U registraturi/Treći dio

← Drugi dio

U registraturi —  Treći dio autor: Ante Kovačić

→

U domu muzikaša Jožice zavladali oni po vremenu kratki, ali monotonijom vrlo dugački, čas magloviti, čas nešto jasniji zimski dnevi, u kojima seljak više drijema, snatri i spava negoli radi, razmišlja ili rano skače na junačke noge da se s veseljem, nadom i nekim višim nadahnućem laća svagdanjih teških i napornih posala, kako to biva čim se stane buditi priroda i čim se rađaju prva proljetna jutra. Jožica zimus ne misli na obilate svadbe, kako to bijaše u prošlim godinama, a njegov potrti stari bajs kunja u kutu iza ogromna, hrapava i omaštena ormara od trešnjevine. Dvije odebele i jake strune drže se još kako-tako, premda klinčaci popuštaju, a one lagodno i pruživo no sumorno polegle na mrtvo i zaprašeno tijelo staroga bajsa: bez nade, bez pouzdanja u budućnost da će već kada ili nikada zadudati i zagrmjeti na svadbene dneve mladencima. Ostale dvije tanje i nježnije žice već davno popucale, pa se jedna pri svom klinčacu pretvorila i savila u dugoljasti kolobarčić, a druga se objesila dolje na širokom dnu glazbila, gubeći se i trunući na vlažnoj zemlji ispod ormara. Onu prvu smjelo je potegao u svoju pletarsku osnovu grdni pauk, što sada jedini gospodari na potrtom bajsu. Ovoj drugoj ugiblje se isti kukac, komu se kadšto svidi izaći na svjetlo iz kakve škulje te propuzati vlažnom zemljom ispod ormara pa se opet natrag uvući u svoja arcana.

Jožica teše polagano luč, onda široko zijevne te, odbacivši i poljeno i širočku, zapali lulu pa se odšulja na toplu peć, spominjući se nekako s kiselim obrazom svoga pradjeda zgubidana i mrmoreći zavidno: - Ipak ne bijaše on baš tako luda glava! Veseli se, vrijedna majko naša, udara muzikaš po širokoj peći, ne zapuštamo mi tebe nikada u zimi!

Manja djeca vrludaju također oko peći, igrajući se graškovim zrncima mešetara te kupaca i prodavača, pa kad im se bose nožice stanu iz skrletna crvenila pretakati u modrinu od studeni što je izbija vlažna zemlja po sobi: tada i oni otpuzaju na toplu peć, omotavajući ozeble nožice vrelim krpama ili turivši ih u topli kukuruz štono se suši na jednom kraju peći za mlin.

Djevojka već prede uz majku, a onaj veći sokol izrađuje kolešca i odlučuje kako će učiti bačvariju čim odmakne ova nesnosna studen.

U svojoj kapelici samotuje, kako je nazivlju jedni, "zaručnica" Laura, a drugi opet "gospa djevojka". Samo muzikaševa žena kadšto zaviri k njoj, a ona je i poslužuje, pa je zato često kori i ruga joj se Jožica: - Ta gdje je tko još vidio i čuo da svekrva dvori snahu, već baš protivno. - Ali mukotrpna i tiha gospodarica i ne mari za takva zagrizanja, već krotko odvraća: - Muči, muči, moj stari! Ne bi se ti lje ovako razvaganio i svaki dan dobar zalogajac pokusao, te nekoliko punih lula do grla izdimio da nam nje nije u kući... A ne bi ni u stajama po tri kravice preživale i par volova drijemao, niti bi u tebe bilo punih džepova: hoćeš za porez, hoćeš proveseliti se, hoćeš za druge sitne i krupne potrebe. Šta će, sirotica moja, svega ima što joj srce zaželi, ali je ipak velika bijednica. Niti je žena, niti djevojka, pa još ovako samotuje u toj našoj zimskoj pustoši! - Ah! - mahne rukom muzikaš i zapucketa jezikom, ali ne odvrati ništa... Nije mu se račilo zabadati u taj predmet, a vazda izbjegavaše sastanku s Laurom, i kada bi se sreli, on tada što prije umače oborenih očiju. Da gleda u njezino lice, činilo mu se isto kano da upire oči u sjajno i žarko sunce, od česa mu zabliještiše oči i potamnjivaše vid.

Otkada su bili prije odlaska Ivičina u gostima kod Mihe u domu gavana Medonića, koga sada već običavaju nazivati domom gavana Mihe, pozvala je Laura i Justu i Mihu u goste u svoju kapelicu, a tu se desio i mali "kanonik". Muzikašu nije to pravo, jer on i susjed mu mali "kanonik" nijesu nikada iskreni susjedi, a nekmoli prijatelji. Pa kad se već nadesiše same od sebe takve zgode, oni se lizahu i cjelivahu preko stakla i bilo im slatko kano i pčelama kad navale da preko prozora ližu med što ih draži iznutra.

Nikada ne vjerovahu, niti se pouzdavahu muzikaš u "kanonika", ni ovaj u zgubidana. - Iz njega uvijek tri vraga vire! - zamumlja Jožica kad već gosti posjedaše za stol. - Danas će se opet nanjušiti i svoj nos zabosti u sve kutove i utline - a tada pomozi, bože, kako li će maljati i namatati svojom jezičinom po kućama blizu i daleko - drnda sve nezadovoljnije muzikaš.

Ali zato sve jače bujalo prijateljstvo i poznanstvo među Laurom, Justom i Mihom. Tu se često uspinju malene, željezom okovane saonice pod vilovitim hatom na Jožičin brijeg, te bi se Laura vozikala u Medonićev dom i tamo ostajala po nekoliko dana. Kad je pako trgovac Miha otputovao kuda u svijet da obavi svoje poslove, tada bi skoro vazda prebivala Laura u Juste. One se sprijateljiše i da je bilo, kako ne bijaše, u njih djece, doista bi se i pokumile bile. Često je Laura svoju prijateljicu darivala ovim i onim, a u zamjenu i uzvrat donosio bi opet Miha iz dalekoga svijeta kojekakvih sitnica, da i oni obdare gospu djevojku Lauru. O đaku Ivici spominjahu malo kada štogođ, a Laura govoraše o njemu kano o kakvu svome štićeniku ili najbližem rođaku komu se jošte majčino mlijeko sluzi po ustima... Dapače jednom ona reče da se samo zato desila i nastanila u domu muzikaša Jožice jer joj valja podupirati i uzdržavati u školama đaka Ivicu, jer je to posljednja volja njezinog pokojnog rođaka Mecene... i da mu ona bude štitnicom.

Miha, koji je proputovao mnogo svijeta, te mu nije nikada zapelo oko o takvu ljepotu kako mu je eto namre zgoda gledati u vlastitome domu, stade se u početku nekuda zamišljati i podgriskivati svoje crvene, nešto suviše nabubrene usnice, nad kojima se crniše fini, garavi brci poput ugljena što vrlo lijepo pristajahu njegovim ovalnim škurim obrazima. Ali istom oko! Ono žarko, smjelo i pronicavo oko! Ili se Laura promišljeno i glumački pretvarala, ili je doista obarala svoje oči ne mogući uzdržati pogleda Mihina. No Miha je mogaše razumjeti da joj njegovi dugi, dugi pogledi nijesu neugodni. A on? Bijaše neka harmonična smjesa od zdrava, jaka i bodra seljaka te polugospodina. Ovo polugospodstvo pronicavalo to seljačko biće, a trgovanje, putovanje i općenje s ljudima u dalekom svijetu porodilo je takvo počelo polugospodstva u našega Mihe. Na prvi mah zamijetio si u njega ozbiljnost i odlučnost, protkanu stanovitom pruživom seljačkom surovosti i nekim čas junačkim pregaranjem i samozatajom, čas opet silnim pouzdanjem i nepokolebljivom vjerom u samoga sebe. Taj značaj u početku proučavaše glumica Laura, onda je stala strepiti od njega, a konačno čuvstvovati za nj i oduševljavati se. Kako je Laura odala u kratko vrijeme Mihi da joj je đak Ivica neka nuzgredna olina u životu, to isto njoj kano milo za drago uzvrati Miha glede svoje drugarice Juste.

- Eh, staro prijateljstvo i drugovanje s pokojnim gavanom Medonićem; ta ja njemu dugujem sve što jesam! Pa onda moj otac, koji je na tome radio i rovao poput mrava; sve to iznenada stvori od mene Justina muža i gospodara Medonićeva imetka. Kako vidite, divna Lauro - ona mu se ovdje zaprijeti lukavo prstićem i porumeni, zagledavši se u njegova široka leđa i napete grudi - kako vidite, Justa je dobar i vrijedan, ali uistinu ružan ženski stvor. O, kako je ona nekada bila ohola! A sada, bog bi je znao šta je tako izmijenilo? Ja bih je volio gledati onako oholu i taštu kano tada za njezina djevojaštva. Onda mi ne bijaše ovako ružna.

- Ali, gospodaru Miha! Ne govorite o svojoj supruzi da je ružna! Nijedna žena ne smije da bude ružna! Vidiš ti njega, vidiš, kakvi li je zlotvor...

- Pustimo to, divna Lauro! - sagnu se do nje ciganski trgovac.

- No, no! Opet! Čuvajte se! Evo, Justa se vraća.

I oboje ušuti, nasluškivajući...

- Ne, ona se jošte ne vraća - kima Miha... - Moja žena je zaista ružna, znam ja odviše dobro a da me tješite. Dovikivalo mi se to preko ramena tako često, i još gore: - Ne bih se njome ženio da posjeduje tri carstva, a kamoli gavanovo blago... No trgovac Miha zažmiri na jedno, pa tada na oba oka. Šta treba njemu vidjeti van bogatstvo, novac i opet bogatstvo... pa da i vražju mater zagrli i privine na grudi... - Pale oni po njoj, pa onda po meni. Vidite, dakle, ne hasni da pritajivamo istinu. Samo se vi meni ne grozite! Kako vam često čitah na lišcima i u očicama to isto kada vas kradom vidjeh gdje čas gledate sebe u zrcalu, čas opet sažalno žmirite na Justu... Žmirite tako dražesno i zamamno!

U taj čas iznenada srnu među njih Justa, a Miha pocrveni do ušiju, dok se Laura kroz okno ozbiljno pogledom zanijela nekuda u daljinu.

Vrijeme je teklo, ali od đaka Ivice ni traga ni glasa. Niti bi on štogođ javljao svome domu i dražesnoj Lauri, niti bi ovi njemu štogođ odjavljivali.

Muzikaš Jožica i njegova bračna drugarica duboko se radi nečega zabrinuše, te im nekuda potamnjeli i upali obrazi, kano onima što ih izjeda duboka, tajna i neizlječiva bol i jad i nevolja u kojima nema nade da im bude kada kraj i konac ili da će odlanuti... Često je prošao i po čitav dan a da ovo dvoje nije progovorilo ni riječi jedno drugomu, kano da jedno drugome nešto skriviše.

- Jožice, ne dvojimo ni časa više, on zalazi njoj... Danas ujutro tek što pijetli navijestiše da se primiče dan - ti si još slatko spavao i hrkao, a u mene sna ni za lijek - skočim ja s kreveta, obučem se te ispuzam napolje. Mračno kano u rogu, a da pijetli ne doglasiše dolazak dana, rekao bi tek je negdje pol noći te se još zlodusi i vampiri klatare po svijetu, a vještice gdjegođ oko jezera i voda igraju svoju paklenu igru s vragovima i maličcima... Ja se onako tiho maknem nuz ugao, ali najednoč obuze me strava i stanem drhtati kano jasikovo drvce. Iz kapelice laznu tračak varav i drhtava svjetla, nešto zaškrinu u vratima, okrenu se iznutra ključ, te ispadne odatle crna avet, muškarac, i počne rukama pipati pred sobom kano da se bori s jutarnjim mrakom. A uistinu bijaše tamno da nijesi razabirao prsta pred očima. Ja iza ugla, a avet na uglu popostane i počne kresati kremen, te paleći lulu prinese ožarenu gubu k obrazima tako da je u isti čas izdalo svjetlo lice aveti. Skoro da ne kriknuh sa prepasti: - bijaše on! Danas dopodne odletim preko tri brda da pripitam je li gavan Miha doma. A oni mi odvraćaju da je još jučer večerom otputovao u svijet za svojim trgovačkim poslovima. Nuto! Ja se ne varam; tu ne ima opsjene! Ne dvojimo dalje o tome! - snuždi se Jožičina žena, poniknuvši glavom, oborenih očiju.

- Dakle ipak ciganski trgovac, gavan Miha! A šta će na to mali "kanonik"? - mrmljaše zlovoljno muzikaš a da ni oka nije svratio na svoju suprugu.

- Nije nam do toga što će naš susjed mali "kanonik", ali što ćemo sada mi? Što će naš sin Ivica?

- Magare! Što će on! Neka mu bude! To je i zaslužio! Mjesto nauka i knjige on nađe djevojčuru i ne pitajući šta je, čija li je, otkuda i kakva podrijetla. Ja joj dalje ne idem ni na oko! Mi ćemo se odista malo gledati, a još manje sastajati i razgovarati. Tu je sagradila gospodski stan, pa neka boravi u njemu! Kapelicu lje neće odnijeti na leđima! Ona nam siplje na pregršti, a mi primajmo dok je imademo ovdje. On se ionako ne javlja ni od kuda, kano da je u zemlju propao! Bog ga znao koji sve vidi, sve čuje i svim ravna po svojoj božjoj volji! Možda je i bolje tako. Uostalom, ja sam već prije izdaleka naslućivao kano da putujem nepoznatim krajem te kroz maglu nazirem nešto nejasno pred sobom, a vidi mi se nekako da je crkveni toranj. Što je bliže, a magla upravo zagustila i zapušila, kano da stoji od neba do zemlje neprozirna stijena pred tobom. Ja još nekoliko koračaja i... malo da nijesam nosom udario o crkveni toranj... Ne, ne! Kako toranj? Već baš o visoki plast sijena... Sada ga imaš eto: u mojim davnim, nejasnim slutnjama udario sam, prosti bože, ravno mjesto o crkveni toranj... o plast sijena! Mirujmo, ženo, tu se ne dade više pomoći. Neka taj iznenadni pritok buči i leti svojim tokom. Onoga što se jedanput dogodilo ne može ni sam bog, hvala mu i dika budi, preinačiti tako kano da se nije dogodilo.

I muzikaš posegne desnicom do prašne police što bijaše tik pod stropom, i prokopa po njoj prstima iznad svoje glave.

- Eh, vidiš, pamet ode na tavan! - ukori on sama sebe, odvrativši se od police i posegnuvši za tram - silnu od dima pocrnjelu gredu štono se protegla baš sredinom isto tako pocrnjela stropa od jednog do drugog kraja sobe.

- Tu si, mala! Deder da zapalimo, a onda šutimo i čekajmo što bog dade i sreća junačka! - I muzikaš, udubljen u svoje misli, prstovet po prstovet vadi duhan iz kese od mjehura - štono je potamnio kano da je od kakva latka - te ga tiska nehajno i spokojno sada palcem, sada kažiprstom, sada mezimcem u lulu.

Otada nastalo u Jožičinu domu neko tmurno, sumorno i nesnošljivo vrijeme. Gospodarica kao i do sada obavljala bi svoj posao u Laurinoj kapelici, nazvavši joj svakoga dneva jedino "dobro jutro"! A dalje ni riječi, dok je prije s njom ćeretala koješta i žene bi se smijale i veselile. Martici, već porasloj djevojčici, kao i ostaloj dječici, zabranili i otac i mati da nikada više ne prekorače praga kapelice, pa zvao ih i mamio tko mu drago onamo. Započelo i neke vrsti onako izdaleka zadirkivanje, bockanje i zagrizanje, prepleteno i začinjeno seljačkom mudrošću i umovanjem do zanovijetanja - u čemu bijaše muzikaš Jožica baš pravi majstor. Jednom riječi: onaj prijašnji sklad, radost, zadovoljstvo i blagodušje prestalo u cijelomu domu, te se dan za danom ponavljahu časovi pustoši i dosade, kao u mlinu kad vjetar raskine te odnese mutnom vodom polovicu mlinskoga kotača, a sada ispod njega tiše i laganije, s nekim prezirom na nemoćnost ubogog kola kano i svoju, struji blaga vodica koja je prije bučila i šumjela, okrećući puno i zdravo koleso - a u mlinu hrumilo, klepetalo, štropotalo i klokotalo zaglušno da nijesi čuo ni razabirao svoje vlastite riječi.

- Ženo, da mi spremiš za sutra popudbinu: ja polazim u grad da potražim momka, da ga vidim kako je i da znamo na čemu smo!

- Hoću, hoću Jožice! - odvraća krotko gospodarica uzdahnuvši i prokašljavši se, da tako nekako zatomi uzdah.

Ali Jožica ga nije prečuo.

- No, što si opet tako od srca uzdahnula kano da ti tko dušu otkida iz tijela?

- Gle ga! On se opet bavi mojim uzdasima! Da ti baš pravo kažem, zatekla me tvoja odluka: nikada bolje negoli ovaj čas! Ta sama se već nekoliko dana spremam da te uprosim to isto na što si se teda negda evo sam odlučio. A hoćemo li njoj otkriti da ti polaziš k Ivici? - otare nos, usta i lijevi obraz revna gospodarica.

- Hoćemo i nećemo! Kako te volja! - sažme otresito ramenima muzikaš Jožica. - Ti si joj tajnik, šekutor u kapelici, nekakva divlja svekrva, sluškinja, pometalo... šta li? To su, dakle, tvoji posli! Radi kako najbolje znaš i umiješ. Ja se ne pačam u to! Ako ona čeka moju riječ o tome, tada lje nikada neće znati da ja putujem u grad do đaka Ivice - pljunu zlovoljno Jožica upravo na pragu sobe te ode preko dvorišta, a onda se spusti niz svoje brdo.

Drugoga dana još za jutarnjega sumraka moljaše se bogu muzikaš Jožica poluglasnim šaptanjem i u isto vrijeme strugaše glavu nekakim starim kukavnim češljem sa pet cijelih i tri napola okrhana zubića. Ne zna se nije li takvu naviku zapamtio u kumordinara Žorža. Ali Jožica, nakon što baš nije uspio potpuno s krezubim češljem, skine s police česalo od tegleće marve, te on njime lijepo pogladi svoju sijedu, poput grive tvrdu kosu i lijevo i desno, pa onda mirno položi taj nešto nespretni alat na policu, završivši svoju molitvu sa desetom božjom zapovijedi, prekrstivši se do tri puta i zaključivši na koncu svega dvaput sa glasnim: amen-amen! Onda se udari kruto stisnutom šakom opet po trikrat svom silom u svoja grešna muzikaška prsa.

Žena se pak vrti oko muževljeve torbe, pomno turkajući i slažući kojekake malenkosti u njoj.

- Ja joj rekoh - oglasi gazdarica - da polaziš k Ivici. Ona ti se zarumeni, a onda problijedi, stisnuvši usne i pozirući na mene sumnjivim okom. Najednom poleti do mene, uhvati me za obje ruke i klekne:

- Majko, što se od neko doba tako tuđite od mene? Dederte mi pogledajte ravno u oči.

- O, ja mogu svakomu u oči pogledati! Savjest i duša mi je čista kano da se jučer ispovjedih! - odvratim ja i uprem smjelo u nju oči, nadajući se da će ona prva poniknuti i zastidjeti se. Ali, drznica, ona me gledaše tako žarko i iskreno kano anđeo s oltara, rekao bi jučer se rodila na svijet, tako je nevina i čista! Onda naglo spusti moje ruke i poleti do onoga kovčega sa tri ključanice. Hitro po njemu nešto premota i amo i tamo, a tada izvadi punu kesu, zakračuna opet kovčeg pa će polagacko natrag k meni.

- Kada već stari ide u grad, neka ponese uz popudbinu ovo nešto novca za đaka Ivicu. Vi, majko, znate da sam mu ja štitnica te da mi je pokojni rođak Mecena namro i za Ivicu gotovine, naloživši mi da otuda iškolam vašega sina. Pa sada će mu i bolje biti negoli u pokojnog našeg dobrotvora. U momčića ima jošte i novca u zalihi, štedljiv i mudar je on; ali mu i sada šaljem kad je takva zgoda. Da mi ga stari pozdravi i neka mu rekne da mi je drago i milo što nam se ništa ne javlja i ne dosađuje dopisima. Zato on bolje uči i obavlja savjesno svoje poslove. Takav mi pako budi i odsele. Što će manje misliti na nas, time će se više brinuti za knjigu i svoje nauke - a to se jedino i traži od njega!

- Ja nijesam znala što da joj rečem. Uzmem šuteći kesu a da se i ne zahvalim. Rekla bih, dragi moj, da smo možda krivo obijedili svoga sina; nije li on još posve nevin? Po ovim riječima ona kano da mu je mati i kano da ga još drži dječarcem.

- Ej, dakako! Baš je tako i nikako drugačije, moja lastavice! Vjeruj, vjeruj! I spasit će te vjera! - zijehaše muzikaš Jožica, natičući preko glave remen od torbe i turnuvši je zatim na leđa.

- Jožica... Jožica... - propenta mu žena kad je već natukao klobuk na glavu te iz kuta izvukao silnu, na vrhu kvakastu batinetinu.

- Šta je, grlice moja! - unježi se muzikaš.

- Vidiš ga kakav li je danas! - udari ga po leđima žena. - Ja sam mati - zaguka ona.

- Znam i vidim: ja se, bora mi, ne otimljem za tvoju čast! - nakesi se dreselo Jožica.

- Ne otkrij ništa Ivici; time ćeš ga smesti. A tko zna ne bi li razjeđen poletio opet ovamo u kuću, pa eto nevolje i nove nesreće.

- A česa da mu ne otkrijem? - utakne muzikaš kamiš od lule u zube.

- Česa? Ta znaš što smo vidjeli i čuli u nje.

- Tako ti? Eh, da ti pravo kažem - odloži Jožica lulu, da će izvaditi mjehursku duhankesu - ja za drugo i ne polazim k njemu! Sve treba momku odgaliti. Dapače i što više toga u taj gorki kolač umijesiti. Neka kuša i neka pamti! Ne, ne da ga samo kuša! Čitava, pa bio kako mu drago gorak i čemeran, valja da na dušak izjede. Sve će to onda drugačije okrenuti, golubice moja! Vidjet ćeš ti, vidjeti! Samo tako ga spasismo! Samo tako ga prikovasmo k naucima da nam svima ne popari obraz mrazom i sramotom. On će se razabrati i sve uvidjeti. Past će magla i izgubiti se! A naš Ivica hvalit će bogu da mu je svjetlo razbistrilo duh i razvedrilo um! Ja ti velim, on će je sam istjerati iz naše kuće. Pa neka se nosi s milim bogom kuda je volja. Ovo tegleće marve, pa te kapelice lje ne odnese u košu. Pa da je i tako, nije mi stalo, samo da spasimo svoga sina!

- Oj, Jožice! - poda žena svome mužu obje ruke, a on slatko zapali svoju vječnu putnu pratilicu lulu. Otpuhnu dva-tri dima, poravna torbu, uhvati štap pod pazuho i stupi preko kućnoga praga.

- Zdravstvuj, mamo! Sve će se dobro svršiti!

- Sretno putuj, Jožice! Pozdravi ga, pozdravi našeg dragog Ivicu! Dao bog, ispunile se tvoje riječi... i ne okrenula nam leđima naša nada, ufanje naše!

Muzikaš Jožica dugo se mučio tražeći u gradu svoga sina Ivicu, pa kada mu napokon i dodijalo i kad se već spremaše doma, ugleda u nekome dućanu kumordinara Žorža te pohrli k njemu.

- A, zgubidane Jožica! Zdravo! Zdravo! Lijepo da si ipak već jednom došao! - treptaše ga kumordinar skromno po leđima. Na njemu se već ne ljeskaju svijetla puceta i onaj visoki, bijeli, sa zlatnim resicama kumordinarski klobuk. Gospodin se Žorž pognjurio, glavu pognuo k zemlji, a hrbat mu se zavinuo u luk, kako to biva u ljudi na koje preko noći navali pobolijevanje, nemoć, hladna težina poznih dana i kojekakvo kašljucanje te slabost i mlohavost nutarnjeg organizma čovječjeg ustroja.

