Urota zrinsko-frankopanska/XIII.

← XII.

Urota zrinsko-frankopanska XIII. autor: Eugen Kumičić

XIV. →

XIII.

Mnogo je posla imala banica Katarina cijelu zimu jer je htjela sama pregledati svaku i najsitniju stvarcu što će Jelena ponijeti sa sobom u Ugarsku. Pripremalo se i slagalo i na Ozlju, i tu je bilo nekoliko šilica, ali koliko se toga nabralo iz Mletaka, Rima, Pariza: najljepših tkanina, baršuna, damasta, svile, skrleta i posuđa, i slika, i zlata, i srebra, i prekasnih dragulja! Banica je sve lijepo prebrojila, a najposlije izabrala između svojih dragulja neke ponajljepše, one starinske frankopanske nakite, darove duždeva, kraljeva, Sv. otaca papa. Za sve se brinula Katarina, te odredila kamo će što, da se ne zgužva, prelomi, razbije. Prvih dana veljače god. 1666. krenulo je s Ozlja više čvrstih kola, sve po četiri konja, jer je daleko do Saros-Pataka. Povorku je pratila konjanička četa pod kapetanom Kekom Frankulinom, koji je na polasku doviknuo svojim momcima: "Svi ćemo prije izginuti negoli nam tkogod raznese tu prtljagu!"

Potkraj veljače stigoše u Saros-Patak Katarina, Petar, Jelena i Frankopani Orfeo i Fran s velikom i sjajnom pratnjom. Bilo je na piru i nekoliko hrvatskih velikaša i plemića, mnogo ugarskih pa gospode iz Poljske, Italije, Francuske i Španjolske, i zastupnika nekih vladara. Sv. Otac papa Aleksandar VII. poslao je Jeleni više skupocjenih svetih darova, senat Mletačke Republike lanac od osam stotina dukata, Ljudevit XIV. dar od četiri tisuće dukata i različitih nakita. Beč se na sve to ljuto mrgodio: trn u oku bilo mu je to vjenčanje.

Jelena se vjenčala, kako je bilo odlučeno, prvi dan mjeseca ožujka god. 1666.

Tri tjedna po svadbi otputovaše njezini roditelji u Stubničke Toplice gdje ih je čekao palatin Vesseleny. Više je dana trebalo dok je palatin raspršio banove sumnje, te je došlo do gustih, a bilo bi i do najžešćih razdora da ih nije Katarina mirila. Kako im se mnoge nisu podudarale, dugo su se dogovarali i još su sve lijepo promislili i svaku natanko izmjerili, pak, te amo te tamo, napokon se slože ban i palatin i tvrdo zavežu svoj sporazumak petoga travnja svečanom prisegom i pismenom zavjerom. U toj su zavjeri potpisali da će u groznom času, kad bi mogle propasti Hrvatska i Ugarska, pomoći jedan drugomu u sreći i nevolji, jedan drugoga neće ostaviti, sa svim silama nastojat će da spase svoje narode, branit će Hrvatsku i Ugarsku do posljednje kapi svoje krvi kako im to dopuštaju zakoni i ustavi, dobiveni od kraljeva: "... tam in prosperis quam in adversis, alter alterum non deseremus, sed mutuis nosmet auxiliis, ad ultimam usque sanguinis guttam defendemus."

Banica i ban pođu u Hrvatsku, a palatin pozva ugarske "buntovnike" u grad Muranj na dogovor. Kad se u svibnju sakupe jedni su za savez s Francuskom, drugi s Turskom. Nije druge nego da se barem lijepo raziđu. To i učiniše pošto su svi prisegli da neće ni pred kim pisnuti o svojim dogovorima. Vitnedy, onaj prepredeni plemić, bio je utuvio u glavu da umori kralja Leopolda I i povjerio je tu svoju nakanu palatinu koji ga je zaklinjao, kako neki tvrde, neka vrgne od sebe svoju poganu, groznu namisao.

Potkraj rujna iste godine dojaha jedan Vitnedyjev pouzdanik k banu u Čakovec i preda mu list u kojem mu Vitnedy piše: Svijetli bane, zaklinjem Vas da mi pošaljete u Beč do pedeset neustrašivih najboljih haramija. Preobucite ih u Čakovcu: dobro ih naoružajte. Kako već znate do tri tjedna vjenčat će se kralj Leopold s Margaretom. Izjahat će na susret svojoj zaručnici, a ja ću ga uhvatiti s haramijama u bečkoj okolici. Ako želite, živa dovest ću Vam ga u Čakovec. Dakle, zaklinjem Vas!...

