Urota zrinsko-frankopanska/XX.

XIX. Urota zrinsko-frankopanska XX.
autor: Eugen Kumičić
XXI.


XX. uredi

Ban je bio isprva uvjeren da će Turci navaliti na Hrvatsku ne dođe li Bukovački brzo u Carigrad, ali se posve primirio kad je zapao silan snijeg i nastala ljuta studen. Da su se Turci spremali na navalu, to su znali i zapovjednici austrijskih posada po Krajini. Grof Breiner, zapovjednik grada Koprivnice, pisao je nutarnjoaustrijskom dvorskom ratnom vijeću u Grazu da je iz Bosne krenulo do dvadeset tisuća Turaka ravno na Koprivnicu, ali da će ih on suzbiti ako ih ne bude više i ako mu Vlasi ostanu vjerni: "... wenn anders die Wallachen getreu verbleiben".

Da nije snijeg zameo i zagruvao sve putove po Gorskom kotaru, ban bi bio pošao sa svojima s Ozlja u Primorje. Zrinjski i Frankopani bili su u prosincu 1669. posve rastavljeni onim velikim snijegom.

Oko polovice prosinca krenu Petar s obitelju u Zagreb gdje ostaše tri dana, a ti su dani bili blaženi za Zoru, jer ih je provela sa sestrom Juditom koju je opet molila da svuče opatičko odijelo. Mlada je opatica tvrdila da ne misli više na svijet, da je sretna u samostanu. Zora se srdila na sestru i grlila je i dragala, ali sve uzalud. Tužna i sva zaplakana rastala se sa sestrom, te pošla s roditeljima u Čakovec.

Kad su jedno popodne ujahali u veliko dvorište grada Čakovca, mali je Adam, banov sinovac, gradio tvrđavu od snijega posred dvorišta, a pomagali su mu haramije. Čim opazi strica, potrči mu u susret. Navršila mu se osma, lijepo je ponarastao, bio je snažan, rumen kao jabuka. Pošto ga svi zagrle i poljube, pođu u dvor gdje se sastanu s njegovom majkom Marijom koja ih dočeka hladno.

Bila je nešto zbunjena, neobično zabrinuta i mučaljiva i uklanjala im se sve do večere. To je Petru bilo mučno, pa odluči upitati udovu zašto je takva s njima. Pri večeri razgovor je zapinjao, a kad ostaše nasamo udova Marija, Katarina i Petar, upita ovaj:

— Draga Marija, što ti je da si tako turobna?

— Meni?...

— Došli smo ti u pohode, a to kao da ti nije milo. Budi iskrena s nama. Pomisli da sam stric tvojemu djetetu. Govori što ti je...

— Molim te!...

— I ja te molim da govoriš. Ti misliš da smo ti nešto skrivili. Marija, govori! — opomenu je ozbiljno Katarina.

— Ja sam u svojoj kući...

— Nitko ti ne kaže da nisi! — odbije Katarina udvorno.

— Marija, molim te umiri se... — hoće Petar.

— Ništa nemaš da me moliš. Ja hoću da mirno živim u Čakovcu. Zapovijedit ću da se unište svi topovi na bedemima...

— Čakovec je tvrđava Zrinjskih! — pogleda je oštro Petar.

— Ti si došao amo da još jače utvrdiš ovaj grad. Na mene neće Turci navaliti, ja ih ne izazivam: vjerna sam svome kralju! — izreče udova uzrujano i naglo ustane.

— Marijo!... — ustane i Katarina omjeri je strogim pogledom od glave do pete.

— Vi me tjerate odavle...

— Što!?... — trže se Petar.

— Vi me tjerate odavle, jer se bunite protiv kralja, svuda tražite saveznike. Ja neću da s vama...

— Što?... — istisnu Katarina prigušeno.

— Otići ću sa sinom u Beč... — obori udova glavu.

— Nećeš! Ja sam Adamov stric i skrbnik.

— Ja sam njegova majka. Vi me tjerate odavde... — zajeca udova.

— Ne govoriš istinu! — drhtne Katarina.

— Sjedi! — prekosi Petar udovu okom.

Udova sjede. Njegova je riječ odjeknula u sobi poput stroge zapovijedi. Nasta tišina. Petar joj upre oči u oči i tvrdo je upita:

— Što nećeš ti da s nama?... Što si ono htjela reći malo prije?

Udova zadrhta, razgleda se plaho, pa ponikne glavom.

— Što se bojiš? Što nećeš da s nama?... — ponovi Petar istim glasom. Silan je bio njegov pogled u taj mah.

Srce joj se jače uzdrma strahom. Lagano ustane i pokrije lice rukama. Petar je upita muklo i ledeno:

— Ti šutiš?

— Zbogom, laku... — izusti udova drhtavo i naglo izađe iz sobe.

— Ona nešto znade... — reče ban nakon stanke.

— Pisala joj nešto sestra iz Beča — osmjehne se Katarina gorko i usiljeno.

Sutradan, ranim jutrom, javi jedan časnik banu da je udova banica otputovala u cik zore sa svojim sinčićem Adamom u Beč.