- Pa kako je, dragi rođače? Nekuda si mi postarao i oslabio! - gleda muzikaš kritičnim okom glavu gospodina kumordinara kojom već probija tu i tamo sjedina, a ostali vlasi udaraju na pepeljasto zamuljenu boju, te se niz kumordinarsku šiju - štono se najednom uvukla sama u se, a požutjela koža nabrala se po njoj u krupne nabore - ne cijedi više svijetla, mirisna mast, niti se lašti marno ulizana kosa, kako to nekada bijaše... Sada su kose malone razbaukane, no još uvijek guste - a tu i tamo iz njihova meteža visi po koje lako i sitno perce, trepereći o zraku poput grešne dušice među nebom i zemljom. Valjada gdjegod pukoše i popustiše perine ili jastuci poštovanoga kumordinara Žorža.

- Postarao, da! - prikima kumordinar. - Nesreća nahrupila u moj lijepi život kano gladan kurjak u stado ovaca - i sve se okrenulo, dragi moj Jožica... Jesi li možda primirisao tamo na garištu gdje nam izgorje u groznom požaru i naš dobrotvor lustrišimuš? Oh, ne smijem ni da pomislim! Ne smijem ni da se spomenem, a već me bol grabi oko srca te me guši i davi poput more da mi nestaje daha te pozelenim kano trava. Otada za mene ne cvate više život ljudski! Eh, tako je već to! Sve se jednom istroši i dokonča!

- Bio sam tamo, bio - okrenu muzikaš svoju torbu s lijevog na desni bok. - Svuda sam bio, ali njega ne mogu nigdje da nađem! Možda ti štogod znadeš o njemu, rođače?

- O njemu? O kome to - njemu?

- Ta o mome sinu Ivici!

- A! O Ivici! Na, tek se susretosmo, tek počesmo razgovarati... pa tko da u jedan trenutak provali baš sa svim stvarima. Vidiš, vidiš - hvataše dah kumordinar Žorž i nikako mu nije u pamet sijevnulo šta bi sada rekao. - Vidiš, vidiš - ponovi opet on. - Ivica, da! I ti, Jožice, ništa ne znaš? Što vam ne uspisa baš ni slovceta? Ta on je u mene na jelu i na stanu, otkako se povratio ovamo na nauke - stade zijevati kumordinar, kloparajući po ustima... - Vrag si ga neka! - nastavi on - ne mogu spavati po čitave noći, pa čovjek kano da gubi svijest i svaki čas mu se nekakva prozirna magla vuče po moždanima... Vrag si ga neka!... Da, gdje smo ono prestali?... Gdje... I tupost je već počela pritiskati pamet!... Vrag si ga neka!...

- Pa kako on u tebe na jelu i na stanu, gospodine kumordinaru? Zar si se možda namjerio na kojega drugoga milostivoga? - presiječe muzikaš Jožica neprestani kumordinarov "Vrag si ga neka!"

- Aj, nijesam ti ja više nikakvi kumordinar, ne! Doskora će moje kumordinarstvo evo i na lakte proviriti i zijati oguljeno u božji svijet kako se nekada oholilo, cvalo i kostrušilo - pokaže malone suzna oka i plačnim glasom kumordinar Žorž doista izlizane laktove svoga slabašnoga kaputića.

- Ja sada još manje razumijem kako je to u tebe momak na jelu i na stanu.

- Eh, tako! - zažmiri kumordinar na oba oka i sažme ramenima. - Ja sam ti se pod stare dane oženio. Toga mi još trebalo nakon kobne smrti milostivoga. Šta! - pljucnu Žorž ogorčena pogleda kano da mu je netko nablizu štogođ skrivio. - Šta! Žensko čeljade je đavo! Dok je ne povučeš k žrtveniku, ona te milosno i zahvalno mazi i uzdišući gleda kao svoga spasitelja, kao anđela čuvara, a ti počneš griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka! Tada pako jao i pomagaj, već je nitko ne izvuče iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogineš. Nešto uštedih tolike godine službovanja; nečim me i obdarilo poslije kobne smrti našega milostivoga, a u službu mi se nije dalo. Gdje da nađem opet drugoga lustrišimuša? Samo jedan postojaše na ovome svijetu! A poznavao sam ženski stvor već više godinica - no, tada bijaše lijepo i ugodno, kano u raju... A sada će se ona omotati oko tebe poput zmije u ženskome liku: - Žorže moj, što ćeš ovako samotovati i kuburiti? Imetka je u tebe i više, negoli ga izdaješ! Pa i pravo da šutiš o njemu! Ali ja znadem sve... U mene su dvije zdrave i jake ruke, za desetak godina sam od tebe mlađa, zub mi još nijedan ne pocrni, a obrazi? Na, kano prvi put što si me zagrlio, tako i danas! Okrugli i sjajni kao da sam ih prala mlijekom i glatkala snijegom i šećerom... A jaka sam ti i bujna; gle, nađi mi premicu, a ja joj smjesta napuštam svoj stolac! Dakle, ne imaš li svega, što ti srce želi? Čemu da se još kiniš i mučiš po službama, obijajući tuđe pragove i tegleći, dok ne izlipšeš pod čijim god plotom poput izrabljena kljuseta; dok te gola kano od majke rođena ne bace na uboško groblje tamo u šumi pri koncu grada, gdje nedaleko i živoder kopa jame za gospodske pse i paradne konje. Povjenčajmo se mi lijepo pred božjim žrtvenikom, a onda iznajmimo malen posao... krčmariju ili takvo nešto, pa ćeš, Žorže, živjeti kano bubreg u loju i možeš u lulu sjesti, zapjevati Aleluju - te kroz kamiš pružiti noge! - Vrag si ga neka!... Naherila ona i bijeli vjenčić oko glave, kano da je sestra svetome Alojziji... Pozovi sve prve kumordinare, jinuše i kočijaše u svatove, a njihove ljubovce u posnašice, pa ajde u crkvu s kiticom ružmarina, da ti pop čvrstom i pozlaćenom na okrajcima i rubovima štolom zauvijek sveže ruke s njezinima... Vozili se, brate, da je divota! Kočijaši, jinuši i kumordinari utvarahu sebi toga dneva da su oni grofovi i baruni... A njihove ljubovce istom! Huj, huj na oko!... A čime me usrećila moja kad se vozasmo u najmljenu krčmu poslije vjenčanja? Vrag si ga neka!... Nikad neću zaboraviti toga!

- Hvala bogu da je onaj stari tvoj bećar izgorio u plamenu svojih kesa... Da ga je đavo odnio barem tri godine prije, već bih ja onda bila postala tvojom gospojom! Bijaše i skrajnje vrijeme da se već jedanput ozbiljni pošalio đavo s tvojim pokojnim gospodarom! Samo da ti je, hulja crna i rogata, dobacio iz vatre gdje je pekao tvoga Mecenu, nekoliko punih i tustih kesa - - ha-ha-ha! - cerekaše se moja nova gospođa poslije vjenčanja. S njezina lica sijevaše zloba, poruga i obijest kano da te u crnom mraku iz nedohitne daljine mami i zavarava krvava zublja vještice. Ja se snuždim kano crni petak, pa kada mi već to ludo ćeretanje i grdobna bruka babljeg jezika prisjela i dogustila, grunem svoju novu gospođu ne baš nježno u rebra da joj malone isplazi jezičina preko brade.

- Šuti, mrcino babja! - škrinem zubima i zagrmim već prvoga dana biranim riječima bračnoga jezika, kano da me je već ujeo na leđima ljuti teret budućega života. - Kako li se usuđuješ, čegrtaljko jedna, ovako smradno pljunuti na uspomenu moga blagopokojnoga Mecene? Da ti se već nikada nije tako zapoganila jezičina jer ćeš inače po svim kostima osjetiti što i kako misli tvoj gospodar!

- Kakav gospodar! Tko je moj gospodar? - zatuli ona, cvijet ljubavi i nježnosti, uhvativši se ljevicom ispod rebara, a desnicom opalivši me tako silno da mi se zaljuljalo do trista svjećica pred očima i krv curkom briznula iz nosa.

- Uhvati se za nosurinu sada, uhvati! Ti, lipsajući stari konju! Misliš da zato za tebe prisegoh pred popom i božjim licem da se dobavim tvoje okrutnosti i tvoga nasilnoga gospodstva! Ej, trista ti gromova, ti, gospodsko mazalo i lizalo, da mi nije do ovih iza nas, frknuo bi ti ovaj čas iz kola kano gnjila kruška! Pamti to! Pokušajmo tko je jači? Takni me se još jedared ovako, udavit ću te kano okržljavljelo pile! - svrši ona.

Jedva sam dospio da hvatam silnu krv što mi navalila na nos, i da ne zaprljam svadbeno odijelo. Sve sam prečuo ili se tako pričinih. A kad je moja nova gospođa uvidjela da sam umuknuo i da joj ne odvraćam ni crne, ni bijele: ona udri u plač i naricanje, čupajući svoj nevini vjenčić, koji joj prilikovaše kano draguljna i biserna kruna damama što na tvojem tamo brijegu ruju smetištem, kocevima i okolo uglova.

- To sam li ja, bijednica, dočekala? Hi... hi... hi! Pa od ovog starog, nemoćnog i izgubljenog konja! - Tane bih joj bio prosvirao u jezičinu; već me toliko puta počastila imenom stara i nemoćna konja. Tane bih joj bio prosvirao da ga imah pri ruci i da mi nije još jače navalila krv... ta prebila mi negdje, kleta klopotuša, samu žilu kucavicu.

- Takvo je moje današnje vjenčanje! Time li počinje moj bračni život, gdje me već prvoga dana ova konjska neman gura pod rebra, da mi je duša iskočila na jezik. Hi... hi... hi! - ridaše ona. - Evo koliko li ih ima za nama u svatovima! Svaki je mogao moj biti da sam htjela, i svakoj bih ga bila otela kojega bih samo poželjela. Pa kakvi fini momci! Još im ruže cvatu i mladost puca na obrazima. A ovaj konj ( - Grom je udario! Baš je dobro nabrusila lajavu gubicu! - promumljam bijesno, ali ne mogoh sebi pomoći, jer još uvijek krv lijevaše iz nosa kano u okladu) - ovaj konj - ponovi ona, gurnuvši sada mene pod rebra - ova ožmaknuta, iscijeđena i osušena limuna koja još može samo dotle vucariti se i živariti na tome jadnome svijetu dok bi bilo ukradenih boca vina i slatkoga pečenja s Mecenova stola! Fuj! Fuj!... I takav ti je tvoj suprug! Hi... hi... hi! - zacvili ona. - Bolje bi mi bilo da sam mlinski kamen objesila oko vrata i skočila u najdublju rijeku... Hi... hi... hi... hi! - stenjaše moja nova gospođa, ishitrujući kako i čime će dalje izliti milinu svoga jezika i grla.

- O, mlinski kamen možeš još uvijek objesiti oko vrata i baciti se na dno najdublje vode! - istisnem ja kako-tako, ustavljajući krv... A ona - vrisnu:

- Šta? Šta, šta si rekao, kleti zavodniče, rogata satano, polipe, škorpione, gušteru, krokodile! Šta si rekao? Ponovider još jednom, ako si junak! - dignu ona pesnicu uvis, da će opet zamahnuti negdje blizu nosa.

Ja ništa... Očito sam bio zadovoljan s bujicom tih novih nadimaka: krokodil, gušter, satana, zavodnik... mnogo mi je ugodnije zvučalo od one uvredljive i kobne: "stari istrošeni konj..."

Tako se završio svadbeni provod.

Kada dođosmo u svoju krčmu, bolje reći u svoj stan, otpočela je umah svatovska gozba.

- Evo, vidite moga nesretnoga, dobroga i junačkoga supružića Žorža! - uhvati me nježno ona okolo šije, privuče k sebi i zagrli. - Krv mu iznenada provali na nos, pa čitavim putem krvareći ne progovori ni riječi. Oh, nije li to kobna i zla slutnja za budućnost? Recite, ljudi! Reci ti, slatki golube moj! - stade me opet cjelivati.

- Zmija! Zmija! - mislim ja malone gušeći se u njezinim zagrljajima.

I ona namiguje sa svim svatovima, podavajući dvolične znakove - kočijašima druge, kumordinarima druge, a jinušima druge... I svi je razumiju i odmigavaju... Ona nešto ugodno šapne ovome, uštinuvši ga, ne znam na kojoj strani tijela, a on se nasmiješi ispod brka i pogleda sažalno mene. Kano da nijesam prečuo da mu je rekla: - Sada, sada sam istom slobodna! Pokucaj, kada te volja, i vrata su ti otvorena!... Gledni onu muletinu... Nije li to mužić od komada? Upravo se rodio da pod njegovim klobukom i očinskom zaštitom prikrivam svoju slobodu kada bih suviše zastrančila u žarkome poletu... - Tako ona bjesni među muškarcima. A ovi se deru i pucaju od grohotna smijeha. - Živi đavolak! To je ženska! Ah, kumordinare! - A njihove ljubovce kano da se stadoše mrgoditi i nije im bilo pravo takva raskalašenost. Sada opet navali ona na me: - Srce, pij! Dušo, pij! Golube, pij! Grlice, pij... Danas je svadba naša! Nijesi me lje zaslužio, pa zato pij u slavu svoju! Neka znadu svi kakav li si mi junak, mužiću dražesni moj - istrošena kljusetino! - šapnu mi posljednje dvije riječi u uho, te me opet počne grliti i maziti se. Ja sam se uistinu opio kano čep. Svijet je pomračio preda mnom. Vidio sam od jedne glave moje gospođe njih devet, svaki mi se gost početverostručio. I konačno ne znam kako je ta svadba svršila i što se dogodilo sa mnom. Uh! Tako otpoče moj bračni život. Vrag si ga neka!... Tako teče i dandanas. Pred svjetinom me liže, mazi, cjeliva - anđeo ženski! Kad smo nasamu: šakanje, pljuskanje, stara kljusetino, iscijeđena limuno, istrošeni konju! I tako dan na dan - Luciferova mati iz dna crnoga pakla! Vrag si ga neka!... Krčmarimo s izvrsnim uspjehom: gostiju vazda puna kuća i prostih i finih, velike gospode i zablaćenih težaka, gradskih pandura i služnika! Sa svima je ona sestra. Svi njoj "ti", i ona njima "ti"... Oni blatotepi bratime se dan za danom sa mnom. Ona tako hoće i predlaže. Vrag si ga neka!... Velika gospoda prizivaju me k sebi na čašicu i govore sa mnom ozbiljno o gospodarstvu, o dobrome vinu, o gradskim novostima, a tada me konačno šalju po duhan i smotke... A čim ja odmaknem pete, eto moja vjerna supruga pohrli na njihova koljena, pa ovoga potegne za brk, onoga uštine za obraze, tome nešto šapće, a on joj ovija ruke oko pasa dok mu ona slatko namiguje grozeći mu se kažiprstom i napokon teško uzdiše da ću se ja skoro vratiti - a to je baš njezina nevolja i zla kob... Vrag si ga neka!...

Kada dođe tvoj sin da opet nastavi nauke, sreli smo se, evo baš tako, kako nas dva danas. On mi kaza da je već čuo u gradu o mojoj ženidbi i mojem kućanstvu. I mi tako riječ po riječ, dokle se ne sporazumjesmo da će najbolje biti ako se u mene nastani... Mladić mi i pokaza da je u njega dosta novaca i da mu je sada štićenicom i dobrotvorkom Mecenova rođakinja Laura, koja da se nastanila tamo u vašem prnjavoru. Ona, štićenica i dobrotvorka? Malo da se ne okamenih od čuda. I ja prekopaj ovo i ono, desno i lijevo, po svojoj lubanji pa mi napokon zasja pred očima: Ha! Mudra i lukava li bijaše ta rođakinja! Nagrtala ona još za života Mecenova blaga! Udarim se po čelu i stadoh navijati đaka Ivicu, te ga ispitivati koješta. Ali momak šuti, sažima ramenima i napokon zaključuje: - Ništa, ništa vam ne umijem odgovoriti, čestiti gospodine kumordinaru! No, povedite vi mene već jednom u svoj stan - da vidim, što mi dajete i da se pogodimo! - Što, mali zgubidane - našalim se ja - nijesi li ti moj rođak? Nijesam li te ja prvi posadio na školske klupe, da bude od tebe danas-sutra rujatuš? Pa da je poživio blagopokojni lustrišimuš, misliš li da ga ne bih bio sklonio da te opet milostivo primi pod svoj krov? Hej, momče, govori, nije li tako?... - Bilo pa prošlo! - mahne nehajno dječak. - Ja sam odsele svoj čovjek i svoj gospodar, te ničiji sluga i mažičizma. U mene je novaca dosta, a gledat ću da ih i nadalje zaslužim svojom mukom i trudom, podučavajući gospodsku djecu - pa ću, rođače, vama i vašoj supruzi sve lijepo i tačno plaćati za stan i hranu u vašem domu. Razumijete li? - Ne drndaj, Ivice!... - kliknem ja. - U mome domu sve buji i cvate, jer krčmarija nosi na rukoveti, a moja bračna drugarica okretna je i hitra da će u jedan čas smotati vraga i anđela! Oprosti mi, bože, grijeh što je izletio iz usta mojih.

- Mirujte, dragi rođače kumordinaru! Ne poznam jošte vaše vrijedne drugarice, ali ja ću svoje platiti, ako hoćete da se nastanim u vašem domu. Ničiji sluga neću da budem; ničije milosti neću da trebam ili uzimljem. Tako ili nikako - propovijeda on oporo.

- Dobro, dobro, rujatuše! Čemu da o tome rasplićemo tolike raspre ovdje na ulici? Požurimo se naprijed, da što prije stignemo doma! - prikričim ja momku, i mi se mučke zaputismo do moje krčme. I tako ti je momak sada naš stanar. Dobar je i marljiv; takvim ga nikada ne vidjeh za života pokojnoga Mecene. A našao i silnih zaslužba podučavajući gospodsku djecu. Dugo i dugo se natezasmo što da mi plaća za jelo i stanarinu. Ja i moja - bog joj prosti grijehe - drugarica, htjedosmo da kano rođak ništa ne plaća. No on ti je tvrd kao kremen i zasukane glave. Vrag si ga neka! Zgubidanova krv! Ili hoćete da vam plaćam što bude pravo i zdravo, a nikome krivo; ili pobirem svoje i putujem dalje, dokle nađem gdje ću se nastaniti kod valjanih i vrijednih ljudi - zahtijeva on. I mi se napokon pogodismo. A da ga sada vidiš kako plaća tačno i marno svoju stanarinu i hranu! Istina je, mi krčmarimo, pa je u nas često proste huke i halabuke u kolu naših gosti, ali đak Ivica kutri u svojoj posebnoj sobici, nabijajući svoje knjige i svoje rujatuške račune kano čizmar novi potplat, pa se ne tuži nikada da mu smeta ili da mu pači krčma i gosti. Otkada je pako on u našem domu, nekako razblažuje i piri svježiji i zdraviji zrak. Moja rogata supruga, čim đak Ivica dođe doma, nekuda se stukne i povuče u se kano jež, i ja vidim da ga se boji. A tada ti je i meni bolje. Čim se on udalji, eto već iz nje dune stari vrag kano i prije, te prigovaraj tome, namrči se na ono, napokon naboji planu, i mi se doskora zalijećemo jedno drugome u glavu. A u nje su klete mišice i kosti jake kano u vepra. Pa sam ti žalostan doživio da me često properuša tako silno i okrutno da se čitav svijet okreće okolo moje glave kano da me pribila na osovinu kotača te pognala nizbrdo. Uh, bože moj, kako se to sve mijenja u tom bijednom ljudskom životu. Vrag si ga neka!...

Muzikaš Jožica slušaše svoga rođaka kumordinara kano ukopan. Ne prekidaše ga nijednom riječi, samo bi kadšto rastvorio širom usta kano da čeka gdje će mu nešto uletjeti u usta. Po koji put mu opet treperiše usnice kao da će nešto primijetiti, ili kano onaj koji sluša novu molitvu ili koju znamenitu izreku, poslovicu te je umah ustima hvata i oponaša da mu ne uteče i da je ne zaboravi.

Rastavši se đak Ivica sa svojim roditeljem i povrativši se u svoju sobicu, opazi ga kumordinar, strigući čas lukavo, čas sažalno očima da pokaže kako i on zna tajnu što je donese sa svoga prnjavora muzikaš Jožica. Prišulja se on u đakovu sobicu, otvarajući i zatvarajući oprezno vrata, posadi se na stolac, uzdahne, a onda će:

- Šta! Hm! Smrknuo se Ivica kano crna noć! E, dragane moj, tako je svakome tko počinje prerano sa ženama! Ona bijaše čarobna i krasna, ali... ali rođakinja našemu dragomu Meceni, pokoj i mir njegovoj duši na onome svijetu... rođakinja kano sve ostale!... Svaka žena ti je poput puna bureta. Bez glave i pameti potoči se niz strminu. Leti, leti, da se nigdje ne obustavi dok ne popucaju obruči, ne prasnu dna, a vino stane teći i lijevo i desno, i svatko ga grabi! I to ti je njezina ljubav i ljepota njezina tijela. Ista krastača žaba omoči u njem svoje odurne okrače, a prileti i krmača, ubode zamrljano rilo te se naloče da poslije pobjesni... Takve su ti žene Laurina kroja. Pamet u glavu, momče! - prignu se k Ivici rođak kumordinar šapćući bojažljivo. - Vidiš i čuješ moju svakoga dneva. Hej, reci, šta vele tvoje knjige, bi li ti se htjelo u takvome ratnome uzduhu živariti da svaki čas vrcaju njezine stisnute pesti ispod nosa. Kihnuo bi, ali se ne da! Pljunuo bi, ali će doći i gore, možda još i krvari nos! O, i moja bijaše - dokle nas ne sveza popovska štola - mile lale, šimširove grane - mili kumordinare, slatki Žoržica, moj jedini i nezaboravni, koko moja, golube moj, pile moje! A danas? Kuljava, budalasta lola! Ispičuturo, izjedipogačo, prazna mješino, istrošeni konju, gospodska vucimetlo, smrdljivi Martine! Kosa ti se ježi sa te slatke ljubavi i rajskog bračnog života! Huj! - dahnu teško kumordinar, ustade sa stolca i počne otirati znoj, jer mu se iznenada prekinula nit mišljenja i nikako mu ne mogaše svanuti u glavi čim je ono htio da svrši. - Vrag si ga neka! - lupi nogom o pod. - Ti, ti kano da me i ne slušaš! A ovdje, ovdje ti je - stade se kumordinar palcem kucati o čelo - ovdje ti je škrinja - mira božjega - da, brus! Škrinja paklenih muka - gorkoga iskustva... No! Pa radi po širokoj svojoj volji... Kako budeš sam skovao i udesio taljige sreće, tako ćeš se i na njima vozati i pjevati vesele pjesme ili bolan kukurikati ljute jadovanke kano i ja, bijednik!...

I kumordinar se na prstima odšulja iz Ivičine sobe a da mu ovaj na njegova duga i gorka mudrovanja nije odvratio ni riječi.

Kano kada se sred najljepšeg dana iznenada digne oluja, nebo napola pocrni, napola posivi i bliješti se kano da se u isti tren razvalilo i nebo i pakao. Nekakav tuđi, strašan i bijesan vjetar zacvili i zaurla, pa ti se vidi kano da je potresao i uzbibao stožere svemira i prijeteći te obarajući donosi nešto grozno, novo, potresno - možda propast svijeta... Sva je narav uzdrhtala i uznemirila se. Šum, cvijel, urljava i lomljava leti, obara, čupa, ruši i bije, pa sve tiše, pa sve tiše... Napokon opet zabijeli prvašnji lijepi dan, mutno obzorje u čistom i jasnom modrilu treperi, a sunce pomlađeno sija s visoka neba nekom obnovljenom i svježom snagom, i sve ti se priviđa kano da se bijaše iznenada navukla na nebesko lice gusta i crna koprena poput aveti, a anđeo raja skinuo je i potisnuo u kraj... Takva borba obuzela, razbjesnila se i konačno jenjala u duši, u srcu i u pameti đaka Ivice.

