešku. Evanjelist izađe tužniji nego što bijaše ušao.

XV.

Straža u Torreselli navikla je da Evanjelist svaki dan dolazi na posjet u tamnicu i zato nije ništa ispitivala kad se je sekretar kneza Bernardina, jednoga dana u mjesecu listopadu, uspinjao stubama do sužnja, praćen od sluge. Sluga je, u prostom "šćavonskom" odijelu, nosio debeli svežanj naštampanog papira. Stražari ne znadu da je "njemačko-rimski brevir" već odštampan i gotov, pak im se sluga sa svežnjem ne čini nipošto sumnjiv. Treba ipak pričekati pred gvozdenim vratima dok dođe ključar. Na stubištu radila su tri klesara mjereći ploču koja je oslonjena o zid. Na ploči je urezan talijanski natpis; artižani očito čine zadnje pripreme da smjeste i pričvrste ploču. Sluga Evanjelistov stao je pred ploču i zadubio se u pismo. Natpis je glasio: "Bio sam zatvoren ovdje u Torreselli od devetog dana lipnja 1514. do trećega dana mjeseca rujna g. 1518. ja, Krištofor Frankopanski, knez krčki, senjski i modruški. I ja, Apolonija, supruga rečenoga kneza, došla sam da budem u društvu s njim 20. siječnja 1516. do gore rečenoga rujna. Tko ne zna pretrpjeti zlo i dobro, neće nikad dospjeti do velike časti. Također ni dobro ni zlo ne traje zauvijek!" Sluga, koji je dobro razumio natpis, nasmije se ogorčeno. Evanjelist je opazio taj osmijeh, prikučio se bliže i šanuo tiho: - Čuvajte se! Vrazi paze na sve! Ali klesari su imali posla s kamenom i nisu se brinuli za došljake. Kad ih je ključar pustio do kneza, sluga je ostao u prednjoj sobi. No čim su se za ključarom opet zatvorila vrata, sluga je bacio svoj svežanj i pohitio u drugu "dvoranu" s balkonom. - Jožefiću, diko moja! - usklikne knez prepoznavajući odmah došljaka. Vjerni moj, nisi me ostavio! Knez, koji je inače i prema najbližima čuvao vazda svoje dostojanstvo, priskoči k tobožnjem slugi i izljubi ga srdačno u oba obraza. - Da ste mi pozdravljeni, predragi moj Frane! A kako vi ovdje - i u tom ruhu! - U mojoj kuti Mlečani me ne bi bili pustili preko mora. Unajmio sam trabakul i prišao s ćozotima. Po odijelu sam pučanin, ćozoti su me držali kriomčarom, ovdje sam sluga. - A zašto se niste javili odmah? Koliko ste u Veneciji? - Danas je deseti dan, gospodine kneže. Nisam htio da me opaze prerano. I sad sam samo za koji čas kod vas. Moram govoriti s vama brzo i nasamo. Evanjelist je shvatio da se mora udaljiti u prednju sobu. Jožefić, franjevački fratar sa Trsata, od mladih je dana knežev savjetnik i prijatelj. Rođen je Riječanin i za djetinjstva doživio je sve one tužne bojeve oko Rijeke kad su se za ovo ribarsko selo, "senjsku" Rijeku, samo zato što je bila na drugoj strani Rečine, pod Trsatom, tukli Mleci, cesarovci i kraljevci. Pod kutom fratarskom bio je već u mladiću Franji Jožefiću, čim su mu na monašku obrezali kosu, i velik diplomat i velik narodnjak. Kud ga donese njegova fratarska služba, svagdje ima još neki, tajniji posao. U Senju je, pod kraljevskom upravom, bilo opasno šurovati s Frankopanima; ali je Jožefić, vižlast i suh, umio izbjeći svakog doušnika i opet sve javiti knezu Bernardinu kako je u gradu. I crkva je zarana ocijenila njegove sposobnosti - zovu ga češće u Rim, pa iako je odbio čast priora svoga reda, govori se da je sigurno njegovo imenovanje za biskupa u Senju. Baš u Senju - Jožefić hoće da stoluje u gradu koji je donedavna bio jezgra frankopanske moći - taj Riječanin, koji je u svom zavičaju osjetio što znači tuđinska vlast, bjesnilo soldateske njemačke i civilizovano nasilje mletačkih providura, imao je jedan cilj života: pomagati Frankopanima da ojačaju, da drže narod zajedno, da čuvaju starinsku krepost nepokvarenog puka. Jožefić je dobro poznavao sve dijelove bivšeg frankopanskog vladanja; doma je i na Krku i u Senju i u Vinodolu; zaleti se i do gornjih strana, sve kao fratar, a zapravo kao apostol vlasti frankopanske. Vidio je dobro Jožefić što se događa s Krstom. Kad je Ivan Krčki bio odveden u Veneciju, vlast je na Krku prepuštena mletačkim, vještim činovnicima. Na Krku, pogotovu u Vrbniku i u Dobrinju, pa i s ove strane u Omišlju, sačuvali se prastari običaji, puk je sav bio jedna zadruga koja je patrijarhalno štovala svoje knezove. Zdrava srž puka odolijevala je napastima novih vremena; nije bilo izroda jezika i običaja davnih; vjera je katolička u narodu čuvana u svoj neokaljanosti davnih vremena. Sinovi su poštivali očeve, za zločin nije se ni znalo, pa ni manji; kazne su bile samo na papiru, a strašne su - tko siluje ženu, po statutima, što ih izvršuju "dobri ljudi", krivac je smrti. Pop ne smije ni plesati osim na mladoj maši ili na svadbi. Svećenik je puku i otac i majka - on u crkvi čuva domaću riječ koja svjedoči o tvrdoj samostojnosti naroda, sve tamo od vremena domaćih hrvatskih kraljeva. Porodica je svetinjom, rad čašću - u Bodulima je Jožefić upoznao uzoran puk koji čuva stare vrline i ne da se zaraziti ni raskoši ni grijehom. Zemlja se ne obrađuje lako, more ima buru; puk svoj kruh svagdašnji stiče u znoju lica svoga, ali bez kletve. Krk, uprav taj otok što su ga Mlečani na prijevaru, kao i nekad Dalmaciju^[45], oteli od zemlje hrvatske, od imanja frankopanskog, držao je Jožefić općinom koja je pravi bedem starine i starinske snage naroda - pa štogod se zamjeravalo Frankopanima, pored svih svađa u njihovoj obitelji, Jožefić je u njima gledao prave i jedine zatočnike kraljevstva hrvatskog koje je iz Dalmacije, kolijevke