Vazetje Sigeta grada/Parvi dil

Uvod Vazetje Sigeta grada —  Parvi dil
autor: Brne Karnarutić
Drugi dil


Gospode i knezi harvatskih, tolikoj
Turačkih vitezi sada poju poboj
Pri gradu Sigeta kojino se j' zgodil,
U ki svih dob leta turski se j' rob vodil.
A to hti oni car, soltan Solimanin,
Pripuke dobe star, da čestit poganin,
Ki, pokle se na sag carastva postavi,
Mnogu zemlj' i rusag poda se podstavi.
On razbi Gazelu, mamaluke pobi,
Tja dari k Babelu Jejipat vas dobi.
On slavni Biograd vaze svojom silom,
Potom, kako bi rad, Rudu hrabrim dilom.
On Ugre razbivši, da mu se Budin grad,
LAUŠA ubivši kino biše kralj mlad.
Sablje mu zuk zveča i njega sile zloć
Tja v Nimce prik Beča, tolika mu bi moć.
A jer iz Sigeta, premda grad mal biše,
Dari do diteta u gusu grediše,
Hip i čas robeći te turske daržave
Ter Turke znobeći gdi jih se dobave,
Zgodi se da buduć u tom Sigetu knez
MIKLOŠ Zrinski, moguć gospodin i vitez
Visoka plemena a rukom hrabreni,
Poštena imena i vojnik ognjeni.
Biše harvacki ban, harvacki štit tokoj,
Vas na viteštvo dan s Turci bijući boj,
Na harac ishodeć drugda kako gusar,
Tursku zemlju robeć čudnu činjaše stvar.
I bezi i baše zgor i spod Dunaja
Dobro ga poznaše, kad se s njimi staja;
Jer gdi koga stignu ter se s njime pobi,
Živ mu ne ubignu, da tudje ga dobi.
Bil bi razumom red dal vojski cesara
Lipo, dobro i vred protiv sili cara.
Turci u sinžirih i zimi i letu
Sijahu po mirih u tome Sigetu,
Koje on s družinom svojom dovojaše,
Jer tom meu jinom častju se svojaše.
Nimam toliku vlast, nimam moć toliku,
Da zreku njega čast i slavu veliku,
Da ovo dij svaki da se ne nahodi
Sada vitez taki ča god sunc' obhodi.
Začuvši Suliman, on turski slavan car,
Da ov harvacki ban čini mu taku stvar,
Odluči odlukom careve svitlosti
Prit silom i z bukom njegove jakosti
Ter mu grad podsesti i arvuć dobiti,
Z njega svih izvesti tere ih pobiti.
I takova posla svaršiti bivši vruć,
Čauše odasla po svoj zemlji tekuć
Zapovid noseći: ki god darži timar
Da ide jazdeći kud jazdi golem car;
Nazor i kadija gdi se ki nahodi
I svaki spahija da vred k caru hodi;
Base da se sprave, svak da vrime skrati
Ter svi da s' odprave kude car obrati,
Priteći pobiti i mlada i ki je sid,
Ki neće stvoriti carevu zapovid.
Nigdor ne obteza, da u red se staviv
K caru se poteza viteški se spraviv.
A on, spustiv potom nikoko malo dan,
San svojim životom z Carigrada ide van.
Pod njim biše konj vran, arabski, pastušat,
Mej mnoštvu konji zbran, v tri putonog, zvizdat;
Kopita visoka, noge čiste, zdrave,
Civela široka, a sve kosti prave,
U tarbuhu pupčast, mala boka, svaljen,
A u sapih klubčast, stepen prizat, hvaljen;
Rep kratak a tanak, duge strune na njem,
Vas ini ostanak mnogo gizdav u njem.
Pod sedlom pak ozdol visok greben izvel,
A rebra kako vol u široko razvel,
Parsi otvoreni, mesnati dovolje,
Široko stvoreni, ne more se bolje;
Vrat debel i širok, nikoko ulučen,
Grive tanke, visok, podobno razlučen,
Glava suha, mala, neg ju koža skrila,
A po njoj se j' znala ta najmanja žila;
Velike nozdarve, karvavih očiju,
Vas gizdav do marve, strignastih ušiju,
A proriz od čeljust pri velik nego mal,
Pina mu hodi z ust, vas se j' u jedno žval.
Vas biše k skoku dan, ni naravi lene,
Obartan sa svih stran kud mu rukom krene.
Noge lipo dviže: gdi s pridnjom postupi,
Tu zadnjom vred stiže i dobro pristupi.
Miran i tih biše, da barz kako sokol,
Koko človik htiše i sardit i ohol.
Sedlo biše na njem od Karamanije,
A sumodra po njem koža od sakrije.