I on se prene i nasmija jetko: - Ah, kumordinaru, moj lakovjerni i nesretni kumordinaru, poplavit ćeš sada čitav svijet svojim prodikama i lamentacijama kao što si ga nekada zaokupljivao prozirnim i bezazlenim hvastanjem svoga jezika i teškim i zadušljivim mirisom svoje pomno učešljane i zalizane glave! Pa Miha! Miha! - I sada u tren đaku Ivici proleti čitav život u pameti, kano da je tu zatreperila munjevna struja i kano da sve zgode sadržaje u sebi. - Kakva li je to čudestvena kob, da se baš moj i njegov život ovako isprepliće i sukobljuje eto čitavim vijekom, kano i život maloga "kanonika" s roditeljem mojim, muzikašem Jožicom! Pak Ančica! Ančica! - zapinjaše dah đaku Ivici kano da mu je netko iznenada šakom začepio usta i ne dade mu disati. I sada najednoć razvedri se lice njegovo i neko blaženstvo mira prolije se cijelim mu bićem. Uhvati pero i taj njegov duševni pokoj te veliki i sjajni razbor, proniknut blagošću i hladnokrvnošću, zazrcali se u ovome pismu:

Lauro! Što je djelovalo da se nas dvoje sastalo u životu? Puki slučaj. Zar da mi jedno drugomu imademo nešto spočitavati? Kajati se? Žaliti štogođ? Pregarati? Ništa! Ništa! Ništa! U nirvani, u praznini bez kraja i konca, sretosmo se kao dva zabludjela zvuka u pustoši, kojeno je porodila jeka, možda od žarkoga udarca slučajno letećeg hata po pustari; možda jeka od usklika kakva beduinskog junaka ili derviša štono se udaljio i zalutao od svoje karavane... Na: vi ste, zabludjela i iskvarena grešnica, unišli u Mecenov dom kano trgovkinja sa svojom vlastitom ljepotom i dražestima - a mene ste ondje našli, koga već iskvariše istrgavši me iz nevine i slatke seljačke kolijevke i od čistih majčinih grudi... Vi ste bili iskusni i lukavi - kako i ne, u vašemu staležu i zanimanju? Ja sam vam se svidio, i vi zaželjeste moje mladosti koja se već bijaše pretočila iz djetinjstva u mladića, a vi je zatekoste u naponu i najljepšoj raspupalosti momačke svježosti i duševne zanesenosti... Vaše pripoviječice o tobože nesretnom vašem postanku i životu bijahu valjada gole izmišljotine ili vješto ishitrene te izbrušene poluistine, samo da moju mladost začarate, obmanite i privučete k sebi... A ja? Lako li me bijaše pritegnuti u te zlaćane paukove mrežice, gdjeno stadoh udisavati opojni miris prve čovječje spoznaje svoga vlastitoga bića i spola... A stade i istina navaljivati na mene. Ona mi je šaptala u uha: tvoja božica je puka metresa i priležnica grešna i do kostiju iskvarena mekoputna starca! Oh, ja sam obim dlanovima zatisnuo uha svoja i odrinuo taj dobri duh da mi ne pomućuje slasti prve spoznaje grijeha i otrova. Ona mi je to isto razastrla pred očima mojima. Oh, ja sam zaklopio vjeđe da ne vidim ništa, ništa! Izdiri, istino, ispred mojih očiju! Izdiri, nesretnice! Tko te zove, tko te traži da se brineš za me i da mi smetaš u slastima i lastima... No ona, istina, moj dobri genij, nije me pustila iz vida. Tako negdje prate i nadziru dusi prerano preminulih majka svoju dječicu na trnovitim putovima ljudskoga života... Da me kazni te kaznom privede na pravu stazu, pripremila mi onaj sukob sa dobrotvorom Mecenom i izgon iz njegova doma. I tada kano da me doista moj dobri duh na svojim krilima odnio na pravi put života. Ali, eto opet vas! Dražest, ljepota i - silno blago! Otkuda iznenada to veliko blago... Ha-ha-ha!... Opet istina navali i slijeva i zdesna. Teško je pred njom začepiti uha i zavarati sluh i sama sebi... Jedna njezina riječ lomi, ruši, razara sve divne zgrade što ih je sagradila laž i opsjena, pa na ruševinama tih lažnih dvorova i palača, toga prstena zlatna i limena sjaja upaljuje ona svoju siromašnu svjetiljku i njezino svjetlo pronicava i odaje svu golotinju tih dražesnih utvara... Teško je pred njom zatisnuti oči kada je već jednom provalio prvi tračak njezinoga božanskoga svjetla u zjenice... Taj tračak, što jače zatiskuješ oči i siliš se da ne vidiš ništa, to se on više pretvara u onu skromnu svjetiljku koja goni laž - kao arhanđeo zloduha demona iz nebeskoga svjetla u crne ponore pakla... Njezin glas sada bijaše potresan i užasan: tvoja božica je prosta tatica i zločinka! Metresa i priležnica - te tatica i zločinka: to su dvije sestre uzdanice!... I strašna tajna stade rovati po čitavom mojem biću i rastvarati sve utvare tjelesne i grešne priklonosti, požude i strasti na koju je laž napisala krivo ime: ljubav! A to bijaše samo grijeh i puka golotinja obmane!... I kad se trgoh iz te zamaglice, iz te nesvjestice u koju me zaljuljao isprva sladak otrov grijeha i prevare te se povratih ovamo i u kumordinara ispitah strašan i brz konac staroga grešnika Mecene... stadoše me razapinjati gorke i silne slutnje... a dobri duh istine kano da ogorčenim i slomljenim glasom cvili: velike i mutne tajne prikrivaju tvoje slutnje u sebi! Ej, da ih može proniknuti tvoje oko!... Sve znadem, sve sam čuo. Ništa ne spočitavam ni vama ni sebi, ni... ni... Mihi! Mihi... Ah, čudesni li su skokovi sudbine!... Vi možda nećete dugo boraviti u svojoj kapelici, a na brdu moga siromašnoga oca... Ali što je meni do toga? Što da se ja brinem za to? Ipak jedno tražim od vas: da ne zamećete nikakih zadjevica s mojom majkom i ocem mojim... Da pregorite, ako će oni štogod zanovijetati i preklapati, te da im ne odvraćate ljuto za gorko, bijesno za gnjevno... Ta oni nijesu ničemu krivi, a pretrpješe i trpe tako mnogo!... Da, i to: nijesam uzeo novaca što mi ih je po ocu poslala štićenica kojoj naloži blagopokojni Mecena da se brine za moje nauke... Hvala lijepa!... I tako bi sve to bilo dostatnom popratnicom laži i himbi, lijepim družicama koje nađoše u nama obojima plodno tlo kuda su posijale sjeme svoje iz koga niče ljubav njihova kova i soja, ljubav prošlosti naše! Hvala bogu!... Moj dobri genij, istina, još je pokušala i ovim oruđem - i ona je pobijedila za sve vjekove!... Ja sam spašen!... Hvala bogu!... A naši putovi se razminuše zavazda, u nepovrat... Nikada!... Ivica...

Muzikaš Jožica vratio se iz grada od svoga sina i kumordinara Žorža, a u njegovu domu zavlada onaj nesnosni život kad su svi članovi zlovoljni, mrki, ljuti i okositi jedno na drugoga pa se mukom ugiblju, sretajući se a da ipak ne znadu pravo dati računa gdje je vrelo takvoj promjeni.

Jožica se opet lati svoga bajsa, odlučivši vratiti se starom muzikaškom životarenju. Lauru prepustiše svi u kući udesu njezinu te se nije nitko brigao za nju. Muzikaševa supruga ne ulazi više u njezinu kapelicu da je dvori. Laura je to prihvatila mukom, pa u maloga "kanonika" najmila Anicu da je dvori i služi. Primila je i pismo đaka Ivice. Ona ga pročita i baci hladno u vatru. Nije ga popratila ni jednom riječi ni ikakvim znakom, ni kojom promjenom u licu. Ali u isti čas stade snovati nove osnove. Zalazila što češće u dom gavana Mihe, no ciganskome trgovcu ne otkri budi štogođ o pismu đaka Ivice, budi o tome da netko već znade o njihovoj ljubavi.

Iznenada poče se tužakati Mihina Justa kako joj nije dobro; kako joj zaokuplja glavu nekaki nedokučivi mrak, a po čitavome tijelu prolazi mraz i slabina. Više joj se čini da sniva negoli živi. A Laura tješila je i mazila: - Bit će bolje, prijateljice moja. U svim udatim ženama koje nemaju poroda pojavljuju se takve stvari; ali to nije pogibeljno. Dođe pa prođe - znala bi govoriti Laura, strijeljajući ispod oka na Justu i mjereći svaku njezinu crtu i mresku budi na čelu, budi na obrazima.

Jednoga dana ševrdaše gospodarica Justa oko kućanstva, prigledavajući ovo i ono. A onda priđe i k studencu u podbočini brdeljka Laloke, te onako slabašna i gingava prignu se i posegnu rukama, po seljačkom običaju, da zagrabi vode... I u taj tren kano da je ošinu božja munja strmoglavce odvali se u vodu.

Miha bijaše negdje u trećem selu. Družina se razbježala na rad, pa tako nađoše nesretnicu istom onda kada se prvo služinče otputilo po vodu na studenac.

Po selima raznašahu različite glasove koje bi opet prikrajao i prevraćao svaki po svome kalupu i čudi. Jedni vele da ju je pogodila božja kap, a to je isto što i kazna božja. Drugi sažimlju ramenima, onda uzdižu oči k nebu, ispričavajući se kako bog sve vidi i zna, a najbolje ljudske grijehe! Pokojni Medonić umro i nestalo ga kano da si ga otpuhnuo sa dlana i pokopalo ga, pripovijedaju, negdje u tuđoj zemlji. A možda ga je i sam živi đavo odnio! A gle, sada ovako ode i njegova, nekada ohola, kći Justa.

Miha je dao svakoga jutra u cik zore po seoskoj poluvještici polubogomoljki na sva četiri ugla kuće odbugariti poznatu tužaljku. Dorenda, tako je zvali, nakresala bi se vina i rakije, da joj ne presahnu suze turobnice i ne promukne grlo jadikovo, pa je po redu na sva četiri ugla ovako isprekidanim i plačnim glasom utančila: - Jao, jao, nama žalosnima! Vama, susjedi i susjede, te sve kršćanske duše, dobro jutro! A nama je crno i žalosno! Kuda nam je raslo, cvalo i bujalo - tuda nam se evo odrvenilo i okamenilo! Gdje bijaše radost i veselje - tu nam omrče žalost i dreselje! Jao! Jao! Hu-hu-hu! Umrije nam mila domaćica Justa! Joj, joj, nama, joj! Bila nam je dobra ko vedar dan; bila nam je blaga ko sveta nedjeljica; bila nam je i zlatna i krasna, pa nam je cvala, sjala i mirisala poput bijela ponedjeljka! Joj! Joj! A ona umrije nam!... One dobre oči ispijat će u grobu ljuti crvi; ono drago žensko tijelo rastakat će podzemna gamad! Joj! Joj! Huj-huj-huj! Oh, Miha, dragi mužiću njen! Do jučer si pjevao, a danas nariči! Tvrda ti je zemljica crna, visoka su ti ona nebesa. Krila nemaš da za njom poletiš; krtica nijesi da proruješ tu zemljicu tvrdu do groba njezina! Joj! Joj! Joj!

Laura se ushodala u svojoj kapelici kada doču o iznenadnoj smrti Justinoj. Bijaše uzrujana, ali i zadovoljna sama sobom. - Bolje mi je osnova pošla za rukom negoli sam i mislila!... Ja daleko preko tri brda... a ona ode! Ta već sam snovala kako da je zagušim kad mi se tako dugo ne ugiblje... A sada... sada!...

Jošte se nije ni ohladnila Justa u grobu, stade se diviti i šaptati svjetina - a eto, koje se čudo zbilo opet u našoj župi! Laura napusti kapelicu, te se odseli s brda muzikaša Jožice u dom gavana Mihe! Bože moj, bože moj, preobraća se svijet! - Šta to znači? - pitaju muzikaša Jožicu. - Što znači? - odvraća on. - Ništa! - Pa kako je onda s tvojim sinom? - Dobro, brate! Nikada bolje! - prene se muzikaš, a u obrazima zasja mu radost. - Ona i ne bijaše drugo njemu van štitnica, kako joj je naložio blagopokojni Mecena. A dječak pamet u se, pa se odrekao toga štitništva i svake potpore. I tim je svršilo sve. Žena je lijepa poput kraljice, a trgovac Miha gavan i mlad udovac, kano da se i nikada nije ženio - pa eto - koje čudo - da se ona odselila u gavanov dom. Što će napokon u mene! Prnjavor seljački ostaje prnjavorom! Gdje smo se mi rodili za gospodstvo i gospodska uživanja? U nas možeš na punim vrećama zlata i umrijeti od gladi! Što posiješ, priradiš, požanješ i othraniš, to svariš i smotaš za sebe onako prosto po našem, a to, boga mi, nije za gospodske zube i gospodski želudac! A tamo u gavana Mihe već se zagospodovalo za pokojnoga Medonića, a to je poslije još bolje nadopunio trgovac Miha - pa eto, što se može složiti više negoli ta gospa djevojka i bogat i gospodski Mihin dom! - No svjetinu ne udovoljavaše razlaganje muzikaševo. Ona sažalno pokimava glavom, nešto vjerujući, a o ostalom dvojeći, pa dalje nastavlja svoj razgovor, umovanje i ogovaranje...

Stadoše iz kapelice vući pokućstvo i nalagati ga na vozove, a Jožica vrluda okolo svoje kolibe, zadimivši malu lulu koja mu svaki čas ugasne, pa onako ispod oka zurlja kako se to gospodari na njegovu brdu i u kapelici. Prikuči se i mali "kanonik". I njemu od neko doba ne ide ništa od ruke. Usukao se u sebe, pa šuti i mrgodi se. Otkada se pronio glas, da se Laura seli u dom gavana Mihe, mali "kanonik" se i ne primiče svome sinu. Nije mu to pravo, i more ga tajne slutnje. Kada su dakle vukli i nalagali na vozove pokućstvo i stvari iz kapelice, prikuči se mali "kanonik" do plota muzikaša Jožice, te nijemo gledaše čas Jožicu, čas to izvlačenje i nalaganje.

- Ej, susjede Jožice, vuku ti iz doma toliko blago i bogatstvo, a ti ni blizu!

- Neka vuku! Šta bih ja s tim blagom i bogatstvom? Da mi ga i pokloniš, ja ti ga neću! Samo da mi makneš i tu kapelicu otale! Šta ću ja s time? Da mi je sagradila sušu ili štagalj ili ambar - ajde, hvala joj! Ovako, susjede, uzmi i kapelicu!

- Kako ti to jezikom mlatiš, zahvaćajući i mene po gležnjima? Što da ti ja uzmem ili uzimam? - zinu mali "kanonik", pribravši na oko muzikaša Jožicu.

- Ej, pa valjda si ti i Miha otac i sin! Valjda nijeste voda i gora! Što on vozi - voziš i ti. A za koji dan ja već vidim kako će se opet slaviti sjajni svatovi u starom domu gavana Medonića... hoću reći... trgovca Mihe.

- Nije tako, moj dragi, ne! Krivo me hvataš na nišan. Ne bijaše tu moga masla ni za lijek. Ja se pačah u Mihine poslove kad se radilo o braku s pokojnom Justom. Ovdje ni sam ne dokučujem kako je došlo do toga i koji će biti konac svemu tome.

Muzikaš Jožica ne odvrati više ništa, nego izvuče sa drvocjepa sjekiru, pa se spusti niz brdo, a mali "kanonik" odsmuca se za njim.

I Laura se preselila u Mihin dom, te na brdu muzikaša Jožice ne osta ništa drugo van kapelica, u koju nije nitko ulazio od svojte muzikaševe, jer svi držahu za prokletinju tu zgradu...

Miha nije izilazio u svijet na trgovinu. S ljubovcom povukao se u svoj dom, i ovdje samotovahu a da ni vlastita kućna čeljad nije znala ništa o njima i njihovu životu... I svjetina kano da je zaboravila svoju staru dužnost i začudo malo bi tko ćeretao i brinuo se za tu novu promjenu u obitelji maloga "kanonika" i muzikaša Jožice.

Laura je htjela da Anica prijeđe u dom Mihin i da je ovdje dvori i poslužuje, no djevojke najednoč nestane iz sela... Nitko se nije mogao dosjetiti zašto i kamo se metnula djevojka. Mali "kanonik" zabrinuto obilažaše okolo svoje kuće, a njegov muk kano da je pritisla neka tuga i neko tajno kajanje... Djece doduše bijaše i male i velike u domu, ali bez žustre, marljive i dobre Anice... Nije tomu mnogo proteklo vremena, a Anica poruči roditeljima da je otišla u službu u veliki grad; no zašto i koji bijaše povod tome, nije se mogao nitko domisliti.

Miha i Laura otputovali bi svaki čas iz svoga doma u ovaj ili onaj grad te tu ostajahu po više tjedana. Miha je posvema napustio svoj posao i svoj zanat. Mali "kanonik" otuđio se od svoga sina, te nije nikada dolazio u Medonićev dom... Jožica se opet dao na svoj bajs i muzikašio po svadbama i u drugim svečanim zgodama po starom običaju... Đak Ivica nije se više vraćao u svoj dom, a Jožica ga tek nekoliko puta u više godina posjetio u gradu...

Tako su jurile godine i godine...

Najednom puče glas, da se Miha i ljubovca mu Laura sele iz toga kraja nekamo daleko u tuđi grad, napuštajući svoj dom i svoje gospodarstvo malomu "kanoniku".

Taj se glas i obistinio. Oni odoše a da ne rekoše nikome kuda i kamo i kada će se opet vratiti. A mali "kanonik" preuze nekadanji Medonićev dom te u njega preseli dva svoja najstarija sina da tamo rade i gospodare. On ih nadziraše i upućivaše. Tako se mnogobrojna njegova djeca rastepoše. Žensko se poudalo, muškarci pooženiše neki u Mihinom domu, a drugi u staroj "kanonikovoj" kući. O Anici se nije znalo drugo nego da služi u gradu u neke stare, bogate i otmjene gospođe.

Jurile su godine i godine, a o Mihi i Lauri ni traga ni glasa... - Lako njima sa silnim blagom i bogatstvom! - znao bi uzdahnuti mali "kanonik" koji se već pognjurio, posijedio i oslabio... Bijaše već udovac. "Duga Kata" bolovala dva-tri dana, stepla se i stresla kano da se napila najljuće octike, izvrnula oči, nešto krupno promrmljala i ostavila ovaj kukavni svijet. Bračni joj drug nije ni plakao, ni uzdisao za njom. - Tako ćemo svi jedan za drugim; jedan prije, drugi poslije! - sažme ramenima mali "kanonik" kada zabiše "dugu Katu" u prosti lijes, sabit od neoblanjanih dasaka. Sinovi, snahe i poudate kćeri sa svojtom spustiše se također za lijesom niz brdo iz "kanonikova" doma. Surove su to bile duše, navoranih obraza, hrapavih i ožuljenih ruku. Svaki je mislio na sebe i na svoje gospodarstvo. Tek bi žene krupnim šakama otrle po koju suzu. Muškarci primjećivahu: - Eh, ode mati, ode! A za njom ćemo i drugi po redu. Onaj život svakako je bolji negoli ovaj... Što ćemo? Svima nama valja umrijeti! Tko će znati je li to pametno ili ludo? Samo kada bi se čovjek nekako drugačije preselio onamo. Da ga odnesu kako je već zaslužio, anđeli ili vragovi, pak neka ga tamo zatuče i udavi smrt po širokoj svojoj volji... Ovako, zakapati ga u tom drvenom lijesu u hladnu zemlju, užasno je! - mudrovahu sinovi "duge Kate", a na grobu izmoliše joj Očenaš za pokoj duše...

Otada se mali "kanonik" vucario od jednog do drugog sina, pokoran svojim snašicama i tetošeći njihovu dječicu, što ga vukoše za sijede kose i uha, te ga posađivahu na četverice da mogu starcu djedi zajahati na leđa... I k svojim zetovima bi zalazio te tu prigovaraše i ovom i onom u gospodarstvu i radu, dok se ne bi oni okosnuli na starca: - Ajte, ajte, moj stari, racima fućkati! Vi ste u prošlosti prodali i izrabili svoju mudrost, a danas su druga vremena! Starci neka misle na molitvu, na smrt i na drugi svijet, a ne da računaju s budućnosti!... - A mali "kanonik" bi nehajno mahnuo rukom: - Neka vam bude! Majstori ste, majstori, vi mladi ljudi i taj novi svijet! Zato i jest sve naopako, svakojako i nikako! Ah, ali moj Miha, moj Miha! Kuda li mi se on djenuo? Ni traga, ni glasa nikada o njemu! A sve je odvukao da nije starcu ostavio ni probijene pare za lulu dobra duhana! To su ti već djeca! Dadeš im život, rodiš ih, mučiš se, ushraniš ih - a oni dignu glave, zabodu nosove u zvijezde pa te, kada ostariš, i ne vide i ne poznadu! Ah, tako je već na ovome svijetu...

Ali susjed maloga "kanonika", zgubidan Jožica, nije ovako bugario i tužio se na djecu svoju i čitav svijet. S Laurom dođe s neba blagoslov u njegov dom... Ona je, bog i duša, napustila njegov prnjavor i svoju dražesnu kapelicu, no zato je ipak ostao nakrcan Jožičin dom kako ne bijaše nikada prije. U staji su ostale tri krave kano gore i dva para volova. Koci puni krmaka, a dvorište prenakrcano peradi... Tu Jožica i njegova marna i tiha ženica ne prekrstiše ruke i ne razvaganiše se da lijeno sve izjedu i proharče čime im se tako omastila kuća. Kada je Laura napustila svoju kapelicu i zametnula divlji brak s trgovcem Mihom, prisukali Jožica i njegova svojta, malo i veliko, skute i rukave, te stadoše raditi kano mravi. Dobro uzgojeno blago i perad što je ostalo iza Laure u prnjavoru, znao Jožica mudro prodati i namaknuti novi dohodak tako da se sve u kući podvostručilo. A hvalio bogu i plaćao svete mise što se tako razriješio život među sinom njegovim, đakom Ivicom i Laurom. Pa kada Miha i ona odoše u svijet, napustivši stari i gavanski Medonićev dom, promrmlja zadovoljno muzikaš Jožica svojoj bračnoj drugarici: - Stara, neće ti se sve to dobro svršiti, ne! Jošte će naš mali "kanonik" ljuto škripati zubima i proklinjati dan i sat kada je ta djevojka premamila njegovog Mihu i preselila se u gavanski dom.

Anica, kći maloga "kanonika" i sestra Mihina, nekako se voljko odazvala pozivu Laurinu da je služi i dvori. Umišljala je da će tako saznati koju o đaku Ivici, a njegov bi prsten po sto puta gdje u samoći izvadila iz njedara, zagledavala se u nj i žarkim usnicama cjelivala ga slatko i ushićeno... A Laura, ljupka i milostiva s njom, darežljiva u najvećoj mjeri i priklona je poučiti u svačemu, nikada nije zametnula riječi o đaku Ivici. No često bi njezinu glavicu pritegla k sebi i glatkala joj čeoce, te dugo, dugo zaronjivala u zjenice njezina crnoga oka. - Mala! Mala moja, ta u tebe su oči i kosa i taj uzvinuti vrat baš kao u brata Mihe! Oj, čestit li je on čovjek i ljudina od oka! - uznijela bi se Laura te izvukla iz kojega pretinca novu, sjajnu ogrlicu i podarila njom Anicu.

- Kako to? Moj brat Miha! On da vam se, gospojice, sviđa - zapinjaše djevojče, tražeći nešto očima po kapelici...

- No, no! Što zapinješ? Izreci što ti je na srdašcu, nevino i zlatno lane moje! - kliče Laura i hoće da je spali očima.

- Oprostite - Miha... ne dokučujem... Što bi vam se on sviđao? Ta davno je već oženjen... A muzikašev sin Ivica? - tepaše Anica oborivši oči te porumenjevši preko ušiju i posižući dršćućim prstima za keceljom... Već se stade kajati što je zabrazdila ovako...

