Urota zrinsko-frankopanska/XXVIII.

← XXVII.

Urota zrinsko-frankopanska XXVIII. autor: Eugen Kumičić

XXIX. →

XXVIII.

Neprestano i usrdno molio je general Herberstein cesara Leopolda i gradačko vijeće da odvedu Katarinu iz Hrvatske, jer da je sav hrvatski narod mrzi, te će još navaliti na Čakovec da zadavi nju i njezinu kćerku. Hrvati su uvjereni da je Katarina prava začetnica urote, da je ona svemu zlu kriva. Sve je to general lukavo i ušire nanizao i izgladio, a šarao je i opsjenjivao tako, jer se bojao da će se narod, pošto je malko zavirio u bečke račune, podići za svoju banicu koju je ljubio i žalio. Marino Zorzi, mletački poslanik u Beču, javljao je svojoj vladi da je cesar Leopold veoma zabrinut što odvažna banica još u Hrvatskoj boravi, što je žale njezini narodi: "... compatita da suoi populi".

Bilo je 15. srpnja 1670. malo po podne kad je pukovnik Zeiss banuo u Katarininu ložnicu, sav razdražen, zapaljenih obraza, pomućenih očiju. Vidjelo se, nešto ga je smelo pri objedu. Odmah za njim doglavinja i povjerenik Wildenstein, a i njegovo se lice užarilo.

Katarina je bila zadrijemala. Zora se podnimila uz majčino uzglavlje na stolčiću.

— Ustanite! — viknuo je Zeiss, tresnuv vratima.

— Što hoćete? — trgla se Katarina iz sna.

— Odmah na put! Prokletstvo, sablazan: ni mirno objedovati ne mogu zbog vas!

— Majka je još bolesna...

— Ni riječi! Odmah na put! Opet zapovijed od njegova veličanstva da vas moram otpratiti iz Hrvatske. Prokletstvo, ni pri stolu nemamo mira zbog vas! Još danas krenut ćete da, odmah!

— Njegovo veličanstvo oštro piše... Da, ni pri stolu nemamo... — promuca barun Wildenstein.

— Ako nećete milom, moji će vas baciti na kola. Što vi nećete? Čujte, njegovo veličanstvo oštro piše! Ustanite! — prodere se Zeiss.

— Ja ću u Beč kad ozdravim — odgovori Katarina spokojno, okrenuta k Zori.

Zeissu sune u glavu neka misao, pa obrne mirnije:

— Dobro, poslat ću vas u Beč. Njegovo veličanstvo želi s vama govoriti. Pođite u Beč, bit ćete slobodni. Dakle?... Vi šutite? Molim vas, ustanite. Nemojte me siliti...

— Dragi pukovniče, što bi je molio — mahne Wildenstein desnicom.

— Vi dakle nećete? Dobro!... — zagrozi se Zeiss pa izađe s barunom.

Zora padne na majčino srce, a majka se zamisli, drhtne, poljubi kćerku, ustane, zovne sobaricu Mariju i upita je hoće li s njom na put. Marija zajeca da hoće, pomislivši na smrt one mlade sobarice koju je bila dovela udova banica u Čakovec. U onoj groznoj noći kad je udova drhtala u svojem pustom strahu, istrgala se njezina sobarica iz grabežljivih šaka, pa se strmoglavila s drugoga kata u dvorište. Udova je čula njezin vrisak i jauk.

Sobarica Marija pođe u drugu sobu, a Katarina i Zora brzo se obuku u crno, kleknu pred slikom Blažene Djevice i sklope ruke. Poslije molitve sjednu na divan. Neko su vrijeme šutjele. Zora pane na koljena pred majku, pretužno je pogleda, bujica suza grune joj iz očiju, glava joj klone na materino krilo. I Katarinino lice polile su suze.

— Majko, bolesna si... umrijet ćeš na putu...

— Ne plači, tugo moja. Zeiss je kazao da će nas poslati u Beč, ali: "Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku." Da su nam ove riječi bile uvijek na umu, ne bi nas snašao ovaj jad. Neka bi barem dobri Bog dao da bude naš udes vječna opomena našemu narodu. Sve smo već izgubili, rasuti smo, pa slutim crne dane — hoće da nas zataru, ali živjet će naš narod, pomišljat će na naše patnje, uspomene na nas čuvat će ga od najvećeg zla...

