Villefranche-de-Rouergue, jezik rane

I
Svoju Hrvatsku gradim od krhotina, krpica , sjećanja
i rana
Bol je njena točka ravnoteže moj ekvisolilokvij na
sljemenoj
gredi, temelju od tmina i od bura
Majka
Čista svjetlost moje rane moja majka
jezik
rane jezik svjetlosti i muka jezik jauka jezik moja
majka
Rane jezik jezik svjetlosti i muka jezik moja
majka
muka umuklog Hrvata Živila Hrvatska



II



Gradim
dom s krovom na dvije vode na temelju od
zvuka
jauka kroz prostor i vrijeme pod golim studenim
nebom
dok uokolo viju vuci i to golo nebo počiva na ruci pruženoj
u prazno
u nigdinu i zaumnu livadu mučenika s juga n° fin de l'étérnité avenue de Croates
u Villefranche-de-Rouergue pod teretom tuđeg kamena i zvijezda


III



Budući
od krhotina, poderotina, rana, sjećanja moja i njihova
Hrvatska
nema ni zidova ni vrata ona je jedna
sanja
Nisu njoj preci ni vitezovi gordi ni velikani
ini
Sva u krpama, ponorima i trnjacima
Hrvatska
je nama naša zimska glavnja
zublja
u dubini noći i jauk i muk u samoći
Dom
za snivati bistro jezero na dnu kojem
svjetlucaju
zlatna zrnca sirotinjstva i zaborava
da ih
buduć budan skupljam za blistanje ne za trg
Rječi
da osvijetle sanjanu hrvatsku riječ dom
gdje
stanuje Hrvatska u riječima koje stenju
jauču
i cvile pod teretom nepresušne boli i mukle
osame
Istiskujem te riječi-sudrugove iz nabrekle tube
tuge
otkidam ih valjam kao planinska rijeka i mislim
njihov
fini prah sa zvijezda potopljen u gorskim
brzacima


IV


Ranjene su moje riječi opeke za ovu kuću moju
Hrvatsku
i krvave u povijesnom zidu
Ipak
Ti drhtaji pred zidom povijesnim to sladostrasno
zamuckivanje
taj krik pjesme to je moj uzlijet u svekolikost
u nigdost
u kost u meso moje odsanjane zbilje
Ipak
s tim "les povres garçons croates" i ja u našem
domu
bez zidova uz raskomadanu svjetlost sjećanja
imam
muziku koja zrije kroz doba između stijenki
zaborava
glasove da u njoj buče i jačaju, da kažu ne bojte se
nije skaska
da krik nije jedini oblik vremena
i da nije uzaludna bila naša bliska muka
ovo je ovdje ukotvljena lađa hrvatska .