- A, a! Ivica? Bože moj, ta on je đak! On je dječarac, a ja sam njegova štitnica. Da mene nije, on ne bi nikada mogao dovršiti nauka svojih! - usplahiri se Laura. - Pa kako, mala, ovake stvari obuzeše tvoju glavicu? Što li tebi kopa po duši taj Ivica? Haj? No, no! - poče se prijetiti prstima prevrtljivka.

- Oprostite, mila, to je samo tako! Ljudi kazivahu da je Ivica vaš zaručnik. Drugi opet da ste vas dvoje već tajno vjenčani... pa onda je meni sinulo u glavi onako... oprostite! - pogruži se djevojčica.

- O, ljudi, ljudi! Kakvi li su ti ljudi! Dječarac, mala moja, dječarac! Ta on nije ni za tebe dorastao, a nekmoli za me! A gdje su istom još njegovi nauci. Za njega, dragice moja, istom će se roditi djevojka, ako ne pođe u svećenike kako žele muzikaš i supruga mu.

Djevojčetu zakuca silnije srce, htjede štogođ odvratiti, ali joj zape glas i kano da joj neka nevidljiva sila obustavljaše dah.

- Dječarac... dječarac - napokon će tiho i drhtavo. - Ta Miha naš jedva je za koju godinu stariji, pa eto kako je već dugo oženjen... Nije Ivica dječarac, nije!

- Pa onda nije! Budi na tvoju, tvrda seljačka ženska glavo! Kad ti je toliko stalo do njega, onda ga privuci i uzmi ti! Ja sam prevremešna, prestara za takvu djecu - okrene se ljutito glumica, hoteći da je djevojka razumije i da je pusti nasamu.

Djevojče briznu u plač te dolažaše od toga dana na svoj svagdanji posao tiho i tužno sve do iznenadne Justine smrti. Tu zabasa jednom na Laurina vrata i začuje Mihin glas u kapelici... Ančica je trnula s užasa, slušajući razgovor, bolje rekavši, oprezno šaputanje njihovo.

Najednoć se uhvati za glavu, za srce, prekrsti se do triput, progunđavši ime majke božje, odmakne od vrata te za vazda ostavi kapelicu, Lauru i svoj roditeljski dom... Ona se otputila u grad u kome bijaše na naucima đak Ivica. Šta li je rilo u toj priprostoj seljačkoj dušici? Šta li se caklilo u toj crnokosoj glavici? Šta li je ključalo i miješalo se u čitavom tome mladenačkom biću? Tko će to sve znati pogađati i opisivati? Poljubilo djevojče po sto i sto puta svoj dragi amanet, onaj Ivičin prsten, pa se molilo i molilo skromno, žarko, s pouzdanjem, velikom nadom! A u lišcu sijevala joj i plamtjela nada, jakost, ljubav, djevojački značaj, božanstvo!

I Ančica leti seljačkim prijekim puteljcima, preskakuje grmečke i potočiće. Tu je uhvatio trn za suknjicu, tamo joj ogrebao ručice... Ali nju ne smeta ništa! Ona hrli i juri čas pjevajući, čas moleći se bogorodici - - juri i juri put svoga cilja, put velikoga grada...

I ugledala sjajne tornjeve njegove, i ugledala veličanstvene domove njegove, i začula onaj silni šum i mrmor, viku i halabuku sitnih stanara ogromnosti njegove. - Ovdje je on! Ovdje je on! - klicaše radosno i pouzdano, ne mareći hoće li zalutati u tome labirintu, u tome kamenitome groblju gdje vidi nov svijet, nove ljude, nove običaje i sluša drugi jezik, druge pjesme i drugu kriku i halabuku nego u svojim seljačkim brdinama... Ali sve je to za nju ništa! Ona ne mari - kada je nosi anđeo sreće, genij njezine duše.

Djevojče napokon stalo i odahnulo teško, naporno, umorno. Hvatalo se za glavicu, protiralo očice, ukočilo se nijemo poput mramorna kipa, a po srcu stade joj se pretakati strah, i misli joj zašumješe u glavi, kano da se sraziše svi vjetrovi i oluje te svaki vuče na svoj kraj, sileći se i nastojeći ostale nadvladati i pokoriti ih svojoj vlasti.

- Možda ja ludujem? Možda je sve to puki san! - šaptaše si djevojče. - Oh, sveta bogorodice, ne ostavi me! - stade se razabirati i u taj tren ugleda sučelice crkvicu s niskim tornjićem i otvorenih vrata. - Jest, crkvica je, slatki hram božji! - ciknu Ančica i pohrli onamo. Iza stupa kunjala starica, uzdišući teško te uzdižući sklopljene ruke prema žrtveniku s kipom bogorodice.

- Ah! - radosno uzdahnu djevojčica, uprvši suzne očice u kip. - Ti si, ti si, sveta i slatka bogorodice! Ti si me eto pozvala pred božansko svoje lišce - pa se Ančici prividje kano da je bogorodica uprla u nju prave žive oči i kano da se miču zjenice u njima. A tako milo, tako pronicavo, s takvom nadom gledahu je neprestano te sjajne oči svete bogorodice! Djevojka je zanijemila, a njezina duša, njezine misli, njezino srce poletjelo je daleko, daleko... Ona ne osjećaše same sebe, ona kano da više ne postoji u tom stvarnome svijetu.

Najednom oćuti na leđima dodir ruke, te se uplašena prenu i ogleda, otkuda li taj dodir.

- Djevojče ljubezno, kada dovršiš svoju tako žarku molitvicu, krenut ćemo zajedno iz božjega hrama! Ti si mi krasna i nepoznata i nevina, zaista si strana i ne znaš toga grada! Pouzdaj se, dijete, u svetu bogorodicu, bit ćeš pod mojim zakriljem, ja ću te štititi! - glasno je nagovori ona ista starica štono stajaše iza stupa, zadubljena u svoju molitvu. U crkvici ne bijaše više ni žive duše do njih dvije.

Ančica zadrhta, prekrstivši se do tri puta, a onda ustane i odvrati starici da je svršila svoju molitvicu. Baka posegne za blagoslovljenom vodicom, potegne palcem po čelu, ustima i prsima i klecnu u sredini crkve. Djevojčica je nijemo gledaše, čudeći se tome načinu krštenja. - To je tuđica, nije naše krvi, ili su u tome gradu takvi običaji - obuzele Ančicu misli.

- Ti si, dijete moje, strano i nepoznato. Nijesi valjada nikada još bila u ovome gradu. O, pouzdaj se samo u mene i ne gledaj me tako plaho. Ja sam ti po deset puta na dan pred ovim bogorodičnim žrtvenikom, pa slušam i molim se svakoga dneva u tri mise višnjoj bogorodici i presvetom sinu njezinome. A dragi bog mi u snu po anđelu čuvaru dojavlja i nalaže da se u tome velikome gradu, u pravoj Sodomi i Gomori, brinem za takve strane i izgubljene stvorove kako si evo ti, malo pile moje! Ah, sami čisti ljiljani cvatu u tvojim obrazićima, a vječna žiža što plamti dan i noć pred velikim oltarom sijeva u očicama tvojima! Ja ću paziti na tebe, izgubljena moja, nesretna moja!

- Oj, dobra gospe, nijesam ja ni izgubljena, ni nesretna! Dođoh sa sela ovamo da potražim službu u gospode. U gradu, istina, nijesam bila nikada jošte, ali naučit ću se ja gradu i naći ću službu, bog će mi biti na pomoći!

- Ej, mala moja, sitnice moja, golubice moja! Ne znaš, ne znaš ti što je grad! Jesi li čula kada u crkvi o grešnome Babilonu, o propaloj Sodomi i Gomori, o Lotovoj ženi koja se pretvorila u crni i slani kamen samo zato što se samo jedared ogledala natrag na propadajući i bogom upaljeni grad?... Hej, pamti, pile moje, ovakva ti je svaka varoš na ovome svijetu! Veliš da tražiš službe u njemu. Hm, to bi dobro bilo da nije najgore u tome jadovitom i crnome svijetu... Hm, služba, služba... To je prva stuba što vodi u ponor vječne propasti... Stat ćeš tada i na drugu, treću, četvrtu, petu i mislit ćeš: skoro sam na dnu! Da vidim, dakle, kako je i tamo - pa pokročiš i na šestu stubu, ali takve dalje ne ima - i ti si se stropoštala na dno ponora i propasti svoje! Ajde ti sa mnom, jagodo moja, ajde! Ja ću tebe tetošiti i hraniti; ja ću tebe nadzirati i učiti moliti se bogu! Bit će već i službe, bit će, kada bude vrijeme za to... A sada sa mnom, ovčice moja, kako duhovnici zovu svoje kršćanske duše... Ajde sa mnom da te poučim o gradu i njegovu životu i da mi ne zalutaš, dijete, na stube s kojih se takve nesretnice strmoglave u ponor propasti svoje!... Ajde, ajde! - uhvati je starica žilavim prstima za grudi, a oči joj se iz dubokih šupljina čela zacakle skoro crvenim svjetlom, kano da se iz beskrajna mraka ukazuju sumnjiva i varava svjetla noćne sablasti... Djevojče malo da nije ciknulo od prepasti, uhvativši na oko staricu od glave do pete. Mune joj strašna misao, ne bi li se u te starice skrivale muškaračke ruke.

Stara zamijeti to, pa se drveno nakesi: - Ne boj mi se, mala, ne boj! Baš su ti tvrde dojkice ko dvije jabučice štono se istom zarumenješe na Evinom stablu grijeha i prokletstva čovječjega!... Budi bog s nama i mati božja! - Pokunji se ropski starica, obliznuvši najprije slatko blijedim i plosnatim jezikom gornju i donju usnicu, a tada zaškljocavši krezubim zuberinama da joj se malone sastade šiljata brada sa zavinutim nosom, štono više prilikovaše papiginom kljunu negoli takvome plemenitom udu ljudskoga tijela.

I Ančica se sa staricom izgubila u najudaljenije, najzamrljanije i najsitnije gradske uličice u kojima se klatarila sila mršavih i izgladnjelih pasa oborenih glava i podvinutih repova da si se mogao zgroziti pred svakim drugim, ne cijedi li se iz njegove zaprljane i režeće gubice slina bjesnoće i neće li se sad na zaletjeti u tebe. Isto toliko vuklo se uz uglove niskih i kukavnih kućica oguljenih mačaka, od kojih svaki treći nosaše neki žig na sebi: jednome bijaše istrgnut rep baš u korijenu, drugome odsječena uha ili tako izgrižena da se objesiše niz glavu poput resica. Trećemu manjkalo oko ili obadva, četvrti šepao na tri noge, petomu kano da si udario žig po čitavome hrptu, gdje je sijala gola koža na kojoj je morao negdje plamen ispaliti plemenitu dlaku, jer uz kraj i sada još vidiš opaljeno i ogorjelo krzno. Isto toliko djece, bose, nage, očupane, kljaste i nakazne veralo se, trčalo, vikalo, tuklo i vuklo se tim ulicama, te ćeš pomisliti da ili ni jedno od njih nema oca, ili su sva djeca jednoga roditelja, koji svu očinsku brigu utaplja u kakvim zakutnim krčmama, te tu trati vrijeme u zamazanim kartama i u jeftinu te zlu piću što mu ispaljuje sve roditeljske dužnosti i skrbi na dnu savjesti njegove...

- Na, pogledaj ovu bijedu i tu suznu dolinu, pa nije li to živa slika Sodome i Gomore! - promrmlja stara Ančici i povuče je dalje za sobom:

I prošla su dva-tri dana da je djevojče probortalo u domu staričinu, štono se sastojaše od široke i dugačke te niske izbice kojoj prozori više nalikuju nekakim škuljama negoli oknima, prevučenim staklom, preko koga niti si ti mogao vidjeti svijet, niti svijet tebe. Desilo se tu do devet glava mačaka, a isto toliko pasa, te se ta družba čas klala, čas igrala pod ogromnim krevetom, na kome perine sižu čak do začađena stropa štono se već stao cakliti kano da je od ebanovine. Starica sudjelovaše svaki dan i u ljutu kreševu i u majstorskim igrankama svojih ljubimaca, koje ona nazivaše jedinom dječicom svojom - pse sinčićima i junačkim momcima; a mačke sve ženskom družinom svojom... U bitkama bijaše ona demonom mira i pravednoga sudovanja, mlateći i jedne i druge, što bijahu najneobuzdaniji i najbjesniji. Za mira ih glatkaše, slažući ih oko sebe i po sebi... Mačke su joj plazile po leđima, oko glave, po rukama i nogama, dok se psi dizahu na stražnje noge, polažući prve na njezino krilo, isplazivši crvene jezike te veselo ližući staričina nagrešpana lica, lajući i mašući repovima. A kada je već predugo trajao mir, starica bi nahustila jedne na druge: momke sa "hau-hau-hau!", bacajući im mačke u gubice i glave, dok bi mačke vješto i nevidom štipala i vukla za repove kano da ih psi vuku i uznemiruju... Pa je uistinu nastala najednom urljava, cviljenje, mijukanje i lavež, a onda ugrizi, bježi i natjeravaj se čitavom izbom, iz koje bi starica uklonila već prije sve druge predmete, da ne smetaju čestitim boriocima te da se otvori što veći prostor i vidik. U toj izbi zaudaralo teško i zagušljivo po toj mnogobrojnoj menažeriji, tako da se čovjek jedva privikao ovome zraku. Stara je katkada prokadila tamjanom taj uzduh, sa čim se ni najmanje ne slagaše mačji rod, jer taj umah stade drndati i zlovoljno mijuckati, dok su momci (dakako, psi i kuje) spokojno i flegmatično protegli svoje šape i tjelesa, te dremuckali i stepali dlakom kano da ih obrlatiše kakvi dosadni zareznici.

Ančica se već poče tužakati starici da je dosta užila njezine blagodati i dobrote pa neka je sada pusti u svijet, u rad, da nađe službu, za što je i došla sa sela ovamo. Starica bi nato samo nezadovoljno huknula, poškiljivši ispod oka na djevojčicu.

- Otići ćeš, mala moja, jagodice moja! Ta doći će i tome vrijeme, ne žuri se, ne žuri! Budi strpljiva!... - Pa bi onda odvrludala nekuda u grad po svojim poslovima, kako ispričavaše djevojčetu, nalažući joj da strogo pripazi na njezinu četveronožnu dječicu muškoga i ženskoga spola.

A jednoga dana povrati se stara nešto hrlijim korakom u svoju izbu. Ruke veselo trla, a oči joj sijevahu kano mački u noći kada ugleda svoj sigurni plijen.

- Jagodo moja! - pogladi Ančicu, a ruke joj drhtahu i pomicahu se po djevojčinoj glavici i obrazićima kano da jegulje plaze. - Pile moje, danas ćemo malo na zrak, na svjetlo, u svijet do moje prijateljice! Oh, dobri li su i čestiti ti ljudi. Bit će službice, drago moje, bit će! Ima u našem gradu službica i te kakvih! Ne ore se tu i ne kopa teško i žuljevitim rukama! Ne zapovijedaju i ne prijete, ne vuku i ne tuku! Sve se to zbiva slatko i milo kano da izmjenjuješ med i šećer, biserje i drago kamenje, ružice crvene i bijele sa sto i sto novih mirisa - ćereta stara, tare dlan o dlan, upiljivši svijetle oči u djevojčicu kano da će je pojesti.

Ančica ne slušaše pozorno, niti gledaše staru u njezinom čudnovatom veselju. Začuvši da će u svijet, pomišljala je umah na nešto milo, nešto ugodno, nešto iznenadno što će možda sinuti pred njezinim očima, kako joj je rasvjetljivalo rajskim svjetlom svu dušu, srce, um, svu nutrinu njezinu... ah, ono nešto sjajno i milo česa ona ne bi odala nikome na svijetu, bojeći se da joj iz dubljine srca i duše ne uteče u nepovrat, u nedohit... To bijaše svijetli lik đaka Ivice.

I starica istoga dana u predvečerje počne Anicu rediti i previjati.

- Tako, tako, krasuljku moj! Ove tvoje bujne i vrane vlasi učešljat ćemo nešto drugačije da se jače ističu i vide. I čizmice ćemo izmijeniti i tvoju tu bijelu svitu poput snijega ispunit ćemo mirisom. - Pa stara donese odnekuda po triput omotanu staklenu posudicu, ukreše gubu, i kad se ona najživlje ražarila, kane na žar nekoliko sitnih kapljica, a žar potamni dok se po sobi rasprostre čitav sivobijeli oblak mirisa. I stara stade sada kaditi Ančicu i obilaziti oko nje, kano oko žrtvenika s kandilom tamjana.

- Tako, tako, mala moja! Hi.... hi... hi! Kakvu je bog stvori... poludjet će oni, poludjeti kad je ugledaju!... Hi... hi... hi! Ala mi je dobro pala u moj dom, kano da je donesoše iz gorice vile na svojim krilima... Divna si, jagodo moja, divna!... Ta okrivit će me da sam živoga anđelka skinula i ukrala negdje s oltara... Oh, ne polazim ja zaman tako često sve naše crkve i kapelice! - radovaše se stara. - Ljiljan, ljiljan, bijeli, snježni ljiljan koji još nikada ne tače ljudska pogana ruka! Aj, službica, službica! Skupo li će stajati tvoja službica, mala moja, za to se brinem ja, tvoja štitnica, tvoja dobrotvorka, pouzdaj se samo u mene, karanfile moj! Hi... hi... hi! - cereće stara bez kraja i konca, oblijećući svoju štićenicu...

I sumrak je pao i smrklo se i unoćalo u onoj blatnoj uličici, a stara prevuče preko sebe nekakvu crnu maramu, u koju se oprezno zamotala od glave do pete tako da si joj samo mogao razabrati zavinuti nos i isto tako zavinutu bradu.

- Sada ajdmo, ovčice moja! - uhvati je starica za ruku, te je povuče za sobom iz izbe, zaključavši vrata i svoju "dječicu" u izbi.

Tako prođu polagano nekoliko rasklimanih i prljavih stuba, onda je stara potezaše za sobom uz zid smradna i blatna dvorišta, dok napokon ne izađoše na ulicu. Sada stara uhvati put pod noge, držeći još uvijek djevojčicu za ruku, kano da se boji da će joj uteći. I Ančica jedva je mogla slijediti svoju dobrotvorku.

Pred Aničinim očima zasja veličanstvo širokih i divno rasvijetljenih ulica, punih gospodskoga svijeta. Ta ovdje je kano da hodaš po stolu. Djevojčica svako lice proždire očima. Tu je sjajno kano po bijelu danu. - Možda je i on gdje u toj vrevi - zamišlja se Ančica i sustavlja se svaki časak, ne hrleći tako brzo za starom. A muškarci staju, okreću se za njom, gledaju, a onda u trk za staricom i djevojčetom, stružući cipelama tim glatkim ulicama i fićukajući nekakve divljačke i strastvene melodije. Stara sve to dobro razumije. - Brus, dangube i nitkovi, brus! - mrmlja ona. - Ovo je prazno, pa breči ko bure: ludo, pa fićuka i brunda, kano magarac kada ugleda na krovu zelenu i mirisavu travu... Brus, klipani! - ciknu stara. - Brus, izvana huj, iznutra fuj! Krule im želuci od glada, kano da u njima vampiri saviše brloge svoje! Ohole se i zvijezde bi zobali s neba, a nema u njima probijene pare, pa da im đavo zlatnu potkovu nudi za bakreni novčić! Brus, dangube! - sikće stara poput zmije s plijenom u ustima kad je stanu proganjati da joj otmu dobar zalogaj. - Brus! - i opet povuče djevojče za ruku. - Žurimo se, kokice moja, žurno! Zakasnit ćemo! Pa se ne ogledavaj toliko na taj šareni gospodski svijet! Gle, zjaju u tebe ko teoci u nova vrata i stadoše trčkati za nama ko ugrijani psi, prosti bože! - cmoknu stara ljuto ustima, vukući Ančicu u tamnije i samotnije ulice grada.

I prispješe k oniskoj dugačkoj zidanici, velikih rasvijetljenih prozora što sižu od zemlje pa do krova. Oni više nalikuju, tako rasvijetljeni, kakvim ognjenim vratima negoli prozorima. Progonjači već davno napustiše staricu i njezinu mezimicu jer im umakoše u tamne ulice pa tako izgubiše trag za njima. Stara ih je, doduše, počastila imenom ugrijanih pasa, ali u njih ipak ne bijaše pasjega njuha ni za lijek.

Stara povuče Ančicu u tu prizemnu zidanicu, držeći je sada još čvršće za ruku, i pred njima svane čitav niz stolova i stolaca, a silne boce i čaše odavahu umah te prostorije da je u njima krčma, taj poganski hram lijena, iskvarena i nećudoredna svijeta. Bijaše još sve prazno, a ugrijani prah na svjetiljkama uvjeravaše svojim neugodnim mirisom da ih tek malo prije upališe.

- Jelušo, Jelušo! - zagunđa stara, a odnekuda se iznenada izvuče nekadanji kumordinar Žorž s lijepo izvezenom kućnom kapicom na glavi, otirući obim dlanovima oči i zijevajući sanljivo.

- A! Vještica, budi s nama bog i sveti krst, opet vodi plijen - zamrmlja nerazumljivo kumordinar - A! Ti si, stara krezubo, potari te sveti križ! Na, na, tko će umah upoznati vraga na sliku i priliku čovječju. Dobar večer!

- Ne klepeći, kljuse i drndalo! Samo tu u kutu spavaš, piješ i puniš svoju lijenu mješinu! Ej, da ti nije Jeluše, crko bi od glada i žeđe ko pas, kada mu odbiju noge i prebiju tijelo, bacivši ga na smetište.

- No, no! Ne budi tako paprena i zubata, stara! To se lje nijesi naučila u crkvi, ližući i slineći dan za danom oltare po gradskim crkvama. Strpi se, umah ću ti dozvati Jelušu! Ta đavo neka se razumije i pača u vaše tajne i zakučaste poslove - a ne ja! Vrag si ga neka!

- A što bi se ti i pačao, zvrndalo jadno, ispičuturo i vucimješino jedna! Jeluša, Jeluša, ona je žena! A ti drndaj i zanovijetaj kada prhne na stol pečena pura i dogega se puna bukara vina! - viče stara, a njezina štićenica razumije i ne razumije tih razgovora. Samo joj se čudnovato pričinja kako se onaj čovjek ruga staričinoj pobožnosti.

- Oj, stara, došla si dakle! - pohrli joj izvana u susret ogromna žena silnih kukova i velikih prsiju, dugoljasta, puna i bijela obraza poput snijega, žacavih, crnih očiju. Iz svakoga vire i smijuckaju se do tri živa vraga! Glava joj je isprevezana šarenom, svilenom maramom, a preko čela spustila joj se dva teška prama garave kose, gubeći se natrag u šarenilo marame. To bijaše samo onako umjetno nastavljeno na čelo. Ovo je tijelom i dušom bračna drugarica našega nekadanjega kumordinara.

- Došla sam, da... A je li sve pripravljeno i u redu? Hm? Jelušo! - zaskomuka vještica, pljesnuvši rukama Jelušu po butovima... - Alaj si jedra, uroka ti ne bilo; ej, taj tvoj kumordinar Žorž, kano da se kržljavi i sitni komarac popeo na carsku bedeviju... hi... hi... hi! - cerekaše se stara u sav glas.

- Kako ne bi bilo spremno, kada ti, stara, naručiš? - odvraća s osmijehom Jeluša, pokazujući kako joj godi laska staričina. A onda istim osmijehom gviraše lukavo u obraziće Aničine, mjereći djevojčicu sa svih strana. - A gdje li si je uzela i našla, košaro stara? - Takve ljepotice nema u devet kraljevstva! Ej, stara, stara! Đavo nikada neće preskupo vagnuti tvoju previjanu dušu!

- Šta griješiš? Šta huliš boga i njegove stvorove? Pod nebom je samo bog lijep, majka božja, sveci i anđeli čuvari. A čovjek, budi muško, budi žensko, jeste samo kip na sliku i priliku božju, i taj može samo dobar biti!... A moja djevojčica je dobra ko dobar dan - a da ti pravo kažem, raskalašena ženo - žmrkne lukavo stara očima, oblaznuvši opet slatko gornju i donju usnicu - da ti pravo kažem, ubrala sam taj ljiljan baš u crkvi gdje se vruće molila pred licem majke božje bogorodice... Ah, čast i dika joj budi - klecnu vještica, udarivši se u prsa te izvrnuvši oči...