svoje, uzmicalo prema gornjem Jadranu. Krk je za nj bio tvrđa i kula spasa duhovnog, spasa narodnjega. Senj je već gradski; trgovac je tamo jači od pučanina, plaćena soldačija kvari narod. Jest, Mlečani možda upravljaju bolje, zaštita je na moru jača - no mjesta koja su oni uzeli pokazuju jasne znakove najezde tuđinstva, najezde zla. Puk se izrodio, ostavlja lakše rođenu grudu, pomamljuje se da trguje i vidi svijeta i zaradi zlata; porok se širi. Jožefić je osjećao da su ovi Frankopani, koji su toliko podupirali domaće, skromne redovnike, jamstvo za svu onu starinsku čistoću i nepristupačnost puka iz koje je bio potekao i sam. Tvrdoglavi fratar, ne žudeći ni slave ni bogatstva, postao je najvjerniji suradnik knezova frankopanskih; svoj svećenički ugled, svoje izmorene noge, svoj um, cijenjen i kod pape u Rimu - sve je stavljao u službu njima. A kako je živahan i okretan, dospije na sve; nema spretnijeg čovjeka da ga pošalješ razriješiti kakav čvor ili poloviti kakve tajne niti. - U tri riječi sve, gospodine kneže! S gospodinom knezom Bernardinom imali smo dogovor kod crikveničkih pavlina. Pozdravlja vas i blagoslivlje - fratar učini nad glavom kneževom znak križa. - Za prvo, da znate, cesar Maksimilijan ne vjeruje ni vama ni nama. Vele da je nekako sav drukčiji; a ni kardinal^[46]</ref>više ne može s njim kao negda. Kad smo radili da vas lani puste, cesar je sam pomogao Sinjoriji da zavlači. Cesar zna sve, počevši od onih dogovora s Alvianom - Nijemci su dobili prijepise vaših pisama; a najgore, znadu i to da je Bernardin, vaš presvijetli gospodin otac, bio spreman na savez s Venecijom. Zamjerili su mu i to što je za vas nudio grade za jamstvo. - Sumnjao sam na cesara od prvog časa. Šalju mi po sto dukata, a žele da što duže ostanem ovdje. Frane moj, jeste li vidjeli ploču - pet je godina što tamnujem! - Za drugo, odlučili smo da nećemo čekati. Svukao sam halju i obukao velure. Našao sam ovdje puta da doznam što se radi. Primirje je produženo na pet godina. - Znam. - Cesar će zadržati Rivu i još nešto, a pustiti Veronu, Vicenzu i Bresciu. - Znam. - Cesar nema u daljnjem ratovanju nikakve odluke pregovara se zato, ut aliquid fecisse videatur^[47]. U Njemačkoj je rasprava s lutoranima, u Ugarskoj teške stvari s nasljedstvom. Cesar će pustiti na miru Veneciju da se baci k nama. - K nama - Maksimilijan? - Jest, na Ugre i na Hrvate. Uspjelo mi je podmititi pisara Sanudova. Ovaj stari vrag dozna sve te sad ima toliko toga da za prepisivanje treba pomoćnika. Sinjorija je pristala na to da primi za vas novce. Ali tu ne odlučuje samo Sinjorija. - Nego? - Odlučio bi cesar. A cesar vas neće. U ugovoru o primirju nema niti jedne riječi o vašem oslobođenju! Udarac je prejak. Knez je ustao sa stolca, na kojem je nemirno sjedio, i obim se rukama uhvatio za glavu. - Jožefiću, tako ti spasa! - Spasa mi moga, kneže, vidio sam jučer prepisku s Lautrecom na svoje oči. Cesar dopušta da vas Sinjorija izruči kano zarobljenika najkršćanskijem kralju i u Milanu već spremaju konjanike koji će vas odavle odvesti u Castello Sforza. - Proklet bio čas kad sam povjerovao Maksimilijanu! Ah, shvatio sam, slutio sam! Bilo je utanačeno da će me pustiti još trećega rujna. Zvali su me pred dužda posjeo me je o desnu sebi i govorio o tom da otac pusti Manfrona. I ucjenu smo odredili. I - pravdao sam se da nisam dušmanin Venecije, makar sam s cesarom. Ploču sam dao napraviti, tako sam siguran bio! - Niste, kneže gospodine, još za njih dosta dugo od kuće. Ruju u Bakru, po Vinodolu, u Kranjskoj. Dijele vašu baštinu za vas živa! Znaju oni što je sila frankopanska! - Lašci i izdajnici! I kardinal je u spletki, je li? - Govorim što znam. I velim vam, kneže, ne kasnite! Ili ćete čekati i uzdavati se u cesara ili izići odavle, bilo kako bilo. - Zato su dakle Ričana strpali u Gabbione! - Ričan će biti pušten, vi ne. Knez je hodao sobom ne mogući ni govoriti od bijesa. Tamnica ga je i onako izobličila sasvim. Kosa mu je porasla; otkad je grofica u Abanu, ne pazi na se. Brada mu je neuredna, koža na licu sasvim siva; i sad, kad se na čelu nabrala od srdžbe krvava žila, knez je podivljao - strašan. Jožefić je očekivao riječ i nalog, a knez je uzrujan tako da samo hropće. Evanjelist pokuca na vrata. Netko ulazi u Torresellu, ključ škripi u bravi; "sluga" Jožefić treba da se makne od kneza. Ušao je Dandolo sa čovjekom koji je u ruci nosio svitak papira. Dandolo vidi da je knez izvan sebe, ali se pričinja ravnodušnim. Predstavlja svoga pratioca; tajnik je Vijeća, Battista Andriani. Ne pazeći na prisutnost Evanjelista i "sluge", koji su se pred Dandolom bili pomakli u kut, Dandolo stane bliže knezu. - Je li, gospodine Dandolo, došli ste mi reći da je Sinjorija pogazila svoje obećanje? Zašto mi je lagao dužd? Ugovorili smo da ću pred mjesec dana biti na slobodnoj nozi, a vi dolazite da mi donesete nove okove, je li? Knez stoji ravno pred Dandolom i upire u nj žarke oči, koje će da izađu iz očnica. - Dolazim po nalogu Vijeća, presvijetli gospodine kneže. Gospodin sekretar pročitat će vam odluku. Čitajte, Andriani! Odluka Vijeća bila je kratka. Saopćeno je knezu da se odbija njegova molba. Ne može stanovati izvan Torreselle. Ako želi da se liječi, bit će mu poslan doktor magister Domenico Monopoli, znameniti i častan liječnik. - A o tom da ste me prodali Francuskoj nema ni riječi! Ne dam se više varati, ne dam, ni od