Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje prvo

Uzdasi Mandalijene Pokornice — Uzdisanje prvo
autor: Ignjat Đurđević

U spoznanju

Vjero sveta, koju zače
slavnom riječi ćaćko slavni,
davne istine novi zrače,
novijeh slava zrače davni;
bog je sunce rajskijeh dvora,
ti rajskoga sunca zora.

Ti pričista, lijepa i draga
slijepijem nami dan si običan;
na celov se tvoj podlaga
bitjem, znanjem puk različan,
i tvoj slijedeć stijeg pribijeli,
jedno ufa, ljubi i želi.

Ti si umrlijem, kad se skruše,
provodica privesela,
ključ od raja, raj od duše,
od kreposnijeh duša djela,
dobro očito, skrovna istina,
tamna svjetlos, svijetla tmina.

Ah s uzroka ne drugoga
negli s tebe prosvijetljena,
Isukrsta ljubjenoga
lijepa obljubi Mandalijena,
i čovječku pazeć sliku
boga pozna u čoviku.

Ona ostavi grešne pute,
ures vrže svoga od lica
i sred ljuti raspuknute
ukopa se pokornica,
da bi u raju pak poznala,
što 'e po tebi vjerovala.

Tijem razlog je, kad nju pojem,
gdi u spilah svoj grijeh žali,
da me obasjaš zrakom tvojijem,
er te hvalim u nje hvali;
u nje slavi tvâ se krije,
er što 'e slavna, po tebi je.

Zato slabijem mo'im pjesnima
tvôm stavnosti stavnos stvori,
nek uvijeke ja po njima
rajski lovor stečem gori
i mâ trublja s boljom česti
vrhu zvijezdâ bude sjesti.

Kraj franačkijeh plodnijeh strana
marsiljska se pustoš vidi,
gdi od vijeka zaharana
ustaranijem mrakom blidi,
a niz pleći brijega strma
nore luzi pusta grma.

Naježenijeh iz ponora
crne magle ljut izmeće,
kamenitijeh vrhu gora
leže od snijega gore veće,
ter uzrasla kruni zima
sijedo čelo oblacima.

Ču'eš iz klisur muklo odisat
vjetre i rijeke gdi se ore
za potopom satarisat
sela u sebe, sebe u more;
reve voda i u vrlini
plače raspe koje čini.

Uzmnažaju sred slobode
prijecijeh zvijeri stada česta
svo'em vapajom buku od vode,
svojijem strahom strah od mjesta;
reži medvjed, vuk zavija,
vepar hroče, zvižde zmija.

Tuj gdi puklom pod grebeni
pridušena noć boravi,
željno stupaj svoj hrabreni
Mandalijena lijepa ustavi
i ukopa tvrde u stine
s svo'om ljeposti svo'e krivine.

Ljubovnica ona ognjena
njegda od ljudi, sad od boga,
osta svijetu prigrabljena
silom plama nebeskoga,
ter neumrloj pri ljubavi
svijet i sebe zaboravi.

Ištom lice Jezusovo
vidje i skupljen raj u njemu,
kroz gorjenje čisto i novo
ponovljena osta u svemu,
leteć svoga iz pepela
pomlađena ptica bijela.

Njega drži vrhu svega,
njega misli, š njim besjedi;
njega živa, mrtva njega
ište, žudi, dvori i slijedi,
i jedina š njim saviše
njim odiše, š njim izdiše.

Kolikrat se ne zasrami
uz grob sidjet, svoj drag gdi je,
kô da radi svo'im suzami
tvrdi mramor da razbije,
živuć smrtnom pri zatvoru
veće unutra neg nadvoru.

Pokoj naći jaka nije,
pravi er pokoj nje prošo je;
mre, er ne mre, kad umrije
tko bi duša duše svoje;
i bez duše živa ako je,
sama ljubav đuša joj je.

Blagi Jezus ganut stoga
lijek donese na nje vaje
i uskrsnut lica svoga
prvu suncem obasja je,
da učitelja slavna i živa
navjesnicim navještiva.

Nu on kad pođe k ćaćku svomu
iz rođenijeh ona strana
po progonstvu židovskomu
bi nemilo istjerana,
da po moru sionom ište
inostrano utočište.

Ali trpeć toj za boga,
primi sve za tuge male,
dokle s kraja evrijenskoga
na marsiljske stupi žale
i odredi pod stijenama
bogu i sebi živjet sama.

Mrkla spila ah kô u sebi
nju primeći osta rada,
mneć da je ona sunce s nebi,
ke ne viđe vik dotada;
noć uzigra, kad svo'u tminu
od nje lica zrak opsinu.

Gluha zabit, mrak od spile,
strah i golet, glad i zima
biše srcu nje primile,
er nemile bjehu očima,
čijem plam ište nje požude
veće u trudijeh istijeh trude.

