Ugasnulo svjetlo

Ugasnulo svjetlo
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Mladoj Hrvatskoj broj 5, 1. listopada 1902. godine.

Ne sjećam se kako bijah pozvan na vrlo otmjen soiree. Nenavikao u posljednje vrijeme društvu, toliko sam se zbunio da predah kartu, ne pogledavši je. Malo te se ne vratih kući, kada ugojeni, sjajni Švajcar viknu u salon, noseći na poslužavniku posjetnicu:

— Gospodin doktor Jäger, arheolog.

Domaćin, sjedobrad, visok, jednostavan plemić, i domaćica čisto dotrče preda me i uvedu me u veliku dvornicu gdje se već razasuše povjerljive gomilice i zujaše razgovor, uzbuđujući živce kao čaša šampanjca. Povedu me i prikažu crnoj hrpi, i tu upoznah nekoliko akademika poznatih mi sa raznih slika. Počeše me ispitivati o posljednjem arheološkom kongresu na kojemu sudjelovaše moj nepoznati znanac dr. Jäger, a jedan mali, bucmasti, sa zlatnim naočarima, vlažnom bradom i nabranim, zgužvanim, otečenim pri koljenima hlačama stao me kao kolega ispitivati o našem drugu Mommsenu, o etrurskim vezama, čestitajući učiteljici Germaniji na tako mladim i spremnim učenjacima. Bijah nijem kao knjiga sa sedam pečata. Srećom mi ta gospoda, utrkujući se da pokažu neiscrpljivu učenost, ne dadoše doći do riječi. Spasu me dvije gospođe, i moram im pričati o njemačkoj književnosti, o mom univerzitetu, o njemačkoj vjernosti i o njemačkoj ljubavi.

— Vi odista ne nalikujete njemačkom učenjaku — rekne mi mlađa, ljepša, domahujući mi lepezom opojni miris sa razgolićenog vrata i sa bijele dojke. — Da ste jurist, hajde de, ali arheolog, ô mon Dieu!

— Vi nas, njemačke profesore, jamačno sudite kao Fliegende Blätter — reknem i malo te ne prasnem u smijeh. — Vjerujte: ja još nikada ne zaboravih u krčmi novčarku, ženu, kišobran ili svoju glavu.

— Zar ste već oženjeni? Tako mladi?

— Nisam, nisam. Zbog studija ne dospjeh urediti tu delikatnu stvar. Naći ženu je i u mojoj domovini teže nego naći rukopis Arhiloha ili kostur vjerne i dosjetljive Penelope. Ženit ću se kada postanem tajni savjetnik.

I poče koncerat kontesa T... sa neizdanim pjesmama Auguste Holmes. Tako stajaše kraj glasovira da svaki mogaše vidjeti e nije plaćena pjevačica. Iza nje sviraše d'Albert, na prolazu za London. Vincent d'Indy sudjelovaše u kvartetu koji je sam komponovao. Glumac de Max deklamovaše Baudelairea i Rollinata, a za njim se svi pogledi ukočiše spram kamina gdje je ustao ovisok gospodin, sa modrim rukopisom u nervoznoj ruci. Bijaše kao obična, pomno obrijana čeljad sa monocleom po cercleima i kozmopolitskim select-barovima, ali nešto — nešto------- Držao se kao daje ovamo zabasao, pao, kao da je nekoga — svoju sjenu ili svog — kako Nijemci vele — Doppelgängera poslao u taj banalni, konvencionalni krug. Najprije mi bilo kao da gledam čovjeka kako pred mojim očima muči teške muke, iako se on smješkao tankim smiješkom, tako tananim da to možda i ne bijaše smijeh.