koga! Ni od cesarâ, ni od kraljeva, ni od duždeva! Ja pljujem na vas! Izdajice ste i prijevarnici - sklopili ste na pismu da me zarobe Francuzi, predat ćete me kao robu i roba! Obećavate mi liječnika! Neću da se liječim! Neću da slušam vaših poruka! Neću da živim! I još je strašnijim glasom ponovio: - Neću da živim! Knez nije govorio, rikao je. Dandolo uzmakne za korak bojeći se da ga grozničava, drhtava, strahovito uzdignuta šaka kneževa ne pograbi za grlo. - Dosta ste se igrali sa mnom i s koljenom mojim! Prijateljstvo hoćete, je li, a vrebate na to da mi ispijete posljednju kap krvi, posljednji trunak moga tijela i duše! Hoćete da jednomu vodim vojsku, drugomu posredujem za mir, a što ste učinili od mene! Neću da živim, neću da živim! Zadnje je riječi knez, sa suzama u očima, ponavljao poput bjesomučnika. Zjenice mu se raširile, razbarušena kosa pala na čelo, ruke se grče i tresu. - Neću da živim više! Postavit ću svoju krv između plemena moga i vašega na vjekove! Otvorit ću ovaj prozor i zazvati ljude da vide strahotu. Kriknut ću da me pokoljenja čuju; da nećete imati mira nikad, ni danom ni noći, vi i djeca i unuci vaši. Neću da živim! Vapit ću ljude i potrčati sa zadnjom snagom svojom, udarit ću lubanjom o zid da razbijem kosti, da prospem ludi mozak, koji vam je vjerovao! Samo krv neka stane između vas i mene, između plemena moga i vašega! I neka se glože u svađi do istrage, u boju do noža, neka se grizu kao pseta, moji osvetnici sa djecom vašom! Postavit ću krv moju između plemena moga i vašega na vjekove! Dandolo ustukne od užasa. Gdje je bio onaj Frankopan, koji se je znao savladavati otmjeno, vladati gospodski, smješkati na spletku koja se oko njega spremala i razlagati oprezno svoje političke sanje? Gdje onaj vitez prvoga dana što je ponosno na konju hrlio Piazzettom ispred straže, koja ga je jedva stizavala? I istom neki dan, pod svojom kapom, sasvim izvezenom teškim zlatom, kako li je mirno razlagao duždu svoj odnos prema cesaru? Da li je još to onaj Krsto Frankopan, muž Apolonijin, koji je kroz mjesece pazio na štampanje brevijara i tražio da se kazni sluga Vijeća samo zato što se je ufao približiti se njegovoj ženi i njemu, knezu? Ne, nije knez, čovjek je, nag i strahovit u svom bijesu. Čovjek kojega više ne služi ni razum. Čovjek će učiniti ono što ne bi učinio knez frankopanski - riknut će i skočiti taj čas, razbiti lubanju i izdisati u krvi koja će se pušiti kroz pokoljenja! Proveditura Torreselle uhvati strah. I dosad mnogo je izdržao s Frankopanom, no ovo premašuje Dandolove sile. Strašni su Frankopani, najstrašniji onda kad su nagi i sami! Dandolo prizove stražu i više pobjegne nego ode iz Torreselle. Knez, padši o stol, urlao je u padavičavim trzajima. Uzalud su ga dozivali Evanjelist i Jožefić, koji je u tom trenutku zaboravio na oprez. Samo je tajnik Andriani, služben i ustrajan, stajao u kutu i čekao: Frankopan treba da potpiše primitak obavijesti. Dugo je trebalo dok je sekretar mogao reći knezu što hoće. Knez je podigao glavu - njegove su oči bile zakrvavljene, ali sasvim mrtve; dah mu je težak. Uhvatio je pero i stavio svoj znak. I dok je još papir bio pred njim na stolu, ustao je naglo i pogledao sekretara tim mrtvim očima, u kojima je u taj čas počivala sva patnja ovih pet godina. - Recite gospodi savijima da ću čekati do nedjelje. Ako nedjelju doživim ovdje, u ponedjeljak iznijet ćete odavle moje kosti!

XVI.

- Ne mogu, gospodo, ne mogu. Kako da ga čuvam? Zar da ga bacim u okove i privežem lancem uz stijenu? Vidio sam - učinit će, čim se prijeti. Napala ga je groznica i leži gotovo u besvijesti, bunca - a kad se probudi, bit će kasno. Savjetujem da se odluči odmah, ovaj čas. A ja ne mogu više, nikako! Dužd je badava nastojao već čitav sat da odvrati Dandola od njegove odluke, koju je izricao ovako tvrdim riječima. Kasna je ura noći - u radnoj sobi sekretara Vijeća traje rasprava o tom, što je izvijestio proveditur Torreselle. Događaji se gomilaju - kako će se svršiti sve to? Dandolo je odmah, opodne, ispričao duždu Loredanu kako je Frankopan potpuno izgubio razum i prijeti da će se ubiti sam. I zbilja će, misli Dandolo, udariti glavom o stijenu ili skočiti kroz prozor i satrti se na Piazzetti. Bilo bi strašno; tko da podnese odgovornost za to? A i nerazumno bi bilo - rečeno je već pred više tjedana da će se Frankopan predati Francuzima; - čemu ga držimo dulje, čemu se izlažemo opasnosti da se dogodi nešto nečuveno što bi bacilo vječitu ljagu na Mletke? Dužd je govorio s vijećnicima, no i tu se pokazale opet stare neprilike. Ser Luka Traun, jedan od najuglednijih vijećnika, kojemu je povjeren vrhovni nadzor nad tajnom policijom Sinjorije, neće ni da čuje o oslobođenju. Dokazuje ser Luka da se ne radi samo o Frankopanovim prijetnjama - nije jedino on spreman na silu. Otkad je grofica stigla u Veneciju i izigrala svu opreznost Vijeća, nastanivši se kod muža u tamnici, Venecija vrvi od frankopanskih uhoda. On, ser Luka, neće da se pača u ovlasti i koje ima gospodin senator Dandolo kao proveditur Torreselle; ma mora reći da ne razumije kako su se do kneza mogli puštati najsumnjiviji ljudi. Ima tu neki Evangelista, dolaze neki biskupi - ser Luka je sumnjičio i Kozičića, premda se biskup Benja nije ona tri-četiri dana u Veneciji ničim bavio, osim svojim poslima kod meštra Gregoriusa. Doušnici dojavljuju da se neki šćavonski pučani bune i