Zastavu diž’te, hrvatski ljudi,
danas je našeg kraljevstva god,
grmite gromom, junačke grudi,
neka vas čuje nebeski svod:
Kraljevstvo mi smo,
robovi nismo,
korijena starog zelena grana,
osam vjekova stoji nam hrast;
ali mu vjenča današnjeg dana
vrhe visoke slava i čast.
Osam vjekova burnih uminu,11
kraljevski otkad sjajio Spljet,
otkada krunu hrvatskom sinu
na glavu stavi hrvatski svijet,
a oči svijetu
zakletvu svetu
Zvonimir složi naše slobode,
dignuo mač od Boga nam dan;
sjećaj se časa svetog, oj rode,
u srcu piši slavni taj dan!
Tisuće ljutih snađe nas muka,21
sto puta zla nas šibala kob,
i već da klone junačka ruka,
i već da stijeg naš padne u grob:
ali se opet
trgnuo popet,
da nam se vije staroj u slavi,
i da nas vodi sveti u boj,
nikada Hrvat ne zaboravi,
da je slobodnjak, na svome svoj.
Grmite u grom, ljudi Hrvati:31
proklet da bude svaki od nas,
u srcu komu umrla mati,
iz grla nesto hrvatski glas,
ledna kom’ duša
nehajno sluša,
zavičaj kad mu kuka i plače;
svakog poharo gromovnik Bog,
kojemu srce ne igra jače,
slavu kad čuje spomena tog.
Majčice, sinci, kćerke i oci,41
u kolo složno stanite tuj,
more i gore nek su svjedoci,
i ti nas, sjeno Dmitra, čuj:
ma ni do vijeka
majčina mlijeka
ne će nam sahnut s usnice kaplja —
bilo nam dobro, bilo nam zlo,
dokle se grob nad nama ne sklaplja,
branit ć’mo sveto hrvatsko tlo!
A ti, oj Bože, caru gromova,51
svetoj nam zemlji srećice daj;
skupi nam narod hrvatski snova,
neka je jadom, razdoru kraj,
zraka visoka
tvojega oka
neka nas grije, neka nam sijeva
k sreći povedi, k ljubavi nas,
cijeli da narod hrvatski pjeva:
Slava ti, Bože, dođe nam spas!