Tako je tješila svoju kćerku. Nježnoj djevojci još se nije bila navršila šesnaesta. U zatvoru i u onakvu jadu i vaju njezino je lice bilo bljeđe negoli prije; iz svijetlih očiju provirivala je bol i tuga, čitavo more čemera. Bila je nježna i povisoka rasta, sva skladna i milovidna, obavita sjetom i djevičanstvom, prava slika svete mučenice. Bolesni odsjev prečiste i rascviljene njezine duše pred svakim je milostivim okom posve zastirao mladu i prekrasnu djevicu. Ona je bila samo ojađena kćerka i sestra.

Oko četvrtog sata popodne javi sobarica Katarini da dolaze hodnikom Zeiss i Wildenstein s nekoliko vojnika, i još žurno doda da će uzeti sa sobom svoj kovčeg gdje je bilo među haljinama Katarinina nakita, pa i krstaša talira i cekina. Sve to predala je udova banica sobarici da ondje sakrije.

U ložnicu uđe pukovnik Zeiss i barun Wildenstein. Lica im gore od vina, oči im se krijese. U sobi pred ložnicom bilo je desetak oklopnika, prostih vojnika. Vrata širom otvorena.

— Gospođo, izvolite u dvorište. Sve je spremno. Izvolite! Ha, ha, ha! — nasmija se Zeiss i ponudi Katarini ruku, nakloniv se glavurdajući, naširoko koračajući.

— Gospođice, izvol... izvolite! — mucao je Wildenstein nuđajući ruku Zori.

Majka i kći ni da bi se ganule na divanu.

— Slavna banice, vi nećete u dvorište? Ja vam viteški nuđam svoju ruku, a vi me prezirno odbijate. Kako ste ponosni! He, he: kneginja Zrinjska! Bolesni ste, lakše ćete sa mnom niz stube. Izvolite, preuzvišena gospo! — klanjao se Zeiss.

— Svijetla kneginjice, izvolite! — klanjao se Wildenstein Zori. — Oh, krasan vam križić visi o vratu! Ta tri kamenčića na njem veoma su... Kneginjice, kako bih sretan bio da imam od vas malu uspomenu!... — kesio se barun, ispruživ desnicu nad Zorina njedra.

Zora se trgne k majci skine zlatni križić s alem-kamenima, pa ga metne na stol. Povjerenik dvorske komore spremi u džep križić što ga je Zora bila dobila od svoje majke na dan prve sv. pričesti. Zeiss je šinuo ispod oka Wildensteina koji se ovako zahvalio:

— Znao sam ja, svijetla kneginjice, da ste mene naumili nadariti malom uspomenom. Dakako, ova uspomena jasno svjedoči da sam vam mio. Lako se nađu srodne duše. Ha, ha, ha! O znam, ja...

— Prokletstvo! Barune, svršite! A vi druge ustanite — vikne Zeiss i lupi nogom o pod.

Majka i kći ni da bi se ganule na divanu.

— Momci, odvedite ove dvije ženske u dvorište! — zapovjedi Zeiss vojnicima koji navale u sobu, opkole majku i kćerku pa hoće da stave ruke na njih.

Katarina i Zora ustanu.

— Dijete moje, hajdmo — šane majka.

— To je grozno! — strese se sobarica. — Kako će bez haljina na put?

— Imate li pri ruci kakav sanduk? Žurno! — krikne Zeiss na sobaricu.

— Žurno! — grakne Wildenstein.

Marija dovuče iz predsobe veliki sanduk, otvori ormar, uze nešto haljina i rubenine, pa počne slagati u sanduk. Barun Wildenstein izbaci sve i zakrešti na sobaricu:

— Što im treba toliko haljina? Jedna haljina, četiri košulje, tri para čarapa svakoj je dosta!

— Gospodine barune... — moli sobarica.

— Šuti, tatice! Ta rubenina pripada dvorskoj komori, a ti hoćeš da je ukradeš? — zabreči Wildenstein.

— Molim barem šest košulja za svaku... — opet će Marija.

— Živinče, hoćeš da ti rascijepam tu ludu glavu?

— Sanduk će biti prazan — rasrdi se sobarica i hitro baci u sanduk svu rubeninu.

Povjerenik dvorske komore bijesno je odrine od sanduka, sve opet izbaci, a onda vrgne u njega dvije haljine, osam košulja, šest pari čarapa, sve pritisne šakama, zatvori sanduk i zapovijedi vojnicima da ga odnesu na kola.

