Urota zrinsko-frankopanska/X.

← IX.

Urota zrinsko-frankopanska X. autor: Eugen Kumičić

XI. →

X.

Jedan dan potkraj ožujka 1665. malo prije sunčanoga zapada, izjahala je banica Katarina sa svojom djecom iz Ozlja i zaokrenula južno, put grada Dubovca, lijepim drumom, na zapadnom kraju velike ravnice gdje su se gorske glavice milovidno razdrobile, niže razmakle na valove, a uzduž druma na pitome brežuljke i sjenovite prodole. Uz banicu jahali su knez Fran Rakoczy i Jelena, odmah za njima Zora i Ivan, pa Bukovački s dvadesetak odabranih konjanika. Nebo bilo vedro, zrak bistar, neke živice uz drum bile su se već zazelenjele sitnim mladim lišćem, na livadama bijeljelo se rano cvijeće, iz prodola strujao je ugodan povjetarac i nanosio vonj izorane zemlje i svježi šumski zrak. Onamo na ravnici, lijevo banici, laštila se Kupa između šumica na nekim zavojima, dim iz seljačkih koliba lijeno se vukao obraslim obroncima. Katarina se razgovarala s djecom, nasmiješila bi se Jeleni i Rakoczyju i gledala je put juga što je dalje mogla segnuti okom. Kako se sunce bilo nagnulo k zapadu, sjene drveća duljile su se po drumu i preko njega na livade i oranice, sunčane zrake što su se probijale kroz drveće, šibale su onu gospodu u sjajnim haljinama, te se činilo kako da jašu zlatnom šumom.

Katarina svrne očima po cijelom onom kraju, duboko upije svježeg zraka i odahne:

— Proljeće!...

— Divotna okolina! — klikne Rakoczy, a ne pogleda onu okolinu nego samo Jelenu.

— Kneže, da si slikar, mogao bi je naslikati — zirne mu Jelena u oči.

— Ja sam ipak velik umjetnik! — pohiti knez.

— Umjetnik?...

— Da, umjetnik: rezbar. Jeleno, vjeruj mi, majstorsko sam djelo urezao u svoje srce! — odgovori knez i živo joj upre pogled u rumeno lice.

— Srce nije od tvrde tvari, lako se posve izgubi, lako se posve izgladi ono što se u njega ureže — odvrne mu Jelena nešto drhtavim glasom i jače porumenje.

— Majko, je li otac daleko? Hoćemo li hajati dok se sretnemo s ocem? — upita mali Ivan.

— Ja mislim nije daleko — odgovori majka i podbode svoga riđana koji je oholo dizao glavu.

— Jahala bih cijelu noć samo da vidim što prije oca! — povika Zora.

Ban Petar bio javio iz Primorja gdje je pregledao tvrde gradove pošto su se Turci maknuli od Plaškoga, da će zastalno stići onaj dan u Ozalj. Svi ga željno očekivali, a najviše Katarina, jer nitko nije znao kao ona kolike ga brige taru. Željela je da se njezin Petar malko odmori u krilu svoje obitelji, u onom tihom i zabitnom ozaljskom kraju i da se s njim o svemu porazgovori: o domovini i o djeci.

Knez Rakoczy već je tjedan dana nestrpljivo čekao na Ozlju bana Petra da čuje od njega kada će se zaručiti sa Jelenom. Sada je već Rakoczy znao da mu je nitko neće preoteti, znao je da ga Jelena ljubi, jer mu je to otkrila i u četiri oka i pred majkom, ali je on ipak bio nestrpljiv kako već to obično biva. Da, otkrila mu da ga ljubi. Bilo je to pred dva dana...