Ona od lijepijeh cvijet i kruna
jur nadsiva sunce i zvizde,
draga, uresna, slavna i puna
časti, dvorbe, hvale i gizde,
i u napravah svijet gizdava
svo'im napravam bi naprava.

Porušena sad u stvoru
poniženoj u odjeći
uze boles i pokoru
za razgovor svoj najveći,
za utjehu tugam pače
svakčas tuge patit jače.

Uze izgled ona iznova
za napravu od pramena
naježenijeh u dubova
i u grma raspletena,
a u rijeka nauk uze
bez pristanka ronit suze.

Vidje vihre bit planinu, -
udri bičim nago tijelo;
izgleda se blijedu u tminu
i bljedilom prikri čelo;
plah zvijeri vidje u gori,
i za boga zvijer se stvori.

Gorko zelje i neznano
nje lijepe usti prudi i truje;
pitje s plačom izmiješano
većma žeđu razdražuje,
a pogled joj straši odsvuda
zamršena divjač huda.

Ako 'e ikada tko vidio
drag perivoj pun miline
gdi 'e proharan ublijedio
pod udorcim zle godine,
komu ostavi prijeka šteta
plot bez busa, bus bez cvijeta,

ter pod silu tešku odviše
slomjen čemin s rusom cvili,
a prikiden gorko izdiše
uz ljubicu ljubdrag mili,
mlade dikle plaču svoga
poraz cvijetja ljubjenoga: -

taka je u cvijet svo'e mladosti
Mandalijena u dnu od gore,
čijem perivoj nje ljeposti
hara silnos od pokore,
koliko joj dušu shara
njegda od svijeta zla privara.

Zlato, kijem se pram dičio,
na svenuto priđe lice;
od usta je trator mio
uzeo sliku od ljubice,
a svakdanji biči ljuti
poraziše lijere od puti.

Bješe jednom zrak od jutra
prosvijetlio vrh od hridi,
neka u spili ona unutra
strašno mjesto bolje vidi,
i sva skrovna njoj otvori
strašne od noći danak gori.

Prvo umuknu, pak smetena
kliče vapit u glas ovi:
„Ovo li su, Mandalijena,
urešeni tvo'i dvorovi?
ovo li su svijetli stani
kijem se klanjo zrak sunčani?

Bih gospođa! jasnom dikom
zlato uresi prame moje;
pod vlaštitom môm šibikom
slavni Magdal robovo je;
dvoriše me jaoh njekade
dični mladci, dikle mlade.

Sad, kad vapim glasom mojim,
meni sama hrid se oziva;
moje suze suzam svojim
strma rijeka sadruživa
i nestavni vjetri plasi
natječu se s mo'im uzdasi.

Nu razlog je, tko na svijeti
po krivinah zvijer se učini,
da pustošne sred goleti
žive kô zvijer u planini
i da nije med ljudima
tko ufanje u njih ima.

Pravo 'e da tko griješeć uze
među ljudem zvjersku sliku,
među zvijerim roneć suze
dođe ljudsku na priliku,
er kajanje svo'im suzami
nas i boga vraća nami.

Lele, lele veomi ružna
bogu, ljudem, istoj meni!
ah da ikako mogu tužna
uteć srca vaj skroveni,
sa mnom uzrok mojijeh zala
u pako bih ukopala.

Eto stara zloća kleta
sjenom lica pakljenoga
mene straši, kori i smeta,
i spomena grijeha moga
ranja u teškom nepokoju
glusijem bičim pamet moju.

Sve što u vele jur vremena
skrivih, sad me snađe ujedno;
mâ 'e svijes na me nabunjena,
srce smeteno i neredno;
boj, bojnica, polje od boja
suproć meni duša 'e moja.

Pazeć nebo sva protrnem,
er svo'ih sudâ znam visine;
kad nizdoli pogled svrnem,
vidim mjesto me krivine;
kad zatvorim vid smućeni,
gledam grešnu mene u meni.

Kud se obratim, sve mi uzroči
trud i kaže što sam bila:
donosi mi noć prid oči
me razblude, ke je krila,
skrovna a zabit me privare,
me poruke skrovne i dare.

Zemlju plešem - ona usplodi
cvijetje me sam drazijem dala;
sunce veli: 'Ti kadgodi
ime od sunca jesi imala';
mjesec opet: 'Mojijeh zrakâ
viđ nestavnos - ti bi taka.'

Zvijer slikuje mu slobodu,
moje pusto bitje gora,
moju ljepos dan na ishodu,
me naprave cvijetna zora,
a tvrdina hridja ovega
mene u zlobi tvrđu od njega.

Svud se vidim, svud opako
me življenje prid mnom šeta;
sud i sudac, smrt i pako
crnijem krilim svud me oblijeta,
i taka sam očim mojim,
kakva uvijeke bit dostojim.