sastaju na tajne sastanke, da pomognu knezu. Dandolo je, na spočitavanja, koja nisu bila ni prikrivena, planuo gnjevom. Odmah je izjavio da ni pod koju cijenu neće više da obnaša čast proveditura i tražio da mu se smjesta nađe zamjenik. Vijeće se rastalo bez prave odluke, kako je već navada oprezne gospode. Loredano hoće da izmiri ser Luku s Dandolom; i u kasnu uru noći pozvao je k sebi njih dvojicu, a s njima zamolio i izaslanika gospodina generala Lautreca, koji je već sedmicu dana u Veneciji, uprav radi kneza Frankopana. Ser Luka ima noćas novi argumenat i novog pomoćnika u svojoj tvrdoglavosti: Marino Sanudo prijavio mu je da je otkrio grozovitu stvar. Njegov pisar, kojega je najmio nedavno, ukrao mu je nekoliko najvažnijih spisa, koji svi rade o Frankopanu. Stvar je očita - pisar je podmićen i plaćen od šćavonskih urotnika. Pisar je danas poslije podne pronađen i uhapšen, bačen u okove i preslušan. Odao je da se u Veneciji bavi pod krinkom pučanina, trgovčića ili kriomčara fratar Jožefić, onaj isti za koga se govori da će postati biskup senjski. Jožefića pozna ser Luka kao starog agenta frankopanskog, - i taj je Jožefić, kako je dokazano, bio i s knezom u Torreselli! Pače bio u isti mah kad i gospodin Dandolo! Pretražena je sva Venecija da se pronađe prokleti fratar, ali njega je nestalo kao da ga je odnijelo more. Morao je otići odmah poslije Dandolova posjeta u tamnici - ne zna se ni kako se je ušuljao u Veneciju, ni kojim je putem pobjegao. Urota je jasna - sekretar Vijeća pročitao je duždu što je iznijela istraga; ser Luka slavi slavlje. A Sanudo je sav blažen što noćas stoji u središtu događaja - nije se makao ni poslije istrage, prati ser Luku kao sjena. - Držali ste hiljadu ljudi u redu kakvog nikad nismo imali - govori Loredano Dandolu. - Sve vrijeme rata zarobljenici nisu se potužili na vaš postupak. I grofica Apolonija zahvalila vam je toliko puta. Trebamo vas, trebamo vas! - Blagost nije uvijek dobra u državnim stvarima - buni se ser Luka. - Što se opet kaže sad? Frankopan da je bolestan, u groznici bunca, prijeti da će se ubiti. Ubiti se - sin Bernardinov! Slabo ih poznate! Da mu od srca ostane samo žilica kojoj bi se jedva čulo bilo, još bi bio dosta jak da se brani, spletkari, ruga i uznemiruje nas. - Himba i nasilje, to su svi Frankopani oduvijek! - potvrđuje Sanudo. - Vuci! Vuci! Izaslanik Francuske šuti i prati razgovor. Nema smjelosti da kaže odlučnu riječ, jer je od svoga kralja dobio samo općenite upute. Ali su ga jako uzrujali posljednji događaji - krivnja će pasti na nj ako zarobljenik postrada - Frankopan je za Lautreca dragocjeni sužanj; kako će se inače spasti vojvoda od Navarre? Francuz se pridružuje duždu i nastoji da umiri Dandola; Frankopan je s Dandolom ipak još na najboljoj nozi. Ali provedittor ne popušta - njemu je stalo i do toga da svojom odrekom uskori odluku o knezu. Bilo je dosta diplomatiziranja - ni ovako kako je namišljeno, da se knez izda Francuskoj, nije dobro za Sinjoriju - nikako ne valja kidati s Frankopanima! Mada u žilama i nema prave frankopanske krvi, Dandolo ne zaboravlja da se je imenom njegova roda zvala jedna Frankopanka. Dužd mu je morao obećati da će sjutra primiti njegovu pismenu odreku i predložiti je Vijeću kao gotovu stvar. Zamijenit će ga dva tajnika; dužd se je nadao da Dandolova odluka ipak nije konačna; a zbilja je i vrijeme da se knez makne iz Torreselle. U taj čas uđe sluga. - Časnik straže iz Torreselle traži gospodina provedittora! - I sluga se uputi ravno k Dandolu. - Nisam više provedittor Torreselle! - odbije ga Dandolo značajno. No nije bilo kad da se izjašnjava komu se ima javiti časnik straže. Taj je već ušao, sav zadihan; poklonivši se duboko duždu, kojega nije očekivao ovdje, časnik je, preplićući se sam u svojim riječima, uzrujano ispričao nenadanu zgodu. Straža, koja je pojačana, pred jedan sat je javila da se iz Frankopanove tamnice čuje neki čudan šum. Prisluškivali su i čuli kako netko pili i lomi željezo. Ključara nije bilo gore - kad su skočili po njega i otvorili vrata, tamnica je bila prazna. Knez je Krsto bio prolomio stražnji prozor na dvorište, koji je bio prekrit žbukom, prepilio šipke i spustio se na užetu do donjega kata. Bijeg je zapriječen; knez se nije opirao kad su ga vodili natrag u tamnicu. - Urota i bijeg! Govorio sam! Rekao sam! - klicao je ser Luka, dok je Sanudo napeto slušao svaku riječ časnikovu. Svi se uzbunili. Prvi se snađe Francuz. - Moram izjaviti da po nalogu gospodina maršala moram tražiti najveću sigurnost da će nam knez Frankopan biti izručen. Dužan sam vijest o bijegu doglasiti Njegovu Veličanstvu, momu gospodaru, i molim da se udesi sve kako bismo što prije primili iz ruku presvijetle Sinjorije zarobljenika. - Iza ovoga dijelim i ja strah gospodina Dandola - reče dužd. - Bit će po našem mišljenju najbolje ako se gospodin poslanik u ime maršala, gospodina Lautreca, sam sporazumije sa knezom Frankopanom. S tom odlukom rastao se savjet koji je bio toliko buran. Francuz je zbilja sjutradan posjetio kneza - našao ga je u postelji, u groznici. Ipak se je Krsto nešto umirio kad mu je rečeno da će po ugovoru o primirju doduše biti predan Lautrecu, ali mu maršal časnom riječju jamči za dobar postupak i čvrsto obećava da će u najskorije vrijeme biti izmijenjen. Lautrec zna da najkršćanskiji kralj hoće svakako osloboditi vojvodu od Navarre, i to odmah.

XVII.

