U noći/XLI.

← XL.

U noći XLI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XLI.

Dva mjeseca kasnije sjedio je Krešimir, kako to čini čitavo vrijeme od dana svoje odluke, u elegantno uređenoj pisarni odvjetnika Hojkića. (Gospodin šef uzeo ga prvoga dana u svoju sobu, a nije pustio, da radi u velikoj sobi, gdje su dva pisara pisala). Baš bješe svršio neke silne komade i htio si smotati cigaretu, kad ga odvjetnik umoli, da pristupi k njegovu stolu. Gospodin odvjetnik bijaše prema njemu izvanredno, gotovo pretjerano uljudan, pače slađano ljubazan; samo jedno ljutilo je i smetalo Kačića, što ga je naime uvijek nazivao »mladim gospodinom«, a bili su malo ne istih godina.

— Vi ste htjeli pušiti, mladi gospodine? Izvolite — izvolite, ili stanite, zapušit ćemo ruske, prave ruske, evo gledajte škatulju. Dakle, jeste li zapalili? Dobro, — ja bi htio da nešto s vama razgovaram.

— Izvolite, spectabilis!

— Hm, ajte, ovi moji pisari sve bi htjeli da čuju. Ajdmo ovamo u kabinet!

Sav pod kabineta obložen je teškim sagom; u gornjem uglu kod prozora stoji pisaći stol od tamne hrastovine, nabavljen u jednoj od posljednjih industrijalnih izložba, te još sada kao da se zaboravilo skinuti, visi na njem glinena tablica uz napis: hors concours. Nad ovim stolom ispunja ugao pravi bronz, koji predstavlja muzu pjesništva s lovor — vijencem u ruci. To si je Hojkić sam naručio i posebice zahtijevao, da se taj vijenac pridade. Na podnožju statuete, dakako, urezano je: »Pjesniku Petru Hojkiću i njegovoj vili ushićeni štovatelji«. U sredini sobe namještenje okrugao stol od svijetla drva, okolo njega stoje meki niski foteljčići, presvučeni tamno-smeđom svilom.

Kačića još nije bilo ovdje, pa ga se dojmi taj sjaj i raskoš. »Gle ga, taj seljak, pa kakav je gospodin!« — nehotice mu mune glavom.

— Dajte sjednite! Meni se ne da danas raditi, bijes bi ga znao, a posla! I za saborski klub i za novine, a i ovdje! I Hojkić se pomnjivo spusti u fotelj i pokaže Kačiću, da to isto učini. — Razgovarat ćemo malko.

— Kako izvolite, — odvrati mu mirno Krešimir.

— Hej, mladi gospodine, kada kanite na ispit?

— Sada naskoro. Čitavo ovo vrijeme bio sam marljiv. — Kačić nije lagao. Otkada se njegovo imućstveno stanje poboljšalo, mogao je puno laglje učiti, a Ružica kao da mu je pri tom pomagala time, što je mirno i tiho uza nj sjedeći radila. Pa tako mu je bilo ugodno kod kuće za stolom pred knjigama probaviti vrijeme.

— No, što mislite, kad ćete biti sasvim pripravljeni?

— E, dakako, cio dan ne mogu učiti; zato mislim, da prije listopada neće biti ništa.

— Čujete, to je kasno! Vi ćete mi oprostiti, al ja sam iskren, pa mi je zbilja na srcu vaša budućnost. Vi ste zaručeni -.

Kačić mu ne odvrati ništa.

— Nemojte krivo razumjeti mojih riječi. Bože sačuvaj, da bih htio nepozvan pačati se u vaše stvari. Al ja, znate, svakomu rado pomognem, gdje mogu; napokon nadam se barem, da ste o tom uvjereni! No što da duljim. Vi ste našli djevojku, umnu i krasnu gospođicu, pa što bih ja onda odgađao! Molim vas, da i položite ispite, ej, onda je tekar trogodišnja praksa, onda još odvjetnički ispit, a onda još daj moli ovdje i ondje za stallum agendi. Vidite, vi morate računati, da vam još najmanje treba pet šest godina. Jer dobijete li makar odmah odvjetništvo, onda vam ipak treba tekar klientele. Dakle molim vas, koliko vam treba, dok budete svoji!

— Što ću, kad nije drugačije!

— Ej, to o vama ovisi; pođite u državnu službu, — izlane ujedared Hojkić, ali se čuvao kazati, da je bila jučer kod njega Šmirganzica.