Petar pročita i pomisli: ovaj je pomahnitao! Pouzdanik zamoli za odgovor, a ban mu pokaže okom vrata.

Desetak dana zatim javi banu jedan njegov konjušnik da je banuo u Legrad neki Vitnedyjev čovjek, pa nudi novaca haramijama, hoće da ih premami u Beč... Petar zapovjedi svojemu konjušniku neka se požuri u Legrad i neka baci u vodu onoga čovjeka. To bi se bilo možda i dogodilo da nije onaj čovjek šušnuo u šaš, izmašio na kraj šume, pa sretno posukao lugom. Petar Zrinjski nikad više nije pogledao Vitnedyja.

U studenome dođoše na svadbu u Beč ban Petar, nadbiskup Lippay, Vesseleny sa ženom, Nádasdy, Forgacs, Esterhazy i drugi neki velikaši da ne spominjemo njemačku gospodu. Za najvećega slavlja na kraljevskom piru, dok su se nekim dvoranama razlijegale popijevke iz grla talijanskih pjevačica, zakopčanih ne svojevoljno dovrh vrata, dok su zvuci glazbe odjekivali pod svodovima, znao se naći poslanik Gremonville u onoj vrevi sa svojim znancima iz Hrvatske i Ugarske. O svemu su se dogovarali. Neke su se uhode vrzale oko njih naćuliv uši da uhvate koju riječ, ali je Gremonville bio na oprezu: stisnuv oči strigao je njima na sve strane, a uvijek s osmješkom na licu. Poznavao je one ćuke u svili i zlatu. Kad mu se tko od njih približi, on uzvrne oči na koju velikašicu, kao da ga je zanijela njena ljepota ili hitro i vješto prevrne govor na drugo, drugi se put nekamo zagleda i zašuti, i tako sve na mahove, obavlja svoj poslanički posao: ovdje pripovijeda da ništa ne reče a mnogo obazna, ondje živahno ispituje da ništa ne dočuje a da uzmogne mnogo kazati. Primakne li mu se, tobože slučajno, žena kojega ministra ili poslanika, uljudno se s njom odbije od drugih, dok mu ona očima veli da mu želi nešto povjeriti. On sluša, osmješkuje se neiskazano ljubazno, divi se njezinu umu, katkad rasklopi oči da pokaže kako ne može shvatiti njezine duboke misli i vidi mu se na licu kako žali što ne nahodi svačemu kraja, što nije domišljatiji. Dok se on klanja, dok joj omalo svaku ne odobrava, ona zdaleka podmeće zamke, mudro baca udicu, a na kraju: što bi ona ispovjedila njega, ispovjedio on nju.

Negdje oko ponoći ispriča Gremonville brzo i tiho banu: "Ovaj čas čuo sam od jedne gospođe nešto neugodno o palatinu. Veoma nesmotren čovjek, možda i gore! Onaj ludi Vitnedy išarao je u palatinovo ime nekakav ugovor, mislio je da će moj kralj pristati na taj ugovor. Ja sam ga odbio i pismeno sam razložio Vesselenyju zašto sam to učinio. Vesseleny je dao moje pismo cesaru Leopoldu!"

Zrinjski, suzbiv u se svoj gnjev, stane tražiti palatina, ide iz dvorane u dvoranu, a kako sve nadmašuje rastom, lako mu je prebrati one glave. Kad ugleda palatinovu ženu, prekrasnu Anu, gdje se razgovara s generalom grofom Rottalom, malahno se trgne, pa pođe prema njoj.

Rottal bijaše visok i krupan, rumenih obraza, glatko obrijan. Taj je neženja prevraćao sive oči pred groficom Anom, duboko se prigibao, bez prekida joj laskao, uvjeravao je da je obožava. Ona ga je mrzila, ali se smiješila, odvraćala lice na stranu, lijepo se muhala, ustiđeno skanjivala, a katkad dubok bi odisaj izvila iz zalaptanih grudi, kao da izgara i umire za njim od prevruće ljubavi. Sve je to činila zato što je Rottal, taj vječni kraljev povjerenik na skupštinama u Ugarskoj, bio prvo kraljevo miljenče: ona se nadala da će od njega obaznati kako se i što se govori na dvoru o njoj i njenu mužu. Znala je Ana i sitno i odlično opsjenjivati svoje obožavatelje; ali pred grofom Rottalom, da je on uzmogne razumjeti, nije bilo druge nego da hini onako krupno.