Božićnih dana bio je knez Krsto mnogo vedriji. Da li se je nadao da će se moći spasiti bijegom kad ga budu vodili u Milan? Lautrec je zbilja imao izvještaje da će kraj Creme čekati zasjeda. Pripreme za polazak vršene su sa novim strogostima; u Torreselli je dvostruka i trostruka straža, a kad je od kralja došla obavijest da se ima smjesta primiti sužanj, u Lizzafussinu stigao je jaki odred francuske konjice. Crta puta, kako je bila isprva uređena i rečena knezu, izmijenjena je u posljednji čas. Petoga siječnja dobila je grofica Apolonija dopuštenje da večera i da se oprosti s mužem u tamnici. Dan poslije otpraćen je Krsto u Padovu. Žena ga je pratila na lađi do Lizzafussine; u Cremi su kneza dočekali konjanici Lautrecovi. Na odlasku iz Torreselle bili su ganuti svi. Gospodin Andriani donio je knezu pozdrav Sinjorije i uvjeravao da njegov boravak kod Francuza neće trajati dugo. Kneginja je razdijelila čuvarima mnogo novaca; Dandolo je došao također da se posebno oprosti i primio od kneza na uspomenu dragocjeni prsten s kamenom tirkizom i lozinkom: Spes mea in Deo est. - Nismo mi posljednji puta zajedno, presvijetli gospodine kneže - govorio je Dandolo, tronut na rastanku. - Gospođa kneginja neka računa na svaku moju potporu. Sad, hvala Bogu, smijem biti samo rođak vaš! Knez je Krsto čvrsto prihvatio Dandolovu desnicu i ponovno mu preporučio svoju ženu, bolnu ali hrabru. Ispratili su kneza i svi znanci, vlastela Kosača, Da Lezze i ostali - oni će pomagati gospođi Apoloniji kad se skoro bude selila u Milan, za mužem. O svom putu u Milan izvijestio je knez Sinjoriju sam. Putovao je u nosiljci koju su nosila četiri upregnuta konja. U Padovi je bio lijepo primljen od plemića Loredana, rođaka duždeva, u Veroni primio je posjet načelnikova sina, u Bresciji ga je pozdravio venecijanski vikar. Cijelim sam putem, piše Krsto, imao najbolje društvo. Ali u Milanu čekala ga je opet tamnica. Ponosna zgrada od crvene opeke, ogroman kaštel milanski, sagrađen od Francesca Sforze i Lodovica Mora, zamijenio je duždevu palaču. Knez je sam, bez žene, bez znanca - i Modruš i Krk i Senj još su dalje od Milana nego od Venecije!

Isti dan kad su se za knezom zatvorila vrata kaštela stigla je u Milan iz Welsa vijest da je naglom smrću umro cesar Maksimilijan. Mrtav je i onaj koji je ipak mogao pomoći, da je htio! Krsto je, zaželjevši pokoj duši cesarovoj, na zid svoje nove tamnice upisao iste riječi kojih je bio pun sav hodnik Torreselle: Spes mea in Deo est!

XVIII.

Kamenitom, tvrdom stazom teško se je uspinjati od mora na brijeg, sa kojega je pukao pogled na cijeli Vinodol. Jesen je; ali je sunce, žareći primorsku krš, pripeklo baš kao usred ljeta. Od duge suše zamrlo je grmlje; ostružina i drača uz put sva je požutjela, zahrđala, spala, - prodirni miris kuša i smilja sapinje dah u vrućem popodnevu. Kraj je pust; sama gromača i umejci sa kržljavim stabaljem i sakritim livadicama sa oskudnom pašom; jedva se gdjegod, kraj iskrčene krpice, koju je marna ruka otela kršu, da posadi lozu, javi kućica, sa zidanim vanjskim stubištem i svodom, na kojem se vide šarene daske, pokrite gusto naslaganim, napola suhim smokvicama. Pobožan pozdrav dočekuje uvijek putnika u ovom kraju, koji sav živi u strahu Božjem. Svijet sa "Hvalim Bog!" pozdravlja i danas tri svećenika, koji se penju kršom. Dva su bijela fratra i pred njima treći, u crnom habitu, sa velikim prstenom na ruci, crkovnjak, kojemu sluga sa mazgom čuva omašnu torbu, oprćenu o umornu životinju. Uzalud je otirati znoj - put izmiče polako; a već su dvije ure prošle, otkada se putnici podigoše sa Grabrove, sa morske strane, da prekorače brijeg, kojim cestica vodi sve naokolo do uvale Bakarca. Crkovnjak u crnom je Jožefić, koji već nosi znak svoga biskupskog dostojanstva, premda još nije zasio na svoju stolicu u Senju. Jožefić je - "po svom poslu" - bio kod ribara u Grabrovi; fratri su ga sastali malo nad morem, idući istom stazom. Fratri ne pitaju što je radio u Grabrovi - oni imadu svojih računa, a Jožefić svojih. Znaju pavlini u kolikoj je časti kod njihovih gospodara i zaštitnika Frankopana Jožefić; davno se već govori da ima biti i biskupom u Senju; pak bijeli fratri ni ne bune franjevca u njegovim mislima - žega i onako ne da ni mozgu raditi ni jeziku plesti se. Samo da je stići na vrh: jer cilj im je isti, treba uhvatiti stazu s brijega i spustiti se drugom stranom na Drivenik. Jožefić ne kaže ni riječi o svojim poslima u Grabrovi, premda fratri pogađaju zašto je išao onamo. U Grabrovi su ribari, stara je tunera, koja Frankopanima nosi najviše od svih u Primorju. Ali nije Jožefić išao tamo da razvidi dobitak ovoga ljeta niti da pobroji barila osoljene tune, koja će služiti za hranu zimi. Grabrova je ni na puškomet udaljena od Voza, prvog naselja na mletačkoj obali, na suprotnom Krku. Sa rta Grabrove možeš, rekao bi, preskočiti na mletačko tlo. Nema zgodnijeg mjesta da dočekaš sa Krka znanca i prijatelja. Fratri znadu da dobrinjski župnik Andrejčić u barčici lako prevesla Kanal - a Andrejčić je odavna pouzdanik Jožefićev na Krku. Zaista je danas bracera, upućena sa mladim bodulskim vinom u Senj, prešla Kanal - sigurno je na njoj, među bačvama, bio sakrit kakav zavežljaj, kakva poruka koju je Jožefić lakše primio ondje nego bi je dočekao u Senju ili kraj Senja, gdje na moru straži mletačka straža, a na kraju ne daju mira kapetanovi ljudi. Bit će da je u tom tajna torbe na mazgi, na koju Jožefić tako pazi. Na vrhuncu Šmrike, gdje je samo bilje dalo ime zaseoku, u umejku niske smreke i divlje smokve, ograđenom gromačom, putnici stanu. Odmaraju se čas u hladu; i Jožefić čuje da fratri idu knezu Bernardinu na Drivenik zamoliti komad zemlje da zaokruže svoj posjed povrh same Grabrove, gdje