- Ha, ha, ha! Mudra li si, stara! Sam živi đavo skače u tvojim vještim moždanima! Zato li ti tako obilaziš naše gradske crkve i kapelice, da takve ljiljane hvataš i kradeš s oltara crkvenih... Ej, da! To i jest tvoj posao da što više zaludiš svojih klijente i mušterije... Oj, da ja samo tako mogu svoje vinom i pečenjem: gladi bradu i rumeno lice!... Uzela ti malu pred oltarom ili u draču i korovu: no baš si sretna! Ovoj djevojčici nema premice blizu ni daleko! Stara, da sam tvoja mušterija, optočila bih ti vrat tolikom težinom dukata koliko važe taj tvoj novi ljiljan... osvjetlat ćeš si, stara, tamne i navorane obraze! No, čast danas tebi i mojoj kući. Ajde samo hitro tamo u spremljene odaje, da vas gosti ne zateku ovdje; a moga nebogoga kliponju Žorža bacit ću skoro u njegov mekani ležaj da nam ne smeta u poslovima... Ajde, ajde, drage moje!

Jeluša uhvati svjetiljku te otprati staricu i djevojče dugačkim hodnikom u prostranu sobicu u kojoj zamirisa pečenje, vino, cvijeće, svježa rubenina i drugi omamni mirisi, dok Jeluša upaljivaše dvije velike svjetiljke. - Ej, tako, mala moja! - uštinu Jeluša djevojčicu za obraziće, kadno je dovršila svoj posao. - Što li si mi turobna? Ta nijesi još ni jedne riječi progovorila, a možda si nijema?... Veselo, veselo! Kako si lijepa, svježa, zdrava i nevina, ružice moja, tako mi budi radosna i vesela! Kratak ti je mladenački djevojački život poput munjina svjetla, poput sunčane zrake što prodre katkada iza mutnih oblaka... a što poslije dođe, to je dugo, dosadno, nesnosno poput groblja, poput beskrajne tame koje ne dokučuješ gdje je postala, gdje prestaje i kada će je nestati! Ne boj se, mala moja, ničega se ne boj! Budi hrabra i vesela... Oh, da sam ti ga ja muškarac! - uštinu opet Jeluša za obraziće djevojče i poleti napolje.

- Vidiš li golube, grličice moja, kako su valjani ovi ljudi, kako je dobra i mila ta moja rođakinja! Ovdje, ovdje ćemo započeti svijet i naš gradski život, mala moja! - potrepta stara Ančicu po leđima, potegnuvši rukama preko njezinih prsiju. - Sve je u redu, sve! - mrmori ona i tare posinjavjele stare ruke, po kojima se prepliću sitne, guste i crne žile kao da si ih preobukao u tigrovu dlaku, a kosti iz kože pouzdigoše se i proviruju poput sastavnih dijelova na staroj, izrabljenoj i istrošenoj trlici...

- Žorže! Na pečenku i pogače, a s obilata stola naših gostiju tamo iz kuta prema gradskim vrtovima boca vina kakvim se još nikada nije omastio tvoj brk, niti u istoga blagopokojnoga Mecene za kojim ti uzdišeš dan i noć! Natovi se, napij se, pa mi se oteturaj što prije u krevet da ne smetaš u našim poslovima... pst! Jezik za zube, stari, dobri, vrijedni mužiću moj! Pst! - metnu Jeluša na usta kažiprst cjelune kumordinara u tjeme njegove razbaukane glave.

- Da, da! Daj ti svega toga što si izbrojila, a ja ću s time u sobu svoga rođaka rujatuša Ivice, pa ćemo se zajedno ondje počastiti; - i ja, da budem najdalje od vaših ženskih poslova, zavalit ću se na divan đaka Ivice i tamo prospavati ovu noć! Vrag si ga neka i te vaše ženske poslove! Tko bi vas razumio, vrag si ga neka! - zaškilji kumordinar na svoju bujnu ženu i otare rukama nekakve polusijede ščetine ispod nosa gdje kao da je pod stare dane kumordinara Žorža stala nicati krupna i surova četka. Kumordinar, supružić ogromne Jeluše, ne brije se više ispod nosa, jer mu crvene i otiču od silna pića i usnice i nos, pa je tako pustio da u tom predjelu njegova tijela rastu brci budućnosti... A nalikuje taj pusti kraj strništu poslije otkosa.

- Ovdje ćeš ti služiti, pile moje, u dobra i valjana gospodina! Samo mi ne budi tako stidljiva i plaha. Velika gospoda ne vole toga! Oj, lijepo ti će biti ovdje! Malo posla, tek onako za igrariju - a krasan život i divna služba. Vidiš evo punih stolova! Sve je to u čast tebi i tvome službovanju; pa tako će biti svaki dan, jagodo moja! Ali mi se ohrabri i razjunači! Što prikrivaš ručicama svoje male obraziće i svoje crne zjenice? Ta već nijesi dijete te si utvaraš da neće tvoju milu glavicu nitko vidjeti zato što je pokrivaš i što ti u druge ne gledaš!

Djevojče ne odgovori ni riječi brbljavoj starici, nego se pritiskaše uza nju, a oko srca postajalo joj tijesno, a neizrecivo čuvstvo potkradalo se u nj, pomiješano sa strahom, iznenađenjem i otajanstvenim tamnim i neopredijeljenim slutnjama.

Stara se dosjeti, pokroči do puna stola te podade Ančici nekakih slađanih kolačića, natočivši joj u kupu crvena, pjenušasta vina da vrcaju iskre kano da pretačeš svjetlucave krijesnice pomiješane s isprekidanim sunčanim zrakama.

- Deder, mala moja prepelice, založi, pa srkni ovih nebeskih kapljica! Ne susteži se i ne stidi se! Umah ćeš se ojunačiti i oživjeti, samo prigrizi pa srkni do dna! Ta ovo, kad jednom dođe na usta i jezik, samo sobom oteče na dno duše i srca i kano da ondje šapće: "Ako budeš, umrli čovječe, ovih kapljica svakoga dana ulijevao u grešno svoje tijelo, poživjet ćeš dovijeka."

I Ančica prigriznu tih slatkih kolačića i nagnu na usnice pjenušasto vince, a doskora planu joj obrazići i zjenice nekim novim žarom, a cijelim bićem proleti joj čuvstvo nikada dosada neoćućene dragosti. Uistinu je stara vještica bila u pravu. Djevojka se ojunači, osmješkivajući se čarobno i skoro da će zapjevati. Kao onda kada je prvi put ogrli đak Ivica, pronicavaše joj dušu i tijelo neko tajanstveno lepetanje od čežnje i ganuća... A iz najdubljih, zastrtih jošte neprozirnim oblacima krajeva njezinoga unutarnjega svijeta kano da se dizahu dragotni plamečci i kano da lete munjevnom brzinom i prostrujavaju čitav mladenački organizam i sve tajne i nevidljive žilice njezina tijela, koje, reći bi, započinju negdje u dubljini duše, savjesti i srca, te projurivši cijelim djevojačkim bićem vraćaju se opet k izvoru svome, da se tamo osile, okrijepe i pomlade - pa se iza toga opet ponavlja ista igra. Djevojče se smete. Noge, ruke, glava i sva uda postadoše joj lagana kano da više ne osjeća vlastite svoje osobe i kano da živi negdje u tmastim sanjama, negdje u drugome svijetu. Samo se nijemo trzahu fini joj lični živci i nježne mišice. Samo blaženo treperi vječni, smilovni, slatki i divni osmijeh na crvenim joj poput skrleta usnicama. Samo ražarene crne zjenice cakle se, sjaju i poigravaju u njezinim djevojačkim očima, u kojima se sakriva sva dragota crne, ljeskave tame na dnu koje se nešto božanstveno, neopredijeljeno čarobnim ljeskom svjetluca i dršće. Samo to odaje da djevojčica još živi, da njezino biće pripada još ovome svijetu.

I hodnikom zamniješe teški, ali mekani koraci, koji postajahu sve brži što se bliže primicahu vratima.

- To je gospodin i tvoj gospodar, mala moja! - dahnu Anici u uho stara vještica - Drži mi se junački i hrabro da se ne osramoti moj izbor!

Na vratima se ukaza malen, širok, zbit od glave do pete čovječuljak... prikimava svaki čas debelom i tustom glavom od lijevog prema desnome ramenu, kano da ga netko šilom bocka u debelokožnu, kratku šiju što se nadvjesila iznad ovratnika svojom tustinom i tvrdinom. A malena, šiljasta uha utapljaju se u rasporke između obraza i šije, kano da su porasle dvije neznatne gljivice u jarku među visokim slogovima na oranici... Kratke te isto tako posve nerazmjerne debele noge praćakahu se malenim koracima i nošahu zdepastu i nespretnu tjelesinu, kano da si pod kakva ružna indijanskoga bolvana podmetnuo do dva neizdjelana i neistesana stupa...

Jeluša, koja ga pratijaše sa svjetiljkom do vrata, potrepta mu široka leđa i nazove: - Laku noć, papa... i dobar tek!... - A čovuljak zatisnu iza sebe vrata pa onda postane na vratima, čeprkajući kažiprstom po širokim nozdrvama tubasta i gomoljasta nosa, dok mu se zelenkaste očice točile od lijeva nadesno i kano da se zadijevaju i zapinju o tustinu kutova na oba kraja trepavica, od kojih se ističe tu i tamo po koja krupna, kano da si zabio slamke u meso.

- Dakle, ipak li je istina, stara? - zapjevao tankim i sipkim glasićem, prisukavši uvis krupnu, crnilom omaštenu brčinu: prava slika i prilika "Herodeša", kako ih običavaju seoski momčići izraditi od ilovače te omazati pepelom.

- Skoči, mala golubice, i poljubi ruku milostivomu gospodinu i gospodaru! - prikriča stara Ančici.

Djevojče kano da je otezalo, no ipak ovrši zapovijed. Nakazni je čovuljak zlobno i kruto uštine za podbradak da je djevojče vrisnulo od boli i straha; a on se požudno i zvjerski raskesi da su ga stršeći i zavinuti brci uboli čak u trepavice koje nadomješta neka mesnata nadizina vrhu očiju, kano da si čvorove nadunuo ispod niska, krupnim naborima izrovana čela.

- Stara, danas me nijesi nasamarila, ja već mirišem zalogaj, i puna su mi usta slatke vode od požude i strasti! A sada valja nam se počastiti i pripraviti za radost i raj na tome bijednome svijetu, kako ono ti bugariš poslije svake popovske prodike! - To govoraše čovuljak tuđim i djevojčetu nerazumljivim jezikom, primičući se k punome stolu i do Ančice, a ruke mu drhtahu, i glavurda sve češće prikimaše od lijevoga prema desnome ramenu.

Ančica plaho odskoči kano da joj tu nije mjesta, a čovuljak je uhvati za ruke i pritegne natrag na stolac.

- Kamo bježiš, košuto plaha, kano da sam nečastivi duh? - zasvira on sipko i oporo.

- Oprostite, gospodstvo, služinčetu se ne pristoji sa gospodarom blagovati i sjediti pri istome stolu - šaptaše drhtavim glasom djevojče, sluteći neke nepoznate joj pogibelji i nevolje.

- Istina je, grlice moja - oglasi se vještica, podavši nekakav znak čovuljku - ali kada milostivi gospodar i gospodin želi, zahtijeva i nalaže, tada valja služinčetu žrtvovati dušu, tijelo... sve! Jer bog zapovijeda svakome stvoru najprije pokornost, poniznost i pobožnost! Eto, i ti ćeš tako slušati milostivoga gospodina, ta znam ja koga sam k njemu dovela u službu i preporučila.

Djevojče upire pronicave, žarke oči sada u staru vješticu koja joj se najednom pričini neiskrenom i himbenom poput mačke; sada ih opet upilji u glupo i ružno lice svoga novoga gospodara i gospodina, u kome vidi živu sliku vampira, kameleona, divljega vepra. Tajne slutnje naviru sve jače i sve silnije u njezinu dušu dok joj svakojake crne misli krstare, premeću se i nadrvavaju jedna drugu, potiskujući se tako brzo i tako silno da se djevojče zablenulo, te joj se sve to pričinjaše kano da će poludjeti ili kano da sniva grozan i užasan san štono joj u najkraćem vremenu prijeti nekom okrutnom strahotom i napasti...

Dobru večer, moj rujatuše! Bože moj, zar su u tebe samo zato moždani i pamet u glavi da vazda piljiš u te puste knjižurine? Vrag si ga neka! Tko će znati što je na tom zamazanom papiru, išaranom tim mravljem od sitnih i debelih kvaka da si se prilijepio za njih kao mušica za med, dok te i nestane! Kako nekada kod pokojnog Mecene nijesam trpio da se premalo zabavljaš s knjigama, tako mi je sada neugodno da vazda i vazda buljiš u njih. Čovječe, pamet će ti se pošemeriti i pomrsiti! A onda fuć sva muka i napor te sva ružičasta budućnost! Vrag si ga neka!

Đak Ivica pridigne blijedo lice i osovi glavu na ovu iznenadnu provalu gazde krčmara, nekadanjega gospodina kumordinara.

- Zar vas je možda vaša vrijedna gospodarica natjerala ovamo? Nekako ste mi smućeni i zaduvani, što vam je?

- Daj ti, dragane moj, prije svega ukloni taj metež od knjiga, pa ćemo tada lijepo prostrijeti stol, te zagristi izvrsne pečenke i zaliti je osobitim nekim novim vinom! Da se počastimo baš onako od srca, a poslije prekonačit ću kod tebe na ovom otrcanom divanu. Pa to je sve što još imamo: da čovjek napuni svoje smalaksalo tijelo i okrijepi pustu dušu kapljicom dobre rumenike! Pristaješ li, rujatuše? Ili ćeš me istjerati iz svoje sobe, hej?

- Meni je pravo, gospodine kumordinaru, ali što znači ta vaša seoba iz vlastitog doma? Zar je možda opet bilo bračnoga okršaja ili kakvih drugih nezgoda?

- Obzorje je čisto i jasno poput djetinjega srdašca. Oluji nema ni glasa ni traga. Moja se zaplela u nekakve mutne ženske poslove, pa da joj ne smetam, domislih se sam da danas nas dva zajedno večeramo ovdje kod tebe i da probavim noćas na tvome divanu. Vrag si ga neka! Ti ženski poslovi, tko bi ih odgonetao? Tko će ih prosijati i provijati na situ i rešetu? Vrag si ga neka! - pljunu zlovoljno kumordinar te se nekuda zanese u spore i turobne misli, a možda nije baš ništa ni mislio - po starom svome običaju.

I prostrlo stol i doneslo izvrsnu večeru. Soba đaka Ivice zamirisala kano stan pustinjakov kada u nj dođe svadbena pita. U Ivice propucala brada, a male brčiće već prisukava i redi najpomnije.

Novo vino, nekoliko od onih boca što su se desile na stolu čovuljka i stare vještice, pjenilo se u velikim čašama, a kumordinarova uha i nos gorjeli i crvenjeli se da bijaše milina. I smrknuti obrazi đaka Ivice zažariše se, a neka voljka zamaglica obastire mu vid, inače jasan i bistar, dok se oko srca uhvatilo nešto neopisivo ugodno i milo, a tajanstvena sila potjerala iz duše sve mrke i tamne oblačiće. I sjeti se on Laure i Mihe, a smiješio se blagodušno na svoje uspomene. Napokon mu doprhaše i slatke misli na seljačko djevojče Ančicu, a mašta se razigrala u najdražesnijim slikama... Sve ga je to oblijetalo u tako vjernim prilikama da je Ančicu gledao živu pred sobom, prvi njihov sastanak, zatim onaj zagrljaj, pa sukob njihovih pogleda u crkvi i konačni rastanak te zalog u njegovu prstenu kad se vraćao u grad na nauke.

- No! Vrijedi li ta pjenušava kapljica, đače učenjače? - prekine njegove sanjarije razigrani kumordinar, komu se stadoše valjati pred očima one mnogobrojne boce što ih je znao istrusiti u obilatom dvoru pokojnoga Mecene. - E, tamo smo ih mi otčepljivali, tamo! Čitavu šumu bio bi s njima zasadio. Sjećaš li se, mladi zgubidane? Ipak je lijepo bilo u slavnopokojnoga lustrišimuša, pa ti zvrndao što te volja i preklapao mudrolije kojih ja pravo i ne razumijem!

- A, dakako! Vi ste ih se naužili... meni ste malo kada što priuštili. Utuvili ste u glavu da vam valja na me režati kao psu na mačku - promumlja đak Ivica, a da nije ni pazio što će reći, samo da bar nešto odvrati kumordinaru.

- Ej, bila su onda vremena, bila! Vrag si ga neka! - mahnu kumordinar rukom. Tad se opet sjetio onih kletih žena, tih kćeri pakla i vraga... i zape kumordinar, a lice mu je sijevalo kao zažarena peć.

- Oho! Opet stare gusle. Ali tiho, rođače Žorže, jer, prišulja li se odakle vaša Jeluša i prisluhne li, bit će jao i pomagaj! Mogla bi i po drugi put maknuti iz korijena vaša uha!

- Ne spominji mi takvih prilika, rujatuše, jer ću pobjesniti... Ali ova pjena... ova pjena, od česa li je stvorilo? Čim li je tako osladilo? Otkuda li joj podalo ovu bajnu silu?... Pij, rujatuše, neka ti je za danas, kako i meni! Pij, pij! Pijmo ga, pijmo ga... sve do dana bijeloga! - zaurlika Žorž hrapavim glasom, obujmivši đaka oko vrata i pritegnuvši ga k sebi.

- Nu, nu! Već je i do cjelivanja došlo... Ne slinite me, divni supruže! Prištedite to za svoju bolju polovicu! - izvinu se Ivica.

- Čuješ, čuješ! - raskrili kumordinar obje ruke i stade silno lupati nogama - čuješ, čuješ!... Pa ti pozobao sve knjige staroga i novoga vijeka; pa ti imao u svojoj zgubidanskoj glavi i pakao i nebo i očistilište, ipak si tepac! Više: ti si lopov!... Ne rugaj mi se... Jeluša... Jeluša - stiša mu se i omekša grlo. - Vrag si ga neka!... Ipak ću ti reći što se danas zbiva u našoj kući, tamo u hodniku, što ravno vodi u dvorište... Oj, ženski poslovi... sotonski poslovi, velim ti! Ne znaš ti lje ništa, dragoviću moj! Ipak sam ti ja majstor, ako me i tako sramotno gazi rogata Jeluša! Ništa zato! Iznenada banut će bog i vrag, pa će svaki pokazati svoje račune i tražiti svoj dug... Vrag si ga neka! Ded, rujatuše, da te poljubim pa ću ti tada razgaliti što se danas zbiva u našemu domu... Hej, hej! Lukava sam ti ja još ptičica, a u mene je fin i prefin nos... njuši on dalje i bolje od najizvrsnijega lovskoga pseta... Ali da me nijesi odao, rođače! - zaprijeti se Žorž desnicom i ljevicom. - Pst!...

- Kumordinaru, ne djetinjite; kako da vas ja odam i komu? - ozbiljno će đak Ivica.

- Vrag si ga neka! - zamisli se natrušeni bračni drug Jelušin... - Dopuzala ti nekakva staruša... ej, poznam tu vješticu, poznam još od Mecenovih vremena. Pobožna je i sveta pred ljudima, kuja; oslini sve oltare i svece, a popovima i fratrima cjeliva skute i rukave gdje god ih sretne... Dopuzala i dovela seljačko djevojče, mlado i svježe poput rosne kapljice, čisto i nevino poput ljiljana, ta jedva će joj biti četrnaest godina... Splele i zaplele žene za bogatu nagradu mrežu, i danas će svoj plijen prodati onome stareljku i nakazi, poznatome raskošniku i bogatome savjetniku... Kano da anđela skinuše s oltara da ga obeščaste i popljuju!... Uh, novci, prokleti novci, što sve ne urade uz paklene ljudske stvorove. Kakve ljudske stvorove? Ništarije i hulje! Ej, ta sjećam se Mecenovih vremena, bog mu prostio crne i teške grijehe...

I kumordinar zaplećući jezikom počne šaputati đaku Ivici: - Ta ti si već dorastao, propucala ti i brada i rasuli se brci, i ne poznaješ svoj spol... Vrag si ga neka! - klone kumordinar na divan i umukne, neprestance mašući sada ljevicom, sada desnicom ispred lica i nosa, kano da se brani od dosadnih zareznika.

Ivica skoči na noge, problijedjevši, a u tijelu mu nestane svakoga traga ma kakvoj premoći od sile pjenušata vina.

Kumordinar, i ne istačući više iz boca u čaše, nagnu na usta još do dvije boce i srkaše slatko i lakomo dok se napokon ne izvali na divan; iz ruku mu ispadne napola ispražnjena boca, a iz nje prolije se crvena, pjenušava tekućina po zemlji.

- Seljakinja! Seljakinja! Žrtva? Kakva? Da li nasilna ili dragovoljna? O, vi hijene, o, vi skotovi mahniti! Zašto baš seljakinja? Zar baš ona mora da bude hranom, vama, grabežljive zvjerske nemani! - uzdisaše uzrujano đak Ivica.

Najednom se silno trzne, kano da ga pogodila munja, i zadrhta po čitavome tijelu. Kano da je odnekuda prodro jauk. Sluša, sluša... Možda je puka obmana? Možda varka fantazije?... Sluša, sluša... Nuto opet prodire iz daljine jauk, pa zagušljiv vrisak... Nije obmana, to je ženski glas... To je nasilje... istina je! - Ej, ti si danas nasjeo, paklena grdobo! - škrinu mladić zubima da mu je sve pucalo u sljepoočicama i mišicama lica... Uhvati silnu toljagu i poleti mračnim hodnicima, a napokon onim hodnikom što vođaše u dvorište.

Čim dospje onamo, začuje ridanje i stenjanje, a kad se primaknuo k vratima, opet prodrije zdvojan i iznemogao ženski glas:

- U pomoć! U pomoć! U pomoć! Ima li još živa stvora na ovome svijetu?

- Šuti, nesretnice! Šuti! Zadavit ću te! Predaj se prije ili poslije. Ništa ti ne pomaže; tu te neće nitko spasiti! Zaman bodeš noktima, zaman grizeš zubima, predaj se, košuto moja!

- Nika-da! - vrisnu i jauknu opet ženski glas.

- Stani! Stani, zvijere! Nakazo! Skote! Danas će ti izmaknuti žrtva! - zaori jak glas đaka Ivice. Udari svom snagom u vrata, i ona se širom otvore... Slabo svjetlo zasinu na hodnik iz nekakve umjetne i sitne svjetiljke, zakvačene pod stropom sobe, štono slabašne i drhtave trakove bacaše u polutamnu prostoriju obiju sobica.

Mrska li prizora! Stol i stolci izvrnuti. Prazne i pune boce, jedne razbijene, druge cijele, onda pečenje od mesa i brašna te druge stvari - sve je to u neredu raštrkano i pobacano po sobama. Tu i tamo prolilo se vino, te spokojno teče u crvenim mlazovima na onu stranu, koja bijaše više nagnuta. Iza slabe barikade od stolaca te ine sitnarije grčevito uhvatila nesretna djevojka stolac, da se njime brani i odbije zvjerskoga napasnika... Kad je iznenada nahrupio spasitelj, ona se licem okrenula k zidu, zastiđena i iznemogla. S nje vise prnje odijela s gole puti, što ga je razderao grešni silnik. On se baš iznova šuljao iza stolaca po podu kao hijena, da opet zahvati svoju žrtvu koja ga je dosele nadjačala, pogodivši ga sad bocom, sad stolcem, sad čim drugim upravo u čelo, razbivši mu debelo meso u dvije pole, iz koga se cijedila blijedožutkasta sukrvica. Napasnik dakako jedva je osjetio tu laku ozljedu, te poput vampira opet navalio na žrtvu.

- Huljo kleta! - kriknu mladić, poleti na čovuljka i stade toljagom devetati njegovo tusto meso i debelu kožu kuda gođ je dosegao.

Grdoba se zabezeknula, iskesila na nenadanoga napadača zube poput vepra štono se ulovio u stupicu, te ga obuzme kukavština i stade drhtati po čitavome tijelu.

