U noći/XXXIX.

← XXXVIII.

U noći XXXIX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XL. →

XXXIX.

Uskrsni rok za ispite bješe osvanuo. Premda je Krešimir bio čvrsto odlučio, da će se javiti, ipak ne učini toga, jer je sam uviđao, da nije dovoljno pripravljen. Još uvijek nije mu učenje išlo od ruke.

Uto mu stigoše glasi, da su mu oca lišili načelničke službe. Pismo očevo potvrdi to. Razlog bijaše, što se je kao načelnik usprotivio nečovječnome utjerivanju poreza po državnom ovrhovoditelju, i što je, pozivajući se na zakon, uskratio pomoć ovomu, kad je htio, da nekomu bijednomu seljaku otme i proda zadnju kravicu. Dakako, to bješe samo izlika, — pravi je uzrok bio, što se je zamjerio podžupanu, koji je mislio, da ga nije dovoljno snažno podupirao u političkim zadaćama njegovim, te se je s toga pobojao za »svoju karijeru«. Za ovu pak bio je pripravan naravno sve žrtvovati, pa je odlučio, da neprilična načelnika makne. Sada mu se zgoda desila, da to učini. Krešimir se nadaše, da će se Bolić za oca njegova zauzeti u svom listu, i već je htio k njemu; no sjetivši se, da sve to vrijeme nije kod njega bio, okani se toga. U dobar čas, jer za koji dan čitao je u njegovim novinama dopis, gdje se je podžupan slavio, jer da je tim svijesno građanstvo oslobodio ljuta dušmanina, koji nije nego »kreatura« »poznatoga« Lucića, pa da je ipak jednom podžupan nešto mudro učinio.

— Pa takov postupak odobravaju nevrijednici! Ta otac je moj pokazao, da osjeća za narod! — uzdahne Kačić, i u duši mu se ogadi sve strančarenje u zemlji. U prvoj navali boli i ljutitosti napiše odgovor dopisniku te ga pošalje u uredništvo. No zaludu čekaše, da ga čita u listu. Već je smišljao, da po državnom odvjetniku prisili urednika na štampanje odgovora, kad al eto — iza nekoliko dana izađe drugi dopis, u kome udariše ne samo na oca mu i Lucića, nego također i na njega, te ga »opisaše« kao izdajicu, protuhu, vječnoga kandidata ispita i bivšega suradnika službenih novina.

— O, vi kanibali! — mogaše Krešimir u svojoj ljutitosti i boli da izlane.

Neizreciva, nepregledna omraza svlada ga, gnusan mu bude čitav list — sve — sve — i on je malo ne osjećao, kako mu se u unutarnjosti nešto kida od duše, kako mu se u glavi mrači, kako nešto pada i u nepovrat iščezava. Najsilniji pesimizam ispuni mu svu dušu, pa očajno — razočarano — bolno klikne: Oh, pa po ovim ljudima ja sam eto sve ovo, što mi spočitavaju!

Jao, — bude mu tako teško i stidno pri duši, a skepticizam, koji si je također »kod ovih ljudi prigospodario«, zapriječi ga, da se utješi ma čim, u što bi s povjerenjem i zanosom oči svoje i nade svoje upro.

— Vi ste otrov — vi ste otrov! Najprvo ćete ovako ubiti one, kojima bi Hrvatska bila potrebna, — a jednom ubijeni neće im je i onako trebati! — gorko i očajno vapio je Krešimir.

* * *

Sada nastadoše za Krešimira upravo užasni dani. Od oca mogaše jedva nešto dobivati, pa i ono malo ne bijaše siromašnome starcu moguće da redovito šalje. Stoga je Šmirganzovim odmah otkazao jutarnji obrok, isto tako večeru, znajući, da neće moći više plaćati dosadašnje svote. Neki ga stid suzdržavao, da kaže pravi razlog; zato reče, da mu je kod učenja priličnije, kad nije jutrom i večerom vezan na sat obroka, budući da će uvijek ići učiti na polje u Tuškanac ili Cmrok. Već prvu večer mučio ga silno glad, kad je došlo doba večere. Tako je nevolja sa svim svojim poniženjem i golotom, sa silnim moralnim bolovima i fizičkim oskudicama navalila na nj i dušu mu posve pritisla. O učenju ne mogaše sada biti ni govora. Sav je ugrezao u vječne brige, kako da si najpotrebitije namakne, kako da ovoga ili onoga vjerovnika za tričava kakova dva forinta ušutka ili da mu se ugne. Po danu jedva da bi se usudio poći u koju živahniju ulicu u svojoj zimskoj trošnoj odjeći, a proljetno sunce već je jako grijalo. Za kišovitih pak dana pačili mu poderani potplati teških zimskih cipela. Zaludu se tješio, da odjeća »ne čini čovjeka«; on je osjećao i mislio, da svaki prolaznik gleda na nj kao na bijednu propalicu, te noseći jad i stid u srcu proklinjaše svoju sudbinu, a zaviđaše cijelomu ostalomu svijetu sreću njegovu.

