Venera i Adonis

Venera i Adonis poema je koju je napisao William Shakespeare. Objavljena je u travnju 1593. godine. Popraćena je posvetama grofu od Southamptona kao i poema Silovanje Lukrecije koja je objavljena u svibnju 1594. godine.

U času kad sunce u licu purpurno

Posla zadnji pozdrav uplakanoj zori,

Adonis ružolik u lov krenu žurno;

Lov ljubljaše, ali ljubav smijehom kori.

Venera ga stigne, čežnjiva do boli,

I počne ga snubit kano prosac holi.

»Triput ljepši nego ja», poče u želji,

»Umiljat bez premca, poljski cvijete glavni,

Rujniji od ruža, od grlica bjelji,

Draži od svih ljudi, sve nimfe potavni;

Narav što te stvori, nadmašena potom,

Kaže da svijet s tvojim skončava životom.

Udostoj se, čudo, sjaši sa svog ata,

I gordu mu glavu uz luk sedlen puti;

Pristaneš li na tu milost, slijedi plata –

Tisuću ćeš mednih otajstava čuti.

Gdje ne psiče zmija, tu dođi na sijelo,

A kad sjedneš, moj će osuti te cjelov.

Al ne zgadi mrskom zasitnošću usne;

Obiljem ih gladni, svježim mnoštvom blijedi

I rumeni: deset cjelova se zgusne

Ko jedan, a jedan ko dvadeset vrijedi.

Ljetni dan će trajat jedan sat, kad mine

U zabavi što na vrijeme baca čine.«

Rekavši mu to, za znojan dlan ga hvati

Što životnoj sili i žaru prethodi,

Te dršćuć od strasti zove ga pomasti,

Melemom zemaljskim što božici godi:

Pomamljenu tako želja je uspali

Takvom snagom da ga hrabro s konja svali.

Krepkoga konjica uzda joj u ruci,

Drugom nježnoga mladića pritisnula,

Koji se rumeni i srdi na muci,

Nesklon da se igra, otežalih čula:

Ona ognjen ugljen, crvena i žudna,

On crven od stida, al mu želja studna.

Urešenu uzdu oko grane divlje

Žustro nabaci – oh, kako ljubav žeže! –

Ždrijebac već je spraćen, pa sada još življe

Pokušavat poče da jahača sveže.

Nauznak ga gurnu, a sama bi pala,

I svlada ga snagom, bludom nije znala.

Čim je pao, ona već kraj njega leži,

Oboje na lakte oslonjeni bočno;

Miluje mu obraz, on se na to ježi,

Poče psovat, al mu odmah usta sočno

Ljubeć začepi, pa bludno sopteć zbori:

»Karaš li, ti usta većma ne otvori«.

On plašljivim sramom gori, ona gasi

Suzom s obraza mu djevojačku vatru;

Pa se opet trsi da ih zlatne vlasi

I burni uzdasi osuše i taru.

Bestidna je, on joj kaže, čin joj kori;

Sve što slijedi, ona poljupcima mori.

Poput gladna orla što od posta ljuta

Kljunom kida perje i meso i kosti,

Trese krilima, i sve u žurbi guta,

Kljukajući gušu dok se plijenom gosti:

Tako njemu ljubi čelo, bradu, lice,

I gdje svrši opet počne iznovice.

Nesklon slušat, premda pod prisilom strepi,

U lice joj diše dok dašćući leži.

Tom se parom ona kao plijenom krijepi,

Veli da je rajska vlaga, dašak svježi,

Od obraza želeć cvjetne perivoje,

Samo da ih takvi pljusci rosom poje.

Kako ptica leži sapeta u mreži,

Adonis je stegnut njenim zagrljajem;

Puki stid ga srdi i otpor sve teži,

Te mu gnjevne oči bljesnu ljepšim sjajem:

Kiša slivena u nabujalu rijeku

Sili je da sprude poplavi u tijeku.

Zaklinje ga opet, i zaklinje divno,

Jer za divno uho svoju priču prede.

On je opet mrk, opet se tmuri kivno,

Od grimizna stida do ljutine blijede.