Ovo me čekanje zaboljelo. Čuo sam o ljudima koji magnetizuju svoju okolinu, o ženama koje cjelivaju ruke i javno padaju u nesvijest pred pjesnicima. Rođenim sam očima vidio kako aristokratske dame i bijesna ženskadija cjeliva kao moći svetačke crne repove na kaputima kojekakvih glumčina i pustih, napudranih i dugokosih glasovirskijeh nabijača, ali tako što ne vidjeh nikada. Od njega nešto strujaše, nešto neugodno, hladno kao od ledenog čelika. Gospode preda mnom blijede, blijede usne ispod bijelog praška. Srca im se ohladila. Opazim sebe u ogromnom empire-zrcalu: i ja blijed i još bljeđi kada to vidim. Nešto mi leže na slijepe oči i na prsi, teško i zagušljivo.

— Uskrsnuće Lazarevo — rekne onaj pored kamina, baci nemarno hartije u džep, zabaci glavu kao da mu dotežala, i počne mirno, tiho, malne jednolično pričati što Lazar vidje na drugom svijetu. Jezero od suza, nad jezerom oblaci od uzdaha, a u oblacima kao prikovana orlušina — krilata ljudska nada. Gromovnik Ilija i crv u prijestolu Jehovinom. Bolovi Kajinovi te daju vatru našem životu i sjaj našim zvijezdama. More, more bez obala, bez bure i bez dna, more koje hrani mutna rijeka Smrt i bijela voda Život. Vječni, srebrni, čisti ljiljan sa crvenim korijenjem u trulim grudima zemaljskih djevica. Izabrane suše koje dršću u sjajnoj pjesmi kao zlatne žice na zlatnoj stostrunoj liri, a skladna pjesma se penje spram blaženih proroka kao Abelov dim u mekano nebo.

Blago onome ko umre, reče Martin brat i vidje žutog crva koji mu s oživjelog jezika pade pred stopala. Blago si ga pokojnicima, jer oni vide i živa. Al teško, teško tebi, Rabi, teško tebi, Nazarenče! Teško meni, jer si me probudio! Jer zaista, zaista vam kažem: onaj koji daje život, rđaviji je od onoga koji daje smrt. — A učitelj, postiđen, pokrije lice pešem od svog prašnog plašta...

Ne znam kako dugo nas tištaše muk iza njegovog neopisivog pričanja. Posmatrao sam ga kako stoji, svršivši čudnovatu priču, nalakćen o mramor, motreći uzdušljivu, omađijanu okolinu više sažalno nego prezrivo. Sjetih se na modernog Sotonu, kako ga zamišljaju Heine i Felicien Rops, ali — ne, ne: on je bio nešto drugo. Zamrzio sam ga, kao da i mene omami jakim otrovom iz egzotičnog bouqueta. Kada ga posluži sluga pićem i kada ga opkoliše frakovi, rascvjetalo meso na sjajnim ženskim šijama, nakiti, cvijeće, žagor, odlutam u nekom trpkom mamurluku kroz sobu za pušenje u predsoblje, što li, osvijetljeno zelenom japanskom lampom, nakrcano cvijećem i nagomilanim bez ukusa slikama. Sjednem u kut, u sjenu, pod cvijeće od manjolije i kroz širom zinula vrata slušam kako granje u parku šuška i šapuće oko golog balkona. Nema ljepše muzike od ovog drhtanja, disanja, buđenja, šaputanja — što li je. Kao da bi bilje htjelo besjediti, ali šapat umire na mirišljivim, rosnim, nepoznatim usnama, iščezava u mjesečinastim sjenama i noćnim jekama, a dah, jeka noćne tajne prođe mekanim, mekanijim od vazduha prstima preko ljudske umorne glave. Kosa za tren oživi, čelo i grud protrnu, a dušom se prostre tuga, laka, mekana i nježna kao prašak stresen sa krila šuškavih, surih noćnih metulja, tamnih i nestašnih lutalaca, kao što je nestašna i besciljna čežnja u ljetnim pospanim sobama kada šuška i šapuće park, kada se u mjesečini gube licemjerni, frivolni, nejasni glasovi. Cigareta mi se ugasnula i pala. Mišljah na lijepe žene koje plaču bez razloga, nesrećne od sreće. Postadoh arhimilijunar. Tiha biblioteka, vjerna žena, iznenađenja... Mi smo uvijek djetinjasti sebičnjaci, pa i u neegoističnom snu i u najsamotnijim, najsjetnijim, ironijskim časovima. I osjetih čeznutljivi ritam one čudne pjesme, one tužne i ugodne pjesme bez sadržaja. Prenu me koraci: eto njega, Uskrsnulog Lazara, da ga tako nazovem. Sio na tabouret ispod lampe spram balkona i dao se u maštanja, slična — kako mišljah — mojima. Začas dođe i sjedne pored njega krasna, zrela gospođa u bijeloj haljini i čipkama, sa nizovima krupnog biserja oko vrata i dijamantnim krinom ušivenim nalijevo, pod srcem.