Jednom prođe kraj lutrije.

— Stavit ću. Ludo, gdje da se ja nadam sreći? No ipak, da — brojeve pokojne mi majke. Jest rodila se 1830., vjenčala 1851., a umrla je 1874. Dobro, — 30, 51 i 74! — I on uđe u mračni dućančić. Stidio se u prvi čas, da djevojci, što je sjedila za pultom, kaže svoju želju, a još se više zabuni, kad mu je ponudila, i ne pitajući ga, škatulju cigara.

— Ne želim cigara. Dajte, ma stavit ću, eto napišite: 30, 51 i 74.

— Ambo, terno ili seko terno? — upita ga djevojka nemarno i nimalo zadivljeno, kako je on očekivao.

— Ne razumijem se u to. Onako, kako je bolje. Evo dvadeset novčića.

Pomno spremiv zelenu ceduljicu u praznu novčarku, skoči hitro iz dućana, bojeći se, da ga ne bi koji znanac vidio.

— Gle, sada sam pravi nesretnik — očajnik, koji se već ne nada ni od kuda spasu, nego od slijepe sreće. Oh — strašno — strašno! — promrmlja kroz zube i odšulja se dalje.

Stidio se svoga čina, a pameti se njegovoj nametala uspomena na nekoga staroga dnevničara, koji bi uvijek stavljao u lutriju te je poradi nje i nekoliko puta nastradao.

— Upravo kao on, upravo kao taj kukavac! — bolno uzdahne i nastavi sam sobom: — Daleko sam dospio; — a da sam učio i položio svoje ispite, sad bih bio čovjek na mjestu. Pravo me je opominjao Živko! Učiti — učiti! Tko mari danas za me! Koji me zavedoše, prvi se baciše kamenom na me! Bešćutnici!

Uto spazi tik pred sobom elegantna gospodina u dugom modnom ogrtaču s cilindrom tako svijetlim, da su se u njem malo ne odrazivali plinski plamenovi. Pod rukom vodio je bogato odjevenu gospođu, i kretao se i micao polaganim, dostojanstvenim hodom, visoko digao glavu, dok mu se je duga crna brada, u dvoje a la Maksimilijan raščešljana, također s nekim ponosnim dostojanstvom u istom taktu s korakom njihala u zraku. Svaki prolaznik duboko bi mu se poklonio; trgovci, stojeći na pragu svojih dućana, iz daleka se javljali: »Sluga ponizan — poglaviti — ljubim ruke milostiva!«; a on bi neopisivo svečano odzdravljao — kako već kome, ili skinuvši šešir ili povjerljivo i milostivo kimnuvši glavom.

Krešimir prepozna Hojkića i ženu njegovu. — Eto, taj je sretan! Pa šta za to, što je hulja — izdajica! Gle, sav svijet mu se klanja, živi gospodski, ne misli na lutriju, slave i diče ga, — a mene — -? No zato sam ja pošten! Eh, zar napokon i on o sebi ovako ne misli? — I Krešimiru zasja pred dušom u svem kolikom poželjnom sjaju bogatstvo i udobni život! Sjeti se lutrije, a pred duhom mu zabrodiše lagodne slike, i on stane snovati, kako će i na što će potrošiti novce, ako pogodi terno! — Oh — da dobijem! — željno uzdahne u sebi da odmah nastavi: Ne, nisam ja takve sreće!

Prođe mimo kavanu. Kroz svijetle prozore vidjelo se, kako je sva puna. Među ostalim prepozna Žunića, Puškarića i Krizmanovića. Zaželi, da bi i sam unišao, — no zadnji novac pustio je u lutriji!

