Urota zrinsko-frankopanska/XXII.

← XXI.

Urota zrinsko-frankopanska XXII. autor: Eugen Kumičić

XXIII. →

XXII.

Za tri dana stigne četa u Zagreb, u debeli mrak. Knez je Fran večerao u svojoj kući, negdje blizu crkve Sv. Marka, kad dođoše k njemu kapetani Gašpar Čolnić i Juraj Malenić. Lijepo mu se pokloniše, a on ih odmah zamoli da sjednu za njegov stol. Kad kucnuše čašama, upita ih:

— Gospodo, što to znači da ste u Zagrebu?

— Došli smo, svijetli kneže, kasno popodne s Ozlja — odgovori Malenić. — Sutra ćemo u Čakovec. Čuli smo da ste stigli amo, pa da vam se poklonimo...

— I ja ću sutra u Čakovec. Putovat ćemo zajedno. Ništa novo?

Kapetani se važno pogledaju, što ne ubjegne knezu.

Malenić otčepi:

— Svijetli kneže, znamo jednu tajnu...

— Tajnu?... — gane se knez.

— Svijetli ban poslao je Bukovačkoga k sultanu — pripovjedi Čolnić.

— Ne znate ništa drugo?

— Ništa, svijetli kneže — nakloni se Malenić, pa doda: — Ja mislim da je gospodin ban poslao Bukovačkoga u Tursku da razvidi što namjeravaju Turci. Mnogi su mudri banovi tako radili. Svi vladari tako rade.

Knez potvrdi kretom glave da je upravo tako, a kapetani ustanu, pa izađu. On je bio umoran, ali nije legao do ponoći. Misli su mu letjele ponajviše u Kraljevicu...

Ujutro dođe k njemu kapetan Gereci koji mu javi:

— Sinoć sam došao iz Čakovca, saznao sam da ste u Zagrebu, a nisam vas htio buniti jer je bilo kasno. Sad ne treba da putujem u Kraljevicu: ovo vam pismo šalje svijetli ban.

Fran odmah napiše dva pisma: jedno Juliji, drugo Orfeu, te ih preda Gereciju da ih odnese u Kraljevicu. Bratiću je pisao što je zapovijedio ban: da opskrbi primorske gradove. Ostale, od Broda do Zagreba, opskrbit će on sam.

Već isti dan ode knez Fran iz Zagreba na Ozalj.

Mnogo je sada imao posla, neumorno je radio, sve je sam nadzirao, jahao od grada do grada, kupovao hranu, zvao k sebi plemiće dužnike, a svašta se govorilo, sijalo po puku. Čitava je zemlja bila uzrujana, svaki su se dan pronosile nove grozote, najviše o krvoločnoj razuzdanosti austrijskih vojnika. Zna se što su uvijek radili, ali sada kao da su posve pobjesnjeli: cijele su čete palile i harale po bijelom danu. Potkraj veljače 1670. opljačkaše Herbersteinovi vojnici banova imanja oko Ozlja, zapališe kuće, odvedoše marvu. Tako su zapalili i Turanj, grad kapetana Bukovačkoga koji je pisao Čolniću iz Turske da će se prije pomiriti luk i oči negoli Hrvati i Nijemci. Vojnici iz Petrinje poharali su druga banova imanja, a nije se čulo da ih je kaznio njihov zapovjednik grof Nikola Erdödy.

Knez Fran nije mislio na drugo nego kako da vrati tri šila za jedno ognjilo. Na početku ožujka htio je u Primorje, ali nije imao vremena. U Novom gradu, nedaleko Karlovca, zateklo ga pismo kapetana Čolnića koji mu javlja iz Sredička da je Bukovački polučio najljepši uspjeh u Turskoj, da se bio dosukao na hrvatsku granicu, ali se otisnuo nekamo u Bosnu kad je dočuo za kraljevsku zapovijed da ga uhvate. Bukovački da je poslao kapetana Pogledića k banu da mu priopći ugovor što ga je sklopio sa sultanom.

Knez Fran, u svojoj ogorčenosti na Austrijance, odgovorio je ovako:

"Plemenitom i poštovanom kapitanu Čolniću vu nih mile i vitežke ruke da se ima dati, Sredičko.