će da sagrade crkvicu i da služe u nedjelju i blagdan misu za rastepena ljudska selišta između Sv. Jakova i Fare Kraljevičke. Samo korak iz gajića već je vrh brda - odatle vidiš na dvije strane obalu - Krk se na domaku sunča u glatkoj, srebrnastoj modrini mora, s druge strane je zaton bakarski. A čim zađeš malo dalje, Vinodol se zeleni i žuti u svojim obranim vinogradima, koji su dali svoj plod, ali loza nije još izgubila lista. Nije prvi put što Jožefić stane na ovom mjestu. Kad god ga put nanese amo, njemu se pričini da upravo s ovoga vrhunca, koji nije samo vrhunac brežuljka nego i vrh njegovih misli i osjećaja, može da najširnije zahvati sve što njega samoga veže sa zemljom i pukom ovim i sa onim Frankopanima čija je i zemlja i puk. Jest, njihova je od starine i po pravici - ali čija je po zlobi i sablazni ljudskoj? Eno Krka, općine mletačke - eno Vrbnika nad morem i Omišlja, tužne uspomene. A Vinodol? Nije li kralj Matijaš i tu zadro u živo meso poklanjajući došljaku i službeniku svomu grade i sela kojima su gospodari smjeli biti jedino Frankopani! Car Fridrik, kralj Matijaš, pa i sam sin kraljev a zet Bernardinov, herceg Ivaniš - što su oni mogli osjećati za ovaj krš, za ovaj narod? Ništa! To je za njih bila zemlja ničija, da ju poklanjaš i kupuješ, dijeliš i darivaš. Kad je Ivan Krčki sa Krka uzeo da osvaja Vinodol, digli su se svi na njega. Žunjevići, ime im se zatrlo, došljaci iz Dubrovnika, kapetani kraljevski, stali su se nazivati gospodarima i knezima od Bribira i od Vinodola! A tamo dolje, gdje pod plavetnosurom kapom Velebita naslućuješ okom bijelu točkicu, Senj - tamo dolje istom je sijelo rasapa i nevolje. Senj, starina Frankopanâ, u vlasti Blaža Mađara i kasnije plaćenika kapetanskih, koji služe cara i kralja da suzbiju Frankopane! Jožefić i ovaj put prelijeće u mislima prošlost; i dugo se ne miče s mjesta. Otkad je u Veneciji bio prisutan kod onog strahovitog prizora s Krstom, u njegovu ogorčenu i jaku dušu usjeklo se nešto teško, tužno. Koliko će još da poživi knez Bernardin? Čil je starac - ali ljudski su dani omeđeni. A sin Krsto? Iz Mletaka su ga odvukli u Milan, iz tamnice u tamnicu još goru; - u Senju kraljevci i Mlečani bune građane i puk; u Bakru se ufaju rovati isti oni smiješni Cintiji, kojima je djed-pjesnik nekad mislio da može Ankonu i preko Ankone Italiju privesti pod krunu kralja Matijaša! Lika je i Gacka poharana, iz samoga Primorja odveli su Turci na stotine roblja - krš je još goliji otkad je požar rata ostavio svoj žig od Udbine do Bakra i dalje prijeko do samog skrajnjeg zapadnog kuta Istre! Jao puku i knezovima njegovim! Jožefić je već doživio i rat i požar i glad i kugu u ovim krajinama, o kojima su stara pisma i kronike govorile da su bile cvatuće u spokojstvu i blagostanju. Nisu li Blagaji, knezovi hrvatski na domaku bosanskog sandžaka, bili već i vazali turski, nije li danak počela plaćati Dora Karlovićka, kći Bartola Frankopana? Nisu li međašna vlastela propuštala čete sandžakove da plijene gornjim krajem? I samoga Bernardina paša je već više puta pozivao da se pokori, da se ugne bujici! Bernardin se ne da; on je još jedina tvrdinja koja ostaje. No što će biti ako sina zadrže u sužanjstvu do smrti očeve? Polaganim korakom krene Jožefić prema Driveniku. Tu će naći staroga kneza - daj Bog da kod njega i nade i pouzdanja nađe! Žega, koja ga guši žeđom, smućuje Jožefića još čemernijom mukom. - Pogledajte, pogledajte! - bude ga iz razmišljanja glasovi fratara. Jest, dolje, na cesti sa Bakarca, uzbrdo, vidi se konjica. - Vaše su oči mlađe, dragi moji! - Jožefić se napinje da razabere nije li konjica Bernardinova, koji možda iz Bakra dolazi u Drivenik. Ali ni bistrije oči fratara ne razaznaju pravo. Napokon stanu sva trojica kano ukopani - sa driveničke kule javila se trublja, ma ne u kratkom zvuku - trubljač je trubio dugo, neprestano, trubio dok daha ima. A za tren sav se zrak prolomi u jeci, koja se na tom mjestu čula tri i četiri puta, odbijajući zvuk o stijenu hreljinsku. - Što je, per amorem Dei!^[48]Zaorio je hitac, prvi, drugi, treći. Nije top, mužar je. - Da nije, Bože svemogući! I Jožefić potrči što su ga noge nosile. Krš se je samo lomio pod njim; fratri i mazga zaostaše, dok je Jožefić, pridignuvši skute, poput koze skakao preko gromača. Još korak dva - i Jožefić uleti na vrata driveničke kule, otvorena i nečuvana. U dvorištu je buka, sajam; - mužari nisu prestali pucati, konjanici sjašili s konja - iz podgrađa navranio se puk. Uz sama vrata kule sluge nalivaju vrčeve - Jožefić, bez daha, poruši dvoje troje djece i više padne nego stane, kleknuvši pred čovjeka koji je stajao navrh dvorišta, u sjajnoj odori, okružen s nekoliko vojnika. - Kneže, kneže! Hvala i slava budi Bogu svemogućemu! Pred Jožefićem stajao je knez Krsto. Nije na njem bilo ni traga od onoga razbarušenog i podivljalog čovjeka iz Torreselle - knez se je smijao, disao punim grudima i digao Jožefića kao pero s tla. - Jožefiću, diko moja! - ponovi knez svoj stari pozdrav i stane se ljubiti sa svećenikom. - Pa otkud, kneže! Slava i mužari, a ja ne znam ništa! Ja iz Grabrove slučajno sam na putu do gospodina kneza Bernardina. - A ja iz Milana! Trkom preko Postojne. Iz Milana! Iz Milana! - I slobodan! Spasen! - I slobodan i spasen - Božjom pomoću i svojom mukom. Puk je navirao da knezu ljubi ruke; časnici tražili naređenja. Uz vino, koje su za slavu točili sluge, mladež se uhvatila u kolo; zaorila je pjesma. Knez nema ni kad da priča Jožefiću kako se je spasao. A žuriti mu se valja - otac je Bernardin na Hreljinu i četa će odmah s knezom Krstom dalje gore. Na strmoj stazi uz hreljinske hridi Jožefić jaše uz kneza i još se nije snašao od radosti. No sad su oba mirniji - uz topot čete koja ih prati knez