Crvena ga ljubi najviše, a bijela

Od najviše više, još većma vesela.

Njemu je da bira, njoj da samo žudi,

Pa besmrtnom lijepom rukom zavjet pravi

Da se neće s mekih maknuti mu grudi

Dok sa suzama joj mira ne uglavi:

Dugo dažde, njeni obrazi već mokri –

Taj nebrojen dug tek sladak cjelov pokri.

Diže bradu nakon njena obećanja,

Poput gnjurca koji kroz valovlje gleda,

Ali čim ga netko spazi, već zaranja;

Tako nudi da joj za čim čezne preda,

Al kad ona spremi usne da joj plati,

On trepne i usne ustranu odvrati.

Nikad putnik žeđi ne oćutje veće

S ljetne žege, no što nju ta kretnja mori.

Pomoć vidi, ali pomoć dobit neće;

Kupa se u vodi, ipak ognjem gori.

»Smiluj se, tek cjelov prosim«, vapit zače.

»Što si stidljiv, srca kamena dječače?

Kako tebe mamim, snubljena sam bila

Ja od boga rata, mrgodna i grozna,

Kojeg vrat u boju još ne klonu žilav,

Tko u svakoj svađi tek pobjedu pozna;

A ipak je bio on moj rob i sužanj,

Moleć to što tebi nepitana pružam.

Svoje koplje vješa iznad mog oltara,

Ugruhani štit i šljem nepokoreni;

Nauči da pleše, luduje, udvara,

Da se šali, smiješi, sve za ljubav meni:

Za me prezre crven stijeg i bubnja zator –

Naručje mu polje, a postelja šator.

Tako ja nadvladah onoga što vlada,

Vodeć ga u ropstvo na lancu od ruže;

Snagom snažniji od prekaljenog nada,

A pred mojim plahim preziranjem puže.

Oh, ne budi ohol, moće se ne hvali,

Skršiv onu koja boga borbe svali!

Tek mi usne dirni tim usnama svojim –

Rujne su mi, premda tako lijepe nisu –

Poljubac će biti i tvojim i mojim.

Što vidiš na zemlji? Digni glavu k visu,

Pogledaj mi zjene, tu ti lijepost usne:

Kad su oči skupa, daj usne na usne!

Ljubiti se stidiš? Onda opet žmiri,

I ja ću zažmiriti; dan će u noć prijeći.

Ljubav gozbu spravlja gdje se dvoje miri;

Ne vidi nas nitko, uživaj u sreći.

Te ljubice modrožilne, gdje smo sjeli,

Neće brbljat, niti znaju što smo htjeli.

Nježna proljet kaže na mamnoj ti usni

Da si nezreo; al možeš kušan biti.

Iskoristi vrijeme, zgodu ne propusti;

Ljepota se ne smije sama potratiti.

Lijepo cvijeće što se ne bere kad sune,

Već za kratko vrijeme propada i trune.

Da sam ružna, stara, naborana, gadna,

Pokvarena, mrka, gruba glasa, drska,

Grbava i strta, kostobolna, hladna,

Slaba vida, suha, beživotna, mrska,

Mogao bi mrzmat, ne bi bio za me;

Al kad mane nemam, što se grustiš na me?

Na mom čelu nećeš vidjet jedne bore,

Oči su mi sinje, s blistavim pogledom,

Koža mi je meka, moje žile gore,

Ljepota mi raste ko proljeća redom.

Da mi vlažnu ruku tvoja ruka ganu,

Na tvom bi se kanda rastopila dlanu.

Reci mi da zborim, uho ću ti travit,

Il po travi poput vile kročit bosa;

Ko nimfa se plešuć na pijesku pojavit,

Nevidljivih stopa, dugih bujnih kosa.

Jer je ljubav duh od ognja satkan živa,

Ne teška da tone, već laka da pliva.

Svjedok mi je sag od jaglaca gdje legoh:

Krhko cvijeće nosi me ko stabla jaka.

Dvije grlice nježne prenijet će me nebom

Gdje želim uživat, od zore do mraka.

