Iz malog hrama sred zelenih njiva
što se tamo sjaji
sav bijel i čist
jutros je rano
izašao Krist.
I pošao tiho po njivama rosnim,
pomilovao rukom
makov cvijet i klas,
govorio nježno s listom stare vrbe,
topline pun
bio mu je glas.
Ranjenog kosa sa zemlje je digo,
u krvi
bio je sav,
nježna mu srca namjestio krila
i kos je sretan
odletio zdrav.
Kad su s tornja zazvonila zvona
blagoslovio je čitav kraj,
lice mu je pri tom
obasjalo blijedo
divan neki sjaj.
Vratio se zatim u hram što se vidi
nasred rosnih njiva
sav bijel i čist.
Njive i šume sjale su od sreće,
što ih je jutros rano
pohodio Krist.