— No i tamo treba mi ispita.

— No da, ali to traje nekoliko mjeseci, — a ne godine, kako za advokaciju. Uostalom meni nisu poznate vaše imućstvene prilike, oprostite, ali advokacija treba bar nekakav kapital.

— No ja barem ne bih rado u službu pošao.

— Ah, šta ćete, kad čovjek nije gospodar svoje sudbine. Noja vas ne razumijem; u službi imadete svoj sigurni dohodak, dok ste živi, ne treba vam se nevolje bojati. Pa onda karijera!

— Ali ja želim biti slobodan, raditi u korist naroda i domovine.

— A da, vama se još vrzu glavom takve misli. Slobodan! Tko je slobodan? Sve je to idejalizam, koji pristaje dvadesetgodišnjemu mladiću, ali ne čovjeku koji ima već dužnosti prema jednome biću. Zar vi kao činovnik nećete za domovinu i narod raditi? Nigdje, ni u jednome zvanju ne možete toliko neposredno djelovati. Uostalom de gustibus non est disputandum! — I Hojkić otpusti Kačića.

Došavši Kačić kući, nađe Ružicu zaplakanu. Zabrinuto stade je pitati za uzrok tuge, moliti je i zaklinjati, neka mu kaže, zašto je plakala; no ona nikako pa nikako, već sveudilj ponavljaše: »Ne mogu, ne mogu!« Pače se silila, da bude vesela. Napokon kad nije nikako prestao zahtijevati, da mu kaže, i kad se je već počeo ljutiti, otkrije mu, da se je prepirala s majkom poradi njega.

— Zašto?

— Majka, al ne ljuti se, majka misli, da ti sa mnom ne misliš ozbiljno, jer onda ne bi još i sada oklijevao, da pođeš u službu. Kaže, ako ti primiš kakovo mjesto, mogli bi se za koji tjedan uzeti, a ovako nikada. Ja sam te branila, a ona mi se počela groziti.

— Groziti? Čime groziti? — u strahu je on prekine.

— Ta onaj dosadni Iler ne da još uvijek mira, pa je majka rekla, da ću morati za nj poći.

— A ti, što reče ti?

— Zar ne možeš pogoditi! — I ona, kako je sjedila, podigne glavu ispruživ svoj krasni vrat, pa ga strastvenim, napola zaklopljenim očima pogleda, te blaženim posmijehom na usnama uhvati ga za ruku i privukav ga k sebi, poljubi ga tihim dugim cjelovom.

Njemu zaigra srce od milja, pa ako ikada, to je ovaj čas bio uvjeren, da je za volju ove djevojke moguć sve učiniti.

— Ja ću dokazati, ja ću dokazati! — uzme na to glasno vikati i pođe u svoju sobu. — Makar deset godina čekao, ja ću joj vjeran ostati.

Iza nekoliko dana dođe u Hojkićevu pisarnu Kolaček s nekim na glasu profesorom. Kolaček nije se sada više pravo sjećao, da li se je ikad u svom vijeku miješao među vikače i nezadovoljne elemente; pa je možda jedino svoju bogatu punicu, koja se je dugo smrti otimala, više mrzio od ma i najnježnijega opozicionalca. Ali zato je on sada bio zastupnik na ugarsko-hrvatskom saboru, te je često bio na dvorskim objedima, a nadao se još prvom prilikom postati saborskim predsjednikom ili barem potpredsjednikom. Ako to ne, onda će svakako biti član delegacije, pa dobit će orden, plemstvo!

Hojkić primi goste preljubazno, skočivši sa stolca, i odvede ih u kabinet.

— Svakako, svakako, vi ste dužni stranci. Jedan od naših najvještijih pobornika, pa da ne bude u saboru — čulo se glasno Kolačeka vikati.

— Molim, ako gospoda misle, zašto ne! Moja je patriotička dužnost, al vjerujte, imadem silna posla u kancelariji, a moj perovođa ipak još nije toliko vješt.

— Ne izvinjavajte se. Preuzvišenost nas je naročito zamolila za vašu osobu.

— Volja preuzvišenosti, zastupnika krune; vi znadete, ja sam graničar, a taj da je svoj život za cara i kralja.

— Gospodine Kačiću! Molim vas, dođite malko ovamo! — prekine Hojkić svoj govor sam.

Kačić pristupi, poklonivši se nespretno ponosnoj gospodi, koja su se neizrecivo važno držala.