Nagli odlazak, gotovo bijeg, udove Marije nije iznenadio Katarinu koja je odmah rekla Petru kako je slutila da će se dogoditi nešto takvo. Najviše joj se nažao dalo što je udova onako bezrazložno tvrdila da je tjeraju iz Čakovca, i što će mali Adam biti u tuđini, što ga možda dugo neće vidjeti. Ta zašto bi je tjerali iz Čakovca? Međumurje bilo je njezino, njezinoga sina, kao i njihovo, jer se braća Nikola i Petar Zrinjski nikada nisu dijelili. Petar bio tužan za svojim krasnim i veselim sinovcem, te je više puta uzdahnuo: tko bi znao kako će biti onom djetetu! Moj mali, moj dragi Adam!...

Onaj isti dan kada je udova otputovala, pomoli se konjanička četa na zavoju druma, nedaleko od Čakovca, upravo o sunčanom zapadu. Golema ravnica, prekrita snijegom, sva se caklila živim rumenilom. Banica se čudila tko bi ono mogao biti po onakvoj studeni, a Zora se veselila da je možda sestra Jelena.

Banica, ban i Zora siđu u dvorište, a četa uđe, evo ih, jest: Jelena i Rakoczy! Sjašu, pa u naručaj, grle se i ljube, jedni kore jer je ledena studen, a drugi naglo pripovijedaju kako su htjeli iznenaditi roditelje, kako su se odlučili na put da zajedno božićuju jer su burna vremena, tko bi znao kad će se sastati... Roditelji se raduju kćerci i zetu, i vele im da se nadaju Ivanu, ta pisao im je iz Beča, još pet dana i eto Božića, da, da, svi će lijepo zajedno božićevati — samo ona u Zagrebu, samo ona među samostanskim zidovima!...

— Oh, kako sam je molila da izađe iz samostana! — reče Zora snuždeno sestri.

— Još bih sretnija bila da je i Judita ovdje. Zar joj ne bi ljepše bilo da je s nama? Sirotica! — uzdahne Jelena.

Rumena od radosti i studeni, milo se smiješila Jelena roditeljima i sestri, ali se i nekako čudno ogledavala. Njezina je majka ončas pogodila da joj oči traže maloga Adama, pa joj pripovjedi čim uđoše u tople dvorane kako je udova otputovala sa sinčićem. Jelena i Rakoczy nađu se u čudu.

— Moj Adam!... — dahne Jelena, suze joj se zasjaje na crnim i dugim trepavicama...

— I ja sam za njim žalosna. Onako malen, pa već u Beč!... Oče, kad pođeš u Beč, dovedi Adama amo! — molila je Zora.

Rakoczy pripovjedi tastu kako se ogorčenje u Ugarskoj sve više širi i kako su velikaši i plemići bijesni na grofa Nádasdyja i na udovu palatina Vesselenyja. Ban je pak govorio o nevoljama u Hrvatskoj, te o svojim osnovama, ali je zašutio da je poslao ona tri kapetana u Tursku. Nije to učinio stoga što ne bi povjerio i najveću tajnu svojemu zetu i kćeri, nego samo i jedino stoga što je onim kapetanima zadao riječ da neće nikomu kazati tajnu, nikomu osim Katarini.

Dan na dan nadali su se Ivanu.

Osvanu i Badnjak, a jedinca još nema. Katarina nije nigdje nalazila mira, upravo je čeznula da što prije ogrli svoga sina, da ga obaspe cjelovima, ta bit će godina što ga nije vidjela!... Prema večeri bila je još više nespokojna i uzrujana i govorila je drugima da će Ivan zastalno doći, da ona to zna, srce joj tako kuca...

Majčina se slutnja obistinila; kad se posumračilo, dojaše Ivan s kapetanom Malenićem u Čakovec. Katarina je jecala od radosti, grleći svoga sina, a Petar se smiješio nekoliko hipova, motrio ga od glave do pete, pa ga privinu iz majčina zagrljaja na svoja prsa, silno tronut, tako da nije progovorio ni riječi. Jelena i Zora bile su uz Ivana, a otac raširi ruke i obujmi sve troje, neka se cjelivaju u njegovu zagrljaju. Dok su se sestre ljubile s bratom, obasuo je otac cjelovima njihove glave, one tri lijepe i drage glave i otro svoje suze na mekanim pramovima njihove kose...

Pošto se Ivan poljubio s knezom Rakoczyjem, upita za strinu Mariju i bratića Adama i jako se rastuži kad začu od majke što se dogodilo. Zatim ode da se preobuče, a kad se povrati k drugima, javi sluga da je večera gotova.

Sad pođu u najveću dvoranu, a tu gori stotina svijeća, na velikom se stolu blista srebrno i zlatno posuđe, u kristalnim staklenkama iskri žuto i rumeno vino — kud okom svrneš, svud kneževski sjaj. U dvorani već se bilo sakupilo nekoliko svećenika i fratara, desetak časnika, više upravitelja kneževskih dobara, porkulaba i prefekata i drugih različitih dvorjana i činovnika. Jedan fratar, omalen, trbušast i rumen, pripovijedao je nešto veselo časnicima koji su se tiho smijali kad je stupila kneževska obitelj u dvoranu. Svi joj se nakloniše.