Jelena i on, u predvečerje, stajali su sami uz prozor u jednoj dvorani na Ozlju i gledali su na Kupu zamišljeni, tiho dišući. Onamo nad ravnicom plovilo je nekoliko rumenih oblačića, a nebo je bilo sjajno i plavo, izvanredno krasno, kao da ga je prošle noći izvajala Božja ruka, pa se smiješilo cijeloj prirodi, veličajući se kao po prvi put sa svojim suncem. Saneno je šumila Kupa, bistra i zelenkasta voda pjenila se oko grebena, nad cijelim je krajem lebdjela neka mila sjeta, sva je priroda odisala čeznućem za toplim sunčanim sjajem: dan, prvi lijepi proljetni dan lagano je umirao u prodolu... Dolje uz vodu nad jednom prignutom granom svjetlucao se roj mušica u sunčanom traku koji je koso osvijetlio onu granu kroz pukotinu sure klisure. Nabrekli pupoljci bili su pozlaćeni suncem i već su probijali njihovi mekani i slasni listići, prava raskoš za one mušice. Na otvoreni onaj prozor slijevao se u dvoranu proljetni dah, otajstveni i opojni miris ljubavnoga peluda od ranoga cvijeća... Jelena i Rakoczy dugo su šutjeli i zurili u prodol nad kojim je plivao onaj mirisavi pelud što ga je večernji lahor nanosio s jedne obale Kupe na drugu. Orajeni lagodnim predvečerjem, tonuli su u neku blagu, utješljivu i toplu struju što im je spajala srca i bilo im u onoj slatkoj zaboravi kao da slušaju poj mnogih slavuja, tihu i skladnu pjesmu cijele prirode. I kad je Rakoczyjeva desnica našla Jeleninu, još su neko vrijeme šutjeli, ali kad joj je on nehotice stisnuo lijepu ruku, ona je malko zadrhtala, srce joj naglo zakuca. Rakoczy je osjetio kako ga je nešto toplo prostrujalo, upro joj oči u oči i tiho je upitao da li ga ljubi. Jelena se milo nasmiješila i umolila ga da pođe s njom k njezinoj majci, a pred majkom odgovorit će mu. Kad su stupili pred Katarinu, u drugoj sobi, pripovijedi joj Jelena što ju je knez upitao. Majka se zamislila, a zatim je rekla Jeleni neka slobodno kaže knezu što joj srce ćuti. Stalnim i zvonkim glasom odgovorila je Jelena knezu: "Bit ću tvoja". Od toga hipa Jelena kao da se promijenila: bila je veselija, sav joj je svijet bio ljepši, činilo joj se da bi poletjela, da je lagana kao perce. Minula ju je tjeskoba, svalilo se nešto sa srca, lakše je disala, slađe je spavala i bila je uvjerena da Kupa ljepše šumi, da su ljudi bolji, da je proljeće ranije nastalo negoli svake druge godine, da slavuj u lugu radosnije bigliše, da Nijemce ipak nešto manje mrzi... Jelenina krasota bila je sada još veća, još milija, njezin glas zvučniji i topliji, osmijeh slađi, sijevak oka spokojniji ali bajniji. U dva posljednja dana više se puta razgovarala nasamo s knezom Franom, te mu je kazala i stotinu puta da ga ljubi, a tako i on njoj. Začudo: uvijek su ono isto jedno drugomu govorili i to im nije bilo dosadno! Čini se da je tako započelo u zemaljskom raju, pa se nastavlja taj prastari, sveti običaj. Kao roj razrojile su se njezine zlatne i lakokrilne misli u buduće dane i bajne su slutnje nicale u njezinoj duši, najslađe želje zrnile su u njezinu srcu... Prvi je cjelov smutio Jeleninu dušu, vrlo slatko smutio, ali su ostali stišali njezino uzburkano srce.

Svemu se radovala Jelena, a kad je došla vijest da joj se otac vraća doma iz Primorja, još je sretnija bila. Zora i Ivan veselili su se kako će ocu u susret i već bi ranim jutrom bili krenuli sa Ozlja da je bilo na njihovu. Napokon nadođe i blaženi onaj sat kada je njihova majka zapovjedila da se osedlaju konji. Malo prije sunčanoga zapada izjahali su iz Ozlja.

Nisu bili ni pol sata daleko od Ozlja, na onom drumu što vodi u grad Dubovac, kad poviknu Zora veselo:

— Otac!