— Vi ćete mi znati najbolje kazati, no molim, neka stvar ostane među nama! Evo gospoda žele i misle, da bih ja tamo u vašem kotaru kandidirao za sabor. Jesu li vama poznate prilike, te biste li vi mogli kazati, da li, i kako, i kroz koga bi čovjek mogao ondje prodrijeti?

Krešimir u prvi čas nije znao od udivljenja ništa reći, — smeteno i glupo tek mogaše gledati izbuljenih očiju ravno u Hojkića. Onda ga zaboli ovo pitanje. Zar je već tako duboko pao, da se Hojkić usuđuje njega takovo što pitati, s njim i pred njim uopće o tom govoriti? »Da — da, zašto sam išao k njemu?«

— Dakle što mislite?

— Zar ne, da je ondje lako? — umiješa se Kolaček.

— Lako! Jest, ali ne za gospodina Hojkića, — odgovori napokon Kačić.

— O, o, moj gospodine, vi se varate. Podžupan piše, — Kolaček se taj čas sjeti, da je podžupan upravo za ovaj kotar izvijestio, da prijeti pogibao, — no da, on javlja, da bi išlo.

— Napokon ide sve! — bez misli odgovori Kačić, koji je neizrecive muke trpio. — Dozvolite, poglaviti, da se udaljim.

— Molim, — hladno mu namigne Hojkić glavom u znak dozvole. — Vederemo, vederemo! — obrati se prema Kolačeku i profesoru.

— Dakle vi privoljujete?

— Jest. Ja ću još danas u banske dvore.

Na to se raziđu. Hojkić ostane u kabinetu, te je šetao gore dolje. Tako bi uvijek činio, kad nije bio čime zadovoljan. Zatim ujedared ode iz pisare, i za dobra pol sata vidješe ga elegantno odjevena, gdje je zakrenuo u Mesničku ulicu.

Poslije podne sjajilo se opet lice Hojkićevo od dobre volje.

— No, mladi gospodine, ta nemojte tako marljivo! Evo, izvolite jednu cigaretu, malko ćemo se odmoriti i razgovarati. Kazat ću vam nešto znamenito i zanimljivo za vas.

— Tako -? odvrati tek Kačić, no primi ponuđenu mu cigaretu i ustane sa stolca.

— Jest. Bio sam danas gore kod vlade, pa jer mi je uistinu vaša budućnost na srcu, — to sam se malko propitao, ne bi li bilo moguće, da budete namješteni.

— E, spectabilis, ta vi znadete, da ja toga ne želim.

— Vi dakle ne želite, da budete jednom svoj čovjek? Prestanite! Sve to nije nego koješta. Mislite li, da ćete tim što rodoljubno učiniti, budete li se uvijek s bijedom borili? Pomislite na Ružicu!

Kačić nestrpljivo makne glavom. Ljutilo ga, što se Hojkić ovako miješa u njegove stvari, — no ne usudi mu se ništa odvratiti. Ovaj zato nastavi:

— Vi ćete dobiti službu, pa ste sigurni za sav vijek, i vi i vaša žena i vaša djeca; — ta morate i na to misliti! Danas je takvo vrijeme, da vlada pozitivizam; samo za pozitivne ljude opravdano je, da su ovdje, sve drugo spada u Stenjevac. Valja računati, računati! — i Hojkić si pogladi dva tri puta dugu, lijepu bradu, pače je u zaboravu pritisne k ustima i stane je gristi. — Da, danas su takva vremena! — nastavi opet važno. — Pa, moj gospodine, upravo rodoljublje goni čovjeka dandanas, da tako radi. Držite li, da ja manje ljubim Hrvatsku od vas? Ne, toga ne smijete. Ne, ali ja u toj svojoj ljubavi neću da budem slijep. Što hasni vikati, bučiti, psovati, ostati ruku slobodnih, ili bolje da kažem, usta razvaljenih, pa za tu cijenu odreći se udobna života, a kad se tim ne postiže ni želja, da uradiš štogod. Čovjek mora računati sa činjenicama. One su pak takve, da se ništa ne da postići, pa treba čuvati ono, što imaš. Svladati se ovako jest najveće rodoljublje. No tko vam kaže, da vi u službi ne možete za narod ništa raditi? Upravo ovdje!

Dolazak Kolačeka, Salajića i profesora prekine dosadašnju zabavu.