Po koži od zlata mnogo biše cvitak
Novih prem spod mlata i spod hitrih dlitak;
Jinud pak pramici srebra svakoj strani
I dragi kamici tja v Indiji brani;
Parsine te kože pohve lipe dosti,
Nitkor zreć ne može njihove vridnosti.
Cafil se modraše u mnogo misi na njih,
Rubin čarljenaše sa svakih stran po njih.
Dijamant, drag kamen velike tvardosti,
Zdavaše svoj plamen u toj narehosti.
A zlatna strimena na njih vridnost svaka,
Da mnoga vrimena ne vidi se taka.
Bisera ter turkes na njih sa svakih stran
Biše bogat ures, vas na jaglu pribran;
Sta oka zlata slita, po njih svaki tezi,
Liplji šega svita i prihitri vezi
S djacinti, s tupaci, sultanska majera
Kih mu po ulaci šalju tja z Kajera.
Od svile popruga dva šara imiše,
Široka i duga koko triba biše.
Sva zlatim zlamen'jem uzda urešena
I dragim kamen'jem biše narešena,
Koga bihu po svoj narejene varste
I povojak tokoj, a zlatne joj barste;
Veružnjak meštrije z Damaska ka shodi.
Po njem zlat hitrije ke svit ne nahodi
Ogarnik na vratu od svile čarljene;
Smiraldi u zlatu po njem se zelene;
Bisera s istoka na njem visaše vez
Sprid Manbre potoka ki mu da niki knez.
Pod vezom pak ozdol visaše hotoz bil,
Tri mu strane do tol zlat pram biše prikril.
Te konje vojahu sinci imbrahora,
Ki piši hojahu vele lipa stvora:
Zdravi, mladi, bili svi skoku spravljeni,
A u modri svili jednako opravljeni.
Treset u tih spravi bedevov se prid njim,
Turak kako mravi varvljaše se za njim.
A on jahaše prav zlovoljan, star i sid,
U nogah malo zdrav, u licih jure blid,
Tanjahat u pasu, a u pleći širok,
Čestit car na glasu, a vrat mu bil visok,
Nos tanak, pokučen; imaše tih pogled,
Da j' dobru odlučen, rekal bi, ni v njem zled.
Bil, tanak tulipen biše na glavi svit,
A za njim zadiven prolitnje ruže cvit,
A na njem hazdija zgolja zlata tkana
Na dar malo prija ka mu biše dana
Iz ruke karstjanske. Nut ruga, nut smiha,
Nut šibe poganske nad nami cić griha!
Biše sebe svukal dolamu od svile,
A zlatnu obukal viš košulje bile.
Pridragi kamici za puca joj bihu,
S kih kako plamici ognjeni gredihu
Pason se j' opasal Stipana hercega,
A sablju pripasal biše Skender-bega,
Lipo spravnu dosti, ča mnozi govore,
Tolike vridnosti da se zreć ne more.
Nigdor njega oprav ni umil sciniti
V koj jaš'jaše uprav karstjanstvo pliniti.
Svak mu se klanjaše priklono, s pošten'jem,
Gdi vas zlatom sjaše i dragim kamen'jem.
Ovamo-onamo glavom pokiniše,
Gledeć simo-tamo mimo kih miniše.
Bihu mu šalvare čarljena veluda,
Nove, a ne stare, rude više ruda.
Čizme mu karmzije srebrom podkovane,
Pašci ostrog sagrije sve zlatom skovane.
Tri baše vićnici, s kimi se većuje,
I njega svitnici, kad godi vojuje,
Blizu ga jahahu; sablju, luk i strile
Sa zlatom imahu, konji kako vile.
Sto s' ulakov prid njim, treset svake strane,
A druga sto za njim, svi jednake hrane.
Svih jednaka svita, jednake strile i luk,
U rukah procvita mej njimi cik i muk.
Svaki svojoj glavi žarkulu s perjem svil,
Svaki jedne stavi, jednake dobi bil.
Dva po dva gredihu kakono dijaci,
Ki ga s desne bihu, svi bihu livaci.
Jahaše prid njimi sanžak Tajileri
S junaci svojimi š čapljenimi peri,
U kih su zastave, horugve i dundar
I ine oprave ke darži čestiti car.
S jabukom zlata zgor, s misecem tolikoj,
Koji s tartarskih gor snesoše na poboj,
Svaki jih nosaše, mlad brade ne brije,
A konja imaše siva z Natolije.
Svaki lipo spravan jahaše vrat isteg,
Gospocki opravan kako da bi herceg.
Prid njimi se vuku patancije na koli
Kime grade tuku ti Turci oholi.
Pedeset biše tih na konjih jazdije
Ter u stup vele tih pet po pet hodije.
Janičarske age biše deset tisuć,
Svaki dobre snage, biti se mnogo vruć.
Mnogi topičije prid njih su umići,
Proside gidije s mladimi ditići.