Ban pristupi sa svojima k stolu, pa onda svi ostali i svi se prekriže i sklope ruke na molitvu, i tako su stajali dok je jedan svećenik glasno molio. Katarina sjede prva na čelo stola, njoj desno Rakoczy, lijevo Petar, pa njegova djeca s jedne i druge strane, a onda ostali, svi redom. Isprva bilo je tiho pri stolu, čuo se samo cokot vilica i noževa po tanjurima. Banu nije godila ona tišina, pa reče stoga veselo časnicima i drugima:

— Što ste se, gospodo, sledili kao gladac led? Zanijemjeli ste, kao da je voda na stolu. Zar nije Badnjak radosna večer?

— Svijetli bane, bit će drugačije kad se malko okrijepimo — odgovori Malenić.

— Gospodine kapetane, nešto ste zamišljeni: da niste ostavili svoje srce negdje u Njemačkoj — nasmjehne mu se Jelena.

— Ja sam ostavio svoje na Krku! — pomisli onaj omaleni i rumeni fratar i duboko uzdahne. Sjedio je do kapetana Malenića, desno.

— Meni su mile samo crne i sjajne oči, a Njemice imaju plave — našali se Malenić, ali ne zirne u Jelenine oči.

— I Mlečani imaju crne oči! — pomisli onaj fratar i tužno zaklima.

— Kapetane i vaše su plave, upravo kao u pravoga Nijemca! — oglasi se Rakoczy.

— Svijetli kneže, što sam skrivio da me tako žalostite? — upita Malenić, kao snuždeno.

— Koji ti se narod najviše sviđa? — pogleda Jelena brata.

— Hrvatski.

— To znam, Ivane, ali tuđi narod?

— Francuski.

— Časnom ocu sviđaju se najviše Mlečani — reći će Malenić, svrnuv oči na svoga susjeda, fratra.

Malo po malo raspreo se razgovor oko stola. Ivan je pripovijedao svojima što je doživio u Njemačkoj, Flandriji i Francuskoj, te kako mu je lijepo bilo u svijetu, ali je uvijek čeznuo za domovinom. Dok je to govorio, smiješio se ponajviše majci, a ona nije mogla da ga se nagleda. Onako mlad tvrdio je da se ne bi nikada pouzdao u njemačke izborne knezove, a što se tiče francuskoga kralja, on da će zastalno, prije ili kasnije, pomoći Hrvatskoj i Ugarskoj. Lijepo je umno kazivao svoje doživljaje, a tomu su se radovali roditelji. Ostali ga nisu slušali jer je već bilo u dvorani dosta žamora i buke, šale i smijeha, veselih poklika i otklika, osobito na drugom kraju stola.

U dvorani nasta najednom grobna tišina: ban je ustao s čašom u desnici. Svi na noge. Svi upilje oči u njegovo plemenito i junačko lice. Zvonkim i muževnim glasom nazdravi Petar Zrinjski:

— Časna, plemenita, poštovana gospodo, vjerni moji! Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe. Svi mi nikakva drugog svetkovanja poznati nećemo, osim vršenja svoje dužnosti. Tko žali za otadžbinu proliti svoju krv, kako ga nije stid tražiti od nje svoj grob? Mi ćemo, osim časti, sve žrtvovati. Čast je dragocjenija od krvi, jer se ova žrtvuje za otadžbinu, a čast nikada ni za što. I ovo neka nam bude na umu: da narod ne izgubi svoje pravo, treba da brani kadšto i tuđe. Ja sudim da će nova godina biti jedna od najvažnijih, jedna od najodsudnijih u povijesti našega kraljevstva. Moglo bi se dogoditi da nam ograne sunce, a mogla bi nas zastrijeti još veća tama, ali sam tvrdo uvjeren da neće Bog dopustiti da propadne njegov izabrani hrvatski narod. Da: izabrani narod, jer je Bog našemu narodu dao ovu zemlju da bude bedem protiv navala na njegovu svetu vjeru. Ova je zemlja morala biti napučena hrabrim narodom, jer je samo takav narod mogao zaustaviti azijatsku bujicu što je htjela poplaviti i sam Rim! Bog je vrhovni vođa svakoga naroda. On je doveo hrvatski narod u ovu krasnu zemlju. On je našemu narodu u svojem sveznanju namijenio veliku i slavnu zadaću: da brani kršćanstvo od najstrašnijega neprijatelja. Ne može se uništiti narod koji može dokazati svojom povijesti da je učinio nešto za čovječanstvo! Sve nam mogu oteti, ali nam ne mogu našu povijest. Nju nam nitko ne može oteti! Silno se blista njezina slava, a taj se njezin stoljetni i stoljetni sjaj ne da potamniti. Naša je povijest napisana mučeničkom krvi, prepletena je s vjerom Isusovom, i kao što je vječna ta vjera, vječna je i slava hrvatskih junaka koji su za nju pali. Prije ili kasnije rastrgat će naš narod teške okove, prije ili kasnije bit će samo njegova ova zemlja koju mu je sam Bog dao!...

— Hoće! — poviknuše mnogi.

— Moj vjerni, u vaše zdravlje! — klikne Zrinjski.