— Vi ste doktore bili kod bana? — upita ga odmah Kolaček, ne metnuvši ni šešira iz ruke.

— Jesam. Preuzvišeni svakako hoće.

— Ma dakako. Vi i onako radite već za naše saborske stvari, što će dakle biti istom, budete li jednom u saboru.

— A treba jednom, da dobijemo što odlučnijih ljudi. Ovi pretjeranci, Bože moj, ako se čestito ne osiguramo, sve bi mogli pokvariti. Ne znaju oni, kako sve o vlasu visi, bome neće trebati mnogo, pa eto ode nam autonomija! Šta onda, — vjere mi -, neće se tada za Hrvatsku maknuti ni jedan cigli prst u čitavoj Evropi. A ipak je sada lijepo hrvatski uredovati! No na to naši ekzaltadosi i ne misle. A pomislite, kako ti postupaju. U današnjoj sjednici podnio je Bolić interpelaciju, kojom pita »očinsku i vrijednu« vladu, da li je istina, da je doktor Lucić, poznati uzuraš, jednoga svoga dužnika otrovao, jer mu nije htio platiti stotine na stotine; pa kad je zastupnik vlade smjesta odgovorio, da ne dopušta na nedužna čovjeka ovako napadati, onda je Bolić stao vikati, psovati i bučiti, da je predsjednik bio prisiljen sjednicu dignuti. Zar onda neće sav naobraženi svijet kazati, da za Hrvate nije sabor?

— Jest, jest, divljaštvo! — potvrdiše u jedan put Salajiću i Kolaček i Hojkić i profesor.

Kačić je jednako šutio i stajao kod svoga stola. U prvi mah htio je prekinuti Salajića, no kad je ovaj saopćio Bolićevu interpelaciju, bješe od boli i odurnosti preneražen. »Pa da se uz takve ljude dade štogod učiniti; zar da onda vjeruješ u njihova sredstva? A ja odbijam od sebe ovo, što me sada jedino može sretnim učiniti!« — govorio je u sebi gorko i manjom je suprotivnosti slušao razgovor Kolačeka i ostalih, koji su slavili svoju politiku opreznosti, samozataje i mudre obzirnosti. Nekoć bi im bio doviknuo, da toga ne čine nego u sebične svrhe, a sada kao da je postao posve malodušan i uvjeravao sama sebe, da ti ljudi ipak nisu tako zli, kako je mislio.

Salajić se pače poređivao Alkibijadu i njegovoj politici prema Špartancima, kad se je radio o atenskim zidinama, a Kačić kao da mu je vjerovao.

Poslije dade Hojkić donijeti butiljke pravoga burgundca, te se čitavo društvo povuče u pokrajni kabinet. Kačić morade također s njima. Njemu bude pače sada ugodno, što sjedi među ovom znamenitom i moćnom gospodom. S politike krene govor na druge dnevne malice, a tom je prilikom mogao svaki od njih do dvadesetak imena »domorodaca« nabrojiti, koji ih oblijeću svakakvim molbama, da ih kod vlade preporuče. Salajić morao je pomoći ovomu kapelanu, da dobije župu ili barem upravu župe; onome odvjetniku, da dobije povoljnu rješidbu; trećemu opet neka ishodi zajam i tako dalje. A Kačić slušajući ta imena čisto se snebivao; ta gotovo za sve je znao, kako su silni protivnici vladi.

»A samo ti da budeš tako lud!« — sve mu je u unutarnjosti klicalo, i ozvanjale u njem onomadnje Hojkićeve riječi: »Pozitivizam — pozitivni ljudi!«

Kad su Kolaček, Salajić i profesor otišli, htjede se i Kačić udaljiti, no Hojkić ga pridrži.

— Ostanite malko! Ja bih ipak htio, da budemo na čistu.

— Glede čega?

— Ma glede vas. Vi ćete uvidjeti, da mi treba pravi perovođa, koji je ispitan, koji me može kod suda zastupati. I Hojkić dostojanstveno pogladi bradu.

Kačiću je malo ne prestalo srce udarati.

— Hm, a ne bih rado, da opet toliko patite, a nuđa vam se prilika, sutra već možete biti imenovani.

— Ma i za to treba ispita! — otkine se u strahu Kačiću.

— Dakako, no ja mislim, meni za volju — da — rekoše mi danas gore kod vlade, da bi i bez ispita išlo.

— Što! — usklikne Kačić veselo, a da nije bio svijestan o tom veselju.