S ovoga se rastuži i zastidi, te pohrli kući, da će učiti. Došavši doma nađe svoju pralju u kuhinji. Preko dva mjeseca duguje joj četiri forinta, pa se u posljednje vrijeme nije više usuđivao, da joj daje rublje u pranje, već je volio pomagati sebi tako, da je ovratnike i rukavce nosio preokrenuto, a kad to nije više mogao, kupovao bi si taj dio rublja od papira mašeja. Pralja se umah obori na njega prostotama, psovkama, zahtijevajući svoj novac i grozeći se gradskim kapetanom. Zaludu ju je on mirio, tišio; — bilo mu je strašno, što Šmirganzovi čuju babine psovke. Žena se nikako ne htjede udaljiti, te zacijelo ne bi bio sam s njom došao na kraj, da se nije pokazao na vratima sobe stari Šmirganz i počeo svojim najvećim nožicama mahati sve pred nosom razdražene pralje. Na to se ona udalji, vičući još na stubama i grozeći se policijom, da je svu kuću uzbunila.

Krešimira se strašno dojmila ova zgoda. Od jada i srama navriješe mu suze na oči. Nije se ljutio na grubu i osornu pralju; ta u duši ga grizlo, što mora takvim bijednim ljudima, koji si u znoju svoga rada služe potrebnu krajcaru za sol i kruh, ostajati dužan, pa tako ih prikraćivati i izvrgavati istim neprilikama, koje njega biju. Ah — on joj je praštao svaku riječ, — — no zato je tim više sebe osuđivao, sebi spoticao i bijedio se sa jadne slabost svoje! Zalud se požurio kući, on ne mogaše ni jednoga slova pročitati u knjizi, u koju je zjao bez razumijevanja, bez svake misli!

Drugi dan spazi, da je škrinja, u koju je spremao mrljavo rublje, prazna. S toga se začudi, sli se nije znao ničemu dosjetiti. Krađa? — Tko bi mogao ukrasti! Najposlije pomisli, da je pralja rublje sa sobom uzela za »osiguranje svoje tražbine«, — i to mu bude nekim moralnim zadovoljstvom, da je ovako siromašna žena bar nekako obezbijeđena. Morade si dakako priznati, da je tim nastala za njega nova užasna neprilika.

Izašavši na hodnik svrne okom na dvorište, te opazi kod bunara Ružicu, gdje pere pred koritom. Sad mu bješe jasno, zašto je škrinja prazna. Ganuto i zanosno nazove u sebi djevojku pravim anđelkom, diveći se njezinoj dobroti. Znao je, da ona nikada za domaću potrebu ne pere, — a gle — sada čini to njemu za volju! Velika zahvalnost okupi mu dušu, nešto utješljivo izmirilo ga sa sudbom njegovom. Neprestance slaveći u sebi Ružicu slavnim riječima i diveći se dobroti njezinoj, njezinoj tankoćutnosti, da je sve to bez njegova znanja i sasvim tiho i mirno učinila, — ne mogaše toga jutra više na ništa drugo misliti, nego na Ružicu.

No sastavši se s njom kod ručka ne mogaše joj ništa kazati, nego učini, kao da za čitavu stvar ne zna. Ponos ili krivi sram ne dopuštaše mu, da joj se zahvali. Pače ni onda, kad je za nekoliko dana imao u ormaru lijepo složenu čistu rubeninu, nije se mogao riješiti, da što spomene. Dakako — i Ružica kao da se takovoj prilici ugibala, a njemu se činilo, kao da se ona mjesto njega srami. No zato, kad bi oblačio koju od ovih košulja, činio bi to raznježenom posebnom nasladom i ponavljao bi: »To je njezina lijepa ručica radila, to je držala ona!« — te bi se tako zanio, da bi poljubio platno.

Napokon je Krešimir morao misliti, da negdje nađe ma kakovu privredu. Pomišljao je najprvo na novinarstvo i književni rad. Ali što da piše? S užasom opazi, kako ga silna praznoća susreće u svemu. Na političke radnje nije sada ni pomišljao, znao je unaprijed, da ih ne može nigdje tiskati, — a protiv uvjerenja nije htio pisati. A članke o nepolitičkim pitanjima? Pomisli na obilno polje diletanta, na narodno gospodarstvo. No ovdje spozna u prvi mah, da mu manjka svaki solidni temelj. Kod pravnih stvar nije mu bilo ništa bolje. Sad je bolno ćutio sve strašne posljedice izgubljenih godina nauke. Domisli se, da napiše štogod za »Vijenac«. Ali dalje od dva tri retka ne dođe studijom o slavnim hrvatskim ženama. On bi bio znao o njima uplesti koju zgodnu frazu u kakvom zanosnom političkom člančiću, ali pisati trijezno i istinito o njima, uvjeri se odmah, da mu za to manjka znanstveni pregled. Sad se dade na beletristiku. Tu je dovoljno štogod, mislio on, — doživjele dojmove prikazati u nešto ljepšim frazama, pa je gotovo. Al kako za Boga da stvara, otkriva, promatra umjetničkim okom najnježnije strane ljudskih pojava, kad mu je u društvu s Bolićem obamro svaki smisao, izdahnula svaka ljubav, svaki zanos za ove tričarije i bezglave ludorije smućenih glava i srdaca.