— Otac, otac! — kliknu i mali Ivan.

Katarinino srce radosno zakuca, riđan vilovito poleti, za njim drugi zagrabe: onamo na zavoju pred njima pomolio se stasit vitez u sjajnoj odori, sunce od zapada poškropilo ga svojim zlatom kroz drveće, na njemu se nešto iskri, živo svjetluca. I on je podbo svoga vranca i za njim četa konjanika, oblivena večernjim rumenilom. Oni s Ozlja već vide kako im se raduju crne i sjajne Petrove oči, kako im se smiješi njegovo dobro lice i još dva—tri hipa: svi pritegnu uzde, opkole Petra, a on se prigiba i lijevo i desno da svakoga zagrli, poljubi. Isprva i ne govore, nego se samo ljube, a njihovi konji kao da znaju što se zbiva, lijepo miruju, neki se grizu za vrat.

Nakon nekoliko upita i odgovora krenu put Ozlja onom ugodnom hladovinom. Sunce je uprav zapadalo za šumovit vrh, povjetarac je sada jače strujio iz prodola. Katarina upita:

— Petre, što je da nisu došli s tobom moj brat i Orfeo.

— Orfeo ima posla u Primorju, a Fran je pošao u Rim.

— Sada?... — začudi se Katarina.

— Pisala mu Julija da dođe, jer joj je majka opasno oboljela: potresla je strašna vijest... Nosim ti pismo od brata, on ti sve potanko piše — Gasparo je pao u dvoboju.

— U dvoboju!?... — osupnu se Katarina i Jelena.

— Julijin brat? — upita Rakoczy.

— Da, onaj veseli Gasparo — potvrdi Petar.

— A razlog tomu dvoboju? — tužno će Katarina.

— Žena. Ubio ga neki tajnik španjolskog poslaništva u Mlecima. Probo mu je srce.

— Jadan Gasparo! — uzdahne Jelena. — Kako mora da je Julija tužna! Neizmjerno je ljubila svoga brata...

Petar pripovjedi da je umro i stari grof Barnaba, u naslonjaču, prepirući se sa svojim starim slugom. Grofica Klementina pošla je s Julijom u Rim k bolesnoj sestri.

— Moj je brat naumio da se vjenča još ove godine, ali... — ne doreče Katarina.

— O vjenčanju u ovoj godini ni govora. Kako žalim onoga Gaspara! — zamisli se ban.

Ivan i Zora upitaše oca hoće li sada dulje vremena ostati na Ozlju, a on im odgovori da neće. Razgovarajući se tako, dojašu prvim mrakom na Ozalj gdje ih dočekaše pred mostom Zmajilović, Bargiglio, Forstall i neki kapetani da se poklone banu.

Već sutradan obećaše Jelenini roditelji Rakoczyju da će u svibnju doći u sjevernu Ugarsku i tad će se obaviti zaruke. Rakoczy, presretan, otputova dva dana kasnije u Ugarsku da posjeti neke velikaše.

Nije se ban odmarao na Ozlju nego je opet neumorno radio. Kadšto bi pisao do zore da odgovori ugarskim velikašima koji su mu slali svoje pouzdanike na Ozalj i da javi štogod različitim poslanicima u Beču i u Mlecima. Petar nije imao vremena da sve sam napiše, te bi ukratko razložio neke manje važne stvari Forstallu da ih on napiše. Bio je sretan što se namjerio na Forstalla, jer je ovaj brzo radio, krasno i jasno pisao, izvrsno pogađao svaku njegovu misao, a bio je tih i ponizan, čedan do skrajnosti. Kad bi mu ban kazivao koju važniju stvar on ga je mirno slušao, ni trepavicom ne bi ganuo, kao da ga sve to ni najmanje ne zanima, jer su to stvari ovoga svijeta, a on Forstall, odrekao se već davno svake ljudske razmirice, ništavila i blještavila. Kad bi ban razmišljao bi li mu nešto povjerio, on bi posve spokojno podigao bijele oči put neba, kao da hoće reći: Bog mi je svjedok da ću šutjeti! Malo—pomalo proniknu Forstall u neke Petrove osnove, ali mu još nije sve bilo jasno. Stoga bi kadšto napo usta smrsio neke važne riječi kojima je htio pokazati banu da zna sve njegove misli, a ban bi mu tada još štogod povjerio.