— No da, oni bi vas privremeno imenovali, dakako — no samo morate vi — da ste pametni i da se okanite tih mladenačkih pretjeranosti, jer to, dopustite mi, i nije više za vaše godine.

Kačić ne odvrati ništa. Sjeti se Ružice i gledao ju je u duhu, kako bi sretna i sva sjajna od radosti bila, da joj kaže: »Eto, sad možemo!« Oh, i jedna ljepša slika od druge zabrodila mu u duhu, gdje je svagdje vidio sebe i nju u malom dražesnom kućanstvu, gdje se brinu jedino o tom, kako će ljubavi svojoj ugoditi.

— Što, moj mladi gospodine, svaki je sebi najbliži. Zar da opet gladujete? A eno zaručnice! Pak ja vam opet velim, kao činovnik imadete prilike najprije narodu pomoći i za nj raditi. Vi ste valjan i darovit čovjek, od vas možemo se nadati nečemu; a dođe li mjesto vas kakav glupan ili nepoštenjak, zar ste onda rodoljubni bili, kad ste mu prepustili mjesto?

— Istina je, al ja sam uvijek drukčije pomišljao svoju budućnost.

— Nemojte više o tom ni govoriti. To ste onda morali dosad drukčije raditi. Već ste promašili.

— E dakako, pravo velite, napokon ja bih -

— Tako, tako! — uleti mu u riječ Hojkić, — drago mi je, što uviđate.

— Ma jest, čovjek može svagdje koristiti narodu.

— Evo, sad ste pravo rekli. Dakle da nastavimo. Kako jur rekoh, oni bi vas i bez ispita imenovali za političkoga činovnika; pomislite, lijepa služba, imadete za prvi mah do hiljadu forinti plaće, a gdje su komisije? Boga mi, može se lijepo i udobno živjeti. A ja bih nastojao, da dođete u dobar kraj ili makar k vladi.

— Boga mi, to bi gotovo još najbolje bilo; napokon -

— Dakako, znate, vi ste politički kompromitirani; no — no, ne traži se u vašoj službi, da činite političke usluge, ali naposljetku i vlada mora sigurna biti, koga drži u službi, jer bi drugačije mogla doživjeti, da najvećemu protivniku povjeri državne poslove. To pak ne smije da bude; dakle vi bi morali dokazati, da ste — da se smije u vas pouzdati.

— Dokazati? — smrknuto upita Kačić.

— Trice i kučine! Prije nego vam se služba dade. A ma ne ište se Bog zna što. Znade se, da imadete tamo u svom kotaru upliva i da biste mogli koristiti. Vi biste dakle napisali nekoliko redaka na uglednije ljude; listovi već su sastavljeni, treba samo, da ih potpišete. Ne bi ni zlo bilo, da u službenom listu ma kojim god povodom prosvjedujete protiv tobožnjih osvada, kojima vas bijede, da ste pristaša opozicije. Mogli biste spomenuti, da je danas u Hrvatskoj jedina vlada sa saborskom većinom, koja po narod dobro misli i koja mu — što je glavno — može koristiti.

— Pa što je u tim listovima? — glupo zapita Kačić, a glas mu od muklosti zamirao.

— Ništa, nego da me preporučate za kandidata protiv Bolića.

— Gospodine! — zavikne Kačić i odbaci nedogorjelu cigaretu daleko od sebe.

— Zar nećete?

— Ta to bi bila lopovština. Ja ne odobravam vaše politike, a i radio sam upravo u onome kotaru protiv ove politike, pa da sada!

— Možete li odobriti politiku Bolićevu, odobravate li demoralizaciju, koju širi protiv svakoga autoriteta?

— Al još manje odobravam samovolju i silovitost, kojoj vaša politika nije nego najspremnija ropkinja.

— Molim, molim, vi valjda uviđate, da ja ovdje s vama o politici ne pregovaram. Kažem vam: Ili ćete ovo učiniti, sutra još, te ćete prekosutra biti namješteni; ili vam ne treba da od sutra više u moju kancelariju dolazite! — izgovori Hojkić hladno svojim najpatetičnijim glasom i otpusti Kačića.