Lipo i drago pozdravljenje, moj kapitan Čolnić! Hvala budi gospodinu Bogu, da naši ljudi s dobrim opravkom došli jesu. Prijel sam od bana list, da taki vu Čakovac šetujem, da valje imamo insurgovat, zato dnevom i noćju tamo budem potezal, da s tim prvlje početak učinimo. Ja sam ze vsima spraven skupa i s mojimi, i komaj čekam da naše kape s čalmami pomešamo, a tako mi Boga da krilaki budu frkati po zraku. Vu oveh krajeh vse znaju za prišastje Bukovačkoga, i od straha ne znaju kamo se postaviti. Ovu noć jesu odpravili z Karlovca kurira vu Gradac, ter potrebuju na pomoć regemente, ali ni odkuda vazeti; medtemtoga dojdemo im na vrat. Meni se groze, ali ne smidu popast, i danas mimo Karlovca hoću projti, samo deset za hrptom; imam njih 300 dobro oboružanih, s kojimi ne bojim se karlovačkih žaberov; ar vredni ljudi, ti mi nehte zabaviti, kramari pako i cifraki nehte smiti i pokazati se. Ovoga puta hoćemo dokonjati, kako i kada imamo udriti, i ako potribno bude, hoću i sam do paše bosanskoga pojti za bolje govorit i utvrdit dugovanje našemu početku. Ufam se u Boga da nam na dobro hoće izajti; listor da taki od prvice po glavi udarimo našim suprotivnikom, ni časa nedamo da se plundraši sprave. Ako me ban bude hotel posluhnuti, na moju viru, dobro bude, i na se hoću vse breme uzeti, ar znam, kako i s kim putem bude potribno s Nimci baratati. Bil bi od srca rad se s kapitanom Bukovačkim zastati, ali, budući takove ordinacije, dobro je učinil da se zavrnul. Za sada ne znam drugo v. m. obznaniti, doklam z banom dogovora ne učinimo, nego Bog v. m. zdravo drži, i vam prijatelj i rad služit jesam, ostajući prijatelj i vsako doba rad M. F. G. Ti Novigrad 9 marca leta 1670."

Tri dana poslije toga dojaše knez Fran u Zagreb gdje nađe kapetane Malenića i Čolnića, i odmah upita potonjega da li je primio njegovo pismo. Čolnić odgovori da nije, jer su njemački vojnici, stotina oklopnika, navalili na pet haramija i sasjekli trojicu, među tima i onoga koji je imao pismo, a dvojica nekamo utekoše. Knez se na to zamisli: ono je pismo važno: tko bi znao u čije će dospjeti ruke?...

Malenić pripovjedi knezu da su kapetani Pogledić i Berislavić odjahali u Čakovec ranim jutrom, a Bukovački da se zalijeta iz Bosne na posjede grofa Nikole Erdödyja.

— Grozi se Erdödyju da će mu sve zapaliti — govorio je Malenić živahno. — I Austrijancima je Bukovački oteo nekoliko kola hrane, pa se "zavrnul" u Bosnu kamo je poveo sa sobom ženu i sestru. Pogledić i Berislavić pripovijedali su nam kako su putovali po Turskoj, kako su ih Turci svuda lijepo dočekali. Kad su paše u Solunu začuli po što je Bukovački došao, svi se začudiše. Sultan je svašta obećavao Bukovačkomu, pa ga poslao s njegovim drugovima k velikom veziru na Kandiju. Silne oluje na moru. Dojedriše napokon na Kandiju, a Bukovački veseo jer i veliki vezir na sve pristaje...

— Na što pristaje? — osmjehne se knez Fran.

— To mi ne znamo. Pogledić nije htio ništa kazati — odvrati brzo Čolnić pa pridoda: — S Kandije zaploviše natrag u Solun, a odatle udariše put Sarajeva. Putem ih zatekoše velike mećave, a to je razlog što se dugo nije ništa o njima čulo.

Knez je zamišljeno slušao kapetane.

Sutradan, podnoć, ujaše s pratnjom u Čakovec gdje je bilo više vojnika negoli obično. Svi ga Zrinjski dočekaše pred dvorom, svi se s njim izljubiše, pa uzađoše u dvorane.

Katarina uze ga za ruku, pogleda ga kroz suze i tiho ga upita:

— Kako tvoja Julija?

— Moja Julija?... Ostavio sam je rascviljenu. Oh sestro, da znaš kako nam je bilo!... Izdahnuo je na mojim koljenima... — uzdahne bolno Fran, dvije krupne suze odrone mu se niz lice.

— Frane, Bog je tako htio! — tužno će i utješljivo Petar, premetnuv mu desnicu oko ramena.

Još su govorili o Mariju, a Katarina da umiri brata, upita ga kako je u Primorju.

— Sve uzrujano...

