Uvod u filozofiju poezije

'
autor: Tomislav Dretar

Preliminarna razmatranja

1)

Rasprava o bipolarnom biću kulture

Ovo malo djelo rođeno je kao rijeka smaragdne boje između dvije suhe obale, dvije obale sadržaja i važnosti života. S jedne strane je Riječ, a s druge misao. U svojoj dužini materijalizira se obala u stijeni "U početku je bila Riječ" koja je materijal izrađen u Poeziji, druga banka rasla je u ideji filozofije tretirane kao kraljica značenja, iz koje dolaze znanje i znanosti o ljudskom postojanju u svijetu. Cijeli svoj život proučavam odnos ovih dviju obala čovječanstva videći ih kao dvije stijene odvojene ponorom kroz koje teče ljudski život i shvatio sam da su ljudskim djelima napravljeni u bića u njegovom dubokom smislu neovisni i suprotstavljeni jedni drugima. Na moju veliku žalost, shvatio sam da su ova dva bića u vječnom ratu koji prolazi kroz njih i u epizodama rata gdje jedno oduzima primat drugome, završava, ovaj rat privremenom smrću jednog ili drugog. A činjenica je da bez njih nema čovjeka unatoč mnogim znanostima, čija je filozofija kraljica i uređaji koji će širiti čovjeka svemirima. Ljudi putuju na Mars na novom teritoriju da se koloniziraju.

Danas su te dvije obale puste, praznina koja ispunjava prostor koji je odvojio poeziju od filozofije ispunjava život u kojem čovjek ne zna što bi s njom. Milost ovog načina života je od ova dva bića u svađi, u stalnom ratu za prevlast, u ratu za život i smrt, stvorili su hibrid, biće ujedinjeno protokom života poput ove smaragdne rijeke o kojoj sam govorio na početku teksta, bića / rijeke koja se mehanički pridružila svojim obalama u biće koje je iluzija apsolutnog čovjeka. Nažalost, to biće/rijeka koja živi teče između svoja dva pola /obale postala je bipolarno biće koje živi svoju prazninu ispunjavajući je iluzijom života, umjetnog života. Čovjek sada živi svoj virtualni život i ispunjava se imitacijom života kao jedinim osjećajem svoje praznine.

Što se događa? Poezija opstaje na ruševinama njegovih arhitektonskih kreacija. Postoji bezbroj pjesama skrivenih iza imena koje je samo iluzija i koje bi željelo pokazati da je jedno jedinstveno biće koje je moguće samo ovome nego uzeti u obzir u pravoj poeziji koja ima u potpunosti vlastitu filozofiju koja, kao i sva filozofija, ima dužnost biti krv bića poezije o kojoj ovisi filozofija. Opstaje samo poezija koja ima svoju filozofiju. A tu je i nepremostiv ponor za filozofiju koja ne može proizvesti/stvoriti ili živjeti vlastitu poeziju. Čim se trudi, ubija ono što bi željela imati u svrhu postojanja i da je to trebala biti njezina kreacija, njezino dijete za koje ima svoje potrebe i razloge da postoji u svijetu. Inače, ona ostaje neplodni roditelj koji uvijek ubija svoje novorođenče neosporno potrebno - njezinu poeziju.

Ne mogu živjeti jedno bez drugog, ova dva bića, Poezija i Filozofija. Rekli smo, poezija mora imati svoju filozofiju ako želi preživjeti bez komercijalnog posredovanja ili transformacije u poštenog umjetnika. Mislim da filozofija također ima svoju šansu, da može roditi svoju poeziju. Moje skromno znanje naišlo je na samo jedan takav slučaj u kojem je sustav poznavanja pravnih znanosti rodio svoju poeziju, kojoj svijet baš i nije sklon obraćati puno pažnje, jer dovodi u pitanje cijelu našu kulturu da smo u jednom djelu zvanom put društvene produkcije života (citiram svoju tezu "Konceptualizacija kulture u programima Saveza komunista" Jugoslavija"). Ciljam na "Zakon o prolasku ribe ulovljene na Atlantiku i prebačene portugalskim lukama" koji je napisao Fernando Pessoa, odvjetnik Ministarstva ribarstva Portugala.

To ostvarenje otvorilo mi je put ideji da ljudski duh mora stvoriti filozofiju koja će ujediniti Poeziju i Filozofiju u biće koje neće biti bipolarno biće, niti će produžiti vječni rat na život ili smrt u vječnom ratu za primat između poezije i filozofije, a što se zajedničkim interesom mora ostvariti u jedinstvu filozofije i poezije. Ovaj mali dio rasprave poduzeo je titanski rad na pronalaženju rješenja problema

vječnog sukoba između poezije i filozofije. Mislimo da nemamo veliku sposobnost da budemo jedini koji mogu pronaći odgovore na bitna pitanja. Pa, za početak, stvorili smo sublimističku filozofiju poezije. Objasnili smo to u Antologiji poezije balkanskog sublimizma. U uvodnom tekstu predložili smo načelo kojem svakodnevno svjedočimo. Cilj nam je sublimacija u prirodi kada žarko H2O sublimira u svoje kristalno stanje, zahvaćajući svoju životnu epizodu od toga da bude u tekućem stanju.

U ovom malom djelu pokušat ćemo pokazati da je moguće ujediniti filozofiju i poeziju, omogućiti plodnost filozofiji, omogućiti joj da rodi svoju poeziju ako se radi o sublimističkoj filozofiji poezije, ako se danas način bipolarnosti pretvori u sublimativni skok svoje pare u njezino kristalno stanje i da će to uspjeti uvesti u igru čitatelja i pisaca ako je potrebno. Ali već krši granice koje smo postavili za ovo dijete. I sve počinje od riječi koja je bila u početku.

2)

Riječ, bog stvoritelj poezije

Čim sam počeo pisati poeziju, pitao sam se o njezinoj prirodi. Kako su me tradicionalne koncepcije ostavile nezadovoljnima, postupno sam razvio ono što sam nazvao "sublimizam", pojam koji se već nalazi u Bhagavad-Gàtu, ali koji su kasnije preuzeli mislioci poput Edmunda Burkea, autora knjige "Uzvišeno i lijepo". U povijesti poezije jedna škola nasljeđuje drugu i uklanja svoju bazu. Vijest je bila budućnost, ovdje je postala suvremeni način promatranja, uključujući novi izgled, novi oblik prijema. Staro izgleda zastarjelo, znanje i način pisanja fosiliziran. Era je iscrpila njegovu kreativnost. Kada stanovništvo kulturnog doba osjeća poeziju kao prazninu, to je siguran znak da je prethodna faza književne povijesti ušla u zajednički jezik. Zatim nastaje mutacija u pjesničkim konceptima, a već nastala pjesnička djela postaju neprocjenjivi predmeti vječnog muzeja. Za vječnost je priroda i sudbina poezije. Čini mi se da smo danas tu gdje jesmo. Poezija se lomi idealima platonskih i aristotelskih škola, koje je utemeljila helenska filozofija kao klasični ideal ljepote kao istine, ali gdje je istina statična vrijednost i zaustavlja povijesnost/evoluciju poezije. To je učinilo, i uvijek tvrdi da umjetnost, a time i poezija, nema povijest, niti evoluciju u svom bićem. 4 Ako nam se prikagne suvremena instalacija vizualne umjetnosti, performans itd., teško da možemo pronaći išta u skladu s klasičnim pojmom ljepote, tako da se ovom činu može uskratiti bilo kakva umjetnička vrijednost. Međutim, racionalnost daje argumente kako bi ustvrdila da je to doista djelo estetske/kreativne vrijednosti, a može se reći da je suština u kretanju ovog reda stvorila umjetničko djelo unatoč nedostatku klasične ljepote. Tu su i pjesme koje u prostor i pjesničko vrijeme ugrađuju riječi i stihove na isti način kao i objekti u vizualnoj instalaciji. A ovo dolazi do umjetnosti koja je posljednji arbitar. Lijepo je premješteno s objektivnog mjesta umjetničkog stvaralaštva na ono sredstava umjetničkog stvaralaštva. Razumijevanje ideala zvanog Ljepota je evoluiralo. U umjetnost našeg vremena mora se uvesti niz novih znanja koja bi mogla izazvati trenutak čuđenja i obožavanja potaknut renesansnom umjetnošću. Ne možemo se više pozivati na tradicije, na drevno znanje, već se odlučno okrenuti onima sadašnjosti i budućnosti. Promišljanje umjetnosti i njezino razumijevanje promijenili su se u isto vrijeme kada i suština umjetnosti. Znanje će uspostaviti svoju strukturu na drugim osnovama. U poeziji, riječ i njena neiscrpna značenja. Nova poezija nam donosi nešto što nije čisto statično. Čak i ako koristi iste temelje, isti izvor kao i klasična umjetnost, koji su jednostavno nerazdvojni životi riječi i ljudskog bića, njezin oblik mora biti dinamičan, njegovo kretanje ne može prestati. Sve mora biti prilagođeno budućnosti noviteta umjetnosti i to treba ponovno pomišljati, kao što je novost filozofije. To je dinamika istine. 5 Sublimizam kako ja vidim to je novi način proizvodnje i razmatranja estetskih stvari, odnosno animiranja čitanja, razumijevanja i interpretacije poezije, koja se više ne može ograditi od samog djela. Poezija polazi od istine koja je prethodila svemu, a koja je Riječ. Zbog toga Reason ovdje djeluje kao načelo filtracije i rasporeda osnovnih materijala, što je do sada bilo isključeno razumijevanjem poezije kao zrcala duše. Razum otvara put prema osjećaju utirući put koji vodi do katarze, do susreta s istinom koja se može prepoznati, jer riječ je također izašla iz istine, a ne iz potrage za istinom koju već zna i stoga ne treba tražiti. Nije riječ o geometrijskom rasporedu ili vremenskom slijedu koji je u ishodištu senzacije kod primatelja poezije, nešto spomenuto omogućuje mu da poeziju shvati kao kreaciju iz vlastite istine, kroz racionalno načelo, već kroz nove i malo poznate artikulacije potencijala riječi, budući da je poezija prije svega igra riječi i znanja svih njihovih potencijala, koji su neiscrpni. Poezija cilja na vlastito biće i stvara vlastitu formu. Pjesnik je primio dar nazvan "riječ" i unutarnje "uho" koje ga može čuti, percipirajući u njemu ideju koja poziva na druge riječi. Ulaze u slijed u kojem se pjesnik igra s njima i njihovim potencijalom, nudi im ritam, muzikalnost, razvoj njihove kreativne moći. Kroz neiscrpne sposobnosti riječi pjesnik gradi, pa i koreografije, ples, koji će živjeti u obliku koji dolazi, neobjavljen. Čak i ako nitko ne zna odgovor na pitanje" "Što je poezija?", čim riječ dotakne instrumente senzualnosti/poetske racionalnosti, otvara se kreativnom kapacitetu, kao takva je prepoznata. Saslušanje pokreće razlog. Tumačenje počinje. 6 sublimizam nije pjesnički program, poput nadrealizma ili futurizma. To nije škola pisanja s vlastitim stilom. Smatram to filozofijom poezije, iz koje može proizaći teorija ili znanost. Za mene je to sastanak, zajedničko djelovanje interpretacije i produkcije djela. Kao i kod filozofije Pareyson (1998.), koji "nije"Proširuje znanja o novim područjima stvarnosti, ali se odražava na egzistencijalna iskustva: njegova svrha nije demonstrativna, već hermeneutička." To me dovodi do koncepcije pjesničkog stvaranja gdje je, za pjesmu, riječ bila na prvu, poput Boga za svijet. Riječ igra za poeziju ulogu vrhunskog kreativnog principa. To u potpunosti mijenja interpretaciju pjesme. Riječ je o ontologiji-estetici, odnosno o estetici, a ne klasičnoj estetici. Estetika predviđa poeziju u smislu ljepote, statičkog sklada, kvalitete riječi, izraza koji dodiruje dušu na prvom mjestu, kada je sublimizam vidi ljepotu u vječnoj akciji, u igri kreativnih snaga na rubu nesvjesnog, čak i ludila. Lijepo ne nestaje u estetici shvaćenoj kao ontologija neiscrpnih značenja riječi, ali mijenja suštinu, njezino biće pleše na rubu ponora nesvjestice, svjesno preuzimajući rizik da završi u tragediji. Estetika više nije samo ono što potiče emocionalno uživanje u ujanje i sklad u divljenju vidljivom, već nastoji uhvatiti sklad između mnogih drugih skrivenih stvari i odnosa između riječi koje same po sebi nisu uvijek lijepe, već postaju takve u svom radu i svom unutarnjem skladu. U " sublimizam "uzvišena" i "sublimacija". Uzvišena ovdje nije klasična kruna božanstva i 1] Luigi Pareyson (1998.), "Autonomija slobode" 7 svetosti, nedodirljiva u odnosu na profane. Predviđena je na specifičnoj razini čovjeka, leži u riječi i njezinim neiscrpnim sposobnostima. U svom prvom značenju uzvišeno je čitatelje, gledatelje, slušatelje, izvođače i sve što je došlo u doći u dojam s umjetničkim radom, stavilo u podređeni položaj u odnosu na produkciju koja nije imala pravo miješati svoj prolazni karakter s vječnošću (klasičnim konceptom) ideala Lijepe. S druge strane, kako ja to zamišljam, uzvišeno doseže najviši mogući stupanj slobode, slobodne igre ljudskih sila, crpeći svoj zamah iz riječi, koja u oboma nosi iste neiscrpne vrijednosti/značenja. Poezija više ne treba boga da se otvori svijetu. Ona više ne djeluje kao Božji agent, rimbaud je već rekao, ali ona sama otvara vrata vlastitoj misteriji, a ovdje je to ogroman svijet, svijet riječi s neiscrpnim značenjima i značenjima, kao što se nalazi u područjima ontologije. Drugim riječima, preuzimanje uloge Dieucréateur (1998.) riječ preuzima na sebe sav kreativni potencijal koji je prethodno pripisan bogovima. Sublimacijom, fenomenom od interesa kemičarima, meteorolozima, psihoanalistima i filozofima uvodimo ideju poezije koja podrazumijeva iskustvo svih područja ljudskog znanja i filozofije, možemo reći interdisciplinarno, uključujući kvalitativni skok. Sublimacija je fenomen koji se iz iskonskog stanja prebacuje u drugu državu, bez promjene prirode. Meteorolog tako opisuje prolaz vode iz plinovitog stanja u čvrsto stanje i obrnuto, bez tranzita kroz tekuće stanje, koje se promatra na negativnim temperaturama za vrlo niske napone pare. Kemijska priroda ostaje H2 0, ali u ovom novom stanju poprima novi oblik. Slično tome, za kemičara, jod se pretvara izravno iz čvrstog u plin pod određenim temperaturnim uvjetima, bez ikakve promjene u ustavu atomskog joda. 8 Ovaj proces prolaska iz jedne države u drugu jasan je prikaz pjesničke tvorevine u kojoj je riječ "motor", pokretačka snaga koja odvaja pjesnički glagol od stvari koja mu prethodi. Na početku, dakle, postoji "jedna stvar", poznati fenomen i čitatelja i pjesnika; pjesnik uklanja s površine te "stvari" koncept koji počinje postojati kao riječ odvojena od svog supstrata uz očuvanje sjećanja na njegov izvorni konceptualni sadržaj. Na isti način na koji zagrijavanje djeluje u jodu kvalitativni skok iz jedne države u drugu, to je još jedan potencijal izvornog materijala, koji će nadići sam sebe zadržavajući vlastitu bit. Jednostavno rečeno, pjesnik uzima "stvar" i pretvara je u riječ, a ta riječ počinje djelovati sama u pjesnikovom umu. Ustajala predodžba o "misteriji stvaranja" pomiče se od metafizičkog predosjećaja zamagljivanja pogleda prema stvarnosti novog svijeta, a ta stvarnost u poeziji novi je svijet poezije. To potiče filozofa da vidi poeziju kao besplatnu kreativnu igru riječi. Za nekolicinu, moguće je projicirati se iz svog okvira sublimacijom. Ovaj umjetnički proces je katarza, jer oslobađa riječ iz lanaca ideje koja ga je ometala. Kroz sublimaciju se pojavljuje novo biće koje nosi novu slobodu koja nudi nove mogućnosti za umjetničko stvaralaštvo. Nijedna od tih sloboda nije izgubila svoj potencijal. S druge strane, na ovoj

razini novih sublimiranih nalazimo nove mogućnosti interpretacije, nova značenja. Neiscrpno, ponavljamo s Pareyson (1998.). The sublimizam je proces oslobođenja koji je ograničen samo po sebi. Drugim riječima, smatram sublimizam kao novi horizont kreativne slobode. The sublimizam otvara humanizmom, gdje živi poezija, kao i transformacijom vremena, dajući tom humanizmu i u ovom trenutku jedini racionalni jezgra ljudskog života. Tako 9 pjesnika stvara novi homériade (homériade) gdje, za razliku od drevne, riječ istovremeno nosi glavnu ulogu i boga koji njime upravlja, jedinog tvorca pjesme. Ovo novo homériade (homériade) ne uzdiže ljudske vrline (virtus) u nebeski rang, ali te vrline pronalazi u riječi koja je ishodište ljudske kulturne avanture. Drugim riječima, ljudsko biće postaje čovjek djelovanjem riječi koja će ga promicati time što je kreativan. A izabrani pjesnici postaju nove rapsode, koje propagiraju novu povijest ovog svijeta. Zašto sublimizam "Balkanski"? Balkanska regija oduvijek je bila polje koje su orali narodi iz cijelog svijeta. Svaki je ostavio nešto kao nasljedstvo. Riječi jezika, koje su od posebnog interesa za pjesnika, svjedoče o prolasku tih mnogih naroda i njihovom miješanju u populaciju. Gotovo sve rijeke imaju imena na kojima piše voda u različitim idiomima: Morava, Drina, Neretva, Bosna, Vrbas, Sana, Una, svjedoče keltski, ilirski, germanski, tračanski, grčki, makedonski, škrti, rimski, slavenski, turski utjecaji... Još uvijek postoje prezimena s korijenima galatious obitelji (Gallogræci (1998.)) – Galić Illyrian BukvaNacionalnosti Beuc (1998.) Latini Latinović, Vincentić (1998, ostali spojevi po ilirskim slogovima " Ul Ili " oÿe » – Kožul, Franul (razdvojda), Predojević... Riječi su preživjele one koji su ih koristili. Slavenski narodi Juga (" Sok-Slavics") pirjati u pravom etničkom pot-au-feu, gdje lingvistika pokazuje da su svi dodali svoje sastojke. Povijest ima destilirane mentalitete s više nijansi. Takve okolnosti svakako su izvor mnogih mitova i predrasuda, a naravno da je rat bio konstanta. Ali književnosti, i usmene i pisane, drevne i moderne, po svojim epskim i lirskim oblicima, svjedoče o činjenici da nije sve bio rat i da su ljudski osjećaji koji čine civilizaciju, koja 10 dopušta prevladavanje antagonizama i sukoba, prisutni u Slavenima kao i svugdje drugdje. Obilježen vlastitim iskustvima rata i mira, osjećao sam se posebno zabrinuto zbog toga što sam pokazao kako su slavenski pjesnici Juga reagirali na nedavno ratno razdoblje. Ne samo zato što su bili uključeni u zločine, od kojih su mnogi bili očevici, pa čak i osobne žrtve. Naravno, mogu se naći mnogi primjeri gdje su pjesnici bili poticatelji ratobornih osjećaja, ali osjećao sam se mnogo više zabrinuto za pjesnike čija je reakcija prihvatila načine na koje se psihoanaliza naziva "sublimacija"1]. Od strane onih koji su, na zlo koje su pretrpjeli, osobno ili kolektivno sa svojim narodom, ili od strane sunarodnjaka koji su ih htjeli uključiti u to u ime takozvanih superiornih nacionalnih interesa, radije su reagirali pjesničkom sublimacijom. Ti pjesnici, koji zadovoljavaju moju definiciju sublimizam Balkan, ako su pretrpjeli rat i njegov posttraumatski šok, nije pao 1] Sublimacija je pojam koji je konceptualizirao Sigmund Freud kako bi uzeo u obzir određenu vrstu ljudskog djelovanja (književno, umjetničko i intelektualno stvaranje) koje nije povezano sa seksualnošću, ali crpi svoju snagu iz seksualnog nagona dok se kreće prema neseksualnim svrhama ulaganjem društveno cijenjenih predmeta. Freud ga je definirao u pismu Marie Bonaparte: "Sublimacija je koncept koji uključuje vrijednosnu prosudbu. Zapravo, to znači prijavu na drugo područje gdje su moguća društveno vrijednija postignuća. (...) Sve aktivnosti koje organiziraju ili utječu na promjene su, u određenoj mjeri, destruktivne i tako preusmjeravaju dio instinkta ("Voziodaleko od svoje izvorne destruktivne svrhe. Čak ni seksualni instinkt, kao što znamo, ne može djelovati bez određene količine agresije. Stoga, u normalnoj kombinaciji dvaju instinkta postoji djelomična sublimacija instinkta uništenja. Svrha impulsa je skrenuta: za razliku od neurotičnog simptoma, daleko od toga da uključuje anksioznost i krivnju, povezan je s estetskim, intelektualnim i društvenim zadovoljstvom.

1. Riječ

U Početku bijaše Riječ. Riječ bijaše u Boga. U svakom slučaju

ovo je početak literarne civilizacije što nam omogućava izbje-

ći zamke koje postavljaju aplikacije teorija o počecima jezika.

Ovu raspravu baziramo na najmanje dvjema činjenicama :

1. – Što god da jest ili da bí, Riječ, Logos je već mlađa od

toga što jest ili što bilo jest ili će tek biti ono-jest postojeći, bilo

kao Zakon, bilo kao Uzrok,

2. – Čovjek je po svojoj naravi racionalno biće, ratio je njego-

va istinska priroda.

To je nesumnjiv pronalazak Platonov i otud treba krenuti u jed-

no drukčije poimanje kreacije, ne po lijepom, koje, prihvativši

ratio kao istinsku ljudsku prirodu i samo mijenja svoj karak-

ter, gubi svoju do sada općeprihvaćenu tvrdnju da je ljepota

vječnost. Svjedoci smo transformacija onog esencijalnog u

poimanju lijepog kroz ljudsku povijest, no ovom knjigom

želimo pokazati da i to Lijepo nije konačni doseg estetičkog

bića, nego jedno od načela pri kreaciji estetičkog bića čija je

esencija neiscrpiva i njom se bavi ontologija neiscrpivoga, a

ne teorija lijepog koja se tako pretvara u pomoćnu disciplinu.

No, ovdje smo stigli i do jednog etičkoga problema jer riječ

je bila objektom ne-etičkoga čina. Najveća civilizacijska krađa

odigrala se onog časa kad je božanska istina „U Početku bi-

jaše Riječ“ proglašena vlasništvom ljudske misli. Čiste misli,

hoće se reći. Da li je ta misao uopće bila misao i da li je uopće

bila čista ? Riječ bijaše kod Boga i Duh Božji lebdio je ponad

voda, vele svete knjige. Tad počinje vrijeme, a Bog progovori,

izreče i tako putem Duha svetog pokrenu Riječ i koja prije toga

bijaše kod njega, u njega, bolje rečeno, ili još bolje Riječ bijaše

posebna i bijaše u njega, ali Riječ u svakom slučaju već bijaše

- Bog, ili još bolje, Riječ bijaše odvojena, ali bijaše u njega,

ONA bijaše kao ON što jest, Odvojena, Posebnost, po sebi i za

sebe. Gotovo bi se moglo reći – Riječ i Bog bijahu Jedno koje

je – DVOJE. Misli još ne bijaše. Odnosno ne bi akcije. Bijaše

Duh. Spiritus sanctus. On je lebdio ponad voda. I riječ ne bijaše

u njima, ona lebdješe ponad njih. Stvarnost bijahu vode (tohu

wabohu – aramejski). Spiritus sanctus je lebdio ponad tohu

wabohu. I Riječ u to Dvojstvo ne bí umiješana u to dvoje, a ni

tvarnost – tohu wabohu – ne bi s njima ni njihovo, ne bi ono

treće. Riječ u svom prvotnom stanju tu u ničemu ne bijaše. Ona

samo bi jedna posebitost i zasebitost nezainteresirana za bilo

što i odvojena od svega.

Prema onom što filozofija hoće ne bijaše ni u Duhu koji je leb-

dio ponad voda – stvarnosti – tohu wabohu – mahat tatva . Zato

istina nije prava priroda mišljenja jer tako bí postala pravom

prirodom i ne bi bilo potrebe Istinu proizvoditi. Riječ ne pri-

padaše Duhu. Još uvijek ne bijaše akcije. Riječ ne bijaše iz-

govorena – pokrenuta. Svijet ne bijaše (mahat tatva). Kako je

mogao lebdjeti ponad voda, ponad stvarnosti koja će tek kasni-

je početi svoje postojanje, biti stvorena putem Riječi koja sebe

transcendira u stvarnosti, ali ne i u Duhu koji već jeste i bit će

pokrenut po Riječi. Riječ je prva, ona pokreće Duh na akciju

i transcendira Duh čineći ga – S-Tvarnošću, prije toga lebdeći

nad njom, nad vodama koje još nisu svijet. Ovdje je Riječ ili

Logos ono što stoji iza svega postojećeg kao sklop uvjeta i za-

konitosti koje određuju pojavu i postojanje svega. Da se nisu

stekli uvjeti ne bi Zakon, Logos, Riječ stupila u akciju niti bio

stvoren ili nastao svijet, prije kojeg ne bi bilo Velikog Praska,

prije kojeg nema ničeg osim Riječi koja nije tvar, ali tvori i po

toče stvaranje ide dalje. Da se nisu stekli uvjeti ne bi Zakon,

Logos, Riječ stupila u akciju niti bio stvoren ili nastao svijet,

8 prije kojeg ne bi bilo Velikog. Kasnije dolazi akcija koja traje

sedam perioda. Rađa se vrijeme. Iz čega ? Iz te transcendencije,

a koga drugog nego sebe same. U transformaciji stvarnosti u

svijet, u toj akciji Riječi i Duha rađa se vrijeme. Duh se uvlači

u Stvarnost ostajući izvan njene opne, zavjesa koja skriva osta-

tak stvarnosti oku svijeta. Duh i Svijet stoje na prividu obala te

opne koja razdvaja njih skrivajući Duh Svijetu i Svijet Duhu.

Zato se stvarnost ne mijenja s mijenama svijeta kao ni vrijeme

koje ostaje posrednikom između Duha i Svijeta. Duh Svijeta, s

jedne strane upleten u stvaranje Svijeta, lebdeći zauvijek iznad

 voda-stvarnosti da li je Duh Božji, onaj kome Bog zapovjedi :

„Neka bude ! i ono bi…“ ? Duh Vremena koje se otkači iz Niče-

ga, iz akcije Duha na stvarnost, da li je Duh Božji koji lebdješe

nad vodama u Početku ? To su pitanja na koja možemo od-

govoriti samo posredno, prihvaćajući ili odbijajući mogućnost

postojanja putem nastajanja. Drukčije rečeno, kreacionizam ili

evolucija. No, u oba slučaja, u početku ne bijaše ničeg osim

mogućnosti koja, ipak, bijaše riječ. Da li je ovo apòrija? Da, jer

trebalo bi dokazati da je Bog samo mogućnost prije koje nema

ničeg. Ne, jer trebalo bi dokazati da Bog postoji. Treba li do-

kazivati njegovu egzistenciju? Ne, jer postulati se ne dokazuju.

Šta da se radi? Mi uzimamo Boga, koji je postulat, kao Jedno

koje je Dvoje, kao Dvoje koje je Jedno kao jedinu mogućnost

ako je Logos iza svega i prije svega. Iz ovoga izlazi uplitanje

Boga u inspiraciju pjesnika, u kreaciju poezije počev od Riječi,

Božje sastavnice koja je tvorbena, kreativna supstancija Boga,

Negova mogućnost i moć stvaranja.

U oba slučaja Riječ ostaje neupitna, ona nužno, u oba slučaja,

mora biti prije bilo kreacije bilo evolucije svijeta iz pra-tvari,

što je dovoljno za naš zadatak – ustanoviti tko ili što je Život,

a tko Smrt Riječi. Naravno pod smrću riječi razumijemo njeno

pretvaranje u puko bezživotno sredstvo a pod životom riječi

mislimo njenu puninu, njenu svekoliku, za nas, neograničenu

moć postojanja izvan granica mogućnosti njenog svođenja na

puko sredstvo, njenu nesvodivost na Jedno, njen Život u vla-

stitoj neiscrpivosti vlastitih mogućnosti što upućuje na zaklju-

čak na to da je sfera njenog bivstvovanja u punini postojanja

izvan Svijeta koji je ograničen i podvrgnut Jednom i to svim

svojim raznolikostima postojanja. Riječ je onkraj Svijeta kad

je pri sebi, da li paradoksalno, onda kad pušta igrati sve svoje

mogućnosti i sjećajući se sebe s početka, sebi dopušta kreirati

svoj svijet, često na rubu ponora samouništenja u prozirnom

ledu jednodimenzionalnosti i jednofunkcionalnosti, tj. Zabora-

vu svojeg bića unutar svijeta. Iz samotranscendirajuće akcije

rađaju se vrijeme i život. Jedno po jedno, jedno iza drugog, ali

ne i jedno iz drugog. Njihovi evolutivni putovi su samotran-

scendirajući, danas znamo da tvar može putovati kroz vrijeme

i susresti sebe buduću i sebe prošlu. No, ovaj potonji susret

znači njenu smrt. Duh je njihov agens movens. Njegovo tije-

lo je misao. Ali tome prethodi, nužno, namisao-namjera-Neka

bude i ono bude. On će po tome biti sposoban objasniti jer je

bio sredstvo i proizvođač kojemu pak, agens movens a i agens

spiritus bijaše Riječ. Riječ ne bijaše ni namjera ni Akcija. Ipak,

ona bijaše u početku i od početka, ona bijaše početak oduvijek,

jer „od“ nedostaje. Mjesto nije nepoznato nego je posvemašnje.

Zatim, kako to razumjeti ?

Ako ima početak makar i neshvaćen kao vremenitost jer ne bi,

ne imade još ničega stvorenog i ako Duh, lebdeći ponad voda, a

Riječ bijaše u Boga, može se u duhu hrvatskog govora iskazati

jasnije s „kod Boga“ (chez Dieu), To „u Boga“ (en Dieu) ne

znači i da je Bogu i pripadala, ako je bila odvojena od njega,

bijaše li sastavni mu dio, prije će biti da je Bog njena kvaliteta

supstance, a ne obrnuto. Danas znamo, dijete na svijet donosi

gotovu univerzalnu gramatiku koje nema bez jezika koji je na-

taložena množina, supstanca riječi, jer je gramatika Zakon upo-

trebe Riječi koji vrijedi za čovjeka, ali ne i Božjem djelu koje

10 ima savoju vlastitu gramatiku sa svojim vlastitim pravilima,

pa tako poezija stoji izvan i iznad gramatike stvarnosti jezika,

a ta stvarnost u je sklop mogućnosti, a ne datosti. Ako mu je

pak, Bogu, bila gost, bila mu je na raspolaganju, jasnije reče-

no, ali i manje i teže shvatljivo. Tu postoji višestrukost odnosa

neiscrpivo brojnija nego u onom drugom slučaju i kad bijaše

„kod Boga“. Ta višestrukost upućuje na ne-znanje cjelovito-

sti odnosa. To ne-znanje ostaje zauvijek. Ne-znanje koje ostaje

zauvijek jest – Misterija ako se ne prihvati naše slijeđenje Pa-

reysonove estetičke misli o estetici kao ontologiji neiscrpivog.

Odnos Riječi i Boga je misteriozan i izaziva mističnu misao i

namisao. Neobjašnjiv i neiscrpiv u svim mogućim odnosima.

Dakle, tu ne može biti riječi o Misli . Misao je a posteriori,

ona dovršava, završava, zaključuje stvar koju Riječ Začinje-

Započinje. Misao ne poznaje Riječ, već obrnuto, Riječ poznaje

misao, njenu intenciju i njenu supstancu. Onda kod Boga stav-

lja Duh u pogon – Fiat lux. Riječ, dakle, Misao po tome, jezik/

govor po tome i to su tri obvezatne etape svakog iskazivanja.

Zatim akcija – stvaranje iz ničega, tj. iz mogućnosti koje su u

svojoj osnovi riječi – kreacija po svemu koje je još Ništa. Vri-

jeme kao posredni proizvod kretnje u koju se Riječ stavlja Po

Volji Božjoj ili ako hoćete – po Početku. Misao je već od po-

četka odvojena od Riječi. Riječ nije ni stvorena ni proizvedena

bilo čime, ona bijaše u početku i bijaše u Boga i odnos njihov

bijaše zatamnjen mnogostrukošću odnosa.

Riječ bijaše u Misteriji-Ne-Znanju-Sveukupnosti. Sveukup-

nost nema dna ni središta ni okoliša. Neiscrpivost je ambis u

kojem boravi Riječ. Pri tome Ambis nije prostorna kategorija

već neizbrojivi, neizmjerljivi i neodgonetljivi koloplet odnoša-

ja onog u koga bijaše Riječ s Riječju koja bijaše Posebitost jer

bijaše „u Boga i jer se uzajamno ispunjavahu bivajući jedno

drugom esencija“ . Bog je možda njen vlasnik, gostoprimac,

domaćin, a možda čak i jedna Mogućnost Riječi jer ona bijaše

u njega kao što je žena u čovjeka. Različiti su, ali su jedno,

suprotni su ali su jedinstvo, proturječni su ali jedno po drugom

postoje, svaki za sebe je sve ali onaj drugi ga čini potpunim, jer

tek onda su sposobni biti roditelji, davati život drugom. Njihov

je život misteriozan, neproziran i neiscrpiv. Misterija koja ve-

zuje Boga i Riječ stavlja ih ispred svega, a naročito ispred mi-

sli, akcije, zakona koji će se očitovati kasnije iako je prije svega

i u svemu (logos), zaborava sebe u drugom i sebe po drugom

te naročito odnosa naspram onostranog, metafizisa, onog što

potvrđuje ili negira filozofiju. Riječ ostaje izvan svega toga.

Ona transcendira. Ona prelazi na sebe potonju kroz djelovanje

na svoje objekte, ali ne samo da je bila a nije prošla pa tako –

JESTE U BOGA i tako je neiscrpivo, beskrajno u njega. Ona je

izvan misli, akcije, proizvoda, vremena, ona nema znanja, ona

ima mogućnost, sposobnost, neiscrpivo i ona jest Ništa ovome

što pripada misli – Riječ je uvijek izvan misli – Ona je izvan

Filozofije, filozofiranju ona je nasuprot. Ona je ona koja čini da

bude učinjeno, ona je, dakle prije kreacije i produkcije. Ona je

Misterija i u Filozofiji i u Teologiji. Pri tome Poezija i Filozo-

fija zauvijek su razdijeljene i oduvijek podvojene i sukobljene

usprkos pretpostavljenoj istini da je mudrost u samoj srži poet-

skog bića koje je u svojoj finalnosti forma, unikatna, originalna

i uvjetovana bivanjem mudrog u njoj kao njenog esencijalnog

Tu-Bitka. No Poezija može postojati bez filozofije, ali ne i bez

mudrosti koja još nije filozofija jer nema svog sustava, a Filo-

zofija ne može biti bez Poezije, bez cilja svoje omraze i svog

razloga postojanja. Između njih se nalaze sukob, mržnja, ljuti

boj, ustanak, vječita pobuna sluge protiv nedodirivog gospoda-

ra. Poezija/Riječ uvijek izmiče Misli/Filozofiji jer između njih

je činjenje i tvorenje koji se razlikuju po svršivosti. Činjenje,

Poiesis nije vremenito, ono je od-uvijek i za-uvijek. Produkcija

je vremenita, ona je završiva, svršiva i izvršiva, iako poezijsko

djelo podrazumijeva finalité po kojem, svojim skladom dostiže

ispunjenje po kojem je – umjetnost. Ona je o-stvariva i po-stvariva.

12 Ako Filozofija pokuša promijeniti svijet pretvara se u ždera-

ča svoje osnove – Vremena, misli, akcije, proizvoda, zakona.

Poezija u tome nema ni kraja ni udjela, ona je neiscrpiva jer

iza sebe ima takvog gostoprimca – Boga i njihov misterijski

odnos. Dakle, u Početku je Poezija jer je riječ, a ne misao, pa

tu Filozofiji jednostavno nema mjesta. Riječ ne pripada Misli

jer je Mišljenje samo, iako se ova njome služi da bi ju svela na

Jedno, doduše Apsolut, ali to je već neko drugo pitanje. Misao

dolazi poslije, ili u pozadini otkud podčinjava Riječ, pod-smi-

slom. Proizvod, Misao/Mišljenje je ukralo Riječ, svoje Počelo

i podčinila ga prisvajajući sebi pravo na raspolaganje njome i

tu se ne razlikuje mnogo od teologije. No, da riječ ne pripada

 Mišljenju/Filozofiji nego poeziji dokaz je u tome što Mišljenje

uvijek mora služiti Riječi, služeći se njome, otud apsurd u Filo-

zofiji, eda bi bila pojmljiva otud je i mšljenje apsurd u svijetu,

jer je pobuna u svijetu.

Poezija ne mora biti razumljiva po rečenici već po riječi i od-

nosima unutar riječi i onog riječi izvanjskog što se naljeplju-

je na riječ, niti može biti ikad potpuno iscrpljena u poimanju

njenog spoznavanja, onog što ona spoznaje prije nas. Misao

uvijek mora tesati i kresati riječ, svoditi ju na najmanju njenu

česticu jednoznačnosti, ubijati u njoj njenu pravu prirodu koja

nije kao filozofija, njena prava priroda nije Ratio koji je čovje-

ku prava priroda pa se uspostavlja problematski odnos čovjeka

i stvaranja. Ako je Misao/Razum prava ljudska priroda onda je

čovjek ubojica onog po čemu je nastao. Zato Poezija nije ljud-

ska priroda, ona je njegov među-prostor, između ovosvjetskog

i onosvjetskog, ne pripadajući bićem ni jednom ni drugom, ni-

kom. Dvojna priroda je u Čovjeku, Jezično-Božansko-Mišlje-

nje. Zato Riječ nema dvije forme kako bi htio Platon. Riječ

ima samo jednu formu koja je i njeno biće – Neiscrpivost spo-

znavanja. Transcendirajuću zato… i zbog toga priroda Riječi

je Poezija, a priroda Poezije Igra moći koje posjeduje - Riječ,

ali čovjek nije u Poeziji, on nije Bog i bio bi besmrtan, a mi-

sao koja sebe imenuje poezijom odvoji li se iz Poezije, ubija

u sebi poeziju i vraća se samotna biti čovjekovom prirodom,

lišena Poezije i okončana i konačna u sebi. Misao se u poeziji

završava, fosilizira, lijepa, jasna, koncizna, precizna neaktivna

a ni vječita kao što to nije niti jedna ideja. Zato roman kao igra

ideja, kao industrija prošlosti ograničenog je trajanja kao slika

svijeta, smrtan. Nastaje i nestaje s idejama koje nosi u sebi.

Rekli smo već da Riječ nema dvije forme i da joj pogotovo

mišljenje nije druga priroda nego njen posrednik između Boga

i Riječi. Riječ ne postoji po misli već po sebi samoj i od sebe

same i za sebe samu.