— Siđite u dvorište! — izdere se Zeiss na Katarinu i Zoru, pa zamoli Wildensteina da zajedno isprate one putnice.

— Ostat ću ovdje da odmah zapečatim sve ormare za dvorsku komoru — odvrati barun smeteno.

Zeiss ga mrko omjeri, smrsi nešto iza zuba, pa izađe iz ložnice s Katarinom i Zorom koje su umolno pogledale na sliku Blažene Djevice i bolno uzdahnule. Blijede, skršene, držeći se za ruku silazile su širokim stubama, a Marija sa svojim kovčegom.

Posred dvorišta bijahu dvoja seljačka kola, jedan časnik i trinaest mušketira na konju, a podalje, ovdje-ondje, više časnika i mnogo vojnika koji su gledali one u sredini. Pukovnik Zeiss dao je Katarini, po previšnjoj zapovijedi dvije sobarice i dva podvornika, osim Marije Sedlizin. Kralj je htio pokazati pred svijetom kako obzirno postupa s Katarinom.

Posve slaba, iznemogla od bolesti, oslonila se majka na kćerku, a sluge priskočiše i podigoše je na kola, na prosta seljačka kola. Zora se uspne sama, sjedne uz majku, svije joj ruke oko vrata i spusti glavu na njezino rame. U taj par nosio je Hinko Mazig, onaj krupni i rumeni pivničar naramak sijena iz jedne staje.

— Što ćeš? Miči se, gubo! — prodere se Zeiss na pivničara.

— Nosim ovo malo sijena da im bude mekše.... — jecao je Hinko.

— Dosta je sijena u kolima! U kraj, glupane, ako nećeš da... — zagrozi se Zeiss, udariv po sablji.

— Gospodine pukovniče... — zaplače Hinko i htjede baciti ono sijeno u kola.

— Šuti šareno kopile! — bijesno će pukovnik, istrgnuv napola sablju. Nato pogleda Katarinu, podvije ruke na prsima, zaklima, pa se iskesi: — Gospo, kad se sastanete s banom Petrom Zrinjskim, recite mu da ga lijepo pozdravlja pukovnik Zeiss, zapovjednik grada Čakovca!

Na te riječi svi cesarski časnici prasnu u grohot.

Katarina pomisli na Golgotu, podigne oči k nebu, ne reče ništa nego stisne Zorinu desnicu da utješi svoje dijete, da priopći svoju misao onim stiskom...

Hinko Mazig bio je tužan što mu nisu dopustili da pođe s banicom. On je još stajao nedaleko od kola kad je Zeiss zapovijedio časniku koji je bio pred mušketirima da krene iz grada. Časnik podbode konja, mušketiri polete za njim, kola zadrndaju, a u taj hip baci Mazig ono sijeno u njih. Zeiss silovito odrine Maziga, ovaj skoči pred njega, pljune mu u lice i rukne: "Pijani razbojniče!" Zeiss trgne sablju, bijesno udari, raskoli pivničaru glavu, grozan jauk odjekne dvorištem. Katarina i Zora okrenu se i vide kako se Hinko valja i trza na zemlji, kako pridiže krvave ruke, kako se hvata za glavu... Hip zatim zađu njihova kola pod bedem, projure mostom, pa udare ravnom cestom put sjeverozapada...

Bilo je u pučini ljeta, 15. srpnja za nesnosne sparine. Vruć, upaljen zrak titrao je nad onom ravnicom, a vjetra ni ćuha da rashladi malko onu pripeku. Veliko, krvavo sunce, obavito žarkim kolutom od rasijane pare, naginjalo je k zapadnim humcima. Sva je priroda, pritisnuta i ukočena omarom, sijevala žestokim rumenilom; sve je bilo ozareno suncem, šume i šikarje, pojedini hrastovi i jablani, i kupovi sijena na pokošenim livadama, i žito na oranicama, i činilo se da se upalilo zlatno klasje, da je plamenčić svaki klas. Katarina i Zora uznojene i zaprašene, tresle su se na onim seljačkim kolima sjedeći na sijenu što je bilo pokrito poderanim sagom.