- A tko si ti što si se usudio provaliti u moje mirno i spokojno ložište te me buniti i smetati? Tko si ti?! - prostenja napokon plačnim glasom bludnik, hvatajući se čas tu, čas tamo, kuda gođ ga dosegla teška toljaga.

- A tko si ti, nemani jedna? Ej, ne treba da pitam. Pokazat ćeš danas putnicu svoju, jer ću te devetati i mlatiti dokle se ne izvije iz tebe zadnji kužni dah crne ti duše! Dok se zadnja mišica i zadnja žilica ne protegne na tvome silničkome tijelu! - orio se glas đaka Ivice.

- Ej, pa me ubij, razbojnički provalniče! Ja k bogu na račun, a tebe će već stići zakon i pravica te sapeti tvoj žilavi grkljan krvničkim užem! - vriskaše sve sitnije nakazni čovuljak, zaklanjajući se k zidu, jer toljaga je mazala i lijepila se u tijelo sve ljuće i jače... - Evo, udavi me i zatuče kao psa u vlastitome domu i u mome stanu, hajdučki provalniče!

- Mudruj, mudruj, grabežljivi raskošniče, uhvatio si se danas u stupici, pa ćeš platiti harač kako ga još nikada nitko nije, huljo kleta! Samo kad je spaseno poštenje ovom ubogom djetetu i nevinost njezina!

- Kakvo dijete? Čije dijete? - osovi se razbludnik, odmakavši se od zida, jer su sada rjeđe počele padati batine po njegovom mesu... - Ta ovo je moja sluškinja!... Što se ti, neznana delijo, pačaš u moje poslove i račune? Otkuda ti to pravo? - zasviri ohrabrenim glasom čovuljak, opipavajući modrice i sukrvave brazde po svome tijelu.

- Lažeš, vampiru! - zagrmi iznova Ivica, poleti na njega, uhvati ga za šiju i svali poput vreće među hrpu boca, razliveno vino i među druge stvari, pa opet ne požali patuljastoga debeljkovića, da je toljaga zviždala zrakom i palila kuda gođ bi zahvatila da sve ječi i puca nasilnikova koža.

Djevojče još vazda stajalo okrenuto k zidu, ne usudivši se pogledati tako iznenada promijenjene pozornice. Drhtala je kano prut na vodi i sama sebi nije vjerovala... Sve joj se to pričinjalo kao strašan, ružan i grozan san, a u tome snu odzvanjao i grmio glas spasitelja njezina koji je već negdje čula i slatko ga se sjeća... ali nikako ne dokučuje čiji bi ipak mogao biti. Sada se plaho ozre na tog raspaljenog osvetnika i kerubina... Ali u njega propupala brada i razlili se brčići na usnicama... Ona okrene čitavo lice na pozorište. Ivica se ozre, protrne, toljaga mu padne iz ruku a on krikne silno i zajeca plačno:

- Ančice moja! Ančice! Snivam li ili je to neka nebeska utvara? Javi mi se, jesi li ti to? Ančice moja!... - i pohrli k njoj.

- Ivica! Ivica! Ivica! - ciknu i vrisnu, zajeca i proplače ona... - Ja sam, Ivice, ja! Oh, tako je htjela sveta bogorodica, kojoj se ja molim dan i noć, da budeš ti danas spasitelj moj!... Ivica... Ivica - šaputaše djevojče zamrlim glasićem, privinuvši se uz pobjednika.

U taj tren bane odnekuda gazdarica Jeluša te se ustrmi na pragu, ugledavši taj čudni prizor.

- Kako? Rođače, što ti ovdje radiš? Što ti to znači? Kakve su opet to diple? Čije li je to maslo?... Ta ja sam ipak gospodarica u svom stanu!

- Izdiri, svodnice kleta, s onom nakazom ondje! Izdiri da se ne gnušaju nad vama oči poštena čovjeka, da ne povrijediš ovoga anđelka svojim bludničkim pogledom!... Izdiri, velim ti, tu nemaš posla s nesretnim kumordinarom! Izdiri, jer će ovaj čas toljaga mastiti tvoje grešno tijelo, a pucat će tvoja debela koža kako i onoj hijeni tamo!... Izdiri! - pokaže mladić prstom na vrata.

- Pa tko si ti da mene strahuješ i groziš mi se u vlastitome mome stanu? - pokroči Jeluša prema momku.

- Tko sam? - škrinu mladić dohvativši toljagu... - Zašto da ti nekažnjena umakneš odatle?... - I on opali Jelušu nekoliko puta, a ona stisnu usta i pesti te videći da tu nema šale, sabra skute i rukave te bjež!... Ovu zgodu uhvati raskalašeni čovuljak, izmakne preko praga te se pusti drobnim i mekanim koracima u bijeg za svodnicom Jelušom.

- Platit ćeš ti meni, haramijo! - vikaše on kad je već daleko odmakao tamnim hodnikom.

- Samo kad si ti već ovdje prvi platio pod ljutom toljagom, ne brini se za ostalo! Vidjet ćemo što će biti pred sudom, zakonom, bogom i poštenim ljudima! - odvraća mu đak Ivica, pokročivši na prag sobe, kano da ga želi još dalje i preko hodnika goniti.

Nije dugo potrajalo iza te vike i gungule, a hodnikom šuljaše se, pužući na prstima, kumordinar Žorž... Sav svijet kretaše se oko njega, ali on se ipak miče naprijed, boreći se sam sa sobom da ne zaboravi i ne promaši svoga cilja.

- Ha! Tu su vrata! - tapa rukama po zidu... polagano otvori te uljeze.

Ivica držaše djevojku za obje ruke, čekajući da će se osvijestiti i da će mu ispričati kako je prispjela ovamo... Od straha i prepasti uzdrmana i satrvena ne mogaše ona domoći se riječi, nego tek po koji put duboko uzdahnu, gledajući milo i zahvalno svoga spasitelja.

- A! A! - javi se kumordinar. - Šta li se zgađalo ovdje! Probudila me vika i graja, a držim da je mojoj Jeluši pukao čir na dlanu, jer viče i dere se po krčmi da je strahota... Kakve si opet izmudrio majstorije, moj rođače?... Kako ti ovamo? Ta mi zajedno pođosmo na počinak!

- E, gospodine kumordinaru, doletjeh ovamo kako i vi dopuzaste evo baš sada! - mahnu rukom đak Ivica... - Ja sam čuo čak u našu sobu jauk, vrisku i pomaganje, a kad amo, spasio sam nevinost i poštenje ove jadne djevojčice od grabežljive zvjeradi, kakva postoji i roči se u vašem vrijednom domu.

- A! A! A! Zvjerad se roči, zvjerad? - pokunji se kumordinar... - Jesam li možda ja šta ludo izbrbljao? - domišljaše se Žorž, utisnuvši kažiprst u čelo kano da doziva u pamet nekaku mutnu sanju ili davnu, davnu misao, sliku, za koju sada sam ne dokučuje da li uistinu postojaše kada kao događaj ili misao. Ili je pako tek nedavno san, ali je potamnio i izgubio se... Vrag si ga neka! - mrmljaše on u sebi zlovoljno i trpko... - Pa šta je sada, hoću da reknem, šta će biti s tom djevojkom? - dokrajči kumordinar zijehnuvši lijeno, a da nije ni gledao Ančicu i Ivicu.

- Spasena je od vampirskih pandža! A to je za danas dosta, vrijedni gospodine kumordinaru! - odvrati đak Ivica, uhvativši žešće djevojčicu za ruke, a ona mu se nijemo podala, trznuvši se iznenada, jer u taj čas prepozna gospodina kumordinara, koji bijaše toliko puta na njihovim seljačkim brdinama...

- A da li, čestiti rođače, poznajete ovu djevicu? Ili se bar sjećate, a možda naslućujete, tko je i čija li je?

- Mh! Mh! Mh! Ludoga li opet nadmudrivanja, moj rujatuše? Šta bih ja znao? Ili otkuda bih se sjećao? Misliš li ti da je naša pamet svježa i bistra kano u vas mladih? Ej, sve su to već obamrli pretinci u moždanima! Što je u njima zatvoreno i zakračunano, to više ne izleti na svjetlo! Otpao ključ, zarđali, kračuni i računi, vrag si ga neka!...

- Pa čujte! - nasmjehnu se gorko Ivica, pogledavši milo i nježno djevojku - to vam je kći našega susjeda, maloga "kanonika", Anica! Ne biste li se sjetili one žustre i sitne djevojčice koju znadoste tako često darivati slatkišima kad ste dolazili u naš prnjavor?

Kumordinar se prekrsti, zine te pođe ravno k djevojčici.

- Ti da si kći našega susjeda, maloga "kanonika"? Ti? - stade je glatkati po glavici i čeocu. - Ti? Tko da vjeruje? Pa kako bi ti došla ovamo? U naš veliki i šareni grad? S kime? Po kakvu poslu? A stara ona kleta svodilja... čime i gdje bi te ona smamila u svoje pandže?... Vrag si ga neka!... Tu će mi još pući glava kano da si makovicu stisnuo među prstima... Vrag si ga neka!... Ja svega toga ne pojmim, niti razumijem. Čovjek bi trebao da ima pamet kralja Matuzalema!... Vrag si ga neka!

Sve troje vratilo se u sobu đaka Ivice i tu su razgovarali i bučno i potiho do bijela dana. Razjasnili i razvedrili svaku sitnicu i svaku malenkost te sada poimahu kako li čudesnim načinom ukobi sudbina ovu noć i taj događaj.

Kad je svanulo, kumordinar se zabrinuto ushodao i zamislio, češljajući i grebući se neprestance iza uha prstima. Obuze ga crna slutnja da ga u najkraće vrijeme nešta hudo čeka čim se odijeli od sobe đaka Ivice. Hvataše ga strah pred gospodaricom Jelušom. Sve mu se nekuda nije dalo izaći iz te sobe.

- Vrag si ga neka! - ohrabri se napokon, uze svoju kapu te se obzirno provuče kroz vrata. Uđe preko hodnika najprije u krčmu, gdje mu zaudaraše nekim čudnovatim mirisom tako da je po triput otvorio vrata što su vodila na ulicu i tu se junački iskašlja i nasisa svježeg jutarnjeg zraka. Napokon se posadi u širok hrastov stolac kraj peći. Jeluše danas dugo nema. Prevario je dan, i ona spava kako rijetko kad običava. - Vrag si ga neka!... Ženski poslovi... Ženski poslovi - gunđa kumordinar, stade umoran zijehati, a san sklapaše trudne mu oči. I domala odmnijevaše po sobi silno kumordinarovo hrkanje, zbog kojeg znala ga često ljuta Jeluša trgnuti iz topla kreveta i potjerati u krčmu neka tamo smoli i vozi... jer ovako ne možeš kraj njega usnuti.

U snu bi se svaki čas trznuo, namrgodio i napokon otegnuo turobno i dreselo lice kano da će zaplakati. Proročanski genij kano da mu šaptaše u uho što će se netom dogoditi, pripravljajući ga tako na ozbiljnu javu.

I Jeluša prodrije u krčmu, bacivši bijesan pogled naokolo, a onda poleti k prozorima i stade ih redomice otvarati. U krčmu navali svjež i hladan zrak, a Jeluša sva raspupčana u jutaranjem odijelu i ne zakopča ga, već joj onako razgaljene silne grudi optakaše napola studeni uzduh da se iz njih digla jedva vidljiva bijela para kao onda kad čovjek diše na studenu zraku. Ona se okrenu od prozora i nuto opazi svoga mužića Žorža. - Ha! Evo ga, spava po bijelu danu, spava! Dakako, tko bi bdio noću i nahustio onoga golokrakoga đaka da razbojnički provaljuje s toljagom u ložnice mirnih i poštenih ljudi? Pa onda? O, sramoto, ... i mene je izbio! Uh, kako li me bole leđa i kukovi. Bit će negdje sve crne brazde po mome bijelome tijelu. Ali ti ćeš mi platiti, ti! Stanider - poleti ona u kuhinju zahvativši tu pretrgnutu kolčinu što je zaboravio neki seljak, donesavši vina za pokus. Kako se kumordinar na vlastite ruke naslonio, okrenuvši se licem k peći, tako ispupči prema sobi leđa. Divlja žena nahrupi s kolčinom iz kuhinje i stade nemilo mastiti svoga bračnoga druga. On spavaše tako tvrdo da je jedva nakon trećeg, četvrtog udarca osjetio da to nije tek puki san, već uistinu žalosna i ozbiljna java. Prodrami se i okrenu, a tada izvali oči na svoju suprugu. Ali ona ne pitaj ništa, već opali i lijevo i desno...

- Zar si poludjela? - izdere se mračno Žorž, udarivši u neku staru kumordinarsku kletvu. - Kobilo ti, ždrebico jedna! - Uhvati iza sebe hrastov stolac i dignu pa prema nježnoj i krotkoj ženici da se brani od njezine nenadane navale. Kroji ona sud, a da i ne pita za pravo ni zakon! - Nijesam ja rujatuša potpalio da vam muti crne i šarene vaše vražje poslove! Dapače, ja sam duboko spavao kad je on čuo djevojačku viku, vrisku i pomaganje! - zabugari poluplačnim glasom kumordinar. - utaži se i prestani, ili ću ti stolcem raskoliti glavu pa da me do večera dignu na vješala!...

- Čujmo samo ružnu i onemoglu kljusinu, čujmo! Kako se izvinjava i ispričava! Sada istom vidim i vjerujem da si ti i nitko drugi svario ono kleto maslo, jer govoriš a da te ni pitala nijesam. Pa šta si htio iscijeđena limuno, da valjda za tebe pripremimo djevojčicu što miriše po ljerovima... ha, ha, ha!.. - I ona opet stade mahati po zraku kolčinom, da dohvati ma s koga kraja svoga mužića... No, valja reći, da je gospodin kumordinar junački odbijao navalu, pače očepio stolcem svoju milu družicu jedanput po širokim i plosnatim butovima, a drugi put po oblim i dražesnim nadlakticama, štono se osobito isticahu iz razgaljene jutarnje suknjice.

Vidjevši Ksantipa da je danas i njezin Sokrat naoštrio i iskesio zube te da bi hrastovina mogla i dalje zahvatiti, a već se noćas dostala nekoliko modrih brazda, odustade od daljnje navale, briznuvši u jedovit i gorak plač.

- Dobro, lijepo, krasno! - zaćurlika ona iz krupna i jaka grla - to li sam doživjela? To li zaslužuje moj rad, moja marljivost, moje muke i tegobe? Sve što je ovdje, sve što je u tebi i na tebi, velik glas naše krčme... sve to valja samo meni priznati i zahvaliti! A gle, može me izmlatiti i ubiti kakavgod zgubidan, študent, mazalo i gladuš! To li sam doživjela, stari istrošeni konju? Hej! Odgovori!... Ja ti velim, mi nećemo dobro svršiti! Neka đavo nosi i tebe i krčmu i posao! Ja ću opet u službu... pa ću živjeti! Kakav li je to muž!?

- Polako! Polako! Nijesi još gotova, čuvaj ga se samo... još ćete vi svi skupa za te mračne i šišmiške poslove odgovarati sudu i zakonu! Umiri se, umiri! Bolje bi ti bilo da se omotaš pokorna i krotka oko rujatuša, kano konac oko prsta, jer će doći i više i gore negoli je toljaga... Vrag si ga neka! Svaki kovač kuje svoju sreću. Kako li ćeš je skovati ti, računaj sama sobom i sa svojom jezičinom.

- Šta sud? Kakav, koji sud? Šta zakon? Gdje? No, kada bi se ti, vucimetlo, brinuo za te stvari, tada bi se i gvozdeni most srušio pod čovjekom!... Hajde, hajde, da vidimo! - sukaše Jela rukave kano da smjera na novu navalu ili kakav prešni posao...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Istoga još dana nađe đak Ivica mjesto za Anicu u vremešne, stroge i odlične gospođe u koje poučavaše više godina njezina jedinca. Djevojče bijaše dobrodošlo u taj dom, a dani i mjeseci tekoše obojima ugodnije, jer se u istome domu sastajahu svakoga dneva. A svoje tajne zavjere ne odadoše nikome na svijetu. A niti je mogao budi tko u domu stroge i odlične gospođe zamijetiti da bi ova dva stvora vezao ili zbližavao kakav nježniji osjećaj...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ivica je napustio stan u svoga rođaka kumordinara te se odselio.

Izdevetani savjetnik nevidom umakao iz grada i oteturao svoje zdepasto i tusto tijelo, bojeći se da bi mogla dunuti od koje strane svijeta još ljuća popara negoli gorda đakova toljaga.

Stara vještica preselila se u još siromašniju, mračniju i blatniju ulicu od dosadanje, nekamo u drugi kraj grada. I njoj ne mirisaše zakon, sud i pravda, kojom se đak zaprijetio svim poslovačima i sudionicima one noći. Čitav konac ispripovijedala joj poražena Jeluša, pokazujući svoje modrice uplašenoj i pogruženoj starici. I u crkve je rijetko zalazila; a onda bi se uvukla u najtamniji kutić i stisnula ondje poput sove u duplju, kada zabijeli božji dan...

Samo u krčmi kumordinara Žorža nije se ništa promijenilo. Dragi supruzi grizli se, svađali, a do zgode navlačili i tukli kano i dosada, a jadoliki kumordinar vazda bi ostao kratkih rukava, te potegnuo tanji kraj i razboritu dušu u se...

Izvan ovećega grada u kojem stanovaše do osam hiljada duša tako da je taj broj vazda bio stalan u knjigama slavnoga gradskoga poglavarstva, jer se nije priračunavalo ni odračunavalo ako bi tko umro ili se rodio - čemu za takve sitnarije suvišno ispisivanje i dodavanje, čemu trošiti skup papir dragocjenih gradskih knjiga - van toga grada desio se dvorac, onako napola na gradsku, napola na seljačku.

Grad, pun lijenih stanovnika, a još gorih službenika kojima bi sve slađe mirisalo negoli red i gradske knjige, nije se brinuo za svoje vlastite stvari a kamoli da mu kopa po glavi: tko se kada naseli i odseli u one kuće što stajahu van grada.

Laura i Miha dođoše u gradsku općinu i nastaniše se u onome dvorcu. Trgovac Miha polazio katkada za trgovinom u daleke krajeve, ali to bijaše već trgovanje višega stepena, gdje neznatan trud i uvelike uložen novac nosi ogromne i neprivrijeđene dobitke. Miha, otkako je napustio svoju domaju i Medonićev dom, kano da je opustio do korijena i nekuda se odrodio i podivljao. U trgovačkom svijetu upozna čudnovata druga, i oni se hitro zavolješe, a Miha se privinu k njemu kano da je našao izgubljena pobratima u svijetu pa mu nije mirovalo srce dok ga nije doveo u svoje prebivalište, u vangradski dvorac gdje je stanovao.

Taj svat bijaše ćorav na jedno oko, ali ga obasuše silni brkovi i brada. Lice i tijelo redio je i glatkao da je bio tijelom pravi atlet, a obrazima poput kakve izgubljene djevojke koja je već davno proigrala prve pupoljke divne mladosti svoje, a sada samo lovi u tanke mreže svojih požuda i svoje ljepote šarene, jednodnevne leptire što najradije nalijeću na rascvalo i prezrelo cvijeće. Njegove šale, dosjetljivost i komika tako zaniješe konjskoga trgovca Mihu da je on umah pobratimu uskliknuo: - Bio svijet velik ili malen, prostran ili tijesan, a Miha najsjajniji gavan ili najcrnji prosjak: on bez svoga novoga pobratima živjeti ne može!...

I tako konjski trgovac Miha dovuče u svoj dvorac novoga pobratima.

Laura u njem upozna starog ćoravca Ferkonju. Ali kolika razlika od onda i sada!

Taj novi svat tek škilji na zdravo oko, podsmjehava se na Lauru, pa se šali, prenavlja i govori da mu nitko neće haka doći. A Miha, ciganski trgovac, koji bez svoga druga pada u melankoliju, dosadu i turobnost, puca od silna smijeha, oči mu se zalijevaju vodom, a lica, ta se samo tresu od veselja i dragosti.

- A mi? A mi, Laurice? - ščepa ćoravac strastveno i silno Lauru za obje ruke kada je jednom zateče nasamu... - A mi, zar smo zaključili zauvijek naše račune štono ih započesmo u onoj divljačkoj šumi - mi, zabludjele ovce, hej? Niti me nijesi upitala kuda mi se u toliko godina metnuše roditelji, oni vječno pijani ljudi štono se vazda svađahu i razbijahu? Nijesi me nikada upitala kako se ja propinjah po tome širokome svijetu dok se evo ne upoznah s tim tvojim seljačkim bolvanom i ne nađoh Lauricu svoju... hej? Ona noć je divna bila, divna moja Laurice! Još da nam se jednom povrati, pa neka se tada svrši sve! - zapjevulji ćoravac u uho Lauri...

- Mir, prokletniče! Ja sam žena. Ti si uzrok cijeloj mojoj kobi! Nikada te ne bilo! - zaklopi mu ona rukama usta, skočivši sa svoga mjesta.

- Ej, žena! Čestitam, gospođo! - zagrohota Ferkonja i raširi ono jedno zdravo oko, promjerivši od glave do pete Lauru. - Žena, kao i moja, samo što ja imam prvenstvo! Ej, žena!... Znam sve, znam sve! Zar misliš da mi nije sve do najmanje sitnice razgalio konjski tvoj trgovac?... Žena! Moje je veće i jače pravo pred svima na ovome svijetu!... Misliš li da ne znam kako si postala Mihina; kako je on htio da te dovede pred žrtvenik da popo blagoslovi vaš brak... Ali to tebi zaudara... ha, ha, ha! Sve ja znam. Šuti i pokori se. Silan i moćan bio sam nekada... onda... pamtiš... Silan i moćan bit ću i sada!... Pokori se, mila moja, drugačije se ničega ne žacam... Oh, oh, oh! Po čitavome svijetu sam te tražio i mučio se... i nađoh te! Ili ćeš biti opet moja... ili ćemo obadvoje propasti i svršiti - skoči na noge potepuh i uhvati Lauru... - Vidiš, draga moja! Pomriješe mi roditelji... i zakopah ih i platih svetu misu na kojoj nisam ni bio, niti se pomolio za njihove duše... Dosta sam im sprovodom i misom naplatio i zahvalio što me rodiše i othraniše takva kakav jesam s jednim okom, ali više vidim nego savkolik drugi svijet na zdrave oči... Protepoh kućicu i klatarim se od nemila do nedraga, no vazda i vazda lebdjela si mi ti pred očima! Za tobom uzdišem, tebe tražim, pa eto, tebe i nađoh! Ništa si ne imamo spočitavati, ništa se ispričavati, ništa jedno drugomu praštati!... A kada se sastadosmo tako pukim slučajem, ej, neka se opet pomladi staro moje pravo!

Laura klonu duhom i tijelom... Ona je tek sada zamijetila nešto novo, veliko i silno u toga čovjeka, te mu se posve pokorila, ali u tom joj dakako smetao trgovac Miha.

Neke večeri započe Miha svojoj ljubovci mrko i odrješito:

- Lauro, svega mi je već dosta! Znadeš sama, kako je. Dok je još Justa živjela, započela je naša ljubav. Začetak joj je, dakle, svakako smiješan i nećudoredan. Justu kano da je bog uklonio da nam ne smeta, i ti si se preselila u moj dom. Ondje već stadoh te nagovarati da se vjenčamo i da nas ne hvata dalje svijet na oko te nam se ne podruguje i ne kleveće... Ti nijesi htjela... Došlo ti na um da ostavimo onaj dosadni seoski život i da se preselimo nekuda daleko u grad. Htjela si, izvršismo... Evo, tu probortavamo već nekoliko godina... Ali čemu vodi taj život? Moja je posljednja odluka da se vjenčamo, a tada da se odselimo natrag u moj zavičaj, u drevni Medonićev dom.

- U kakve li si opet zabludio sanje, dragane moj? Konjski trgovac, vječni zgrtalac novca i silnoga imetka, pa da tako sniva poput djeteta što se rodilo, uzgojilo i poraslo među cvijećem i ružama! Aj, mani se takvih računa, Miha moj! Ja ti već rekoh da ne držim ništa do blagoslova popovskog i da se ja nikada ni s kim neću vjenčati! Svojih odluka ne mijenjam, pa me pusti u miru zauvijek. Jesi li čuo? Jesi li razumio?