U svibnju krenuše ban, Katarina i Jelena s Ozlja s pratnjom od dvadeset ljudi kojima je bio na čelu Bukovački. U Zagrebu oduševljeno ih je narod dočekao, ali to oduševljenje nije ni mrve godilo ni banici ni banu, jer su znali da bi oni ljudi onako klicali i grofu Nikoli Bakacsu Erdödyju...

Čim su stigli u svoju kuću, došla je k njima njihova kćerka Judita Petronila iz samostana Sv. Klare. Judita, dvije godine starija od sestre Zore, bila je bijela i rumena, tiha i dobra, uvijek se ljubazno smiješila, ali rijetko da se glasno nasmije. Čelo joj bilo snježne boje, oči velike, tamne i bistre, cijelo njezino biće milo i umilno.

Majka ju je milovala i grlila i molila je da ne bi ostala u samostanu nego neka pođe u Ozalj gdje će joj ljepše biti.

— Judito, ja znam da nas ljubiš, ali da nas ljubiš mnogo, mnogo, ti bi zastalno učinila kako ti kažem.

— Draga majko... — šaputala je djevojčica, a u očima joj igrahu suze.

— Kako bi ti lijepo bilo s nama u Ozlju! Judito, ti nas ne čuješ?... — primi je Jelena za ruku.

— Zora nas uvijek moli da te odvedemo u Ozalj — pogladi je otac po glavi.

— Ali, dragi oče.

— Zora plače za tobom... — opet će majka, motreći je onako nježnu, u crnom odijelu s bijelim naplećkom.

— Ja sam odlučila... — ne doreče Judita.

— Što si odlučila? — začudi se majka.

— Ostat ću u samostanu do svoje smrti... — obori glavu djevojčica.

— Nećeš, drago dijete — pohiti otac, nešto oštro.

Judita ga umilno pogleda, a suze joj briznu na oči i polete niz punačka i rumena lišca. Majka je privine na grudi i uze je tješiti.

— Ne plači, Judito. Još neko vrijeme ostavit ćemo te u samostanu, a onda...

— Neću više u svijet... — zajeca Judita.

— Što to govoriš! — ukori je sestra.

— Meni je lijepo u samostanu: ja se ovdje Bogu molim za vas sve. Molim vas, pustite me ovdje.

— Judito, trebalo bi da slušaš svoje roditelje! — opomene je otac.

Kćerka jače zaplače.

— Slušat će nas, promislit će — nadala se majka.

— Ne, ne, draga majko — dahne Judita.

Otac koji je dosad šetao, zovne je k sebi, sjedne, primi je za ruke i reče joj blagim glasom:

— Judito, pogledaj mi u oči. Zašto nećeš da budeš s nama?

— Ja vas ljubim — uvijek se za vas molim, uvijek se molim, da ti Bog... — zašuti i problijedi Judita.

— Što!?... — gane se otac i pogleda Katarinu i Jelenu, kao i one njega.

— Oče... — šapne djevojčica.

— Što si htjela reći? Govori!

— Molim se Bogu da ti oprosti...

— Što da mi oprosti? — namršti se očevo čelo.

— Nisi li ti proklet?... — drhtne Judita.

Svi se trgnu, Petar pridigne glavu:

— Ja proklet!?...

— Nećeš li ti prodati kršćane Hrvate carigradskom sultanu za hrvatsku krunu? — jače problijedi Judita.

— Dijete moje! — protrne Katarina.

Judita ponikne nikom.

— Tko ti je to rekao? — upita Jelena sestru.

Nakon kratke šutnje šane Judita:

— Moj ispovjednik o. Celestin.

— On!? — naglo će majka.