— Frane, neke stvari trebalo je da budu tajne... — osmjehnu se ban, pruži mu ruku da nastavi: — Dugo nisam znao gdje je Bukovački. Mislio sam da je poginuo. Prekjučer došli su amo Pogledić i Berislavić. Najprije kazat ću ti što sam govorio s kraljem i s grofom Rottalom kad sam posljednji put bio u Beču.

Ban mu sve potanko pripovjedi.

— Dakle, sam kralj?... — zamisli se knez Fran.

— Što sam učinio, po njegovoj sam volji učinio, ali veoma nerado. Dugo sam razmišljao, napokon se odlučih, u nadi da će to koristiti otadžbini i nama. Uzrujanost je u Hrvatskoj velika, jer naš narod ne zna što mi mislimo. Mi pak ne smijemo svakom otkriti što nas je potaknulo da ugovaramo prividno, s Turcima, jer bi Turci obaznali, dosjetili bi se da želimo samo proniknuti njihove osnove.

— Što piše Bukovački? — upita Fran.

— Pogledić i Berislavić nisu mi nikakvo pismo od njega donijeli, nego su mi pripovijedali da je Bukovački uglavio sa sultanom nekakav usmeni ugovor, neke korisne uvjete za otadžbinu, za dom Zrinjskih i za njihovu rodbinu. Kapetani Pogledić i Berislavić nisu ugovarali. Oni znaju samo ono što im je kazao Bukovački. Ja sam odmah kralju pisao sve što su mi Pogledić i Berislavić pripovjedili.

— A kakvi su ti korisni uvjeti što ih je Bukovački uglavio sa sultanom?

— Po pripovijedanju kapetana Pogledića i Berislavića — nastavi ban — ugovor između Bukovačkoga i sultana glasi ovako:

Prvo: Svemožni turski sultan izabire i imenuje vjekovitim pravom bana kneza Petra Zrinjskoga i njegove nasljednike vrhovnim vladarom nad svim kršćanskim zemljama već osvojenim i nad onima što će se osvojiti u budućem ratu.

Drugo: ako izumre loza Petra Zrinjskoga, kraljevstvo Hrvatska može mu izabrati iz svoje sredine nasljednika, a sultan pridržaje sebi pravo da ga potvrdi: "... quod deficiente ipsius linea, regnum Croatiae ex proprio gremio successorem eligere valeat, reservando sibi tamen confirmationem."

Treće: Sultan se obvezuje da će slobodu vjere, škole i druge javne uredbe, te slobodu prava i povlastice kraljevstva Hrvatske ne samo u miru pustiti nego da će ih dapače i za buduće uzdržati sveto i neoskvrnjeno.

Četvrto: Sultan neće tražiti od čitavoga kraljevstva i od drugih pokrajina što će se u budućem ratu osvojiti, veći danak od dvanaest hiljada cesarskih dukata, i to jednom za sva vremena.

Peto: Dokle bude i jednoga muhamedanca, nikad neće zapustiti hrvatski narod, nego će ga štititi i braniti svom silom i snagom od svakoga napadača.

Šesto: Sultan se obvezuje da neće nikad upotrijebiti hrvatsku vojsku za ratovanje u dalekim zemljama.

Sedmo: Sultan se obvezuje da će za sveto obdržavanje svih ovih uvjeta nefaljeno izdati vlastitu naredbu, hattišerif što će je poslati što prije knezu Petru Zrinjskom s dužnim sjajem i s običajnim darovima.

Sultan nasuprot traži za potpuno izvršenje ugovora i za osiguranje svoje vojske:

Prvo: Knez Petar Zrinjski poslat će sultanu svoga sina jedinca kao taoca, na dvije godine.

Drugo: Granica između Hrvatske i sultanovih posada treba da bude pusta, nenaseljena i da se razdijeli ta granica na dva jednaka dijela.

Treće: Njemačka vojska treba da se odmah izbaci iz Krajine. Knez Petar Zrinjski neka navali na koju cesarsku zemlju kako bi time sultan dobio zgodnu izliku da krene sa svojom vojskom na obranu Hrvatske. Ako Zrinjski ne navali na cesarske zemlje, sultan ne vidi po pravu i po zakonu načina kako bi mogao priteći u pomoć Hrvatskoj, kako da prekrši vašvarski mir.