Istom joj je oko zapelo o banovo lice, već je šine misao na ono pismo što je njezin muž poslao kralju. Čudno ju je Petar pogledao preko mnogih glava, a ona, znajući za njegovu naglost udilj se pobojala da će mu uteći koja neoprezna, pa je naglo ustala, veselo mu pošla u susret, ljubazno mu pružila desnicu.

— Kneže, vi ste nešto srditi... — posmjehne mu se usiljeno.

— Tražim vašeg Frana.

— Nemojte tako gorko!... Nije dugo što sam ga vidjela. Kako ste uzrujani!...

— Čudnih sam stvari čuo od Gremonvillea.

— Od Gremonvillea?... — gane se grofica, oči joj malko potamne, kao da se prestrašila.

Petru ne izbjegne taj njezin osjećaj. Upre joj zjenice u zjenice i tiho reče:

— Meni se čini da vi znate što mi je kazao Gremonville.

— Kako bih ja to znala?... — osmjehne se spokojno pošto se posve sabrala.

— Gremonville zna da je ono njegovo pismo...

— Njegovo pismo?... — nadigne Ana crne obrve.

— To je zazor i sramota da pogoriš od stida! — istisne ban prigušeno.

— Kneže!... — šane ona ljubazno, pogleda ga umolno i ukorno, pa sklone žalovite oči, kao da ga žali što je onako s njom govorio.

— Grofice, oprostite — nakloni joj se Petar hladno.

— Molim vas što je s tim pismom? Kakvo pismo? — upita ga smireno.

— Gremonville je čuo od neke gospođe da je vaš Fran dao jedno njegovo pismo kralju.

— Bit će to čuo od neke dvorske gospođe...

— Ne znam.

— Ali vi znate da dvorske gospođe uvijek istinu govore!... — prsne u tihan smijeh, za hip se uozbilji, stegne obrve i ogorčeno doda: — "Nedostojna spletka dvorskih gospođa!" — Još to pravo ne izusti, već joj sine lice milotom, te toplim glasom zamoli: — "Kneže, umirite se!"

Sad umuknu, koraknu nekoliko puta i namjere se na grofa Rottala koji im se duboko nakloni.

— Svijetli kneže, bojali smo se da nećete doći. Veličanstvena svadba! Da žao bi nam bilo da nije došao hrvatski ban... — opet se lagano prigne Rottal.

— Meni je žao što ste se bojali! — odgovori mu ban zamišljeno.

U to prođu dvije velikašice kojima se pridruži grofica Ana. Ban i Rottal ostanu sami na mjestu.

— Njegovo se veličanstvo neizmjerno veseli što ste uzveličali njegovu svadbu svojim...

— To mi je milo.

— Gospodine bane, nešto ste uzrujani.

— Od radosti što s vama govorim.

— Hvala najiskrenija na velikoj prijaznosti koje nisam nikako vrijedan... — nasmiješi se grof, kiselo rastegne usta, duboko se nakloni, smrkne se, a kad se pridigne, lice mu je opet vedro. Ljubazno i lukavo privrgne: — Da, mi smo stari znanci ali je, svijetli kneže, u ovim dvoranama mnogo vaših prijatelja...

— Koliko?

— Ne bih znao!

— Mislio sam da ste ih već prebrojili.

— Žao mi je što nije došao na ovu svadbu knez Rakoczy. Čujem da je i u Saros-Pataku svadba bila veličanstvena...

— Dobro vi čujete...

— O, molim, kneže!... — sagne se Rottal koji bijaše i general, po odijelu. Odmah pridoda: — Ja se nadam da će knez Rakoczy domala sjesti na erdeljski prijestol. Kneže, vaše — sveze... — ne nakloni se ovaj put Rottal nego oštro upre sive oči u banove.

— Da sjedne moj zet na onaj prijestol, treba u prvu ruku osloboditi Erdelj od Turske. Gospodine generale, da vi povedete vojsku na sultana?...