Riječ nije tvar, ali je tvarna, dok je znanost u domeni teorijske

fizike ustvrdila da misao ima svoju supstancu koja nije sup-

stancijalnost u ljudskom smislu poimanja, ni fizikalnog ni te-

orijskog. Čim se objavi ona počinje odvajati iz sebe i od sebe

– misao. Kako može, onda, misao ne biti njena druga forma,

druga priroda ? Jednostavno zbog toga što riječ tada nije više

Riječ, U Mišljenju je Misao koja je derivirala iz Riječi. Ona

više nije ono što je bila u prvotnom obliku proizvevši drugotni

oblik, drugost koja je kao Misao iscrpiva, objašnjiva do kraja

pa tako ne može biti ono što je Riječi njena prava priroda – Ne-

iscrpivost značenjska, Neodredivost bivstvena i Neiskazivost

smislena. Riječ ne može biti imenovana, jer ona Jeste. I ona

jest neimenovanjska. Ona je u Boga koji je u Početku, tj. Nig-

dje, bez središta, bez periferije, bez odredivog boravišta, ona

je u onom Ništa. Ona je također Ništa u tom Ničemu, jer samo

Ništa može biti u Ničemu i imati svoju mogućnost biti bićem

Ništavila koje je Neuništivo. Samo Ništa može poroditi nešto

iz Ničega, iz sebe koje je Ništa jer je nepostojeće, rečeno malo

drugačije. Ona sebe ne može ostvariti ali može ostvarivati i tad

više nije Ništa iako joj je biće Ništa. Njena priroda ne uzima na

sebe drugu formu, jer je sad Nešto koje stvara, a da je Ništa, pa

14 po stvaranju biva Nešto, njena supstanca je mogućnost jedne

 nepokretnosti. Riječ i Misao su oduvijek i zauvijek odvojene,

Poezija i Filozofija su dvije prirode zauvijek nepomirive i nes-

pojive. Zato Misao nema baš nikakve vlasti nad Rječju koja s

Duhom stvara svijet ali zauvijek ostaju daleko jedno od drugog

iako jedno unutar drugog kao mladunče u matrici, ali s opnom

koja ih dijeli od – pobačaja. Zato mišljenje za Duh predstav-

lja onaj međuprostor koji Riječ popunjava između ovostranog

i onostranog u spoznavanju. Dakle iako stvaraju svijet, a ne

proizvode ga, zauvijek ostaju daleko jedno od drugog, Riječ

Neiscrpivo ali transcendirajuće – Duh Neukrotiv ali smrtan u

stvarima.

Riječ ne pripada i Filozofiji jer nije vlasništvo Misli, ideje po-

gotovo. Razliku među idejom i mišlju vidimo u njihovoj stup-

njevitosti i vremenitosti. Ideja je prije namisao koja ne vodi

računa o vlastitoj uvjetovanosti. Misao je zgotovljena ideja.

Svršena u sebi. Misao zna sve o sebi. Ideja sebe ne poznaje

u cjelini. Misao je vremenita, ideja je bremenita. Ideja je bre-

menita, breme joj je Misao. Misao je umrla onog časa kad se i

rodila. Ona će tek poroditi misao a Mišljenje kao njena praxis

okrnjit će Riječ ostavivši najznačajnije njene kredite zamrače-

ne. Ideja je po srodstvu bliža riječi no Misao, ona stoji na pola

puta, kao Buridanov magarac između ideje i Misli. Kao Na-

Misao Ideja nije ni Riječ ni Misao. Ona je slutnja, želja, čežnja,

žeđ, žudi izlazak Riječi u svijet koja zato što je Ništa, a koje je

u Ničemu ma što ono bilo ono je samo jedno Ništa-Boravište

Riječi i ne može ni ući ni izaći u Nešto, pa ostaje u sebi u Boga.

Ne u Bogu. Ne u Dativu ni u lokativu, nema padeža za nju, on

ne stoji jer je stanje, padež za koji je i pitanje da li je ikad posto-

jao iako se naslućuje nešto kao in-ablativ. Dakle, Proto-Logos.

Njemu je ukradeno ono „in“- eda bi ostao ablativom koji se

sve više i više gubi u zapadnim kulturama, a s njim i poezija.

Dakle, To prvotno stanje Riječi. Stanje u kojem je Riječ bila

prije no što će ju misao „preoteti“, prisvojiti samo za sebe i

preodjenuti u Filozofiju pripada po prirodi stvari Poeziji, koja

je, vidimo to kod Pareysona – neiscrpiva – jer je jedno finali-

té, dakle, jedno Ništa. Taj „in-ablativ“ kao forma Proto-Logosa

zatvara krug svetog Ništa-Trojstva. Za Misao tu, sasvim jed-

nostavno, nema mjesta. Njena priroda je „contre nature“ glede

Riječi. Ona pokorava, ubija Riječ transformirajući, odnosno

otimajući od nje njen odsjaj oplodnje, taj odsjaj, obremenjujući

ga, eda bi sama začela. Ona ne može obremeniti riječ, a da ju

ne ubije. Između nje, Misli, kao gotovog čina i Proto-Logosa

stoji namisao, slutnja, žudnja, žeđ za protjecanjem u Vremenu i

Prostoru – žudnja za oživotvorenjem nečega u nečemu što ona

nije – Život iako je Riječ prirodom svojom – Život u svom Sve-

Ništa – u Neiscrpivom. Ideja reflektirajući Riječ obremenjuje

sad Misao svojom sveotvorenošću. Počinje evolucija. Začetak

oplodnje koja je, i kad bude zapisana, već Smrt sama, njena

vlastita smrt. Riječ ostaje izvan toga. Nedodirljiva. Neiscrpiva.

Neodgonetljiva. Filozofija je počinila zločin, krađu, prevarila

nas da bi producirala – Povijest. O, to je tek privid. Riječ se ne

može zaista ukrasti, iscrpiti, ugasiti, odrediti naspram bilo koga

ili bilo čega, čak ni spram Boga. Ona nije nastala u svijetu . U

Boga Filozofija će se uvijek baviti svojim zločinstvom, zato

ima svoju Etiku, ona će nastojati opravdati Privid (p)ostvarenja

Riječi a za to ima Fenomenologiju, ona će uvijek pokušavati

dokazati nužnost svog djela, zato ima Logiku, ona će pokušati

podvalom izvaditi se na svoju lažnu, prividnu, ili radije ukra-

denu prirodu zato ne može ukrasti Estetiku niti ju porobiti niti

učiniti sluškinjom svojom. Estetika je predodređena za budu-

ću kraljicu Filozofijinog plemena eda bi proizvela svijet putem

Metode kojoj je vlasnik – ona ima dijalektiku. Ona nikad neće

u bilo čemu osim privremeno uspjeti jer je konačna, vremenita,

iscrpiva, svršiva, potrošiva i zato ima Historiju, ona će pokušati

reproducirati Proto-Logos – zato ima Znanost. Ali, ponavljamo,

nikad neće u bilo čemu uspjeti, jer nije izišla iz Ništa ni po tome

16 ništa ni za to Ništa. Ono je otpalo od Duha koji je Ništa koje

evoluira i ostavlja svoje vremenske ljušture na svojim mjestima

uspinjanja u nedostupno. Ono ne otpada od Ništa da bi postalo

drugo Nešto. Duh je otvoren i može biti izvršitelj. On je sve-

moćno sredstvo, ali nije Nešto iako jest Ništa. Ništa nikad neće

zaboraviti svoje Nešto, ono Nešto kojim je stvoreno Zato ga

Ništa voli. Zato ga poznaje. Ništa voli svoje Nešto. Ono brine o

njemu, ono se trudi da ga spasi u propadivom svijetu. Njegova

ljubav je najviši stadij njegove vidljive spoznaje. Jer nema sin-

gularnoga interesa, ili radije partikularnog, pohlepnog. Nada

kojom Ništa sebe pokazuje onom Nešto koje je svršivo i smrt-

no kao Namisao stoji između Ljubavi Riječi i Mržnje Misli,

između Poezije i Filozofije.

2. Zašto je Riječ – ljubav ? Zašto je Misao Mržnja ?

Naravno, još uvijek govorimo o Riječi koja bijaše u Boga. Ot-

padajući od Boga Riječ postaje imenujuća. Riječ se zatvara

i počinje činiti i po tome stvarati da bi na kraju proizvodila.

Njeno prvo činjenje je ideja, naum, namisao, pa je utoliko ona

Nada i polu-otvorena, nalazeći se, naime, još uvijek u otvara-

nju, a ne u gotovom stanju, i ne-nastajanju svog prvog bivanja

kad je, budući jednom otvorena Ništa jer je Jedna Jednina i uto-

liko Apsolutna. Tad je bez-vremena, bez-bremena, bez-čežnja,

bez-potreba, jer je u Boga gdje ima Sve i koji je Sve To u isti

mah, Jedno koje je i Troje, ali koje nije u Nebu ni na zemlje što

još-nije-ni-na-margini, ni-u-tekstu-niti-igdje-određeno.

Ono Treće od Troje je Duh. Što je Duh ? Reći da je to sredstvo

znači odrediti ga i zatvoriti u smisao, namjeru, volju, žudnju,

odrediti ga bićem. Bićem čega ? On ne može biti ni Bogom ni

Riječju On je Biće po sebi i u sebi ali ne i za sebe, jer čini za

Boga. Da li je zato neko manjkavo biće ? Ne ! On je izvan Boga,

ali nije ni nijemo sredstvo, ni djelatni Um ni Sve-Moguća Vo-

lja. Njegova priroda može biti samo ondje gdje ništa drugo ne

može opstajati. Jedina „stvar“ takve naravi jest Istina. Duh je u

Izvoru svih istinitih stvari. Što god je u Ništa ili u Nešto, u Jeste

ili Nije jest apsolutno bivstvujuće i jedino kao takvo što ničim

ne može biti nadomješteno, a što može biti jedinim Pokretačem

svega a da nije pokrenuto Žudnjom, namjerom, idejom, mišlju,

voljom, Nešto što je zbog toga i po tome NIŠTA. Kao što su

Bog i Riječ jest Istina i zato Zakon. Ona je prije svega i zbog

toga može lebdjeti iznad voda iako Ništa još Nije stvoreno. Za

čim god tragali, gdje god tragali, što god je vidljivo ili nevidljivo a

spoznatljivo u svemu stvorenom da bi postojalo Jest Istina. Znana

18 ili Ne-znana, vidljiva ili ne-vidljiva, misteriozna ili odrediva,

pozitivna ili negativna, Istina lebdi ponad voda zato što je pot-

puno otvorena, zato što je posvemašnja otvorenost ona, ona je

također jedno Ništa ravnopravno s ona dva Ništa prethodno ci-

tirana. Kad se počne zatvarati pojavljuje se kao Dobro, Lijepo

ili Istinito ili sve troje u isti mah, dakle Sveto, nedodirivo za

razliku od profanog koje postoji po svojoj taktilnosti, zabra-

njenoj, naravski, kao svojoj prirodi. Nedokučivo također kao

i neiscrpivo u ontologijskom smislu. Duh je, dakle, u početku

svega kao energija, Duh/Istina nije Ništa za kojim se traga ili

koje se treba dokazati. On je postulat. On je jedno od tri počela

svega. S njim je jednako kao i s Riječju, dok je otvoren dotle

je i nedodirljiv, neodgonetljiv, svet… Između njega i misli stoji

još neoposredovano stanje, Nada, Čežnja, Na-misao, Volja. Ta

među-stanja su polu-otvorenost između apsolutnog iako otvo-

renog i definitivnog kao zatvorenog, mada apsolutnog koje je

Jedan, kroz ta stanja postoji i povratna reakcija kad Zatvoreno

žudi ono žudi k Otvorenom iz kojeg je izašlo i kamo bi da se

vrati, u svoj rajski zavičaj. No, dok iz početno apsolutno otvore-

nog struji Totalitet koji je po Nadi onaj koji žudi/želi/sanja sebe

apsolutnog u mnogom koje je zatvoreno ono se služi namišlju

a u obrnutom smjeru ono Zatvoreno, Dovršeno (s)tvarno vođe-

no je Mišlju, kao što je Jorge Semprun živeći u Buchenwaldu

živio svoju smrt i sanjao da živi jedan sam, ili radije san-koš-

mar, a san-jajući san-zbilju koja će nadoći nakon 11. travnja

1945.g, te nakon repatrijacije odlazi u sanjani san Pariza da ga

živi kao nadolazak zbilje koja je onaj bivši san. Misao je ta koja

hoće povratak voditi u rajsko stanje, u Djevičanstvo početka

koji to nije jer je bez-vremen. Drukčije rečeno, onaj Trojedni

Apsolut nikad ne raskida sa svojom otvorenošću, s onim što

je proizveo, mada se čini izvan njega, Bog koji se skriva. On

stoji u Izvoru Svega kao Nada i kao Razlog postojanja stvore-

nog, njihova povratna sprega je dokaz bivanja vječnosti. Inače

stvoreno ne bi imalo smisla, a Nedodirivo Apsolutno Otvoreno

Trojedno Ništa ostalo bi bez sebe. Ono ne bi bilo On, onaj JA

SAM ONAJ KOJI JESAM, KOJI SAM BIO I KOJI ĆU BITI.

Ako nije Trojedan. To je njegova priroda za koju se pita da li ju

Bog uopće ima, Dakle ostaje nam još pokazati Boga ! Apsurd ?

Dokazati Boga !? Bog je zaista Apsurd ako nema riječi koja

bí u njega i ako ne bí duha po kojem započe stvaranje. Bog je

Apsurd ako nema Riječi koja je Istina svega. Apsurd, znamo,

živi po pobuni. Utoliko je riječ pobuna protiv Mišljenja u ime

Igranja u kojm jedin postoji kao Sloboda, tj. kao Poezija. Dvoje

smo pokazali, pođimo k Trećem.

Što znamo o njemu ? Prvo svi kažu On. Riječ je u Njega i

on ima Duh uz sebe. I Duh i Riječ su mu na raspolaganju, ali

On nije njihov Sadržatelj, iako jest Stvoritelj ne zna se da li je

to i njima ali jeste Svedržitelj, svemu bivstvujućem. On može

Sve. On je Sve-moć. No, On bez Riječi i bez Duha ne čini

Ništa. Mi poznajemo dvije forme tog Ništa. Ništa koje se ne

može imenovati, jer je apsolutno otvoreno i drugog Ništa koje

je ispražnjeno od Svega. Oni stoje jedno nasuprot drugom. Ni-

šta koje je Apsolut može uništiti Ništa koje je ispražnjeno od

svega. Uništiti ga tako da ga ispuni, da više ne bude Ništa nego

postaje Nešto, Netko, Sve koje je beskonačna mogućnost po-

punjavanja onim što je završeno, stvoreno, završivo, zatvoreno

ili gotovo zatvoreno jer je još uvijek otvoreno nastavljanju po-

punjavanja, uvećavanja, trasformacije, pražnjenja, nastajanja,

rađanja i umiranja, ali ono nikad neće biti ono prvo Ništa koje

je Bog zato što je Bog u Izvoru tog beskonačnog Nešto. Stari

su nas učili da je Bog Nešto što evoluira iz Kaosa u Kronos,

iz Kronosa u Sveopći red, Konstelacije, Svemir . Nitko se ne

sjeća da je postojalo Ništa ispražnjeno od svega ili barem

od Nečega. Da Bog u početku ne bijaše svemoćan pokazuje

njegovo smjenjivanje s vlasti. Naime On bijaše izvan kretanja,

svakog kretanja, kako tvrde Vede. Vlast, Moć ide s Oca na Sina.

Bog je sve moćniji i moćniji da bi na koncu postao Sve-Moćan

20

 podčinjavajući, upijajući, integrirajući moć prethodnika. No, ipak,

on je, usprkos svemu – Potrebit. On treba Riječ, on treba Duh,

On treba Istinu što on sad sobom samim Jeste. Za nas onaj koji

je bio, koji jeste i koji će biti, pa zato jest naspram Svijetu. Bez

Riječi i Istine Bog ne stvara Svijeta. Kasnije ćemo pokazati

kako u odnosu na Istinu u svijetu stoji Istina poezije kao amo-

ralne naspram svijeta otkud izviru i naviru pitanja da li je Bog

dobar kad dopušta ljudsku bol. Ali svijet isto treba tu trijadu jer

po njoj i iz nje postaje i postoji.

Nas ovdje ne zanima treba li Bog svijet iako možemo reći od-

mah da ne treba. On ga uvijek i iznova stvara i rastvara što

svijet doživljava kao samoizmjenu, jer ne vidi Boga, jer mu

je nemoguće Boga vidjeti, Riječ čuti, niti Istinu upoznati. Po

tome Riječ je U Boga i Duh Njegov lebdi ponad voda. Da li se

Bog zatvara boravkom Riječi i Istine ? To dvoje ne odlaze od

Boga, oni u Svijet stavljaju Nešto što je njihova druga pojavna

priroda. Nešto što ovi više nisu jer su zatvoreni u Prostor, Vri-

jeme, Oblik i Djelatnost (Proizvodnju i Potrošnju). Bog, Riječ

i Istina nastavljaju ondje gdje su oduvijek i ne gube svoju pri-

rodu proizvodeći ili bolje – stvarajući, sasvim drugu prirodu

prepunu kakvoće vidljivosti svijetu. Bog, Riječ i Istina nedo-

dirljivi su, kvalitativno neiscrpivi ali kakvoća im je relativna.

Njih svijet doživljava (kakvoće koje su ipak brojne iako su

 kategorijalno-pojmovno jedno). Njih svijet doživljava u paro-

vima Dobro-Loše, Lijepo-Ružno, Moćno-Slabo, Djelatno-ne-

 djelatno, Plodno-Sterilno… Bog je izvan toga. On nije ni dobar

ni zao, jer nije relativan. On nije relativan, ali su mu kakvoće

relativne, ili radije, vektorijalne. One, naime, predstavljaju čo-

vjekov odnos spram Boga a on je osoban. Tu počinje Misao

koja zatim evoluira do Filozofije, koja hoće ovladati svijetom

a ne re-kreirati svijet, kako sebe predstavlja. To dakle nije njen

pravi cilj, re-kreirati svijet. Ona ima tajni cilj, ona hoće Boga

eda bi Bogom postala. Ona hoće, još preciznije rečeno Boga-

Riječ-Istinu. Zato se prvo nastoji domoći Riječi i misli da je u

tome uspjela, kapitalizam joj u tome asistira do krajnosti jer

putem njega ona obmanjuje svijet produkcijom lažnih potreba

kako se Svijet ne bi dosjetio da je Misterija u Igri, a ne u indu-

striji ; točnije u igri njenih kredita, a ne njenih naprava koje se

služe razumom kao sredstvom, a ne kao prirodom čovjekovom.

Riječ kao slugu treba jer je Riječ Gazda Misli i vladar Umu koji

joj služi iako to izgleda drukčije. Um i Riječ nisu isto iako je

riječ umstvena, umujuća. Um je organizator misli, ali tek or-

gan riječi. Misao, domogavši se Uma sanja domoći se Riječi i

ona uspijeva zarobiti jednu od dvije mogućnosti Riječi – Čista

Riječ i praxisom Zaprljana Riječ. Zaprljana akcijom, mišlju,

govorom koji se rađa iz istog mjesta otkud i Poezija iz Jezika

koji nije ništa drugo nego Riječ nataložena u Umu, slojevita

po vremenu, znakovita po strukturi, plodonosna po formi i to

kad se čista riječ uranja/prlja u Akciji, u govorenju. Akciji koja

ima dvije forme – poïésis i tekhnè. Samo u prvoj Riječ ostaje

u svojoj pravoj prirodi – potpuno otvorenom. U drugoj se po-

javljuje u završenoj formi, zatvara se da bi porodila djelovanje

na misao i po tome – govor. Govor se tiče čiste riječi samo

oposredovan jezikom koji treba biti prostotom u kojem čista

riječ može biti pojmljena u svoj svojoj množini kao apsolutni

partikularitet. Poezija je utoliko priroda riječi, a time i u dodiru

s Bogom i istinom. Poezija ne može biti ljudskom prirodom

osim u onom dijelu u kojem treba biti mjestom gdje se susreću

Božansko i Ljudsko, Stvoritelj i Stvarajuće-Stvoreno. Poezija

tek jednim svojim dijelom dodiruje i ulazi u ljudskost, a to ne

znači da je Ljudskost nadmoćnija Poeziji. Ne, ona je samo ne-

što što Ljudskost pokazuje kao nemogućnost da bude u potpu-

nosti poezijom. Ljudskost je tek dijelom nezavršiva, ogromnim

svojim dijelom otvorena, ali ma koliko Ljudskost bila, ako je

dobro, valjano reći Ogromna otvorenost, ona nije to apsolutno,

ona je drugim svojim dijelom Definirana, mišljena, završena i

završiva da bi po prvom svojem dijelu opet iznova bila otvorena

22 novom mišljenju a što se vidi kao historičnost ljudskosti. Ali

ta otvorenost je zapravo i onaj ambis/zatvor duši ako je vjero-

vati Platonu koji nam je itekako potreban, u prvom redu da ne

padnemo u tu istu zamaku s njim. Ljudskost evoluira jer stal-

no strijemi k prvotnoj svojoj prirodi, onoj istekloj iz apsolutne

otvorenosti koju dijelom ima kao svoju prirodu. Čovječanstvo

je bliže Bogu nego Čovjek.

3. Zašto je Riječ – Ljubav ?

Ovdje nam valja zastati i apostrofirati neke stvari, ne zaboravi-

mo, naš cilj je omeđen, usmjeren na bît poezije i s tim ciljem

k’b riječi pristupamo kao bîti poezije i utoliko, budući metodo-

logijski ograničeni i bît i biće poezije ćemo izjednačiti i razliko-

vati od bitka poezije. Bît, znamo, ono što tvori postojanu narav

bića, metodologijski, u našem slučaju mogu biti izjednačeni,

jer radi se o onome što je prije svega, u svemu i nakon svega

u evoluiranju nekog određenog Svega, onom što je u istoku/

izvoru postojanja, u istini koja je to što jeste – izvor, a nije

cilj za dosegnuti/proizvesti, bilo stvorenog, bilo nastalog, bilo

proizvedenog. Bît, pa time i biće Riječi je u tom što je u Boga,

Esencija njene naravi je božanska, Božanska narav bića koje

opstaje, postoji i nadaljuje postojati, evoluirati, ići dalje, mije-

njati svoju bît i svoje biće pa time poezija koja se rađa iz toga

zadobija i ima esenciju nedjeljivu, neotuđivu onome i od onoga

po čemu i čime bi stvorena. Tako dolazimo do pojma, ili radi-

je kategorije bitka koja je u filozofiji nasuprot biću i njegovoj

Bîti neograničena, prazna od ništa koje nije tek ispražnjenost (o

ovome će biti riječi u poglavlju o metafizici), neodređena, jer je

neodrediva, bezsadržajna, jer je sadržaj sâm. Ali, da li je tako

i u slučaju s poezijom, da li je bitak ono što omogućuje posto-

janje svakog bića koje bi prema filozofiji moralo biti sadržajno

određeno nasuprot bezsadržajnom, neodređenom, neograniče-

nom bitku ? Netom smo ustvrdili da je biće poezije, nasuprot

Svijetu Igra, dok je bît Svijeta proizvodnja i njoj kontigentne

akcije i predmeti, tj. Bića. Da li su to i uvjeti opstanku bića

Riječi ? U filozofskom smislu da, odgovor je potvrdan što se

ne bi moglo reći i za slučaj kad je bît Riječi Igra. Čime (se) ona

24 igra, koga ona to pokreće u Igru, koga ona čini bićem kojem je

bît, esencija ta ista Igra ? Da li je biće iz svijeta koji je bitak,

neograničeni, bezsadržajni, neodređeni bitak bez kojeg njemu

samom nema opstanka bića ovoga svijeta isto to biće, s istom

bîti kao i u Poeziji ? Po našem skromnom mišljenju poezija nije

od ovoga svijeta, ni jednim svojim dijelom mada sva u njemu

po sebi-Riječi, ona to jeste, jer njen bitak, ono po čemu postoji

jesu Riječi i nikakve stvari ne ulaze u igru, poezija ne Igra u

svijetu svoju igru kao ples „Djevojčica na žici“ rastegnutoj nad

ambisom spoznaje ili Aske pred Vukom, ili radije njene neis-

crpivosti, neiscrpive esencije, nepotrošivog bića u njegovom

beskrajnoj popunjenosti nikad do kraja iscrpivim spoznajama,

nikad do kraja odgonetnutu tajnu svršivosti poetske forme koja

je ujedno i svoj vlastiti sadržaj. Sasvim suprotno bitku Svijeta

koji je ispražnjen, neodrediv i neograničen na drukčiji način,

uništiv i uništen vremenitošću, unaprijed određen na svršenost

uništenjem koje nije ono Ništa što je Apsolut estetičkog. Ne-

ograničen i neiscrpiv tad nisu istoznačnice. Svijet je neogra-

ničeno popunjem potrošivim, propadivim ispraznostima i zato

je prazan od onoga čime je bît, esencija bića riječi neiscrpivo

puna, oni se odnose kao subjekt i njegova sjena koju proizvodi

Bog. Svijet i poezija se ne dodiruju niti se miješaju, a pogoto-

vu među njima nema mogućnosti nekoj vrsti stapanja u Jedno

što bi htjela Filozofija, no to Čovjeka koji je između ne priječi

da prepoznaje odsjaje esencije bitka nakon što je prvo, što ne

mora biti i vremenskim redoslijedom prvo, protumačio znače-

nja estetičkog bića kao svršene forme, tj. jednosti sa svojom

istinom.

Kao takva Riječ je bitno – samosvojna. Mada je u Boga budući

samosvojna ona ipak nije usuprotstavljena Bogu, ona mu je ra-

zličita utoliko ukoliko je njegova pojavnost, jedna od njegovih

pojavnosti. Da li je to apsurdno ? Biti sam svoja pojavnost prije

sebe samog i biti dio trijade koja je Jedno ? Filozofski logično

odgovor je potvrdan ukoliko se zanemari bît, esencija riječi –

biti u Izvoru Igri u Istini, biti njena bît i biti prije svega.

Imajući to na umu nema apsurda. Bog, moćan sebe sam utjelo-

viti, po Riječi, treba upravo takvu Riječ. Treba sebe takvog. Ri-

ječ, apsolutno otvorena u sebi i naspram svemu ostalom (Bogu

i Istini-nakazno tumačenje ovog slučaja ima svoju potvrdu u

ne tako davnom zahtjevu religijskih ustanova koje su pobrkale

estetičku proizvodnju vlastite etike s onom ljudskom kad je je-

dan bosanski pjesnik eksplicitno ustvrdio nelegitimnost Božjeg

sina a Crkve se uzbudile jer su to tumačile s javno- moralnih

pozicija, upravo tako negirajući same svoju legitimnost ukla-

njajući Riječi „Božanskost“ iz Bića – nije bilo braka koji je

potvrdila i ovjerila Majka Crkva, a iz kojeg je rođen Isus po

Riječi) Riječ se pokazuje kroz Istinu, a skriva u Bogu kojim

tada jest eda bi Bog mogao stvarati i otjelotvoriti svoju ideju,

naum. Pokazuje se, Riječ, u istini, jer ju otkriva, skriva se u

Bogu jer zadobija još jednu Prirodu. Onu u Boga – Božansku,

jer kadra je činiti-da-jest-to-što-nikad-nije-bilo-a-sada-jest.

Biti apsolutno otvoren u sebi znači biti beskonačan u svojim

mogućnostima, biti dovoljan u sebi za sebe i po sebi. Apsolutno

dovoljan jer – Beskonačan jest. Time bi se Riječ moglo misli-

ti kao Tu-Bitak apsolutno dovoljan sebi, u sebi i za sebe i po

sebi. No, tada se rađa apsurd nastajanja po činjenju. Apsolutna

dovoljnost apsurdno traži ono što nije – hoće biti Nečim-Ne-

što-Što-Još-Nije pa prema tome jest-ništa-još-uvijek. No, za to

treba Riječ-Boga. Deus ex-machina je neotklonjiva nužnost za

Istinu Riječi, ali na istinit način, estetički logična etičnost, isti-

nitost, a ne javno-moralna. Zato se tu radi o apsurdu. Život, pa

i život Riječi življenjem svih svojih faza življenja je Apsurd u

odnosu na Apsolut jer je konačan, svršiv u Formi. No Apsurd

dolazi iz Boga i Riječi, dviju pojavnosti Jednoga u trijadi. Ap-

surd je stvoren, rođen i zato drukčiji. Apsurdan. Ali i nužan. On

je negacija svojih počela. Nije logičan. No, utoliko je, njima,

roditeljima kao dijete – mio. Riječ ako jeste, i kad jeste, jeste –

26 ljubav jer je odgovorna za ono što je začela. Naime, tako se

ponaša, brižna je.

Ta ljubav nema uvjeta, ona je bez-uvjetna, jer nije iz koristi,

ako slušamo Kanta kad govori o Lijepom, iako ima svrhu, sebe

samu u svemu svome (zločinac koji je u dramskom tekstu ka-

rakter, omrznut je od publike, no, on je ljubljen od drame u

skladu s dostizanjem razine kakvoće svoje igre) ona nija profi-

tabilna iako svrhovita na netom rečeni način, po svojoj naravi,

bolje rečeno. Što je to što je ona s Bogom s-Tvorila, porodila ?

Bilo što da to jest ono odnosi iz svog Raja ono što ju je po-

rodilo, stvorilo – Boga, Riječ i Istinu. To što je porodila riječ

nije mišljeno, nije s-mišljeno, jer je apsurd i zato je čisto od

promišljenih namjera od bilo kakve promišljenosti. Nastaviti

ovim putom značilo bi tragati za konačnošću, okončavanjem

puta, - za ciljem stvaranja izvan stvaranja, a ne konačnicu koja

čini Formu. Kao da Bog ima stambenih problema, značilo bi

smještati se u ovosvjetsku poziciju nakon što je crta razdiobe

sa svijetom već povučena. Svijet ima samo jedan cilj – vratiti

se svojem rajskom boravištu. Riječ, kao ni Bog, kao ni Istina

nemaju tog cilja, jer u Raju nema Boga ni njegovih stvorova.

Jednom izašli iz sebe, pokrenuti u objavljivanje oni se mogu

samo ogledati u novim mogućnostima koje su beskrajno, neis-

crpivo moguće i moćne.

Da li je to odlazak do sebe ? Odricanje samog sebe ? I da i

ne. – Da, jer jer je to Drugost koja je počela bivati spram sebe

same, spram svoje Prvotnosti, ali i Ne, jer je to Priroda poče-

la, Svijet, da sebe nadaljuje, nastavlja, samostvara, nasljedu-

je, obeskonačuje. I zato je to ljubav. Zato je Riječ – Ljubav. A

ono što riječ koja jeste ljubav zna i može spoznavati najviši je

stupanj spoznaje, Ljubav je najviši stupanj spoznaje, ljubav je

najviši stupanj moći. Ona sebe uvijek i iznova stvara, čini da

ostane slobodna i otvorena u svim svojim beskonačnim mo-

gućnostima i moćima. Ona ne prihvaća svršetak, niti jedne od

svojih moći i mogućnosti. Ono što ona dostiže je vrhunac,

koji je često ekstaza ili katarza shvaćena kao dolazak u dodir

s Bogom. Beskraj, neiscrpivost konačno, njenim su obzorom i

temeljem. Traganje nema kraja, smrt i svršetak nemogući su,

vrhunac beskonačni, nesvršivi cilj. Apsurd se pokazuje kao

Nešto čemu je Apsolutno, tj. Apsolutna otvorenost prava priro-

da, jer je pobuna protiv uobičajenog, banalnog, onog-na-putu-

propadanja-u-raspadivojjti. Ma koliko mukâ to iziskivalo, to

je – Ljubav. Ljubav prema sebi, po sebi, za sebe i u sebi jer

je sve i uvijek jedno Ja, ako je stvoreno i koje se produžava,

nadaljuje, nastavlja se u svom djelu, koje čini odsjajem svog

apsolutnog Bića, što ne vrijedi za ono koje je proizvedeno u se-

riji sa svrhom izvan sebe, u iskoristivosti za nešto drugo. Riječ

ga ne misli, ali ga poznaje. Ona ga voli, najzad, jer se trudi oko

njegovog opstajanja i postojanja, oko njegove Istine, Vječno-

sti i Svemoći. Zato je Riječ – Imperativ. Ne onaj subjektivni i

subjonktivni – Neka bude Svjetlo ! nego izravni, nominativni

– Svjetlosti (Ti), budi ! Prvi slučaj pripada stvaranju i bivanju

po-sredstvu i ne prenosi i stvorenom svoju Božansku autorsku

prirodu kao njegovu djelatnu sastavnicu već kao odrednicu,

razdjelnici, vododjelnicu, što će u teologiji kršćanstva izazvati

uzbunu - Nastao po Riječi, isus prenosi li božansku prirodu ?

Stvoreno je oposredovano. Između Stvorenog i Tvorca ima Po-

srednik, Sredstvo, Izvršitelj – Duh koji je Istina. Tada, tu, Istina

biva relativnom, a u drugom slučaju Istina je Izravno ušla u

Stvoreno i tu ostala da bi ju Riječ mogla uvijek i iznova buditi,

re-kreirati. Svjetlosti budi, i svjetlost jeste, ali i mrak nadaljuje.

Istina je, ipak u svjetlosti, Svjetlost je Istina, a ne Mrak. On

čak nije ni njeno naličje, on pripada svijetu da bi preko njega

Svjetlost bila objavljena i zato ona više nije Bog ni božanska.

Mišljenje nije ograničilo, nije zatvorilo Svjetlost koja ostaje

Ne-mišljenom. I zato apsolutno mogućom i apsolutnoj po mo-

gućnostima i moćima.

Ova druga svjetlost ima božansku prirodu. Ona nije zatvore-

na u sredstvo koje projicira svjetlost i budući usmjereno postaje

28 zasljepljujućom pojavnošću koja onemogućava apsolutnu

sposobnost viđenja. Iza te i takve svjetlosti, ima onaj koji drži

usmjeren snop svjetlosti u svojoj moći i određuje što, koliko i

kakvim će biti viđeno ono što se vidi u pokazanom/osvijetlje-

nom, u pojavnom, To je smrt apsolutnog, filozofskog, u svjetlo-

sti pojavnog, jer rađa se pozadina, u tami, mraku, nevidljivom,

odsječenom od neiscrpivih značenjskih mogućnosti. Jedna mo-

gućnost je iscrpljena i više nema riječi o neiscrpivom, apsolut-

nom, božanska priroda je ukinuta u Riječi, riječ je izgubila sebe

jer više nije ljubav već svrha. Ona nije apsolutna jer stavljena

je u tuđu službu, upokorena i upokojena. Upokorena u svrhovi-

tost i upokojena u svršivost. Utoliko ne može biti riječi o Svje-

tlosti Riječi već njenom zatamnjivanju, ostajanju s one strane

Prirode Bića, u meta-fizisu što stoji iza one prve, subjonktivne

prirode svog imperativa Svjetlosti, budi ! – Neka bude Svje-

tlost ! Postoji po dvama počelima koja su i dvije prirode Riječi,

otvorenost/apsolut – Svjetlost i biće koje je apsolutno – ono

koje Jeste. Ja sam onaj koji Jesam (koji sam Bio i koji ću Biti).

Neposredni imperativ unosi božansko u Riječ jer je bivstven,

jer je Bitak – jer Jest zato što jest jer sam sebe omogućava,

bitak svojemu biću, esenciji. Time je i istina jer nema odsjaja

sredstva, oposredovanje je onemogućeno. Između Istine i Ri-

ječi nema Ničeg da ih stavi u relaciju i tako relativizira. Oni

su Apsolutno u Riječi i k tomu još – oni se apsolutno nalaze u

Riječi, a to znači „Svjetlosti, budi !“ zato što je Istina bez po-

srednika i posredovanja, ona je i znanje onog što ona jest kao

Apsolutna Riječ i kao Apsolut Istine što kao ono što Jeste jeste

– Ljubav, biva i jest Ljubav koja zna, koja je vrhunsko znanje,

Apsolutno znanje jer je po Apsolutnom i apsolutnoj otvoreno-

sti. Ta Ljubav je najviši mogući stupanj spoznanja Istine. ( Što

ne znači da je tzv. Ljubavna poezija najviši domet poezije. )

Nova priroda Riječi ovim činom jest Ljubav, naravno shvaćena

ovako, a ne svedena na onu s erotičnom sastavnicom ili podlo-

gom ili počelom, a to će i od filozofskog (spoznajnog i etičnog,

a naročito estetičkog) i od poietičkog tražiti nove sustave ka-

tegorijalno-pojmovnog aparata. Dakle, tako pojmljena Ljubav

nije i objašnjena jer, naprosta, ona jest – neobjašnjiva zbog svo-

je apsolutne naravi ali ne i nepodložna OBJAŠNJNJU/ TUMA-

ČENJU, neiscrpive naravi, spoznajnosti po svojoj apsolutnosti

bivstvovanja u Apsolutu. Riječ voli i misao i Mišljenje, usprkos

tome što su one mržnja na riječ koja je potpuno slobodna tek

u poeziji. Naime, Misao i Mišljenje uvjetno vole riječ, onda

kad služi Jednom. Utoliko nema bezuvjetne uzvratne ljubavi,

obostrane ljubavi još jasnije rečeno. Radi se o dvije vrste oblika

ljubavi, pa i o dvama bićima ljubavi, ne o dvama spolovima,

niti o dvama polivima, niti o muškom i ženskom, niti o pozi-

tivnom i negativnom, već točno o dva bića, koja bi se moglo,

kad bi bila, ta bića tjelesna psiho-somatski strukturirana bića,

držati za dva - Ja.

30 4. Misao je mržnja na riječ

Danas više nema sumnje, gramatika, univerzalna gramatika

ljudskog roda, stvaranjem je ucijepljena u ljudski um. Da li

samo u um, to je već drugo pitanje ili samo u umnu sposobnost,

kao jedna od mogućnosti uma – mišljenje. Naime, osjećanje,

ćutilnost više ne pripada samo ljudsko-životinjskom nervnom

sustavu. Sentiment je mjesto gdje se misao i tvar, tjelesna tvar,

s-tvarno sljubljuju u ono što je bitno ljudsko, što je život u cje-

lini – misao i osjećanje. Ovdje se razumiju, također i različite

 meta-kategorije:  predosjećanje,  su-osje-ćanje,  sjećanje,  smi-

šljanje, pro-mišljanje, pre-mišljanje, iz-mišljanje, na-mišljanje,

 do-mišljanje putem kojih čovjekova aktivnost sebe objavljujju-

ći objavljuje čovjeka, čovjekovu esenciju i njenu prirodu, ratio

+ sensus. Tim činom, tom činjenicom, čovjek se od bića dviju

mogućnosti pretvara u nikad završivo biće koje je jedno Jedno.

Osjećanjem se otvara Riječi, umom Istini, kao cjelini – Bogu

kojeg treba tražiti u apsurdnoj frakciji koja je otkrivena anali-

zom, provjerom, Einsteinove teorije relativnosti, tj. Na onom

mjestu i u onom času koji još nije vrijeme već njegova frakcija

gdje i kad, i u kojoj započinje Svijet – Stvarnost kad se zbiva.