Pred njima je jahao Ivan Weginger, visok i okostan čovjek, crvenkasta lica, prije nekoliko godina zapovjednik one straže što je stanovala u kućerini na Korani, blizu Karlovca, te lovila djevojke, a sada pobočnik u Zeissovoj pukovniji. Za Wegingerom kasalo je sedam mušketira, za ovima jurila su dvoprežna kola s Katarinom, pa kola sa slugama, onda opet mušketiri, šest na broju. Seljaci po livadama stali bi u poslu, neki su se pridizali u hladovini pod drvećem, a djeca trčahu na cestu da vide čudnu povorku, one mušketire. Onamo na ravnici iza povorke rumenio se golem dvor nadvisujući svoje bedeme, i činilo se da je narastao u onoj sparnoj omari, i da su ga poštrapali sunčani traci kao krv... Vruća je prašina izgrizala Katarinine i Zorine oči, letjela im u usta, davila ih, a i žeđa ih je morila, palilo ih u grlu, ali se nisu tužile jedna drugoj. Sve to bile bi mnogo mučnije podnosile da nije bilo u njihovim dušama one velike tuge i boli: misao na muža, oca, sina, brata, na sve svoje, na otadžbinu, na sve nevolje i grozote. Ta je misao zatomila svaku drugu bol. I onaj strašni prizor u Čakovcu kad je krenula iz dvorišta, nije mogla Katarina skinuti s očiju, i pomislila bi na svoj narod, i krv bi joj stinula u srcu...

Sunce je zapadalo, naglo su se duljile sjene drveća, kada je povorka zapala među oveće humke. U nekom štajerskom selu odahnuše malko, okrijepiše se dobrom vodom. Tu je Weginger progovorio nekoliko riječi s Katarinom, silio se da bude što prijazniji: kradom bi virnuo na Zoru. Seljaci bili su pred svojim kućama, potiho se razgovarahu, a nitko da bi se približio k onim kolima. Neke majke pokazivahu s kućnog praga one vojnike svojoj dječici da je umire u naručaju.

Povorka se lagano izvi iz sela na brdašce, otkud se vidi varaždinska ravnica. Bila je jasna noć, lijepo se razabirahu brda i planine, najljepša među svima visoka Ivančica. Mjesečina srebrnila je Dragu, livade, šumovite kose, sav onaj krasni kraj. Iz prodola strujao je blagi povjetarac da te oživi od dnevne omare.

— Majko, kako ti je? Jesi li umorna? Ti mi nećeš reći?... — uzdahne bolno Zora.

— Poslije one pripeke ovaj mi noćni zrak godi. Ne boj se, dijete moje, za mene. Iskrica je nade proklijala u mojem srcu: možda nas vode u Beč... Ova me nada tješi, sve ću lako podnijeti...

— Ti želiš govoriti s kraljem?... Ja se uzdam samo u Boga. Kralj zna sve, a mi još trpimo...

— Rekoh ti, Zoro moja, da je samo iskrica nade... — umukne majka, a nakon duge šutnje nastavi: — Gledaj, onamo na jugu, ono je Ivančica. Lijepo se raspoznaje... Hoćemo li se kad vratiti u domovinu?... U njoj je od našega roda, od svih Zrinjskih i Frankopana, jedina Judita, nježna opatica!... Sirotica moja, ona ne zna koliko svi ostali trpimo. Svi smo istrgnuti iz zemlje za koju trpimo... Što je htio tvoj otac? Ništa drugo nego da Hrvatska bude sretna, da u njoj vlada pravica. Više od šest stoljeća tekla je krv našega roda za slobodu hrvatskoga kraljevstva, a vidjela si tugo moja, kako su nas odveli iz naše otadžbine... Dijete moje, nema većeg jada nego ostaviti otadžbinu dragu!... I siromahu pravi je baštinik njegova otadžbina, jer njoj pripadaju njegove kosti.

— Oh, majko...

— Zoro, pogledaj Ivančicu... Pod njom, na brdašcu, sjaji se crkvica. Sv. Duha na mjesečini... Kao da čujem tužno zvonjenje... Ti ne čuješ?...

— Ne čujem, majko...