— Živio ban! Živjeli Zrinjski i Frankopani! — zaori dvoranom.

Ban se nakloni, ispije vino, položi čašu na stol, a kad učiniše to isto i ostali, završi uzbuđenim i toplim glasom:

— Slava Bogu!

— Slava mu! — kliknu svi ostali u jedan mah, pa sjednu.

U dvorani nasta opet tišina. Časnici su se pogledavali, mnogima su oči sijevale. Jelena je bila blijeda, ganuta, a njezina je majka uronila u neke velike misli...

Kapetan Malenić govorio je kapetanu Čolniću koji je sjedio do njega lijevo:

— Bio sam ti nekako tužan, ali su me razveselile banove riječi.

— Da ti pravo kažem, dok je ban govorio, mislio sam suze će mi na oči — prošapta Čolnić, čovjek zdrava i vesela lica, plave brade.

Sad zamoli Malenić onoga rumenoga fratra da nazdravi banu, a fratar se zbuni, uzruja se i prišapne kapetanu da ne zna nazdravljati, ali da bi možda štogod skrpao, onako po narodnu. Malenić mu reče da je tako najljepše.

— Kapetane, ne mogu: srce mi dršće kao riba na ostima...

— Časni oče, ustanite!

— Zapet ću... Moram u podrum...

— Ne bojte se! Vi Boduli, vi svi znate govoriti. Na noge!

— Bih li, a?...

— Na noge!

O. Mate Dujmić, ravnatelj banovih pivnica, pomisli: u ime Božje! Ustane, digne čašu, stisne oči, rasklopi ih, zadrhta malko, zagleda se u bana, pa nazdravi jakim glasom:

— Slavna gospodo! Evo svi ste se sa mnom podigli na junačke noge, a ja napijam — što nisam dostojan — našemu svijetlomu banu i našoj svijetloj banici i svima njihovim najmilijima. Dižem ovu čašu u njihovo čestito zdravlje, za njihov život, žitak i užitak! Neka ih sveti Božić zadugo drži u svakoj sreći, neka im se svaka sreća sama sobom snuje, neka im od neba rosi, od zemlje rodi! Bili im volovi tvrdi, a konji brzi, masline im obresile, loza im propupala, pšenica obrkala, ječam oklasao, jer kad je njima dobro i narod nakrivi kapu! Bože daj svi se naši knezovi dičili porodom svojim kao vedra noć zvijezdama, a kitili se slavom kao sjajni dan žarkim suncem! Sinovi im bili zlatna kruna, a njihove kćeri svetice i danice našemu narodu! Daj Bože da bi naši knezovi u crkvu zdravi hodili, pravedno se molili i ljubili se sa svojim narodom do duboke starosti kao kruh i vino! Da bi vazda priređivali loš posjet dušmaninu i gori priček, a prijatelja dočekivali kao miloga brata! Kao što ne može dim iz turskoga šatora obaviti glavice na gori Velebitu, tako da ne bi pomutila tuga njihovu radost! Gledali naše knezove njihovi zavidnici, kao što gleda zmija orla u nebeskoj visini! Nikad ih ne izdala pamet u zboru, ni sablja na megdanu! Znalo daleko potomstvo za sve naše knezove, da mu njihova slava bude na ponos pred narodima svijeta! Bože daj bio svima našim knezovima pošten glas i svijetao obraz! Dao im Bog svega dovolje, a bez nevolje, ponajviše junačkoga zdravlja, a najviše čistu dušu kao na kršteni dan, čistu kao bijelu golubicu, i takvu je iznosili pred Boga! Živjeli Zrinjski i Frankopani!

— Živjeli! — zaori dvoranom.

Dujmić ispije, ogleda se krugom, pa sjede, crven kao rak.

— Dobro, časni oče! — šane mu Malenić.

— Ne znam što sam govorio. Jesam li zapeo?

— Sve kao po loju!

— Uh, sav dršćem! Moram na zrak, pa u podrum. Kapetane, dakle kao po loju?... — nasmiješi se blaženo.

— Kako ne bi Bodul!... — slegne Malenić veselo ramenima.

Dujmić otare znoj s čela, stisne ruku kapetanu, pa izađe iz dvorane. Mnogima se oko stola bio odriješio jezik, buknulo je pravo veselje. Malenić se okrene k Čolniću.

— Ban tvrdo vjeruje u budućnost našega naroda. Jest, pravo ima: naša je ova zemlja, mi smo njezini gospodari! Mi ništa ne tražimo od našega zakonitoga kralja Leopolda I. nego da nam da sve ono što nam je zajamčio zakletvom, on kao i njegovi predšasnici, sve od Ferdinanda I. U kraljevskoj zakletvi sadržana su naša prava, stoga je ona najvažniji, najsvečaniji čin u životu naroda. Kako da nije važan i svečan ugovor jednoga naroda ne s jednim vladarom nego s vladalačkim domom, s krunom? Svaki kralj kad se kruni, ponovi onaj ugovor po kojemu je on kralj. Nikakvi zakoni ne mogu uništiti prava naroda, ukinuti moć kraljevske zakletve, jer je ona trajna i nepovrediva. Ako ima kralj vlast od Boga, tko bi se usudio i pomisliti da će pravedni Bog biti protiv sreće jednoga naroda? Ako je ima od naroda, tko će vjerovati da narod ne želi biti sretan? A može li to biti dok je rastrgan? Svaki bi Hrvat napamet morao znati kraljevsku zakletvu, naime prava svojega naroda. Nigdje nisu ta prava nabrojena onako kratko, jasno i svečano kao u kraljevskoj zakletvi. Zar nije tako? A znaš li ti moj Čolniću, što nam je naš kralj zajamčio zakletvom?