obavješćuje Jožefića. - Kad sam providio da su me izdali svi, odlučio sam. Pet godina u Torreselli, tri četvrti godine u milanskom kaštelu! Od koga da se pomoći nadam? Cesar je mrtav, kardinala su napravili nadbiskupom salcburškim i on se tamo tuče za svoje imanje. Maršal je bio ljubezan kad me je primio - ali je kaštel gora tvrđa od palače. Ni žene nisu pustili k meni. Tješili su me s tim vojvodom od Navarre, a cesar Karlo nije ni kušao da se sporazumije o tom - cesar se pače još više sprema na Franju I. Vidio sam ja što se hoće. Spremali su spletku o nasljedstvu ugarskom, dovršujući djelo Maksimilijanovo. Htjeli su da pokore najprije Hrvate i Slovine, pa Ugre, da otmu Frankopanu zadnje što ima - i put je slobodan. Nećeš, rekoh. Razbijao sam ja i tvrđe grade - razbit ću i crveni kaštel. Sirota kneginja bila je pošla za mnom, ali ju je bolest slomila. Ležala je logom. A ne bi se ni ufala ništa, bojala se za me. Od oca u Milan sve manje glasa - a rođaci u Ferrari, što ćeš od njih kad sami čuvaju jedva svoju kožu? I ja ću, rekoh, sam čuvati svoju ili prodati skupo. Imam i načina. Kaštelan Mandragon imao je dva sluge, mili im se zlato. Što da vam kažem? Kraj kaštela su mlini i dolje je pust kraj. Zid je visok - kako sam dospio na zemlju u onoj noći, Bog sam zna. Konopac je jedva izdržao. Kraj mlinova čekali su konji. U pustim gorama jedva sam ostao živ od gladi. Jašili smo osam dana i noći. Krili se - spasio me sam Bog. U Arku nije više bilo pogibelji, - u Postojni sam saznao da je otac u Driveniku - evo me, tu sam. Knez Krsto nije posljednja dva mjeseca znao ništa od doma. Pita Jožefića o ocu i braći; Jožefić mu priča o nesretnim prilikama u zemlji, o Senju, o Ugrima, koji su svaki dan pokvareniji. Sav u zanosu, franjevac vidi sad sve ljepše - samo kad je Krsto živ, zdrav i slobodan! Gleda kneza i nastoji pročitati s njegova lica što Krsto namjerava sada. Lice je tvrđe, žilavije nego negda. Jožefić dobro opaža nabore koji su se urezali oko sljepočica; ni pogled knežev nije više onako živ kao pred ovih tužnih šest godina. Krsto je nekako ušao u sebe, u svoj gvozdeni oklop - zreliji je, ali i nepristupniji - i kad je ispričao dogođaje svoga spasa, više pita i sluša negoli govori. No što zato - godine su tuge prošle i neka su ostavile traga: - jašući uz Krstu, Jožefić osjeća kao da i na nj samoga prelazi neka viša, jača snaga, koja je možda sad i zatomljena, ali će buknuti i rasplamtjeti se, rasvijetliti svijet pobjedom svojom. I spominjući samo kratko ono što je znao o događajima na ugarskom dvoru i o banovima i o plemićima po slovinskoj zemlji, stao je knezu tumačiti svoje misli, one iste koje su ga bile zahvatile na onom vrhuncu s kojega je gledao i Vinodol i Krk. To je domovina, to je zemlja koju treba spasiti, to je krš i drača naša, dom siromašan, ali drag i mio, kojega nikad ne smije oskvrnuti tuđinska vlast. Sve je dobro, samo kad je knez na svojoj zemlji! Široko zamahnuvši rukom, Jožefić je knezu, sa piketa hreljinskog, pokazao kraj frankopanski. Knez ustavi konja. Iz kneževih očiju izgubilo se veselje koje je Jožefić onako radosno osjetio pri prvom susretu u dvorištu grada Drivenika. Muklo, i kao da s mukom traži riječi, knez je Krsto govorio više sam sebi nego Jožefiću. - Jedno su me naučili u tamnici. Nitko, nitko pod kapom nebeskom ne voli nas. Složit će se i s đavlom i s nekrstom da satru nas. I svrativši pogled na Jožefića, nastavi: - Tko je spasio mene? Ni cesar ni kralj ni dužd ni kardinal, nitko mi nije bio prijatelj, nije pomogao u nevolji. Spasile su me ove dvije šake - ove mišice koje su polomile gvozdeno šiblje na Kaštelu i držale se konopca, krvave od muke. Kad sam lebdio na zidu, pedeset stopa nad zemljom, znao sam - popusti li šaka, zadnji mi je čas. Bit ću mrtav ili bogalj. A tako i mi visimo - vječno; otkad znam za rod svoj, visimo na krvavoj našoj šaci, koja nas drži između smrti i spasa! Sad ja znam što je znak moga roda. Ove dvije šake držat će ga - i nit mudrost nit oprez nit savezi nit ugovori ne vrijede ništa. Polomi šiblje, ma bilo i od željeza! Skoči, ma i s visine s koje se vrat lomi! Udri na sve, a čuvaj sebe - ljudi ti neće dati ništa ako ne da šaka koja prijeti i, krvava, tvrdo strši! Vucima nas zovu, znam ja to - pa nek i bude. Ne vjeruj nikom - ne uzdaj se ni u koga - čuvaj kao vuk svoje duplje i reži, reži dok se ne makne, ne uzmakne dušmanin. Neka i ne bude šaka, neka bude pandža ono čime branim svoj rod i dom! Stisnuta pest uzdigla se do pred same oči svećenikove. - Ja sam razumio u tamnici staro proročanstvo. Sjećate li se, Jožefiću? Moje je ono vrijeme što ga proriče stara naša knjiga, pisana u Bakru. "Da ima stati cesarstvo suprot cesarstva za nepravdu, grad na grad, varoš na varoš, za nazvestit kako se govori: gore tim ki toga dočekaju." - Gore tim ki toga dočekaju! - ponovi knez, dok su mu oči dobile sjaj neviđeni. Jožefić je i sada, u tom sjaju, vidio odraz onoga istoga bijesa iz Torreselle, i razumio da iz tamnice nije izašao sužanj, nego osvetnik.

1. Sit maloga rata - Car Maksimilijan u sjevernoj je Italiji želio postići znatnije vojne uspjehe.
2. Premda ga je majka rodila više pjesnikom nego vojnikom: Car Maksimilijan I. bio je nadaren i vrlo obrazovan vladar, kojeg su resili pristupačnost i velik govornički dar. Dobro je svladao viteške vještine i postao stručnjakom za vojna pitanja: usavršio je topništvo i stvorio novo njemačko pješaštvo - lancknehte. Umjetnici i znanstvenici obilno su uživali njegovu naklonost i darežljivost, pa je i sam bio pisac (spisi o ratnoj vještini, vrtlarstvu, lovu, graditeljstvu) i oduševljen pristaša humanizma; naredio je da se skupljaju srednjovjekovne pjesme i prepisuju stare kronike i rukopisi. Humanisti su ga štovali i slavili.