Kad se iz Ne-bilog kreće u povijesnost i između tog dvoga je

ONO JESTE. Ondje gdje započinje privlačenje vidljivog svije-

ta od mnogo jačeg ali nevidljivog svijeta. I to ondje i kada ne-

staje anti-tvari. Tu je Bog. Tu boravi neiscrpivo i neobjašnjivo,

u tom rascjepu, apsurdno, jer moguće svršivo po otvorenosti

 mogućnostima. Otud izlazi Stvaranje i otud dolazi Stvoreno –

Svijet. Tu i tada Riječ nezaustavljivo obnavlja svoju Ljubav

kao svoju pravu Prirodu. Nije potrebno naglašavati da pod lju-

bavlju mi ne mislimo žudnju za posjedovanjem onog drugog,

različitog i podatnog, već brigu, skrb, privlačnost, ekstatičnost,

spram sebe same u onom od i iz Riječi Stvorenog. Ljubav je

uvijek jednosmjerna. Usuprotstavljena ljubav nije moguća kao

Ljubav. Tad je ona Ne-Ljubav. Katkad žudnja, katkad Mišljenje

objekta. I kad je ljubomora, ona ljubi. Kao žudnja ona jest žud-

nja za povratkom u prvotni Raj iz kojeg je nepovratno izašla.

Izašla kao Mišljenje jest nastojanje da se to rodno mjesto – Po-

kori, da se njima ovlada i uvuče u sebe da bi se popunila pra-

znina nastala spomenutom frakcijom apsurdnog otpadanja od

Boga koji nadaljuje, odlazi od tog mjesta i momenta, pojavom

Boga na sceni – JA JESAM ONAJ KOJI JESAM (koji sam bio

i koji ću biti -ja sam vrijeme drugim riječima, ubrajajući sve

kontigente entitete) - U Svemiru to fizika vidi kao zakrivljenost

Svemira istočkanog crnim rupama gdje se zaustavlja, nestaje

vrijeme, gdje se spajaju tri vremenske dimenzije u jedno Ne-

Vrijeme, pa uz ostalo postojanjem vremenskih tunela i putova-

njem misaone tvari, novi apsurd, ne-prirode u odnosu na

prirodu moguće putovanje brzinama većim od svjetlosti, dakle

kroz vrijeme, pa su i ljudi koji to mogu – mogući, tj. ljudi čijao

misao može putovati, a budući bili mogući oni i ta mogućnost

omogućava jezik mističnih proročanstva koja nisu ništa drugo

no priroda apsurda da se u isto vrijeme bude svugdje i vide sva

vremena odjedanput i objave unaprijed kao tek dolazeće. Uro-

đena gramatika-Um, u namisli da nanovo prisvoji izgubljeni raj

vraća se unatrag. (Primjer Lijepoga, nikakve poduke u prepo-

znavanju lijepog nema u nekim zajednicama, pa ipak Lijepo se

doimlje njenog člana, primjerice lijepo u Prirodi kojeg se ne bi

kao takvog moglo prepoznati ako se ne bi moglo imenovati, pa

je ime već u umu i ne prošavši čula ostvaruje komunikaciju

estetskog karaktera koja se objavljuje o „primanju-davanju“.)

Odnosno, nastoji se vratiti unatrag i privlačiti izgubljeno iz vre-

mena kojeg nema ili koje barem stoji u svim trima svojim di-

menzijama na istom mjestu u istom vremenu. Tu počinje

uzvratno zakrivljenje, Re-Fleksija Svemira koja nije ništa drugo

32 nego Mišljenje, a ne riječ samo jer postoji i primanje i davanje,

dakle tumačenje relativnosti u svemiru što ne bi bilo moguće

kad bi Riječ postojala prethodno izvan uma. Zato, nasuprot

uvriježenom mišljenju – Mišljenje se ne odljepljuje sa stvari

proizvodeći sebe u procesuiranju svoje volje pokoravanja izgu-

bljenog Raja. Misao, dakle, ne silazi sa stvari no ona iz već

postojećeg uma, urođene gramatike emanira u smjeru Izgublje-

nog Raja Stvari Beskonačne otvorenosti – u Smjeru Apsolut-

nog, Jednog. Dakle, ona je dirigirana, vektorijalna, i zato

ograničena i naliježe, naljepljuje se na stvar koja postoji prije

mišljenja, jer je bila Istina – Duh koji se ovaplotio, opredmetio,

ostvario, očovječio. Misao se bavi predmetnošću s namjerom

da ju pokori, prisvoji. Naravno, postoji zakonitost tog pro-mi-

šljanja. Misao, mišljenje mora stvar shvatiti, pronaći joj izvor,

istinu, zakon koji su, zato što su oduvijek uvijek prije stvari. Ta

misao ne silazi s površine stvorenog da bi se gnijezdila u umu.

Ona izlazi iz Uma, kao sova u sumrak u potrazi za onim što

stoji u tami stvari koja je vidljiva, osvijetljena snagom re-flek-

tora, re-fleksijom, toliko blještavo reflektirajuća da joj je nemo-

guće vidjeti – Istinu – Onostranost, jednostavno zbog toga što

je s one strane, iza vidljivog, kao crna masa/tvar i tamna ener-

gija koji su 6 puta moćniji od ostalog, nama vidljivog svemi-

ra… Misao ne voli taj svoj sad predmet/objekt koji misli. Ona

se ne može roditi na površini stvari i žudjeti za povratkom na tu

površinu. Misao se, zapravo ne može ni odlijepiti, sići s površi-

ne stvari, ako s njom ima odnošaj ona ju mora – penetrirati

inače se radi o pukoj masturbirajućoj akcije oponašanja Mišlje-

nje Misao može doći na stvar, na svoj predmet, nalijepiti se i

prodirati u nju, penetrirati ju ne bi li ju prisvojila, pokorila,

imala i oplodila. Mišljenje ne skrbi o stvari, ona nju ne-voli,

ona nju hoće. To je koitus, a ne Ljubav kojoj po smislu najbolje

pristaje slavenski iskaz „zamilovanje-umiljenje“ što odbacuje

postupanje s tim zamilovanim kao objektom požude. Zato je to

protuprirodan nagon procesuiranja mišljenja. Protuprirodan,

jer hoće dosegnuti – ovladati – Istinu što je unaprijed nemogu-

će sve do onog časa kad se Bing-Bang ne vrati iz svog frakcio-

niranog bivstvovanja, a da bi se to dogodilo moralo bi nestati

onog jačeg, nevidljivog, zatamnjenog, svijeta da li ? A to je Ne-

Moguće jer ondje je Bog. To je sad Apsurd koji se vidi na filo-

zofskoj ravni. Kraj filozofije nije moguć jer svršetak Boga nije

moguć. Mišljenje je nužno – vječno, bez obzira što se svijet

može beskonačno gubiti u novim pojavnostima, svijet je vječan

jer je transcendentan po svojim počelima koja su neistrošiva,

neiscrpiva. Mišljenje, budući da nikad ne može iscrpiti Pra-Po-

čelo, budući da ih ne može napustiti ako želi opstati, a može i

mora jer je urođena otvorenost svijeta, nužno se naginje nad

stvari, nad svijet, naljepljuje na njega, penetrira ga i pokušava

re-flektiranjem re-inventiranjem – re-kreirati. Ona ga može re-

kreirati ali ne i kreirati. Ona ne može drugo do – misliti svijet i

u toj svojoj nemoći ne može biti Ljubav koja pripada, nikom

drugom do, Riječi po njenoj osobnoj prirodi. Zato je ljepota

kontradikcija između vječnosti i prolaznosti, savršenstva i on-

tologije neiscrpivosti – a Lijepo Riječi i Lijepo Misli nikad se

ne mogu susresti kao ni pojavni i nevidljivi svjetovi. Zato je

Misao Ljubomorna na Riječ. Ukrala ju je i bavi se njome kao

svojim objektom. U jednu ruku ona na to ima pravo, kao Ubo-

jica na Žrtvu, jer Žrtva je ono što omogućuje Ubojicu i uboj-

stvo, a misao je moguća jer je gramatika ucijepljena, urođena u

Um, gdje gramatika stvara zalihu Riječi – Jezik i to ulaženjem

u stvoreno, i tragajući za Onim stvarajućim pa može misliti

ama baš sve iako ne može misliti Ništa koje je ne-mislivo jer je

prazno od onog što ga misli. Ona, dakle ne može misliti Apso-

lut jer se ne može nalijepiti na njega pa niti ga penetrirati. Kad

bi misao bila rođena iz pogleda na stvari, kad bi silazila s njih

da bi se gnijezdila u Umu, a Apsolut bi bio ono što nije niti

može biti – Ograničeni, zatvoreni, definirani Apsolut. Misao,

po mjestu iz kojeg izlazi zadobija polubožanske moći, ona ide

u red heroja, ali ne i u red bogova. Zato je njena prava priroda

34 borba, polemos. Nju vodi Mržnja na ono što upoznajemo po

Ljubavi. Zato Poezija i Mišljenje tek prividno vode boj. Boj s

Poezijom, zapravo, vodi Misao a poezija se i ne brani jer je

nedodiriva budući u sasvim drugim prostorima - nedostižna.

Filozofija nikad ne može iscrpiti poeziju, ali bez nje Poezija

ostaje nepristupačna, nepronična. Filozofija nikad ne može pe-

netrirati Poeziju niti rekreirati njen svijet do kraja budući da je

on neiscrpiv. Ono jedino što uvijek učini jest samo mrtvoro-

đenčeko fom, naravno ukoliko ju želi nadići, pokoriti. Pobje-

da Filozofije nad Poezijom nije, naprosto, moguća, jer ne

obitavaju u istom svijetu, ali se poput Boga i Svijeta služe jed-

no drugim.

Poezija, eda bi bila voljena, filozofija, da bi bila – moćna.

Poezija i Riječ imaju odnos koji može biti imenovan Ljubav-

lju. Riječ je počelo Poeziji koja joj uzvraća Ljubavlju za skrb

koju joj posvećuje. Poezija Riječi daje punu, apsolutnu slobo-

du, koja se na realnoj ravni ostvaruje mjerom talenta koji čini

da Riječ sebe ovaploćuje u stvaranju poetičkog bića čija forma

može biti unaprijed dana struktura, ali mora joj sadržajem biti

slobodna igra riječi kao forma. Što Riječ više svojih moguć-

nosti otvara to ju Poezija više ljubi. Tako se njihova ljubavna

igra nikad ne iscrpljuje. Poezija potiče Riječ na oslobađanje

što veće količine svoje energije i stavljanje u pokret što većeg

broja svojih mogućnosti. Čitatelj će u toj igri pronalaziti to više

značenja i simbola što je istinitija igra poezije i riječi, što je igra

Poezije i Riječi misterioznija, tj. što više relacija uspostavljaju

Riječ i Istina, iako se Istina u Poeziji ne tiče riječi na isti način

kao što je to slučaj u Mišljenju. Odnosno ne samo da Istina nije

Poeziji isto što i Mišljenju već ni svojim bićem nisu ista stvar

– Istina Poezije jest njena neiscrpiva i neodgonetljiva igra koja

se objavljuje istinitom u formi, u svojoj svršenosti. Mišljenju

je Istina strogo ograničeni obzor koji ne nadilazi svoj cilj –

istovjetnost postojećeg i mogućeg. Poezija od Riječi traži što

veću raznolikost među postojećim i mogućim eda bi postojeće

bivalo što dublje u Ne-mogućem i time se odmicalo od zatva-

ranja svojih mogućnosti. Mišljenje hoće upravo suprotno. Ono

ne dopušta Riječi nikakvu slobodu. Steže ju u zagrljaj dovrše-

nog, definiranog eda bi ostvarilo ideal Jednosti. Raznorodnost u

Mišljenju Riječi proizvodi Ne-Istinu jer ne može biti – Jednost.

Mišljenje, jednu po jednu, zatvara mogućnosti Riječi nastojeći

Riječ potpuno odrediti i pod-rediti svojem cilju – dostizanju

ideala Svršenosti i Savršenosti Završetka, ispunjenja funkcio-

niranja na način igre bez izvanjske korisnosti. Mišljenje utoliko

više voli (sic !) Riječ ukoliko joj više Riječ bolje i svrsis-

hodnije služi, ukoliko je manje slobodna. Mišljenje voli Riječ

kao Gospodar Slugu. Mišljenje je supružnik Riječi, Poezija je

njen obožavatelj i Ljubavnik. Mišljenje u Riječi ubija - Boga,

Poezija ga budi. Budni Bog je Bog Poezije i Bog u Poeziji, pa

utoliko Riječ nije njegova crkva niti poezija religija. Poezija je

njegovo proljeće, Mišljenje njegova zima. Budni Bog u Poeziji

ima tisuću očiju, on svira svoju frulicu i čini da život treperi

svim svojim membranama. Bog u Mišljenju, Uzročnik Straha

od nedorečenosti, zato je Bog mišljenja Bog koji ne čini već

je načinjen ili još bolje – učinjen. Bog mišljenja je idol, lažni

Bog. On je istina koja se opredmećuje, postaje potrošiva, smrt-

na. Isus, sukladno, nije Bogočovjek nastao po zakonu – Neka

bude svjetlost već po Zakonu – Svjetlosti, budi ! Isusova Istina

nije u Mišljenju, već u Poeziji, tragičnoj, čiji ishod jest vječna

Sreća koja se ne može poistovjetiti s blaženstvom, koje opet

nije puka bezbrižnost ovomašnja. On vodi svoje djelo – Čo-

vječanstvo, ono koje voli Njega i koje on vodi u novi, a ne u

nanovo stvoreni svijet. No, on nije Stvoritelj tom svijetu, on

Ocu sjedi s desna. Poezija u kojoj se Riječ otjelotvorila nije bila

zatvorena. Uskrsli Logos ne završava u povratku u izgubljeni

raj, ne događa se Adamova replika, klon nije uskrsli, ovog puta

stvor s poboljšicama, pa makar i potpuno purificirana i čak po-

mazana. To se Logos preporodio, proširio do u beskonačnost

36 polje svojih apsolutnih mogućnosti. I astrofizika je došla do

saznanja da se svemir neće širiti do jedne određene granice da

bi se tad počeo stezati, vraćati k polazištu i završiti, utonuti u

svoje počelo gdje ga čeka crna, bezvremenska rupa, smrt zvjez-

dana u kojoj nestaje vrijeme u kojem Bog postaje Nepogrješni

Bog koji guta svoju djecu kao nekad Kronos samo sad da bi na

koncu i njega nestalo. Svemir se beskonačno širi, beskonačno

svija u sve novijim i novovootkrivenim dimenzijama-moguć-

nostima. Već se govori o 14 dimenzija. Istina tvrdi da ono što

podliježe broju podliježe beskonačnosti brojanja, a time dolazi-

mo do tajne o Ljubavi između Poezije i Riječi, ona je u njihovoj

zajedničkoj neiscrpivosti dok je iscrpljivanje do potpunog svr-

šetka cilj Mišljenju. Ono se ne može ni ukloniti niti ugasiti jer

je to pitanje Istine, Duha koji je u svemu. Istina nije ništa drugo

do li energija toliko potrebna i Logosu i Bogu i Mišljenju. Što

god postoji iza njega već postoji njegova istina koja ga je pri-

pravila i gurnula u postojanje, što god je postojalo prije njega

bila je Istina koja ga je objavila, što god će postati i postojati

već ima Istinu u svom Počelu koja ga priziva, šalje i održava u

postojanju, u životu.

Zato je Poezija Pjevanje Riječi , a Mišljenje njeno Govore-

nje . Pjevanju nije cilj osvijetliti bilo kakvu Istinu izvan sebe

mada se ona tim sredstvom služi eda bi Igra bila životnija nego

sebe objaviti istinom. Poezija je Istina – Pjevanje Ljepota njene

Istine . Mišljenju je Istina Istovjetnost predmeta Mišljenju,

istovjetnost mišljenja i mišljenog. Ukoliko Mišljeno ne odgo-

vara Mišljenju utoliko gore po mišljeno, ukoliko mišljenje ne

odgovara mišljenom utoliko gore po mišljenje. Oni se nikad

neće zasiti jedno drugog u stalnoj volji međusobnog, uzaja-

mnog pokoravanja. Poezija se svega toga odriče, ona nema

svog predmeta, ona ima svoju slobodu. Ona ne odgovara ni-

kakvoj ni zadanoj, a ni danoj istini. Ona priznaje samo jednu

Istinu – onu apsolutnu – apsolutno slobodnu igru svih svojih

mogućnosti, nikom poznatog broja. Mogućnosti svojih riječi,

jer njoj pripadaju sve riječi. Što više njene riječi jedna drugu

otvaraju to više postaju neobjašnjive, tj. neiscrpive, mada, što

je apsurdno što se dublje u tu igru ponire, mogućnost njihovih

neiscrpivosti narasta, ali postaje sve jasnija, sve istinitija njena

Istina – Igra. Poezija se pojavila kao pjevanje Istine sasvim pri-

vatnog poimanja Istine. Poezija se pojavila kao Pjevanje s glaz-

bom. No, Poezija kao vrhunska Igra Slobode i kao vrhunska

Sloboda Riječi oslobodila je glazbu bilo kakve svrhe u Poeziji

jer poezija je forma što je sublimat ritma, isti odnos kao tvari i

energije, mada je Pjevanje nastavilo živjeti i rađati. Ne treba se

plašiti za sudbinu poezije. Njena Riječ je beskrajno slobodna,

ona ima Istinu u svojoj Igri, Igri svojih Mogućnosti. Ona, budu-

ći da postoji po raznorodnosti nužno mora imati svoju Jednost.

Mora ju imati da bi mogla postojati, da bi mogla biti bićem.

Svoju Jednost poezija će uvijek imati u svojoj formi gdje su joj

na raspolaganju bezbrojne mogućnosti po njenoj prirodi koja

je neiscrpivo slobodna. Ona će po tome uvijek imati priliku za

svoju formu, za svoje biće, nikad isto, uvijek originalno, parti-

kularno. Naravno ostaje pitanje energije. Ali, ono se ne može ni

ukloniti niti ugasiti jer je to pitanje Istine, Duha koji je u Sve-

miru, Konstelaciji Svega. Istina i nije ništa drugo nego energija

toliko potrebna i Logosu i Bogu i – Mišljenju. Što god postoji

iza njega je Istina koja ga je gurnula u postojanje, objavila, što

god je postojalo prije njega bila je Istina koja ga je objavila,

što god će postati već ima Istinu u svom počelu koja ga poziva,

šalje i održava u životu, u postojanju bez obzira na oblik i način

tog postojanja. Ime je uvijek prvo.

Problemi se javljaju upravo zbog toga što su govor i jezik i

pjevanje srodne forme postojanja poezije i mišljenja. Da se

one sukobljavaju upravo u onome po čemu postoje jasno je

kao dan. Mi smo pokazali da, s jedne strane, poezija ne vodi

boj a da, s druge strane, Mišljenje ne igra kad je u pitanju taj

sukob. Poezija traži da riječi igraju a Mišljenje da ih stavi u

38 svoju službu. Mišljenje se u tu svrhu služi formama govorenja

i jezika. Poezija živi po formi pjevanja, s glazbom ili bez nje.

Kad se ta situacija promotri sa stajališta Čovjeka, problem po-

staje očigledniji i potpuniji, odnos spram riječi u odnosu spram

čovjeka dobija drugačije značenje kad se čovjek misli kao Jed-

nost, ali Jednost koja treba Riječ a da bi se pokazala, Jednost

Čovjekova ne može biti potpuna samo putem pjevanja, a ni

samo putem Mišljenja. Svi pokušaji ne mogu uspjeti jer čo-

vjek kao i Riječ hoće biti Jedno Sve – biti potpuno slobodan.

No, niti ga pjevanje koje oslobađa Riječ može učiniti potpuno

slobodnim niti to može Mišljenje. Pjevanje jer ne vodi Igru po

nalogu sebi izvanjskom a Mišljenje jer mu je ciljem pokoriti,

pretvoriti u sredstvo ono što je po svojoj prirodi apsolutno Slo-

boda – Riječ – energija koja se ne da u potpunosti sublimirati.

Čovjek po Mišljenju postaje Gospodar privida Istine. Ne može

nikad zagospodariti Istinom Svega/Duhom koji ga je stvorio.

Tim putem bi u krajnjem slučaju mogao postati Gospodarom

svojim roditeljima, svoje slobode, ali učinivši ju ograničenom/

smrtnom što ga smjesta vraća u stanje iz kojeg je netom izišao,

izgonom ili vlastitom voljom svejedno. Po našem mišljenju

on ostaje u tom ukletom krugu vječitoga vraćanja na početak

circulus vitiosus postaje njegovim vječnim horizontom, a da

on sam ne postaje vječnim. S druge strane, Igrom, činjenjem,

Poezijom, iako se igra s Apsolutom ne može ga učiniti svojom

prirodom, jer tako ne može postati drugo do li Jednost kojom

već jest. Igra u kojoj je uživao činjenjem čini da mu sloboda

i apsolut uvijek izmiču jer bez mišljenja nema akcije kojom

biva održavan. Između Mišljenja i Pjevanja postoji Namisao,

Namjera, Volja koja je automatski dvojba, Misliti ili Pjevati,

na kraju, kad je pjesnik u pitanju, pisati ili živjeti (Jorge Sem-

prun - Pisanje ili život, Gallimard, 1996). Oboje u isti mah u

Jednosti nije moguće jer bi se tako ostvarivale dvije forme jed-

ne Jednosti. Istina, jedna drugu upotpunjuju, ali čovjeka čine

ograničenim. Bez Boga apsolutni čovjek je nemoguć. No, tu

već izlazimo iz okvira svoje teme, Boga ne možemo misliti, ali

ga možemo pjevati. No, Bog nas je izgnao iz Raja. Po pjevanju

samom Božja smo skrb, po Mišljenju njegovim smo robovima.

Prekoračenje jednog ili drugog je grijeh. Govor i jezik služe

zasluživanju oprosta, Pjevanje hoće da se dopadne, svidi, da

zapadne u milost. No, ono je kao Damoklov mač – milost po

ljepoti ili po predavanju – molitvi, umilostivljenju.

Sad na scenu stupaju – Vjera i Nada kao novi pojavni oblici Ri-

ječi iza koje stoji Duh koji ju pokreće. Poziciju Poezije najbolje

iskazuje hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić – „Pjesnici su

čuđenje u svijetu, oni idu svijetom i njihove oči velike i nijeme

rastu pored stvari“. Pjesnik otkriva već stvoreno kroz čuđenje

pred tim stvorenim. On ispituje mogućnosti stvorenog, stavlja

to u brojne odnose, iskušava s ciljem da otkriveno pokaže u

beskonačnosti njegovog postojanja, nema namjeru kao filozof

stvari zatvoriti u njihov početak niti u tom početku definirati

bilo što, on im ne želi staviti „point final“ nasuprot filozofu koji

upravo to čini u ime nadmoći nad Istinom i Logosom. Reče-

no je već da nema stvarne borbe između mišljenja i pjevanja.

Reklo bi se da se ona javlja između tih dviju formi. Unutar

filozofije – Da- Unutar Poezije – Ne. Ako se Polemos shvati

kao sukob mišljenja kojem je cilj – Istina, a ne pobjeda – Smrt,

naravno pobjeda nad Ne-Istinom napredovanje je misli i primi-

canje kraju boja. Povratku u Raj, kraj života se primiče i s njim

kraj Filozofije-filozofiranja barem. To se odvija kroz koncepte

poništavanja prethodnih koncepata/teorija. Filo-zofija napre-

duje preko mrtvih tjelesa bivših filozofijskih sustava. Filozofija

ne samo da je priprava za smrt ona je usmrćenje samo. Unu-

tar Poezije nema borbe osim ako ona nije oblik Igre – agon,

omeđen pravilima koja sam proizvodi u namjeri svršivosti, u

formi, pa time po formativnosti u Pareysonovom smislu. Jed-

na pjesnička škola nadmašuje drugu, skida ju s pijedestala, jer

je budući bila ciljem, postala sada sredstvom, dakle ona ju ne

ubija, ona ju sklanja na drugo mjesto da posluži gledanju,

40 promatranju na višoj razini. Ona je osim toga izašla iz mode,

nije više suvremena, s njom se čovječanstvo podiglo na viši

stupanj pismenosti, s njom je jezik, pa tako i govorenje uzraslo

do većih visina svoje vrijednosti. Jednom stvorena pjesnička

Jednost pjesničkoga djela je vječna. Vječnost je njena priroda

i njena sudbina. Polemos među pjesništvom nije prava priro-

da pjesništva. To joj je samo jedna od mogućnosti što duljeg

boravka na sceni sve do iscrpljivanja svoje forme kao novine.

Aska uistinu nikada ne završava svoju igru pred vukom. Vuk

može biti predstava Mišljenja. Poezija ustrajava u Igri. Da ne

bi završila u Mišljenju koje je njena smrt, kad se čini da su

sve mogućnosti iscrpljene za Logos koji je izabrao svoju Istinu

preostaje Križ . Misao ondje umire, ali Riječ uskrsava u novi

život. Igra se nastavlja. Rane svjedoče. Poezija bez rana nema

svjedoka. Bez svjedoka nema Istine. Poezija/Igra lišena rana

ne može biti čista riječ, koja je to ukoliko je Ranjena Riječ.

Utoliko je bol njen obzor, bol smrti i radost uskrsnuća, agon

poezije, igra Erosa i Thanatosa . Mišljenje može promijeniti

svoju prirodu ukoliko svoje rane pretvori u Nadu- Ona, Misao

može ući u Poeziju i nastaviti u Vječnosti ali kao novo biće koje

se ne rađa iz ubijanja Logosa već iz prosvjetljivanja njegovih

rana. Osjećanje je nužnost Poezije, prvo po ljubavi koju Riječ

ima spram nje, jer ju gura u život, stvara, rađa omogućava da

živi, skrbi o njoj, o čemu smo već dovoljno govorili, po tome

po osjećanju boli svojih rana kojom ju objavljuje. Zato poezija

može uzeti različite pravce/forme iskazivanja svoje esencije/

biti - tragičnost, primjerice. Da li je poezija prinuđena poslužiti

se jednošću koja stoji u Misteriji, nevidljiva eda bi se kad se po-

javi pojavila kao potpuna Jednost. Poput Jednosti njenog glaz-

benog bića. Pokazalo se da i poezija i Glazba uzimaju svaka

svoju vlastitu formu, koje odvojene jedna od druge ne opstaju

kao takve mada završavaju odjeke onog drugog, one druge u

sebi samoj kao podsjećanje na zajedničko podrijetlo, na Dvo-

strukost, Dvojnost koja je u Jednosti. Apsurd ? Ne, Mogućnost

u svojem prvom pojavljivanju – Pjevanje Riječi - rapsodičnost

koja je isto tako i polifonost koliko i tvarnost/povjesnost koja

je pjevana. U glazbi, jednom glazbenom djelu, barem, ima, ako

ne Poezije a ono barem poetičnosti, a u poeziji ako nije glazba

sama jest ritmičnost, bez koje nema poezije, a po revolucioni-

ranju ritma u poeziji revolucionira se i Poezija sama, pa nam

tako Povijest poezije pokazuje da je tijekom tisućljeća bilo tek

nekoliko revolucionarnih transformacija ritma – Homer, Sapfo,

Baudelaire, Celan, Gudelj u Hrvata i na samom početku, na-

ravno, Marul i to je, taj ritam, esencija, srž, bît njenog bića.

Mislimo da se tu radi o Istini koja na taj način može opstati u

Poeziji jer bez Istine poezija nije Istinita niti živa, pa, dakle, niti

moguća. Naravno Istina poezije. Velike promjene u evoluciji i

kretanju poezije, jer ne može biti riječi o povijesti istovjetnoj

po smislu ljudskoj historiji koje nije bilo, možda samo one koje

smo netom spomenuli na platnu ritma i koje su se događale

samo tada kad je u Poeziju ulazio novi ritam, nova muzička

srž poezije. To je ujedno i otvaranje nove mogućnosti Istine u

Poeziji.

U Vječnostiništa ne može umrijeti, pa ni Poezija. Poezija u

svojem prolasku kroz onostrano, koje je takvim ovostranom

prostoru i vremenu Poezija, ne odbacuje svoje umrle prošlosti

kao zmija svlak, iza nje ostaje ona sama ondašnja, sadašnja,

ona nadaljuje istu avanturu. Postoji mišljenje da je sve već re-

čeno. I jest ako je Poezija – Govorenje. Ni jezik nije više isti, ni

Govorenje onda to ne može biti, Riječ pogotovo jer Vječna je

ona u biti u Vječnoj Igri svojih mogućnosti, Neiscrpivih, ne za-

boravimo. Prošlost za poeziju uvijek je jedna njena Sadašnjost

koju ne možemo izjednačiti s Aktualnošću, jer bismo morali

govoriti o svrhovitosti, korisnosti i beskorisnosti poezije. Uzi-

ma li ona novi pravac prateći zakon uvijanja svemira u sebe

kao lijevak morskog puža ? Prolazi li ona bezbrojnim dimen-

zijama istovremeno ili iz jedne se svija u drugu ? Daleko smo

još od odgovora na sva ta i još mnoga buduća pitanja koja će

42 sve snažnije svjedočiti kako o neuništivosti materije tako i o

 beskonačnosti  poezije  koja  svojom  igrom  Riječi  prethodnost

ostavlja na raspolaganje vječnosti. Želimo samo reći da se tu

radi samo o prividu da se poezija i glazba razlikuju u svom po-

čelu. U načelu, radi se o istoj stvari različitih pojavnosti poput

onih Božjih, u Islamu imenovanih stotinom imena minus jedno

nepriopćeno i nepoznato. Naime, misli se da Poezija, pjesma,

mora imati, prethodno, jedno skriveno biće kojim se služi da bi

se pojavila, poput „pjesme o cvijetu“. Budući da je bit poezije

Igra, njeno biće je forma, pa bitak njen može biti samo jezik ili

pak govorenje ako bitak promatramo fenomenologijski. Bilo

koja riječ može biti početak, ali ne i počelo poezije. Naime

Početna riječ priziva one druge riječi u igru koju igraju dok

ne zaigraju svoju formu, riječi koje dolaze po prizivu iz nepo-

jamnog po određenim zakonima i silnicama koje ne poznaje

nitko unaprijed, a mogućnost ima samo uho pjesnikovo da čuje

dok mu se nadaju, nude, svojom ritmičnošću, muzikalnošću,

značenjskim i formativnim moćima i mogućnostima, oduvijek

i zauvijek neiscrpivima. Autor ih dobija na dar iako se one koje

dolaze slažu, kako smo već naznačili, po određenim, unaprijed,

zakonitostima određenim onolikim mogućnostima koliko ih je

pjesnički genij sposoban čuti, osjetiti, prepoznati kao moguć-

nost za gradnju jedne igre do tad neviđene i neodigrane koja

će uvijek i zauvijek, makar ništa o njoj ne znali javiti se kao

poezija, čim ju dotaknemo svojim poetskim čulom, sluhom,

koje je nadarbina kao i ona spisateljska, pa zato je istina da se

ona, Poezija, pojavljuje ili radije, objavljuje po prethodno taj-

nom, nevidljivom i neiscrpivom biću koje je u Boga kao Istina

i Boga i Poezije. Pjesnik ni luk jeo ni luk mirisao, a odgovoran

za njeno rođenje, ili njegovo, za rođenje Bića Poezije. To Bog

govori ustima Pjesnika. Da bi pjesma bila pjesmom, kao poet-

ska tvorba, tj. da bi bila valjana i tako onda nazvana ona mora

biti skladna i unikatna ali nikad iste razine kao ona koja je slu-

žila kao obrazac, ideal, počelo i koja je u Boga. Kur’an veli da

je Knjiga koja je kod nas tek blijedi odsjaj savršenstva Knjige

koja je kod Boga. Ista stvar događa se i s glazbom. Skladatelj

ne oponaša skladbu koja je skrivena u temi „pjesme o cvijetu“

već poput pjesnika mu prvi akord priziva i u sklad stavlja, skla-

da ostale akorde, pri čemu pjesma je, skladba je to bogatija što

je brojnost akorda manja s čime se često ljepodusi složiti neće

jer vole fioriture koje su samo sredstva i što ih ima više to je

opasnost po smrt lijepog u djelu veća. I Pjesniku i Skladatelju,

različita počela podvrgnuta su istom zakonu Jednosti mnogo-

značnog u njoj. Sve je to isti zakon, ista Istina ga zapovijeda

biti i činiti, ona vječita, apsolutna, dakle ne ovostrana koja je

uvijek relativna, stvar. I tu se rađa razlika između Pjesnika i

Filozofa. Iako su obje, i Poezija i Filozofija u vječnoj potrazi

kao načinu postojanja, čak su i istovjetne u toj potrazi kao tra-

žiteljice one su toliko različite. Potraga u objema je oblik vječ-

nog ispitivanja, no, dok poezija sebe nalazi u potrazi za svojim

mogućnostima kojih nikad neće nestati, Filozofija istražuje

svoje razloge postojanja izvan sebe u, s jedne strane ispitivanja

istinitosti što manje relativizirajućoj ali ulovljenog predmeta,

a s druge strane u ispitivanju primjerenosti metode ispitivanja

onom što ispituje eda ne bi prizvane bile suvišne mogućnosti,

one koje nadilaze potrebu Istine, dok u poeziji nema suvišnih

mogućnosti u Jednosti, što ih je više to joj je bogatstvo veće i

vrjednije.

Poezija ne putuje nikamo Ona nikad ne napušta mjesto na-

stanka ni svog pokretača – Riječ. Ona nastanjuje riječ da bi

joj dala mogućnost pojavljivanja u svijetu i potvrdila njenu

vječitu spremnost na beskonačnost u svojem pojavnom obli-

ku. Utoliko pojavno, vidljivo poezije može biti Univerzum,

neograničeni prostor neograničenih mogućnosti postojanja

riječi u vječitom i neograničenom kretanju u sebi. Recepcija

pjesme, poezija primljena u prostore intimne, pripadajuće čo-

vjeku ne poništava poeziju. Poezija u recepciji pronalazi svoj

identitet koji je mnogostruk, za svakog čitatelja drugačiji jer

44 je oposredovan brojnim uvjetima prethodnih iskustava, moći

poimanja, primanja, znanja o riječima, ritmu, oblicima i načini-

ma njihovog iskazivanja svojeg bića. Otud i različita tumačenja

poezije. Te različitosti omogućuju beskonačnost, ali i obrnuto,

beskonačnost neiscrpivosti značenja omogućava beskonačno-

sti razlika u Bićima Poezije, s jedne i ograničenost primatelja

s druge strane. Ta ograničenost podrazumijeva njihovu među-

sobnu individualnu posebnost, partikularitet što je pravi razlog

raznolikosti i prava na to, tumačenja poezije, što nije slučaj s

estetičkim promišljanjem koje ne polazi iz osobnog partikular-

nog stava filozofa estetičara već izvana s ravni stupnja dose-

ga filozofskog koncepta. Dakle, povijest poezije jest povijest

njene recepcije, tumačenja koji se mijenjaju s vremenom koje

boravi u jeziku kao zatvorenom sustavu neiscrpivo otvorenih

značenjskih moći riječi u njemu. Ta vremenitost jezika postaje

smetnja recepciji „stare“ poezije u „novom vremenu“. Poezija

sama ostat će uvijek ona ista – svevremena, ali ne i su-vremena

u svom biću samo će se njena pojavnost mijenjati utoliko što će

narastati i pronicati u veće dubine značenja i spoznaja dolaze-

ćeg vremena usprkos jeziku koji će se mijenjati eda bi vječitost

poezije postala očitija. Jezik koji je dijelom i mišljenje pa time

i vremenit – historičan. Prijevod „stare“ poezije u novom ruhu

od riječi novog jezika neće dati isti rezultat u prvom redu zbog

promjene ritma kojeg nosi njen novi pojavni oblik.

Da je poezija povijesno promjenjiva bila bi i prevodiva i pri-

lagodljiva i preradiva. Novi prijevodi šekspirovih soneta u

osnovi nova su djela. Činjenje se nije moglo promijeniti, pro-

mijenila se njegova (poiesisova) ritmika koja ipak nije ubila

svoje počelo već se pokrenula u sebi u svoju novu mogućnost

neizgubivši svoju bît.

Poezija, dakle, ispituje sebe u onom što je po Filozofiju Ne-

Moguće, u neiscrpivosti. Filozofija, mišljenje sebe ne može

naći izvan definiranog sustava Mišljenja. Sustav/struktura je

životna forma filozofije, dok suprotno tome, za Poeziju je su-

stav - Smrt osobno ako je prethodno zadan pa se poezija slaže

po strukturi kao sijeno po svom stožeru. Konceptualna poezija

nije protu-dokaz ovoj našoj tezi. Ona, Poezija jednostavno is-

pituje sebe u svojoj suprotnosti koja je dokaz njene neiscrpivo-

sti ili beskonačnosti ako se promatra kao prostiranje u jednom

pravcu, odmah iz koncepta ona može prijeći u svoju suprotnost

u kojoj konceptualizacija postaje samo „jedan dan života“ koji

ima svoje – sutradan, činjenje koje je činjeno da bi činjenje na-

stavilo sebe bez ikakvih zapreka. Filozofija ne može tako. Njen

simbol nije samo sova koja izlijeće u sumrak iz uma već i zmija

koja napušta svoj svlak. Iza nje ostaje smrt jedne epohe. Jedan-

put definiran predmet samo je jedna konačnost više u besko-

načnom traganju za ciljem koji uvijek iznova izmiče i pokazuje

nemoć Filozofije da nadvlada ono što vječno ostaje skriveno, a

gdje Poezija obitava u svom nepojamnom obliku, uvijek spre-

mnom na Igru. Filozofija sebe mora uvijek iznova otkrivati da

bi sa stečenim znanjem bila bliže svom cilju – Svom Rajskom

Prastanju. Ona uvijek iznova priprema smrt nečemu. Kraj jed-

nom pojmu, kraj jednoj epohi, kraj samoj sebi. Ona je priprava

za Smrt, jer po konačnosti hoće svladati beskonačnost.

Riječ kao poiesis sebe nudi Životu, isprepliće se s njim u ko-

itusu sanjanog i mogućeg gdje se moguće ogleda kao istinito,

ako je moguće - u pjevanju. Da li je replika pojavnog izvan

poetskog Poeziju se to ne tiče. Ona je sama sebi svoja vlasti-

ta realnost. Mišljenje ne silazi u svijet, ne upliće se u njega,

ona ga – misli i dovršava u mislima. Usmrćuje. Ona je za iza-

brane jer je uvijek u jednoj ravni dok poezijina igra prožima

sve dimenzije, ona sebe daje i onima sa smanjenim moćima

primanja, otud brojni primjeri tumačenja jer sva polazišta nisu

s istog mjesta niti iste razine ni moći tumačenja vođena. Poe-

zija je demokratičnija od Mišljenja. Ona je demokracija sama

mada beskonačno aristokratska po neiscrpivost svog Duha. I

46 najisprazniji duh moći će participirati u Poeziji ali ne i u Filo-

zofiji, zato je Filozofija procvjetala u robovlasništvu a poezija u

slobodi od neke preuzetosti. Tu se poezija i filozofija otkrivaju

bilo kao laž bilo kao istina svijeta. Recimo za Poeziju ta dilema

ne postoji ukoliko riječ u pjesmi ne laže pjesmu, ne dovodi

u pitanje vlastitu bît. Ukoliko je u poetskom djelu ne-istinita,

utoliko je lažna ukoliko čini da poezija umire po njenoj laži. I

laž je poeziji moguća, ali kao kraj poezije ako laže formu. Ono

što je ponos poezije, što manje riječi, što veći broj otvorenih

mogućnosti riječi, savršenstvo jednostavnosti složenog, to je

siromaštvo filozofije koja hoće mnoštvo da bi imala Jednost,

pa i po cijenu kastriranja dijela mnoštva, pretvarajući rečenicu

u riječ.