— Kako da ne znam? On se zakleo: da će uzdržati u kraljevstvu hrvatskom sve crkve Božje, i oblasti, i svakoga reda crkvene i svjetske stanovnike u njihovim pravima, prednostima, slobodi, sloboštinama, zakonima, davnim dobrima i odobrenim običajima. Zakleo se da će svakomu podjeljivati pravdu i pravicu...

— Dragi moj Čolniću nije to sve, jer se on zakleo: da će kraljevstvu hrvatskom nepovrijeđeno sačuvati prava, ustav, zakonitu neodvisnost, slobodu i zemljišnu cjelokupnost!

— Dragi moj Maleniću, ni to nije sve! — uplete se sada kapetan Vladislav Črnkoci koji sjede bliže, na Dujmićevu stolicu. — Ja neću da govorim kako mi smijemo ustati na oružje protiv kralja ako nam gazi naša prava, nego ću samo napomenuti kako se on zakleo: da će sjediniti s našim kraljevstvom sve one hrvatske zemlje koje će se s Božjom pomoću natrag pribaviti. To znači da su jednom bile naše!

— Dragi moj Črnkoci, ni to nije sve! — oglasi se sada kapetan Stjepan Gereci koji je sjedio nasuprot Maleniću. — Naš kralj nije se zavjerio i zakleo živim Bogom, Blaženom Djevicom Marijom i svima Božjim svecima samo na ono što ste spomenuli, nego se zavjerio i na krunidbi zakleo: da neće ni otuđiti, ni okrnjiti granice kraljevstva Hrvatske, da neće ni otuđiti, ni okrnjiti ništa što pripada našemu kraljevstvu kojim god pravom i naslovom. Jeste li razumjeli?

— Kojim god pravom i naslovom! — ponovi Malenić riječi iz krunidbene zakletve, naglasivši ih važno.

— Kralj se, dapače, zakleo — nastavi Gereci — da će kraljevstvo hrvatsko umnožiti i raširiti koliko mu bude to moguće i da će za boljitak, slavu i umnoženje Hrvatske učiniti sve što će mu biti moguće, po pravdi.

— Po toj zakletvi spada pod bansku vlast sva ona zemlja što je danas pod bečkim generalima! — uzruja se Čolnić.

— Po toj prisezi — prihvati Malenić — ne mogu se danas s ovom našom zemljom oko Zagreba sjediniti Slavonija, Bosna i Hercegovina, jer su ove zemlje pod turskim kopitom. Isto tako ne mogu se danas s nama sjediniti Dalmacija i jedan dio Istre, jer su pod mletačkim gospodstvom. Planinske hrvatske zemlje i jedan dio Istre morale bi se, po zakletvi, odmah s nama sjediniti, jer su te zemlje pod našim kraljem. Slavonija, Lika i Krbava, sva zemlja do Kupe, Bosna, Hercegovina, Dalmacija i zapadni dio Istre sjedinit će se s nama, sve po kraljevskoj zakletvi čim budu natrag pribavljene, osvojene, kako se kaže u istoj zakletvi s Božjom pomoći!

— Bile su pod našim domaćim kraljevima i banovima — pohiti Gereci — a što je glavno u njima živi jedan te isti narod. Ono Vlaha što je k nama pribjeglo, naučilo je naš jezik, pa će možda doći vrijeme kad neće biti protiv nas s bečkim generalima. Vlasi ne bi nikada smjeli zaboraviti da su bili sužnji u različitim zemljama dok nisu k nama dobježali pred turskim vojskama. Po zakletvi treba učiniti sve što bi bilo na boljitak, slavu i umnoženje našega kraljevstva, a svakako je najglavnije da se ujedini, jer smo slabi dok smo ovako rastrgani. Ja nikako ne mogu pojmiti da se radi sve moguće za boljitak, slavu i umnoženje naše domovine dok nam je tlače i dok se dopušta da nam je krnje, i dok se ne dopušta da joj mi sami raširimo granice!...

Kapetani se neki osmjehnu, slegnuv ramenima. Svi se živahno razgovarahu oko stola, a to je bilo drago banu. I on se šalio te večeri, bio je veseo među svojom djecom. Katarina je bila sa svakim ljubazna, ali se više puta dogodilo da se zamislila: kad bi pogledala Petra i djecu, nije u prvi mah čula što bi joj tkogod rekao. Bila je sretna uz svoju djecu, ali je upravo ta velika sreća mutila njezin pokoj, jer bi pomislila da bi moglo i drukčije biti... Iz iste sreće izvire nesreća. Ne živi spokojno tko ljubi. Takve su se misli rojile majčinom glavom. A njezin Petar?... Eno ga kako je zdrav i kršan, dobar i mio, kako se smiješi djeci i njoj... Jedina je ona pogađala njegove misli, jedina je ona opazila kako mu se nekoliko puta radostan osmijeh rasplinuo u sjetu.