Kad je ljubav tako laka, momče milo,

Zar misliš da tebi tegobno bi bilo?

Zar ti srce samo vlastit obraz ljubi?

Zar ti desna ruka s lijevom ljubav nađe?

Onda sebe odbij sam, i sam se snubi;

Sam sebe ukradi, pa jadaj zbog krađe.

Narcis tako sam se od sebe okrenu,

Umrije ljubeć svoju u potoku sjenu.

Dragulji se nose, zublje su da sjaju,

Ljepota se rabi, slatkišem se sladi,

Sočno bilje plodi, trave miris daju:

Rast zlorabi sve što raste sebe radi.

Lijepost rađa lijepost, sjeme stvara sjeme;

Ti si bio začet, začet ti je breme.

Zašto ti zemaljske plodove da trošiš,

Nego da se zemlja hrani tvojim plodom?

Prirodni te zakon sili da se množiš,

Kada umreš da si živ sa svojim rodom;

Tako ćeš usprkos smrti živjet potom,

Ako svoju sliku obdariš životom.«

Tad kraljica žudna poče da se poti,

Jer gdje ležahu već nesta hladovine;

Titan, umoran na podnevnoj toploti,

Opazi ih okom gorućim s visine,

Želeć Adonisu vođice svog sprega,

A s Venerom da je on nalik na njega.

Uto Adonis nevoljko, neveselo,

I ozbiljna oka, odbojna i tmasta,

Dok mu jasan vid zaklanja mrko čelo,

Kako nebo skriva para magličasta,

»O ljubavi dosta!« grka lica reče.

»Moram poći, sunce obraze mi peče.«

Kaže Venera: »Ah, mlad i tako bježi!

Isprika da odeš kako je nemušta!

Jecat ću nebeskim dahom, lahor svježi

Ohladit će žar tog sunca što se spušta.

Načinit ću za te hlad od svojih vlasi;

Ako planu, evo suze da ih gasi.

Toplo je tek sunce što s nebesa svijeti,

Ja između sunca tog i tebe legla;

Vrućina odozgor meni malo šteti,

Strijela oko tvoga vatrom me je žegla;

Da besmrtna nisam, života mi nije,

Kad me sunce s neba i sa zemlje grije.

Zar si tvrd ko čelik, kremen, bez sućuti?

Ti si tvrđi još, jer kiša smekša stijene.

Zar ne možeš, ženin sine, proniknuti

Što je ljubav, da se bez ljubavi vene?

Da je tvoja mati tako kruta bila,

Umrla bi djevom, ne bi te rodila.

Što sam ja da na me budeš tako jedan,

Ili čim te moja prošnja silno muči?

Što će usni tvojoj škodit cjelov bijedan?

Zbori, ali lijepim riječima, ili muči.

Daj mi jedan cjelov, ja ću ti ga vratit,

A želiš li drugi, kamate ću platit.

Fuj, neživa sliko, liče smrti, tame,

Obojen idole, od bešćutne stijene,

Kipe koji oči zadovoljiš same,

Na čovjeka nalik, nerođen od žene!

Nisi čovjek, premda čovječje si puti,

Jer ljude na cjelov već nagnuće puti.«

To rekavši, jezik zamuknu od gnjeva

Zaklinjuć, te zasta od strasti što ključa.

Oka plam i crven lica krivdom sijeva:

Sutkinja ljubavi svoj ne riješi slučaj.

Pa čas plače, čas je govorit rada,

Čas joj svaki naum od jecaja strada.

Pa potrese glavom, pa mu ruku hvata,

Sad u njega zuri, sad u zemlju gleda.

Rukama ga zatim ko lancem omata:

Rukama ga hoće svezat, on se ne da.

On bi otišao otud, te se napne;

Ona ljiljanovim prstima ga sapne.

»Ludo«, reče ona, »kad te ovdje krugom

Ove bjelokosne ograde opkolih,

Budi jelen moj, a ja ću biti lugom:

Hrani se gdje želiš, niz brda i doli;

Usne pasi, budu li ti suhi humci,

Niže odlutaj, gdje leže ljupki vruci.