Možda još nikada u svom vijeku nije toliko jasno zamijetio, kako strašna, nepregledna bijedna praznina — gotova pustoš i osamljenost okružuje svu njegovu dušu!

Sastade se s Krizmanovićem, — s njim jedinim bi se koji put sastao, — te mu očitova svoju namjeru, da radi na književnom polju i tako zasluži koju krajcaru. Ovaj mu ne ponudi sada u »Narodnim Novinama«, nego ga zadivljeno i porugljivo pogleda.

— Jeste li vi ludi? Kao književnik mislite da ćete što zaslužiti? Još nešto političke radnje, te se nekako plaćaju, ali drugo, ta ne bi vam doteklo, da barem pristojno od glada umrete. Svaka tužba najgorega nadripisara bolje se plaća, nego najvrsnija radnja prvoga pjesnika! Manite se toga! Pa ne može inače ni biti! U Hrvatskoj se ne čita ništa nego dopisi i dnevne vijesti u političkim dnevnicima. Ne čitaju se ni uvodni članci, pa ma ih napisao Derenčin, Starčević ili Miškatović. Literat, pa u Hrvatskoj!

Kačić morade mu povladiti. Ta sjećao se je dobro, kako je toliko puta najslavljenije rodoljube zatekao, da ni po imenu nisu poznavali najvrsnija djela prvih domaćih književnika.

— Istina je, istina. Zašto da još povećavam legije onih nesretnika, koji najvećim trudom i najvećom ljubavlju nuđaju narodu iskre svoga duha, a narod ni da bi ih i jednim pogledom popratio!

Odluči dakle tražiti službu kod kojega odvjetnika.

Sad je za njega nastalo gorko doba: ono kucanje na tuđa vrata, ono obijanje stranih pragova, ono lijetanje iz jedne ulice u drugu, ono vječno ispitivanje, nije li gdje koje mjesto prazno, pa i ono vječno stereotipno: Žao mi ju, prekasno ste došli; uostalom meni treba ili jednostavan pisar ili perovođa s ispitima, a vi, zar ne, nećete biti prvo, a ne možete drugo? Možda poslije, sluga, dobar dan!« Ovako se redovito svršavao svaki pokušaj, da zadobije kakovo mjestance. Bio se u svojoj nevolji obratio također i na Bolića. Nije se usudio osobno k njemu, već mu je pisao. Bolić mu i ne odgovori.

Krešimir je već proklinjao sat, kad se je rodio. Postajaše gotovo fatalistom, držeći sebe izabranom žrtvom nemiloga usuda. Pa i zbilja, tko bolan nije već iskusio, kako često izvjesna čovjeka zla sreća upravo ganja, te ne može ni u najneznatnijoj stvari da mirno i lako dođe do željena cilja. Tako bješe upravo s Kačićem. Danas čuje, da je ovdje ili ondje prazno mjesto. Poleti onamo, ne nađe nikoga kod kuće. Dođe opet, upravo prije pol sata ugrabio mu tako rekavši pred nosom drugi žuđenu službu. Pače u najsitnijim malenkostima proganjale ga tako sve moguće protivnosti. Pisao je Luciću, da se zauzme za nj kod nekoga svoga prijatelja. Da je jedan dan prije poslao pismo na poštu, još bi ga bilo zateklo kod kuće; no ovako dođe pismo, a Lucić bješe otišao taj dan na put, i tek iza mnogo dana nađe ga pismo, a dotle već je bilo popunjeno prazno mjesto.

Očajno hvatao se Krešimir za glavu i bolno klicao: »Oh, živote strašni, ako mi samo nevolju nuđaš. Užasno — strašno — osvećuje se moj pređašnji nerad.«

Postade sada sujevjeran, pa kako je uvijek grozno i teško sanjao, svako je jutro od Šmirganzice uzimao sanovnik i ondje pogađao značenje svojih sanja, bojeći se unaprijed zla tumačenja, a ne vjerujući dobromu.

