Urota zrinsko-frankopanska/XXXIV.

XXXIII. Urota zrinsko-frankopanska XXXIV.
autor: Eugen Kumičić
XXXV.


XXXIV. uredi

Osvanuo je 30. travnja god. 1671.

U Bečkom Novom Mjestu, već ranim jutrom, čuli su se u nekim ulicama oštri povici časnika i teški stupaji vojnika. Kod kapucina zvonilo je na svetu misu; tanki zvuk razlijegao se sad jače sad slabije, kako bi vjetar duhnuo. U samo rasvanuće bila se naglo podigla proljetna oluja, sijevnulo je i zagrmjelo nekoliko puta, zapljuštala je kiša, sve se brzo izdušilo, zapadnjak je rastrgao oblake. Sunce je provirivalo na mahove, iskrile su se kapljice na krovovima, preko bedema slijevao se u grad miris oranica i livada.

Ljudi su žurili na bedem da uhvate mjesta na sjevernoj strani trga što je bio pred gradskom oružnicom. Svačiji je pogled najprije pao na sredinu trga gdje se nešto crnjelo, nekakav pod, pokrit crnim suknom, do tri stope visok, dug šest hvati, širok četiri. Na njem, pri kraju, bila je okrugla i debela klada, a na njoj se sjajila velika sjekira. Ljudi su znali da se na onakvoj kladi sijeku ruke. Nasuprot onomu podu bilo je jedno povišeno mjesto od dasaka, pokriveno lijepim sagom, za kraljevske povjerenike i drugu gospodu. Na popločanom trgu ponarasla je trava između nekih ploča. Gradska oružnica bila je na zapadnoj strani trga, a kapucinski samostan, velika zgrada na dva krila, na istočnoj i južnoj. Mnogo se djece popelo na samostanski krov, na prozorima i na prozorčićima sve glava do glave, kao i na bedemu.

Oko sedmog sata dođe na trg gradska domaća garda pod oružjem, te svud naokolo nasta veseo žamor jer se mnogi raduju što vide svoje rođake i prijatelje gdje onako ponosno stupaju, opasani širokim žutim remenjem, pod golemim dlakavim tuljcima. Garda se razdijeli na četiri jednake čestice, pa svaka u jedan kut. Malo zatim eto kopljanika, bit će ih do dvije stotine, brkati su, plavokosi, većim dijelom krupni, stupaju zbijeno, oštro. Sve je na njima široko, i čizme, i hlače, i rukavi, i klobuci s perjanicama. Oni se iznižu na zapadnoj strani trga, pred glavnim pročeljem oružnice, spuste koplja, naslone se mnogi o zid, pa neki gledaju one ljude na bedemu i na krovovima, a neki zijevaju. Opet nasta žamor: na shod iznad glavnih vrata oružnice izašao je gradski načelnik Matija Eierl von Eiersberg s gradskim sucem i sa njegovim prisjednicima Mihovilom Marklom i Hannsom Grubelom. Sve domaći ljudi, odjeveni na blagdansku. Razgovarali su se na onom shodu veoma važno i dostojanstveno, kao da su htjeli uvjeriti onolike svoje sugrađane da su u vječnom službenom poslu, da je njihovo djelo sve ono što se danas zbiva, da se sve obija o njihove glave.

Sunce bilo već osvijetlilo pročelje oružnice i nešto trga pred njom i lagano se primicalo k onom crnom podu gdje se sjajila sjekira na kladi.

Na kapucinskom zvoniku odbije osam sati, a na trg došeću povjerenici Abele i Molitor, dvorski tajnik Podesta, vladin izaslanik Juraj Domhofer i bilježnik kaznenog suda Maksimilijan Hanngel. Sad sađu na trg i oni koji su bili na shodu, naklone se duboko onoj gospodi iz Beča, najdublje kraljevskim povjerenicima. Ovi im milostivo pruže desnicu. Svi su bili odjeveni u crno, neki s mačem o boku, drugi s dugim vlasuljama. Razgovarahu se pred oružnicom gdje je bio i kapetan von Ehr sa svojim kopljanicima. Povjerenik Abele upita gradskog suca Pavla Pleyersa:

— Kad je došao Nikola Mohr?

— Sinoć, ravno iz Šopruna — odgovori sudac.

— Gdje je sada? — opet će Abele.

— U oružnici. Vojnici su mu dali dobru pečenku i vrč vina. Vrlo je veseo, šali se s vojnicima.