— Da. On mi je rekao da je otac proklet, svi Zrinjski i Frankopani da su prokleti, a ja da se moram uvijek za njih Bogu moliti i da bi najbolje bilo da budem opatica, da ostanem u ovom samostanu — zajeca glasno Judita.

Petar, silno uzrujan, stade šetati sobom te pogleda Katarinu i Jelenu, kao da im kaže: sve sam razumio.... One uzdahnu i odgovore mu pogledom da su razumjele kao i on. Koji hip zatim stane otac pred Juditom, položi joj desnicu na glavu i reče joj ljubazno koliko je mogao onako uzrujan i nešto ljutit:

— Judito, ne plači. Tvoj ispovjednik nije ti kazao istinu. Umiri se.

Bilo je malo pred noć kad svi poljubiše Juditu i dadoše je odvesti u samostan Sv. Klare. Čim je djevojčica izašla, obrati se Petar Katarini i Jeleni:

— Ostavimo je za sada u samostanu. Kad se vratimo iz Ugarske, uzet ćemo je na Ozalj.

— Jadno moje dijete! Kako da ne vjeruje svojemu?... To je grozno — uzdahne Katarina.

— Razumijem: samostan je siromašan hoće... da naša Judita ostane u njem. Treba li štogod samostan, mogao je udariti drugim putem. Zrinjski nisu nikada bili gluhi... — ne doreče Petar.

— Nisu, dragi Petre, ali pomisli koliko su progutali zadnji ratovi! — nastavi Katarina. Nakon muka doda: — Priorica Sv. Klare piše mi, mogu reći, svaki mjesec; u dvije godine otkad je Judita u samostanu, poslala sam priorici šest tisuća forinti. Ne možemo ni mi svakomu...

Petar sleže ramenima, pa zamišljen pode k prozoru, a čas zatim pristupe k njemu Katarina i Jelena. Bili su u svojoj kući na istočnoj strani grada. Dolje pod njima laštili su se na mjesečini krovovi malenih kuća, a malo podalje Kaptolski bedemi i kule i crkva Sv. Stjepana.

— Što si se zamislio? — upita Katarina Petra i nasloni mu se glavom o rame.

— Gledam ovo što je dolje pod nama, te mislim da će cijela Hrvatska prije shvatiti moju misao negoli oni bedemi, one kule...

— I ja sam o tome uvjerena — uzrujano će banica.

— Kaptol nije s nama... Duša me boli kad na to pomislim — snuždi se Jelena.

Još su neko vrijeme razgovarali uz prozor, a zatim sjedoše za večeru. Svi su bili neveseli. Rano legoše, rano ustadoše, pa odmah odjezdiše zelenim Zagorjem put Čakovca, kamo stigoše sutradan prije sunčanoga zapada. Prenoćili su u Zagorju.

U ravnom Međumurju, dva debela sata hoda od Varaždina, sjeverno, sjedio je na osami tvrdi Čakovec, najsjajniji grad knezova Zrinjskih. Golemi i prekrasni četverouglasti dvor, na tri visoka kata, poduprt na svakom uglu potpornjima od klesanog kamena, podigao se posred divotnoga vrta. Silan bedem, u velikom okrugu, opasao je cijeli vrt, a oko bedema tekla je voda u široku jarku nad kojim je visio most pred glavnim vratima. Iznad ovih vrata hitio se uvis čakovački "turanj", a pod njim u samom presvođenom ulazu, pod bedemom, mogla se odmoriti četa od dvije stotine ljudi i više. Sve je u tom gradu bilo prostrano, golemo, tvrdo, svuda klesani kamen i kovano željezo. Zapadno od Čakovca, ni pol sata hoda, bijelio se u zelenilu samostan Sv. Jelene na podnožju šumovita brdašca. U Sv. Jeleni čuvali su grobnicu knezova Zrinjskih bijeli fratri. Jugozapadnu stranu plodne ravnice zatvaraju zelena brda među kojima je Ivančica najviša glavica.