Dok se gospoda zabavljahu u sjajnoj dvorani slavili su vojnici Badnjak u svojim stanovima u drugim kućama što su bile u dvorištu, uz bedem, sve naokolo. Svud se čulo pjevanje. Jedni su vojnici ulazili u podrum, drugi su izlazili iz njega, brzali su dvorištem, noseći vrčeve, lonce, kable, svakojake posude.

U golemu presvođenom podrumu gorjele su tri-četiri duge svijeće, dugi niz bačava gubio se u mraku; pred jednom bačvom natislo se vojnika, pa svak čeka da dođe na red. Pivničar Mirko Mazig, čovjek krupan, okrugla i ozarena lica, i ne zavrnjuje čepa, nego prima jednom rukom prazne posude, a drugom dodaje pune, te viče na vojnike i ljuti se što ne može ni odahnuti, a rumenika šumi iz bačve, pjeni se u vrčevima.

Nestrpljive je vojnike mirio fratar Dujmić. Došao je u podrum da vidi što rade pivničari da ne bi načeli koju bačvu onoga najstarijega. On je zapovijedao gdje treba točiti, te nije dao drugima ni priviriti poslu što je i sam mogao otrsiti. Već je dvije godine bio Dujmić u Čakovcu, a ban se domala uvjerio da fratar vješto ravna podrumom. Dujmiću je najljepše bilo među bačvama kojima je bio donekle sličan svojim tijelom, od želuca do nogu. Onako trbušast, znao se okretno zavući među njih da štogod prigleda i popravi, bio je gibak i brz, nekako bi ljubazno položio ruke na bačve, lijepo ih pogladio, milo zovnuo kako je već koju od dragosti krstio, pa bi se splasnuo, a one, kao da ga razumiju, ugibaju mu se da se uzmogne uvući među njihove široke bokove. Da se bačve miču, to se najjače pričinjalo te noći Franu Ruttu, onomu staromu Riječaninu koji je već dugo godina bio u službi kod Petra Zrinjskoga. Njemu se činilo da je Dujmić gotovo u rodu s onim bačvama, jer ga je svaki čas pitao: — Časni oče, kakvo je u ovoj vašoj strini? Je li staro u onoj vašoj ujni?

Dujmić ga nije slušao jer je pazio da se vino ne prolijeva. Vojnici su bučili, gurali se, a Dujmić ih je pitao:

— Koliko se kuća zapalilo u dvorištu?

— Veselo, časni oče! — cijuknu haramije.

— Bit će da ih se mnogo zapalilo kad niste još ugasili požar, a Mazig toči i toči!

— Točite nam staro da se ugrijemo. Ima tu više vina negoli vode oko bedema! — vikne kršan vojnik.

— Časni oče, vi ste duša od čovjeka! — klikne mlad vojnik.

— Tako je: duša od čovjeka! Istinu je kazao, jer je istina na dnu vrča dok mu je na vrhu često laž. Ja i časni otac Mate, mi smo iz jedne patrije: ter koliko je Bodulija od Rijeke? Eno ondje, preko mora, lijevo. E, znam ja što govorim! Još sam ja ovdje najpametniji! — smijuljio se Rutt.

— Među slijepcima kralj je tko ima jedno oko! — odgovori mu Dujmić, pa ga zamoli: — Frane, pođite zvoniti na polnoćku. Već je jedanaest sati minulo. Hote, stari hote, dok vas noge nose! Izjeli ste vi već sedamdeset Božića!

— Što, kako? Moje noge! Ja bih ravno na Učku! Časni oče, kako ćete da se napijem kad nije naših morskih rakova? Uh, oni naši raci! Badnjak bez njih! A jedna pečena lovratica! A dvije pečene lokardice!... — obliže Rutt prste.

— Frane, hote dok vas noge nose! — opomene Dujmić, pomisli na sve one pečene morske ribe, pa duboko uzdahne: — Oh, jadne moje bačve, danas ste se dosta nasuzile! Frane, što me gledate tako tužno? Hote, da vam hladni zrak razgali pomućenu krv.

— Još jednu suzicu!... — zapjeva ćelavi i krezubi Rutt piskutljivo.

— Popijte, pa se tornjajte! — rasrdi se Dujmić, natočiv mu čašu.

— Da popijem! Časni oče, ja dobro staro nikada ne pijem, nego sve pomalo srčem! — nakesi se Rutt, a živo su mu se krijesile sive očice ispod kovrčastih obrva.

Posrka tankim usnama vino, cmoknu jezikom, odgega iz podruma i odglavinja dvorištem u toranj.