Priroda odnosa Mišljenja i Poezije je vječita divergencija u od-

nosu na zajednički pokretač – Istinu. Onaj koji hoće Mišlje-

njem dosegnuti Istinu poseže u njeno skriveno biće i hoće njen

identitet, ali mora ga okovati, staviti u lance definicije, svođenja

na jedno, metodu i sebe samog anulirati. Ne-sloboda je njegov

put. Disciplina Mišljenja ne može dosegnuti Apsolut apsolutno

otvorenih mogućnosti jer joj je priroda Razum koji je dvojan u

svojoj osnovi, ima Istinu kao cilj ali istina bez slobode i Totalne

otvorenosti ne postoji. Poezija je također disciplinirana ako se

pod uporno-vječito-dosljednom Igrom otvaranja mogućnosti i

oslobađanja energije što Istina jest razumije dosljedna i besko-

načna igra čija je jedina disciplina/stega poniranje u neiscrpivo.

Praktični um to doživljava kao izmicanje Istini, čisti um kao ne-

moć postizanja Jednosti. Tu Polemos nema što tražiti. Poezija

jednostavno ne boravi ondje gdje stanuje rezon, razum, svođe-

nje na jedno koje caruje, drukčije rečeno, ponovimo s Heideg-

gerom, “ondje gdje obitava pjesnik boravi Bog”. Mišljenje nas

obmanjuje proglašavajući Logos svojim vlasništvom. Logos s

Mišljenjem ima odnos Polemosa, a s Poezijom Ljubavi, barem

dijelom, naravno. Osim toga, Mišljenje da bi se vratilo u svoj

Raj mora biti čisto od svega. Poezija nosi Raj u sebi, voljena

od Logosa i uživa u uvijek što većoj mjeri tu Ljubav – ona želi

i ona jeste – Sloboda.

                                     Canohès, 30/07/2008

48 5. Poezija i etika

María Zambrano Alarcón (Vélez-Málaga, 22. travnja, 1904. –

Madrid 6. veljače, 1991. ) tvrdi da postoje stanovite riječi koje

odjekuju stoljećima a što im omogućuje njihova transparen-

tnost koja im je suština. Time one postaju činjenice odvojene

od svojih autora postajući opća bezlična vrijednost ali zato ak-

tivnog, životodajnog i trajnog smisla, poput Platonove osude

Poezije u Republici u ime morala, što nalazimo i u svetim

knjigama poput moralne osude pjesnika, u Kur’anu, koji lažu,

uvjetno shvaćeno, zbog neistinitog iskazivanja o događajima.

Mi mislimo da se na tom planu i odigrala scena prisvajanja Lo-

gosa od strane Filozofije, u ime morala, pravde i istine. Mi smo

pokazali da se radi o zamjeni teza glede Istine. Istina Poezije

i Istina Mišljenja nisu ista stvar. Istina Poezije, ponovimo, to

je vječita igra otvaranja poezije. Prvo vlastitim moćima, a po

tome čitateljevim, tj. svim ostalim granama mišljenja/filozo-

fije. Istina Mišljenja je zaustavljanje igre netom spomenute i

definiranje identiteta mišljenjem proizvedenih stvari, tj. svla-

čenjem s površine stvari onog vidljivog da bi se tako dobivena

pulpa sadržine mogla analitičko-sintetizirajućim pronicanjem

doći do definicije objekta, eda bi se ukazala pozadina i njena

identičnost s onim pojavnim, ukoliko je riječ o istinitom. Tu

počinje i pitanje morala, morala uopće i odnosa morala spram

istine i mišljenja. Taj i takav, spomenuti čin prisvajanja jedne

vrste Istine kao Apsoluta Istine da bi se eliminirala poezija, da

bi se eliminirala igra poezije kao poigravanje s Istinom dok je

riječ o poeziji i Istini njene igre u čemu nema nikakvog pri-

svajanja, pogotovu ne onog čime se ona objavljuje, pa etika

nema pravo, esencijalnu stvar poezije, vlastitu istinu, različitu

od one koja se sastoji u izvanjskom tretmanu istinitosti iden-

titeta pojavnog i onostranog, kojeg nema u poeziji, proglasiti

imoralnim činom. Imoralan je čin onaj kojeg čini Mišljenje,

jer nije istinit ni apsolutno ni relativno. Igra otvorenih, posve-

mašnja otvorenost, mogućnosti riječi, koje su neiscrpive jer se

nalaze u neiscrpivoj količini međusobnih suodnošaja, jeste pre-

viranje, stalno bujanje svjetlosnih emanacija mogućnosti Riječi

te nikako njihovo gašenje, te je zato istinitost Poezije uvijek

“u i na” svjetlost njeno je biće ono koje ubija tamnu zaumnu

pozadinu izvodeći sve na scenu i blještavu svjetlost pojavnog.

To ubijanje nije obračun s Bogom koji nije u onom ubijenom,

koji nije tama već neiscrpivost svjetlosnog izvora. Poezija ništa

ne skriva, iako je sama izvanjskim uvjetima osuđena na pola-

gani tempo otkrivanja i svlačenja zavjesa sa sebe, ona poka-

zuje svoje izvore, svoje pokrete/previranja, svoje asocijacije a

da sljepilo čitatelja/gledatelja/slušatelja, dodirivatelja općenito

čulnog i misaonog, nije odgovorno. I upravo ta providnost nje-

na je prava priroda, njena moć. Ona ne želi ništa skrivati, ne

čini zagonetke, osim po potrebi poezije eda bi otvorila sebe

u još jednoj mogućnosti, iako njena novost i neponovljivost

nesviklom čitatelju s nedovoljno znanja i sposobnosti prinu-

đuje odgonetati njene do tad neotkrivene kvalitete i mogućno-

sti uvijek i iznova sve složenije i neiscrpivije u sebi i svojem

objavljivanju kao biću u stalnoj evoluciji koju poznajemo kao

moć stvaralačkog autorova genija kojeg vidimo u spajanju nes-

pojivog, privlačenju nepomičnog, povezibanju nepobezibog u

jedno do tada apsolutno ne-moguće postojeće. Što dublje pro-

dire svojim svjetlosno/osvjetljavajućim skalpelom, koji nije

ništa drugo nego čuveni Tiresijin štap , to više svijeta biva

osvijetljeno, obasjano, božanskim svojim izvorom gdje boravi

neiscrpivi Logos , to više je poezija pojavnost a ne zatamnje-

nost smisla svoje igre, no isto tako i toliko više njena genijal-

nost, odnosno narastajuća estetička vrijednost. To se nekome

može učiniti kao miješanje s mišljenjem ili čak istovjetnost,

50 ali poezija ima svoju vlastitu etiku koja proizlazi iz istinitosti

igre, ne i proizvodnje riječi od čega, kad to ustreba ne odustaje

ali ne za potrebe preživljavanja i održavanja ovosvjetskog po-

retka stvari već za zamamnost Igre svojih potencijala, dakle ta

njena etika jednostavno je inteligibilna, umujuća jer uništava

ili otklanja zaumno, tamu bez-umlja pa optužba da se igra gubi

u njemu, u bez-umlju jednostavno ne stoji. Na mah tu opaža-

mo još jedno rodno mjesto morala. Da li je Poeziji dopušteno

služiti se time. Bez dvojbe ustvrđujemo – itekako, ona je tome

čak obvezno prinuđena, jer ono što ona uzima umujući način je

igre neiscrpivih moći njenih a ne definiranje identiteta pojav-

nog i nevidljivog, istinitost konceptualne istine i njena, time,

konačnost dok se ono u Poeziji – obeskonačuje. Ono što nam

je začuđujuće jest upravo ta moć, ta energija, elan kojim poezi-

ja osvjetljava svoju neiscrpivost usuprotstavljenu tami iz koje

vadi sve što joj treba. Vadi li to iz već viđenog, rasvijetljenog,

gubi svoju čar nove kreacije. Etika drži svoju moć u potaji jer

su njene moći ograničene, specijalizirane i strogo usmjerene u

okvirima vremena, prostora, metode i ciljeva. Ona obznanjuje

moralno kao obvezujuće koje to naskoro neće biti jer će se gra-

nice morala pomaknuti ili ustuknuti pred usudom relativnosti.

Njena esencija je potrošiva, smrtna. Moral poezije koja je,

tome nasuprot, u tom smislu imoralne poezije, a i-moralnom

smije biti jer ne otima nikome ništa nego samo baca svjetlosni

snop na ono što etici-mišljenju izmiče, nepovratno. Poezija ne

otima Logos ni Istinu Etici ona ih osvjetljava, razotkriva i čini

potpunijima jer ju ta otkrivenja osnažuju i evoluiraju te čine

potpunijom. Time nam se događa milost Božja, milost da vidi-

mo izmicanje konačnosti u stvarima, Milost Objave i pojavlji-

vanja Nade. Etika, budući bila kćerkom Mišljenja jest utoliko

privatizirani, partikularizirani, alijenirani Moral dodijeljen pro-

branima kao prinuda, a Poezija, nasuprot tome, nudi se – svima

kao sloboda.

No, da ne bi bilo zabune, valja nam ovdje podcrtati da se ovdje

ne događa svodništvo niti svođenje Istine na opću, zajedničku

stvar, zajedničku i Igri i Definiciji . Ovdje se, naprotiv, ta ge-

neralizacija gubi jer Igra nikad ne može biti – Ono-Jedno koje

je u Mišljenju. Svojom raznorodnošću poezija se demokrati-

zira, ali zbog toga ne proizvodi opća mjesta, ako je Poezija.

Iako je njena forma Jednost, pandan onom Jednom u Filozofiji

ona je individualizirana po mjeri svakog onog koji ju prima.

Svaki receptor prima sasvim drukčije biće iste forme koja je

Jednost i po tome bitak poezije, njena vlastita i nedodirljiva

forma. Time, nestankom zajedničkog smisla, općih mjesta za-

hvaljujući igri poezije na vidljivom mjestu njen moral uklanja

s vidljivog mjesta etiku filozofa koja će sutra biti ono što da-

nas još nije a pogotovu ne ono od jučer, jer njeno danas uvijek

iznevjerava i ono jučer i ono sutra. Pitanje morala i moralnosti

u Poeziji jest veoma rigorozno i sudbonosno po – Filozofiju.

Ako dolazi a priori uništava mnoge mogućnosti koje ne nosi

izložene prvom i površnom pogledu na sebe. Ako pak dolazi a

posteriori, uloga etike je drugorazredna jer dolazi iz onoga što

je život već napustio. Logos se već zatamnio u budućnosti. Po-

ezija etičnost ima hic et nunc i to ne kao kruti koncept već kao

životvornu vodu zbivanja igre svojih moći. Platoničari ovdje

osuđuju Poeziju i tijekom Povijesti uspijevaju okupljati brojne

pristaše. Platonska ljubav je ubila ljubav, jer se odrekla brige

za proizvode svog djelovanja (orgazam jednog od zaljubljenih

u svojoj sljubljenosti, primjerice). Ono što je smislila, Platono-

va misao je smjestila izvan života svedenog na Republiku ili

Grad, kao da je mrtvom zakonu dano vladati živim svijetom

i zato Poezija koja se opire i klasificiranju i definiranju međa

mrtvih stvari razbija platoničarsku etiku, smeta joj da nametne

životu carstvo sjena na mjesto životne rijeke koja, istina, čini

da život protječe i otječe odnoseći pojedinca ali čini ga nezau-

stavljivim, nezarobljivim, neponovljivim i neporobivim i tako

najvrijednijim što čovjek, makar i robom bio u ovom svijetu,

52 najboljem od svih mogućih, može imati. Naime, to je način

njegovog opstojanja. Zato je platoničarski pjesnik imoralan,

kvari mladež, kao uostalom i Sokrat , mada s drugim ciljem.

Pjesnik priziva budućnost poezijom, budućnost punu neizvje-

snosti od koje se strahuje, jer nemoguće je unaprijed znati koja

će mogućnost među neiscrpivim moćima Logosa otvoriti svoj

Izvor ulijevanja u rijeku Života. U rijeku koja je, uz to i po

svemu tome, svjetlost koja teče i otkriva tamna, mračna mjesta,

tvrdeći da je u njima skrivena istina. Moral, koji se otud rađa,

dvojan je moral. S jedne strane vlada životom, tamnim mjesti-

ma povijesti i mračnim izvorima moći.

To ne može biti nego i-moralno naspram Poeziji. Zato Poezija

mora priteći, posredno, naravno, u pomoć životu, mora se upu-

stiti u polemos s etikom platoničara. Rečeno je već da Polemos

nije priroda poezije iako poezija živi po nadilaženju onog što

ju ograničava, uskraćuje njenu slobodu. Poezija zato Polemos

pretvara u Igru, koja se vodi na njoj tuđem terenu. Poezija ulazi

u agonalni prostor Mišljenja, ondje gdje Filozofija izriče osu-

de i donosi presude Istini, gdje definira moral koji će već sutra

biti bivši. Dobrim dijelom zahvaljujući Poeziji. No, poezija ne

vodi rat već igra onim što Etika proglašava moralnim stavljaju-

ći to u istu ravan s onim što je po Etici i-moralno pa u igri po-

kazuje skrivene stvari morala, morala koji je uvijek dvoličan, u

momentu kad počinje vladati već je kadaveričan. Socrealizam

je bio pokušaj etike da se skrije u umjetničkom i pokaže etiku

kao identitet poezije. Angažirana poezija se pretvorila u akciju

mišljenja prožetog osjećanjem bijesa. Sve su to strane stvari,

nepripadajuće poeziji. Ironiziranje stvarnosti jedino, dakle, i

donekle uspijeva izbjeći rat, a otvoriti mogućnost pokazivanja

istine u punom svjetlu njenih moći i tu je mjesto rađanja nove

homerijade, koja je nova po tome što ne mistificira svijet, ne

unodi novu idolatriju, naprotiv poziva na otpor i pobunu protiv

svega usiljenog, nasilnog i pokoravajućeg u formi poetskog

sublimizma koji se nakon pariških socijalnih sublimista i cr-

načkog poetskog sublimizma u Brazilu preporađa, evo u Bosni,

Hrvatskoj i Srbiji kao Pjesnički Pokret Otpora.. Zato je i ona

poezija koja se pretvorila u borbu s fosilizirajućom etikom ne-

stala u zaboravu. Bavila se idejama a ne riječima. Prestala je

biti Poezijom izgubivši svoju narav. Zato je nestala iz prostora

u kojem je bila laž poezije iako u službi borbe protiv laži etike.

Programska poezija, angažirana poezija, himnično-politička,

hvalospjevna, prigodničarska poezija i tome slično. Najčešće,

u osnovi, tu se radi o sukobu Poezije s ne-Poezijom. Poezija,

budući bila Istinom igre ne trpi Istinu Mišljenja koja se nameće

kao izvršenje Istine – Pravda. Nju poezija ne podnosi kao ob-

vezujući postupak. Najočitiji pokazatelj tog sukoba je sukob

socrealističkog obrasca stvaranja s tzv. larpurlartističkom poe-

zijom ili hitlerijanskim himnicima. Poetsko biće nikad ne može

biti niti pravdom po sebi, niti činiti pravdu drugom biću jer je

njoj biće ne-pravda, odnosno izvan je relacije pravda-nepravda

koja je od ovog svijeta. Naravno da mislimo ono biće koje po-

stoji jer ono može postojati tek u svojem odnošaju spram nekog

drugog bića.

Poetsko biće čini nepravdu etici jer ju poništava, prostom igno-

rancijom. Pravda u poeziji kao ni istina nije moguća već od

svoje Jednosti u heterogenosti. Ona uvijek priziva nove hori-

zonte svoje pojavnosti, ona sebe opravdava budući bila mogu-

ća samo na račun onog što ona sama nije niti može biti. Već s

Heraklitom stiže stav da biti jest – biti protiv. Zato se etici i

činilo da Poezija može biti korisnim sredstvom pravdi. Nakon

Mišljenja Etika se upustila u avanturu upotrebe poezije koja ju

je, ako je bila poezijom, zbacila sa sebe, ili ako je bila laž umrla

zajedno s ograničenošću pravde. Tu se radi o odnosu Jednosti

i Sveukupnosti bića koje postoji ako jest protiv, a drukčije ne

može niti biti, nasuprot, u odnošaju s onim drugim koje ovom

prvom jeste to isto. Oboje žele biti Jednost. No Jednost ne može

54 apsolutno popuniti biće sobom cijelom bez ostatka, za takvo

što potrebno joj je sve, totalitet koji je Jednost. Prema Herakli-

tu ono što zaista postoji, postoji i kao sklad, harmonija, su-

protnosti koja jednom kad je postignuta postaje pravdom. No,

put vodi kroz ne-pravdu činjenja. Poezija koja je demokratski

sebe dala svima nije time i Pravda jer ju nemaju svi pravedno

danu. Jednima je dano jedno, drugima drugo. Harmonija ostaje

između međusobnih suprotnosti iako nepravda ne nestaje kao

jedan od sadržaja ili načina postojanja Poezije.

Kod Platona, koji također hoće Pravdu u Republici nema to-

talne Pravde bez totalne harmonije svih stvari. Dakle, svih

stvari u odnošaju sa svim stvarima. Ne podsjeća li to na Rat

svih (stvari) protiv svega (svijeta) – Bellum omni contra omnes.

Jer Etika ne može bez Mišljenja, a Mišljenje je Polemos i Mi-

šljenjem jest tek ako se misli drukčije, naročito protiv, što zavr-

šava uništenjem jednog ili drugog usukobljenog. Harmonija

nije i sjedinjavanje, posvajanje suprotnosti, što je nemoguće a

da jedna ili druga mogućnost ne nestane čime nestaje i sukoba,

Mišljenja i postojanja. Platonova harmonija vidi samo jednu

mogućnost pravde, ondje gdje je jedno u općem odnošaju s to-

talitetom postojećeg s kojim neće nitko, kao pravda, biti jedno,

ona će samo biti ugurana u to jedno.

I metoda razumije uspostavljanje pravde kao Ne pravedni, na-

silni čin naspram onoga nad kojim se pravedni postupak primje-

ne pravde vrši. Nešto se mora odreći nečega da bi ono njemu

suprotno bilo pomireno i su-postojalo kao suprotstavljeno u Je-

dinstvu Različitosti. Harmonija/Pravda potvrđuje Jedno, negira

drugo da bi dvoje su-postojalo u skladu, a to je odustajanje od

Istine kao Apsoluta i postaje pravda utemeljena na ne-pravdi

metode. Radi se, dakle, o ne-Istini, jer kao apeyron, biće čija

je esencija nesvršiva, neukrotiva, rekla bi poezija, ima svoje

drugo ime – Laž. I svako njeno predstavljanje je laž i lažno u

sebi jer nije identično nikad sebi niti bilo čemu drugom. Zato

je protivno idealu Pravde. Poezija ne trpi bilo kakve ideale koji

ne bi bili harmonija, dakle, sklad međusobno usuprotstavljenih

stvari gdje se rađa genij. Zato Istina, ovdje, ne može biti druk-

čija nego relativna, prolazna, potrošiva, ograničena, ispražnje-

na od esencije, podložna zatamnjenju, nestanku, ništa drugo

do li odsjaj prolazne Istine, odsjaj koji je i sam prolazan. Već

smo se odvažili reći da ljudsko stvaranje, nasuprot božanskom,

jeste djelomično stvaranje nasuprot prolazne i prolazeće istine,

djelomično jer ne polazi iz Ničega koje ne bi bilo Ono-Božje-

Apsolutno Ništa jer Sve jest neograničeno, neukrotivo, nezavr-

šivo. Čovjekovo stvaranje crpi svoje djelo dijelom iz Boga,

dijelom nije stvaranje već proizvođenje. Zato je ljudsko

stvaranje, što se do sada našlo samo u Kur’anu , tek odsjaj

onoga što je savršeno a da nije Harmonija jer nije ograničeno

Jedno u koje su zatvorene međusobno zaraćene stvari. Nema

apsolutne Harmonije jer Božji Apsolut nije ni integracija su-

protnosti ni njihovo harmoniziranje koje popunjava Biće koje

zbog toga nikad ne može biti Jednost bivstvovanja a sve zbog

toga što u ropstvu drži raznorodnosti. Po Poeziji jest – druk-

čije raznorodnosti su Jednost koja je izišla iz Boga gdje nema

usukobljenosti stvari. Zašto je, onda, Poezija protivnica Pravdi,

zašto ne priznaje Pravdu ? Dijelom smo na to pitanje već od-

govorili. Valja dodati da je Poezija boj protiv Pravde jer joj je

Istinom – Igra njenih vlastitosti, njenih neiscrpivih mogućnosti

koje, te mogućnosti naravno, u međusobno potirućem odnošaju

proizvode Formu- Jednost-Jedno Poezije, jedno koje nije rop-

stvo, niti zatvor usuprotstavljenostima, međusobno potirućim

stvarima koje u Poeziji jesu poticaj jedna drugoj da se pokaže

što neiscrpivijom i sa što većim elanom, tj. što bliže Istini.

Zato, govoreći još uvijek o Platonu, poezija je laž, sveopća laž

koja uvijek izmiče Istini uvijek joj otkrivajući neko drugo lice

Onog časa kad Moral pomisli da je ulovio Poeziju u laži, da ju

je identificirao u istinitosti njene laži, ona je već netko ili nešto

56 drugo po svom neiscrpivom mogućem bitku. Poezija ne gubi

ništa od svoje esencije u istini da se dva puta ne može ući u

istu rijeku. To je Istina po kojoj Poezija čini svoju Pravdu koja

se opire Pravdi Filozofije, Pogotovo Historije. Upravo ta pro-

točnost njena je istina koja je uvijek - Rijeka, pa makar njome

uvijek ne protjecala uvijek ista voda, ali ipak -voda, i ona jedi-

no tako vrši svoju pravdu, zapravo bolje je u odnosu na Poeziju

reći čini svoju Pravdu, jer ona ne kažnjava niti se sveti, ona

samo čini nezainteresirana za okolni svijet. Zato Poezija ima

pravo na tu laž jer Laž jeste i zato što jeste takva kakva jeste

Ona Koja Jeste, Riječ koja je kod Boga. Riječ koja jeste u isto

vrijeme u Dativu i nije u isto vrijeme u Dativu jer ne može

biti podvrgnuta nikakvoj Pravdi ni bivstvujućoj ni onoj još u

nastajanju. Ispitivanje Istine putem Mišljenja posao je etike.

No, često je to trud bez uspjeha i s gubitkom cilja. Tad se u

zbrci mišljenja Istina gubi, bilo u lažnoj Istini (sic !) bilo u dje-

lomičnoj istini. Nasuprot tome, za Poeziju je to uobičajena igra

s predmetom i jednom od njegovih mogućnosti koje se ne iden-

tificiraju po mogućnostima već po objektivno postojećem, pa

etika i mišljenje sebe gube postajući svojom vlastitom negaci-

jom po gubitak identiteta Istine i Pravde. Poezija pokazuje laž-

nu stvarnost koja ju zanima utoliko što treba biti kompletna ili

bolje reći kompletno neiscrpiva u svojem laganju. Laganju po

tome što ono što pokazuje još nije za Fenomenologiju , Histo-

riju, Etiku, Spoznaju, ona je istina intuicije. Zbog toga ni Pla-

tonu ni platoničarima u Islamu ne ostaje drugo do da prognaju

pjesnike i iz mišljenja i iz pjevanja i iz vjerovanja. Averoës ga

se ne može odreći jer on je u potrazi za Istinom u kojoj se ništa

ne odbacuje kao sredstvo, kao iskustvo stečeno na putu k Bogu

dobro je došlo i ono pogansko, kao i kršćansko jer vode k isti-

ni, Bogu. Utoliko koliko je kompletnije Biće biva bliže Bogu.

Poetska igra stvaranja je jedna od cesta koje vode k Bogu. Sje-

timo se puta sufijskih derviša-plesača, „Les Derviches tourne-

urs“ su izravan kontakt Logosa i njegovog Apsoluta, Boga,

Duha i Logosa, koji nikad ne biva izgovoren kao Riječ koja

samu sebe zatvara u svojim mogućnostima čim padne u Jezik,

u svijet. Sjetimo se, Poezija može postojati bez Govora, kao

jedna od bezbrojnih mogućnosti Logosa, ona koja se sluti, koja

je u intuiciji i koja se toliko puta potvrđuje. – Što je starije ?

Kokoš ili jaje ? Pitanje izmišljeno da bi izvrglo ruglu, nepra-

vedno i neopravdano, Mišljenje, što, naime, uopće nije pitanje,

jer Logos kao bilo kao Zakon svijeta, um, riječ, istina uvijek su

prije govora, kojemu još prethode mišljenje i volja, Kokoš je

Logos, on porađa preko jajeta koje je svijet, život onoga što je

uslijedilo onom „Fiat…“ i onda se kao svaki porođeni, stvo-

reni bitak vraća svojem izvoru – Kokoši/Logosu. Naime, ovu

metaforu ne možemo misliti u industriji, u produkciji već

u kreaciji koja je prije produkcije. Kokoš ne nese jaje da bi se

vratila bilo čemu, ona po nešenju jajeta – JESTE ONA KOJA

JESTE – KOKOŠ. Jaje je njena Istina, njen Duh, njena Energi-

ja, njen Elan, potvrda njenog smisla postojanja, njena objava.

To je postulat. Nema nikakvog sukoba između kokoši i jajeta iz

kojeg će se izleći pile koje-još-nije-ali-će-biti-kokoš. Stvaranje

podrazumijeva i Kokoš i jaje, jer više nisu u Boga već u svijetu

za koji Bog skrbi, po ljubavi i stvara mu uvjete opstanka i nada-

ljivanja. Kokoš nije stvorena po jajetu, već po Tvorcu.

Kako se taj problem pojavljuje u svijetu ? Marìa Zambrano veli

da je čovjekov problem manje u njegovoj nekompletnosti nego

u skrivenosti, u zaboravu. Istina je ta koja otkriva skrivenu taj-

nu stapajući sve u Jednost i omogućva da se Jednost prepozna

u svom sjećanju na prvotnu Jednost. Tako znanje skida veo s

tajne, sa zaborava, Tako se Poezija pojavljuje cjelovita na Svje-

tlosti, što ne znači da se iscrpljuje na pojavnom. Naprotiv, nje-

na se Ogromnost, Beskonačnost, Neiscrpivost, nadaju, pružaju

sebe viđenju, spoznaji, u svem svojem sjaju, ali tek tada dolazi

Tumačenje koje je ograničeno individualnošću Tumača. Tako

čovjek Jeste, bitiše, prepoznavajući zaboravljeno koje je maločas

58 bilo Tajnom iza zastora zaborava, zastora koji je raskidala Isti-

na. Ne ona istina koju je pronašla filozofija ubijanje mnogo-

značnosti riječi, već ona istina koja je izvan poezije laž. „Zelen

vjetar u planini“ je objektivno ne-istina, u poeziji funkcionira

kao istina. Sad Filozofija više nema potrebe ponirati u tmine

nesaznatljivog da bi postigla identitet, da bi ispunila Potpunost.

Znanje je postignuto i dostignuto, Vrijeme prestaje biti prepri-

jekom jer je sad znanje svršetka, kraja, potpunosti u Filozofiji.

Vrijeme napušta Biće. Biće više ne može nauditi Istini ni pre-

priječiti put Filozofiji, tj. Tragati za bilo kakvom Pravdom, a

koja bi se poslužila, bilo Duhom/Istinom, bilo Logosom da bi

doseglo Boga. Ta potraga u antičkoj Grčkoj porodila je Razum.

Put je vodio kroz spoznaju Bića, a cilj je bio njegovo osloba-

đanje, stavljanje na istu ravan s bogovima koji, mada nadna-

ravni, upliću se u svijet, ulaze u ljudske živote ostvarujući biće

vječnosti s neiscrpnim mogućnostima. Makar i bili kažnjeni,

iz pukog hira ponekad kao i zbog prekoračenja granice koju

im profanost postavlja pred svetošću koja je bitno drugačija

od one koju će poznavati kršćanstvo. Čovjek nije rob Božji, on

je jednostavno ispod božanskih sila koje su prije igra no sila,

pa zato i bliže energiji koja pokreće Poeziju, Istinu koja je do-

stupnija i neposrednija kao pokretač i izvor poetskog. Zato su

razum i nada na istom mjestu u igri božanskih sila, kao temelj i

obzor. Mnogo je ljudi stvoreno izravnim miješanjem bogova s

ljudima, govoreći još uvijek o Platonu, poezija je laž, sveopća

laž koja uvijek izmiče Istini uvijek joj otkrivajući neko drugo.

Taj politeizam nije ništa drugo nego mnogoimenost Boga, koji

će s kršćanstvom to pretvoriti u Apsolut Logosa, otvorenost

beskrajnih moći njegovih. Koji će metafizici na listi kategori-

jalnog aparata na čelo staviti – Ime, a tek po tome Masku, Mit,

Okultnost i Polifoniju kako to čini Bruno Pinchard u svojoj

Metafici pretjerivanja.

Njihova igra, igra njihovih beskrajnih moći, kao i igra grčkih

bogova jest kreacija u koju ulazi božanska priroda, nasuptrot

pravljenju, izradi, pro-izvodnji-iz-već-postojećeg – tèkhnè što

je okončavanje, po-predmećivanje u potpunu konačnost s nuž-

nim završetkom u svijetu roba, u Geheni rekli bi teolozi. Tu

nestaje nada, tu staju intuicija i razum koji prestaju imati motiv

za pokretanje vlastitih moći. Nit se ima više čemu nadati niti

što više pronicati, jer sve je iscrpljeno. Pravda je postignuta,

stvar i njena suprotnost ne-stvar u potpunom su suglasju – sve

je okončano. Na scenu stupa vrijeme koje će izjesti svoj proi-

zvod, svoje biće, protjecanje u nestajanju. Njegova istina, bića

vremenitosti, puki je odsjaj u kojem se gnijezdi to njegovo

biće kao njegovo vlastito ogledalo. To biće je kontradikcija u

sebi zbog svoje nekompletnosti, a ono čime se razum nadopu-

njuje postaje puki mit. Kao u kazalištu sjena ili u Platonovoj

pećini život se reflektira na stijenkama pećinskim. Zadobivši

tako sebe, u gubitku svojeg apeirona (τὸ ἄπειρον), supstancija

bez granica, „vječita i bezvremenska“ dolazi vrijeme kršćan-

ske nade da će odsjaj biti vraćen biću, esenciji, da će Svijet

postati Rajem. Mitologija i Religija postaju novi, integrirani

izvori, temelji Razuma usuprotstavljenog Rationalizmu kroz

reductio ad absurdum ovog puta sve do dogme ničim potkrije-

pljene, ali, dogodit će se Pravda – Ratio će biti istjeran iz Bož-

jeg okoliša. Čovječanstvo će biti pročišćeno, ali i podijeljeno.

Bogovi, kvalitete Logosa, izvršit će podjelu svijeta pravedno,

na Dobro i Zlo.

Kazna će biti strašna. Razum koji se osloni samo i isključivo na

mit završit će u Geheni, u Paklu. Mit , asociran Vjeri, pojmit

će, dosegnut će Božju milost. Platoničari će očovječiti Prav-

du u Republici koju stvara Razum na temeljima pravde, oslo-

bođen od svijeta laži i njenih sjena. Sav tako stvoreni prostor

pripast će čovjeku koji još nije oposebljen, partikulariziran.

No, to je ipak konkretni čovjek, čovjek kao takav kakav jest,

60 slab i pod prijetnjom nekompletnosti, nesavršenosti, ali na putu

da se oslobodi tiranije mitologije koja zahtijeva od ljudskosti

da žrtvuje ono svoje najbolje – svoju djecu. Takva pravda je

neprijateljska poeziji koja ju izruguje i nanosi nepravdu. Zato

je poezija ne-pravda ali nepravda koja traži pojavu i osvjetlje-

nje Razuma eda bi imala sebi ravnog primatelja – slobodnog

čovjeka. Čovjeka koji je slobodan igrati se svojim razumskim

moćima i to – neograničeno. No, nije sve tako lako prošlo, niti

treba sve biti olako primljeno. Najprije je trebalo smiriti bogo-

ve, ljubomorne i osvetoljubive u svojoj svemoći za koju čo-

vjek nije posjedovao odgovarajuće sredstvo otpora – Razum.

Republika je bilo mjesto gdje su bogovi mogli otpočinuti. No,

ljudi su bili čovječanstvo još jako udaljeno od zajednice indi-

viduuma, posebnih, različitih i nadasve – slobodnih. Ne treba

zaboraviti da su robovi u materijalnom svijetu Republike bili

samo sredstvo održavanje republike, dakle – ne-ljudi. To je još

uvijek samo forma kojoj nedostaje sadržaj – esencija. Čovjek

je još uvijek ovisan i zato tragičan. I danas, iako je Poezija du-

boko uronila u neiscrpivo i odvojila se od tragedije i od glazbe,

vrijeme trageda još nije prošlo. Još i više od toga, suvremeni

traged ukoliko i kad se pojavi stoji kao opominjući svjetionik

na hridini o koju se može slupati čovječanstvo ali i sve više

 individualizirani čovjek kojemu sad prijeti novo zlo – partiku-

larizam u alijenaciji.

6. Pjesnik nije više božanski agent

Pjesnik nije više božanski agent, on je sad čovjek putem ko-

jeg govori – sad već Dobri Bog osobno, najavljen Evanđeljem,

dobrom viješću o nadolasku carstva Božjeg, ali taj isti Bog će

ipak biti posljednji svemoćni Sudac na temelju svoje Pravde u

kojoj se gnijezdi njegova Milost koja Pravda jedina, po milosti,

a ne po razložnosti niti po djelu. Nada ipak postoji, ali na ravni

svakodnevnice to je svijet malograđanina, Kleinbuergera : Was

ist ein Philister ? Ein Holler Darm, voll Furcht und Hoffnung

dass Gott erbarm. – upozorava Pjesnik Goethe . Što je jači

grijeh, jači je strah, i jača je nada u Milost. Slobodna igra stva-

ralačkih snaga u ustroju pravde samo je pisanje diktiranog tek-

sta, pod autocenzurom i nametnutim pravilima. Nasuprot tome,

Poezija igra sve mogućnosti božanstava, ali ona nije pravda

iako je Istina, nije ni pravedna iako je istinita stvoriteljica ne-

postojećeg. Zbog neidentičnosti ona je ne-pravedna, ali je ujed-

no i Obzor koji je Nada jer ono što je bilo nepoznato, skriveno

u tami, izašlo je na svjetlost slobode koja može biti i ubijstvena

u neograničenosti Nade koju budi u porobljenom pravedniku,

ona budi nadu neograničene milosti. Po njoj čovjek ima pravo

i na mogućnost izbora što je već svijet slobode. Zato Logos

izdaje sam sebe u poeziji ako se ne pokaže, objavi u svoj svojoj

golotinji/istinitosti. Da li je to nezakonit čin drugo je pitanje

jer Bog je Milost, a ona je sastavnica Božje, Tvorčeve Pravde

i moći u isto vrijeme, čovjeku ostaje vjerovanje da onaj koji je

uspostavio vječiti red u Konstelacijama, u Sve-Miru, u Koz-

mosu, neće propustiti ostati dosljedan u svojem djelu, ali po-

vijest je diskontinuirana kao i evolucija svemira. Ako poezija

čini nelegitimni akt izdaje ona to čini po milosti Božjoj. Sadržaj

62 pravednosti, njen smisao nije isti. Kazna može uslijediti, ali mi-

lost Njegova je glavna Istina koju logos otkriva čovjeku glede

Boga. Glavna neprijateljica Poezije – Filozofija je tome glav-

nim svjedokom i samo da bi postigla svoj cilj re-integraciju

u Jednost, u Raj, filozofija mora računati na milost jer Moć,

Sila, Nasilje, Tiranija (Mišljenja nad igrom) završit će sasvim

logično u – Tragediji. Logos, podijeljen na Riječ i Razum, lišen

ovog drugog završava u Poeziji koja tad ne može misliti. Bit će

to ono što će najbolje izreći Baudelaire kad poziva na opaja-

nje, ali što sublimizam pretvara u Pobunu, Otpor kad opajanje

posane manira, naslada kao svrha postojanja u zaboravu. I ono

što je opijeno zaigralo na sve ili ništa u stihu prethodno citira-

nog bošnjačkog pjesnika kojeg teologija ne može razumjeti,

jer ona se bavi igrom čudima kao Božanskom objavom, a ne

čudima Igre. Možda je priličnije govoriti o opijanju kad čovjek,

potpuno predan pijanstvu čula lišenih uma osjeća privid oslo-

bođenosti iako biva porobljen iracionalnom. Tad se gubi i Nada

kao Obzor kojeg nema u bezumlju. Bog neće primiti molitvu

koja je, ipak, povratak Logosa u božansko stanje, tog pijanog

čovjeka. Kur’an kaže : Obavi molitvu, kad se otrijezniš !, tj.

kad se očistiš. To je potpuno suprotan smjer očišćenja kojeg

poznajemo kao katarzu. U katarzi čovjek doživljava vrhunac

čiste riječi, otriježnjenje je tek povratak k svijesti o postojanju.

U katarzi Igra je reintegrirala sve mogućnosti logosa, u otri-

ježnjenju čovjek je spreman za otrpljenje Pravde, to je stanje

pred presudu, moguću kaznu, ali, vraća se i mogućnost oprosta,

tj. Nada. Pjesnik u svojoj igri kreacije zaboravlja sve osim Igre

kojoj se jedinoj podvrgava, to znači da sve pamti, jer Igri sve

treba, on ponire sve dublje i dublje u neiscrpivo što nije ništa

drugo nego vlastito uzdizanje sve više i više prema Bogu, ako

je čovjek ispod Boga, čovjek koji je sad pobunjen protiv Ra-

zuma koji mu treba da bi donio svjesnu odluku o preuzimanju

rizika Igre na rubu ponora, protiv svjesne nade lišene sumnje,

a zapravo je to kalkulacija, čisti racionalni postupak, ako nije i

Nada sama jer pjesnik nema pravo biti milostiv, to pravo ima

samo sveorganizirajuće načelo stvaranja forme po kojoj će dje-

lo biti objavljena istina forme.

No, ipak, on ne traži iskupljenje jer ne osjeća grijeh, ali osjeća

strah od promašenosti djela. On ostaje izvan pravde koja nije

pravda forme i, uz to, nije formativna. On je tad potpuno Bož-

je dijete u stanju koje je slično milosti, blaženstvo zaslužene

nade mu je nepotrebno, ono će se vratiti kad ga napusti stanje

opojnosti. No, i bogovi spoznaju ambroziju i bogovi se opajaju.