— Samo da se ne bi opio! — pogleda Molitor zabrinuto suca.

— Neka pije poslije... Čuo sam da je jednom u Požunu došao pijan na stratište. Ne bih htio da se to i danas... — posmjehne se Abele.

— Ne bojte se, dična gospodo povjerenici. Nikola Mohr već je odsjekao sto i sedamdeset i tri glave! — nakloni se sudac.

— Nije svaku spretno — saže ramenima Abele. — Molim vas ne dajte mu mnogo vina.

— Gle, koliko radoznale i glupe svjetine! — reći će Molitor, prevrnuv okom po bedemu i krovovima. Počasi, pa dometne: — Ja želim da već jednom svrše te proklete parnice!

— Danas će, dakle, i Nádasdy?... — zaklima gradski načelnik Matija Eierl.

— Ja mislim da je već mrtav — nasmijulji se Molitor. — Danas je četvrtak, 30. travnja, da, za danas je bilo odlučeno, u osam sati. Njegova je glava, dakle, pala u bečkoj gradskoj vijećnici u koju su ga prenijeli iz tamnice pred tri dana, u noćno doba. Kad sam ga vidio posljednji put prošlog tjedna, bio je blijed i modar, pravi mrtvac. I grof Tattenbach neće dugo čekati...

— Osam sati je minulo: da, Nádasdy je mrtav — zijevne Abele.

— Njegovo je ime izbrisano iz plemićke matice. Njegova su djeca dobila ime: Kreuzberg.

— Pročulo se da će premilostivi cesar dati onaj krasni Nádasdyjev grad Pottendorf s golemim posjedom slavnomu i prezasluženom generalu grofu Montecuccoliju — oglasi se tiho sudbeni prisjednik Grubel, mršav i grbav starac.

— Čuli ste istinu — potvrdi Abele. — I pravo je da se nagrade svi oni koji vjerno i požrtvovno služe premilostivomu cesaru.

— Dakako, pravo je da se obilno nadare — pohiti dvorski tajnik Podesta.

— A jesu li Nádasdyju i desnicu?... — upita ponizno sudbeni prisjednik Markl, sitan i blijed starčić.

— Nisu mu je odsjekli. Cesar ga je pomilovao pred tri dana kad i Zrinjskoga i Frankopana — odgovori Abele.

— Zrinjski i Frankopan ne znaju da im se neće odsjeći desnice — primijeti žurno gradski sudac.

— Nismo im htjeli kazati da ih je cesar pomilovao. Htjeli smo da budu u strahu — pohvali se Molitor.

— Dosta su vam posla zadali! — hukne Hanngel, bilježnik kaznenoga suda, visok i krupan, zažarenih obraza.

— I ja ću mirnije spavati kad ne bude Zrinjskih i Frankopana na svijetu — reče potiho Podesta.

— O, i ja! — sipljivim će glasom vladin izaslanik Domhofer, debeo čovuljak na valjkastim nogama.

— Vele da je mladi Ivan Gnade grozan kao što mu je i otac — doda Podesta.

— Mladi Gnade!?... — raskolače oči sudac i načelnik.

— Ivan Zrinjski, sin Petrov, zvat će se od sada: Ivan Gnade. Tako je odlučio premilostivi cesar — razjasni Molitor. — Na sve misli njegovo veličanstvo!

— Luči smo da je premilostivi cesar platio mnogo svetih misa za Zrinjskoga, Frankopana i Nádasdyja — reći će prisjednik Markl, gotovo tronuto.

— Dvije tisuće za svakoga; ukupno šest tisuća! — potvrdi izaslanik Domhofer.

— Sav svijet zna da je premilostivi cesar najveći uzor svakomu pravomu kršćaninu! — uzdahne Markl.

— Jeste li vidjeli jutros Zrinjskoga i Frankopana? — zapita Molitor gradskog suca Pleyersa.

— Vidio sam ih pred jedan sat — nakloni se sudac. — Kako su mi kazali kapucini, Zrinjski je cijelu noć probdio, a onda je tvrdo zaspao da ga nije probudila ni ona grmljavina. Poslije šestog sata bili su kod svete mise, svaki za sebe. Slabi su, ali posve spokojni. Neprestano se mole Bogu.

U taj par podigne se bruj glasova s bedema i s krova; na trg izašlo je iz oružnice deset ljudi, a svima je na licu crna krinka, svi su ogrnuti crnim dugim kabanicama. Vjetar je razagnao sve oblake, nebo bijaše čisto i sjajno. Oni okrinkani pođu dva po dva, lagano na onu stranu gdje se dizao bedem, i tu se poredaše, nijemi, ne izustiv ni riječi.