Bježim tužna, niti umijem
znat kud bježim - bježim samo;
divjijem mrakom lice krijem
po pustinji sjemo i tamo,
klisurami sa svijeh strana
i strahoćom zazidana.

U nemiru, sumnji i smeći
iza stanja mijenim stanje:
bježim, ali jaoh bježeći
sa mnom nosim me spoznanje;
krijem se, ali vajmeh meni
ne krijem se môj spomeni.

Oblak kî mi sunce krije,
sunce u plač me ke raščina,
plač kojemu slike nije,
slika od smrti, smrtna tmina,
momu srcu od staroga
spoznanje je grijeha moga.

Prije oblaka grom me opsine,
prije groma trijes me udara,
prije trijeska me smrt prikine,
prije smrti me pako shara,
kad između plača i cvila
spomenem se što sam bila.

Ah grdoćo me krivine
štetna, izdavna i himbena!
ljudi blazniš da te učine,
pak ih koriš učinjena,
da se sobom srame i budu
osudeni na svom sudu.

Ah sad vidim u nevrijeme,
grdi griješe, varke tvoje;
sad sram i strah nasrće me,
kî me onda snać imo je,
kad me na zlo svjetovo si;
ah sad poznam tko sam, što si!

U ništa sam obraćena
s tebe, er ti si ništa u tebi -
ništa, er milos božanstvena,
duša život, cijena od nebi,
sve i samo dobro od svijeta
po tebi je meni oteta.

Boga ote mi, kî 'e sve meni,
a ja ostah ništa od ništa,
ništa u dobru, ništa u cijeni,
ništa u djelijeh svijeh godišta,
ništa u svijesti, ništa u znanju,
u vječnomu ništa ufanju.

Er samo ono rijet se može
da ima u sebi bitje svoje,
što 'e bez grijeha, pokli, o bože,
dobru tebi prikladno je;
grijeh i grešnik tijem ništa su,
er bez dobra svakoga su.

Nu premda si, griješe, ništa,
vele činiš, ah jaoh vele!
s vjekuvječnijeh ti sjedišta
rajskijeh dvorân čete bijele
nesmotrno na vrat rinu
tamnijeh oganj u pučinu.

S tebe voćkom ćaćko prvi
vas rastrova rod došasti;
s tebe ogreznu bratskom krvi
zemlja, i dračam sva porasti;
s tebe umrli kuša'u svuda
teško očinstvo vaja i truda.

S tebe u vodah svijet popliva
i u daždu jur sionu
sva se uduši zemlja kriva,
i s grešnikom grijeh potonu;
s tebe potop zgar ognjeni
cijele gradove iskorijeni.

S tebe mači bojni sijeku,
sila, izdajstvo, plijenstvo mori;
s tebe skrovna smrt je u lijeku,
zmija, u cvijetju, lav u gori;
s tebe nejma vjeru istinu
ljubi u vojnu, ćaćko u sinu.

S tebe stvorac na stvorenje
a na stvorca stvor udari;
prvostvorno zametenje
ti se možeš rijet od stvari,
nesklad, nered, nemir, šteta
tijela, duše, neba i svijeta.

Gdje ti priđeš iznenade,
mrči u nami božja slika,
znanje oslijepi, razbor pade
i u čovjeku nije čovika;
još da i bog može umriti,
ne usprežeš ga pogubiti.

Kobna zvijezda, plam od trijeska,
more, vihri, trešnje i kuge,
sva svjetovna, sva nebeska,
srdžba, osvete, brige i tuge
tvâ bit slika mogle ne bi,
er što mogu, sve 'e po tebi.

Rijeke selijem, luzim plami,
vihar njivam, val plavima,
kuga tijelu, trijes gorami,
kobna zvijezda kraljevima,
trešnja samijem zgradam udi,
a ti, o griješe, svijem, sveđ, svudi!

O gusare vječnijeh dara,
božje krvi raspe hudi,
vječnijeh šteta voćko stara,
koja truješ u razbludi;
o pučino zla svakoga,
koja uzvireš tja do boga!

O pučino za proždrijeti
što bi, što jes, što bit može;
smrti, kâ mrijet, a ne umrijeti
činiš, da se muke uzmnože;
zubljo, kâ si pako stakla,
pakle od svijeta, pakle od pakla!

Er ti paklom pako stvaraš,
ti s' plam, ti crv, ti neufanje
da ga ti sâm ne razgaraš
bio bi pako uživanje;
ti sâm kroz tvu sjenu opaku
zastupaš mu božju zraku.

I silnika tolikoga
u te, o dušo, primila si!
ti li uvrijedi boga tvoga?
ah jaoh vajmeh, i mogla si?
ah moj griješe, ah zli svijete,
ah kô trnem misleći te!

