Naslovnica Vrabac
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Narodnim novinama broj 288, 16. prosinca 1902. godine.


Ima više naših zemljaka svijetom rastresenih nego što bi se mislilo. Kako su ovi iskorjenjenici obično najenergičniji naši ljudi, njihov život je pokadšto zanimljiv kao najzabavnija i najpoučnija knjiga.

Kad upoznah Isaka Sterna, moglo mu biti i trideset i šezdeset godina. Imao je nešto nepromjenljivo, mumijsko, pergamentsko, muzejsko. Rodom Karlovčanin, govoraše uvijek francuski. Dao se naturalizovati i promijenio je ime u Jacques Etoile. Življaše crtajući za profesore, izdavajući medicinske preparate i preprodavajući knjige. Pun znanja kao leksikon. Svake bi godine najmanje po četiri mjeseca proboravio na strani, obično u Londonu. Odanle je jedared doveo prekrasnu, zlatokosu ženu. Držao ju je kao malo vode na dlanu, zatvarao ju kao bulu, dok mu, kako mišljasmo, ne pobježe. Iščeznu za njom, držasmo zauvijek, kad al ga iza godine dana i opet ugledam na starom mjestu u Louvreu gdje kopira medalje. Bijaše isti istacki kao lane. Ista gusta, više crna nego sijeda kosa; ista kovrčava, nečista, mršava i progrušana brada; ista koža žuta kao pergament; isti zelenkasti cilindar i zlatni cviker; isti nečujni kao u mačke koraci i štedljivi pokreti; isti salonski kaput i žute, američke cipele s debelim potplatima. Mršav kao prošle godine, i nema mu, zajedno s odijelom više od šezdeset kilograma. Tek stare, izdrobljene i žute zube zamijenio novima, bijelima i velikima.

— Što mi ono rekoste za izdanje Lionardove rasprave o lećenju ptica? Gdje je to izašlo?

Odgovorim mu, krsteći se od čuda, jer se sjetih da je tačno nastavio naš posljednji razgovor tamo prije trinaest mjeseci. Taj dan me prvi put poveo svojoj kući. Tabani mi gorahu od izvjedljivosti. Putem kupi doktor — tako sam ga zvao — konjskog mesa, i u kafani opazim da se crna, svježa slova večernjih novina zalijepiše za konjetinu. Izvadim nož i...

— Ostavite to! — vikne mi doktor rugalačkom svojom mimikom. — Ostavite to, da mi večera bude masnija...

Putem u njegov stan sam se nadao da ću tamo naći stare umjetnine i knjige, ropotarnicu ili starinarnicu, prizor kao na nekim holandskim slikama. Popnemo se pod visok krov starinske kuće u plemićkom dvorištu aristokratskog Saint-Germaina, ali u one tri sobe ne nađem baš ništa osim stola, stolica i ogromne, surove škrinje za otpremanje glasovira — čega li — a na dnu joj perina i ogroman ćurak ličkih ili slavonskih čobana. Tek zidovi puni puncati šešira. Kape, šubare, cilindri, polucilindri, novi, stari, olinjali, izlizani, razderani, pljesnivi, muški i ženski, moderni i staromodni!

— Što vam je to, doktore?

— To su šeširi svih beskućnika što ih nađoh na ulici bez konaka. Svakome sam kupio novi, a sebi zadržah stari: za uspomenu. Na žalost, mnogi dođoše ovamo bez šešira.

Dva pacova izađoše sasvim drugarski preda me, i kad zamahnuh nogom, jer mi pred nosom zaigraše, vikne doktor, pošavši da ispeče večeru:

— Ostav'te ih na miru. Oni su tu kod svoje kuće. — Spopala me nesvjestica, i kad uđe sa večerom na komadiću lima, ispričam se da patim od glavobolje i odem.