- Tako? - zamisli se Miha. - Ej - nastavi on, mjereći svoju ljubovcu mutnim i napola prezirnim okom - ej, i ja imam svoju odluku! Nikla je ona prije negoli sam te poznavao; imam je sada, a imat ću je i tada kad se raziđu naši putovi.

- Šta je to opet? - skoči i vrisnu glumica kano da je guja ujede.

- Ništa! Ja neću da živim i dalje takvim životom. Ne znam pravo da li si baš moja ili koga drugoga ili si možda svačija! - puhnu Miha, zureći zlorado u divno lice svoje ljubovce. Ono je čas blijedjelo, čas se rumenjelo i drhtalo, a po njem se počne povlačiti oblačak gnjeva i provale.

- Razjasni! Ili ću te ošinuti, ma izgubila umah svoj život kao pčela kada ubode i pogine, gubeći zauvijek žalac svoj. Razjasni!

- Razjasniti? Hm - zamisli se opet Miha, upiljivši oči u zemlju. - E, pa neka ti bude! - sune glavom uvis, skoči sa sjedala te se strogo prikuči Lauri. - Znaš sama, golubice moja, da ja ne poznam tvoje prošlosti, niti sam te kad pitao za nju. Da pravo reknem, ne znam tko si i što si, otkuda si, ni čija si. Da si bila ljubovca drugima prije nego moja, o tom valjda ne treba dizati huke i buke. A sada? Slutim da sam ti već dozlogrdio kano i đak, moj susjed zgubidan Ivica, i ja već vidim gdje ti snuješ i pleteš s novim odabranikom... primjerice... primjerice... s Ferkonjom!

- Miha! Miha! - planu Laura pa se u isti tren zažari i problijedi. - Dokaži! Dokaži! Dokaži! Miha...

- Ne viči tako, molim te! - mahnu Miha hladno rukom i nekuda otresito. - Ja ti velim i ja to znam da si vjerom krenula... Sjećam li se pravo... Da, negdje u trgovačkom svijetu sretoh toga pustolova, i on mi se sviđao. Kano da je stvoren samo za mešetariju u trgovačkim poslovima, a za šalu i vragolije u društvima i među prijateljima. A takvi ljudi, pa da i ne znamo otkuda su, šta su, kojega soja i kroja, kojega zakona i običaja, priljube nam se, utisnu u dušu i srce a da sami ne znamo odgovoriti zašto i kako je takvo šta nastalo, uzraslo, raspupalo se i rascvjetalo. Kada čovjek u nešto tvrdo vjeruje, tad ne treba dokaza! Vidiš, u mene se ustalila najtvrđa vjera da si mi se ti iznevjerila, te da ste vas dvoje davni znanci baš tako kano da se sutra sastaneš sa đakom Ivicom. Da si mi vjenčana žena... e... znam što bih uradio! Ovako: bila si već tuđa i sada si, i opet ćeš biti. A da tome bude kraj i da ti gospodar budem ja, nudim ti još na sve to da se vjenčamo i da mi budeš zakonitom suprugom.

- Već ti rekoh da od toga brašna neće biti nikada pogače, pa dogodilo se što mu drago! - odgovori zapinjućim glasom Laura a gledajući svoga vojna poluprezirnim, polusažalnim okom. Ali nije tome dugo potrajalo vrijeme, a u njezinu se biću iznenada nešto prelomi, tajna misao poput munje sjeknu joj glavom i zaokupi njezin duh: skoči do Mihe i bumom snagom obujmi njegovu glavu i privine ga na svoje grudi.

- Da, mili moj, vjenčat ćemo se, vjenčati! Što sam ti se radi toga opirala, bijahu samo ženski hiri! Ja sam te iskušavala zboriš li zbiljsku istinu ili zbijaš puke šale. Evo, ja sam tvoja i samo tvoja... i mi ćemo se vjenčati i povratiti natrag u naš Medonićev dom! - disaše ona teško, zanoseći se nekuda u nepoznate krajeve svojim očima u kojima tinjahu daleke, čudnovate, nerazumljive osnove i odluke njezine duše.

Miha se nije oduševio iznenadnom promjenom ljubovce svoje; on dapače nije odvraćao i po staroj navadi susretao ljupko i začarano dražesne Laurine nježnosti, nego je mramorkom zamuknuo.

- Šta je tebi, mili moj? Što li se zakopalo u tu tvoju tvrdu glavu? Što si mi tako mutan i oblačan, kano svemir prije oluje? Ej, reci mi, mili moj, reci mi, pa ne djetinji kao kakvo nedonošče ili razmaženi dječarac.

- Pusti me! Pusti me! - otrese Miha, ustavši sa svoga mjesta i otevši se odlučno zagrljajima svoje ljubovce. I ona ohladni u isti tren, ugrize se za usne, stisne pesti, a Miha zgrabi svoj šešir, ostavi Lauru i ode od kuće.

- Ferkonjo! Valja nam se spremiti na posao, valja nam raditi! On sve zna, a ne dokučujem da li tek sluti ili samo vjeruje, ili uistinu zna - ščepa Laura strastveno za desnicu Ferkonju.

- E, pa radimo! - naškubi se potepuh, a ono slijepo oko kano da se prevalilo u svojoj šupljini...

- Sada je istom jedva bolno usnuo i svaki čas se trza kano da će na koga navaliti. Već osam dana razapinje ga napitak i na časove posvema onesvijesti, ali srvati ga nikako ne može... To je paklena ljudska narav, ili moram posumnjati o jakosti zelenih kapljica!... Što da radimo? Bojim se, strašno se bojim, neće li nam najednom ući u trag. On hoće svećenika i liječnika. A tad me hvata drhtavica i strava. Pomozi, domisli se! - šaputaše u tamnom hodniku sjena sjeni, hvatajući jedna drugu za ramena. Bijahu to Laura i ćoreša Ferkonja.

- Što da radimo? Ti si lukavija i mudrija od đavola, pa smisli, pa reci!

- Vidiš ti njega! Tada ne trebam tebe kad je na meni sav teret. Zar nijesam počela i kidam se i mučim i strepim ovdje već osam dana, no on se ne dade i brani se svom snagom... prije će mi liječnik ući u trag, nego dovršim sretno posao, a tada je sve propalo.

- Hm, teško je i gadno je, vjerujem; no ja se baš ničemu taj čas ne domišljam...

- Ne, kradikeso i konjokradice?... Oko ponoći pospat će sva družina u prizemlju kao zaklana. Tebe, nadam se, nije nitko vidio kad si se u ovome mraku i po toj kiši ušuljao u dvor... Danas nam valja svršiti, velim ti, i da je već jednom svemu kraj... ili...

- Pa hoćemo, da. Ali reci samo kako? Čime?

- Oj, muškaračka glavo, žalibože da je tako! Obuci ti ženske haljine, a rupcem zamotaj glavu, sokole moj iz zečeva gnijezda! On je oslabio... Ta jak vjetar prekinut će mu nit života a kamoli da je desnica u junaka - zadrhta glumica u tami od grozote vlastite svoje misli i pritegne jače k sebi plemenitog druga, kao da strepi pred kakvom aveti u toj neprozirnoj tami...

- A, sijeva mi i puca! Shvaćam... onako oko vrata... kvrc... hm! Ja doduše nijesam započeo ni dovršio još nijednoga takva posla, osim što sam rasporio nekome redarstveniku trbuh sve do jetara i džigerice kada me htjede apsiti u ime zakona... Pa ako bih se već na taj posao dao, nemam baš ništa pri ruci.

- Kakav konopac valjda će se naći u kući - siknu Laura kao zmija... - A tada drži se, junačka desnice ćoravog mog sokola!... Eh, nekada sam te mrzila i nazivala rugobom... A sada - obujmi grozna poticateljica svog crnog sukrivca oko tijela... - Oh, tada smo slobodni i bogati, pa ćemo umaći odatle bez traga i glasa, dragi moj, prvi moj sokole!

Poslije toga šaputanja umuklo sve, i sjene se izgubile nekuda, valjada dublje u crnu tamu.

Već se primače i ponoć. U velikoj, prostranoj sobi tinja u kutu slabo svjetlo kano da zamire i kano da će uskoro utrnuti. Na protivnoj strani leži na krevetu možda bolesnik, a možda zdrav čovjek. Ukočio se, a uvelo crnomanjasto lice proniklo posvuda bljedilom, samo na lijevoj jabučici ukaza se nekakva nerazmjerna krpa rumenila štono se čas širi do nosnica i do očiju a čas stiskuje, te se pretvara u tamnu mrlju kano da je ondje modrica od udarca... Čovjek, bolesnik, šta li, spava... ali u stanovitim razdobljima trgne se čitavim tijelom, prostenje, zajeca - a da se ipak ne probudi... Nakon toga pako zavlada opet duboki mir...

Dvije sjene provuku se kroz vrata, šuljajući se na prstima... obje su, začudo, bose... prva je muškarac, a ono što se za njim vuče i poteže jest ženska... Ta poznamo je: Laura!

- Hrabro i naprijed, sokole! - šapne Laura. - Samo junački i bijesno pa za nekoliko trenutaka ti si svemu gospodar i gazda moj... Ja ću umaći natrag.

- Vidiš je! Kuda ćeš umaći? Ne znaš li, nesretnice, da je bio nekada jak poput medvjeda... Tko zna ne bi li me još i sada u smrtnoj borbi svladao?...

- Ajde, ne zanovijetaj! Kažem ti da ga je napitak satro i oslabio. On je već kano krpa. Valja ti ga samo čvrsto stisnuti, i njegova duša ode! S tijelom je tada lako... Kada se odijeli jedno od drugoga - duša, bog da, prhne što prije s toga svijeta, a tijelo je blato i vraća se u blato... Samo naprijed i hrabro! - I ona se maknu natrag i umače.

Muškarac, koji ostade sam, ne bi se mogao prepoznati, jer mu je lice zagareno, a čitavo odijelo sastoji se od nekake duge dolame, odrezanih rukava. Samo kad očima makne, spoznajemo da je Ferkonja.

On se ustoboči pred bolesnikovim krevetom kao tigar što žeđa za toplom ljudskom krvi. Zatim onim jednim okom promjeri bolesnika i sav prostor naokolo. I skoči zvjerskom hitrinom na bolesnikova prsa, prebaci mu konop ispod glave istisne grkljan... Bolesnik zacvili, zaškripi, zahripi i raskolači oči... - Živi đavo!... - hroptaše on... - Ta ja nijesam s tobom nikakve sveze utanačio, ako si već udavio moga tasta Medonića, kako pričaju ljudi - pomisli u taj čas satrveni Miha, zabode noktima u živo meso svoga ubojice, izbijeli grozno na njega zube, sune uvis i prevali na zemlju ubojicu i sam se stropošta s njime... Tu je istom nastalo rvanje na život i smrt... Ferkonja sve čvršće sapinjaše konop oko vrata i ne popuštaše ni za dlaku, premda ga je Miha oslabljelim rukama mlatio i grebao noktima.

- Lauro... Lauro - zastenja Miha, a krvava i bijela pjena navrije mu na usta.

- Lauro! Lauro!.. - Ovamo, izgubljeno je sve, on je jači od lava! Propadosmo! - stade cviljeti Ferkonja.

I ona skoči poput mačke na vrata i zakračuna ih za sobom, prišulja se do boraca, te zahvati ruke Mihine iza glave... On upre u nju zakrvavljele oči, problijedi na smrt i zahropta: - Uh, tako!...

- Stisni, zavini, propadosmo! - muklo prošapta ona.

- Tako... tako... Još malo, pa ćeš otegnuti, moj dragane... ovako smo mi zlobni i zlotvorni dječaci nekada gušili vrapčiće, otevši ih napola golušave iz gnijezda... Strašno... strašno - mrmljaše ubojica...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Još bijaše tamna, mrka noć... Kiša lijevaše kano iz kabla, a katkada dunuo hladan vjetar. Iz daljine dohromotaše kola sve bliže, a usopljeni konji stadoše...

- Ajde sa mnom, ja dršćem kao prut, užasno mi je! - zašumi ženski glas.

- Eh, pa kako da konje pustim, ne držeći ih na uzdama. Bijesni su, kao da si upregao veprove - odazove se muškarac.

- Bilo kako mu drago, ja se ne vraćam sama!

Oboje uniđe u dvorac, i tiho, a dosta teškom mukom, iznesu nekakav dugački omot i polože ga oprezno na kola... Konji se iznenada propnu, držeći se samo na stražnjim nogama kano da se kruto preplašiše onoga zamota... Muškarac i žena nošahu na kola i druge stvari, osobito razne kovčege, a teške da svaki put zaškrinuše kola kad koji položiše.

Laura razbudi i prodrami družinu, zapovjedivši lakonički da na sve dobro paze, a ona s gospodarom da polazi nekud daleko u tuđi grad ka glasovitu liječniku.

Žena se smjestila uz muškarca, a on potjera konje, i oni udariše divljim skokom, te domala ostaviše taj dvorac a da se više nikada ne vratiše natrag...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kola su jurila, konji rzali, a Ferkonja i Laura sjeđahu ne progovorivši jedno s drugim ni crne ni bijele... Stade svitati, no kiša lijevaše još jače da su naskoro sva kola prokisla, a i živi ljudski stvorovi na njima mokri su, kako se veli, kao miševi...

- Dakle, novce nam valja što prije spremiti nekuda u zemlju na tajno mjesto - promumlja suho i hrapavim glasom Ferkonja, podigavši tmurnu glavu, a sada si istom mogao opaziti da je bradu sasvim obrijao tako da prijašnjega Ferkonju ne bi nitko upoznao do onoga koji pamti njegovo ono osobito ćoravo oko. - Pa onda možemo gdjegođ nablizu i njega zakopati - dovrši on.

- Da, kada bismo mi toliko toga otkopali i zakopali? Aj bog, da iznesemo živu i zdravu glavu! - odvrati Laura... I njezin glas je promukao, a iz lica joj udaraše takva surovost, okrutnost i hladnoća da je za ovaj čas bivala ružna i nesnosna kano kakva mitologijska furija. - Njega možemo izbaciti u prvu brzicu rijeku na koju se namjerimo na našem bijegu... A novce... novce?... O tom kasnije - zijevaše Laura, drhtureći čitavim tijelom...

Rujansko je sunce naginjalo na zapad, sipajući zlatnu koprenu svojih slabašnih trakova po beskrajnim, pustim i mrkim gorama. Iza gudura i vrleti, kuda valjda nije nikada stupila ljudska noga, vuklo se dvoje otrcane čeljadi. Nalikovahu više klatarećim se prosjacima negoli običnim ljudima.

- Odmorimo se, Lauro! Glad i žeđa satire me, jedva već mičem nogama, a svaki tren hvata me zamaglica i vrtoglavica, sad ću na izdahnuti!... Ph! Hvala bogu ili vragu, meni je svejedno što se jednom složismo i sporazumjesmo da iskopamo sakriveno Mihino blago pa da ga bratinski podijelimo - a ja ću lijepo u svijet, daleko, daleko u tuđe carstvo! Ondje me neće progoniti gola i bosa, gladna i žedna krvničko uže kao što ovdje!

- Idi, idi, lijena kukavice i izjedipogačo! Neka ti je tvoj dio - pa se tornjaj iz našega kola! Tvoji dugi prsti jedva dorastoše da potegneš kome kesu i izvučeš kakvo janje iz tora! Da, već si mi dosadio i dozlogrdio, nesrećo crna!... Naprijed, naprijed, daleko je još tajna spilja, a valja nam za dana prodrijeti u njezinu utrobu! Bit će lakše negoli u mraku; ta možemo se još oboje strmoglaviti u kakav ponor ili kuda niz liticu.

- Bar će svemu biti kraj! Ja nijesam za taj pustolovni i hajdučki život. Ej, da sam znao da će me zapasti tako mršav zalogaj Mihina blaga i bogatstva, nikada ga lje ne bih udavio u krevetu! Evo, već dvije godine gone nas poput divlje zvjeradi, a mi još na onaj zločin ustrojismo razbojničku četu, počinismo grdesiju novih zločina - a tvoje ime je strah i trepet čitavoj zemlji naširoko i daleko... Ej, šarena, divna i hrabra moja kumo, zar zbilja vjeruješ da ti nikada neće haka doći? Da te neće nikada izdati koji drug?... Ako tako, onda sam živi đavo vodi i ravna tvoje poslove!

- Šuti, huljo! Ne ćeretaj, jer ćeš ovaj čas znati što je harambaša Lara. Prosvirat ću ti tanetom i ovo jedno oko što te još vodi po širokome svijetu! - domahnu mu vitkostruko i bujnostaso čudovište, skine kabanicu, a oko pasa zasja svijetlo oružje; zatim otkopa nekakve zaveze, a s obraza spane kriva brada i brk, dok se ženske kose u svoj bujnosti i dragosti prospu po leđima, kano da je pao crni oblak. I zasja velebno žensko lice, puno života, strasti, junaštva i grijeha...

- Ah, pusti, divoto, da se još jedared nagledam tvoga sjajnoga lica, krasna ženo! Taj gorski zrak razbujao je i rascvao tvoj obraz i tvoje tijelo - - o, o, bože moj! Zašto li se ne daš nagovoriti i skloniti! - stane Ferkonja pred ženu i raskrili svoje garave ruke da ustavi njezine ponosne korake.

- Miči se, bijedna kukavice! Rđo, miči se! Ne pamtiš li kako u našoj družbi plaća glavom svaki nesretnik komu se poremeti pamet te se usuđuje dotaći ženskoga harambaše Lare! Miči se, huljo, jer taj čas stići će i tebe ista sudbina! - i žena trgne kuburu iza pasa...

Ćoravi hajduk hitro zakrene na stranu zgurivši se za gorski greben.

- Nijesam ništa zlo mislio, Lauro, već samo ponovih svoju želju i svoj nagovor da uhvatimo obadvoje put pod noge čim iskopamo svoje blago i novac, pa da zajedno napustimo taj razbojnički život i da se sklonimo u tuđe carstvo. Oj, kako bismo još mogli pošteno živjeti!

- Šuti, beno! Baš s takvom rđom i kukavicom da odem u tuđe carstvo tražiti pošten i ugodan život! Ha! Ha! Ha! Pa kakvi li je to pošten i ugodan život, nakazo jedna? Prohtije li mi se opet nekog drugog života, s tobom ga lje neću dijeliti, nitkove i prišipetljo! Naprijed! Ni riječi dalje!

Sunce već utonu na zapadu, a po gorskim dolovima i jazovima hvataše se sumrak. Putnici stadoše se uspinjati na grebenastu klisuru štono se dizala iz gorskih prolomina poput plasta sijena. I prispješe do neke pukotine kroz koju bi se jedva provukla čovječja glava. Tu se oboje uhvate posla i teškom mukom odvale kamenu ploču, ne progovorivši ni riječi jedno drugomu. Sada se plazeći potrbuške odvuče u šupljinu najprije ćoravi Ferkonja, a za njim Laura. Nakon oduljeg plaženja dopru u silne prostorije, a nekakav topliji zrak zaokupi im obraze.

- Zapali zublju! - zapovjedi ženski glas. Muškarac pokorno sluša, i za kratko vrijeme obasja crveno svjetlo zublje veličanstven hram podzemnoga svijeta.

- Za lijevim kukom! - reče muškarac.

- Da! Znam kako dobro pamtiš... - I ona opet prikopča krivu bradu i brk a ženske kose savije i stegne u klupko oko glave, nabivši hajdučku šubaru na oči.

Dotle muškrac izmota dvije teške ploče i stade vući iz jame kovčeg za kovčegom.

- Tako! - otiraše zadovoljno znoj. - Sada je sve gotovo i u redu!

- Nije istina! Još će biti posebice nekoliko vrećica. Traži! Eto mu jednog oka! Ne vidi dobro...

- Kakve vrećice? Tu nema ništa više, van ako se nijesu odvalile u taj bezdani ponor što mi evo zja ispod nogu.

- Ej, ako li je tako, onda ti se valja spustiti u taj ponor i dovući ovamo što jošte manjka, inače nećemo dijeliti!

- Šta ti opet zavrtjelo u glavi? Ni sam crni đavo ne bi htio zaviriti u taj pakleni jaz a kamoli živ ljudski stvor. Ta samo korak dalje pa ćeš se strmoglaviti u bezdan da neće ostati kost na kosti!

- Živ ljudski stvor! Ha... ha... ha! Deder, da vidimo! - I Laura nadnese zublju nad glavu i stade se šuljati u jamu do svoga druga. Sada dođe na ravninu jedva toliku kao stol, a iza te ravnine spuštahu se u dubinu tmasta ponora dvije, tri stube. Tu stajaše Ferkonja tako da mu je glava i tijelo sizalo baš do nogu Laurinih.

- Gdje je, dakle, taj užasni ponor? Ja ništa ne razabirem, ja ništa ne vidim... pa i ne vjerujem da ga ima! A ja stojim baš na posljednjoj stubi i samo makac dalje, pa sam se stropoštao u bezdan za sve vijeke.

Laura zaviri u tamu, zatim se prignu i opipa rukom Ferkonjinu glavu... i mune joj strašna misao, a u isti tren stvori se odluka... Pa dok ne bi dospio ni uzdahnuti, plane blijesak i zagrmi spiljom grom, odjekujući poput satanskog smijeha od stijene do stijene, od klisure do klisure užasnom tminom podzemlja. Muškarački glas zajaukne, zahripi i štropotom se surva u ponor... Nakon više časova zahroptilo, zagrgotalo, zastenjalo da jedva razabireš da li ljudskim ili zvjerskim glasom, kano kad tigar pije toplu krv napola umorena svog plijena - i nešto teško palo negdje duboko, duboko i isto tako daleko.

- Aha! I tebe se riješih sretno! - ciknu ženski glas. - On bi sa mnom na polovicu dijelio? Ej, kuda li si otputovao, tako iznenada, moj junakoviću! Vidiš, dobra i vjerna kubura - a grob si sam našao - pa je svemu kraj! - I ona polagano ispuza iz duboke jame, dospije do kovčega i tu se umorna nasloni i zamisli...

- Da, da, da! Svega je već dosta! Svega! Odurno je to, strašno, grozno! Brrr - potrese se čitavo žensko biće, i ona se uhvati čas za glavu, čas za grudi. - Pravo si imao! Svega je dosta - a Laura će sada potražiti pošten, zadovoljan i ugodan život - pa bilo i u tuđem carstvu... Hoće! Hoće! Hoće!... Još nije svemu kraj!...

Đak Ivica jurio hrlim koracima iz svoga stana gradskim ulicama put svratišta k "Crnomu orlu". - Tko li bi to mene na domjenak pozvao? Gospodin! Otkuda taj gospodin? Pa šta hoće baš sa mnom? - Takva pitanja zadavaše sebi u duhu dok ne prispije na dveri svratišta...

Uniđe u jednu od velikih i čisto uređenih soba, a visoka, lijepo obučena ljudina, dugačke, crljene brade i brkova skoči mu ususret... Iznenadilo je Ivicu što je taj neznani delija imao na glavi nekakav tmasti klobuk širokih pera.

- Je li me vaše gospodstvo pozvalo? - upita Ivica.

- Jest! - odvrati stranac.

- A čemu, gospodaru? Ja vas ne poznam, niti sam vas ikada vidio.

- Saznat ćete, prijatelju moj!... Sjednite tamo na stolac.

Đak oprezno sjedne čekajući u čudu što će sada biti.

- Je li u vašem gradskom razgovoru poznato ime harambaše Lare, ženskinje, krvoločice i razbojnice koja pod muškaračkom krinkom ravna i vodi razbojničku četu te pali i žari, davi i siječe, bez milosrđa, kamo je već nanese kob?

- Pripovijeda se, da! - smete se Ivica i razrogači oči. - Piše se i u novinama, a među priprostim svijetom kolaju čitave bajke o tome čudovištu kome ne može nauditi tane niti ga uhvatiti vojska ili ma kakva straža na svijetu... Ali čini mi se da se ta paklena majstorica uza sve svoje natprirodne osobitosti ne usuđuje primaći gradskim zidinama, jer ovdje su zubati ljudi te što jednom uhvate, to im više ne izmakne pa bila baš Lara... taj sjajni harambaša!