— Kao pramen bijele magle vije se nešto brijegom iznad one crkvice gdje sam se ja s tvojim ocem kad smo bili zaručeni, kad sam bila mlada kao što si ti sada, molila Bogu za našu sreću i za sreću našega naroda. Bilo je u proljetno doba. Poslije molitve stajali smo pred crkvicom na maloj tratini i blaženi smo bili motreći ravnicu, dolove i humke u večernjem ruju. Tvoj mi je otac stisnuo ruku i uzdahnuo: Katarina, kako je lijepa naša Hrvatska!... U njegovim su očima bile suze, i u mojim, ali ne ovakve!... Hrvatska bijaše u ruci Gospodnjoj čaša iz koje su pili narodi našu krv, opojili su se njom, poludjeli su... Za Ivančicom je naše rajsko Zagorje, opet brda, pak ravnica, opet velebne planine, a iza njih naše milo more... Zbogom, sveta domovino!...

— Zbogom, bijedna... — zajeca Zora.

— Bijedna, bijedna!... U njoj ostavljamo svoje grobove, tolike mile ploče, i naš poniženi narod, i naše raskopane gradove... Još negdje tužno zvoni mrtvačko zvono... Za onim našim gorama udarit će svi u plač i ridanje, smrt popet će se na prozore da ugrabi i djecu našemu narodu... Hrvatska zemljo, zbogom!... — pritisne Katarina rukama srce, sva se uzdrma.

— Oh, kad ćemo se sastati s ocem!...

— Jadni tvoj otac!... A Ivan, a Fran?... O Jeleni ni glasa!... Zna li ona za svu našu nevolju?... Da nas vidi tvoj otac!... Bog sam znade kako je njemu... Djeco moja, djeco moja!... — zaplače Katarina prigušeno i sklopi drhtave ruke pred licem.

Noćni je lahor strujao, pun je mjesec sipao bajnu svjetlost na njihova lica, blijeda i stegnuta od boli, i na Katarinine ruke, sklopljene na molitvu: "... Nebo će otkriti zločine naših zatornika, zemlja će se podići na njih. Kad bude naš neprijatelj imao svako bogatstvo, onda će tjeskoba navaliti na njegovu dušu. Njegova djeca bit će prosjaci, jer će se povratiti tuđa progutana dobra. Bože, razbij zube u njihovim ustima! Bože, samo si ti milostiv i pravedan i svakomu naplaćuješ po djelima njegovim!"

Kočijaš, neki cesarski vojnik, začuvši jecanje, okrenu se, izvali oči na Katarinu, saže ramenima, pa opali bičem konje.

— Majko, protegni se malko na sijenu. Pokrit ću te sagom na kojemu sjedimo.

— Ne bih mogla usnuti. Ti sjedi niže, počini mi glavom na krilu. Patnice moja, koliko si noći probdjela uza me bolesnu!

To reče, pa pritisne Zorinu glavu na njedra i obaspe je cjelovima. Malo zatim opazi kćerka:

— Pred nama je neko selo; eno crkve na mjesečini.

— Već se ne vidi Ivančica... — uzdahne Katarina.

Kad stignu u selo, pobočnik Weginger dojaše k banici i reče joj da će tu otpočinuti do zore. Bilo je jedanaest sati.

— U selu je malena gostionica, ako želite, možete u njoj spavati nekoliko sati. Naručit ću vam postelje — nakloni se časnik s konja.

Katarina mu odgovori da će ostati na kolima. Kad se okrijepiše vodom, poravna sobarica Marija sijeno na kolima i pokrije ga svojim ogrtačem. Majka i kći legnu, a sobarica rastegne nad njima onaj poderani sag na kojem su prije sjedjele. Seljani, saznavši od vojnika tko je na onim kolima, bili su se približili ali ih je časnik odmah rastjerao te zapovijedio i njima i vojnicima da se ne smiju ni razgovarati na cesti. Katarina i Zora dugo nisu mogle usnuti, a kad ih napokon svlada san, sad jedna sad druga naglo bi se trgnula, probudila.

U zoru krenuše iz sela. Opet osvanu vedar dan. Nekoliko sati ugodna hladovina, a kasnije stane sunce pripicati sve jače, spržit će i šumu i kamen. Cesta svuda zaprašena, žega i zapara veća nego prvi dan. I u prodolima bilo sparno, zrak gust, težak, zagušljiv. Do podne dva puta počinuše.