— Ja nisam Zrinjski... — ne porumenje general.

— To je istina — nakloni se malko ban, pa pođe u drugu dvoranu, razdražen.

Svuda je tražio Gremonvillea, ali uzalud. Još su se razlijegali zvuci glazbe, bruj glasova bio je jači, a stariji ljudi već su se razilazili. Svako malo zaružila bi kočija od dvora, topot kopita gubio se u tijesnim ulicama staroga Beča, na sve strane.

Ni mjesec dana poslije Leopoldova vjenčanja opet se sakupiše nezadovoljni velikaši, ovaj put u Požunu. Vesseleny je prisizao pred banom Petrom da će dati i svoju krv za potlačene narode, da će javno i najoštrije ustati protiv bečke politike, navijestit će joj rat, uvjerit će svakoga da ne šara, da nije nikada šarao, nikada amo-tamo vrljao, nego da je vazda imao pred očima jasnu i određenu misao, ali i onu mudru: hitar sreću preskače. Vitnedy je sada obožavao palatina, te govorio da će Beč vidjeti vraga i sotonu ako palatinu što zavrti, jer kad što naumi, ne odumi, pa da tegne zaustavljati Dunav, i njega bi on zaustavio. Svi su se ugarski velikaši veselili da je Vesseleny napokon udario pravim putem i odlučno stao na čelo cijelom pokretu. I ban Petar, videći njegovu odvažnost pred onolikim velikašima, primirio se malo-pomalo, a desetoga prosinca godine 1666. zavjeriše se on, Nádasdy i palatin, dakle prva tri dostojanstvenika u Hrvatskoj i Ugarskoj, da neće ništa učiniti jedan bez drugoga. Isti su dan sastavili spomenicu na kralja, a u njoj mu veoma odlučno poručuju neka promijeni svoju pogubnu, kobnu politiku.

Nadbiskup Lippay umro je dva dana po vjenčanju kralja Leopolda, a na njegovo je mjesto odmah sjeo Szelepcheny, čovjek posve odan bečkoj politici. "Njegovo je svećenstvo posve pokvareno, ništa ne radi za domovinu, nego hlepti za novcem da ga potroši u raskalašenosti. Od glave smrdi riba, a tomu je najbolji primjer nadbiskup Szelepcheny, primas ugarskoga kraljevstva, čovjek tupoglav, a ono malo njegovih misli razletjelo se na sve strane svijeta. Zavidan je kao pas, laže kad otvori usta i liže svoje laži kao med. Sav svijet poznaje njegovu sramotnu škrtost, njegovo raskalašeno življenje, njegovo ogavno pijanstvo, njegove gnusne navade. Otkad je živ, nije ni pare žrtvovao za Božju slavu, za prijatelja, za iskrnjega. Ima dosta patnika, a on štedi kao antikrst. Zlobno vara kralja i njegove savjetnike i knezove, i svećenike, i svoje znance da će im namrijeti od svoga imutka. A takvu čovjeku, i samo njemu vjeruje kralj i da je mu časti i sve što on, primas, poželi! On neće da popravi svećenstvo, da koristi svojoj domovini, nego lovi u mutnoj vodi. Kada je bio u Erdelju, silu je rana zadao otadžbini, jer je on ponajviše uništio Rakoczyje, predav jednoga Turskoj drugoga Poljskoj. Otkad je na ostrogonskoj stolici, sve je naopako krenulo. Munera i beneficia ecclesiastica, ako i potajno, mnoga je već prodao. Nema stvari koje ne bi svako od njega dobio za novac! Sve je to poznato, a kralj neće da to vidi jer razumije i zna da upravo to vodi Ugarsku u propast."

Malo pred Božić raziđoše se velikaši iz Požuna, dogovorivši se s palatinom da će on sazvati početkom ožujka godine 1667. stališe i redove na izvanrednu skupštinu u Banjsku Bistricu.

Kralj Leopold, da što bolje pokaže kako on ništa ne sluti, bio imenovao, uz generala Rottala, i Petra Zrinjskoga svojim povjerenikom na rečenoj skupštini u Banjskoj Bistrici. Stališi i redovi odmah izjaviše da neće priznati Rottala kao kraljeva povjerenika jer je on Austrijanac, i ne htjedoše na sjednicu koju je on urekao, nego se sastaše kod palatina, a Rottalu ispred nosa zatvoriše vrata. Odmah su sastavili oštru spomenicu na kralja.