Tako bivaše svakim danom gore. »Otkuda za volju Božju smažem toliko glupe strpljivosti, da ne podlegnem tim strašnim neprilikama, ovoj prokletoj nevolji? Da imam barem ovu snagu za drugu koju svrhu, a ne samo za to: »trpi, pa trpi i podnosi« — Al kakva snaga! To nije snaga, to je tek ona strašna hrvatska mukotrpnost, koja sve tromo i nemarno prima, svaki i najstrašniji udarac podnosi i svakoj se bijedi voljko prepušta, kao janje svomu ubojici!«

Ovakve se riječi toliko puta Kačiću kidale, kad je zaludo tražio, da se oslobodi svog užasnoga stanja. On je upravo paklenske muke trpio videći, kako je čvrsto prikovan uz tu svoju bijedu, kako se je ne može riješiti, — i očajno se pitao, kad će se i kako će se sve to svršiti? Često ga salijetao strah, neće li ga nevolja turiti u naručaj grijeha, sramote, zločina, te bi se samoga sebe bojao, pomišljajući gotovo željno na smrt, koja svojom ledenom ukočenosti onemogućuje sve takve pogibli, sve muke, svaku bijedu. Dakako, u najdubljoj svojoj unutarnjosti svom se je snagom otimao tomu mladi život, — protivile se one nade, kojih napokon čovjek gubi tek ili u besvjestici ili samo u najsavršenijem spoznanju pravih ciljeva života. Drugda bi opet proklinjao nepravdu svijeta, ističući svoje pravo na mogućnost bitisanja. »Čim sam ovdje, mora da mi dadu također da živim od nečega! Pa ma kako do toga došao!« — ljuto bi i prikorno uskliknuo u svojoj očajnosti, a u duhu izmučenom od tjelesne i duševne boli nicale bi kao u kakvoj groznici svakojake najluđe slike, kako da se oslobodi ove bijede. Pade mu na pamet, da mu je jednom — još u Beču — pripovijedao neki znanac — mlad lakouman oficir — da sebi k svojoj slaboj plaćici pripomaže dobrim dohotkom tako, da svoju muževnu snagu prodaje. I gladan, očajan, od toga bi časa nekoliko puta pod večer pohitio za priljetnim ženskinjama, dakako drhtava srca, tresući se u svem tijelu, raspaljene od stida i očajnosti krvi, bijesan u duši, da se svaki put u posljednji čas sustavi, prestrašen i kao od bjesova tjeran, sam se pred sobom krijući u najtamnijim ulicama grada.

Drugda opet, prolazeći kraj izloga novčanih zavoda i videći hrpice sjajnih dukata i škuda, zatim ukusno naslagane redove kreditnih papira u različitim bojama, okićene klasičnim ili sredovječnim glavama, glupo bi se zagledao u sve to, a grudi bi mu se raširile od želje, da se domogne toga bogatstva. Ruka bi mu se makla i trgla, da udari u slabo staklo, što ga od blaga dijeli. »Pa što — jedan čvrsti udarac, — pograbih eno ono tamo, pobjegoh i — moje je! Ah, uh, da me tada ulove!« I ledeni srsi munjevito bi prošli niz krstove, niz utrobu, u noge, i on bi se opet dozvao k svijesti, da bolno rekne: »O — ta kamo će mi još zalutati lude misli! Kako se ponizujem — što li već nisam — sada vidim, kako je bijeda tužna drugarica zločina; oh, Bože moj, a ti bogatiri siti i udobno smješteni u svoje meke jastuke, tako strogo kazne gladne nesretnike, koji podlegnu. Pa gle — kako je svaki od nas u mislima blizu zločinu! Očuva nas ili slučaj ili nema u nas potrebne energije. Oj — ljudi, ljudi, kako ste ništavi!«

Videći, kako ni od kuda nema ni od koga pomoći, zamrzio je na sav svijet, na sve ljude, pa bi s prezirom i ljutitošću uskliknuo: »Ova živina! Možeš s ljudima živjeti jedino, dok si sretan; kad u bijedu padneš, vidiš tekar, kako to nisu nego sebične, gladne životinje, kojih se slabo doimlju tuđe boli i tuđe brige«.

»Ona jedina!« — šapne tada u sebi i svrne okom daleko prema nebu, a u srcu mu se pokrene istinita zahvalnost — privrženost prema Ružici, sjetivši se onoga prizora kod bunara.

Sljedeća stranica→