Fran začuđeno gledaše bana koji mu razjasni:

— Kapetan je Bukovački prekoračio punomoć što sam mu ja dao: ja sam mu strogo zapovjedio da ništa ne uglavi. Dao sam mu naputak da samo ugovara. Meni bi drago bilo da mi je Bukovački poslao sa sultanovim potpisom samo nešto što bi moglo uvjeriti kralja Leopolda da sultan misli na nevjeru. Što je učinio Bukovački? On je sklopio sa sultanom ugovor dakako samo usmeno. Nikad neću pristati na taj ugovor! Odlučno i sveto prisežem da neću nikako i nikada na njega pristati!

— Što da učinimo? — zabrine se Fran.

— Bukovački je mislio da će meni silno ugoditi i koristiti domovini: "Putavit rem mihi summe gratam et patriae proficum construere." Što da učinimo? — uzruja se ban. — Ja ponavljam: nikad neću pristati na taj ugovor! Kralj i ministri znaju zašto je Bukovački bio kod sultana, a moguće je da će kralj sada, saznavši za ugovor još i posumnjati da to cijelo moje poslanstvo u Tursku nije nikakva šala. Možda će se pobojati da sam uistinu sklopio savez.

— Ne bih dva puta rekla da neće! — gane se banica.

— Istina, čini se da se kralj pouzdaje u mene jer me je pred koji dan pozvao na skupštinu ugarskih velikaša. Pisao mi da se ne nada izvesti ništa dobra bez moje osobne pomoći: "... nec sine vestra personali assistentia aliquid boni executurum sperem." Dok mi kralj ovako piše, njegova vojska pustoši moja imanja!

— Nesretni taj Bukovački sa svojim ugovorom! — uzdahne Katarina.

— Ja sam tvrdo uvjeren da je čitav ovaj ugovor sa sultanom pusta tlapnja kapetana Bukovačkoga. Vjerujte mi, pusta tlapnja! Bukovački je htio prestrašiti Nijemce. To je on htio. Nijemci vrebaju na njega, strašno se muče da ga uhvate — reče knez Fran.

— Jer oni ne znaju da sam ga poslao u Tursku po dogovoru s Bečom — osmjehnu se gorko ban, počasi pa pridoda: — Treba poslati nekoga u Beč da kaže kralju što radi njegova vojska u Hrvatskoj. Pomislio sam na biskupa Borkovića. Što velite?

— Pošalji ga — kimne Katarina.

Ban zovne jednoga paža i zapovjedi mu da potraži o. Forstalla. Kad paž ode, ljutito će ban:

— Ne smire li se Austrijanci u Hrvatskoj, udarit ću na njih, hoću duše mi! Kad na sve pomislim, najvolio bih da sam uistinu sklopio savez sa sultanom...

— Petre, što to govoriš? — trže se Katarina.

— Oprostit će mi Bog, jer vidi kako mi srce kipi. Vjernom službom kršćanstvu i domovini ništa ne možemo postići; trošimo svoju imovinu, izlažemo pogibelji svoj život, a tuđinci nam gospodare, uvlače svoj srp u našu žetvu.

— Naši nas dušmani tjeraju u skrajnju zdvojnost! — stisne pesti knez Frankopan.

Sad stupi u dvoranu o. Marko Forstall. Ban stane pred njega i oštro mu pogleda u oči:

— Časni oče, mogu li se u vas pouzdati?

— Svijetli bane... — izusti spokojno Forstall, položi desnicu na prsa i pogleda put neba.

— Sutra ćete krenuti u Zagreb k biskupu Borkoviću. Recite mu da ga molim da pođe što prije u Beč k samom kralju komu neka kaže kako je sva Hrvatska uzrujana zbog tobožnjega saveza sa sultanom, te kako austrijska vojska hara moje zemlje. Vi sada znate zašto je Bukovački bio u Turskoj, vi sada znate što sam ja govorio s kraljem i s Rottalom, pa vas molim da sve potanko ispripovijedate i razjasnite biskupu Borkoviću. Recite mu da ću se izmiriti s kraljem ako pristane na sve one moje uvjete što sam mu ih usmeno nabrojio kad sam posljednji put s njim govorio. Ne pristane li kralj na moje pravedne zahtjeve, tražit ću s Božjom pomoći druge putove da dobije hrvatsko kraljevstvo sva svoja prava. Biskup će kazati kralju neka strogo zapovjedi svojim generalima i pukovnicima u Hrvatskoj da puste u miru moje podložnike i moje zemlje. Ako pukovnici ne obuzdaju svoje čete, dat ću im jabuku za jabuku: navalit ću na Koprivnicu i znat će... — zašuti ban kad netko pokuca na vrata.