Negdje oko četvrtog sata nađoše se među brdinama. Sparina sve nesnosnija: spremalo se na oluju, od zapada dizali su se sivi oblaci, rastrgani na rubovima, sve većma tmasti, i domala navuče se nebo, pocrnje, i cijeli se kraj zaduši. U šumi, lijevo i desno, zavlada grobna muklost, svaki se list ukoči. Još malo, pa sijevne, grom zatutnji, vihor prigne vrške drveća, šuma zašumi, cestom se uzvitla gust oblak prašine. Opet sijevne, grom prasne, debele kaplje udare o lišće, o cestu, u svačije lice. Hip zatim nastao je sumrak, kiša zapljuštala kao da se nebo prolomilo, zavrgla se užasna oluja, silno počela kidati, a nigdje sela, nigdje kolibe. Na otvorenim kolima stisle su se Katarina i Zora jedna uz drugu, vjetar im je trgao koprene s lica, gonio im dažd u lice, munje sijevahu u crnom oblaku, grom gromu nije dao odušiti, svuda šum i prasak. Povorka se micala polagano protiv vjetra, svi su bili prignuti, a kad tresnu grom posve blizu, svak osjeti toplinu onoga žarkoga bljeska, sve se uzdrma, u šumi se nešto sorilo.

Cijeli je sat bjesnjela oluja. Svi su pokisli do kože, nikomu suho ni pod pazuhom; haljine su im se prilijepile na tijelo. Zora je plakala:

— Majko, poginut ćeš na putu.

— Više me puta zatekla ovakva oluja.

— Bila si zdrava.

— Ne plači, siroto moja. Bog će nas očuvati.

— Je li blizu koje mjesto?

— Mislim, nije daleko Vildon. Već sam putovala ovuda.

— Nije daleko, dva sata najviše — potvrdi Weginger, dojašiv k njima. — U Vildonu je dobra gostionica, vrlo dobra.

Časnik je uljudno govorio: oči bi mu svaki čas utekle na Zoru. Barun Wildenstein dao mu je pedeset forinti što će ih potrošiti putem na majku i kćerku, i na njihovu služinčad. Barun "je žrtvovao" tu svotu u ime dvorske komore.

Pred suton posve se razvedrilo, zrak se rashladio, vjetar je duhao s brdina, a Katarinu, onako mokru prolazili su mrzli trnci. Cijelim je tijelom osjećala bol, sva je bila slomljena. Po njezinoj haljini i po crnoj kosi cijedila se žućkasta, gusta i blatna voda, nakvašena prašina s ceste. Tako i po Zori. Mušketiri su naglije jezdili.

Već se bilo posumračilo kad su stigle u Vildon.

Katarinu digoše s voza i odvedoše u gostionicu, gdje se preobukla s pomoću kćerke i svoje sobarice, a čim je legla na postelju napala je groznica i dugo je tresla. Katarina je zatim pala u vrućicu, lice joj se užarilo, uznojila se, napokon je usnula, u kasno doba noći.

Pred sobom šetao je mušketir na straži.

Sutradan, rano pokuca netko. Zora tiho otvori, a Weginger joj šane:

— Na put!

— Majka je još bolesna. Spava.

— Molim vas, dođite na hodnik da je ne probudimo našim govorom.

— Što želite? — upita Zora kad izađe na hodnik.

— Svakako moramo danas na put.

— To nije moguće.

— Viša zapovijed. Da mogu, rado bih uslišao vašu želju. Barun Wildenstein dao mi je samo pedeset forinti. Kako da vas sve prehranim?...

— Ako majka ima novaca, dat će vam.

— Kako ne bi imala!

— Sve su nam vojnici oteli.

— Ja nisam. Vi mi vjerujete?... A kada bismo na put?

— Kad se majka malo oporavi, do pet, šest dana.

— Šest dana! Bacili bi me u zatvor. Da imamo novaca, mogao bih podmititi svoje "više". Vi me razumijete?... Oko pedeset cekina...

— Reći ću majci — obeća Zora, pa htjede da se vrati u sobu.

— Spava li vaša majka? Je li tvrdo usnula?

— Nije dugo što je opet usnula.

— Neizmjerno je žalim, a i vas... — zašuti hip Weginger, u očima mu nešto mune, prigne se k njezinu licu, pa dometne tiho: — Straža sluša naš razgovor, molim vas dođite amo u moju sobu, porazgovarat ćemo se o svemu. Vi, dakle, mislite još pet-šest dana?...

— Reći ću majci da vam dâ pedeset cekina...

— Dođite da vam sve razjasnim — prošapta časnik i htjede je uzeti za ruku.

Njegov je posmijeh prestraši, naglo uđe u sobu i zatvori vrata. Majka je još spavala.