Pravda i ambrozija su dva sredstva u sukobu, u boju bogova,

stanja Logosovih, za čovjeka koji se po milosti sve više uda-

ljuje od početnog stanja postajući sve veća skrb Božja, Boga

Jedinoga koji ukida jednu po jednu mogućnost koja se obogo-

tvorila i prestala trebati, biti u stanju potrebitosti, u simbolima

Božjih emanacija i prepušta ih čovjekovoj igri bezbrojnim mo-

gućnostima Riječi. Poezija postaje sve moćnija, bogatija dublja

i moćnija, pjesnik sve opasniji po pravdu čistog uma. Pjesnik

ne traži spasa, čitatelj je taj koji traži i nalazi spas u poeziji u

kojoj je pjesnik ludički prekoračio granice dopuštenog po svi-

jetu, koje kao granice postoje i u poeziji, ali sasvim drukčije

naravi, ondje međe postavlja sila talenta, a ne tvarnoga svijeta.

Pjesnik zato igra sve slobodniju igru, ili drukčije rečeno sve

je slobodniji u svojoj igri riječima, i trpi sve jače kletve Zako-

na protiv pobunjenih stvari poretka. On je sve veći pobunjenik

protiv konvencija koje poeziju nastoje pokoriti. Mišljenje je u

pravdi pronašlo novo sredstvo pokoravanja Riječi tj. Poezije.

Pjesnik zato nikad nije lišen nade, on se nje odriče sam, on od

Razuma otima Zakon, Pravdu da bi se igrao s njima pretvaraju-

ći ih u riječi. On je, ako se tako može reći svjesno u stanju bez

nade. On sebe hoće ondje. Iz točke gledišta čistog uma to je lu-

dost, igranje koje nema sebe kao svrhu pa je utoliko i potrebno

da se Razum oslobodi poezije koja mu prividno nije potrebna

što je samo lukavstvo Uma. Velimo, samo prividno, jer Razum

64 također treba ono čega Poezija i Pjesnik imaju u Izobilju pa o

tome niti ne brinu, jer to dobijaju od neiscrpivog Boga, govo-

rimo o svemoćnim sposobnostima igre unutar Logosa gdje će

Riječ uvijek obitavati, čak i onda kad otud Razum ode u svoju

Pećinu iz koje će u sumrak izletjeti sova da bi vidjela ono

što nije u stanju vidjeti na paklenoj svjetlosti spoznaje pojav-

nog otkud poezija ne želi niti mora bježati, naprotiv kamo žudi

iznijeti sve što dodirne, ona ne traži utočišta u svom zaumlju, u

svijetu sjena na stijenkama Pećine.

Sad se Pravda pokazuje kao dvoličnost pojavnog s onim zatam-

njenim licem. Razumu dakle treba smjelost Poezije i zato se

on služi lukavstvom išćući mnoštvo riječi, on traži Igru, svoju

Smrt, ali i Smrt poezije ukoliko joj preotme igru, on traži poezi-

jino stanje opojnosti i opijenosti kao neiscrpnog vrela energije

koja poeziji daje snagu za vječito produžavanje Igre, kao što je

Aska igrala pred Vukom. I David pred Saulom . Nasuprot

Razumu Poezija postoji na taj način, i to zauvijek, što roman

ne može jer idejama kad tad dođe kraj. To stanje bez nade nije

tragično, ono je himnično, mada poezija zapada u vode koje

bespovratno protječu i u koje razum, također beznadno, poku-

šava vratiti svoj hod, vratiti se u istu vodu u kojoj je jednom već

umočio noge. No, on to, naravno, ne može učiniti, jer je dvo-

ličan tj. I on je netko drugi koji po drugi put pokušava kročiti

u istu vodu koja to više nije. Svjestan je da ne može dosegnuti

božanske visine a nepovratno žudi k njima. Poezija je po svojoj

prirodi uvijek tu i Razum ju treba kao zrcalo i kao svjetionik.

Razum u potaji oponaša poeziju. Posjećuje ona mjesta na ko-

jima je poezija već boravila ili na kojim vječno jest (onaj koji

sam bio, koji jesam i koji ću biti, to su moći Boga i Poezije).

Budući nepravdom poezija se neće osvetiti Razumu za tu krađu

počinjenu spram njenog blaga Riječi, jer je neiscrpan njen tre-

zor i neće ni opaziti manjak koji je nastao i koji je uvijek u sta-

nju nadoknaditi čime god hoće – ritmom, slikom, prazninom,

naglaskom, asocijacijom, ponavljanjem što razum ni u snu ne

smije činiti, a poezija će, naprotiv, to doživjeti kao poticaj uve-

ćavanja hrpe blaga, jer prati ju Ljubav Logosa – Boga koji skr-

bi da njegovom plodu ništa ne uzmanjka. Tako će i Nada koja

Razumu nadomješta Istinu, a koja mu uvijek izmiče, mada je

sve sposobniji naslutiti ju ili čak i vidjeti iza svega što mu se

čini vlastitim djelom. Da li je to Poezija sišla u Pakao ? Mi

držimo da nije niti može nestati u, slijedom Tina Ujevića „U

Paklu svoga Raja“ .

Ako i jeste to nije pakao po kazni već po vlastitoj prirodi, vječi-

ta izloženost svemoćnom izvoru rasvjetljenja zatamnjenih mje-

sta svekolikosti. To je Pakao utoliko što Pjesnik koji je konačan

i skončljiv mora vječito igrati igru čiji su izvori neiscrpivi pa

mu valja imati i neiscrpivu energiju igranja iza sebe ili u sebi,

Istinu Vječnosti, Vječnu, Apsolutnu Istinu, a to za biće koje je

ograničeno, partikularno i sad već individualizirano ne može

biti užitak već paklena muka igre na ravnoj nozi sa Sve-Moć-

nim. Pjesnik upoznaje sve pjevanje, mišljenje, muku, žaljenje,

trpljenje, radovanje, zahvalnost, milost, prokletstvo, zna da

laže, ali niti pravde koju drugom niti čini niti ju u drugoga traži,

jer on ne igra na sve ili ništa. Poput Boga on ne baca kockice

pa što ispadne, par ili nepar. Njegova je sudbina prokletstvo,

rekli bismo, kazna u izboru iz neiscrpnog trezora mogućnosti.

No, vrata trezora su zatvorena svakome, odnosno, nisu svako-

me otvorena i zato pjesnik, dostigavši stanje zrelosti poezije ne

može se više pouzdavati u inspiraciju koja će ga s vremena na

vrijeme pohoditi i donositi neočekivane darove. Svakodnevno,

on mora pridržavati jednom već otvorena vrata trezora Riječi

koja je još u Boga, jer i Bog je još tu kao što je bio u Početku

kad je Riječ bila u Boga ili možda jedno s Bogom, sad Logos,

Riječ i Razum.

66 Utoliko igra kao forma stvaranja postaje manje bezbrižna i

sve paklenija jer iz prvobitnih kapljica koje su poput rose

osvježavale jutra poezije sad se otud, iz tog trezora, koji se-

pretvara u arsenal, kad je u pitanju poezija koja je nepravda,

najavljuje pravi Potop Logosovog Apsoluta. Pjesnik je sve

odgovorniji ali i Razum s njim skupa. Etika između njih nije

balans, nije ni rebalans već mjera stvarima na putu potpunog

 individualiziranja  stvari,  čovjeka  koji  će  tek  s  reasocijacijom

Razuma s poezijom moći voditi k individui kakvu Bog želi on-

dje gdje neće biti ni Religije, ni Pravde, ni Muke, ni Ne-Pravde,

niti Muke svakidašnje i gdje će Bog biti neposredno sa svakim

pojedincem koji nije više samo čovjek već prvenstveno Indivi-

dua lišena partikularizma kao otuđenja. Trenutno, na tom putu,

samo ljubav je ta koja može spriječiti trijumf smrti kojom Ra-

zum prijeti poeziji, putem potpunog zaborava, i poeziji i njenoj

nepravdi po beskonačnosti u neistovjetnosti jer je sve original-

nost i jednost. Ali, i ta ljubav je svršiva, iscrpiva, smrtna. Sve

što pjesnik na čas i na čast stvori i stavi u besmrtno stanje u

stvarnosti će skončati, ptica će umuknuti, cvijet uvenuti, svje-

tlost zgasnuti, jer u tom svijetu poezija je laž, privid, pojavnost,

sličnost. No, Razum zna da je sve to, ipak, Mogućnost, i on odr-

žava, podržava i odražava nadu, zato, iako usuprotstavljen poe-

ziji on je taj koji nju treba kao vlastiti obzor bez kojeg će ostati

u tami, bez nade. „Bolje biti pijan nego star“ pjevaju popfolk

pjesnici i pjevači Plavog orkestra iz Sarajeva. Svijet sjena nema

nikakve žudnje. Filozofija otvara pogled na taj svijet, otvara i

sama oči, upire pogled u Smrt, Poezija je, međutim, jedina koja

donosi utjehu i budi nadu i njenu istinitost. Logos postmoderne

ne može bez to oboje, baš bez to dvoje, mada se mišljenje na-

stoji zavarati gomilanjem stvari, uvećavanjem mase proizvede-

nih stvari da bi se skrilo beznađe koje stoji sad nasuprot poeziji

koja tješi odričući pravo postojanja takvoj pravdi. Čovjeku, na

kraju, ostaju u ovom svijetu samo dvije stvari, Smrt i Opojnost,

ali obje su već s one druge strane, „au-delà“, u onostranom

izuzev ako se ne pobuni. Poezija zna da nema Pravde s ove

strane života koje ju se ni ne tiče i ona zato čini da riječi, koji

su iza svega i u svemu, igraju svoju pravdu koja je ovosvjetskoj

ne-pravda. Ona čini da riječi bivaju sve plodnije i sve moćnije,

da se igra što prisnije sljubljuje s Božjim vrelima koja bujaju

iz onostranog, jer Istina je izvor, a ne cilj. Za to vrijeme, život

pak, prelazi u ludovanje ljudskih, kakvih takvih moći. Sila. Ra-

zum u njih uvodi pravdu da bi ih pokorio, doveo u red iz kojeg

se ne može istrgnuti po svojoj biti jer nered je smrt i Razuma

i Pravde što je glavna zadaća filozofije, priprema živućeg za

smrt. Razum, svodeći život na Jedno, priprema ga smrt, jer je

to jedini način da sve bude tek Jedno. Smrt je konačna pravda,

uništenje svega što se odbija pokoriti obrascu. Pax Romana

je sve što filozofija može učiniti, apsurdno u potrazi za živo-

tom. Ona može uvesti smrt kao vladara, umiritelja. Da li to

Poezija poučava život za boj protiv smrti ili za privikavanje na

smrt ? Život popunjavaju brige, zebnje, depresije, muke, tira-

nija volje i razuma, lista neslobode je duga. Život je nemoćan

protiv svega toga ako nema igre slobodnih sila u prostorima

izvan okoštalih normi, izvan strukture. Filozofija nije smisli-

la ništa bolje od izgradnje sustava mišljenja kao otpor smrti i

tako usmrtila bujanje, vrijenje, klijanje novog života, odnosno,

započela nauk pripreme za umiranje. Taj sustav mišljenja, da-

kle, na koncu, ne može biti ništa drugo do li uzlijetanje sove u

sumrak. To što filozofija bdije uvijek i nad svime to bdijenje je

uvijek nad ponorom tmine, na onom istom mjestu gdje poezija

igra gola kao David pred sluškinjama slaveći Boga, na rubu

ponora tmine u kojoj filozofija traži identitet i to odricanjem

njenog prava na postojanje, izgon metafizike iz raja mišljenja,

a poezija iz nje vadi svoje neizbrojive mogućnosti, neiscrpiva

značenja na spoznajnoj ravni filozofije formativiteta. Filozofija

ne može, kao Logos, skrbiti za svoje čedo Poeziju, Čedo kojem

u svojoj skrbi sprema Smrt i apsurdno, traži pravdu za svoje

potomstvo, dopuštajući mu igru po nametnutim mu pravilima

68 i zato izvanjskim, a poezija nosi u sebi ugravirane vlastite za-

kone koji ju potiču a ne umrtvljuju. Filozofija, eda bi bila pra-

vedna mora Riječi zapriječiti sve slobode, držati ju na oku i

ne dopustiti joj ni pijanstvo, ni opojnost nit ludus, zato je ona

Filozofija koja je vječito zabrinuta, a poezija vječito izmicanje

toj zabrinutosti. Etika, tj. Filozofija ne može skrbiti za svoju

djecu, često ih mora staviti na panj eda bi Pravda vladala, što

poezija itekako može, smije, hoće i čini. Filozofija ima jednu

jedinu produkciju-reprodukciju, remake, kloniranje pravde, be-

skrajno produžavanje zebnje i straha da joj Riječ ne odluta u

nepoznatom i neizvjesnom smjeru koji je ovoj - Rajski vrt.

Filozofija je unaprijed osuđena na propast sustava koji je sama

proizvela, na kojem počiva i od kojeg i po kojem postoji. On,

taj sustav, uvijek je nepotpun, nedostaju mu – ludus, igra – i

poiésis, činjenje, stvaranje. Sve što filozofija može činiti pripa-

da u tekhnè, što je smrtno, propadivo. Smrtni čovjek je dijelom

besmrtan, onim svojim dijelom koji je ludički, ludus – vječna

igra vječnih snaga u vječnosti – poiésis. Život protječe u nji-

hovom vječitom privlačenju bića na svoju stranu. To što život

skreće u igru sve do ludovanja ne znači nestanak razuma iz

sfere igre već jednostavno premještanje razuma u druge sfere,

drugi dio ljudske prirode, po jačim silama koje su dvoslojne

i razumske i s-tvoračke, a što govori i o dvojnoj prirodi čo-

vjekovoj i proturječi isključivom mišljenju da je razum prava

čovjekova priroda. Čovjek nije jedna transformacija majmuna

u čovjeka, on je jedan posebni majmun. Najumniji i najsavrše-

niji među svim majmunima, najmajmunskiji od svih majmuna

upravo po toj svojoj dvoslojnoj strukturi ne samo razumskoj,

već i intuitivnoj, s-tvoračkoj. Duh se usmjerava pokretanjem

svojih snaga na drugi vid istine, onaj neiscrpivi.

I duh voli igru, možda i više no što voli Mišljenje. Duh/Istina

potpuno se otvara svojim mogućnostima, prepušta se kreiranju,

Ludus nije lišen inteligibilnosti. Ludost bez inteligibilnosti je

bolest i uma i duha, njihova autonegacija.

Sad, u igri svojih mogućnosti Pravda se oslobađa stega Prav-

de-smrti postojećeg otvarajući se onom-još-ne-postojećem čija

pravda zato nije još djelatna, pa je ono zato Ne-pravda, po tome

također, Poezija je Ne-pravda, drukčije rečeno samo svoja vla-

stita mogućnost, odnosno samo ono što-tek-treba-ili-može-po-

stati. Slikati Ružno čineći ga tako lijepim po vrijednosti djela

kojem je Ružno tvorbeni element znači činiti drugu vrstu Prav-

de, Ne-Pravdu u odnosu na ono već definirano. Ova Ne-Pravda

po umjetničkom činu nije negacija Pravde koja je na djelu, već

jeste ono što kao Pravda, u prvom smislu, nije. Pjesnik svojom

akcijom voli ovaj svijet, a da ga na osobnoj psihološko-etičnoj

ravni može i prezirati ili čak i mrziti, pa zato ne mora živjeti

svoju poeziju, što mu je i nemoguće, ta gdje bi mu bio kraj da

može, kao što filozof mora živjeti svoju filozofiju, ali ni on,

vidjeli smo to već ne može ga mijenjati već samo tumačiti. Pje-

snik je, naime nesposoban mijenjati svijet jer ga stvara, jer kroz

njega, njegov svijet je svijet riječi, svijet onostranog koje se ne

upliće u ovostrano, nego kao što dijete, strano tijelo u majci

trebalo bi biti odbačeno kao strano tijelo i tako usmrćeno, ipak

opstaje sve do momenta kad njegovo tijelo izbaci signal da je

došao čas njegove zrelosti za uplitanje u svijet prolaznosti, ra-

skida posteljicu i prosipa tečnost koja je bila njegova zaštita

od vlastite majke, i onda ga majka izbacuje iz sebe, rođeno je

novo biće, tj. Pjesnik je dogotovio svoje dodirivanje zaumnog/

onostranog spojio prvu s posljednjom riječi, pjesma je završe-

na, pravda učinjena, dijete je rođeno i izbačeno u svoj svijet.

Onostrano se povuklo u novu otvorenost svojih mogućnosti,

novo rađanje, novu Pravdu koja se izvršava stvaranjem novog

života, novog bića, nove kreacije, a ne ubojstvom što je ovo-

svjetska pravda.

70 To što u Pjesniku mogu obitavati i zaista obitavaju dva bića,

dva partikularna bića, dvije osobe, ne znači ništa. Ona gra-

đanska ličnost, civilna i na različitim stupnjevima civilizirana,

manje ili više, često amoralna i ništa drugo do građanska inkar-

nacija egoizma i hipokrizije, necivilizirana dakle, neljubazna,

pohlepna, doušnička, služinskog mentaliteta, samodopadna i

dodvorljiva tiranima, puna mržnje na svijet iz kojeg je pote-

kla i u kojem ostvaruje i zadovoljava svoje aspiracije, žudnje i

pohlepe nema baš nikakve veze s njegovom pjesničkom oso-

bom, a mogao bih samo u svojoj navesti veoma dugačku listu

nosilaca takvih karakternih osobina, već samo potvrđuje našu

tezu da se filozofija i poezija ne mogu međusobno pokoriti – jer

ne izlaze iz istog svijeta niti u istom svijetu obitavaju, niti su

pokrenute istom istinom istog duha niti istim duhom, niti je za

jednu istina ono što je njena negacija za onu drugu, dok je prvoj

uvjetovana a drugoj nepoznata, zatim, ne kreću se istim putovi-

ma ne čine niti istu pravdu, niti istim stvarima. Prva je relativna

druga apsolutna, jer je slobodna, Prva je nevidljiva i doživljena

kao mudrost, jer počiva na racionalnom ili ovosvjetskom, dru-

ga je vidljiva i zavodljiva, zove se - Ljepota. Katkad sklopljena

od električnih žarulja koje žmirkaju između bankova u neredu

 nagomilanih natrulih dasaka s originalnim Da Vincijem negdje 
                         53

u ćošku izložbene galerije . Mudrost izaziva divljenje Uma,

ljepota budi žudnju čula koja se umom služe kao povremenim

najamnim radnikom. I um se služi čulima, kao pragom vrijed-

nosti koji treba prijeći. „Nihil est in intellectu quod non (prius)

fuerit in senso“ (Ništa nije bilo u umu što prije toga nije bilo u

čulu – a što danas nije posve pouzdana istina, bar kad je riječ o

estetičkim kreacijama koje se, istina, služe čulnim doticajima,

ali ne i obvezno ali i u pitanju riječi koja nije, rekli smo već, siš-

la s površine stvari već obrnuto iz uma na nju sišla i u svemiru

počinila fleksiju, vratila se u um da bi postala re-fleksija- Mi-

šljenje ) i još : „quorum sententia est nihil credere, nihil scire,

sed omnia aestimare… intellectus est neque existimatio, sed

est ipsa animi certitudo que non minus, … della fide intesa in

senso religioso, e solo occasionalmente usa fides per indicare

un attegiamento… Cum autem rerum natura percontata fuerit,

vocum…“ Oko treba um da bi vidjelo rane kao rane i asoci-

ralo čitav spektar značenja jednom otvoru na ljudskoj pulpi,

da bi znalo da je to rana heroja, tragičnoga ili slavljeničkoga ;

rane koje ne mogu biti izložene vidjelu, ne i čulnoj sposobno-

sti – viđenju, već čulu samom. Mudrost se služi onim okom

kojim može vidjeti ono štu razum proizvodi – Mudrost u koje

se umnost gnijezdi po iskustvu. Divljenje Mudrosti koju oko

potvrđuje jest divljenje identitetu istine koja je skrivena i stva-

ri koja je sama već otkrivena. To je postizanje Pravde i Smrt

postojanja onog Života koji do tada uvijek izmicao je Pravdi.

Mudrost treba i upotrebljava čula i čulnost kao sredstva, sluge

mišljenja. U ljepote stvar je obrnuta, Ljepota se nameće, nudi

radije rečeno, čulima ne-išćući nikakvu intervenciju čula, na-

ročito ne pipanja. „Oko koje te vidi i napušta neizblijeđenu“,

veli jedan stih . Čulo je sposobno naslutiti i ono što još nije

u cijelosti izašlo na vidjelo, nije se u cijelosti izložilo, podalo

umu, koji ga nikad neće iscrpiti, jer ga nikad neće ni obuhvatiti

zbog akcije ratia. Um će samo kasnije doći da potvrdi ono što

je čulo naslutilo, ali nije li ono zaumno kao produžena ruka

umnog sudjelovalo u intuitivnoj spoznaji ? Ali riječ to već zna !

Nikakav identitet nije niti iskan niti potreban. Činjenje, poiésis,

nije potrebito jer je kompletno ; u svoj svojoj neiscrpivosti iako

izloženo Pogledu, čulu i čulnosti, kako misli Luigi Pareyson.

Znanje mu je tek sluga. A Mudrost može profitirati tim sve-

moćnim sposobnostima. Genijalni trubač Louis Armstrong je

mogao proizvesti vibracije koje uho običnih ljudi, zbog stupnja

narasle kvalitete organa uma, služeći se neprimjerenim čulom

nije bilo u stanju kaptirati, registrirati niti pretvoriti u glazbeni

efekt. Pa tako niti protumačiti estetičkim dosezima umnosti i

čulnosti.

72 Taj visoki domet ljepote izmiče Mudrosti koja sebi utvara da

može, da je sposobna ovladati vidljivim, osjetilnim svijetom,

zapravo, to jest ovostranim uopće. Radi se o zamjeni pojmova.

Vidljivi svijet vidljiv po aktu poiésisa nije isto što i pojavni svi-

jet koji dijelom iza sebe uvijek ima svoj nevidljivi dio, zbog već

ustanovljenih odnosa „gospodar-sluga“, „apsolutno-relativno“,

 „beskonačno-konačno“,  „svršeno-nesvršeno“  ili  „kreacija-de-

finicija“. Čulo može primati ljepotu, sposobnosti su, naravno,

različite i individualne, ali ne opaža mudrost koju ipak može

veoma svrhovito aplicirati, upotrijebiti, jer se može služiti njo-

me. Mudrost mora imati posrednika da bi uopće mogla opstati i

biti djelatna. Neizravni odnos je njen apsolutni odnos naspram

svijetu, kojim je slična umjetnosti. Izravno, neoposredovano

primanje ljepote mudrosti, ostaje nedostupno ukoliko je oposre-

dovano čulnošću, u najmanju ruku gubi se u didaktiziranju koje

ubija njegovu ljepotu i ako se ne upotpunjava davanjem. Na-

protiv, vječnost umjetnički lijepog smrtonosna je jer ju mudrost

može prihvatiti samo kao beskonačni niz vremenskih zbivanja,

perioda, etapa, tj. Kao „sve u svoje vrijeme“. Ni mudrost, kao

začetak filozofiranja, pa ni filozofija, kao izgrađeni sustav ne

mogu svu umjetnost ni shvatiti ni prihvatiti u svakom vremenu

kao jednu vječnu, vanvremensku kategoriju jednako vrijednu i

istoznačnu po svaki vremenski period koji se kružno taloži oko

svoje središnje povijesne osi. U protivnom umjetnost bi bila

shvaćena i protumačena kao neprikladna vremenu i beznačajna

u konačnom smislu, kao nesvrhovita Ratiu i Praxis. Pogotovo

u odnosu na vrijeme u kojem se pojavila o čemu Umjetnost i

Umjetnik itekako vode računa iako ono što stvaraju po svojoj

biti ostaje izvan ovog svijeta i po toj biti za njega nezaintere-

sirano. Toliko je pjesnika umrlo neshvaćenog im djela u vri-

jeme svojega življenja, toliko skladatelja umalo je netragom

nestalo da ih slučaj nije doveo na tezgu kakve piljarice da u

kajdanke nije trebalo uviti stanovitu masu trešanja. S Baude-

lairea je embargo, prokletstvo, žig srama koji mu je nalijepila

Pravda, skinut stoljeće-i-pol nakon sukoba Etike i Poetike. To

se događa kad se pravda umiješa u stvari koje je nesposob-

na, zbog naprijed rečenih razloga, ni opaziti, niti razumjeti kao

umjetnost koju ni samu ne cijeni kao nešto od značaja za svo-

ju akciju. Umjetnost, zbog toga, jest ne samo Ne-Pravda, već

i Anti-Pravda. Ona ne priznaje pravdu ljudske svakodnevice,

ona u njoj i nije, ali kojoj i čijem se pogledu potpuno obnažena

izlaže, ali njena izloženost, odnosno vidljivost kao apsolutna

izloženost često je osuđena na neshvaćanje. Krivac je Mudrost

koja je ograničena dosegom jer je prigodna i nesustavna. Duh

vremena koji je tek slabi odbljesak Duha Apsolutnog Duha drži

mudrost na distanci od uplitanja u povijesnu prolaznost, kao i

filozofiju uostalom. Davidovi Psalmi opstaju li po Mudrosti ili

Poeziji svoje mudrosti ?…

„Naslonivši uho na ćutanje vječno, što okružuje ih i muči,

pjesnici su vječno treptanje u svijetu.“ (Antun Branko Šimić)

Kako i s kolikom pronicavošću pjesnički genij je skinuo veo

s tajne poetičkog stvaranja, izložio i pjesnika i postupak i ono

nevidljivo na opću vidljivost. Ujedno, dok je pjesnik ćutilan

kao „treperenje u svijetu“ to je njegova ovosvjetska esencija,

ono što će iz tog treperenja, uosjećanja izaći u stih, naprotiv,

onostrano je i uopće se ovog svijeta ne tiče, ono je kao ono di-

jete u materičnoj posteljici strano tijelo u ovom svijetu koji bi

ga ubio u samoobrani kao stranca koji mu prijeti po život. Tek

estetički oklop, struktura i bitak brane estetički plod od smrti u

ovosvjetskoj korisnosti ili beskorisnosti i kad, kao novorođen-

če provali posteljicu i spasonosna tečnost istekne kao znak da

se rađanje približava, da će majčin organizam odbaciti namet-

nika iz sebe izići će i pjesma, a s djetetom u oba slučaja izaći će

i – Ljubav za Dijete/Riječ. Uz to, valja imati na umu, stvari su

nijeme, riječi ne mogu silaziti s nijemih usana, njih Um lijepi

na površinu ili u nutrinu stvari, zapravo on ih ondje pronalazi

jer one su već ondje a da stvari o njima ne znaju ništa jer su i

74 bez-umne. Znanje o stvarima, umnost, mudrost, nije ništa za

poeziju ako nije za čulo. To što ima ljudi koji znaju i mogu oži-

vjeti najsloženiji glazbeni koncert a da u zbilji niti jedna struna

ne zatreperi samo je potvrda našoj tezi. Tek po čulu, slušatelj, a

i onaj posebni, po unutarnjem čulu i ćutilnosti, može reprodu-

cirati glazbu izloženu u kajdama. Ono što ćuti (on) jest ljepota,

makar i dvanaesttonska glazba bila u pitanju, a o ljepoti bit

će riječi u narednom poglavlju ove rasprave. Ta ljepota slu-

šatelja opsjeda i pokorava kao i knjiga čitatelja, posjeduje ga

svojim bljeskanjem i beskonačnim prelijevanjem nijansi svo-

jih mogućnosti i načina postojanja koje će Mudrost proglasi-

ti, protumačiti i držati manje ili više značajnim i znakovitim

značenjima iskazanog. Utoliko bolje po Poeziju jer se približa-

va stvarnosti izvan sebe da bi ju učinila bližom ovosvjetskom

životu, ona stupa u prisan odnos sa životom ne dodirujući ga.

Ljepota po pjesnikovoj akciji postaje slobodom jer se odvaja

od pojavnog postajući esencijalno – vidljivost, sposobnost koja

je svevideća otkriva u ljepoti vječnost i nema potrebe zaustaviti

ni mijenjati vrijeme svojeg postojanja, ono će nadoći u njenom

činjenju i ne htijući, jer vrijeme nema volju iako po legendi

proždire s-tvarnost čije je propadanje goli privid a ne esencija.

Utoliko nam je nužno imati moć primanja. Istina, da bi bila

neuhvatljiva, da bi izmicala i pjesniku i primatelju zahtijeva

posjedovanje istog dara i u pjesniku i u čitatelju. Talent nije

samo u Pjesnika već i u čitatelja, u pjesnika je aktivan činitelj,

stvaralac, a u čitatelja nužno primateljski rekreativni, onaj koji

uvjetuje njegovu moć primanja. Taj dar može biti graduiran i

tako se ista poezija /ljepota neće niti može poroditi niti ugni-

jezditi kao istovjetni izričaj-doživljaj u svakoj individualnosti

koja je apsolutno jedina i neponovljiva i neprelaziva iz jednog

u drugo Jastvo. Ono što je zajedničko i pjesniku i čitatelju i

jest činjenica da im Neiscrpivost jednako izmiče, no, pjesniku

dostaje intuicija da je tu neiscrpivost orisao, trasirao, utemeljio,

a njenu dalekosežnost prepušta čitatelju. U jurnjavi za Ljepo-

tom obojica dolaze à posteriori, kad se ljepota već objavila u

djelu. Ondje gdje ju kane dostignuti njeno boravište se

već premjestilo dalje, u neku drugu svoju mogućnost otišla

je ljepota umjetničkog stvaranja. Savršeni sklad kao ljepota ne

može biti ulovljen u zatvorenu formu pojavnog kao konačnog

i skončanog na koncu. U stvari, u susretu Ludosti i Mudrosti,

Nemoralnog igranja i Istine događa se susret Rizika i Odgovor-

nosti za voljom preuzeti rizik od strane umjetnika i umjetnosti.

To je esencijalno u pitanju Etike i Poezije. Igra, ludus, ludo-

vanje, nije gubitak razuma već njegovo sljubljivanje s igrom

na najvišoj mogućoj točki moći igre riječi. Razum odustaje

od kotroliranja Igre koja mu se čini pristizanjem u delirij svih

ljudskih moći, koje to u ovostranom i mogu biti, ali ondje gdje

stanuje poiésis to je najviši stupanj njenog bivstva.

Postoji sporazum, Ugovor Razuma i Igre, mišljenja i činjenja.

Tu, u tom Ugovoru, pojavljuje se kompletna ljudska individua,

ona partikularna, ona koja je samo jedno neponovljivo, jedino

i nepriopćivo JA. Mišljenje i Igranje preuzimaju puni rizik i

punu odgovornost. Čovjek zna, svjestan je rizika svojeg čina,

činjenja svoje igre, svojeg po općem mišljenju ludog, bezu-

mnog ludovanja, koje nije smišljeno, ni promišljeno, pogotovu

nije planirano igranje (planirano u smislu totalnog predviđanja

i određivanje svega, cilja, sredstava, etapa… jer tad bi se igra

pretvorila u proizvođenje, ali vidjet ćemo da stanovite istine

J-S. Milla odsijavaju i u estetičkom prostoru, naravno ne u

onom šabloniziranom pojednostavljenom smislu utilitarnosti),

to je stvaralačko igranje u kojem misao nadolazi makar mu i

prethodila volja i to zbog toga što postoji Rizik bez kojeg nema

Igre, ali i odgovornost da se ostvari cilj igre koji je, zapravo –

svijest o Vrhuncu, Non plus ultra koje nadolazi, neznano otkud.

Taj Rizik i ta Odgovornost su temeljem ljudske esencije koja

tako ima dvostruku prirodu a ne samo jednu koja bi bila ona

76 prava. Bez obiju nema čovjeka. Samo tako on može biti Jedno,

Jednost. A da ne počiva ni na smrti ni na proizvodnji smrti –

ubijanju, pa makar se ona zvala – Pravda. Jedino tako moguće je

božansko u ljudskom. Budući da je bog kreator, upravo dozna-

jemo da fizičari tvrde da ovome stvorenom Bog nije potreban i

da je sve, po prethodno postojećem Zakoniku svega, mi velimo

Riječi koja je prije svega, ali i u svemu, da je moguće sve bilo

biti stvoreno bez Boga koji prema slici svojoj stvori čovjeka.

Da li je Bog poznavao svoj portret ? Kao svemogući naravno

da jeste, ali po riječi i njenim svemoćima i ne mora tako biti

shvaćeno, mogao je postojati nacrt, namjera, naum. O svemu se

govori, samo se o tome šuti jer je crkva prognala ratio.

Riječ, Logos, Zakon bilo kako da se zvao mogao je, prethodeći

volji, naumu, imati sliku onog što je naumio stvoriti, kao što je

stvarao fizičar Nikola Tesla. On je prethodno imao Nacrt, Sliku

svojeg nauma. Gotovu. On je samo kasnije eksperimentirao s

protomodelom čiji je nacrt, sliku imao, on je stvarao prema sli-

ci svojoj koju je gotovu dobijao u um ! Tako je mogao i Bog,

smisliti sve, stvoriti sliku, svoju sliku onoga što će stvoriti. I

tu se onda događa ono o čemu govorimo. Rizik i odgovornost

igre. Čudi me kako jezuiti ili vehabije nisu već rekli da je to

ludost, iz ničega stvoriti nešto čemu se ne zna konac. To je to,

to je potpuna slika i prilika stvaralačkoga čina. Zamislite tu ne-

izmjerljivu silu koju pokreće, nitko drugi do Riječ, Logos, Za-

kon i stvara konstelacije i na njihovim prostranstvima majušnu

ljudsku gamad koja sve izokrene naopako. Začuđena samom

sobom majmunska ljudska osoba otkrije da postoji poezija i

misli da budući da oni drugi majmuni ne mogu artikulirati rije-

či nego samo kričati, ali imaju um i osjećaje, pomisle da je ono

što je proizvedeno proizvođač sam, da je poezija stvorila riječ

veli jedan umni čovjek u nekidašnjoj emisiji na Radio Panici u

Bruxellesu ljeta Gospodnjega 2010., a Prvoga rujna.

                                                         77 
                                   57

Ja velim obrnuto, ponavljam Saussirea – Riječ je ta koja po-

krene jezik, zalihu riječi u ljudskom umu, i iz usta ovog poseb-

nog majmuna zvanog čovjek počne izlaziti govor ili poezija.

I sad, recite mi, gdje je tu Etika, kad ta nezamisliva energija

počne stvarati nešto iz ničega, pomjerati, pomicati konstelacije,

o kakvoj Pravdi ili Nepravdi može biti riječ kad, recimo jedno

nebesko tijelo treba prodrijeti iz onostranog i oploditi drugo

ogromno nebesko tijelo, pa se sudare, a na njima već žive bak-

terije. Koliko li mrtvih u stvaralačkoj igri ! Stvaralačka igra

ima svoju etiku za koju ne odgovara nikome, ni Bogu, ni Fizici,

ni Znanju, ni Riječi, ni Logosu jer su oni ili On pokrenuli ili

pokrenuo taj stvaralački proces. Sve je tu izvan etike.

Budući da je Bog, prihvatimo se radije, ipak, Boga, nego Zako-

na koji je prije svega, dakle, budući da je On stvaratelj, Tvorac,

Onaj koji Jeste, i onaj koji je Bio i Onaj koji će Biti, dakle stva-

ratelj prema slici svojeg nauma, a ne po svom portretu kojeg

je možda gledao brijući se pred ogledalom. Bog nije kopist, iz

Resavske škole, nije ni kaligraf iz Isfahana, On je Autor, Prvi !

On spaja rizik moći ljudske igre i odgovornost (Zakon, Istina,

Pravila igre) eda bi Individua, partikularna partikula, neogra-

ničeno, ali ne i neodgovorno mogla igrati, stvarati, činiti. Na

takav je način i Poezija Ne-Moralna, kao Bog kad stvara, ipak

ona, Poezija tu svoju suprotnost, stvarajući novo uništava sta-

ro, izaziva i samo putem sljubljivanja s njom na vrhunce igre

može biti ljudsko, očovječeno ludovanje prirodno slijepih sila

koje počivaju stvaranju nadohvat. No, one nisu slijepe, te sile,

te silne mogućnosti, one su naprosto – silne, moćne i potrebna

im je istina da bi sebe vidjele i prepoznale i tako mogle preu-

zeti Rizik svojeg putovanja u za nas neizvjesno, rizično, ali za

Tvorca koji je već stvorio svoju sliku budućeg-još-ne-postoje-

 ćeg-ali-sigurno-i-stvorenog-kad-mu-dođe-čas.

Bog prepušta svojima djelima, i Rizik i Odgovornost, naravno

stvorenim po prethodećim im zakonitostima-riječima određuje

78 se sudbina djela već od sljubljivanja rizika i odgovornosti koji

se stalno pomiču i koje čovjek doživljava kao evoluciju ili re-

voluciju. Djelo, u potrazi za Bogom u stalnom je kretanju, ali

ni Bog nije imobiliziran, gdje god ljudska kreacija da stigne

ondje već boravi Riječ koja je u Boga. Sljubljivanje rizika i

odgovornosti u stvaralačkoj igri pomiču, dakle, granice etike

ali i estetike koja, ma koliko se ono „novo“ odmaklo od pret-

hodećeg mu, nikad ne gubi na svojoj esenciji vječnosti rođenoj

iz koitusa dvaju polova ljudskosti. Koitus završava u orgazmu,

koji ne treba pomiješati s orgiazmom, bakanalijama gdje ne-

staje razuma, a u istinskom stvaralačkom koitusu vrhunac je

catharsis . (It is derived from the verb καθαίρειν, kathairein,

„to purify, purge“…) što je često zamijenjeno s oduševljenjem

ili smirenjem koje i ne mora biti ispoljeno ali pročišćenje mora

odbaciti sve ono što se „nepotrebno, kao strano tijelo“ nalijepi-

lo na vrhunac stvaranja stvorenog, naravno, to što se događa je

sublimacija koja skokovito ulazi u finalnu točku djela. Estetika

je novi život prostor za agon (agon : općenito, „natjecanje“ ;

specifično, debata u drami ; u antičkoj Grčkoj agôn (ἀγών /

agốn – umjetničko/stvaralačko natjecanje). Ona ne može biti

vječno ista, ali je vječna i u sadašnjem stadiju koji Marx drži

ljudskom prethistorijom i onom prostoru, vremenu i okolno-

stima kad čovjek počne živjeti svoju istinsku povijest. I upra-

vo tu odigrava se ono što čini da poezija postoji kao vječito

i nezavršivo otkrivanje svojih moći. Rekosmo već da ona to

ne može biti vječno u istom stanju jer Igra, Mišljenje, Rizik

i Odgovornost, i naročito svijest o preuzimanju odgovornosti

stalno se pomiču i u vis i u šir, i u rasprs u još –ne-bilo i u ono

 što-tek-ima-biti. Tako mijenjajući pravila, pa time i Istinu, da-

kako u svom vlastitom miljeu/agonu, esencijalno estetičkom.

Etika tu ne može sama ništa činiti bez poiésisa ; ne može ući u

Estetiku i baviti se problematikom lijepog i savršenog, za nju

je sud nemoguć ako joj izmiče istovjetnost suda i predmeta.