U dvoranu uđe visok i blijed redovnik reda Sv. Pavla, nešto pognut, sijede brade i kose. Bio je to Ivan Belostenec, definitor generalis ovoga reda, hrvatski jezikoslovac i pjesnik.

— Hvaljen Isus! — pozdravi dubokim i tronutim glasom.

— Vazda budi! — odzdrave mu svi.

— Otkuda, časni oče? — upita ga ljubazno banica i uze mu štap iz mršavih ruku.

— Iz Lepoglave, iz svoje ćelije — zaklima tužno starac i podigne svijetle plave oči na banovo lice.

Kad sjedne, Belostenec uzdahne, te počne lagano, oborene glave:

— Na rubu sam groba, a ne bih mogao spokojno umrijeti da nisam došao amo. Prevalio sam sedamdeset i petu — nisam mislio da ću čuti...

— A što ste čuli? — gane se Petar i pogleda Katarinu.

— Ne, ne, ne vjerujem... Bože sveti, da bi Zrinjski i Frankopani!...

— Čuli ste da sam sklopio savez sa sultanom? — nasmjehne se tužno Zrinjski.

— Taj je glas dopro i u moju sobicu — drhtne Belostenec i jače obori glavu.

— Taj glas nije...

— Smilujte se starcu: recite mi da nije istinit! — uleti banici u riječ, sklopiv ruke.

— Nije istinit — odgovori mu banica i ban zajedno.

Pavlin se ukočeno zagleda u banovo lice, zatim porumenje malko, ruke mu se potresu, krupne mu se suze odrone na sijedu bradu. Od radosti nije mogao govoriti u prvi mah.

— Sad mi je odlanulo!... — uzdahne napokon. — Ne, ne može biti istinit! Što: vi da izgubite oba svijeta, dušu i obraz? Bože moj: Zrinjski savez sa sultanom!... To nije moguće! Ali što sam mogao učiniti ja starac? Pomislih: poći ću u Čakovec, kazat će mi dobri moj knez Petar da su grešni ljudi izmislili onu paklensku strahotu. Sveti i veliki Bože: Zrinjski savez sa sultanom... Da se u svojoj ćeliji umirim, svaki sam se dan zalijetao duhom u krvavu i slavnu prošlost našega naroda; sve sam prevrtao u povijesti, a Zrinjski i Frankopani uvijek su prvi protiv polumjeseca. Nikada nisu Zrinjski i Frankopani slali svoje kćeri u turske hareme, a Đuro Branković dao je svoju Maru sultanu Muratu, a despot Lazar svoju Milicu sultanu Bajazetu!

— Da, tako su sramotili kršćanstvo ti gospodari od Servije! — potvrdi knez Fran uzbuđenim glasom.

Zrinjski pripovjedi pavlinu kako je po dogovoru s kraljem poslao Bukovačkoga u Tursku, sve mu lijepo razjasni, a starac mu zahvali, podigne ruke i oči put neba i uzdahne:

— Sad ću mirno umrijeti! Svijetli bane, sve sam dobro razumio, Bog blagoslovio vaše nastojanje!

Večerao je s knezovima, spavao u Čakovcu na sjajnoj postelji, pokrit svilom, kao ono pred šest godina u Kraljevici. Drugi dan čitao je sv. misu u gradskoj crkvici, te ispovjedio sve Zrinjske i kneza Frana. Poslije toga oprostio se sa svima, smiren sjeo u jednu od banovih kočija, pa ravno u svoj samostan, u Lepoglavu.

Prođu tri dana, a u Čakovec banuše grof Ivan Drašković, zagrebački biskup Borković, barun Fran Čikulin, podban barun Orehoci i protonotar kraljevstva Nikola pl. Patačić.

Podban Orehoci, čovjek onizak i krupan, žutokos, crvena i nabuhla lica, pripovjedi banu da su neki velikaši razjareni zbog saveza sa sultanom, te kako bi možda dobro bilo da se odmah sazove sabor, a to je, dakako, njegovo mnijenje, ali ako svijetli ban misli da se sabor ne sazove, bit će najbolje da se ne sazove. On, podban, došao je u Čakovec samo i jedino na opetovane molbe ostale gospode.

Biskup Borković, također onizak čovjek, crnomanjasta lica s gustom crnom bradom, molio je bana slatko i pobožno da umiri domovinu i dobroga kralja Leopolda s kojim će se veoma lako naravnati, jer kralj ljubi sve svoje narode, a ne može znati za sve njihove potrebe i možda bi drukčije bilo da su oko njega samo dobri savjetnici. On, biskup, čuo je hvaliti sve ministre, ali dopušta da mogu pogriješiti. Dok je govorio, nagnuo bi glavu sad desno sad lijevo, neprestano se smiješio i gladio ruke pred bradom, kao da nešto mijesi.