Kad je Petar s Katarinom i Jelenom dojahao pred Čakovec, razleže se trubljaj s bedema, most se lagano spusti, jedno dijete dotrči na glavna vrata pod visoki onaj svod gdje je bilo desetak haramija na straži, pa se ustoboči i raširiv nožice i prekriživ straga ruke da vidi tko to dolazi. Petar se tužno osmjehne. Katarini i Jeleni grunu suze iz očiju čim opaze dijete koje je stalo na četvrtu godinu. Bilo je rumeno i snažno, u krasnoj crnoj haljinici, vrana kovrčasta kosa padala mu na čelo. Živo je i odvažno upiralo crne i krupne oči u Petra, a nakon malo hipa, kad ga prepozna, porumenje od radosti.

— Adame! — vikne Petar, skoči s konja, podigne dijete na svoja prsa i poljubi ga u čelo.

— Daj mi tog anđelka! — zamoli Katarina Petra koji joj digne dijete na koljena.

Dok je cjelivala i milovala jedinca pokojnoga bana Nikole, krupne su joj se suze sustizale na licu. Jelena se prignula sa svoga konja k majci i obasula cjelovima lijepu Adamovu glavicu. Jašući u dvorište, u vrt, pitala je Katarina Adama da li je pozna, a dijete joj se nasmješkuje.

— Ne pozna me: već je gotovo godina što me nije vidio — reče banica.

— Ono je stric. Poznam strica! — gleda dijete Petra koji je bio u Čakovcu kada su sahranili Adamova oca u grobnicu kod Sv. Jelene.

Tek oni u dvorište, pohrli im u susret kapetan Stjepan Gereci, čovjek vitka stasa, žutokos i mršav i odmah im pripovjedi da je udova bana Nikole pošla prvi dan u Beč gdje će ostati dva tjedna. Katarina značajno pogleda Petra.

Udova bana Nikole bijaše rođena barunica Leblin, ili kako je drugi pišu, Loebl.

Dok se Petar razgovarao s kapetanom, nakupila se pred dvorom cijela četa dvorjanika i slugu i svi se klanjaju, tko izbliza, tko izdaleka, svak što je ljepše umio. Zrinjski izađu nato na prvi kat dvora s malim Adamom koji im je kazivao da je bio u vrtu, da je čuo trublju s bedema i kako je istrčao na vrata, na most, jer je mislio da mu je otac došao. Pitao je strica: kad će mu otac u Čakovec, a stric mu odgovorio tronutim glasom da još dugo neće...

— Ali ja hoću da dođe! Već ga dugo nije kod kuće. Hoću da dođe! — povika Adam. Opaziv suze na Jeleninu licu, upita strica:

— Zašto plače ova?

Katarina koja je krila svoje suze, uze dijete na krilo da ga opet miluje. Motreći njegovo krasno lišce, šane Jeleni:

— Pravi pokojni otac...

— Što je to pokojni? — nasmiješi se dijete.

— Siroče! — uzdahne Katarina.

— Ja sam Adam Zrinjski, moj je otac ban! — kimne mali više puta.

Stric ga tužno pogleda, pa ga upita gdje su mu igračke.

— Sve sam razbio. Ja najvolim jahati na pravom konju.

— A tko te drži, kad jašeš? — pogladi ga Jelena.

— Kapetan Gereci. Da, on me dobro drži, ali ja bih i sam jahao! — junačio se Adam.

Tako provedoše večer, pa opet rano legoše da otputuju zorom u Ugarsku.

Prije no će krenuti, zažele da vide Adama koji je slatko spavao, napola gol. Svi ga neko vrijeme milo i tužno gledahu, pa ga poljubiše u čelo. Katarina se nije mogla otrgnuti od njegove posteljice. Napokon taknu mu prstima svoje desnice čelo, prsa i ramena, pogleda put neba, poljubi mu ručice, pa sađe za drugima otirući suze u dvorište gdje su ih čekali osedlani konji. Sunce bijaše na ogranku vedrom proljetnom danu.

Sljedeća stranica→