Einsteinova tvrdnja da Bog ne baca kockice pokazuje se isti-

nitom. Bog je sve-moć, prije nego svemoćan, prije substantiv

nego adjektiv. I on jedini može postupiti tako, ali i njegova je

priroda višeslojna, istinito u onostranom, pravedno jer stvara-

nje određuje da tako bude ne mora i obično nije takvo u ovo-

stranom, propadivom svijetu. Ali, on i mora postupiti tako eda

bi bio Bogom. To „mora“ izlazi iz njegove apsolutne prirode,

da ne kažemo višeosobne ili polimorfne, to je potrebito takvim

eda bi bio Bog. Drukčije rečeno, nužno je da #to tako bude”,

jer je takvo bivanje zakonita nužnost koja je postavljena prije

stvarnosti. Ali on ipak stavlja kockice, misteriju, postavlja igru

po pravilima određenim riječima koje su sveprisutne i svemo-

guće u odnosu na čovjeka, zato je ljudska etika uvijek relativna

i prolazna. Ljudski rezultat nikad nije izvjestan, za Božji ne

možemo tvrditi ništa osim vjerovati logici da tako u vječnosti

mora biti. Iako se uvijek može pretpostaviti, po načelu klađe-

nja, dvije mogućnosti završetka igre, Bog ne preuzima Rizik,

On je onaj koji je Bio, Koji Jeste i Koji će Biti, oduvijek, sada

i zauvijek. I on, dakle – Zna. U ljudskoj igri postoji i eksces,

prijevremeni svršetak igrača i tad je igri nepredviđeni kraj iako

uvijek postoji kao mogućnost. Ali, time igra ne prestaje, nego

mijenja sadržaj i formu, nastavljaju ju drugi igrači unoseći dru-

ga pravila koja ne ovise o ovostranoj etici. Strah od smrti uvi-

jek je na obzorju čovjeku pred očima i u mislima, ali igra Erosa

i Thanatosa polako se stišava i smrt uvijek ionako dolazi. Ljud-

ske sile se stišavaju jer se stišava poganski libido-elan, potreba

za igrom se gasi i tragedija gubi na značenju. Igra se zakonito

smiruje i postupno prelazi u Mišljenje, tj. Gubi se akcija, a osta-

je misao, koja, to danas znamo ima i svoju energiju, svoju moć

i svoju mobilnost. Postoje i tvrdnje da mišljenje svoju energiju

zrači iz jedne nama nepoznate tvari koja bi vjerojatno bila tvar

primordijalna u odnosu na energiju. Labuđa pjesma je također

dio scenske postave igre Rizika i za njega preuzete Odgovor-

nosti. Labuđa pjesma je druga strana medalje vrhunca ljudskog

stvaralaštva, Poezija koja na sebe uzima tijelo Mudrost a ako

80 je rizik ispušten nema dodirivanja, nema klađenja na novo,

nepoznato, neočekivano, ne ponire se u dubine neiscrpne onto-

logije značenja, onog još nespoznatog ne-postojećeg-još, nema

novine stvaranja, ni stvaranja samog kao takvog, ostaje samo

serijska reprodukcija, kloniranje modela, Umjetnost je mrtva.

Rizik stvaranja pretpostavlja, podrazumijeva sve ovo netom

pobrojano. Glede pravila, etika je dvostruka. Postoje prethod-

na, općepoznata pravila, postulati, i po tome ona proizvedena

po preuzimanju rizika igre koja izlaze iz igre koja ima svoj na-

crt, utoru još nepoznat ili možda nepriopćen ili skriven, sasvim

jednostavno. Umjetnost se mora upustiti u nepoznato, dohvatiti

s nepoznatim da bi iznijela na vidjelo novo, još neviđeno, još-

 ne-postojeće-moguće, inače neće biti zanimljivo, novo i provo-

kativno onom prethodnom/već poznatom/starom na estetičkom

planu. Umjetnost zato mora proizvoditi novu, originalnu, samo

jednokratno upotrebljivu/aplikativnu etiku koja će vrijediti

vječno u poeziji, u prozi dok su žive ideje, a u drami karakteri.

To zbog toga što je ona u svojoj osnovi ne-etična svojim ne-po-

štovanjem, nepriznavanjem ustaljenog reda stvari koji je napu-

stio činjenje i prešao u re-produkciju. Umjetnost multioriginala

(Dževad Hozo ), grafika, moguća je zbog toga što je industrija

upotrijebljena kao produžetak čula i intuicije, fotokopiranjem

se gubi ta vrijednost, etična vrijednost estetičkog, jer je postu-

pak produžavanja čula i intuicije u sredstvu upotrijebljen kao

mrtvi stroj, što je u njemu to produženje čulnosti zaustavljeno

iako drukčiji način upotrebe istog sredstva može postati ono

što puko foto-kopiranje gotovog proizvoda nije bilo, bilo da

je zaustavljeno bilo da je izostavljeno. Ista je stvar s genijal-

no načinjenom reprodukcijom ili kopijom. Bez obzira što je

kopist postigao savršenu sličnost s onim što je oponašao, jedi-

nim postojećim u kojem je čulo, intuicija, senzibilitet autorov

sudjelovao u spoju s izvorom on svoj kist nije upotrijebio kao

produženi dio onog čula koje je pokretalo izvornog autora, već

kao svoj vlastiti produžetak uma, ali i senzibiliteta, pa bi se

moglo razgovarati o novom djelu nastalom na već postojećem

izvoru. Dakle, u slučaju da nije otišao dalje od puke kopije, taj

slikar je svoj kist upotrijebio kao produžetak ne-uma, ne-mu-

drosti, ne-osjetilnosti, ne-intuitivnosti što je zaustavilo ili pre-

kinulo igru, činjenje, odnosno, ono što je učinio nije izišlo iz

čula već iz uma, a bez dvostruke prirode umjetničkog djela na-

prosto nema. Um je upotrijebio čulo kao izvanjsko sredstvo, a

boja, kad je riječ o govoru boja kao umjetnosti slikarstva, mora

biti viđena unutarnjim okom. Model služi samo kao poticaj i ne

zna baš ništa o onom unutarnjem u umjetniku. Zato je umjet-

nost onemogućena kao postajuća. Put je, dakle, bio obrnut,

um se poslužio čulom kao sredstvom, kao strojem, aparatom,

njegovo čulo se nije produžilo do u sredstvo slikanja. Pravi-

la oponašanja su re-producirala djelo, nisu ga stvorila, tako da

umjetničke igre, stvaralačke, nije ni bilo, tako kao što onda nije

bilo ni umjetnosti ni ploda umjetnosti, djela umjetničkog. Stvar

je konvencije da li će serija originala biti zustavljena na 14.

primjerku multioriginala ili na 1114. Oni su svi nastali na isti

način. Ali, njihove foto-kopije to više nisu zbog oposredovanja

strojem koje ne sadrži produženje umjetničkog bića. One su

plod industrije, a ne industrija, stvaranje, ploda.

Pjesnik pak, svjestan je da njegovi junaci, Riječi, zadobit će

svojim pojavljivanjem u životu smrtnost, potrošivost u kolo-

kvijalnm govoru i zato se upušta u rizik potrage s nedodirnutim

i nedodirivim mogućnostima riječi, ontologijski neiscrpivim.

Ako ih kolokvijalni govor pokuša poopćiti, što je rijetko kad

moguće a da se forma umjetničkog djela ne uništi, pa tako i

umjetničko djelo, ili pretvoriti i sredstvo priopćavanja, puke

komunikacije, i tako im ubiti istinu neiscrpivog u njma one, te

pjesničke riječi – tvorevine – forme – bit će odmah prepozna-

te kao takve i neće moći funkcionirati a da se ne preobrate u

svoju vlasitu negaciju, mogu postati ispražnjenim simbolima

svakodnevne komercijlizirane komunikacije kao znak čija vri-

jednost nije estetička iako može značiti vrijednost ili lijepo, ali

82 ne i umjetničko djelo. Citiranje će biti ono što će im omogućiti

uvođenje u svakodnevni govor koji će, sa svoje strane, napusti-

ti svoju nisku razinu vrijednosti i morati se približiti visinama

govora poezije. Umjetničko tek tako može ostati nepotrošivo,

otud je slikoviti govor bogatiji od izravnog, ali manje izražajan

na razini kreativnog življenja. Tako i time se biće jezika otvara

novim mogućnostima prestajući tražiti svoju esenciju u gomi-

lanju riječi, pleonazmima, prelazeći u formu koja se ne da is-

crpiti na jednoj jedinoj ravni niti u jednom jedinom značenju

niti u jednokratnoj/istrošivoj uporabi i tako biti prepoznato kao

 jednodimenzionalno. No, ovim bismo ušli u sociologiju jezika

čime bismo napustili domenu u kojoj ispitujemo odnos poezije

i etike što se za nas nastavlja u ispitivanju odnosa realnog i ire-

alnog, stvarnog i umjetničkog.

Do sada smo govorili o stvorenom koje je proizišlo oposredo-

vano čulnim u umnom kreativnom procesu. Ovdje je potrebno

dodati da se tim i drugim pitanjima te vrste pridodaje i pitanje

 umjetničkog  i  ne-umjetničkog  koji  su  to  svojom  esencijom. 
                     61

Primjer iz Anakreonta je možda najeksplicitniji „Vješti slika-

ru, slikaru čudesni, kralju umjetnosti koja cvjeta na Rhodosu,

naslikaj onako kako ću Ti ja probuditi (evocirati) sliku moje

nestale ljubavi. Predstavi njenu slatku crnu kosu i ako je ikako

moguće to da ona širi svoje miomirise, predstavi njene blješta-

ve kose kao purpur koji pada s njenog mramornog čela uzduž

rumenih njenih obraza. Ne razdvajaj suviše njene obrve, već

pazi da ih ne spojiš, oponašaj ih takvima kakvima jesu crne

svijene trepavice njene, uzdignute i stidljive“. Ideal lijepog na-

daje se kao identičnost realnog i onog što je to realno urezalo u

čulo. Ne radi se o pukom oponašanju. Bez čulnog dojma neće

biti dosegnut ideal. Harmonija se ne završava na pukoj pro-

 porcionalnosti dimenzija već i na skladanju, savršenom utoliko

ukoliko će obogatiti identitet realnog i njegovog čulnog odjeka

pod rukom i u čulu slikara. Bez toga slika, puki odraz, mrtva

je. Harmonija mora postojati i kao odnos realnog i irealnog.

Tako se najavljuje istina umjetničkog. Samo takva istina pro-

budit će čulnost i irealnom omogućiti da funkcionira kao realno

u okvirima svog prostora postojanja. To što je stvoreno i što je

sad idealno po vrijednosti napunjeno je ljepotom svog posto-

janja iako je, gledano sad iz obrnutog smjera lažno-ne-etično.

Sklad nije zakonit i zatijevan samo u skladu dimenzija i oblika

obrva na realnom liku koji, zapamćen, ulazi u svijet odraženih

stvari već se proširuje i na osjećanje koje treba probuditi. Har-

monija mora biti način porađanja realnog-irealnog-dojmljenog.

Gledatelj /čitatelj/slušatelj/primatelj uopće umjetničkog djela

zbog njegovog umjetničkog naboja je taj koji oživljava sklad

a čulna dimenzija djela probija se kroz sve prostore postojanja

djela, koji danas više nisu trodimenzionalni, spajajući ih u tre-

perenje primateljeve duše. Ona pak, neće moći, „zatreperiti“

ukoliko nema, ukoliko joj nisu dane, darovane, moći primanja,

tj. treperenja. Istinski primatelj je jednako rijetka pojava kao i

istinski stvaralac. To se ne vidi nigdje tako dobro kao u javnoj,

spektakularnoj predstavi umjetničkog djela kad se oslobođe-

na energija primanja i davanja slobodno šeću od umjetnikovog

emitora do prijemnika u čulima primatelja, kad se uspostavlja

vrhunski spoj istovjetne energije koja je, do tog finalnog mo-

menta, ležala skrivena u sjećanju i u čulnim moćima onoga koji

daje i onoga koji prima. Umjetnik, njegovo djelo i primatelj

postaju Jednost, da ne kažemo Jedno. Ludus na vrhuncu svojih

moći, krajnji domet spoja danog Rizika i zadana odgovornost.

Frenetični aplauz koji se prolama u znak dostignutog pročišće-

nja, Katharzis je prodor božanskog u banalno, da ne kažemo

svetog u svjetovno. Primatelj nije pokoren već uzdignut u bo-

žanske sfere totalnog sklada.

Taj sklad nije istovjetan s onim koji se postiže u delirijumu

mase idolopoklonika u potpunom sjedinjenju s Führerom, ne-

stankom u njemu idolopoklonikove partikularnosti. Original-

nosti pojedinca, koja, zapravo nije ni postojala. Ondje je masa

zaboravila harmoniju koju uspostavlja umjetničko – djelo koje

84 je temeljem umjetničke katarze uopće ne postoji. Nema djela,

nema ni sklada, nema ni pročišćenja već nestanak uranjenjem u

gomili smeća čiji smrad potpuno ubija čulno poimanje lijepog.

Ta nacistička, i ine frenezije smrt su lijepog, originalnog i apso-

lutno neponovljivog. Ondje vlada mračni ambis u kojem Vođa

i Masa postaju Jedno, ali Ludilo lišeno spoja Logosa i Istine.

Istina spoj njihovog naličja postoji, ali to je privid jer konačni

doseg je nestanak, ništenje, smrt, a ne vječnost Pojedinca pot-

puno različitog od svakog drugog. Nema ni Rizika, on je pre-

šao u volju i ruke Vođe, nema ni odgovornosti, i nju je preuzeo

Vođa, a nema ni igre stvaralačkih moći na djelu su rušilačka

volja i rušilačke moći. Sve ono što smo opisali kao vrhunac

 umjetničkog nestalo je u svojoj vlastitoj negaciji i realnom od-

sjaju prividnog ništavila u ruhu bivanja Jednog s Vođom, za-

pravo bivanja Ništicom pridodanom vođinoj Jedinki. Dakle

ono što zaista postoji jest – Laž, obmana. Obrnuta izvjesnost,

izopačena pri tome, jer njoj nije stalo do ostrašćenja irealnog

potpuno lišenog prethodećeg mu realnog originala, prethodeće

mu svemoćne istine koja ima za cilj otvaranje svih mogućnosti

Riječi (u poeziji), a ne njihovog zatvaranja u ljušturu jednodi-

 menzionalnog gdje, osim toga, neće biti uzajamne akcije, par-

ticipiranja u djelu. Ono što će se vođi vratiti bit će tek odjek

njegovog vlastitog kriještavog glasa. Individualno se izgubilo,

masa i Vođa postaju Jedno lišeno, ispražnjeno od smisla onog

što se ontologiji u umjetničkom djelu nadaje kao neiscrpivost

za kojim se, u potrazi za njim ponire sve dublje i dublje jer su

značenja praktično neiscrpiva.

No, taj problem se razmatra na ravnima političkog i umjet-

ničkog. Nas ovdje zanimaju umjetnost i filozofija, predstav-

ljena svojom etičkom komponentom u odnosu na legitimnost.

Umjetnost želi iživjeti nestalnu realnost u irealnom. Irealno,

zato, jest ono što postoji mada više nije ono što je bilo već

njegova predstava. Njegova realnost promijenila je mjesto i

sadržaj boravka. Filozof, ono što je bilo pojavnost i što je

unaprijed osuđeno nestati to ne cijeni zbog rečene propadivo-

sti, tj. ni on neće pojavno dok umjetnik sve stavlja na tu kartu,

on sve izvodi na svjetlost viđenja, umjetnik tu budi emocije

čulnosti, koje će u čulu primatelja učiniti čudo revivifikacije u

stvarnosti irealnog i to kao sasvim novu realnost. No to je

realnost koja također budi, oživljava emocije jer prethodno

čula obavljaju svoj posao eda bi razum dovršio zadaću kon-

ceptualizacije emocija. Razum, koji u Filozofa prethodi čulima

u reinkarnaciji uništava čulnost jer želi buditi nadu. Međutim,

njegova nada je po sebi mrtva, nema čulnosti ni neiscrpivosti

mogućnosti značenja. Sve se može dogoditi, ili bar samo na

ravni re-inkarnacije Istog što, ipak nije ništa drugo nego ili nje-

gova kopija ili neko drugo biće, njegov vlastiti klon.

Ako se radi o smrti stvar se jasno ocrtava. U smrt ljubljene

zaljubljeni ne sumnja, ali to ne znači da je ona, ljubljena, ne-

stvarna. Slika ne može biti uništena usprkos nestanku realnog

predloška. Stvarnost nestalog putem razuma oslobođena je

strasti izazvanih susretom realnog i irealnog u nestanku real-

nog. Tragično na sceni možemo mirno promatrati znajući da

su to, ipak, samo fantomi, ali i u isto vrijeme simpatizirati s

nestankom realnog. U idealnom staništu Platonove Republike

emocije će zavladati na mjestu Razuma ukoliko se predamo za-

boravu etičnog. Poezija će ga uništiti jer ne postoji ustaljeni red

ustaljene pravde, ona unosi svoj red koji je ne-red spram etič-

nog. Ta mogućnost sudara a u stvari razmimoilaženja poetskog

i filozofskog ima pradavno podrijetlo o kojem smo govorili

povodom izvora Riječi i Istine. Ono što je Filozofu, suštinski,

Istina, biće, razum, pjesniku su tek sredstva i on sebe stavlja na

marginu stvari, usprkos postojanju poetskog ega, eda bi mogao

odustati od pravde i igrati igru koja će imati svoje vlastite za-

kone koji nisu irealni već, jednostavno, postoje u jednoj drugoj

stvarnosti. Ono prvo je pitanje egzistencije bića. Biće je dvojno

u svojoj jednosti, dvosložno, slovenski jezik je tu mogućnost

još sačuvao kao „dvojinu“, a što ne odgovara ni poeziji ni

86 filozofiji, iako je dvojina prava priroda poezije, ni igra, ni riječ

sama. Kao što se tvrdi da je razum prava priroda čovjekova.

No, da li će tako ići nadalje sad, kad znanost nedvojbeno tvrdi

da čovjek nije po evolutivnom putu ničiji ogranak niti je nastao

iz bilo koje evolucijom odvojene grane majmuna, nego je

jednostavno jedan zaseban rod majmuna, ali ga upravo to

stavlja u poziciju da mu priroda, ona prava bude dvojna, igra

i razum, a onda se može početi misliti i na treći plan – Rizik.

Dakle, ni filozofija, ni poezija ne može pristati dobrovoljno

prepustiti prvenstvo onoj drugoj ili biću samom i jednom. Indi-

vidua je prinuđena donijeti odluku kojom će se otrgnuti svemu

što ju odvlači od vlastite jedinstvenosti, ona je nužna privrgnuti

se biću da bi njega ostvarila, mora se staviti u akciju jer puko

 promišljanje nije dovoljno, što je već Marx naslutio, ali je za-

stranio u proizvodnji bića kao interakcije otuđenih mu sila i gu-

bitka vlastite prirode u individualnosti u vlastitoj originalnosti i

 partikularnosti. On bi proizvodio iz manjkavosti, nedostatnosti,

a ne kao Bog iz Ničega. Ni samo uosjećanje ne dostaje. Ukoli-

ko bi to uspjelo promišljanje će uputiti sentiment, ljubav, skrb

za sudbinu bića što je bez poezije jednostavno neprilično ali i

nemoguće. Filozof se osamljuje u mišljenju, izdvaja iz svijeta

eda bi mogao ostati dosljedan biću bez miješanja s ne-bićem

koje pjesnik pretpostavlja svemu drugom inače mora ući i spo-

menuti engagement što ukida i pjesnika i poeziju podvrgavaju-

ći ih služenju nečem ovosvjetskom – politici, ideologiji, vođi,

gazdi… Bilo bi to pristajanje na pojavnosti koje ne mogu biti

bez onog nevidljivog što poezija neće nikad prihvatiti.

 Bilo  bi  to  temeljem  preuzimanja  odluke  koja  bi  promijenila

život i zaustavila igru, tj. usmrtila poeziju. Ono što je središnja

stvar u etici pogubno je po poeziju. Pjesnikov raison d’être je

njegov boravak na rubu razuma, tj. izvan njega, izvan ovosvjet-

skog morala. Pjesnik ne sudi bilo čemu u poeziji, naročito ne

moralizira, on nema svog stava, on ima samo svoju bol i njoj

ostaje vjeran, odnosno ostaje pri njoj mada ju katkad vara

naočigled svijetu, odnosno on njeguje svoju bolu na razne na-

čine, od onog da ju vara s ljepotom, u ime potrebe koju mu

iskaže riječ da bi se obnažila u što većoj značenjskoj mjeri pa

sve do totalnoga izokretanja smisla kojeg ona nosi na uobiča-

jenu mjestu i uobičajenim ju načinom koristi. Valja razli-

kovati pjesnikovo uranjanje u vrijeme, koje prolazi, od onog

koje je tren zaustavljen da traje vječno. Tako joj ostaje vjeran,

toj svojoj dvostrukoj prirodi, sve dok je pjesnikom. Pjesnik to,

zapravo uvijek čini, za razliku od filozofa, koji to ne čini nikad

in vivo, jer pjesnik ima pravo biti čovjekom akcije, pa i potpuno

odudarati od poezije kojom igra na kartu vječnosti dok filozof,

rekli smo to već, ne smije ostvariti svoju filozofiju na ravni

svakodnevnice izuzevši možda cinike naravno ne cinične ljude

već filozofe cinizma, iako joj se putem Alltagesgechichte goto-

vo sapliće o noge. Pjesnik tako može biti ukinut kao pjesnik a

stavljen u život kao građanin jer traga za neiscrpivim i neistra-

živim, neprotumačivim značenjima i u svijetu i u onostranom

ne bi li što više nepoznatog s tog puta iznio na svjetlost vidjela,

ubitačnog spoznajnog svjetla kako veli M. Zambrano, i to ne

da bi i iscrpio, definirao, odlučio, već samo da bi odlučivši već

jednom preuzeti rizik to i učinio, učinio vidljivim. On očekuje

glas Božji da odjekne u njemu i zato sva svoja čula prislanja na

zbiljnost, gle apsurda, s kojom njegova poetična tvorba nema

nikakvog dodira. On ne može zauzeti stav, niti donijeti odluku,

sud o boli ili radosti, on ju može samo što znakovitijom poka-

zati. To bi bilo pitanje suđenja, etično pitanje od kojeg pjesnik

bježi kao od kuge iako je potrebno imati strahovitu smjelost

otkriti tajnu skrivanja boli. To pitanje suđenja koje kad tada

završava u konačnom sudu – Božji je posao, ali radeći božan-

ske poslove pjesnik nema i božanske ovlasti, mada su im me-

tode istovjetne – obojica svoj naum počinju s Rječju. Zato je

veliko pitanje tko je među Filozofom i Pjesnikom čovjek, a

tko ne-čovjek. Pjesnik čini da igraju riječi koje mu dolaze, kao

ribaru duše, i ne odlučuje o ničemu, Filozof definira prolazni,

88 vremeniti, nesavršeni i zauvijek svršetku podložan život čo-

vjekov. Jalov posao. Filozofija nikad neće obaviti svoju zadaću

ako njenu namjeru možemo držati istovjetnom s njenom za-

daćom, to čini ideologija. U tom slučaju filozofija nikad neće

obaviti svoju zadaću – svesti sve na Jedno niti promijeniti svi-

jet, jer ga ne može ni promisliti, a kamoli re-kreirati pa niti pro-

mijeniti, niti učiniti boljim kako je htio Marx. Ona je Mišljenje,

ona ne vlada Rječju, jer ju ubija. Zato je nesposobna vratiti

čovjeka u rajsko stanje. Bez kazne nema Raja ni za sav svijet

i tu već Etika i Poezija gube orijentaciju, udaljuju se jedna od

druge misleći da gledaju počelo samo. Svoju zebnju filozof pri-

vidno i privremeno pobjeđuje donošenjem odluke, živeći svoj

filozofski sustav, ali po kojoj cijeni – odrekavši se cjelovitosti

svog ljudskog bića, stvorenog u igri stvaranja, bilo Kreacijom

bilo Evolucijom iza svega već stoji jedno „Fiat !“. Filozof za-

tvara čovječnost i čovječanstvo u epohalno znanje koje već u

modernoj epohi neće imati vrijednosti. On je živio u znanju

koje je najprije bilo osuđeno na prolaznost, probudio je u sebi

samog svog vlastitog grobara (Marx). Pjesnik je optužen da

ne poznaje svojeg znanja, da ga ono nadilazi, što ne čini ništa

drugo nego pokazuje da razumijevanje potrebno pri shvaćanju

poezije, plod narastanja ljudskosti, već dobrano nadilazi znanje

o ljudskosti, što opet govori i o izvorima moći davanja i poi-

manja. Pjesnik je u posjedu mogućnosti koje nadilaze njegovo

ljudsko pojavno biće koje bi, s vremena na vrijeme, uvijek dru-

gačije, htio definirati – Filozof.

On igra nesvršivu igru jer igra uz neiscrpne mogućnosti Riječi

koje pokreće Apsolutna Istina, Duh koji se uvjek iznova rađa u

Život. Pjesnik ne zna unaprijed kamo će biti odveden, veoma

često ne onamo kamo bi želio, ali rezultat je uvijek isti – novo-

stvoreno, originalno nikad prije postojeće djelo, ali u svakom

slučaju neće se obrijeti u Raju ma koliko mu strijemio, to će biti

uvijek nešto drugo, makar i bio prepoznat kao Raj bit će to neki

novi raj, a ne onaj iz kojeg je kao čovjek jednom već prognan.

Možda je igra ono drvo života na koje je Bog stavio zabra-

nu i s kojeg poezija svakodnevno kuša plodove duša. Druk-

čije, kako bi život bio u igri a ne u mišljenju ? Ako je Razum

prava ljudska priroda onda mu ne preostaje drugo do li vječna

nada u žuđeni Raj koji, vidjeli smo, nije moguć. Tad razum

gubi svoj raison d’être. S druge strane ostaje pitanje Ljepote

koja opaja Pjesnika : Već s Anakreontom, upoznali smo pojam

slikareve a i pjesnikove ideje ljepote. Taj ideal ljepote neće ni-

kad umrijeti, no, on će se pokazati nedostatnim sa sve dubljim

poniranjem u neiscrpivost ontologije značenja. Nema vječnog

ideala ljepote, ali jednom lijepo to nikad ne prestaje biti pod

uvjetom da je zaista Lijepo, što tek treba raspraviti, iako se

rađaju sve novija i drukčija poimanja lijepog. Zakoni ljepote se

mijenjaju u skladu sa sve brojnijim i prodornijim otvaranjem i

sve dubljim poniranjem u tom i radi tog otvaranja, sve dubljim

poniranjem u neiscrpivo. Ponovimo, zakoni ljepote se mije-

njaju u skladu s otvaranjem novih mogućnosti riječi, zapravo

novopronađenim mogućnostima riječi. Umjetnost se, općenito,

oslobađa, stega pojavnog, Razuma i Zakona, koji su na kraju

sudjelovali u njenom stvaranju i oblikovanju, iznoseći sve više

stvari na svjetlost viđenja, izlažući sve više sve bogatiju igru

mišljenja i udaljavajući se sve dalje i sve dublje i uspinjući sve

više ljestvicom vrijednosti, izlažući tako sve više svoju igru

kao nedostižnost ideala uvijek u vrijenju, nikad više završenog

ni savršenog, čime se umjetničko djelo približava ljudskoj pri-

rodi, čovjeku kao božanskoj kreaciji. Sve to neodložno i nužno

odlazi u prostore sve pomamnije i naravno, zamamnije, jer bi

se pretvarala u ludost, ta igra božanskih sila, sve rizičnijih ali

i sve odgovornijih spram ljudskosti i spram božanskog u njoj.

Ideje i ideali ljepote podrugojačuju se i umjetnost postaje sve

neuhvatljivija, neodgonetljivija u definiranju. Statičnost je dav-

no prestala igrati drugu ulogu u umjetnosti osim kao akcentu-

iranje vječnog trenutka. Uz bok ljepoti Boticcelijevih portreta

staju ljepote koje se nadajaju ljepotom dvanaesttonske muzike

90 koju još mnogi uopće odbijaju prihvatiti kao umjetnost. Da bi

nove umjetničke mogućnosti bile primljene u krug umjetnosti

sve više se traži posredovanje razumskog iskustva a koje opet,

gle iznenađenja, sve više traži osjećajnost, ili barem osjetilnost,

čuvstvenost koja ne može biti put u iskustvo smrti ako hoće biti

umjetnički agent realnog svijeta, ali sad u nekim novim izražaj-

nim mogućnostima koje bi ranije bile držane za neumjetnički

prodor u umjetničko, time, naime, razumsko sebe infiltrira u

besmrtno. Činjenje, poiésis, i dalje se služi i ritmom i identi-

tetom realnog i irealnog i oneobičvanjem uobičajene upotrebe

mogućnosti, čime se vezuje za svoje početke u postupnom i

sve dubljem otvaranju mogućnosti riječi, ali umjetnost poezije

odavna već nije opjevavanje, iako epsko pjevanje ne nestaje iz

svijeta umjetnosti, čak se sa sublimizmom najavljuje kao nova

homerijada, koja, znamo to, donosi narativne i epičke kredite.

Ono sada sve više postaje činjenje umjesto opjevavanja, kao

što i prevođenje, služeći se sve više deverbalizacijom, zbog

evolutivnih narastanja upotrebnih ogućnosti riječi i jezika, po-

prima drukčiji karakter naspram onog s početaka kad je ideal

prevođenja bio muka što doslovnijeg pronalaženja korespon-

dentnih riječi. Kiparstvo više nije umjetnost što senzibilnijeg

oponašanja predloška, tj. oponašanje predloška s unošenjem

što bogatije osjećajnosti, danas je to već i pokret u oblikovanju

prostora koji postoji na nikad viđen mogući način postojanja.

Ljepota je sve različitija u sebi zahvaljujući sve dubljem po-

niranju umjetnika u neiscrpivo ontologijsko poniranje u be-

skrajno mnoštvo značenja što stoje jednako daleko i istinskom

umjetniku i istinskom primatelju umjetnikovog djela koji to ne

mogu, ni jedan ni drugi, biti uistinu ako u isti mah nisu i jedno i

drugo, tj istovremeno i primatelj i davatelj, no o tome u nared-

nim poglavljima.

Ne javlja li se tu nostalgija prijeđenog puta, žal, sjećanje

na ono što bijaše u Početku ? Čovjek je sve udaljeniji od

svog polaznog mjesta, stanja i položaja u svemiru u kojem se

osjećao udomljen i dobrodošao zaštićen kao u majčinoj utrobi.

Svemir mu je sve otvoreniji i izazovniji, pa i čulnost drukčija

što je još Johan Huizinga ustvrdio u Zlatnoj jeseni Srednjeg

vijeka kad se masovno suosjećalo, plakalo, iskazivalo zajed-

ničku bol, a i sami smo bili svjedoci masovnog histeričnog pla-

ča povodom odlaska besmrtnih diktatora. No, ako bi izgubio

vezanost za svoj početni stadij čovjek bi otplutao u tamu, a

on mora na svjetlu biti eda bi opstao a što ne može drukčije

ni umjetnost. Pjesnik ne boravi nigdje drugdje do li u Riječi i

potpuno joj je predan. Bez nje lišen je svakog smisla, nije ništa

drugo do obična praznina. On igra Riječ, on igra u Riječi, on

doživljava vrhunac rizika igre u Riječi. Prva Riječ koja se prva

toliko razigrala da je iz Ništa, u jednoj naprslini Ničega blje-

snulo Nešto iz čega je po Riječi stvoreno nešto što više nije Ni-

šta nego Jest Nešto. To JEST jest misteriozni početak svega što

nije bilo Bog, Duh njegov niti Riječ. Taj događaj i taj trenutak

nije li bio vrhunac Igre, prve igre stvaranja kad je vaseljenom

odjeknuo prvi imperativ – BUDI i ono bí. Pjesnik je sjećanje na

taj moment i u tom sjećanju još nema etičnog, sve je stvaranje

koje ne poznaje ništa drugo osim što susreće samo sebe, a tada,

kad se biva stvorenim nema ni etičkih ni estetičkih normi, sve

je samo početak. Ali početak znači i početak osjećanja svega,

odgovornosti, rizika, odgovornosti spram rizika preuzimanja

odgovornosti. I zato će vam svaki pjesnik reći da je vezivanje

početka s krajem, koje oboje najčešće unaprijed svaki pjesnik

već poznaje, dakle da je taj moment spajanja za njega vrhunac

s kojega promatra svoju odgovornost spram svega onog što će

se javiti unutar tako zatvorenog kruga djela, onog stvorenog.

Tako je dostignut prvi delirij Igre-Stvaranja koji su stajali prije

njega, iza njega i unutar njega i kao mogućnost i kao Istina

samo takva i jedino takva u jedino takvim okolnostima, to je

Zakon svega – Istina/Riječ koji su dvoje od ono troje s Duhom

koji otud provijava. Pjesniku ne preostaje drugo nego prepustiti

92 sebe potpuno toj i takvoj Riječi. Filozof nju, rekli smo, hoće

pokoriti, zatvoriti u definitivno stanje.

I Riječ se tada sklanja u Pjesnika, jer ondje bit će slobodna, u

vječnom i neprekinutom mada diskurzivnom kretanju/ otvara-

nju sve većeg broja svojih neiscrpivih značenja. Ondje će ona

biti gospodaricom svojih moći koje će podavati Pjesniku, svom

skrbniku i ljubavniku, stanodavcu oslobođenom svake odgo-

vornosti osim one da što senzibilnije i sa što više elana pokreće

riječ u igru. Ondje gdje vlada Razum nema mjesta za Pjesni-

ka koji je gurnut u stranu pojavom svojeg djela u svijetu. Ali,

njegova lucidnost na kraju primamit će i Razum, u vrhunac

spajanja Rizika i preuzimanja odgovornosti za stvoreno djelo

koje će mu se tada otuđiti u umovima i duhovima onih koji

doskora i ne znajući za djelo s prvom pročitanom riječi postaju

njegovi robovi. Rizik će donijeti otvaranje, kreaciju, odgovor-

nost će uravnotežiti Istinu i energiju koja nije ništa drugo nego

Riječ sama, koja, sve donedavno imaterijalna otkriva nam se,

iako tvarna u jednoj još neobjašnjenoj, nepoznatoj tvarnosti,

sasvim drugog tipa od ovog našeg materijalnoga stanja, koje

nema odliku težine kao recimo skulptorski kamen, ali iako pot-

puno nepoznata ima s ovdašnjom tvarnošću jednu zajedničku

stvar, a to je da je svaka tvar, samo i ništa drugo nego – ENER-

GIJA, što je možda objašnjenje i za naše svakodnevne umove

kako je sve moglo postati po riječi. Tako Nada može postati

zajedničko dobro u ljepoti koja je ljepota po formativnosti, a

ne u stabilnosti statike stvorenog. Drukčije rečeno Nada ima

šansu postati zajedničko dobro u Ljepoti, zajedničko dobro Ri-

zika i Odgovornosti, Razuma i poiésisa. No, ne treba zaboraviti

da Razum i Poezija Pjesniku pokazuju njegovo pravo lice, on

Pjesnik, ne živi od Poezije, na koncu, već živi za nju, živi da

bi ona mogla živjeti, doći da živi, bolje rečeno. On je njen mu-

čenik i skrbnik, njen ljubavnik i njeno prokletstvo, on ne išće

ništa, on poklanja bez obzira na zasluge darovanog, onog koji

prima. Poezija je zato ljubav i milost ludosti, Filozofija suđenje

i pravda onome što odstupa, onome što zasljepljuje sovu koja

izlijeće u sumrak…

               Canohès-Bruxelles 07/08/2008 – 10/09/2010

94

                         Bilješke

1

Riječ  –  pojam  koji  nije  moguće  u  potpunosti  objasniti.  U

 našem  tekstu  upotrebljavamo  ju  tek  jednom  njenom  vrije-

 došću,  oznakom,  imenom  za  sve  ostalo,  postojeće  i  ne  po-

 stojeće,  vidljivo  i  nevidljivo,  istinito  i  ne-istinito,  oznakom

 i značenjem. Među brojnim značenjima prepoznatljivim po

 njenoj etimologiji u poeziji je riječ nemoguće definirati lin-

 gvističkim kategorijalno-pojmovnim aparatom kao sredstvo

 iskazivanja misli. Naime, poezija izvire iz riječi koja dolazi

 u neizbrojive odnose s drugim riječima čime proizvodi iskaz

 koji svakoj riječi daje jedno novo značenje, zato ju niti ne po-

 kušavamo definirati jer bismo se morali upustiti u definiranje

 poezije što se pokazalo također nemogućim, a da se njena srž

 ne zaguši. No, malo je koji jezik s toliko sinonima označio

 ono što hrvatski jezik naziva rječju kao što je to učinio francu-

 ski jezik : vocable, parole, mot, verbe, lexème, morphème...

 ali svako značenje ne obuhvaća manji ili veći dio ukupnog

 značenja riječi što nas na kraju dovodi do Apsoluta, do Ri-

 ječi-Bog, a čime ulazimo u nesvršivu kreaciju poetskog bića

 riječi i nužno izlazimo iz jezičnog područja tumačenja poe-

 zije kao jezične tvorevinei dolazimo do poezije kojom se po-

 ezija  objavljuje  formativnošću  svega  postojećeg  i  mogućeg

 kao svojim vlastitim bitkom koji se ne može drukčije pojmiti

 nego putem božanskog i uzvišenog. (Vidjeti Luigi Pareyson-

 Esthétique : Théorie de la formativité de Luigi Pareyson, Gi-

 lles-A Tiberghien, et Rita Di Lorenzo (Broché - 14 octobre

 2006).  Zbog  toga  razloga,  zbog  toga  što  je  riječ  koja  tvori

 poeziju nepodložna definiciji, pa time ni pretvaranju u sred-

 stvo, najbliže značanje našem terminu je francuska riječ „La

 parole“, naravno u spistateljskoj svrsi ne i u dostizanja nekog

 konačnog otkrića tajne riječi. Da ne bi bilo zabune, ovdje nije

 riječi o riječi u njenom grafičkom ili zvučnom tijelu, zapisanoj

ili izgovorenoj. Mi mislimo Riječ koja dolazi zajedno s op-

ćom gramatikom u mozgu, možda nije pretjerani reći ni “u

umu”, novorođenog ljudskog bića. To dvoje zajedno čine od

proste zbirke riječi budući jezik koji će na sebe navući odjeću

jezika jezične zajednice u kojoj će novorođeno ljudsko biće

odrastati. To dvoje omogućit će svojom univerzalnošću mul-

 tilingvalnost budućem čovjeku. To je dijete one Riječi koja

bijaše u Početku. To je Jezik budućeih jezika.