Gorostasni Drašković živahno je uvjeravao bana da će kralj napokon uslišati neke pravedne zahtjeve svojih vjernih Hrvata, ali se ne može u oblake nego treba strpljivo pričekati bolje vrijeme te popustiti u nečemu i kralju dok umiri Ugre.

Barun Čikulin malo je isprva govorio. Bio je mrk, natezao je brk i prevraćao očima.

Protonotar pl. Patačić bojažljivo se ogledavao dok su drugi govorili. Bio je visok i mršav, crnomanjast i kozičav, ni dlačice na licu.

Svi su sjedili s banicom, banom i knezom Franom za istim stolom u najljepšoj dvorani. Zrinjski, pošto je svakoga mirno saslušao, sve im potanko razložio, kao i pavlinu Belostencu.

— Sve smo to učinili da oslobodimo sve hrvatske zemlje od različitih tlačitelja! — nadoveže Katarina na Petrove riječi.

— A njemački su časnici razglasili da će se svijetli ban proglasiti kraljem Hrvatske! — nasmija se podban Orehoci.

— Naš je zakoniti kralj Leopold I. — nakloni se biskup Borković banu, osmjehnuv mu se slatko.

— Tako je — potvrdi tiho Drašković.

— Tako bi bilo da se Leopold I. drži svoje zakletve, da poštuje naš ustav! — uzruja se barun Čikulin.

— Ako kralj gazi naš ustav, mi imamo pravo po našem ustavu da trgnemo oružje na njega. U skrajnjoj nuždi to bismo učinili, a da tad oslobodimo Hrvatsku, posve je jasno da bi Hrvati izabrali novoga kralja. Bih li ja bio taj novi kralj o tome nećemo sada govoriti — razloži Zrinjski posve mirno.

— Crni su se oblaci slegli na našu domovinu, ali ja ipak ne zdvajam! — uzdahne biskup Borković pa nastavi sklonjenih očiju, otežući svaku slovku: — Ja se nadam u providnost da će nam sinuti sunce, a to će biti slavno pomirenje s kraljem. Hrvati će uvijek blagoslivljati taj čin pomirenja, kako ja sada blagoslivljam sve one koje želim pomiriti. Kad dođem u Beč sve ću mirno i lijepo razjasniti kralju i nabrojit ću mu, ako i nisam dostojan, sva slavna djela našega svijetloga bana. Gospodo slavna, tko živi u miru, svaki je dan na piru, pa je s toga najmudrije da čovjek nastoji, kako sam ja uvijek nastojao, da ugodim svakomu. Kako sam rekao, sve ću lijepo razjasniti kralju.

— Neka kralj ispuni svoju zakletvu, a mi smo mu tada pokorni, samo njemu! — izjavi odlučno knez Fran.

— I to svojom voljom! — dopuni Katarina.

— Razumije se, jer nas nije nitko pokorio oružjem. Hrvati su izabrali Ferdinanda I. svojom slobodnom voljom — potvrdi ban. — Mi se s kraljem ne možemo pomiriti dok nam priječi da uskrisimo hrvatsko kraljevstvo. Naše staro i slavno kraljevstvo neka bude samostalno. Nad nama ne smije da bude nijedan narod, nijedno kraljevstvo. S Ugarskom imamo samo zajedničkoga vladara. Od Andrije II. do Marije i Sigismunda bila je i ta jedina veza mnogo puta prekinuta. Hrvatski kraljevi, okrunjeni u Zagrebu, krunili su se kasnije u Ugarskoj. Neka se uspostavi banska čast iz koje prosijava kraljevo veličanstvo, s prastarom, potpunom i svestranom vlasti. Hrvatska ujedinjena neka bude u svakom pogledu svoja. I nemajući kralja od svoje krvi, Hrvati bi možda mogli biti zadovoljni u svojoj samostalnoj domovini pod žezlom svoga bana koji bi bio pravi potkralj, prorex, vrhovni njihov vojskovođa, vrhovni njihov sudac, i dok bi samo s njim, samo s takvim banom, odlučivali o svojoj krvi, o svojem novcu, o svemu.

— Svijetli bane, iz duše mi govorite! — povika barun Čikulin.

— Svi isto želimo — slegne Drašković ramenima.