Dva sata kasnije dobio je Weginger pedeset cekina. Od toga jutra zirnuo bi na Zoru samo katkad, veoma mrko, ljutito.

Pet dana kasnije otputovaše iz Vildona, a večerom uđoše u Gradac gdje se nastaniše, po zapovijedi vojnoga vijeća, u gostionici "K crnom orlu".

Prođe pol sata, u gostionicu dosrta mršav čovuljak, kratke i prosjede brade, crnih i oštrih očiju, sav u crnom odijelu. Pratio ga sluga, krupan momak koji je nosio oveliku škrinju. Onaj mršavi čovuljak žurno uzađe na drugi kat gdje nađe na hodniku Wegingera i šest mušketira. Časnik mu se pokorno nakloni.

— Dugo ste putovali! — zaklima ukorno čovuljak.

— Gospodine savjetniče, starija oboljela na putu, velika oluja... — ispriča se Weginger.

— Briga mene za oluju! Gledajte mi u oči: jeste li putem otvarali njihove sanduke?

— Nisam, poštenja mi moga.

— Jučer sam dobio od baruna Wildensteina pismo da je zaboravio pregledati sve njihove kovčege kad su otišle iz Čakovca. Gdje su te žene?

Weginger mu pokaže najbliža vrata. Savjetnik mu mahne da pođe s njim. Uđu. Katarina, bolesna i izmučena od puta, bila je već legla na postelju.

— Gospođo, ja sam Horacij Calucci, savjetnik dvorske komore — nakloni se čovuljak ozirući se za sobom. Suhim glasom doda: — Gospođo, sutra ćete u Bruck na Muri, a vaša kći u Celovec, u samostan. Tako zapovijeda njegovo veličanstvo.

— Majko, nitko me ne može otrgnuti od tebe — zaplače Zora i pane joj na njedra.

— Kad ozdravim, odmah ću u Beč. Javite kralju da ja ne dam svoje dijete nikomu.

— Pomislite na Boga! — zalomi sobarica Marija rukama.

— Je li ova djevojka vaša sobarica Sedlizin? — upita uzrujano savjetnik.

Sobarica mu odgovori da jest, a on joj zapovjedi da otvori sanduke, i zovne slugu koji je nosio nekakvu škrinju. Savjetnik izvadi iz većeg sanduka haljine i rubeninu, komad po komad, veoma oprezno. Ništa!...

— Otvorite i onaj kovčeg! — zakriči Calucci.

— Ovaj je moj... — prestraši se sobarica.

— Otvorite! — zareži savjetnik.

Marija otvori, a Calucci vadi komad po komad, lagano, vješto, neiskazano savjesno. Nenadano hukne poput sove koja je pograbila svoj plijen, oči mu se zakrijese, mršave mu i kosmate ruke zadršću. Diže pomalo, opipava, usta su mu suha, naglo mu se stežu i rastežu, zadihava se, pa odmata, oprezno odmata... ha! Nakit, zlato, dragulji, taliri, cekini!... Neko vrijeme zabezeknut kleči uz kovčeg, ogledava ono zlato, a onda se nabrekne, mrko upilji oči u postelju pa se zgraža:

— A vi, vi ste htjeli sve ovo zatajiti! Vi ste htjeli prevariti dvorsku komoru? O, vi ste znali da je sve vaše palo pod komoru, pa ste nam ipak htjeli nanijeti veliku štetu! Lijepo, lijepo: jedna Zrinjska, jedna banica, sad prosta tatica!

— Usaho ti jezik, gubava nepriliko! — krikne sobarica.

— Što veliš, tatice? — iskesi zube Calucci.

— Gnusna zmijo, tat si ti, ti! — vrisne Marija, otisne se od postelje kao nožem ubodena silovitu priuši savjetniku on se prevali, a jedan nakit udari o zid, dragulji se razlete.

Weginger pograbi sobaricu za vrat, ona mu šakom okrvavi nos, pa se stanu natezati, vući za kose, ali samo nekoliko hipa, jer u sobu nahrupe mušketiri. Onaj savjetnikov sluga nije se ni ganuo, kao da se skamenio.

— Razbojnici, lupeži, zmijski skot! — vapila je Marija, otimala se, lomila i trzala, izvan sebe, bijesna. Vojnici udarali su je nemilosrdno po glavi, po grudima, kud bi dosegli, a iz njezin ustâ svaki hip pukla bi kletva, jedna groznija od druge.