3. De Frangepanibus (lat.) - latinski oblik prezimena Frankopan
4. Ovdje u Ljubljani već narod govori moj jezik' - slovenski govor ljubljanski imao je dosta sličnosti s Gjakobininim dalmatinskim hrvatskim govorom.
5. Jer ona ne zna njegova jezika:Apolonija, rođena Njemica, nije naučila hrvatski.
6. Najviši Gospodar: car.
7. Od sredine X. do početka XIX. st. Rimskim Carstvom nazivala se Njemačka.
8. Vijeće desetorice:U Mletačkoj Republici potkraj XV. i na početku XVI. st. zakonodavnu i izvršnu vlast imala su ova tijela: Senato (Senat), Collegio (Kolegij), Signoria (Sinjorija, uže duždevo vijeće). Maggior Consiglio (Veliko vijeće), Consiglio dei Rogati (Vijeće umoljenih) i, napokon, Consiglio dei Dieci (Vijeće desetorice); ono je raspravljalo i odlučivalo o teškim povredama zakona.
9. Liga: U XV. stoljeću Mlečani su nastojali proširiti svoju vlast. Nakon zauzeća hrvatske Dalmacije oteše papama gradove Ravennu, Faenzu i Rimini. Na početku godine 1508. Maksimilijan je htio preko mletačkog posjeda otići u Rim, gdje bi se okrunio za rimskog cara. Mlečani to odbiše, pa je došlo do rata. Tražeći saveznike, car Maksimilijan obratio se susjednim vladarima. Potkraj 1508. njegova kći Margareta i biskup Matej Lang u sjevernofrancuskom su gradu Cambraiu pregovarali s francuskim ministrom Amboiseom i s poslanicima španjolskog i engleskog kralja. Dana 10. prosinca 1508. utanačena je liga, kojoj je grad Cambrai (ili: Cambray) podario ime: Cambrayska liga. Pripadali su joj: papa Julije II, francuski kralj Louis XII, njemački car Maksimilijan, aragonski (španjolski) kralj Ferdinand i neki talijanski knezovi; svrha je bila da se Mletačka Republika raskomada i da joj se oduzme sve što je u posljednje vrijeme osvojila na italskom kopnu. Zahvaljujući vještoj mletačkoj diplomaciji, kralj Vladislav II. nije pristupio Ligi i nije postavio zahtjev da Mlečani Dalmaciju vrate hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Kad se za težnje tog saveza prestao zalagati njegov glavni pokretač papa Julije II. Cambrayska se liga razišla godine 1512.
10. Najkršćanskiji kralj: tako su suvremenici zvali francuskoga kralja Franju I. (1494-1547).
11. Palazzo' - duždeva palača u Veneciji
12. savio di terra ferma (tal.) - mudrac kopna (čvrste zemlje), odnosno ministar u Veneciji
13. Datan i Abiron - starozavjetna Knjiga brojeva (16, 1-35) govori o pobuni što su je protiv izraelskoga vođe Mojsija podigli leviti (svećenici) Kore i braća Datan i Abiron: zahtijevajući da po svemu budu izjednačeni s velikim svećenikom Aronom, bratom Mojsijevim. Za kaznu ih je progutala zemlja, a vatra je sažgala dvije stotine pedeset izraelskih poglavara koji su poduprli pobunu.
14. Degli signori di notte (tal.) - od noćne gospode; riječ je o mletačkoj "izbi vlasti"
15. Gabbione (tal.) - naziv jednog zatvora u staroj Veneciji; talijanska riječ gabbione znači veliku krletku
16. In Gabbionibus (lat.) - u gabionskom zatvoru
17. Grof ispod Učke - Frankopanski su posjedi počinjali ispod Učke (npr. Trsat) i protezali se dalje na istok i jugoistok.
18. Torresella -tvrđava uz duždevu palaču u kojoj je tamnovao Krsto Frankopan
19. Ponte di Paglia - most u Veneciji u blizini duždeve palače, na Rivi dei Schiavoni
20. Most uzdaha - čuveni most u Veneciji Ponte dei Sospiri, koji povezuje duždevu palaču s tamnicom
21. Fondacco (dei Tedeschi) - konačište njemačkih trgovaca u Veneciji, na Canalu Grande
22. Nekim nepoznatim slovima - glagoljicom
23. Poraz na Udbini - bitka na Krbavskom polju, katastrofalni poraz hrvatske vojske pod vodstvom bana Emerika Derenčina od Turaka 1493. godine
24. Otkad nema Senja - godine 1469. ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin oteo je Frankopanima grad Senj
25. Psuje i svoju rodbinu od Brinja i Slunja - Frankopanske su grane često bile međusobno zavađene.
26. Otkad je pronađena nova umjetnost štampanja - tisak pokretnim slovima izumio je Nijemac Johannes Gutenberg oko 1452-1455
27. Spes mea in Deo est (lat.) - Moja je nada u Bogu (geslo Krste Frankopana)
28. "narodna vjera" - bogumilstvo; nakon turskog osvajanja Bosne većina bogumila prešla je na islam
29. Corpus Domini (lat.) - Tijelo Gospodnje, tj. crkveni blagdan Tijelovo
30. Gospodar Zemlje - Venecija
31. Gospodar Svemira - Bog
32. Riječ je o zloglasnoj mletačkoj tamnici "Sotto i piombi"
33. Dan mrtvih' - Nada koju budi Tijelovo bila je potisnuta beznađem galijaša i samoga zatočenoga kneza Krste Frankopana
34. Vinum maritimum (lat.) - primorsko vino
35. škola mala - osnovna, pučka škola
36. škola dijačka - škola u kojoj se učio latinski ("dijački") jezik
37. Grad - bakarski tvrdi grad
38. Illustri duci Venettarum(lat.) - svijetlom duždu Venecije
39. Illustri sincero dilecto duci Venetiarum(lat.) - svijetlom, čestitom, dragom knezu Venecije
40. Similia ad similia (lat.) - slično sličnome
41. Njemačko-rimski brevir - njemački molitvenik što su ga 1518. u Mlecima izdali knez Krsto Frankopan i žena mu Apolonija
42. U senjskoj je glagoljskoj tiskari potkraj XV. i na početku XVI. st. izdano nekoliko knjiga.
43. Red bosonogih - kapucini, ogranak franjevačkog reda
44. heretici - protestanti
45. Na prijevaru, kao i nekad Dalmaciju - misli se na mletačko osvajanje Zadra uz pomoć križara 1202. godine
46. Kardinal - Matej Lang
47. ut aliquid fecisse videatur (lat.) - neka se čini kao da se nešto radi
48. Per amorem Dei (lat.) - za ljubav Božju