Uto javi sluga da je večera na stolu. Podban Orehoci radosno uzdahne. Pri večeri razgovarahu se veselije. Drašković i Čikulin u svem su se lijepo slagali. Kozičavi protonotar pl. Patačić naglo je i pohlepno jeo i pio, kretom glave hvalio je vino, klimajući za sebe, i nije slušao što drugi govore. Biskup Borković dugo je pripovijedao da malo jede, osobito uvečer, jer ga od mladosti boli želudac, a neprestano je jeo dok je opisivao svoju bolest. Podban Orehoci glasno je hvalio i pilo i jelo, vješto i bezobzirno prebirao najljepše komade svake pečenke, te dokazivao Patačiću da je hrvatska kuhinja najbolja na svijetu.

Sutradan odoše Drašković, Orehoci, Čikulin i Patačić u Zagreb, a biskup Borković u Beč.

Katarina i Fran krenuše isti dan s jakom pratnjom na Ozalj, da pregledaju grad, da obrede sve, jer se bilo pročulo da će Austrijanci iz Karlovca navaliti na Ozalj. Iz ovoga grada odjaše banica u Bosiljevo, pa susretne putem Herbersteinove kapetane Delisimunovića i Vojnovića. Kako je poznavala tu gospodu, zamoli ih da bi se navrnuli s njom u Bosiljevo, jer se želi s njima porazgovoriti, a možda da se i lijepo sporazumiju. Ako pak ne bi na nešto pristali, onda: ni što zborili, ni što govorili. Kapetani se odazvaše pozivu jer su znali da će ih banica lijepo pogostiti. Krsto Delisimunović bio je omašit, mrka lika, guste crne brade što mu se popela na jagodice. Pravi vuk iz planine. Vojnović crn, vitak i žilav, nešto mlađi, surim je očima šibao oko sebe.

Banica je htjela da štogod sazna od njih: osnove generala Herbersteina koga su oni grdili kad se okitiše starom rumenikom. Uvjerila se da ništa ne znaju, pa ih stala nagovarati, malo-po malo, da bi došli u Čakovec da će im ljepše biti u banskoj vojsci.

Delisimunović je mucao da se nigdar ne nasiti koga pitá tuđa ruka, ali se uz one Austrijance ipak živi, ako i u zloj koži. Pođu li kadšto u susret Turcima, pa navale li Turci pošteno, onda ti Austrijanci noktom o ledinu, a s njima i njihovi Vlasi. Ma ludi bi Vlasi bili da se dadu sjeći i nabadati na kolce za svoje gospodare! Šta je da je, glava ostane na ramenu. Hrvati su, nasuprot, uvijek izjeli prvu vatru i često se vratili kući izdesetani.

Zamataj ovako, odmataj onako, napokon rekoše da bi rado u Čakovec, ali se ne mogu baš lako otrgnuti od Karlovca, jer treba tu i tamo štogod poplatiti, jer je njima prvo njihov svijetli obraz! Vojnović reče da je šupalj tobolac najteža nemoć, a dukati su blijeda i žuta lica, ali vruće krvi, pa zamoliše banicu da ih nešto malo opskrbi. Kad im nabroji svakomu dvadeset dukata, oni se zakleše u sve svoje živo i mrtvo da će ravno iz Bosiljeva u Čakovec. Prenoćiše u Bosiljevu, pa odjahaše ravno u — Karlovac gdje su i ostali.

Kad se Katarina vratila s bratom u Čakovec, odmah je Petar upitao za kćerku Juditu.

— Nisam bila u Zagrebu, iz Bosiljeva pođoh u Samobor, pa Zagorjem amo. Judita mi je pisala na Ozalj da je zdrava, ali uvijek tužna, da plače...

— Čula je o savezu... — osmjehne se gorko ban, a nakon kratke šutnje pripovjedi: — Jučer je došao k meni iz Križevaca Trautmansdorfov poručnik Franjo Ivanović da ga primim u svoju vojsku. Imenovao sam ga kapetanom. Čovjek od oka. Kazao mi je da mu je dozlogrdila služba u austrijskoj vojsci, jer samo na otimačinu... ali što je tebi, Katarina? Ti si blijeda...

— Umorna sam od puta.

— Ruke su ti studene! — zabrine se Petar.

— Prehladila sam se malko. Ništa mi nije.

Prve večeri silila se da bude vesela, ali Petar opazi kako ju je spopala ježnja i protezavica, pa je zamoli da odmah legne. Drugi je dan ostala u postelji. Zora je uvijek bila uz majku. Treći dan je bolesnici bilo bolje, ali nije mogla ustati.