Skupština piše Leopoldu I neka se sjeti svoje prisege, te povrati Ugarskoj sva njezina prava i neka izvede iz zemlje njemačku vojsku. Ogluši li se razlogu, odlučit će oružje između naroda i njega. Skupština ga sjeća na "zlatnu bulu" od Andrije II jer se u njoj jasno kaže da narod smije oružjem braniti svoja prava kada mu ih kralj gazi. To pravo da smiju po ustavu trgnuti oružje protiv svojega kralja, najveće je, najsvetije njihovo pravo.

Palatina nije bilo u zadnjim burnim sjednicama. Prehladio se jedne noći, malo je dana bolovao. On je umro 23. ožujka god. 1667. u naručaju svoje Ane.

Tko će biti sada palatin? — Grof Nádasdy odmah pomisli da uvijek prvo mjesto grabi čovjek hitre pameti i smiona srca, a i malo runjava ako je do nevolje. Sad stane jače šarati, a sve u nadi da će ga kralj imenovati palatinom. Znao je da se sprema na mučan posao i da su dvorske drenjule izvanredno trpke, pa je stoga pregledao pred sobom sve jame i strmine: izmjerio mozgom česa će se ovdje držati da se ne spotakne, kako će ondje preskočiti da se ne udavi.

Zastupnici sjevernih ugarskih županija raziđoše se po palatinovoj smrti iz Banjske Bistrice mnogi ogorčeni zbog svoje nesloge, svi bijesni na Beč, neki spremni na sve.

Ban Petar bio došao u Hrvatsku, ostao do srpnja u Ozlju, pa se vratio u Ugarsku u Saros-Patak k svojemu zetu.

Potkraj srpnja dobi pismo od palatinove udove koja ga moli i zaklinje da bi odmah pohrlio k njoj u grad Muranj poradi neke važne stvari. Zrinjski se odazva. Bilo je u predvečerje, vedar dan kad je dojahao pod grad Muranj. Udova je sama šetala u sjeni velikih hrastova. Pošto su se pozdravili i ostali nasamo, ona se razgleda pa dahne:

— Kneže, na oružje!

— Što se dogodilo? — začudi se ban.

— Izdani smo! Beč zna sve, velim vam: sve!... Vi se smiješite?!

— Grofice, umirite se.

— Velim vam da smo izdani!

— Umirite se.

— Znajte, dakle: Laslo Balon vratio se iz Turske.

— Iz Turske?... — gane se Zrinjski.

— Vi to niste znali? — rasklopi Ana oči.

— Ni sada ništa ne znam.

— Ni ja nisam znala... — zamisli se udova, a čas zatim doda: — Nisam znala da je erdeljski knez, dogovorno s nekim ugarskim velikašima poslao svoga tajnika Lasla Balona k sultanu i k velikom veziru da ih zamoli za savez protiv Beča. Vjerujte mi kneže, nisam za to znala... Vidim, žao vam je što se velikaši nadaju od Turske...

— Grofice, ja neću nikada biti za savez sa sultanom. To vi dobro znate.

Sad sjednu pod jednim hrastom na drvenu klupu. Pred njima je pukla velika dolina. Sunce je zapadalo. Grofica uzdahne:

— Da, izdani smo!... Apaffyjev tajnik bio je najprije kod sultana koji nije htio s njim govoriti o savezu nego ga je poslao k velikom veziru na Kandiju. Veliki je vezir kazao Balonu da ne može misliti na savez s Ugarskom dok ne svrši rat na Kandiji, a Erdelj da se ne smije maknuti bez sultanove privole. Sultan da neće prekršiti vašvarski mir...

— Mudro je govorio veliki vezir.

— Kneže, čujte: neki Grk Nikasia Panajotti, koji je pred malo vremena bio u službi kod austrijskog poslanika u Carigradu, sad je u službi kod velikog vezira na Kandiji kao tumač jezika.

— Sudim da je austrijski poslanik Casanova poslao toga Grka iz Carigrada na Kandiju, naučivši ga kako će se ušuljati u službu kod vezira. Onaj je Grk zastalno austrijski uhoda — zaklima Petar, pa se zagleda u dolinu.