Nu zloće li me ne oprosti
kroz prislavne svo'e besjede
Jezus, kî me svo'om milosti
na pravedni put privede?
da što ištete, jadi i smeće,
kad, kakva bih, nijesam veće?

O čudesa neviđena!
o mâ česti gorka svime!
ista ljubav božanstvena,
ista milos vaj straši me
i boj bije nesmiljeni
mâ čestitos suproć meni.

Jakno brodar koga u tmini
val uzrasto s noćim rva,
kad se ugleda u tišini,
ku mu donije zora prva,
još u srcu miran nije
misleć prednje pogibije, -

mislim staroj o krivini
mislim višnju milos mnogu
i što Jezus za me učini,
i što učinit za nj ne mogu;
i znam da tko vele prima
vele vratit vajmeh ima.

Znam i muku sina boga,
znam i mjerim po načinu
veličinom lijeka toga
me nemoći veličinu,
i zaplatit taj lijek hoću
sličnom mukom, - nu kako ću?

Gdje ste, o žive smrti od gore,
vepri ognjeni, zma'i srditi,
kijeh glas stresa sej ponore
kroz urnebes gromoviti?
Hod'te punit s djela hrla
mnom otrovnijeh propas grla.

Stijene uzrasle, kijeh strahoća
u strmoglav nad mnom visi,
grda sliko mojijeh zloća,
ke do neba smjenstvo uzvisi,
ah za milos na me orite
vaše vrhe strahovite.

Ah otruj se kužnu u dahu,
povjetarce najmilije,
boli teške i smrt plahu
svaki odihaj moj da pije
i da s trudim smrtnijem ljutim
bez usmrtja mrijet se ćudim.

Bez ufanja zore drage
stisnite me, noćne sjeni!
sve nekobne, sve neblage
istječite, zvijezde, meni!
budi čemer sva dubrava,
čemer voda, čemer trava!

Zgar krvavijem meni oblakom
kršite se oko čela
s bukom, s treskom, s smećom svakom,
daždi od ogânj, gradi od strijela,
i života od mojega
porazite do biljega.

Stvori drazi, hudi stvori,
kî mom grijehu druzi biste,
pomoz'te me u pokori,
kî me u zloćah pomogli ste;
stvorca uvrijedih - nabunjeni
ustanite suproć meni!

Ah nesvijesna! ah jaoh tkoga
prema tvojoj kličeš zlobi,
kad pedepsom grijeha tvoga
stvorenje se sramilo bi!
Toliko si, Mandalijena,
s tvo'ih krivina potištena.

I čudim se na me od groma
glasom da se svijet ne opriječi,
vapeć: 'Želje tve veoma
ponosite jesu i riječi:
ohole se srećom druzi,
a tvâ oholas raste u tuzi.

Zvijeri, vihre i trjeskove,
povjetarce, zemlju i more
zaman, zaman tvoj glas zove,
da te zatru, da te umore,
er sve stvari podsunčane
na viša su djela obrane.

More 'e stvorno, da 'e dovika
izgled stvorca veličini;
kruna 'e nebo, trijes šibika,
pristolje mu oblak čini,
slikuje se posred tmina
svoja otajna kraljevina.

Zvijezde oči njegove su,
kijem bdi više svoga stvora;
kad se jazi vjetrim tresu,
tuj se jakos svo'a zatvora,
a u hridi zlamen stavi
nepomične svo'e naravi.

Stavi u gore skot nesvijesni,
da uči strah nas od nebesi;
da njegove zrak ljuvezni
siva odasvud, on uresi
kitam voća, cvijetja i trave,
polja, livade i dubrave.

I oni da svo'u čas zabudu
i pocrne svijetlo lice,
ter krvnici tamni uzbudu
tač pogane izdajnice?
Ne, ne viku! ti bud' sama
za pedepsu tvo'im zlobama.

Tebe tobom muči i ranja',
ti bud' sličan poraz tebi;
crv smrdeći od spoznanja,
kî se od grijeha zače u tebi,
pedepsanje prilično je
za pogane duše tvoje.'

Mnim da veli svijet mi ovako,
i ne, vajmeh, bez razloga:
'Ja zled, ja smrt, ja sam pako
moga srca žalosnoga;
ah jaoh krivcu kî se kaje
krivina ista pedepsa je.

Pedepsa mi grijeh isti je,
od pedepse teži sada,
er pedepsa proć umije,
nu krivina ne nikada,
koja vajmeh po sve vrijeme
svo'om spomenom mučit će me'.“

Dospje i ufat uze paka
višnju pomoć, kad to izreče,
znajuć crna van oblaka
vječne slasti daž da istječe
i spoznanje da je od zloba
lijek i rana u isto doba.

Svrha prvoga uzdisanja