Malo zatim zacinka zvono. Vojnici provrve iz svojih stanova; jedni pohrle na bedem, drugi ostanu u dvorištu. Kad javiše sluge da silaze gospoda, vojnici zapališe baklje. Svi Zrinjski, Rakoczy, časnici i druga gospoda izađu redom iz palače i pođu u crkvicu koja je uz sam bedem, na lijevoj strani kraj glavnih vrata grada. Haramije, paži, konjušnici, pa mnogi sobari, sobarice, kuhari, kočijaši, na stotine ljudi, različite čeljadi, sve se stislo pod bedem, pod onaj široki i dugi svod od dvorišta do mosta, do golemih željeznih vrata, sada zatvorenih. Svi su klečali, vojnici i drugi muškarci otkrivene glave, te slušali pjevanje svećenika. Rijetke pahuljice snijega nalijetale su pod svod što je bio osvijetljen kao i pročelje lijepe crkvice i donji dio kneževskoga dvora onim mnogim bakljama. Na bedemu, u mraku, razabirahu se crne i visoke prikaze vojnika koji su se naglo prigibali i pridizali oko topova. U crvenkastoj svjetlosti oštro se isticahu pod onim dugim svodom crvene kabanice haramija, široka ramena, ozarena lica, dugi brci, sjajne i crne oči, a ovdje-ondje bijele i rumene djevojke, umiljata i pobožna obličja, prave golubice u jatu sokolova. Silni su i sveti osjećaji vreli mnogim mladim srcem, jer će svećenik sad na zapjevati onu radosnu nebesku... Pod svodom nasta grobna tišina, priguši se i šapat molitve na usnama, još jedan hip, a svećenik zapjeva: "Narodil se kralj nebeski!" Netom je poletjela prva slovka svete pjesme u tihu noć, a svi pod svodom složno i svečano zapjevaše istu pjesmu, a istodobno zagrmješe topovi na bedemu da nadaleko navijeste narođenje Spasiteljevo... Topovi su gruvali, dok je trajala služba Božja.

Sat zatim vijali su se bijeli pramovi snijega, mećava je zdušila sve naokolo. U Čakovcu sve se stišalo, samo katkad oglasile bi se straže na bedemu jedna drugoj dugim i muklim povikom što bi još muklije odjeknulo pod mračnim svodovima.

Dva tjedna po Božiću banu u Čakovec o. Bargiglio, ravno iz Beča, modar i crven od studeni, u kasno doba noći. Banica, ban, Jelena i Rakoczy svi u čudu kad im ga najavi sluga. Bili su u sobi gdje je Petar obično pisao. Lijepo se pozdrave s dominikancem, pa svi sjednu, a on istrese vreću različitih novosti.

— Auersperg je, dakle, pao? — upita banica.

— Sve mi je kazao general Gremonville — nakloni se Bargiglio. — Knez Lobkowitz sa španjolskim poslanikom Pennerandom iskopao je jamu Auerspergu. Barun Hocher, po zapovijedi njegovog veličanstva, odveo je Auersperga u zatvor, u Wels, 16. prošlog mjeseca. Tako je sramotno svršio svemožni prvi ministar! Na njegovo se mjesto popeo Lobkowitz. Sada je on svemožan.

— I knez Lobkowitz naći će svoje grobare! — primijeti Rakoczy.

— O. Miler, kraljev ispovjednik, na sve pazi... — zažmiri dominikanac.

— A što se čuje o grofu Nádasdyju? — zapita ban.

— Čestiti je grof u najvećoj Leopoldovoj milosti.

— Prekrasno! — posmjehne se Jelena.

— Je li njegovo veličanstvo zdravo? — opet će ban, zamišljeno.

— Kralja trese groznica, spopala ga nesanica, svaka ga sitnica razdraži. Pred malo je dana spočitnuo Gremonvilleu da se dogovarao s vama, svijetli kneže. Leopold je pisao francuskome kralju da mu kaže imena velikaša koji su mu bilo što predlagali protiv Austrije. Ljudevit XIV. obavijestio je o tome svoga poslanika, tvrdeći pismeno da Leopold nikako ne smije od njega zahtijevati da mu javi imena onih velikaša. Leopold nije smio to ni očekivati od njega, kao što on nije nikad očekivao što takva od nijednoga vladara. Nikomu ne smiju vladari krenuti vjerom. U takvim slučajevima vladar prijatelj pošteno se ponio u svemu što je dužan drugome vladaru, ako je samo i jedino pristao da sluša stanovite prijedloge i da ih odbije kad vidi da su napereni protiv vladara prijatelja. Tako umuje Ljudevit XIV. u svojem pismu.

— To su puste riječi! — mahne ban desnicom. — Časni oče, pisao sam vam da dođete iz Beča jer želim da biste u Primorje, u Bakar.

— Vrlo rado, svijetli kneže, jer u Bakru nema ni poslanika ni ministarȃ.

— Bit ćete upravitelj mojih primorskih dobara. Što me gledate?

— Ja upravitelj?...

— Oh, da mogu ja u Bakar! — uzdahne Jelena.

— Časni oče, dobro ćete vi upravljati. U Bakru je kapetan Frankulin koga ću imenovati kapetanom cijeloga Primorja — pripovjedi ban.

— Veseo čovjek onaj Frankulin! E, pa dobro, svijetli kneže. Ja ne mogu kako je meni draže nego kako je vas volja. A kad bih pošao?

— Potkraj ovog mjeseca.