— Vi ste i opet tužni, Andrijo? Vi me i opet izbjegavate? — rekne mu glasom mutnim od ljubavi i uze njegovu žutu ruku među dlanove.

— Tako je, Matildo. I opet me boli. Sve, sve me boli. I vi, Matildo, i vi me bolite. Boli me dan, boli me noć. Boli me svjetlo, boli me pomrčina. Boli me ova koža u koju sam uvezan kao rđava knjiga ili kao vaši rđavi republikanci. Sve me boli, sve, sve. To je stara pjesma, velite mi vi, je l' te, stara, pesimistička pjesma, a mi smo moderni, novi ljudi, željni originalnosti. Lijepo. I glavobolja je stara, vulgarna bolest, ali boli, boli, šta ćete! Jesam li ja kriv daje moja bolest obična, banalna? Sve, sve me boli, Matildo, sve sve. I vi me bolite, i vi.

— Vi ste razmaženi, bolesni od besciljnosti, bezvoljnosti, i to je sve. Što ne štampate svojih krasnih fantazija? Što nijeste književnik, kada vas već odbija sport, filantropija, politika?

— I žene, htjedoste zar reći, nije l' tako? Da pišem knjigu o boksanju kao marquis Queensberry, da štampam stihove kao Montesquiou? Vi... oprostite mi!... umujete kao novine. Vi ste nepravedni, jer me, možda, volite i jer me radi toga ne poznate. A ja, o bože, koliko ja vas ljubim! Vas, ono što je najdublje, najcrnije, najdivnije u vama, Matildo! Već nekoliko dana leži vaš lik od žutog, mekanog, kao svježe mrtvo meso mlakog voska u mom salonu, u mom svetištu, crnom i spokojnom kao samoća. Dođite samo sutra, pa da vidite! Ironijsku, melanholijsku, nemoćnu, čistu i potajnu ljubav svoju zavih u mrak, u crno, u tišinu, u gluhu pjesmu, u pjesmu bez melodije i bez glasa, u vidljiv i mračan ponoćni akord. Sve je u odaji moje ljubavi crno, sve: pod, zidovi, strop, sve je zastrto debelim, tmastim, mrkim baršunom. A vi, vaša ljepota, bijela nježna i nepomična, sjaji u tom crnom hramu blijedom, mlakom, grobničkom svjetlošću, počivajući na visokom, kadifastom odru kao na djevičanskoj bijeloj postelji. Crna, baršunasta, dugačka haljina se leluja niz crne abonos-stepenice u kraljevskim, tragičnim naborima: mrtav, taman, žalostan arpeggio! Na vašoj smeđoj kosi se crni crn vijenac od crnih, baršunastih, mrtvih, bezmirisnih ruža sa gvozdenim trnjem. Oči vam pritvorene kao ono kada se sve preobraziste i zaboraviste na sebe u času prve naše ljubavi. Obasjava vas tek sutonsko, sumračno svjetlo iz crnog vječnog kandila, a osim mene gleda vas tek crna sfinga tvrdim sudbinskim očima od crnog korala. Mjesto banalnog križa držite u sklopljenim, nepomičnim prstima uveli stručak od rezeda, te mirišu kao duša vaša. Kada me nema pored vas, čuva vas ćuk, kobna ptica. Da vam ne skvrni ljepote noćnom zjenicom, ispalih mu oči, i on vas podsjeća na mučnu, slijepu i krilatu moju ljubav, bijući bolnim grudima o crne zidove, parajući vam crnim krilima drago čelo, čupajuć vam slabo srce u gnjevnom posrtanju, kljujući vam slatke, modre oči u očajnom lutanju. Dođite sutra da vidite moju ljubav! Dođite, pa da vas imam i živu i mrtvu.