- A, tako! - nasmjehnu se delija, pa zaori: - Harambaša Lara je evo glavom pred vama, mladi gospodine!

Ivica sune uvis: - Ja nijesam došao ovamo da vi, gospodine, sa mnom zbijate šalu!

- Ja se ne šalim, mili moj! - vrisnu dršćući ženski glas. Ivica se osupnu s toga glasa i pred očima mu se zamrači te se stade hvatati za glavu...

U taj čas skine lažni delija svoju krinku, a pred Ivičinim očima zabliješti velebno Laurino lice.

- Šta je to? - ciknu mladić... - Ja ne shvaćam, ja ne pojmim, ja snivam!... Pustite, pustite me na svježi zrak, pustite!

A ona pade pred njegove noge, obujmi ih krepko te ih stade žarko cjelivati, a valovite i bujne vrane kose razasule se okolo mladićevih nogu.

- Zaboga! Gdje sam ja? Šta to biva? Šta znači sve to?

- Oh, čisti, dragi, mili, slatki moj mladiću! Pod tvojim nogama pere pokajničkim suzama sada tvoju obuću grešnica Mandaljena! Oj, ti me nećeš turnuti od sebe! Ta Isukrst-bog nije odrinuo one pokorničke grešnice! A ti... a ti... mili moj... i ti nećeš odrinuti od sebe svoje uboge i nevoljne Laure!... Ne, nije utrnula, nije zamrla ljubav u tvom plemenitom i divnom srcu! Sve bijaše opsjena, laž, zloba, kleveta! Sve, sve!

- Ženo, ja vas ne razumijem, što to znači i što tražite od mene? - klonu Ivica satrven na stolac, a Laura sveđ obuhvaćaše njegove noge.

- Oprosti! Oprosti, Ivica moj! Pomiluj me, pomiluj! Ta bog oprašta čistome kajanju, prosti i ti meni!

- A šta da vam ja oprostim? U čemu da vas pomilujem? Što vi svega toga trebate? Tko sam ja? Ništa! - snađe se Ivica.

Sada se Laura osovi na koljena i dignu sklopljene ruke prema obrazima mladića:

- Oprosti, oprosti, Ivica moj! Sve što uradih, učinila sam samo za tebe! Oh, pomiluj, oprosti!

- Vi... radi mene? Za mene? Bože moj, s kime ja to govorim! Ta ovaj čas bit ćeš, nesretnice, u vlasti zakona i progonitelja svojih! Što te je donijelo amo? Ta ti si umorila Mihu... Ti... ti... ti! Što da ti ja oprostim? Krenula si vjerom, pa ajde s milim bogom, ja sam ti već odavna oprostio - tepaše jecajućim glasom mladić.

- Nijesam ga ja umorila, ne... Ali, sve što bijaše, bilo je za tebe i radi tebe, sve! Vjeruj, ja ti se ispovijedam kao pred božjim sudom.

- E, pa onda ne bježi i ne sakrivaj se pred vlasti i zakonom. Prijavi im se, ispovjedi, kako te srce, savjest i pamet puti!... A mene pusti na miru... Ti si me ionako ostavila prije nego ja tebe... Pa tako je bolje... Valjda si se sama najjasnije uvjerila da se jedno za drugo ne rodismo!

- Ne tako okrutno, Ivica moj! Ne tako mrko, ne tako ljuto, mili moj! Sve, sve ću ti reći, sve ću ti razgaliti... - I ona mu stade pripovijedati upola istine i upola laži najdivnijom vještinom glumice sve svoje doživljaje.

- Evo, dakle, čuj i vidi, sve je to za tebe, za našu ljubav, za naš mir! Da, bila sam i ženski harambaša silne razbojničke čete pred kojom je zemlja drhtala i strepila kuda bi prolazila i gdje bi se pokazala. Grozna su nedjela i zločini počinjeni u moje ime... Tu spasa nema, tu pravda, tu zakon, tu ljudi ne praštaju niti pomiluju!... Oh, čuj me! Bježi zajedno sa mnom u tuđe carstvo! Imetak i silno blago je u nas, o kakvom ti nikada nijesi ni snivao, kakva ti ne možeš nikada ni pomisliti! Mi ćemo se opet vratiti u sretan, blažen i miran život! Ja ni od koga ne trebam i ne tražim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, mislim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!

- Pusti me, grozna ženo! Pusti!... šta tražiš to od mene? S kojim pravom, tko ti ga je dao? Zar još i ja da budem krvavom žrtvom tvojih ženskih čara i tvojih strašnih zamka? Pusti me, pusti! Mene druga iščekuje, mene druga izgleda! Kamo da opet srnem pred onim čistim, jasnim i nevinim anđeoskim licem? Na njezinoj duši, u njezinoj savjesti, u njezinome srdašcu nema ni praška, da njim oko natruniš, grijeha ili zle misli! Pa što ćeš još ti od mene koja si mi bila nepoznata tako onda kada me ulovi u svoje zlaćane mreže kako si mi i danas! S kojim pravom da me miješaš u tminu svojih grijeha, opačina, straha i užasa, pred kojim dršćeš i strepiš? Pusti me, pusti! - trgnu se Ivica i da će izletjeti napolje.

Laura se osovi na noge poput mramorna stupa i zaprijeti groznim licem mladiću.

- Stani! Stani! Jest, nijesi, nijesi više onaj koji si bio... Ne, ne! Ispitah pod svojom krinkom tvoga rođaka, kumordinara Žorža. Više je dana što se bavim u ovome gradu i što ti ulazim u trag! Sve znam... sve... Ti... ti... ćeš... Ha... ha... ha!... Smiješno je, ali istina. Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno. Da ćeš je vjenčati... Pripovijedalo mi, ispričalo mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog harambašu Laru: nikada nijedna neće biti tvojom dok je na ovim ramenima slobodne glave!... Sanjarila sam dane i noći pa radila, trnapila se, pregarala samo za tvoju sreću, samo za tebe. Ne bijaše mi nijedno sredstvo preokrutno, preteško, pa i gnušalo mi se, ali samo za jedan cilj... za tebe! I kada, evo, sve polažem pred tvoje noge i svoju pokorničku okajalu dušu i svoje srce i život svoj, ti me udaraš prezirno nogom, odvraćaš oči od mene i okrećeš mi leđa. Dobro! Ali pamti! Nikada nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!... A sada smo tuđi! - Nosi se - okrutniče - nosi se! Nikada ja još ne počinih tako kruta zločina kao što si ga danas počinio ti! Nosi se! - I ona natače muškaračku krinku, otvori vrata, a Ivica izađe napolje.

Kada mu šiknuo svjež zrak u lice, pričinilo mu se kao da je sašao s drugoga svijeta i prekinuo strašan, mračan i težak san. Glava ga ljuto zaboli, a nesvjestica hvataše ga neprestance da je u svakom trećem koraku basrljao i posrtao.

Puče glas s bregova maloga "kanonika" i muzikaša Jožice te se pronosi od kućerka do kućerka, od sela do sela, dok napokon nije optočio čitavu župu i prodro u druga mjesta da je muzikašev sin Ivica već drugi put ozvan s kćerju maloga "kanonika". Već više godina izbiva ona od svoga doma te ne mogoše saznati kamo se metnula i kuda je iznikla. Nakon duga i duga vremena pročuo se glas da djevojče služi u velikome gradu, ali nitko nije ni slutio da bi se Ančica bila odbila od svog doma i pošla u grad za svojim susjedom đakom Ivicom ili da bi među njima postojao kakav vez i sporazumak. Sada nagovještavahu po selima ovo i ono, spominjući pokojnoga Mihu i ljubovcu mu Lauru, koja ga je umorila negdje daleko u svijetu.

Mali "kanonik" opet nekako oživi pa je sam pronosio ove glasove o udaji svoje kćeri za muzikaševa zgubidanića. Krojačica i krčmarica Trepetljika, koja je također namjeravala da oženi svoga Eduarda s nekakom bogatom djevojkom iz Kranjske, snovala i razbijala sebi glavu kojim smjerom da okrene žalac svoga jezika. Da li proti tomu iznenadnom glasu? Da li za nj? Napokon savjesno zaključi da se neće pačati u te stvari nego će radije misliti na ženidbu svoga Eduarda.

Ivica ne otkri nikada nikome svoga iznenadnoga sastanka i sukoba sa strašnom Laurom, ali otada bijaše nekuda mrk i zamišljen.

Ime razbojničkog ženskog harambaše Lare pronosilo se još više po svim krajevima, a o okrutnosti i golemim i crnim zločinima te žene stvorile se čitave bajke. Groza i užas zaokupi i bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mučio i nakazivao žene, ubijajući i umarajući ih na najstrašniji način. Tako pripovijedaju da su ovu žensku žrtvu našli iskopanih očiju i otkinutih uda; onu opet odrubljene glave, ali tako da joj bijaše vrat pilom prepiljen. U krajevima pako kud se najviše potezala družba hajdučice Lare, uvrstio je svijet u molitve i litanije: - Bog nas čuvao kuge, glada, rata i strašne hajdučice Lare! A zakonu, vlasti i pravici ne pođe nikako za rukom dobaviti se glave ove obajane harambašice i njezine razbojničke družbe.

Ivica ne dovrši nauka, nego se dobavi neke niže činovničke službe, te navijesti Ančici da je njihovim patnjama i mukama kraj i da će se vjenčati, ali ne u gradu nego doma u svojim brdinama... I stvar urediše već tako da bijahu već drugi put ozvani u župi svoga zavičaja... Mali "kanonik" obijaše sada svaki dan kuću muzikaša Jožice te je ondje često omastio brk jer se dom muzikaša podigao i rascvao još od dneva Laurinih...

Jožica i njegova vrijedna drugarica zabezeknuše se isprva s toga opet iznenadnoga prevrata svoga sina; ali napokon sažeše ramenima: - Neka mu bude! Kakvu pogaču umijesi, takvu neka uživa... Kako prostre... tako neka spava!... Što ćemo?

Ivici je kopala po glavi užasna prijetnja Laurina. Ali svaki put kad ga obuzele crne misli, napokon bi hrabro i utješno potresao glavom: - Ne, ne! Djetinjarije! U našem selu vjenčat ćemo se da neće o tome nitko ni znati, a onda ćemo se vratiti u grad i pazit ću na nju kao na oko u glavi... U gradu lakše je razmrsiti osnove one paklene žene... pa će mnogo teže izvesti svoj naum tu na pragu vlasti i zakona...

Ivičina svadba nije se po običaju rodnog mu kraja otpočela u domu Aničinu, a u kući maloga "kanonika". Čim je župnik obavio obred vjenčanja, slavila se zajednička svadba na domu muzikaša Jožice u Laurinoj kapelici, koja bijaše posve opustjela, a sada za taj dan preurediše je i oživiše novim životom.

U crkvu pođoše mladenci na kolima tiho i bez buke. Niti seljačke glazbe nije tu bilo. Isto tako vratile se iz crkve doma.

Aničino srce i duša bijaše sva proniknuta ugodnim zadovoljstvom i tajanstvenom slasti i raskoši... Ona samo teško izgleda da se dovrše ti obredi i da se sa svojim milim Ivicom opet vrati u grad...

Ivicu je neka čudna bol stisla oko srca, savjest mu se propinjala i drhtala u nekim crnim slutnjama, a vid mu se pomrčivao mislima, slikama... kojih on sam ne bi mogao odrediti i iskazati...

Istom navečer, kad se skupiše svatovi i gosti u kapelici, zacilikaše guslice seoskih muzikaša uz gromorno dudanje Jožičina bajsa po kome on danas ipak nije vukao lučca, nego malen i smiješan čovuljak mršave i tamne puti, velikih ušiju i do kože ošišane kose, uvijek ozbiljan i mrk; ali njegova prikaza, čim je stao uz bajs, usplamćivala je neprestance u svatovima i gostima grohotan smijeh...

Mali "kanonik" i zgubidan Jožica predstavljahu domaćine... Oni se izgrliše pred čitavom svadbenom svitom, ali oba bijahu nekuda udubljeni i zamišljeni, kano da im sve to ne ide onako od srca...

Svadba nije tekla baš najveselije, jer mladenci Ivica i Ančica bili su im kao tuđi... Seljaci ih ne držahu svojima i žacahu se tu svetkovinu pretvoriti onako u pravu seljačku svadbu... A nekako sjetne misli zaokupiše i roditelje i rodbinu... Mali "kanonik" gviri preda se i uvijek nešto mota viljuškom. - Ančica, Ančica! Vidiš li vraga i čuda! Odbjegla od doma... i, eto, s kime se uhvati u kolo... Tko bi to ikada pomislio?... A Miha! joj, joj! - uzdahnu u sebi mali "kanonik", i kano da je odrvenio.

Jožica? On sve pogledava sada svoju nenadanu snahu, sada svoga sina. - Na: što će on da bude sada? Eh, župnik nikada: gotova stvar. Sudac? Fiškal? Ta morao bi biti prije to nego se oženi!... Pa kako se svezao s tom Ančicom? Gdje li se upoznaše?... Ono barem bijaše nešto gospodsko, zašto nije ostao kod kuće i zašto ju je prepustio Mihi?... Ali... vidiš, stari, žice ti pucaju, a zaboravljaš da je skot umorio Mihu... Ah, tako bi bilo i s mojim Ivicom... Uh!... Brrr!... Radije ga ipak vidim tako! Krv nije voda!

A dobra i tiha Jožičina ženica? Ej, stari su je dani pritisli k zemlji, a hrbat joj se sagnuo. Sve ona redi, vrti se i posluje oko peći i oko jela. Samo katkada kriomice zaviri u sina i svoju snašicu! Bože moj, snašicu? - Da je momak ostao u seljačkome domu, da se nije ovako preobrazio, te se od njega zametnulo nešto između polugospodina i poluseljaka, neka bi! Neka bi!... I ona bi valjana snašica bila! A šta je sada ta Ančica? Navukla na se šarene gospodske krpe: pa niti je seljakinja, niti gospođica. Ah, ah, ah!... I mati Ivičina stisnu usnice, te se opet okrenu k peći, poređujući kolače i pečenje za svadbenu svitu.

I tako je svadba počela, razvijala se i ostala nekuda hladna i pusta. Gusle zacviljele, bajs pridudavao, ali ipak čitava je svadba više naličila podušju nego svadbi. Pa se već primicaše i ponoć.

Napolju crna tmina zokupila svijet da ne vidiš prsta pred očima i kano da je zavladalo carstvo smrti za sve vijeke. Nebo prikrili tmasti i crni oblaci i kao da će sada pasti na zemlju i sve pretvoriti u grozotu vječne noći. Tiho je i mirno sve da ni najsićušniji vjetrić ne dahne u svemiru.

I kada je svatovski starješina ustao da koju rekne slavnoj svadbenoj sviti, zasinuše vani strašni ognjevi i zagrme puške i kubure, a konji stanu toptati i rzati kano da se crni vragovi sjatiše oko Laurine kapelice da ondje zaigraju noćno kolo.

- Šta je to? Tko je to? - skoči mladoženja Ivica, a crna slutnja što ga je čitavo veće morila i mučila kano da se raspukla i sjajnim svjetlom obasjala čitavo obzorje njegove nutrine, te mu najednom postane sve jasno i razumljivo.

U tren oka popraskali prozori na kapelici, a grozna i užasna lica pokažu se neka na prozorima, a druga pohrliše na vrata - sve naoružano do vrata.

- Ej, došla vam je u goste harambaša Lara sa svojom družbom!... Zar je ne pamti đak Ivica? Zar se ne sjeća da mu je zadala riječ... Ha, ha, ha! - zaori silan razbojnički glas.

Ljudi goloruki prestraviše se i kano da nijesu razumjeli svega toga.

- Što blejite u nas? Razbojnici smo i hajduci! - Tu Ivica upozna Laurin glas, premda se pretvaraše na muškarački. - Dođosmo po mladenku! Nju nam s dobra predajte, pa se neće proliti niti kap krvi! Mladoženja me dobro razumije! Ta nas dvoje tako uglavismo da će mi na svadbi predati svoju mladenku.

- Nikada! Šuti, paklena bludnice, poznam te po glasu! Nikada! - planu mladoženja uhvativši nož sa stola.

- Nikada! Nikada! - vrisnuše u jedan glas mali "kanonik" i muzikaš Jožica... prvi dohvati negdje sjekiru, a drugi šiljat željezni ražanj, te sva trojica prvi navale na razbojnike...

- Nikada! Nikada! - zagrme ostali gosti, i muško i žensko, hvatajući svaki što je mogao gdje doseći za obranu.

- Nikada! Nikada - dohvati Ivičina mati pun lonac vrela kropa, te ga baci u lice do sebe razbojniku.

- Ti ćeš mi platiti tu poparu! - zahropti divlji glas i uhvati objema rukama sirotu za grkljan i zatjera u nju dugi nož...

- Ha... ha... ha! Zgazite te crve, čuvajte mi samo mladenku!... S njom ću ja živom i zdravom dovršiti današnju svadbu! - prasnu porugljivim i silnim smijehom harambašica Lara.

U taj čas grunuše puške i kubure te zasjaše ljuti razbojnički noževi... Luč utrnu... Sve se uskomeša... Nastade plač, jauk i pomaganje kano u paklu... Vrisnu ženski glas, zajeca i zašuti, kano da joj iznenada začepiše usta.

- Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko proteče krvi; ne računam koliko je mrtvih glava... A ti, đače Ivice, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala riječ!...

Razbojnici ostave bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci se na svoga hata, držeći u naručju onesviještenu i zamrlu mladenku Ančicu... Konjska kopita zatoptala preko Jožičina brda, kubure još jednom prasnule, prosuvši strašnu vatru u crnu tamu kano da se noćni zlodusi i vještice pretvaraju u ognjene zmajeve i skakavce te pršu u tome groznome mraku...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

"Krvava svadba", kako je kasnije nazivaše puk i njegove priče što su se nanizale uz ovu povijest, završila se doista krvlju i ljudskim žrtvama... Muzikaš Jožica i susjed mu mali "kanonik" izdahnuše na mjestu... Ivičina mati bi smrtno ranjena te je ostavila taj svijet još istoga jutra. A od gostiju i svatova ne bijaše nijednoga koji nije zadobio rane ili lakih ozljeda... Mladoženju Ivicu pogodilo tane u desno rame i nogu, srvala ga groznica pa takva ga prenesoše u staru muzikaševu potleušicu, dok mrtvace poredaše u kapelici... Strašne priče o "krvavoj svadbi" i razbojnici Lari raznesle se nadaleko i široko, i svuda je zavladao strah i trepet...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Trećeg dana nađoše seljaci u obližnoj šumi nakaženu mladenku Ančicu, mrtvu pod hrastom. Među zločinačkim osakatinama zamijetiše ljudi s užasom da joj je krvoločna ruka odrubila grudi... To bijaše djelo harambašice Lare... Na takvi način nakazivala je ona u razbojničkom svom životu ženska tjelesa...

Nije dugo potrajalo što je harambašica Lara sa svojom razbojničkom družbom još nastavljala ubojstva i umorstva... Sve crnja njezina djela zapanjivahu svijet. I napokon bi na njezinu glavu raspisana nagrada onome koji je živu ili mrtvu predade vlasti...

Izdali je sami njezini drugovi... Postupak sudbeni bijaše kratak i jednoličan... Ona je spočetka sve tajila; no kad bi suočena sa svjedokom Ivicom, stade ljuto jecati i briznu u gorak plač, te razgali sav svoj život i izdade sva nedjela i zločine, pa i ogromne osnove svoga budućega rada... Ali ne odade ni jednoga suortaka, i na to je ne mogaše ništa na svijetu skloniti.

Sudilo je na smrt... Ustrijeliše je... Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa... Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela ni jedna kap krvi... Hladnu i ukočenu makoše je s mjesta i sručiše u grob iskopan na njezinu podnožju.

Dugo i dugo kolale su u puku priče i bajke o glasovitoj hajdučici Lari... A kažu da ju je tajna ruka iskopala i odnijela iz samotnoga groba na stratištu...

Ivica Kičmanović vukao se po nižim službicama od oblasti do oblasti... Samotan, mrk, strog i ozbiljan, nije ni s kim općio. Svatko mu bijaše tuđ, kano i on drugima. Nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, a niti je on kome bio jedno ili drugo.

Projurila su već mnoga i mnoga ljeta, i kada mu već mraz sjedine optočio glavu, imenovalo ga teda-negda registratorom...

Oblasti se premještaju i prestavljaju, kano što se zakoni i sve ljudske uredbe mijenjaju... Tako su dospjeli od druge oblasti u njegovu registraturu kazneni spisi o razbojnici i harambašici Lari... I on, napustivši sve ostalo, čitao je i proučavao dan i noć taj kobni spis.

Najednom stade se povlačiti po krčmama sam samcat, zavlada njime strast pića tako da ga doskora obuze alkoholička bolest i ludilo...

Zanemarivao je sve više uredski posao, prema svojim poglavarima postade osor, naprasit i surov, prema svojim drugovima upravo nesnošljiv...

Konačno mu navijestiše da će ga otpustiti iz službe i staviti pod disciplinarnu istragu...

Sada se on trgnu...

- Nećete, ne, okrutnici! Ionako je već na "krvavoj svadbi" uništena svaka svrha moga života... Tek me još vuče i goni po svijetu ovo jadno tijelo! Ništa! Prah, pepeo i blato!... Ali ovo... ovo dvoje je moje, toga mi lje nećete oteti! To neće ostati u vašoj vlasti i u vašim rukama! To je moje!...

Ugrabi omašan i otrcan spis o kaznenoj parnici hajdučice Lare, a onda segnu za svojim životopisom u pretinac registratorskoga stola...

- To je moje... i to će sa mnom! - razgovaraše mrmljajući sam sa sobom u registraturi...

Iznenada se nečemu domisli, planuše mu obrazi i stade drhtat čitavim tijelom...

- Tako je! Tako je! Dobro!... Zašto da ovdje ne svršimo među vama, djeco moja, drugovi moji, braćo moja? Ta vi mi bijaste nakon "krvave svadbe" jedini na ovome svijetu s kojima se zabavljah, drugovah i vodih srdačne razgovore... među vama vječno šutljivima... da, među vama valja svršiti!...

Čitavom uredskom zgradom zavladao je predvečernji mir. Sve što bijaše živo u onim mnogobrojnim čelijicama napustilo je svoje uredovanje te odletjelo na božji zrak... Samo registrator čeka dok se uhvati prvi sumrak...

I on zakračuna vrata, obazre se još jedared po svim kutovima i na prozore pa uvjerivši se da nema nigdje živa stvora izvuče iza spisa nekoliko boca tekućine i mirno stade polijevati spise. Onda nakvasi kazneni akt o parnici hajdučice Lare i svoj vjekopis pa napokon sama sebe...

Sada mu se rašire oči, a bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće...

- Što da još krzmam? Što da još izgledam? Ah, to će biti divno, božanstveno - - - ha - - ha - - ha! Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!.. - I upali luč, baci je u tekućinu, i što bi okom trenuo, usplamti sve i probukta strašan oganj te razarajuća vatra zahvati svu registraturu...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Spasilo se nije ništa... Iz garišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla... A nakon potraga i izvida za nestalim registratorom Ivicom Kičmanovićem utvrdilo se da ono do ugljena izgorjelo ljudsko truplo bijaše tijelo nesretnoga registratora koga se još za života uhvatila bolest i suludost koju medicina naziva delirium tremens...

Bregovi mužikaša Jožice i susjeda mu maloga "kanonika" već su davno opustjeli i zamrli... Potomci poraskidaše i razmetaše kućerke i gospodarske zgrade te se podijeliše tako da ne ostade ni puki proštac u plotu za uspomenu da ondje obitavahu ljudi... Drač i korov do pasa prerastao oba kućišta...

Samo kapelica još zijeva u nebo poput noćnoga strašila... Krov se pognjurio i srušio. Sve što bijaše lijepo i ugodno izjede zub vremena i pretvori u prah i crvotočinu... A nitko nikada ne bi se čega taknuo na toj zgradi... - Prokleto je sve to, prokleto! - sudi puk i poučava tako svoje mlađe... A čim zapadne sunce, nećeš naći naokolo po ostalim brdinama i dolinama u razasutim kućercima ni žive duše koja bi se usudila da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobne kapelice...