Žamor se slegne: nekoliko hipova za onima okrinkanima korakne iz oružnice na trg visok i snažan čovjek, noseći nešto na ramenu, nešto dugo, omotano crvenim platnom. Na velikoj glavi strši mu riđasta kosa, kratko ošišana, lice mu je glatko obrijano, nabuhlo i rumeno, oči veoma krupne, plave i bistre, neizrecivo bezazlene i spokojne. Po debelim daskama, kao po mostiću, uziđe na stratište, odloži ono dugo s ramena na kladu, osloni se na nju i podvije ruke na prstima. Tako stoji i gleda u nebesko plavilo onamo preko bedema.

— Krasan dan! Vjetar je sve slabiji. Gle, kako mirno stoji Mohr na stratištu. Čini mi se da nije mnogo pio — snizi glas Abele, prignuvši se k Molitoru.

— Zna se on svladati — šane Molitor, pogleda na kapucinski toranj, pa glasnije: — A što čekamo?...

— Da, već je vrijeme — odgovori Abele. — Gospodo, svatko na svoj posao kako je dogovoreno. — Obrativ se k vladinu izaslaniku Domhoferu, umoli ga: — Pođite k Zrinjskom i Frankopanu i javite im da su izbrisani iz plemićke matice, i ne samo oni nego i njihovo potomstvo. Dok im se to ne javi, mi ne možemo, po zakonu, da ih dovedemo na stratište. — Zatim reče Abele bilježniku kaznenoga suda Hanngelu: — Pošto im pročitate osudu, kažite im da je ovaj čas stiglo pomilovanje iz Beča da im se desnice neće odsjeći. Nemojte na to zaboraviti!

Sad pođu u oružnicu s dvadeset kopljanika i s kapetanom von Ehrom ova gospoda: gradski sudac Pleyers i njegovi prisjednici Markl i Grubel te vladin izaslanik Domhofer i bilježnik kaznenoga suda Hanngel.

Abele, Molitor, Podesta i domaći načelnik Eierl uziđu na ono povišeno mjesto posred trga, nasuprot stratištu.

Gradska garda i kopljanici, koji su ostali na svojem mjestu, svi se bolje poredaše, svi se osoviše i primiše oružje po propisu. Pet bubnjara već je sada uprlo oči u povjerenike, jer im je kapetan von Ehr zapovijedio da ih moraju oštro gledati, te odmah svi u jedan mah silno zabubnjati ako im povjerenici mahnu rukom da to učine.

— Jesu li dobro zatvorena sva gradska vrata? — zapita dvorski tajnik Podesta posve tiho Abelea.

— Ne bojte se, dragi prijatelju: dobro su zatvorena. Danas je u ovom gradu mnogo vojske — šane Abele.

— Niste li pomislili na kakvo izdajstvo?... — opet će dvorski tajnik.

— Na sve sam pomislio. Ne bojte se...

— I vi ste nešto smućeni — osmjehne se usiljeno Podesta.

— Ja nisam, ali mi se čini da je Molitor problijedio — odvrati Abele drhtavim glasom.

Sad dođe k njima vladin izaslanik Domhofer iz oružnice i pripovijedi im, veoma smeteno, da je obavio svoj posao, da su ga posve spokojno slušali kad im je javio, svakomu posebice, da su izbrisani iz plemićke matice.

— Kad će dovesti starijega? — upita Molitor.

— Ja mislim sad odmah — odvrati Domhofer.

Na trgu i oko njega svuda grobni muk. Povjetarac ispod sunca tihano je lahorio i donosio miomiris proljetnoga cvijeća i mlade trave s okolnih livada. Sunce je već osvijetlilo polovicu stratišta, krvnik je mirno odmatao svoj mač koji sijevnu, dug i širok. Ljudi pogledaju sat na tornju, vrata od oružnice, povjerenike i onaj mač pa svi pogledi panu na onaj shod na pročelju oružnice, na prvom katu. Na shod su izašli gradski sudac, njegovi prisjednici i bilježnik kaznenoga suda Hanngel. Na bedemu sve se pripelo jedno na drugo...

Još jedan hip i škripnu teška vrata od oružnice, trgne se mlado i staro, sve pridigne glavu, bruj poleti zrakom, pa opet grobni muk...