— Ubit ćete je! Ne mučite sirotu! — molile su Katarina i Zora.

Vojnici tresu Marijom o pod, uhvate je za ramena, za kosu, za ruke, pa je izvuku iz sobe, okrvavljenu po cijelom licu. Weginger nagne za njima na hodnik, otkud se čulo Marijino zapomaganje, sve tiše i tiše, pak kratak jauk da ti srce prostrijeli.

— Ubili su je! — protrne Zora i jače ogrli majku.

— Bijedna Marija!... Kad smo otišle iz Čakovca, vidjele smo nedužnu krv, a sad, čim smo amo... ah, sveti Bože! — sklopi Katarina ruke.

Kad su mušketiri vukli Mariju hodnikom, Weginger ju je zasjekao pri pasu, duboko. Još je živjela četvrt sata.

Savjetnik Calucci žurno je pokupio sav nakit i novce, sve metnuo u škrinju, pa odstrugnuo sa slugom iz sobe ne izustiv ni riječi.

Drugi dan dođoše k bolesnoj Katarini dva liječnika, ljudi veoma prijazni. Savjesno je pregledaše, ispitaše je o njezinoj nemoći, rekoše joj nekoliko utješljivih, a kasnije složno izjaviše pred vojnim vijećem "da je ona uistinu bolesna i posve slaba".

U gostionici "K crnom orlu" stanovala je Katarina jedan tjedan. Onako je bolesnu preniješe, u noćno doba, u samostan dominikanaca na Trgu Taumel. U samostanu dadoše joj tri sobice, postrance nad dvorištem i nitko nije smio k njoj, ni opatice, osim slugu. Na straži bilo je uvijek trinaest vojnika dan i noć, s jednim kaplarom. Služinčad nije mogla nikud iz samostana.

U gostionici "K crnom orlu" Katarina je ostala "dužna" sto i dvadeset forinti, a vojno vijeće nije znalo otkud da plati taj dug, pa je pisalo kralju koji je odgovorio da se taj dug namiri od Katarininih dobara, a Katarinu neka otprave u Bruck čim malko ozdravi. Straža mora biti jaka, zatvor strog.

Tako piše kralj svaki tjedan, ali Katarina uvijek leži, svi liječnici tvrde da je uistinu bolesna, da ne hini. Ona silno strada s kćerkom: nemaju hrane, ni haljina. Kralj zapovijeda vojnom vijeću da troši na Katarinu i Zoru, na sluge i stražare sto forinti mjesečno, a vijeće prepokorno odgovara da je to premalena svota. Kralj dokazuje različitim primjerima iz povijesti austrijske da je prevelika ta svota: kad je kraljevstvo češko slomljeno u bitki na Bijeloj gori, te i te velikašice dobile su samo pedeset forinti mjesečno!

Katarina nije ništa mogla dočuti o svojima koji su bili u Beču, ni o drugim milima, ni o svojoj otadžbini, a to ju je najviše mučilo. Posve odvojenoj od svijeta, u velikoj tuzi i bolesti jedina joj je utjeha bila Zora. Čudila se tjelesnoj i duševnoj snazi svoje kćerke, mnogo se za nju molila Bogu, i bila je uvjerena da su joj molitve uslišane.

Tako prođu tri mjeseca, prikuči se i jesen, nastanu hladni dani, a vojno vijeće opet moli kralja Leopolda I. da zapovijedi vojnoj komori neka pošalje Katarini i Zori nešto haljina. Skrajnja nužda iziskuje, piše vijeće kralju, da se opskrbe s više drugih odijela, jer kći ima samo jednu jedinu haljinu i odjeću koja je međutim gotovo posve poderana, i možda četiri košulje, a majka samo možda tri košulje: "... Die höchste Noth aber erfordert, dass sie mit andern und mehreren Khlaidungen versehen werden, zumahlen die Tochter nur ein einiges Röckhle und Khlaidt, welches aber fast ganz zerissen, und etwo vier Hemeter, die Muetter aber nur two drei Hemeter bey sich hat."

Poradi tih "Röckhlela, Khlaidta i Hemetera" rasprelo se dugo dopisivanje između vojnoga vijeća, dvorske komore i kralja, a napokon dobile su Katarina i Zora od svoje služinčadi ono što nije "mogla" dati dvorska komora.

Sljedeća stranica→