Ban je u te dane primio više listova od Jelene, od zeta i različitih ugarskih velikaša. U sjevernim županijama sve veći metež: protestantski propovjednici pozivali su narod pod oružje, neki su velikaši skupljali čete da udare na austrijske posade.

Jedne je večeri pripovijedao kapetan Franjo Ivanović banu, knezu Franu i Forstallu, kako su Breiner i Trautmansdorf tvrdo uvjereni da će Turci provaliti u Hrvatsku, te kako misle oni austrijski zapovjednici da im je slobodno udariti na bana, na sultanova saveznika i da ih za to neće nitko ukoriti, nego dapače pohvaliti...

— Časni oče, što mislite vi o tim navalama na moje zemlje? — zapita ban Forstalla.

Forstall pridigne lagano glavu, ukoči one svoje sive, gotovo bijele oči što ne bijahu nego tvrdi zaklopci njegovoj duši, a tanke mu se usne tek ganu da propuste onaj mekani glas.

— Moja se duša zgraža kad slušam bogumrska nedjela austrijske vojske u Hrvatskoj. Uvjeren sam da i kralja boli duša kad čuje, hoću da kažem, boljela bi ga kad bi čuo što radi njegova vojska u ovoj vjernoj, u ovoj dobroj kršćanskoj zemlji. To se ne bi događalo da kralj može, da smije govoriti... Jasno je da kralj ne može već sada otkriti svojim generalima i pukovnicima u Hrvatskoj onaj tajni dogovor sa svijetlim banom, onaj dogovor kojim hoće raskrinkati sultana. I sam kralj mora još neko vrijeme — Bože oprosti mi što ne znam drukčije reći — hiniti, hiniti pred svijetom da vjeruje u vaš savez sa sultanom. Jasno je da se nikako drukčije ne bi moglo dokazati pred cijelim svijetom da je sultan prekršio vašvarski mir. Jasno je da se nikako drukčije ne bi mogla opravdati navala na Tursku. Ja držim — a tomu se ne bih čudio i mudro bi bilo — ja držim da će kralj sakupiti i nešto vojske na granici ovoga kraljevstva, recimo, nedaleko od Čakovca, a samo stoga da pokaže svijetu kako tvrdo vjeruje u vaš savez sa sultanom, kako se tobože sprema da navali na bansku vojsku. Ako to kralj ne bi učinio, svijet ne bi vjerovao da je svijetli ban sultanov saveznik. Ne bi vjerovao, jer ne bi vidio da se kralj sprema na svoje neprijatelje. Moguće je da će se kralj groziti svijetlomu banu, ali je posve jasno da će to sve biti samo prividno. Moguće je da će svijetli ban doživjeti i koju neugodnost dok potraje ovaj čudnovati današnji zapletaj, ali konac svemu bit će potpuno opravdana navala na Tursku, potpuno oslobođenje kršćana. Kralj je dobar kršćanin: ja se posve pouzdajem u njega. Cijela je osnova prekrasna, sve je mudro i predivno zamišljeno. Vječni bi grijeh bio da se sustane napo puta. Svijetli bane, Bog mi je svjedok da sam vam odgovorio iz duše — završi Forstall i pogleda put neba.

Zrinjski prođe zamišljeno dva puta dvoranom, pa se malko nakloni Forstallu i kapetanu Ivanoviću u znak da želi biti sam s knezom Frankopanom. Kad oni izađu, upita ban Frana:

— Što misliš o Forstallu?

— Nije mi mio.

— Zašto?

— Čini mi se nije s nama iskren. Kad si ga pred malo dana zapitao da li se možeš posve u njega pouzdati, ja sam opazio da se nije ganuo. Ni mrvu da bi porumenio. Stid je rumeni dah poštenja.

— Frano, krivo mu sudiš.

— Meni bi drago bilo da je istina što mi sad kažeš.

Zrinjski pogleda Frankopana. Umuknu zamišljeno šećući jedan uz drugoga velikom dvoranom gdje je bilo mnogo slika različitih velikaša i velikašica. Na čakovečkom tornju zazvoni Zdravomarija. Petar poklekne do jednog stola, Fran do naslonjača, malo podalje, prekriže se i sklope ruke. Utješljivo razlijegao se zvuk zvona večernjom tišinom. Kad svrše molitvu i ustanu, pozdravi stariji: "Frane, dobar večer!" Mlađi odzdravi: "I tebi, Petre!" Opet umuknu zamišljeno šećući sjajnom dvoranom...

Sljedeća stranica→