Vrata su se otvorila, na trg su stupila dva sijeda kapucina, pognute glave, svaki nosi malo propelo, za njima ide kapetan von Ehr, pa deset kopljanika, onda opet dva kapucina, jedan lijevo, drugi desno Petru Zrinjskomu koji lagano stupa s propelom u rukama. Sunce mu kruni otkrivenu glavu, onu valovitu crnu kosu, na modroj dolami blistaju se krupne toke. Korak iza njega ide sluga Tardić, pa opet deset kopljanika.

Na kapetanovu zapovijed svi stanu pred oružnicom, netom su izašli iz nje.

Bilježnik kaznenoga suda pročita osudu sa shoda jakim glasom, pa javi da je stiglo pomilovanje od premilostivoga cesara i kralja Leopolda I. da se osuđeniku neće odsjeći desnica.

Petar pomisli na Frana, zahvalno pogleda put neba.

Gradski sudac slomi sada jedan štapić i baci ga sa shoda na trg.

Na kapetanovu zapovijed krenu prema stratištu.

Sve su oči uprte u Zrinjskoga, svi se čude njegovu spokojnom licu koje prosijeva neizmjernom dobrotom i milotom, onako blijedo, onako sveto, jer njegova bljedoća zanosi na onu velikih mučenika. Iz dubokih očiju proviruje mu neka svijetla nadzemna snaga, jer dok idu lagano trgom, on ne vidi nego malo propelo, on ne čuje nego riječi svojega ispovjednika koji ga tješi da će domala stupiti među blažene na drugom svijetu.

Već su kod stratišta. Zrinjski pogleda krvnika i njegov mač, pritisne srce rukom, pa izusti tužno:

— Časni i dobri moj oče, molite se Bogu za moju otadžbinu. Oh, da znate kako je pogažena! Molite za nju!

— Ja se za sve patnike... — uduši se starcu riječ od velikog tronuća.

— Molite se Bogu za moju dušu! — uzdahne Petar, pa uzađe stalnim korakom na stratište, odmah za njim ispovjednik i sluga.

Krvnik stoji nepomično, drži mač na golom ramenu.

Zrinjski svrne očima po trgu, pogleda povjerenike i reče svojem ispovjedniku:

— Više se ovi siromasi boje moje strašne smrti negoli ja.

— Oprostite svima...

— Opraštam... — drhtne Zrinjski, preda propelo ispovjedniku, svuče dolamu, dobaci je sluzi, izvadi iz džepa svileni rubac, prekrasno izvezen zlatom, ogleda ga, poljubi ga, uzdahne s najvećom boli:

— Oh, Katarino moja!...

Na Kapucinskom trgu odbije devet sati.

Zrinjski klekne, pogleda sunce, poljubi onaj svileni rubac, dade ga sluzi i umoli:

— Jure, sveži mi ovim rupcem oči. Zbogom, dobri moj Jure. Taj rubac dala mi je moja Katarina na Petrovo pred tri godine. Njezine su ga ruke tako lijepo...

— Dobri moj kneže!... — zaplače sluga.

— Pridigni mi kosu sa potiljka na tjeme i dobro je sveži. Sastaneš li se gdje s mojom Katarinom, s mojom djecom — daj im taj rubac. Jure, ne reci im koliko sam trpio... Sastat ćeš se možda s mojim sinom... Tvrdo sveži... Njega možda neće pogubiti...

Sluga sakuplja valovitu crnu kosu u kojoj nisu već rijetke srebrne niti i pridiže je na tjeme, a njegove se suze toče na nju i na onaj jaki i lijepi vrat... Kad zaveže oči i kosu istim rupcem, odmakne se od gospodara i pokrije lice rukama.

Zrinjski se sad prekriži, sklopi ruke, prigne glavu i glasno izusti:

— Bože, primi dušu moju!