Svaki s pomnjom želi druga umit veće,
Za kada car veli da gradi razmeće,
I mnoge taraske vucihu unaprid
Kin gradi ni daske ne stoje8 ni tvard zid.
Svaki se hraniti htil listo za slavu,
Da mu se j' braniti veće nego lavu;
Svaki se ponosi piš mlad, barz kako hart,
A u rukah nosi pukšicu, naglu smart,
Niki strile i luk hodeći te volje
Kakono gladan vuk da mori, da kolje.
Na svakom berita kapenka najveća
Bila, ka dohita doli mu niz pleća.
Ti hode još u red od one falan'je
Ka nigda podbi zled svim od Gad do Gan'je.
Ovi cara štite, svaki ga zaklanja,
Tere svitu prite da mu se poklanja

.

Tisuć spahij jaše carevih s desnu tih,
Svaki sablju paše, bodežni mač u svih;
Na nikomu j' pancir, oklope na nikom
I kože ljutih zvir strahotom velikom.
Oprovda prid svakim štit s kopjem ponosi,
Lipim redom svakim svaki se uznosi.
S liva sulfatari jahahu u taj red,
Prihudi patari, u kih je svaka zled.
Tisuća i pet sat biše ih po broju,
Spravni sablje pojat po mrazu, po znoju.
Caru slide staze, gdi godi pribiva,
Ter ga virno paze kad speći počiva.
Za timi pak jaše množ Turak prez buke,
Katipiriljer-baše ki paze odluke.
Turci siromasi meu timi su mnozi,
Čarnci i Čarkasi i ini ubozi.
Za timi kamile, veli dromidarci,
Za timi kobile, mazgi i magarci;
Za timi kolove gvozdene do toli
Potežu volove i jaci bivoli,
Naparćeni hode svakojakih stvari
Na svitu kih gode u vojskah se kvari.
Prid patancijami pak šereg z Natolije
Kako nebo oblak vdaleč polje krije.
Prid tim karamanski takoj ide šereg,
A uza nj bosanski taj Sokolović beg;
Pored beg blagajski pod pas krila priteg
I on podunajski na sablju se poseg.
Baše z Rumanije jižjaše množ vela,
Za da se boj bije gre opustiv sela,
Uza nj beg z Morije, a s njim mnoge Turke11
I on z Arbanije pri kom nisu surke,
Neg junaci taki ki listo delije,
Tere spravan svaki da se s trima bije.
Arslan, beg budinski, Otmanova roda,
Prid svimi Karinski gre tri milje hoda.
Svakoga tih begov deset tisuć jaše,
Nut bojnih šeregov, nut nesriće naše!
Svakomu j' vojniku u ruci sulica,
A na njoj za diku svilna horugvica,
Nikomu j' na glavi šišak od železa,
Nikomu j' u spravi čalma od meleza,
Na njih čaplje vela perca su svijena,
A orlova krela na štit pribijena.
Tu štiti železni okrugli Surije,
Tu maci bodežni, tu sablje azimije
Vise im pri bedrah; niki kljum al nažak
Nošaše u rukah a buzdohan sanžak.
Pod nikim konj jugat, ali vran ali siv,
A pod nikim durat, čarnorep, čarnogriv,
Pod nikim jabučast, prozelen pod nikim,
Pod nikim alatast s biligom razlikim.
I pak ine svake, ke god se nahodi
Na svit, konjske dlake u toj vojski hodi.
I pišac to veće k njemu mnoštvo jaše,
Jer ga se odveće svi boje i straše.
Nigdir ni bešlije, darviša ni hože,
Nigdir čelebije ki ne gre a može,
Nigdir ni azapa ki pripregnuv si skut
K toj vojski ne klapa na silna cara put.
Svaki haramija družinu pokupi
I svaki kazija ter su vojsku kupi.
Tuj mnozi pastiri, tu mnozi čobani,
Množi muzuviri i mnozi oglani
Od živine stada pogoneći teku,
Kadi vojska pada da kolju, da peku.
Tu sarahorije dohodi koj ni broj,
Kako kad se vije z gore pčelinji roj.
Ta j' nosil motiku, ta j' lopatu nosil,
Ta kosu veliku kon je travu kosil;
Ta nosil zubacu, ta j' velu sikiru,
Siljen i u plaču slideč tu nesmiru.
Ta vojska u ta red petnadest dan projde
Junja, ne hodeć vred, k Sarajevu dojde;
I tote odsedči uščeka družinu,
Šatore razvešči nikoko počinu;
A k njoj se li palje ki god je junak zbran,
Prenda po nj ne šalje sa svih četverih stran.
Dvi ugarske milje gdi biše odsila,
Polje, lug i spilje u dugo j' prikrila,
a milju široko, ter peče ter vari.
Zastavu visoko, horugve s dundari
vide se daleko; nikogar ne mari.