One godine javila se zima već u studenom. Došla je iznenada, i siromašni, bijednički Pariz stao kašljati, zepsti, padati na trotoar, u bolnice, u grobove. Doktor iščeznu, i nisam se malo začudio kad uđe jedne večeri u gostionicu Kod Prokopa s odrpanim klipanom, sumnjivim na prvi pogled. Sjednu pored mene, a Stern-Etoile veli u zagonetnom svom smijehu:

— Vi ste me, mladi čovječe, uhvatili usred ulice i priznali da niste ništa okusili već dva dana i da ste bez krova. Jedite dakle svojski i služite se po volji. Iza večere ću vam kupiti novu kapu, a vi da mi date ovu vašu, znate... za moju zbirku. Slabost, šta ćete. I vi, bez sumnje, imate slabosti.

Doktorov adrapovac zine da odgovori, i ja osjetim vonj kao iz bureta od ruma i absinthea. Počeše s čorbom, i bilo mi čudo, jer doktor zalagaše kao čovjek ne osjetivši mjesecima ovakvih đakonija, dok se njegov pitomac skanjivao, usiljavao.

— Jedi, služi se, Gastone! Ti mora da si grdno gladan, gladniji od mene, jer već dva dana nisi kusnuo. Jedi, jedi, moj sinko! Ti moraš jesti ono što ja večeram, čuješ li!

Kod mesa bijaše doktor još uvijek gladan kao sljepačka torba, a gost mu popi već bocu vode, gušeći se i silom gutajući ukusni biftek.

— Ja ne mogu, Monsieur, ne mogu više...

— Kako to, Monsieur? Ta vi ne zagriznuste dva dana, velite?

— Hoćeš li gutati, gulanferu! — šapne Stern-Etoile i pokaže mu iz džepa držak novog revolvera. — Jedi, trpaj, vucibatino!

Onaj proguta još zalogaj, dva, zabijele mu se oči, i on se zaljulja na stolici. Doktor ga uzme ispod pazuha, povede na vrata i baci na ulicu, udarivši ga šakom u zvijezdu po svim pravilima engleskog boksanja. Gosti, gledajući razvijenog, gojaznog vovoua i patuljastog cilindraša, zanijemiše, zapanjiše se i najzad se grohotom nasmijaše. Stern-Etoile nastavi mirno večerati i reče mi, turivši onu kapu u džep:

— To je posljednja kapa ovakve vrsti, i čuvat ću je dugo, da me sačuva od filantropskih gluposti.

One noći bijaše vedro i hladno da se voda smrzavala po sobama. Jutrom kucnulo na moja vrata, i vrlo se iznenadih kad vidjeh doktora, jer ga nikad ne bijaše kod mene. U licu se sav promijenio. One tri tvrde, ciničke crte oko usta, spuštajući se iz kutova od nosa i od očiju, utopiše se u dobroćudnom smiješku. Nosnice sve trepte od radosti na zavijenom, tankom nosu.

— Što je, doktore? Da nije glavni zgoditak, da ne nađoste novo crnilo za štampanje što ga već godinama tražite?

— Ne, ne! Vrabac, vrabac! Sinoć stignem kući, legnem, a kad ono kuc-kuc na prozoru. Otvorim, i ravno na topla prsa padne ozebli vrabac, vrabac, ovaj vrabac! Jadniče, bijedniče, golotinja, lutaoče! Gdje si, huncute moj mali!

I drhtavom rukom izvadi iz njedara mjehur, duvankesu, a iz nje uplašenu pticu.

— Bože! — nastavi na najveće mi čudo hrvatskim jezikom — bože moj, alaj mu lupa srce! Jadniče, lutaoče, proletarče moj mali! Ne boj mi se, ne boj se, dragi passereau, mali moj paseriću! Pipnite ga samo, Grgure! Ovako, nježno i polako. Vidite li: sav se pretvorio u jedno veliko srce, i to srce bije i kuca, kuca i lupa kao naše! Dobro si se namjerio na mene, smrznuti, mali moj brbljavče! Ne štipaj me, bit ću ti bolji od oca i od majke, i od svih prijatelja bijednih ptičica. Ovakvi stari bojemi toplije vole vas, krilate causeure, nego svi filantropski gavani. Hajde, hajde u kesu. Ta-ako: Tu će ti biti voljko i toplo.