Dominikanac se nakloni, pa izađe iz sobe. Bio je veseo što će u Bakar. Pa onaj Keko Frankulin! Lijepo će se slagati, lovit će zajedno ribe. U Primorju je toplije, Nijemcu ni traga, a ona bijela bakarska kapljica razbija svaku tugu. O che festa!... S tim je mislima usnuo Bargiglio.

Jelena je već mjesec dana bila sa svojim Franom u Čakovcu. Brzo su joj proletjeli ti dani. Više je puta govorila majci kako bi sretna bila kad bi barem do proljeća mogla ostati u Hrvatskoj. Znala je da to ne može biti jer se narod u Ugarskoj bunio i navaljivao na velikaške gradove da ugrabi štogod da ne pogine od glada za ljute zime. Austrijska je vojska bila otela narodu u nekim krajevima i blago, i ljetinu, sve.

Bilo je oko ponoći kad je Jelena, tužna spustivši glavu na ruke, sjedila nasuprot svojoj majci u jednoj od onih soba na istočnoj strani dvora.

— Mislim, sutra će biti lijepo vrijeme — reče majka, a nakon stanke doda: — Otac još piše listove što će ih Fran ponijeti u Ugarsku. I tvoj Fran piše, čini mi se, francuskom kralju. Zora me molila da te ne pustim na put. Usnula je plačući za tobom. Što misliš, draga Jeleno?

— Mnogo sam već puta govorila Franu da se preselimo u Hrvatsku.

— A kome da proda svoje gradove i zemlje? — upita je majka i sjedne do nje.

— Znam da mi se želja ne može ispuniti.

— Ti nisi zadovoljna u Ugarskoj...

— Zadovoljna sam i sretna dok je uz mene moj Fran. Kad sam sama, sve je oko mene pusto... mislim na vas, na otadžbinu — plačem. Nigdje nemam mira ni pokoja, velika me tuga upravo muči, upravo nesnosna tuga. Oh, majko, kako bih sretna bila da sam uvijek s tobom! — zajeca i ogrli majku.

— To i ja želim. Jeleno moja, ali to nije moguće.

— Kako je meni u tuđini, to ne zna nitko od Boga. Uvijek mislim na vas, uvijek mislim na naš dragi Ozalj, na našu lijepu i veselu Kraljevicu, na ono naše modro more. Ti znaš, majko, kako je tužno u Saros-Pataku i Munkaču. Pristupim li k prozoru, vidim blijedo nebo, vidim ravni i planine, magle se vuku, sve mi je nepoznato, nijedno mi brdo nije milo, ne sjeća me ni na što, sve mi je tuđe... ne, ne mogu zaboraviti naše gore i naše dolove oko Ozlja gdje sam kao dijete... oh, majko!...

— Što Bog naredi, svijet ne preuredi. Umiri se drago dijete — zamoli je majka, a i njoj navru suze na oči.

— Moja Kupa!... Majko, ne mogu je zaboraviti! Kadšto snivam da sam na Ozlju, probudim se, ne čujem onaj njezin dragi šum, jer me je mnogo puta utješio kada nisam mogla usnuti, kad sam mislila na oca dok je on bio s četama... Onaj je šum najmilija pjesma mojega djetinjstva, onaj je šum smirio toliko puta naglo kucanje mojega srca dok sam bila, majko, samo tvoja...

Sad uniđe u sobu otac, pripovjedi im da je napisao sve listove, pa upita Jelenu:

— Jesu li ti sve spremili za put?

— Jesu, dragi oče.

— Jeleno, budi vesela. Ova nova godina donijet će nam možda štogod od onoga što želimo. Nadam se. Budi ti svojemu Franu što je tvoja majka uvijek meni bila. Stoljetne trpimo muke i nepravde. Jednom treba da pukne. Dogodilo se što mu drago, hrvatski narod neće propasti. Jeleno, utješi se.

— Znam ja, dragi oče, da hrvatski narod neće propasti, ali mi je teško što nisam uvijek s vama, da dijelim s vama radost i tugu. Što se mene tiče, znaj: uvijek ću biti tvoja kći! Na sve sam spremna! — reče Jelena odlučno, otare suze, pa se svije ocu oko vrata.

Malo su spavali te noći. Kad zora cikne i dobro zarudi, siđoše svi Zrinjski i Rakoczy u dvorište gdje se već poredala konjička četa, jaka pratnja. Nigdje ni najmanjeg pramka oblaka. Pošto se svi izljube, Jelena još jednom ogrli majku, a onda opet oca, i dugo je ostala u njegovu zagrljaju. Pridignuvši glavu s njegova ramena, ovila mu desnicu oko vrata i zagledala mu se neizrecivo tužno u lice. Bila je problijedjela kao i otac i mučno je disala, ni plakati nije mogla ni govoriti, kao da joj je srce od tuge zamrlo, jezik zanijemio... Kad je sjela na vranca i prihvatila uzde, bolno je pogledala rastužene roditelje i zaplakanu braću. Krupne joj se suze odroniše sada niz blijedo lice, kao i majci i ocu. Njezin vranac pođe korakom za drugima. "Zbogom!" — poviknuše za njom četiri drhtava glasa. Jelena se osvrne, pogleda sve svoje mile kroz suze, od srca joj se otkine posljednji: — Zbogom!...


Sljedeća stranica