 Za našu raspravu ovaj termin je krucijalan. Naime, malo tko

ili gotovo nitko ne dovodi u vezu istovjetnost značaja rije-

či koju joj daju kreacionisti i prešućuju evolucionisti. Što to

prešućuju evolucionisti ? Oni polaze sa stajališta da je svijet

započeo svoju evoluciju momentom Big Banga koji se dogo-

dio sam od sebe kad su se stekli uvjeti da se on dogodi. Bila je

to neizrecivo mala mogućnost da se dogodi Veliki Prasak, ali

koji je ujednio bio i „Veliki Bljesak“. Taj Veliki Bljesak uspio

je snimiti europski satelit PLANCK u desettisućitom dijelu

prve sekunde početka postojanja svemira kao i njegove fosi-

lizirane svjetlosne čestice i tako pokazati da slučajnost, ako

je i bila slučajnost nastanka ili po kreacionistima stvaranja

svijeta, jest dokaz da je postojao ZAKON po kojem je svi-

jet Stvoren ili nastao sam od sebe, ali pod određenim uvjeti-

ma koje „propisuje“ Zakon. (http://www.esa.int/SPECIALS/

   Planck/SEMK4D3SNIG_0.html).  Tako  je  Logos,  Um,  Za-

kon, Riječ u obliku spomenutih uvjeta, uzimam izraz RIJEČ,

bila u početku svega. Ta Riječ se dogodila kao ogromna ener-

gija koja se materijalizirala u ono što nazivamo Svemirom.

Tu se mora prihvatiti još jedan naš zaključak, ta riječ/energi-

ja/tvar bila je i umujuća ili barem umna a što je za nas bitno i

što ćemo uzeti kao polazište u drugačijem tumačenju poezije.

Naime, prema onome što ćemo nastojati pokazati i dokaza-

ti početna struktura strukturiranog ljudskog iskazivanja jest

riječ, tj. Riječ je u početku poezije i njeno polazište, a ne

sentiment, pa sukladno onom što smo upravo pokazali, Istina

98

 kao dostignuta i savršena harmonija u umjetničkom djelu a

 rečeno po Aristotelu u našem poimanju nije cilj umjetničkog

 već njegovo polazište. Umjetnost dakle izlazi iz istine riječi,

 a ne stremi k njoj, pa se tako ni Lijepo ne može prihvatiti kao

 konačni cilj umjetničkog ili barem ne onako kako ga aristote-

 lijanska estetika shvaća, dakle ne kao ogledalo ili iskaz stanja

 duše već kao jedna nova racionalnost u kojoj Lijepo mijenja

 svoju  esenciju  i  nikad  ne  dostiže  svoj  vrhunac,  nikad ne

 zaustavlja estetički proces. Aristotelovo Lijepo kao dostignu-

 to savršenstvo postaje statična kategorija i time kraj povijesti,

 a Istina ne može biti kraj povijesti već njen početak koji se

 nikad ne završava.

 Kreacionizam  i  evolucionizam  će  još  dugo  biti  dvije  trase

 kretanja  ljudskog  uma  u  potrazi  za  tajnom  početka  svijeta.

 Ali, mi te dvije trase vidimo kao dvije tračnice koje stavljene

 u međusobno koreliranje postaju civilizacijska „cesta“ kojom

 se kreće ljudskost, što zapravo znači da se tako stvara filozo-

 fijska platforma kojom se kreće ljudski stroj umnog poimanja

 čovjekovog življenja. Nije li, uostalom, sve ljudsko dano u

 međusobno polariziranim parovima ?

2

„Tohu  wabohu“,  the  English  transliteration  of  the  Hebrew

 phrase in Genesis 1:1

3

Mahat-tattva = The total material energy (prakrti).

4

Misao  (filozofske)  =  Koncept  jednog  filozofa  ovdje  razu-

 mijemo  apliciranje  njegovog  sustava  mišljenja  problema

   pripremljenom  metodologijom  osnovanom  na  njegovom

 svjetonazoru  i  primjerenom  pojmovno-kategorijalnom  apa-

 ratu,  pa  bi  ovdje  to  značilo  da  njegov  koncept  ima  za  cilj

 dostizanje  Jednosti  u  Jednom  Bistvujućem  biću.  Pjesnikov

 koncept je mnogostrukost u Jednosti. To je riječ koja postoji

 i stvari koje ne postoji uistinu osim u pjesnikovom djelu, ono

 što je bilo opet s onu stranu ovostrane zbiljnosti ali je bilo jer

 je moglo biti u onostranoj zbiljnosti a što nikad nije moguće

 izuzev kao drugojačijost spram zbiljskog ovostranog uistinu

a što već izmiče Jednosti i sa samim sobom i sa svim ostalim.

 Fantazmagorija, sanjano, stvarno i moguće koje je zato ne-

moguće jer nikad neće biti zbog nezaustavljivosti vremena

kojim plovi lađa poezije. Stvarnost poezije nije stvarnost koja

jest za nas i nije po nama a u isto je vrijeme ono što izgleda da

jest moglo biti u tom času, tako da u oba prostora bivstvujuće

jest ono što jest i ono što je moglo biti istovremeno ali zbog

toga što jeste takvo kakvim jest ostaje zauvijek nedovršivo u

igri mogućeg bivstvovanja jer je, budući da mu je umjetnost

priroda, neiscrpivo. Biće i Ne-Biće se sprežu, njihovo biće

nije Jednost ako nije barem Dvojnost u sebi i svojoj Jednosti.

Ne-Biće treperi u poetskom biću, bilo kao radost mogućno-

sti, bilo kao radost ne-mogućnosti ostvarivanja. Ništa koje je

Apsolut ne izaziva strah u Poeziji, ono u svom jedinstvu budi

Nadu i Radost postojanje Poezije kao beskonačnosti/neiscr-

pivosti Riječi. Pjesnici su Čuđenje u svijetu, Poezija je rado-

vanje svijeta jer čuđenje i radovanje su obzor Nade. Nada u

Filozofu budi zebnju pred njegovim predmetom – Životom

spremajući ga za Smrt. Bilo gnozom, bilo a-gnozom. 5

Riječ je o Prostoru. To nije prostor u kolokvijalnom smislu

riječi.To nije Prostor-Negdje-Bilo-Gdje. To je prostor koji

„Bijaše u Početku“ – Bog-Riječ, Duh. Prostor u drugotnom

smislu proizveden je, on nije postojao. To zna i Znanost

jer je on na apsolutnoj nuli (Apsolutna nula –273.15 °C na

 Celzijusovoj  skalije,  najniža  moguća temperatura  od  koje

ništa ne može biti hladnije, jer tada u sistemu nema neodre-

đenosti.) kad bilo što nije moguće naći živom pa valjda ni

tvarno. Ne može se za bilo što reći „ONO JEST (BAREM

TEORIJSKI MOGUĆE)“. Ne može biti imenovano jer ne

može BITI- Ne može biti imenovano jer ne može biti „ONO

JEST”, prostije - ne može ništa postojati kao živuće. Ne može

biti ONO JEST. Samo nevjerojatno koje je izvan svega toga

–BOG I SAMO I JEDINO BOG I DUH I RIJEČ i čudesna

tvarnost do sada nevjerojatna a tu nedavno potvrđena, tvarnost

100

 misli. Misao ima svoju substancu koja nije od ovoga svijeta i

 od ove vrste, pa ta čudesna spoznaja omogućuje čudo stvara-

 nja svijeta iz ničega, gledajući ovostranski, zemaljski. Zbog

 toga Eintsteinovi vremenski tuneli koji omogućuju putovanje

 toj tvari/supstanci sve do svemirskih „crnih rupa“ gdje staje

 vrijeme  i  što  omogućava  putovanju  kroz  vrijeme,  u  buduć-

 nost i prošlost pa time i rijetkim pojedincima moć „viđenja

 prošlog i budućeg“ jednako kao i „telepatske“ transfere sup-

 stancijalnih entiteta. Dakle moguć je samo jedan izuzetak, da

 Apsolutna nula bude ipak „naseljena“, a jedino „On“ može

 ondje postojati i Biti i stvarati iz ničega ono čega nije nikad

 bilo. Dakle, „Ja jesam Onaj koji Jesam, koji sam bio i koji će

 biti. Taj JESAM nije ni u prostoru, ni u vremenu niti djelatan,

 niti vremenit, a pogotovo nije misaon, jer nije supstancijalan.

 U njega samo jest Riječ. Drugo koje JEST i to Dvoje JESU

 samo ako jest i ono treće - ISTINA koja će biti moguća za

 detektirati po ZAKONU koji je ispod i iza i u svemu.Koji jest

 ISTINA. Nema baš ničeg, nema baš ničeg drugog u tom Ne-

 Prostoru, nečeg u čemu nema ISTINE(zakona). Njih ne pro-

 izvodi nitko jer nitko još ne postoji. Bog ne postoji On Jest,

 jer  ne  poznaje  mogućnost  svoje  negacije,  svojeg  nestanka.

 Dakle, On ne može po-stojati, jer nema po čemu po-stojati.

 Nema ničeg osim Zakona i Riječi koji su s njim nesupstan-

 cijalna  Trijada.  Troje  koji  su  Jedno  -  Misterija.  Tajna  koja

 nas  promatra  iz  svog  teorijski  moguće  JESTVA.  Ovdje  se

 naše promišljanje zaustavlja jer prelazi u područje drugogog

 problema. Nas zanima samo zbog shvaćanja odnosa RIJEČ -

 MISAO i mogućnosti objašnjenja kako je Poezija uopće mo-

 guća, kako Poezija uopće nije po Misli već po riječi i kako

 je ona vlastita pluralnost, tj. kako Poezije jesu, a Poezija nije

 uvijek. Ipak, u narednim poglavljima razmatrat ćemo tu pro-

 blematiku o pluralitetu poezije pa ćemo rabiti termin poezija

 sve do tog momenta otkrivanja bića pluraliteta poezije koje

 već spomenuta Trijada najavljuje. Kako Poezija koja je sklop

riječi može ne pripadati Mišljenju - već biti nešto drugo po

Riječi, biti Poezijom a ne Mišljenjem ? I kako i zašto je po

Riječi a ne po Mišljenju ? Mišljenju koje je JEDNOST po

svojoj svrhovitosti, Jednost sa sobom samom i s predme-

tom mišljenja. Kako onda Poezija može biti mišljenje ako je

Mišljenju Jednost ciljem. Jednostavno. Poezija nema potrebe

žudjeti Jednost jer ona to jest, ona ne žudi samu sebe jer već

jeste. Ona žudi nešto drugo, ona obitava u nečem drugom

ona živi jedan drugi život ona je istinom samom sobom i

ona to dokazuje svojom formom koja je sušta jednost njenog

bića. Njena RAZNORODNOST, PLURALITET, POEZIJE,

A NE POEZIJA, JESU, SVAKA U SEBI I PO SEBI JEDNA

JEDNOST po svojoj formi. Koju, rekli smo, sama proizvodi,

svaka za sebe i svoja u sebi, ne osvrćući se niti iziskujući

išta u ovom svijetu. Zato ona jest sušta Jednost i Mišljenje

je ljubomorno zbog toga na poeziju jer je poezija u sebi ono

Jedno kojem Mišljenje cilja a ne stiže k njemu drukčije no po

smrti Riječi dok je Poezija u sebi samoj, u Riječi već Jednost

što mišljenje ne može jer Mišljenja nema bez objekta koji je

izvan Mišljenja. 6

Zato je Riječ ispred Istine ako je Istina iza i u svemu posto-

jećem i mišljenom (mada je istina Poezije neizjednačiva s

Istinom Mišljenja) ? Zato što istina mora biti iskazana što ne

može biti bez riječi makar ona i ne bila izgovorena. Za ovaj

rad bilo bi lagodnije poći od Logosa, Riječi, Zakona i zane-

mariti Boga i Duh. Ali Riječ, da bi bila shvaćena u Poeziji

treba supstancijalnost i energiju djelatnosti u svom poetskom

okružju. Nju, energiju ne možemo jednostavno pridružiti Ri-

ječi izvadivši ju iz Ničega. Energija, elan, mora prvo negdje

ili nešto biti, jer riječ nije ni energija ni supstanca, ali ima

energiju kao mogućnost koja nije isto što i Riječ. Energija

je ta koja omogućava stvaranje svijeta, tvarnog ili poetskog,

svejedno. Zato je ona istinita. Što više, ona je Istina sama,

Zato nam treba i Duh koji je istina svega što postoji bilo kao

102

 ovostrano bilo kao onostrano, bilo kao počela, bilo kao Svi-

 jet, Stvoreno...Sve ima svoj duh koji je njegova istina po ko-

 joj postaje, postoji i opstaje kao (njegova) Istina.

7

Aristotel, Métaphysique, L. I. 982b.S

8

 Sveta  knjiga  u  rukama  čovjekovim  blijedi  je  odsjaj  Knjige

 koja je kod Boga. Da li je to samo slučajna koincidencija ili

 poruka putem Božjeg poslanika o efemernosti svijeta ?

9

Philos.,  world-order,  universe,  first  in  Pythag.,  acc.to  Pla-

 cit.2.1.1, D.L.8.48 (cf. [Philol.]21), or Parm., acc. to Thphr.

 ap. D.L.l.c. ; „κόσμον τόνδε οὔτε τις θεῶν οὔτε ἀνθρώπων

 ἐποίησεν, ἀλλ᾽ ἦν ἀεὶ καὶ ἔστιν καὶ ἔσται πῦρ“ Heraclit.30 ;

 „ὁ  καλούμενος  ὑπὸ  τῶν  σοφιστῶν  κ.“  X.Mem.1.1.11 :

 freq.  in  Pl.,  Grg.508a, Ti.27a,  al. ;  „ἡ  τοῦ  ὅλου  σύστασίς

 ἐστι  κ.  καὶ  οὐρανός“  Arist.Cael.280a21,  cf.  Epicur.Ep.

 2p.37U.,  Chrysipp.Stoic.2.168,  etc. ;  „ὁ  κ.  ζῷον  ἔμψυχον

 καὶ λογικόν“ Posidon. ap. D.L.7.139, cf. Pl.Ti.30b : sts. of

 the firmament, „γῆς ἁπάσης τῆς ὑπὸ τῷ κόσμῳ κειμένης“

 Isoc.4.179 ; „ὁ περὶ τὴν γῆν ὅλος κ.“ Arist. Mete.339a20 ;

 μετελθεῖν εἰς τὸν ἀέναον κ., of death, OGI56.48 (Canopus,

 iii B. C.) ; but also, of earth, as opp. heaven, „ὁ ἐπιχθόνιος

 κ.“ Herm. ap. Stob.1.49.44 ; or as opp. the underworld, „ὁ

 ἄνω κ.“ Iamb.VP27.123 ; of any region of the universe, „ὁ

 μετάρσιος κ.“ Herm. ap. Stob.1.49.44 ; of the sphere whose

 centre is the earth’s centre and radius the straight line joining

 earth and sun, Archim.Aren.4 ; of the sphere containing the

 fixed stars, Pl.Epin.987b : in pl., worlds, coexistent or succes-

 sive, Anaximand. et alii ap.Placit.2.1.3, cf. Epicur.l.c. ; also,

 of stars, „Νὺξ μεγάλων κ. κτεάτειρα“ A.Ag.356 (anap.), cf.

 Heraclid.et Pythagorei ap.Placit.2.13.15 (= Orph.Fr.22) ; οἱ

 ἑπτὰ κ. the Seven planets, Corp.Herm.11.7.

10

Anaximandre  de  Milet  (grč.  Ἀναξίμανδρος,  oko  610–oko

 546. god. Pr.Is.Kr.), fils de Praxiadès, concitoyen et associé

 de Thales disait que la cause matérielle et l’élément premier

 des choses était l’infini, et il fut le premier à appeler de ce

nom la cause matérielle. Il déclare que ce n’est ni l’eau ni

aucun autre des prétendus éléments, mais une substance dif-

férente de ceux-ci, qui est infinie, et de laquelle procèdent

tous les cieux et les mondes qu’ils renferment. Et les choses

retournent à ce dont elles sont sorties „comme il est prescrit ;

car elles se donnent réparation et satisfaction les unes aux

autres de leur injustice, suivant le temps marqué“, comme il

le dit en ces termes quelque peu poétiques. Phys. Op. fr. 2 (R.

P. 16 ; DV2, 9). 11

Artaud, visant l’être (mais, le vise-t-il ?), ne voit que le soleil

„soleil cou coupé“ : „Moi, poète, j’entends des voix qui ne

sont plus du monde des idées. Car là où je suis, il n’y a plus à

penser. C’est la grammaire qui a fait la plaie de toutes les soi-

disant grandes idées de civilisation et de culture où l’homme

se tient comme dans un carcan qui l’empêche d’avancer...

Mais vers quoi avancer ? Il faut détruire, outre le mythe de la

non-fiction, le mythe de l’être et celui de l’idée : Faire régner

à sa place la manifestation tonnante / de cette explosive né-

cessité / dilater le corps de ma nuit interne / du néant interne

/de mon moi / qui est nuit / néant / irréflexion / mais qui est

explosive affirmation / qu’il y a quelque chose à quoi faire

place : / mon corps. 12

St-J.  Perse  dit :  „la  poésie  est  beaucoup  plus  un  signe  de

 développement  que  la  philosophie“.  Il  dit  encore  dans  son

discours du Nobel : „Lorsque les philosophes eux-mêmes dé-

sertent le seuil métaphysique, il advient au poète de relever

le métaphysicien ; et c’est la poésie alors, non la philosophie,

qui se révèle la vraie fille de l’étonnement“. 13

„La  beauté  et  la  vérité  sont  en  un  sens  identiques.  Notam-

ment, le beau doit être en lui-même vrai. Mais à regarder de

plus près le vrai et le beau sont en même temps différents.

L’Idée est vraie quand elle est comme Idée selon son ‘en soi’,

son principe universel, et quand elle est pensée comme telle.

Ce n’est pas alors son existence externe ou sensible, mais

104

 seulement l’Idée universelle qu’il y a pour la Pensée. Cepen-

 dant, l’Idée doit aussi se réaliser extérieurement et parvenir à

 une existence déterminée, présente comme objectivité natu-

 relle et spirituelle. Le vrai qui est en tant que tel existe éga-

 lement. Or, dans la mesure où - dans cette existence externe,

- il est immédiatement pour la conscience, et où le concept

 reste en unité immédiate avec son apparence externe, l’Idée

 est non seulement vérité, mais aussi Beauté. Ainsi le Beau se

 définit comme le Reflet sensible de l’Idée [...]

 [...] Ainsi l’entendement ne sort jamais du fini, de l’unilatéral

 et du non-vrai. Par contre le Beau est en soi-même infini et

 libre. Bien que son contenu puisse être particulier et par là li-

 mité, il doit pourtant apparaître comme une totalité infinie en

 soi, comme liberté dans l’existence, le Beau étant le concept

 qui ne s’oppose pas à son objectivité... mais s’unit avec elle et

 par cette unité immanente, cet accomplissement est infini en

 soi. De la même façon, le concept en animant de l’intérieur

 son  existence réelle est  libre  dans  cette objectivité... Car  le

 concept ne permet pas dans la beauté à l’existence externe de

 suivre ses lois, mais détermine de lui-même son articulation

 et sa forme apparente [...]“ Hegel Esthétique, I

14

Éric Weil - Logique de la philosophie, J.Vrin, Paris 1996, str :

15

„Ce  qui  est  appelé  polemos  est  un  conflit  qui  perdomine

 avant qu’il soit question du divin et de l’humain (...). le com-

 bat  pensé  par  Héraclite  est  ce  par  quoi  l’étant  se  sépare  en

 s’affrontant.“

 […] „Lorsque le combat cesse l’étant ne disparait pas, mais

 le monde se détourne. L’étant n’est plus soutenu (c’est-àdire

 maintenu comme tel). L’étant n’est plus alors que trouvé là,

 c’est l’inventorié. L’accompli n’est plus que ce qui est ins-

 tallé  dans  des  limites,  ce  n’est  plus  que  le  produit  fini,  qui

 en tant que tel est à la disposition de chacun, lesubsistant, en

 quoi il n’y a plus de monde qui monde. (...) la nature devient

maintenant un domaine particulier, par opposition à l’art et à

tout ce qu’on peut fabriquer et organiser.“

 M.Heidegger, Introduction à la métaphysique, P.72, 73, Gal-

limard, 1967. 16

  Extrait  de  Saint  jean  de  la  Croix,  De  la  „Nuit  Obscure“  à

la plus claire mystique, par Maria Zambrano. (Sur, Buenos

Aires, n° 63, décembre 1939) Saint Jean de la Croix est issu

de la vie de l’Espagne, de la vie de la Castille, mais sa trans-

parente universalité est telle qu’il est difficile de s’en apercevoir.

Il faut traverser la transparence de cette universalité pour par-

venir à la véritable racine dont elle a dû sortir ; il faut par-

courir le chemin même qu’elle a dû parcourir en dépassant

tout („toute science transcendant“) pour saisir la nécessité

qui demeure sous son vol de haute altitude, la nécessité de

sa liberté, la substance où a dû s’allumer cette flamme qui

paraît ensuite l’avoir entièrement consumée. Et nous nous

trouvons ainsi devant deux choses : le vol, le dépassement

d’une créature au moyen de la mystique et de la poésie, et le

fait que cette même créature, cette même mystique et cette

même poésie nous servent de clé, de signe non équivoque de

la substance qui l’a engendrée, de la vie qui l’obligea à voler

si haut. (...)

 La mystique de saint Jean, dans toute sa pureté, est en partie

négative : éliminer, effacer, séparer. L’ascétisme est renonce-

ment. Mais bientôt nous sentons qu’il se passe quelque chose

sous la transparence de sa prose si pure, quelque chose de

cruel qui dénote une grande activité et qui rappelle, par ana-

logie, un processus : l’âme s’est dévorée elle-même pour se

transformer en autre chose. Ce que nous trouvons chez saint

Jean n’est plus humain à proprement parler, et cependant cela

se passe chez des hommes ; et c’est cela le phénomène de la

mystique de saint Jean de la Croix dans sa plus grande pureté,

et nous verrons comment la poésie s’unit à elle sans la dé-

truire. Parce que la mystique se passe à l’intérieur de l’âme, à

106

 l’intérieur de ce qu’il y a de naturel en l’homme, en vertu de

 quelque chose qui n’est pas naturel ; en vertu d’autre chose

 qui est extérieur à l’âme, moins au sens strict où cela ne fait

 pas partie d’elle. Ce qui palpite au fond de la mystique de la

 création de saint Jean, c’est une voracité qui nous a rappelé

 la chrysalide dévorant son cocon, mangeant son enveloppe ;

 faim  d’exister,  soif  de  vie.  Voracité  qui  transposée  sur  le

 plan humain est amour, faim irrésistible d’exister, d’accéder

 à „une présence et une figure“. Ce désir inextinguible de

 présence et de figure manque dans le culte du néant de Mi-

 guel de Molinos, et chez lui la voracité n’est que l’amour de

 la mort, une tendance à la destruction finale, un dégoût mortel

 de l’existence. La destruction y est réellement destruction ;

 la chrysalide mange le cocon parce que le cocon, l’âme hu-

 maine, n’est pas en repos, parce qu’elle porte en elle le germe

 de sa transformation ; s’il n’en était ainsi, si la vie humaine

 pouvait s’arrêter à elle-même, le mystique du néant ne la dé-

 vorerait pas ; il y demeurerait comme dans son linceul.

17

La logique d’Eros et Thanatos. A. Comte-Sponville, dans le

 Petit Traité des grandes passions „Vérité de l’amour : mieux

 vaut le faire que le rêver.“ Il y étudie trois formes d’amour

 qu’il  nomme  Eros,  Philia  et  Agapê,  soit  la  passion  subie,

   l’amour-action et la charité. L’Eros qui ne renvoie qu’à soi,

 est le contraire d’une vertu. Il est intéressant de donner à lire

 ce chapitre aux élèves qui ne manquent pas d’y réagir. L’ana-

 lyse qui suit est l’illustration des propos du philosophe. C’est

 avec sa dernière héroïne profane que Racine a parfait l’étude

 de la passion amoureuse. Phèdre vit l’Eros dans tout son dé-

 chaînement. Comme Platon le définit dans le Banquet et dans

 le  Phèdre  et  comme  Comte-Sponville  le  développe,  l’Eros

 ou l’amour de concupiscence naît du désir de l’impossible.

 Phèdre ne peut aimer le fils de son mari : „Madame, oubliez-

 vous/Que  Thésée  est  mon  père  et  qu’il  est  votre  époux ?“

 Très justement, Phèdre nie cet oubli puisque sa passion est

née d’abord de l’interdit. Pour exister, cet amour-là ne doit

pas être satisfait. Il grandit dans la frustration et la douleur :

„Tu me haïssais plus, je ne t’aimais pas moins“.

 Amour égocentrique qui ne tient pas compte de l’autre pour

lui-même : „Mais un secret remords agite mes esprits“.

Phèdre aborde Hippolyte en lui recommandant son fils mais

cède immédiatement au besoin de parler d’elle. Loin de la

rappeler à la réalité, la froideur et la distance d’Hippolyte

exalte son discours jusqu’à l’aveu final, violent et mortifère.

C’est que cet amour-là se nourrit de souffrance et voué à

l’échec - on n’aime que ce qu’on n’a pas et on ne saurait se

réjouir d’un amour partagé et heureux -, il conduit à la mort.

Au lieu d’être attentive à l’attitude et aux sentiments réels

d’Hippolyte, Phèdre, dont „le coeur est trop plein de ce qu’il

aime“, veut posséder entièrement l’autre et dans la logique

d’Eros et de Thanatos, elle imagine cet amour accompli dans

une mort commune : „Et Phèdre au labyrinthe avec vous des-

cendue/ Se serait avec vous retrouvée ou perdue.“

 Rêve  de  fusion  totale  (emploi  du  conditionnel),  fantasme

d’un „beau conte d’amour et de mort“

 (Roman de Tristan et d’Iseult, J. Bédier).

 Elle  entre  en  scène  mourante  parce  que  son  amour  est  le

contraire de l’appétit de la vie et du plaisir partagé. Com-

ment, en effet, pourrait-elle vivre alors qu’elle est „dévorée“

par le désir de posséder ce qu’elle n’a pas et ne saurait avoir ? 18

(Vélez-Málaga, 22. travnja, 1904. – Madrid 6. veljače, 1991.

) 19

María Zambrano Alarcón, Philosophie et poésie, José Corti,

Paris 2003, 20

Ibid.

21

Ibid.

22

Ibid.

23

by James Hunter

108

Tiresias was the son of Everes and the nymph Chariclo ; he

 was a blind prophet, the most famous soothsayer of ancient

 Greece. The most famous account of the origin of his blind-

 ness  and  his  prophetic  talent  is  as  follows.  When  Tiresias

 was walking in the woods one day, he came upon two great

 serpents copulating ; he struck them with his staff, and was

 thereupon transformed into a woman. Seven years later, she/

 he passed by the same place and came upon the same two ser-

 pents copulating ; she/he struck them again with the staff and

 was turned back into a man. Some time later, Zeus and Hera

 were arguing over who had more pleasure in sex, the man or

 the woman : Zeus said it was the woman, while Hera claimed

 men got more pleasure from the act. To settle the argument,

 they consulted Tiresias, since he had experienced life as both

 sexes, and Tiresias sided with Zeus. In her anger, Hera struck

 Tiresias blind. Since Zeus could not undo the act of another

 deity, he gave Tiresias the gift of prophecy in compensation.

 Another account says that Tiresias accidentally saw Athena

 naked, and she covered his eyes with her hands, thus render-

 ing him blind. When Tiresias’ mother Chariclo asked Athena

 to restore her son’s sight, the goddess could not undo her own

 action but gave him the gift of prophecy as compensation.

 There  are  many  tales  about  individual  prophecies  of  Tire-

 sias : he predicted the manner of Narcissus’ death ; he tried

 to warn Oedipus of the rashness of that king’s inquiries about

 his parents ; he predicted that the sacrifice of Menoeceus, son

 of Creon, would permit the forces of Eteocles to repulse the

 army of the Seven Against Thebes. Tiresias eventually died

 from drinking from the spring Tilphussa, but even after death

 his  shade  was  able  to  offer  valuable  prophecy  to  the  hero

 Odysseus.

24

Logos (pronounced /ˈloʊɡɒs/, /ˈlɒɡɒs/ (UK), or /ˈloʊɡoʊs/

 (US) ; Greek λόγος logos) is an important term in philoso-

 phy,  psychology,  rhetoric  and  religion.  Originally  a  word

meaning „word“, „speech“, „account“ or „reason“, it became

a technical term in philosophy, beginning with Heraclitus (ca.

535–475 BC), who used the term for the principle of order

and knowledge.

 Ancient  philosophers  used  the  term  in  different  ways  how-

ever. The sophists used the term to mean discourse, and Aris-

totle applied the term to „reasoned discourse“ in the field of

rhetoric. The Stoic philosophers identified the term with the

divine animating principle pervading the Universe.

After  Judaism  came  under  Hellenistic  influence,  Philo  (ca.

20 BC–AD 40) adopted the term into Jewish philosophy. The

Gospel of John identifies the Logos, through which all things

are made, as divine (theos), and further identifies Jesus as the

incarnation of the Logos.

 Although the term „Logos“ is widely used in this Christian

sense, in academic circles it often refers to the various an-

cient Greek uses, or to post-Christian uses within contem-

porary philosophy, Sufism, and the analytical psychology of

Carl Jung. 25 A moral (from Latin morālis) is a message conveyed or a

lesson to be learned from a story or event. The moral may

be left to the hearer, reader or viewer to determine for them-

selves, or may be explicitly encapsulated in a maxim. As an

example of the latter, at the end of Aesop’s fable of the Tor-

toise and the Hare, in which the plodding and determined

tortoise wins a race against the much-faster yet extremely

arrogant hare, the stated moral is „slow and steady wins the

race“. However, other morals can often be taken from the

story itself ; for instance, that „arrogance or overconfidence

in one’s abilities may lead to failure or the loss of an event,

race, or contest“. The use of stock characters is a means of

conveying the moral of the story by eliminating complexity

of personality and so spelling out the issues arising in the

interplay between the characters, enables the writer to generate

110

 a clear message. With more rounded characters, such as those

 typically  found  in  Shakespeare’s  plays,  the  moral  may  be

 more nuanced but no less present, and the writer may point

 it up in other ways (see, for example, the Prologue to Romeo

 and Juliet).

 Throughout  the  history  of  recorded  literature,  the  majority

 of fictional writing has served not only to entertain but also

 to instruct, inform or improve their audiences or readership.

 In classical drama, for example, the role of the chorus was

 to comment on the proceedings and draw out a message for

 the  audience  to  take  away  with  them ;  while  the  novels  of

 Charles Dickens are a vehicle for morals regarding the social

 and economic system of Victorian Britain.

 Morals  have  typically  been  more  obvious  in  children’s  lit-

 erature, sometimes even being introduced with the phrase :

 „The moral of the story is …“ Such explicit techniques have

 grown increasingly out of fashion in modern storytelling, and

 are now usually only included for ironic purposes.

 Some examples are : „Better to be safe than sorry“, „The evil

 deserves  no  aid“,  „Be  friends  with  whom  you  don’t  like“,

 „Don’t  judge  people  by  the  way  they  look”,  „Sticks  and

 stones will break my bones, but words will never hurt me“,

 „Slow and steady wins the race“, and „Your overconfidence

 is your weakness“.

 Moral is also understood as an individual understanding or

 translation of mannerisms at which they abide.

26

 Definicija  je  sud  kojim  se  nedvosmisleno  utvrđuje  sadržaj,

 opseg i doseg nekog pojma. Obuhvaća 4 osnovna značenja :

 1. sažeto, jasno i što je moguće preciznije tumačenje (opis)

 nekog pojma

 2. točno  objašnjenje  značenja  neke  riječi  pomoću  pojmova

 koji se smatraju poznatima

 3. logička operacija kojom se određuje opseg i sadržaj nekog

 pojma pomoću drugih pojmova

                                                       111 
 4. teol. svečana odluka pape ili kojeg ekumenskog sabora ko-

jim se neka istina konačno i za cjelokupnu Crkvu prihvaća

kao obvezatna u naučavanju i tumačenju katoličke vjere.

 U matematici, za svaki matematički pojam postoji definicija,

osim za pojam skup. Skup se uzima kao pojam koji je sam po

sebi jasan i to je osnovni matematički pojam.

 U  logici,  definicija  (lat.  definitio :  ograničenje,  određenje)

je izraz kojim se određuje sadržaj nekog pojma točno i jed-

nosmisleno s pomoću najbližega višega rodnog pojma (ge-

nus proximum) i specifične razlike (differentia specifica).

Sastoji se od definienduma (onog što definira) i definiensa

(onoga čime se definira). Definicija ne smije biti cirkularna,

pojam koji se javlja u definiendumu ; ne smije se pojaviti u

definiensu.

 Na području leksikografije i enciklopedike, definicija je nei-

zostavni dio svakog leksikografskog i enciklopedičkog član-

ka. Od glave članka odvojena je zarezom, nema pomoćnog

glagola niti uputnica. Rabe se samo poznati pojmovi ili poj-

movi koji su objašnjeni pod tim nazivom u djelu.

 U širem smislu, definicija je svaki izraz koji pobliže određuje

ili objašnjava značenje riječi ili fraze.

 Vrste definicija [uredi]

 1. deskriptivna (opisna)

 2. precizirajuća, točno određuje pojam

 3. stipulativna,  uvodi  se  pojam  i  objašnjenje,  iskaz  koji  se

objašnjava 27

Tj   ::   prema prema   unaprijed unaprijed   postavljenom postavljenom   obrascu, obrascu,   projektu, projektu,   nam-Tj nam-

jeri, naumu… 28

Socrates  lived  during  the  time  of  the  transition  from  the

height of the Athenian hegemony to its decline with the defeat

by Sparta and its allies in the Peloponnesian War. At a time

when Athens sought to stabilize and recover from its humili-

ating defeat, the Athenian public may have been entertaining

doubts about democracy as an efficient form of government.

112

 Socrates  appears  to  have  been  a  critic  of  democracy,  and

 some  scholars  interpret  his  trial  as  an  expression  of  politi-

 cal infighting. Claiming loyalty to his city, Socrates clashed

 with  the  current  course  of Athenian  politics  and  society.He

 praises Sparta, archrival to Athens, directly and indirectly in

 various dialogues. But perhaps the most historically accurate

 of Socrates’ offenses to the city was his position as a social

 and moral critic. Rather than upholding a status quo and ac-

 cepting the development of what he perceived as immorality

 within his region, Socrates questioned the collective notion

 of „might makes right“ that he felt was common in Greece

 during  this  period.  Plato  refers  to  Socrates  as  the  „gadfly“

 of the state (as the gadfly stings the horse into action, so So-

 crates stung various Athenians), insofar as he irritated some

 people with considerations of justice and the pursuit of good-

 ness. His attempts to improve the Athenians’ sense of justice

 may have been the source of his execution.

 According to Plato’s Apology, Socrates’ life as the „gadfly“

 of Athens began when his friend Chaerephon asked the ora-

 cle at Delphi if anyone was wiser than Socrates ; the Oracle

 responded that none was wiser. Socrates believed that what

 the Oracle had said was a paradox, because he believed he

 possessed no wisdom whatsoever. He proceeded to test the

 riddle by approaching men considered wise by the people of

 Athens – statesmen, poets, and artisans – in order to refute

 the  Oracle’s  pronouncement.  Questioning  them,  however,

 Socrates  concluded  that,  while  each  man  thought  he  knew

 a great deal and was wise, in fact they knew very little and

 were  not  wise  at  all.  Socrates  realized  that  the  Oracle  was

 correct, in that while so-called wise men thought themselves

 wise and yet were not, he himself knew he was not wise at all,

 which, paradoxically, made him the wiser one since he was

 the only person aware of his own ignorance. Socrates’ para-

 doxical  wisdom  made  the  prominent Athenians  he  publicly

questioned look foolish, turning them against him and lead-

ing to accusations of wrongdoing. Socrates defended his role

as a gadfly until the end : at his trial, when Socrates was asked

to propose his own punishment, he suggests a wage paid by

the government and free dinners for the rest of his life in-

stead, to finance the time he spends as Athens’ benefactor. He

was, nevertheless, found guilty of both corrupting the minds

of the youth of Athens and of „not believing in the gods of

the state“, and subsequently sentenced to death by drinking a

mixture containing poison hemlock. 29

From Latin agōn, from Ancient Greek ἀγών („contest“).

 A struggle or contest ; conflict ; especially between the pro-

tagonist and antagonist in a literary work. An intellectual

conflict or apparent competition of ideas. „Freud’s originality

stemmed from his aggression and ambition in his agon with

biology“ (Harold Bloom). A contest in ancient Greece, as in

athletics or music, in which prizes were awarded. 30

 Raznolikosti budući bile u sebi partikulariteti ne mogu u sve-

mu biti jednako zadovoljene te je među njima uspostavljen

odnos relativne ne-pravde iako u Jednosti harmonije proizvo-

de harmoniju koja je po Platonu pravda. 31

Pour le dieu, belles sont toutes choses, et bonnes et justes ;

mais les hommes tiennent certaines pour injustes, d’autres

pour justes. 32

Apeyron – (τὸ ἄπειρον), neograničenost, nesvršenost, neo-

dredivost, esencija bića. 33

Maria Zambrano, Philosophie et poésie, str. 36. i 37.

34

Sveta  knjiga  u  rukama  čovjekovim  blijedi  je  odsjaj  Knjige

koja je kod Boga. Da li je to samo slučajna koincidencija ili

poruka putem Božjeg poslanika o efemernosti svijeta ? 35

The dative case (abbreviated dat, or sometimes d when it is a

core argument) is a grammatical case generally used to indi-

cate the noun to whom something is given. For example, in

„John gave Mary a book“. The thing being given may be a

114

 tangible object, such as „a book“ or „a pen“, or it may be an

 intangible abstraction, such as „an answer“ or „help“. The da-

 tive generally marks the indirect object of a verb, although in

 some instances the dative is used for the direct object of a verb

 pertaining directly to an act of giving something. In Russian,

 for example, the verb „to call“ [by telephone] is always fol-

 lowed by a noun in the dative. In some languages the dative

 case has assimilated the functions of other now-extinct cases.

 In Ancient Greek, the dative has the functions of the Proto-

 Indo-European locative and instrumental as well as those of

 the original dative. Sometimes the dative has functions unre-

 lated to giving. In Scottish Gaelic and Irish, the term dative

 case is misleadingly used in traditional grammars to refer to

 the  prepositional  case-marking  of  nouns  following  simple

 prepositions and the definite article. In Georgian, the dative

 case also marks the subject of the sentence in some verbs and

 some tenses. This is also called the dative construction. The

 dative was common among early Indo-European languages

 and has survived to the present in the Balto-Slavic branch and

 the Germanic branch, among others. It also exists in similar

 forms in several non–Indo-European languages, such as the

 Finno-Ugric family of languages, Altaic family of languages

 and Japanese (sometimes considered as Altaic).

36

In der ersten Generation von Vertretern der Phänomenologie

 und der sog. Analytischen Philosophie bestanden teils wech-

 selseitige Beziehungen, etwa zwischen Husserl und Gottlob

 Frege. Anders wird es bei Vertretern analytischer Philosophie,

 welche sprachanalytische Methoden zur Rekonstruktion von

 Aussagen ins Zentrum stellen, sei es die Orientierung an for-

 malen Sprachen oder die Orientierung an der Umgangsspra-

 che.  Ein  zeitlich  wie  inhaltlich  gemeinsamer  Ursprung  von

   Phänomenologie und Analytischer Philosophie ist, folgt man

 der  Darstellung  Michael  Dummetts,  die  Kritik  von  Frege,

 Brentano  und  Husserl  am  Psychologismus.  Gedanken  sind

nach Frege nicht zu analysieren mittels der Mechanik ein-

zelner mentaler Operationen, sondern sind zeitunabhängige

Objekte, die nicht in Verursachungsbeziehungen eintreten.