Svud grobni muk. Trgom struji proljetni miomiris, s vedra neba sije sunce na onu pognutu glavu i cjeliva onaj otkriveni vrat... Srca ne kucaju: krvnik podigne svoj veliki mač, silno zamahne, mač sijevne, zazuji i zahvati Zrinjskoga niže zatiljka po jakoj kosti. Petar pane na ruke, odmah se pridigne na koljena, a krvnik, sav smeten, naglo zamahne, ali i drugi put udari krivo, zasiječe tek do pol vrata. Zrinjski se sruši na prsa, protegne se, krv poprska crno sukno, zapuši se na suncu, mrzli trnci prolete one ljude naokolo, mnogi proklinju krvnika koji tako muči krštenu dušu. Zrinjski se trza na onome suknu, pridiže se, glava mu visi, njiše se na sve strane, krv šiklja iz grozne rane, kosa mu se razvezala, i ona visi, okrvavljena vuče se po suknu, a krvnik, sav izvan sebe, bijesan, hvata kosu, lovi glavu da je odreže. Ljudi se zgražaju, neki urliču, mnogi bježe s bedema. Krvnik napokon odreže, otpili krvavu glavu, pa odskoči, nasloni se na kladu, zadrhta, grčevito se zguri, prezavo prevrati očima. Sad pohiti k stratištu ono desetak okrinkanih ljudi, svi rastegnu crno sukno, veliko poput najveće ponjave, omotaju i truplo i glavu, sve ostave ondje, povrate se na svoje mjesto. Sluga Juraj, prestravljen, zaklonio se u kapucinsku crkvu.

Ne prođe ni četvrt sata, vrata oružnice opet zaškrinu i zacvile. Na trg dovedu kneza Frana, sve onako kao i Petra. Tješi ga ispovjednik o. Oton, paž Bernardino stupa iza njega oborene glave, blijed kao smrt. Na bedemu opet se nakupilo svijeta.

Bilježnik pročita osudu, gradski sudac prelomi štap i baci ga sa shoda na trg.

Kad začu knez da mu se neće desnica odsjeći, malko se gane i duboko odahne.

Sa željeznim propelom u rukama krene prema stratištu, posve skršen nakon onolikih patnja. Sunčani sjaj na pločama bio je prežestok za njegove oči. Kad je ugledao krvnika i njegov mač, trgnuo se malahno, stao je hip u hodu, ali ne od straha, nego kao začuđen, pomislivši na Petra. Tiho reče svojemu ispovjedniku:

— Onaj je mač njegovu glavu...

— Petar se za nas moli Bogu. Domala sastat ćete se s njim.

— Pišite mojoj Juliji da se nisam bojao... — zamoli jačim glasom kad dođu k stratištu.

— Hoću, dobri kneže. Iz dubine svoje duše zahvaljujem Bogu što vas je cesar pomilovao za desnicu. Jedan sat možete sa mnom razgovarati. To vam je dopušteno.

— Pomilovao!... Mene mrtvaca!... Hoće li Petra i mene u isti grob?...

— Hoće zastalno.

— Da, meni je kao da počivam s njim u grobu, i osjećam kako je mrzlo njegovo tijelo, njegovo lice. Glava leži do glave, truplo do trupla, pomiješale su se naše okrvavljene kose... Sve je okolo mene mrtvo, samo ovo sunce bode me u oči... Eno, na onom suknu crveni se Petrova krv, ja je gledam, a srce me ne boli... Mrtvo je moje srce. Blažen bih bio da mogu proliti jednu suzu za Petrom. A Julija?... San, ništa nego rajski san. A ono naše milo dijete?... Jadna, kako je sa mnom plakala kad je umrlo! I mrtvo dijete, i ono cvijeće kojem smo ga mrtva okrunili, i ona bijela haljinica, i naše suze, sve je san, samo san... Sinoć sam još mogao plakati, znao sam da sam živio, da sam bio sretan... Smrt je gdje nije suza. Prazna su njezina očišta. Krvnik me gleda...

Knez je govorio tiho, kao sam sa sobom, prekinuto, teško dišući.

— Kneže, pomislite na Golgotu...

— Proljetno sunce pali mi oči, a led siplje na moje tijelo. Želim počinuti, leći u grob. Naš grob?... Hoće li Hrvati znati za njega?... Moja Julija neće se na njemu moliti za moju dušu... Tuđinac će razmetnuti naše kosti. Grob u tuđoj zemlji!...

— U blagoslovljenoj zemlji počivat će vaše kosti. Groblje je cesarstvo smrti, a ova je Božja. U grobu svi su ljudi braća, svi jednako miruju, svi jednako muče.

— Krvnik me zove očima. Sjetite se moje duše!

Naglo to izreče, uziđe na stratište, odmah za njim ispovjednik i Bernardino. Sad pane njegov pogled na crno sukno u kojem je bilo Petrovo truplo. Stane, zadrhta, protegne malko ruke, pa ih sklopi pred licem i uzdahne:

— Oh, Petre!...

— Kneže, kneže... — jecao je Bernardino gusto.