— Panajotti je čuo što je Apaffyjev tajnik predlagao velikom veziru, sve je potanko napisao i poslao list Casanovi u Carigrad... — prekine udova samo jedan hip. Ban se mrvu kosnuo kad je čuo njezine posljednje riječi. Udova nastavi: — Znade se da je Panajottijev list bio na lađi kojom se vratio Laslo Balon s Kandije u Carigrad. Poslanik Casanova odmah je javio u Beč da su neki Ugri s knezom Apaffyjem zamolili sultana za savez: da su mu ponudili vrhovno gospodstvo nad Ugarskom ako je oslobodi od austrijskog jarma.

— Grofice, otkuda znate da se sve to tako dogodilo? — upravi ban oči u nju. Njezin je pogled bio zagonetan i turoban.

— Znadem da je važno što sam vam kazala... Nemojte me tako mrko gledati... Ja nisam kriva...

— Mnogo je važnije da ste to vi saznali, da je to Beč nekomu povjerio.

— Sve je to Nádasdy obaznao u Beču. On ima, dapače, prijepis Panajottijeva pisma. I meni ga je pokazao. Vi sumnjite o Nádasdyju?... On je član tajnoga vijeća, on je sve čuo u tom vijeću... — posmjehne se udova zlobno.

— Nisam mislio da bi Beč mogao otkriti takve tajne Nádasdyju.

— Neću da ga branim, ali, dopustite, kneže, ja mislim da nisu opravdane vaše sumnje. Istina, Nádasdy nešto vrluda, nije mu bistro svako djelo i ja mu se čudim... Vjerujte, duša me boli kad pomislim što se sada zbiva...

— Grofice, ja poštujem tu vašu bol...

— Kneže... — zbuni se malahno, pa snizi glas: — Nádasdy zna da ne može ravno k svojem...

— Kako se čuje, kralj ga neće imenovati palatinom.

— Da je moj Fran na životu, drukčije bi bilo u Ugarskoj! — uzdahne udova, suza joj se zaiskri u oku.

Nakon poduže šutnje uze ona razlagati kako treba da se odmah podigne buna, pa pripovjedi banu da nema dosta oružja za svoje ljude. Dok je o tome govorila, gledala je preko njegove glave da lakše svlada svoju zabunu. Nešto drugo kopalo je u njezinoj glavi. Samo katkad virne na bana kradom, hoće da mu nešto kaže, ali se susteže. Kad je osokoli njegov pogled, zamoli ga da joj posudi dvadeset tisuća dukata. Petar odgovori da ne može, da ima sam silnih troškova. Udova se upanji, ublijedi, oči joj se pomute, suzbije suze, pa se dade u nekakve krupne crne misli. Ban je gledao kako se dolina puni sutonom i mislio na Ozalj.

Sutradan, kad će Zrinjski krenuti u Saros-Patak, dojave mu da je dojahao u Muranj neki plemić koji želi govoriti s njim nasamo. Bio je to kanonik Stanislav Vohenski, čovjek od kojih pedeset godina, rumena i vesela lica, plavih očiju. U ono je vrijeme bio nastao najveći metež u Poljskoj, govorilo se da će se odreći prijestola kralj Ivan Kazimir. Ban je pisao u Varšavu svojemu prijatelju Mihajlu Višnjovjeckomu što bi trebalo uraditi da ne dođe na poljski prijestol koji austrijski štićenik nego čovjek koji će sklopiti savez s Hrvatskom i Ugarskom. Višnjovjecki je poslao k banu onoga kanonika da mu razjasni kako je u Poljskoj, te bi najbolje bilo da sjedne na poljski prijestol knez Fran Rakoczy. Ban i preobučeni kanonik otputovaše isti dan zajedno u Saros-Patak da se porazgovore s knezom Franom. Pošto je Rakoczy pristao, preporuči ga njegov tast Petar francuskomu kralju koji obeća da će učiniti sve što bude mogao. Petar je pisao na sve strane svojim prijateljima da rade za Rakoczyja.

U rujnu god. 1667. vratio se Zrinjski u Hrvatsku. Sad ga posjeti u Čakovcu grof Tattenbach i ponudi mu savez. Na deveti dan rečenoga mjeseca pismeno se zavjeriše, zaklinjući se živim i besmrtnim Bogom koji ih je stvorio da će pomagati jedan drugomu savjetom i činom, žrtvovati imutak i krv.