Auch Bernard Bolzano, der u.a. in diesem Punkt von Hus-

serl und Alexius Meinong rezipiert wurde, unterschied scharf

zwischen Ideen bzw. Gedanken an sich selbst (objektiv) und

dem subjektiven Bewusstsein von ihnen. Die Logik habe mit

ersterem zu tun, während der Psychologismus forderte, sich

an letzteres zu halten. In der Folge entwickeln sich aber bei-

de Ansätze dergestalt auseinander, dass die meisten Vertreter

der Phänomenologie die von einigen wichtigen Vertretern

analytischer Philosophie vollzogene sprachanalytische Ori-

entierung nicht teilten. Husserls deskriptive Wesenswissen-

schaft beansprucht dann etwa eine systematische „Analyse“

und „Deskription“ der in den „Richtungen des Schauens sich

darbietenden Gegebenheiten“. Dagegen orientierten sich Ver-

treter normalsprachlicher Philosophie wie der späte Wittgen-

stein an dem Programm, das Wesen der Gegenstände durch

Analyse des Gebrauchs darauf bezogener sprachlicher Aus-

drücke („Grammatik“) zu bestimmen. Da sich Husserl aus-

drücklich dagegen wandte, sich in der strengen Wissenschaft

hin zu den „Sachsen selbst“ von der „grammatischen Ana-

lyse“ gängeln zu lassen, galten diese Forschungsrichtungen

lange Zeit als unvereinbar. Andere Autoren betonen aber

auch Nähen beider Richtungen. So gebe es etwa bei Husserl

und Heidegger ebenfalls eine Hinwendung zur Sprache und

deren Gebrauch. J. L. Austin spricht 1956/57 von „linguis-

tischer Phänomenologie“. Damit gemeint ist aber vor allem,

wie beim späten Wittgenstein, eine „Orientierung am Sprach-

gebrauch, allerdings mit einem darüber hinaus gehenden Re-

alitätsanspruch für Fälle, in denen die Alltagssprache keine

Worte findet und dann neue Worte ausbildet“. Die sprachana-

lytische Orientierung haben aber zu keiner Phase sämtliche

analytische Philosophen geteilt. Insbesondere werden zentrale

116

 Themen,  Termini  und  Herangehensweisen  der  klassischen

   Phänomenologie  seit  den  1970er  Jahren  auch  in Teilen  der

 analytischen  Philosophie  des  Geistes  aufgegriffen,  darunter

 etwa der Ansatz bei der Perspektive der ersten Person für die

 Untersuchung der Intentionalität und phänomenalen Qualität

 von Bewusstseinszuständen und der Strukturen von Bewusst-

 sein überhaupt. Derartige Forschungsprogramme werden seit

 der Jahrhundertwende teilweise als „analytic phenomenology“

 bezeichnet (analytische Phänomenologie).  UnderUnder  thethe  inflinfluen- uen-

 ce of English, which uses the preposition „to“ for both indi-

 rect objects (give to) and directions of movement (go to), the

 term „dative“ has sometimes been used to describe cases that

 in other languages would more appropriately be called lative.

37

Les derviches tourneurs se déplacent d’abord avec lenteur et

 font trois fois le tour de la piste. Chaque derviche se tourne

 vers celui qui est derrière lui et tous deux s’inclinent avant

 de reprendre leur circumambulation. Ce déplacement est le

 symbole des âmes errantes cherchant à la périphérie de l’exis-

 tence. Après le troisième tour, le maître prend place sur son

 tapis et les danseurs attendent. Alors les chanteurs chantent et

 quand ils s’arrêtent, les derviches, en un geste triomphal, lais-

 sent tomber leur manteau noir, dévoilant leur vêtement blanc.

 La chute du manteau est celle de l’illusion. Quand le man-

 teau noir qui représente l’enveloppe charnelle est abandonné,

 c’est la résurrection. Les derviches, bras croisés sur la poi-

 trine, mains sur les épaules, se mettent à tourner lentement,

 sur eux-mêmes puis écartent les bras, la main droite tournée

 vers le ciel pour récolter la grâce de Dieu et la main gauche

 tournée vers le sol pour la dispenser vers la terre. En même

 temps qu’ils tournent sur eux-mêmes, ils tournent autour de

 la  salle.  Ce  double  tour  figure  la  loi  de  l’univers,  l’homme

 tourne autour de son centre, son cœur, et les astres gravitent

 autour du soleil. Ce double symbolisme cosmique est le vé-

 ritable  sens  du  Sema :  toute  la  création  tourne  autour  d’un

centreLa danse est ainsi comme une prière, un dépassement

de soi à l’union suprême avec Dieu. Le cercle est également

le symbole de la loi religieuse qui embrasse la communauté

musulmane tout entière et ses rayons symbolisent les che-

mins menant au centre où se trouve la vérité suprême, le dieu

unique qui est l’essence même de l’islam. Cette danse qui

s’accélère a inspiré Marcel Dadi, guitariste picking français,

pour le morceau, éponyme, le plus connu de son répertoire. 38

Dans „ Métaphysique et sémantique“ (1987), il montre que la

scolastique a légué à la pensée occidentale l’idée d’une unité

du monde fondée sur les relations stables établies entre les

noms. Cette analogie des noms fut à la base de ce que Pin-

chard a appelé par la suite Raison dédoublée (1991) ou Pos-

sespace (2002), c’est-à-dire le moyen de lier le monde et de

le protéger de la dissolution dans la pure et simple multipli-

cité.Ces recherches se sont portées vers la raison comme un

prolongement des architectoniques de la métaphysique clas-

sique, et en particulier de l’occasionalisme de Malebranche.

Pinchard prend ses distances avec l’aspect anti-substantia-

liste de la phénoménologie. Il cherche de nouveaux contextes

pour la pensée du substrat et des „formes substantielles“ à

partir du dialogue avec le mathématicien Thom, qui a pro-

posé une géométrisation des formes naturelles et s’est attaché

à la recherche d’un point organisateur pour les dynamismes

de la nature. Chez Pinchard, la critique des thèses de Hei-

degger sur la question de l’humanisme (2005) a pour but de

défendre une vocation humaniste ouverte à des expériences

cosmopolites et favorable à la constitution d’un panthéon des

divinités des peuples. A la question de l’être, Pinchard subs-

titue donc „une dialectique d’intériorisation progressive des

formes symboliques“. La pensée de l’absolu pour Pinchard

est indissociable de la pensée du Livre, au sens de Mallarmé

d’un système total de signes exigeant un rituel (Méditations

 mythologiques, 2002). Selon Pinchard les mythes ne proposent

118

 pas un accès direct à l’être mais sont replacés dans une di-

 mension spatiale qui les rapproche d’une façon significative

 des mouvements tourbillonnaires de la „matière subtile“ chez

 Descartes. Il en découle ainsi à la fois un contrôle spatial des

 déploiements  mythologiques  et  une  géométrie  centrée  qui

 permet  d’avancer  de  nouveaux  parallélismes  entre  l’âme

 et  l’étendue  que  Pinchard  appelle  l’Étendue  mythologique.

 Mise au service des vulnérabilités exposées à la circulation

 infinie  des  biens  et  des  signes,  la  métaphysique  n’est  plus

 nécessairement  vouée  à  la  déconstruction.  Le  recentrement

 symbolique,  pensé  à  partir  de  Dante  et  de  Goethe,  s’effec-

 tue  autour  d’un  principe  féminin  organisateur  des  récits  du

 monde (Bûcher de Béatrice, 1996). En débat avec les oeuvres

 de Freud et de Lacan, ces travaux décrivent le passage d’une

 mythologie courtoise de l’amour à une pensée cosmologique

 de la différence sexuelle.

39

Le  Guei  Hinnom  (héb.גיא  הנום	Vallée	de	Hinnom,	ou	גיא  בן

 הנום Guei ben Hinnom, Vallée des Fils de Hinnom, rendu en

 grec par γεέννα Gehenna) est une vallée étroite et profonde

 située au sud et au sud-Ouest de Jérusalem, correspondant au

 Wadi er-Rababi. Il est généralement considéré que la vallée

 passe à l’est de l’actuelle Vieille Ville, au sud du mont Sion et

 débouche au fleuve Cardon. La vallée est associée de longue

 date à des cultes idolâtres, dont le plus infâme inclut la pra-

 tique d’infanticides rituels dans le feu. Convertie ensuite en

 dépotoir dont la pestilence émane à des lieues à la ronde, la

 Géhenne acquiert dans la littérature juive ultérieure, tant apo-

 calyptique que rabbinique et chrétienne, une dimension mé-

 taphorique, devenant un lieu de terribles souffrances, puis de

 demeure après la mort pour les pécheurs. Elle fut également

 réputée pour être le lieu de réclusion des lépreux et pestiférés.

 Toutefois, alors qu’elle n’est qu’un lieu de passage, voire la

 dénomination d’un processus de purification des âmes dans

 la pensée juive, elle se confond, sous l’influence de la pensée

grecque, avec les Enfers dans la pensée chrétienne, puis mu-

sulmane, le Jahannam du Coran n’ayant plus aucune parenté

avec le Wadi er-Rababi. L’anthroponymie, la toponymie et

plus généralement l’onomastique fait découler du mot origi-

nel Guei Hinnom puis Géhenne les prénoms contemporains

que l’on attache aujourd’hui à une origine floue judéo-chré-

tien tels que les prénoms féminins Géhenne, puis Gehenn,

puis Jehenn ou encore Jehann’ Ou Jehan, avec l’évolution des

typographies et des sonorités, le G s’étant transformé en J.

Cependant, et là est la subtilité, les prénoms qui découlent de

la Géhenne n’ont pas de lien ou de rapport avec les prénoms

Jihane, Jehad, Jihane, Jihane ou Jehan, que l’on peut trouver

au Maghreb ou au moyen orient, ces prénoms étant tirés du

mot jihad signifiant lutte ou effort. Malgré la ressemblance,

il n’y a pas non plus de lien entre les prénoms Jean, Jeanne,

Jehan ou Jehanne et autres dérivés, qui eux sont tirés du sans-

krit et de l’hébreu, „jan“ signifiant „faire naître“. Dans le nom

Yoḥanân, composition de YHWH ou „Jeho-vav“, Dieu, et de

„Ḥanan“, miséricordieux : „Dieu fait grâce“. Ces mêmes pré-

noms ont donc de multiples origines. Bien que l’idée d’une

rétribution divine des bons et des impies figure déjà dans la

Bible hébraïque, notamment dans Daniel 12 :2, l’idée d’un

séjour des morts distinct du Sheol (dans lequel se retrouvent

tous les morts sans distinction), n’apparait pas sur papier

avant la littérature apocalyptique, un genre florissant dans la

culture juive post-exilique. La présence de thèmes communs

à celle-ci et à la littérature rabbinique, qui frappe pourtant

d’anathème quiconque étudie ces livres non-canonisés, ainsi

qu’aux Évangiles, suggère que ces idées étaient fortement ré-

pandues dans la population.Il semble y avoir deux définitions

de la Géhenne : Le Livre d’Énoch décrit un Sheol divisé en

quatre compartiments : dans le premier, les justes accom-

plis attendent avec allégresse le Jour du Jugement, dans le

second, les personnes modérément bonnes attendent leur

120

 récompense, dans le troisième, le Guehinnom, les pécheurs

 sont punis et attendent leur jugement lors de la résurrection,

 le quatrième étant un lieu de tourments et d’opprobre éternels

 pour ceux qui ne méritent même pas la résurrection. La lit-

 térature juive alexandrine identifie cette Géhenne à l’Hadès,

 qui désigne aussi le Sheol dans la Septante. D’autre part, tou-

 jours dans le Livre d’Énoch, la Guéhenne semble encore se

 situer dans la vallée de Hinnom, lieu maudit parmi toutes les

 vallées saintes, mais il s’agit là du lieu de tourment éternel

 suivant le Jugement Dernier . C’est également en ce sens que

 l’entend l’auteur de 4 Ezra .Les thèmes d’un lieu tantôt réel,

 tantôt symbolique, associé au Sheol, d’un endroit d’expiation

 ou de souffrances éternelles, se retrouvent dans les traditions

 orales rabbiniques, couchées sur papier dans les Talmuds et

 le Midrash, mais elles sont développées de façon différente.

 Selon les Sages, la Géhenne est antérieure au monde, et son

 feu  fut  créé  lors  du  deuxième  jour  de  la  Création.  Elle  est

 de  dimensions  bien  supérieures  au  monde,  et  la  vallée  de

 Hinnom  n’en  est  que  l’une  des  entrées,  une  autre  se  trou-

 vant dans le désert, et une troisième dans la mer. Selon cer-

 tains, le Guehinnom a également pour noms Sheol, Abadon,

 Puits du Carnage, Puits de Sheon, Tit Hayon, Tzalmavet et

 Monde inférieur. Il s’agit d’un lieu, décrit comme une anti-

 chambre (ou une voie d’entrée) pour toutes les âmes (et non

 les seules perverses). On y est jugé pour ses actes au cours

 de  la  vie.  Dieu  n’en  est  pas  „absent“  (comme  dans  l’enfer

 chrétien), et on y reste pour une durée maximum de douze

 mois,  sauf  rarissimes  exceptions  comme  Elisha  ben Avou-

 ya, pour être purifié en vue du monde à venir (heb. עולם הבא

 olam  haba ;  parfois  considéré  comme  le  paradis).  La  Kab-

 bale  décrit  également  l’âme  dans  la  Géhenne,  se  „cassant“

 comme la flamme d’une chandelle en allume une autre : une

 partie de l’âme est purifiée et „remonte“ au créateur, l’autre

 revient dans le monde des vivants afin de réparer les fautes

antérieurement commises.La γεέννα se trouve mentionnée

une douzaine de fois dans le Nouveau Testament, et est gé-

néralement rendue par le mot Enfer (Louis Segond conserve

toutefois l’appellation „géhenne“), bien que, dans certaines

 occurrences, Jésus puisse faire référence à la Vallée de Hin-

nom elle-même. La géhenne est communément synonyme

de tortures, d’intenses souffrances. Pour d’autres, comme les

Témoins de Jéhovah, elle est le symbole d’une destruction

totale, complète. La Géhennem en Islam est synonyme d’en-

fer. C’est un lieu chaotique où un feu éternel, de température

70 fois supérieure à celle de la plus chaude des flammes de

la Terre, brûle les mécréants pour l’éternité. Les musulmans

désobéissants (le „poids“ de leur péchés est supérieur à celui

de leurs bonnes actions) y brûlent un certain temps propor-

tionnel à leur désobéissance en Allah, puis sortent de la Gé-

hennem pour le Paradis. Ceci se déroulant pendant le Jour du

jugement (le dernier jour, le jour de l’autre monde, le jour de

la Qiyamah, le jour des comptes). 40

Sveta  knjiga  u  rukama  čovjekovim  blijedi  je  odsjaj  Knjige

koja je kod Boga. Da li je to samo slučajna koincidencija ili

poruka putem Božjeg poslanika o efemernosti svijeta ? 41

Naravno nije Bog ono što se mijenja. On je Sve, pa i mijena

sama, zato je on Ništa jer ne može biti imenovano, definirano,

obuhvaćeno u konačnostima. Ono što se još mijenja, uz ono

bujanje u Boga i u Bogu, jest mišljenje Boga, o Bogu, od-

nosno pokušaj mišljenja Boga, jer misliti Boga nije moguće,

jednako tako kao što ga je nemoguće susresti licem u lice i

ostati živ odnosno nemoguće ga je misliti osim zatvarajući

ga, čineći ga onim što on nije, čineći ga njegovom vlastitom

emanacijom, da ne kažemo klonom – KAOS, KRONOS,

 SVEDRŽITELJ  ILI  JEDNA  OD  99  Njegovih  pojavnosti  u

kojima se pojavljuje kao Allah. No, mi se ne bavimo Bogom

kao telogijskom kategorijom promišljanja. Mi ovdje ne-ima-

mo Vjerovanje kao relaciju s Bogom već Mišljenje Boga.

122

 Mišljenje, rekli smo već, unaprijed je osuđeno na neuspjeh.

 Bog,  apsolutno  otvoren  nije  neka  mogućnost  mišljenja,  on

 je Apsolutno, On jest Apsolutno, on Jest Ono Apsolutno, On

 Jest Onaj koji Jest Apsolutan i On Jest Apsolut. Neoborivo

 bilo  kojim  Mišljenjem.  On  je  apsolutno  nezamisliv,  misao

 ga  ne  može  dokučiti.  Danas  kad  je  misao  dokazivo  sup-

 stancijalna  ta  nezamislivost  dolazi  u  istovjetan  položaj  kao

 mišljenje čovjeka počev od jednog atoma tvari. Nema kraja

   mogućnostima pretpostavljanja. Misao ga ne može dokučiti a

 da ga ne zatvori. Tad se Bog skriva. Nestaje iz vidokruga jer

 ne može postojati u mišljenju koje ne bi bilo ravno njemu, što

 je Apsurd mišljenja i postojanja. Mišljenje koje je ztvarajuće

 ne  može  misliti  nezatvorivo.  Jedino  Nešto  što  može  izreći

 Boga jest Riječ koja je Ništa. Čista Riječ Apsolutno otvorena,

 jedina koja može stvarati i stvoriti Svijet. Zato ona ne pripada

 Mišljenju. Ona ne pripada nikome. Ona naročito ne pripada

 Mišljenju, filozofiji jer je apsolutno slobodna, apsolutno ot-

 vorena a tad samo Igra ima smisla. Ona je nasilno, protuzako-

 nito  prisvojena  od  Mišnjenja,  kojemu  je  zapravo  Gospodar

 koji je Gospodarem postao budući mu najprije Slugom.

42

J.-J. Lechartier. Enrico Castelli (éd.). Mythe et foi, Revue de

 l’histoire des religions, 1967, vol. 172, n° 1, pp. 107-108.

43

Notons  que  Platon  dans  La  République  se  prononce  contre

 l’esclavage,  en  particulier  celui  qui  frappe  les  Grecs,  mais

 aussi les autres populations. Dans les villes grecques, seuls

 les  prisonniers  de  guerre  étaient  réduits  à  l’esclavage.  Voi-

 ci comment Aristote défini la relation du maître à l’esclave.

 Analysant l’économie du gouvernement domestique, Aristo-

 te note que celle-ci a besoin d’instruments pour obtenir tous

 les  objets  nécessaires  à  la  survie  du  ménage.  „Il  y  a  deux

 sortes  d’instruments :  les  uns  inanimés ;  les  autres  animés

 (...)  Le  gouvernail  dans  un  bateau  est  l’instrument  inanimé

 du  capitaine  (...)  les  ouvriers,  les  esclaves,  sont  des  instru-

 ments animés“, dit-il. On appelle „instrument“ ce qui opère

l’effet et „propriété domestique“ ce qu’il produit. „La chose

possédée (l’esclave) est à l’égard du possesseur, comme la

partie à l’égard du tout ; elle lui appartient, il en va de même

de la chose possédée relativement aux possesseur. Le maître

n’est que propriétaire de son esclave, mais ne lui appartient

pas ; l’esclave, au contraire, n’est pas seulement à l’usage de

son maître, il fait partie de sa chose (...) L’homme qui (...)

n’est point à soi, mais à un autre, est esclave (...) c’est une

possession et un instrument pour agir séparément et sans les

ordres de son maître“. Aristote établit une relation totalement

despotique du maître à l’esclave : „l’usage des esclaves et

des bêtes est à peu près le même et l’on en tire les mêmes

services pour les besoins de la vie“. On peut se dire à ce sta-

de que ceci ne concerne que les esclaves, mais que sa Cité

sera bien meilleure que cela...Qui sont les citoyens de l’Etat

d’Aristote ? Certainement pas les personnes qui produisent :

les laboureurs, les artisans, les commerçants, les manoeuvres.

 Contrairement à Platon, Aristote exprime pour eux un mépris

total. Jamais, dit-il, un artisan ne sera citoyen car il doit se vo-

uer aux oeuvres serviles pour subvenir à ses besoins. „Parmi

les gens en servitude, il faut mettre les artisans qui vaquent

aux métiers sordides. Aussi, en certain pays, anciennement

et avant que le peuple fût parvenu à l’extrême licence, les

charges ou puissance publique n’étaient-elles point con-

férées à ces sortes de gens. Leurs métiers ne conviennent ni à

l’homme honnête, ni à l’homme en place, ni au bon citoyen,

si ce n’est pour son usage personnel, cas où il est tout à la fois

maître et serviteur.

 ... U svojim gledištima prema instituciji ropstca Platon uglav-

nom zaostaje čak i u odnosu na savremenu atinsku praksu.

Pre svega, on u potpunosti prihvata ustanovu ropstva : rob

je gospodareva svojina koja se može otuđiti (Nom. 776b 5–c

3). Međutim, dok je atinski zakon dete rođeno u vezi između

slobodnog čoveka i robinje smatrao slobodnim građaninom,

124

 Platon određuje da takva deca uvek treba da pripadnu gos-

 podaru  robinje.  Nadalje,  on  čak  ne  pruža  robovima  ni  onu

 zaštitu koju im je dodeljivao atinski zakon i koji je predvi-

 đao da će se sudski goniti gospodar koji prema robu iskazu-

 je obest (ὕβρις). U Platonovoj državi zaštita za roba postoji

 samo u vezi s njegovim javnim svojstvom i utoliko ukoliko je

 gospodarev odnos prema robu značajan za etički razvitak sa-

 mog gospodara. Na primer, ubistvo roba izvršeno kako bi se

 roba sprečilo da dostavi infomacije o nekoj povredi zakona

 smatraće se jednakim ubistvu slobodnog građanina. Takođe,

 premda  „svaka  reč  upućena  robu  treba  da  sarži  neko  nare-

 đenje“, prema robovima treba postupati dobro, prvenstveno

 radi nas samih : istinski poštovalac pravde otkriva se, naime,

 u svom postupanju prema onima prema kojima se bez opa-

 snosti može biti nepravedan (Nom. 776d 2–778a 5).

44

Mittelmaß  Der  Philister  negiert  nicht  nur  andere  Zustände,

 als der seinige ist, er will auch, daß alle übrigen Menschen

 auf seine Weise existieren sollen. Er geht zu Fuß und ist sein

 Leben lang zu Fuß gegangen. Nun sieht er jemand in einem

 Wagen  fahren.  „Was  das  für  eine  Narrheit  ist“,  ruft  er  aus,

 „zu fahren, sich dahinschleppen zu lassen von Pferden ! Hat

 der Kerl nicht Beine ? Wozu sind den die Beine anders als

 zum Gehen ? Wenn wir fahren sollten, würde uns Gott keine

 Beine gegeben haben.“

 Johann  Wolfgang  von  Goethe ;  deutscher  Dichter  (1749  -

 1832) ; Quelle : zu Riemer, 18.8.1807.

45

Élévation

Au-dessus des étangs, au-dessus des vallées,

Des montagnes, des bois, des nuages, des mers,

Par delà le soleil, par delà les éthers,

Par delà les confins des sphères étoilées,

                                                       125 
Mon esprit, tu te meus avec agilité,

Et, comme un bon nageur qui se pâme dans l’onde,

Tu sillonnes gaiement l’immensité profonde

Avec une indicible et mâle volupté.

Envole-toi bien loin de ces miasmes morbides ;

Va te purifier dans l’air supérieur,

Et bois, comme une pure et divine liqueur,

Le feu clair qui remplit les espaces limpides.

Derrière les ennuis et les vastes chagrins

Qui chargent de leur poids l’existence brumeuse,

Heureux celui qui peut d’une aile vigoureuse

S’élancer vers les champs lumineux et sereins ;

Celui dont les pensers, comme des alouettes,

Vers les cieux le matin prennent un libre essor,

Qui plane sur la vie, et comprend sans effort

Le langage des fleurs et des choses muettes !

 (Charles Baudelaire.)

46

Son  premier  rôle  est  de  nourrir  les  Dieux  de  l’Olympe.  En

effet, ils ne se nourrissent pas de nourriture humaine ni

de vin, mais uniquement de nectar, qui remplace le vin, et

 d’ambroisie,  qui  remplace  la  nourriture  solide,  mais  n’est

pas nécessairement solide elle-même. Chez Homère, celle-

ci est apportée par des colombes depuis l’Extrême-Occident.

L’ambroisie nourrit également les chevaux divins (V, 369).

Priver un dieu du nectar et de l’ambroisie est l’un des pires

châtiments qui puisse lui être infligé, à hauteur d’un crime

capital : le parjure d’un serment prêté sur les eaux du Styx.

Hésiode explique ainsi dans la Théogonie (v. 792-798, passa-

ge probablement interpolé) : „Quiconque, parmi les Immor-

tels, maîtres des cimes de l’Olympe neigeux, répand cette eau

pour appuyer un parjure, reste gisant sans souffle une année

126

 entière.  Jamais  plus  il  n’approche  de  ses  lèvres,  pour  s’en

 nourrir, l’ambroisie et le nectar. Il reste gisant sans haleine et

 sans voix sur un lit de tapis : une torpeur cruelle l’enveloppe.“

 (trad. Paul Mazon)

47

Ideje su za Platona nepromenljivi, objektivno postojeći enti-

 teti, u kojima su smešteni ispravni odgovori na pitanja o po-

 jedinim predmetima mišljenja. One su i modeli prema kojima

 su  stvorene  stvari  i  njihovim  saznanjem  saznaje  se  istovre-

 meno i suština stvari. Reč „Ideja“ smo do sada pisali velikim

 slovom da bi naglasili da za Platona ideje nisu samo pojmovi

 u razumu, već nešto što realno postoji, izvan razuma. Ovaj

 apstraktan odnos Ideja i stvari, Platon je pokušao da približi i

 našoj mašti kroz alegoriju poznatu kao Mit o pećini. U njemu

 on  opisuje  ljude  privezane  u  pećini  tako  da  uvek  gledaju  u

 njenu unutrašnjost. Iza njih je vatra, a nešto ispred nje promi-

 ču razne stvari. Ljudi su u stanju da vide samo senke tih stvari

 na  zidu  ispred  sebe  i  ne  znaju  za  drugo.  Međutim,  ako  se

 neko od njih oslobodi i izađe iz pećine video bi stvari u svetlu

 sunca, što bi potpuno promenilo njegovu sliku sveta. Senke

 na zidu više za njega ne bi bile prave stvari. Za Platona, ova

 priča o izlasku iz pećine govori o mogućem usponu čoveka

 od sveta čulima opažljivih stvari do Sveta Ideja. Ideje se ne

 mogu  saznati  čulima,  pošto  su  nevidljive,  nego  su  shvatlji-

 ve samo umu. Da bi došli do neke ideje moramo podrobno

 pretresti sve argumente vezane za neko pitanje. Tek tako se,

 pomoću  dijalektike,  možemo  približiti  ispravnom  pojmu  o

 nekoj stvari, čime istovremeno saznajemo njenu Ideju. Ono

 što nas najviše interesuje je da saznamo šta je pravda, vrlina,

 znanje, lepota i usmerimo vlastiti život. Da je takvo sazna-

 nje  moguće,  Platon  dokazuje  preko  primera  matematike,  u

 kojoj imamo posla sa brojevima ili idealnim geometrijskim

 oblicima kojih nema u prirodi i čulnom iskustvu, a ipak su

 saznatljivi sa potpunom tačnošću.

48

Novela Ive Andrića „Aska i vuk“.

49

David  dansait  de  toute  sa  force  devant  l’Eternel,  et  il  était

ceint d’un éphod de lin. Darby Bible (1859 / 1880) (2 Samuel

6 :14). DAVID DANSE DEVANT L’ARCHE. 2. Rois. 6. Le

don d’un nouveau sefer Torah à la synagogue est souvent

l’occasion d’une fête joyeuse avec chants, danses et prières.

Cet usage remonte au Premier Temple, vers 1000 av.JC. : la

Bible raconte que les prêtres, et même des rois comme David

„dansaient devant l’Arche“ ou „devant le Seigneur“, ce qui

signifie qu’ils dansaient, célébraient et priaient (souvent en

exstase) devant l’Arche d’alliance où se trouvait la parole de

Dieu. 50

Aluzija na Svakidašnju jadikovku Tina Ujevića.

51

La Paix romaine ou Pax Romana en latin, désigne la longue

période de paix imposée par l’Empire romain sur les régions

contrôlées. L’expression provient du fait que l’administration

et le système légal romain pacifiaient les régions qui avaient

souffert des querelles entre chefs rivaux. Pendant ce temps

Rome livrait toujours bataille contre les peuples et les tribus

en périphérie, notamment les peuples germaniques et Parthie

(nord-est de l’Iran). Il s’agit d’une ère de relative tranquillité,

pendant laquelle Rome n’éprouva ni guerre civile majeure,

telle que le carnage perpétuel du Ier siècle av. J.-C., ni de

grande invasion, du type de la deuxième guerre punique du

siècle antérieur. 52

David  dansait  de  toute  sa  force  devant  l’Éternel,  et  il  était

ceint d’un éphod de lin. Darby Bible (1859/1880) (2 Samuel

6:14). 53

L’installation est un genre de l’art contemporain qui désigne

une œuvre combinant différents médias en vue de modifier

l’expérience que peut faire le spectateur d’un espace singu-

lier ou de circonstances déterminées. 54

Misao  može  biti/postojati  i  bez  Riječi,  može  biti  pokazana

slikom, zvukom, kretnjom, voluminoznom formom, produk-

cijom bilo čega što ne može biti a da prethodno ne bude u

128

 misli, namjeri, žudnji. Sve može biti i u Riječi, ali ona nije

 Riječ od koje potječe sve, Ona, misao nije vlasnik Riječi već

 jedan  od  njenih  načina  postojanja.  Prije  će  biti  da  je  Riječ

 vlasnik misli koja Riječi pruža potrebnu energiju. Misao ne

 može objasniti Rječ kao što sin ne može objasniti oca. Sin s

 Ocem već čini Dvoje – zajednicu ili prve zasebitosti, partiku-

 laritete, ali Otac ostaje onaj koji je Prvi i koji čini. Sin može

 samo  re-producirati.  Može  se  dignuti  na  Oca,  ali  povratka

 više nema, samo se jedanput jest Otac, po tome počinje svijet

 koji otpada od Oca.

55

 Ova studija istražuje kako Abélard približava pristanak čina

 kojim  duh  daje  svoje  odobrenje  jednoj  propoziciji.  Le  De

 intellectibus  ispituje  među  mentalnim  činovima  ispitivanje

 ili subjktivno cijenjenjeProces pristanka je opisan kao odo-

 brenje (ovisno o stupnjevima) entre la réalité et la vérité de

 l’intellection.  Ali  rasprave  su  te  koje  ispituju  modalitete,

 stvaranje proizvodnje povjerenja, danu jednoj logici uvjera-

 vanja i sličnosti koji nalaze svoju primjenu u teologiji, ali za

 nas jednako važne i u estetici na ravni odnosa etike i poezije.

 PRIJEVOD : Tomislav Dretar.

 Originalni  tekst :  „Cette  étude  recherche  comment Abélard

 approche la question de l’assentiment, l’acte par lequel l’es-

 prit donne son accord à une proposition. Le De intellectibus

 examine  parmi  les  actes  mentaux  l’estimation  ou  apprécia-

 tion subjective. Le processus d’assentiment est décrit comme

 accord (susceptible de degrés) entre la réalité et la vérité de

 l’intellection. Mais ce sont les traités de logique qui exami-

 nent  les  modalités  de  production  de  la  confiance,  dans  une

 logique  de  la  persuasion  et  de  la  vraisemblance  qui  trouve

 son application en théologie...“

56

Tomislav Dretar, Vox interioris, Svjetlost, Sarajevo, 1976.

57

Ferdinand  de  Saussure,  né  à  Genève  le  26  novembre  1857

 et  mort  au  château  de  Vufflens-sur-Morges  le  22  février

 1913, est  un  linguiste  suisse.  Reconnu  comme  fondateur

du structuralisme en linguistique, il s’est aussi distingué

par ses travaux sur les langues indo-européennes. On estime

(surtout en Europe) qu’il a fondé la linguistique moderne et

établi les bases de la sémiologie. Dans son Cours de linguis-

tique générale (1916), publié après sa mort par ses élèves,

il définit certains concepts fondamentaux (distinction entre

langage, langue et parole, entre synchronie et diachronie, ca-

ractère arbitraire du signe linguistique, etc.) qui inspireront

non seulement la linguistique ultérieure mais aussi d’autres

secteurs des sciences humaines comme l’ethnologie, l’ana-

lyse littéraire, la philosophie et la psychanalyse lacanienne. 58

It is derived from the verb καθαίρειν, kathairein, „to purify,

purge…“ 59

Agon  (agon :  općenito,  „natjecanje“ ;  specifično,  debata  u

drami ; u antičkoj Grčkoj agôn (ἀγών / agốn – umjetničko/

stvaralačko natjecanje). 60

Dževad Hozo (rođen 10. maja 1938. godine u Užicu) je bo-

 sanskohercegovački grafičar. U Bihaću je završio gimnaziju i

iste godine upisao Historiju umjetnosti na Filozofskom fakul-

tetu u Beogradu. Studij je prekinuo 1958. godine i upisao se

na Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani. Poslije diplo-

me 1963. godine upisao je grafičku specijalku kod profeso-

ra Rike Debenjaka. Godine 1966. dobio je status slobodnog

umjetnika sve do 1973. godine kada je postao decent za gra-

fiku na novootvorenoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sara-

jevu, kao vođa Katedre za grafiku. Radio je na oblikovanju

programa Collegium artisticuma i napisao rukopis o manu-

elnim grafičkim tehnikama, kojeg je kasnije (1988. godine)

izdao pod naslovom Umjetnost multiorginala. Godine 1981.

postao je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Samostal-

no je izlagao više od četrdeset puta, a grupno sudjelovao na

mnogobrojnim domaćim i međunarodnim izložbama. Dobit-

nik je mnogobrojnih nagrada za grafiku na prestižnim izlož-

bama u zemlji i inostranstvu.

130 61

Anakreont (grč. Ἀνακρέων ; Tej, *oko 550. pr. Kr., prema

 nekim podacima oko 580. pr. Kr. - † Tej ili Atena, oko 495. pr.

 Kr.) bio je starogrčki pjesnik koji je u svojim pjesmama često

 koristio  motive  ljubavi  i  vina  te  slavio  vedre  strane  života.

 Takva je vrsta poezije prozvana anakreontskom poezijom.

62

Katharsis  – (psychoanalysis)  purging  of  emotional  tension-

 sabreaction,  catharsis –,  purging,  purge  – an  act  of  remo-

 ving  by  cleansing ;  ridding  of  sediment  or  other  undesired

 elements  depth  psychology,  psychoanalysis,  analysis  –  a

 set  of  techniques  for  exploring  underlying  motives  and  a

 method  of  treating  various  mental  disorders ;  based  on  the

 theories  of  Sigmund  Freud ;  „his  physician  recommended

   psychoanalysis“.

63

Johan Huizinga (7 décembre 1872 à Groningue – 1er février

 1945 à De Steeg) est un historien néerlandais, fondateur de

 l’histoire culturelle. Ses travaux portaient avant tout sur l’his-

 toire du Moyen Âge. Huizinga étudie à Groningue et à Leip-

 zig.  Durant  ses  études,  il  s’intéresse  à  l’Inde  et  apprend  le

 sanskrit. Il soutient en 1897 une thèse sur le rôle du bouffon

 dans la dramaturgie indienne. Ensuite, il enseigne à Haarlem

 et puis à Amsterdam en études orientales. En 1905, il devient

 professeur  d’histoire  générale  et  néerlandaise  à  l’université

 de  Groningen,  poste  qu’il  quitte  en  1915  pour  une  chaire

 d’histoire  à  l’université  de  Leyde  où  il  enseigne  jusqu’en

 1942. A cette date, il est emprisonné par les nazis jusqu’à son

 décès en 1945.

 „Dans  L’Automne  du  Moyen  Âge“  (Herfsttij  der  Midde-

 leeuwen, également traduit sous le titre „Le Déclin du Moyen

 Âge“),  son  approche  diffère  de  l’interprétation  alors  domi-

 nante,  en  autre  celui  de  Jules  Michelet.  Huizinga  remet  en

 cause  une  certaine  frontière  qui  séparerait  le  Moyen  Âge

 avec la Renaissance. Il décrit également le Moyen Âge tardif

 comme une période pessimiste et décadente (démographique)

 et non pas comme celle d’une renaissance. Cette lecture du

Moyen Âge va être développée plus tard par de nombreux

historiens médiévistes et par son „vieil ami“, José Ortega y

Gasset. Pour ce faire, Huizinga analyse les idées, les rêves

(l’idéal chevaleresque ou l’idéal courtois), les émotions, les

images produites durant cette période. Cet ouvrage, qui lui

apporte une renommée importante, est largement reconnu

comme une contribution de première importance à l’histoire

de cette période, et comparable à l’autre classique Civilisa-

tion de la Renaissance en Italie, de Jacob Burckhardt.

132

                   Bilješka o autoru

Tomislav Dretar, rođen je 2. ožujka 1945. U Novoj Gradiš-

ci (Hrvatska). Najveći dio života proveo u Bosanskoj Krupi

i Bihaću radeći kao učitelj, animator kulture, političar i viso-

koškolski nastavnik – predavač Teorije i prakse socijalističkog

 samoupravljanja Više  ekonomske  škole  u  Bihaću,  stručni  su-

radnik SIZ-a kulture i Direktor fonda za kulturu regije Bihać.

Objavio dvadesetak knjiga poezije, više stotina umjetničkih

kritika, kulturoloških eseja, rasprava i nekoliko istraživanja iz

oblasti psihologije ličnosti, sociologije i antropologije kultu-

re, filozofije umjetnosti i povijesti kulture. Završio Pedagoški

Fakultet u Rijeci i Poslijediplomske interdisciplinarne studije

Marksizam i samoupravljanje Univerziteta u Sarajevu. Poe-

ziju i književne kritike objavljuje na francuskom jeziku kod

izdavača Pariza i Bruxellesa gdje sad živi kao slobodni pisac,

pjesnik i filozof. Rasprava koju nudi je teorijsko utemeljenje

novog književnog vala u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj

Gori i Srbiji kojeg teorijski predvodi i oblikuje, kritički prati i

naziva Bosanskim sublimizmom u spomen na istoimene pokre-

te otpora poezije crnih pjesnika Brazila i francuskih radnika u

Parizu sredinom devetnaestog stoljeća. Rasprava je tek uvodni

dio u obimno djelo Poetike Sublimizma kojim nastoji raski-

nuti s klasičnom estetikom posthegelijanskog perioda slijedeći

nauk španjolskih filozofa Ortega y Gasseta i Marije Zambrano,

talijanskog estetičara Luigija Pareysona i francuske Metafizi-

čare Bruna Pincharda i Nicolasa Malebranchea. Ovim djelom,

zapravo, utemeljuje se jedna ili, možda, čak i prva bosanska

estetička i poetička teorija zasnovana na ontologiji.

ISBN : 978-2-930333-42-7

EAN : 9782930333427

DL : D/2011/7385/8

Livre d’or (Zlatna knjiga), ulje na platnu, 1996

Uz ljubazno dopuštenje autorice