Frankopan poljubi propelo, preda ga ispovjedniku, skine dolamu, prekriži se, sklopi ruke, klekne i umoli:

— Bernardino, zaveži mi oči, odmah, odmah. Ne plači. Ondje leži moj Petar, ondje leži hrvatski ban... Oh, tužna moja sestro, jadni moj narode! Daleko je Hrvatska, ona ne vidi ovu krv... Hvala ti, Bernardino. Zbogom, zbogom! Pridigni mi kosu. Ti ćeš u Italiju, znaš što ćeš reći mojoj Juliji... Jadna, kako je plakala kad nam je umrlo... uduši mu se glas.

Ljudi su gledali kako se vrat mladoga kneza bijeli na suncu. Bernardino zaveže oči i kosu, korakne na drugu stranu stratišta, pokrije rukama lice, pane na jedno koljeno, na drugo spusti glavu. Na bedemu u naručju neke žene plakalo je malo dijete, na krovu kapucinskog tornja gukala je siva golubica, visoko u sjajnom i bistrom nebeskom plavilu plovilo je sada nekoliko sitnih i bijelih oblačića. Knez Fran opet se prekriži, sklopi ruke, prigne malko glavu, i glasno izreče:

— Sveti Bože, smiluj mi se, oprosti mi sve grijehe, primi dušu moju!

Krvnik se raskorači iza kneza, malko postrance, digne objeručke mač visoko nad svoje rame, silno zamahne, mač sijevne, zazuji, zasiječe se u rame, u kost.

— Isuse, Marijo — jaukne knez, od grozne boli skoči na noge, oslobodi se od mača, posrne na prsa, a već je krv okrvavila pleća, rame, vrat, tekla niz svileni zobunac.

Svijet je protrnuo, neki s bedema sipaju užasne kletve na krvnika, neki dižu ruke, zovu Boga u pomoć.

Krvnik zamahne drugi put, svud grobni muk, mač se zakrene malko, jače sijevne, zakrši iznad zatiljka po glavi, i razmrska kost. Knez je tresnuo prsima o daske, trza se u krvi, hvata se za glavu, za ranu. S bedema šumi huka, ježnja steže srca, strava grči lica, mnogima strši kosa, odnekud čuje se vrisak. Krvnik razjaren, mahnit, omjeri oštro, zamahne treći put: glava odleti, muklo udari o daske, odbije se malko, prevali se sa stratišta na ploče i okrene se jedanput do crnog sukna u kojem je bilo ono truplo, do Petrova ramena... Povjerenici protrnu, sve im se pred očima zacrni. Svijet otire znoj sa čela, mnogi suze, oko stratišta čuju se dugi i duboki uzdisaji i prigušeni jecaji. Truplo se zavaljalo sámo groznim trzajima na rub stratišta, omastilo se svojom krvi, i još je jednom pridiglo ruke i zgrčilo noge, pa se proteglo. Iz njega je tekla topla krv na ploče: tanka maglica vijala se oko vrata na sunčanom sjaju i gubila se uvis.

Oni okrinkani omotaju truplo i glavu crnim suknom i polože mrtvaca uz ono drugo truplo. Na kapucinskom tornju zazvoni, o. Oton glasno reče: "Pomolimo se za njihove duše." Svi kleknu, i kapucini, i vojnici, i povjerenici. Zvuk zvona razlijegao se trgom, Bernardino je glasno jecao, sunce je zlatilo krv na onom crnom suknu...

Odmah donesoše oni okrinkani iz oružnice dva lijesa od bijelih dasaka, položiše u njih mrtvaca, pa krenuše s njima u stolnu crkvu, a odavle, nakon kratke molitve, na groblje. Sve je ulice zatvorila vojska. Na sprovodu bilo je nekoliko kapucina i svećenika, te do dvije stotine kopljanika pod kapetanom von Ehrom.

Malo pred podne sahraniše Zrinjskoga i Frankopana u isti grob. Na humak položiše ploču koja je već više dana bila gotova... Na njoj je isklesan krvnički mač, a nad njim dvije mrtvačke glave. Latinski natpis kaže da u grobu počivaju knez Petar Zrinjski, ban Hrvatske, i markiz Fran Frankopan, posljednji od svoga roda. Slijepac da je vodio slijepca i oba su pala u jamu, a njihova nesreća neka nauči ljude da moraju biti vjerni i kralju i Bogu. Častohleplje da vodi u grijeh. Ploča kaže godinu, mjesec, dan i sat pogubljenja.


Sljedeća stranica