Od te se noći »doktor« sav promijenio. Odjenuo se u novo odijelo, ošišao dugačku do ramena kosu. Ne izbiva iz kuće, i više ga ne sastajem po noćnim ćorsokacima i po kukavnim, fukarskim ćumezima. Čovjek se okućio i kupio s krletkom za vrapca lijepo pokućstvo. Kad ga obidoh, nađoh prekrasne bakroreze, originalne nacrte, izvrsne kopije starih slika, orijentalne ćilime i stolice u najčišćem stilu Regence. Pacovima i onoj ogromnoj škrinji ni traga ni glasa, a oko tople peći i niskog, širokog gvozdenog kreveta prsi i živžika vrapčić, novi, pitomi ukućanin.

U isto vrijeme doseli se na isti sprat Talijan Dolcino, slikar, pjevač, veseljak i ćalov. S njim se doktor tako sprijatelji da mu prije uobičajenog putovanja u Englesku ne povjeri samo svoj stan nego i vrapca.

Nekoliko mjeseci iza toga, na same Duhove, dobijem pismo da se doktor vratio i da treba doći ka Dolcinu večeras na sastanak. Odem i u roju mladih slikara, pisaca, novinara, crtača i njihovih ljubavnica nađem Sterna-Etoilea, obrijanog u otmjenom soiree-odijelu. Sav se pomladio i modernizovao. Jedva ga upoznah. Dobio je priličnu svotu za svoj štamparski patent. Pjevalo se, šalilo, sviralo na glasoviru i na gitari, dok Nini la Saucisse (tako smo zvali Dolcinovu ljubovcu) ne iznese na stol tako divan rižoto da mom dragom zemljaku, takozvanom Robičeku, Ivanu Krstitelju, glasoviraču, udariše od milja suze u oči. Iza večere se tako raspištoljismo da nam je ozbiljni Stern-Etoile otpjevao uz pratnju spomenutog već Robičeka nekoliko pjesama. Kod crne kafe sjetio se doktor svog dragog vrapca, otišao prijeko u svoj stan i vratio se tako blijed i drhtav da svi umuknusmo.

— Gdje je vrabac, moj vrabac, moj dragi, mali vrabac? — reče, šapnu, zausti staklenim očima.

— Ja ne znam, ne znam — izgovara se Dolcino i smije se vrlo glupo.

— Vaš vrabac? — dotrči iz kuhinje sva zažarena Nini la Saucisse. — Vaš vrabac? Hehehe! Mi smo ga pojeli s pirinčem i golubovima.

— Ne, vi se šalite, draga Saucisse! — rekne doktor promuklo i stane velikim svilenim rupcem trti znoj, hladni, samrtni znoj što mu se stao kupiti nad gustim, nervoznim, razigranim obrvama.

— Tantalska večera! — rekne netko, a Dolcino iznese iz pokrajne sobe škvorca i pruži ga dobroćudno Sternu.

— Evo ti, dragi susjede, druge ptice. Ova bitanga umije brbljati. Evo ti ga mjesto vrapca. Cijele zime smo se mučili i učili ga da štogod nauči. Kaži: Dobar dan, doktore!

— A vrabac, vrabac, moj dragi, mali vrabac? — pentaše doktor.

— Nini ga je zaklala.

— I...

— I pojedosmo ga.

— Večeras?

— Večeras.

— Sada kad sam i ja s vama blagovao?

— Tako je, moj doktore. Šta vam je? O, da sam to znao...

— Da mi dadoste večerati ljudsko meso, da mi ispekoste mog rođenog brata, manje bi me ucviljeli — veli doktor, da ga jedva čujemo, i klone na divan, zatvori oči i spusti mršave ruke. Teško mu se smučilo. Zinuo, uzdiše bolan! Niz mršavo, blijedo, obrijano lice teku teške, krupne suze.

Dodijalo mi i odem neopazice.

Drugovi mi rekoše daje doktor u bolnici i da povraća sve što mu dođe u želudac. Ne vidjeh ga nikad više.



Povratak na vrh stranice.