Ona mu se smješkaše, plašljivo i razdragano, kao okrutnom dječarcu, pritisnuvši toplo njegovu žutu ruku na grudi gole, ustalasane.

— Doći ću, doći ću, Andrijo. A šta vam je, što ti je večeras? Sav strepiš!

— Nešto leti kroz noć, daleko... Osjećam na čelu vjetar sa pustih, crnih krila. Ili da to ne ropće zemlja, u dubini? Potres... Ležim, živ ležim, a grdan mi kamen na smrvljenim rebrima. Uh: i ti, i ti imaš rebra, crijeva, crijeva, uh, bože!

Zagledao se uvis, u mrak, daleko. Uto negdje daleko, daleko zajauče vjetar i iznenada zahuji, duhnuvši preko golog balkona, tresnuvši prozorima i ugasnuvši lampu. Tišina. Vjetar zajaukne i opet, daleko, daleko. Tišina. Odjedared stao Andrija buncati uzdrhtalim, promijenjenim glasom, sve slabije i slabije:

— Ja se bojim, bojim...

— Andrijo, dragi Andrijo, ah bože, ja sam uz tebe...

Odem u drugu sobu. I opet — tišina, teška, sparna, zagušljiva tišina.

— Ja se bojim! — zaori, prodre, zakrvavi kroz pomrčinu blesast, njemušti glas, i nešto bubne o zemlju, nemoćno, nijemo, tupo, šuplje.

Gosti se uzvrpolje, zagrajaju, nagrnu. Dotrče sluge sa svjetlom. Nesrećnik porebarke na podu, miran kao mrtav predmet, a prste turio djetinjski u usta. Matilde ne bijaše. Ne primijetih kako iščeznu. Opazim ju na pragu, u gužvi znatiželjnika.

— Podignite gospodina! — zapovjedi dostojanstveno i istakne se u gomili.

Kada ga podigoše, bijednik zakorači, zaljulja se kao na tuđim stegnima i nanovo se stropošta kao panj, bubnuvši o tle lubanjom kao praznom bocom. Poniješe ga kao mrča. Na čelu grašak od znoja, prsti još uvijek u ustima.

— Gledajte: u oku mu još monocle. Vrhunac chica!

— Ne smijte se, gospodo! — šapne neko usred teškog, mučnog, potmulog smijeha, a Matilda rekne resko, suznim glasom i suhim očima:

— Smijači imaju vazda pravo, najviše kada nemaju. — Htjede zaustiti još nešto i nasloni se o ruku visokog stranog diplomate, punog odličja. Iza nekoliko koračaja se stane povoditi i plesati nogama kao krijući nenadanu ranu.

— Ja se bojim, bojim — stenjaše nesrećnik sve slabije i nerazgovjetnije kada su ga nosili niz široke stube. Prsti mu oglodani i krvavi. Ruke vise i ljuljaju se kao prazni rukavi. Usta zinula. Po atlasnom prsluku i po bijeloj košuljici cijedi se krvava slina.

— To je prst božji! — reče neki salonski opat, mirišući malo na mošus. — Stigla ga božja pedepsa kao Nabukodonosora.

— Šteta što se tu gubi pravo na priziv — šane jedan radikalni zastupnik. — Ako nisam rđavo obaviješten, grof Andrija G. ostavi onomadne kod svog notara oporučno sav svoj veliki imetak crkvi. Dabogme: kome se najviše rugamo, najviše ga volimo.

Povratak na vrh stranice.