Već u listopadu iste godine opet putuje Zrinjski u Ugarsku, u Košice, na skupštinu stališa i redova. Sad se skupiše gotovo svi "urotnici" pa provali bujica najvećeg ogorčenja, redaju se zanosni govori o slobodi, ognjevite riječi i raspaljuju srca, sve kipi od bijesa na Beč. Bilo je među njima govornika koji su sjajno znali razlagati što bi trebalo da se učini i hitro bi prosudili prijedloge drugih, ali i da su štogod odlučili, kakva korist kad nije bilo volje da se to izvede? Hej, koliko bi velikana bilo kad bi njihove odluke same sobom bile dovoljne da se poluči svrha! Odlučiti a ne raditi, to je koliko spavati bez potrebe i svojim hrkanjem buniti druge u poslu. — Jedan od mlađih "urotnika", skupo potkupljen od grofa Rottala, sastavio je spomenicu u kojoj su vrvjele najkrupnije pogrde na kralja i njegovu obitelj i pročitao je tu spomenicu te je predlagao da se pošalje kralju. I neki čestiti ljudi zagovarali su tu spomenicu, ne sluteći na izdaju, ne pomisliv u prvi mah od kakva je to zamašaja. Ban Petar oštro je motrio povjerenika Rottala, nisu mu ubjegli neki njegovi pogledi. Kao munja kroz oblak šine ga sumnja, pa stane dokazivati kako ne bi koristila ona spomenica nego bi škodila jer bi požestila krv na dvoru, a kralj, u ruci s onakvom spomenicom, mogao bi opravdati svoj pritisak pred Sv. Stolicom i vladarima od kojih bi se većina s njim slagala da Ugri nisu dostojni slobode. Zrinjski je zaglavio svoj govor kako je nedostojno da se Ugri brane pogrdama i psovkama kad se po ustavu smiju braniti oružjem u ruci. Stališi i redovi odbiše onu spomenicu, a ban, premda uzrujan, sjeti se da pogleda Rottala, pa se posve uvjeri da ga slutnja nije prevarila: Rottal je od jada pozelenio kao gušter i ukočio se u onoj graji i vrevi.

Burna je bila ona skupština. Nádasdy je tvrdio da će svi Ugri listom ustati, a bana je pozivao da naoruža barem četrdeset tisuća Hrvata. Golema većina skupštinara bila je uvjerena da će se pobuniti i Kranjska, i Štajerska, i Koruška i Šleska. U samoj Ugarskoj prvi će podići bunu plemić Beri, plemić Fabian povest će konjaništvo u boj, Stjepan Bocskay, Stjepan Barkoczy i Matija Szuhai bit će generali pješadije. Plemić Stjepan Szobonia viče da će navaliti na Austrijance kad voze novac u Beč, a povjerenik Rottal vapije da raspušta skupštinu u kraljevo ime. Kad odvedoše Rottala iz dvorane tko rukom tko nogom, razbuči se plemić Nagy: "Ja i Beri ne trebamo novčane pomoći. Navalit ćemo s hrabrom četicom na nadbiskupa Szelepchenyja, na toga izdajicu otadžbine i oplijenit ćemo njegov grad, a njega zadaviti!" Tako su bučili mnogi plemići, nadvikivali se, sokolili se i svak je mnogo razloga davao a malo ih primao. Nádasdy je najviše raspirivao da bude što više dima a malo plamena, da se Beč prestraši, pa zamoli njega da ga ugasi. Tako u jednu ruku, a u drugu je iz petnih žila nastojao da ne dođe do sloge i da ne plane bura, pravi požar. Ne zna se tko bi do kada gasio da se uistinu razgori. Ban mu nije bio mio, a nadao se da će mu upravo ban pomoći da priguši ognjevitu krv nekih velikaša. Zna se da je Nádasdy kazao: "Nikad neće Zrinjski biti moj gospodar!" Pošto su više dana vijećali s jedne na drugu, tko će mudrije i šarenije, tko ljepše i zanosnije, najbolje ovako, nije nego onako, i udrimo, i odgodimo, pa tko hoću, tko neću, nakon svađe i graje, i bruke vrh bruke, i opet se raziđoše ugarski nezadovoljnici, ne odlučivši ništa, jer — previše.

Sljedeća stranica→