Kad se je sam na ulici našao, najprije mu je bilo, kao da bi morao plakati. Proklinjaše čas, kad je k Hojkiću došao. »Eto, to su posljedice, to su posljedice!« — očajno je ponavljao. Proklinjaše isto tako svoje siromaštvo, koje ga sili, ili da učini nešto nepošteno, ili da opet padne u svoju pređašnju nevolju i oskudicu. Sve mu srsi prolazili tijelom pomišljajući, da će opet tako biti. »A šta onda s Ružicom? Jao, onda je ona za me izgubljena!«

Lutao je u ovakom trzanju, strahu i očajnosti do kasne večeri po gradu. Ne mogaše se odlučiti, da pođe kući. Bojao se stupiti pred Ružicu, — strašeći se, ne čini li joj krivo, i opet, neće li se u njenoj prisutnosti odlučiti za zahtjev Hojkićev. A ipak činio mu se taj zahtjev, što je dalje razmišljao, to manje gadan. Napokon svim pogodnostima, kojima ga je Hojkić toliko zavodljivo nudio, ako mu učini po volji, mogao je taj čas malo zabaviti! Ta za Boga dragoga, njegov žar odavna je jenjao od nepouzdanja, njegova ljubav za Hrvatsku, hvala Bolićevu nastojanju, nije imala ništa konkretno pred sobom, za čim bi mu srce uistinu pregnulo; to je bilo tek nešto neopredijeljeno, u čem je sve mjesta imao; čim da se dakle oboruža i brani protiv zamamnih udobnosti života, gdje da uzme snage, da se baci u pređašnju bijedu? »I jest sve skupa djetinjarija! Šta je to napokon, ako pišem, neka Hojkića biraju? Zar da se čuvam, da ne bih Boliću škodio? Onome razbojniku tuđega poštenja! Napokon ja sam se riješio, da sam išao k Hojkiću u službu!«

Ovaj put mučile su Kačića mnogo manje sumnje, nego kad mu je bilo poći k Hojkiću u pisarnu.

Drugo jutro donese mu listonoša list iz Dražđana. Pisao mu Živko i javio, da će se skoro vratiti. »Ja sam sveudilj mislio, da ću moći izvesti svoje namjere, te ozbiljnim gospodarstvenim radom pomoći domovini i narodu. O -, i sve ovo vrijeme, što sam u tuđini, napeo sam sve sile, da što više skupim iskustva na tom polju. Koliko li krasnih osnova zasnovah! A sada je sve s Bogom. Javno stanje u Hrvatskoj je takovo, da bi ludo bilo i pomišljati na mogućnost izvedenja, a da se najsvetije stvari narodne ne izvrgnu najvećoj pogibli. Pa biti makar najbogatiji, a žrtvovati svoje poštenje i samosvojnost, ludo je i gadno u životu pojedinca, koji je ipak posve realan pojav; a kako da se to ne mora zavrgavati i osuditi u životu naroda, koji naposljetku postoji kao idejalna skupina. Tu mora dakle biti također temelj idejalan. Kod nas je pak dotle već došlo, da prijeti pogibao svemu, na čemu se opstanak naroda osniva. Da to nije tek pretjerana bojazan, svjedoči najbolje postupak s odvjetnikom R-om. Uz takve dakle prilike valja nam se svega okaniti i stati u prve redove na obranu svih uvjeta, koji su nužni za narodni opstanak. Ja sam se riješio, jer držim i osjećam, da bi svako drugo ponašanje suviše odavalo lijenost i kukavštinu, a i duševnu nemoć. Vraćam se dakle kući, gdje ću uz ostale rodoljube braniti Hrvatsku i sve ono, što je s ovom misli u savezu. Dakle mjesto zvižduka i štropota strojeva moje tvornice eto moga glasa, koji mi se kida iz dna prsa i kojim ću morati na sve dušmane navaljivati. Jer pogibao je velika...!«

Pročitavši ove retke Krešimir je blijedio i podrhtavao. Napokon spusti nemoćno ruke niz bokove, te bolno prošapne: »A ja bijednik, taj čas samo da se nisam odrekao svega!«

— Ne, makar trpio baš paklenske muke! Al Ružica -! Oh, Bože, zašto baš mene takvim kušnjama mučiš! Kako bi sve lijepo moglo biti. Jao, jao, zašto nisam učio! O Bože, Bože, kako gorko plaćam sada izgubljene godine! No zar nije sve iluzija? Živko se vara. Da se i smije nadati pobjedi, narod će sve jednako trpjeti; dok je toga svijeta, bit će uvijek i muka! Zar o tom ovisi sreća naroda, ako ja patim? Bože moj, pravo je rekao Hojkić; još je bolje, da budem ja, nego da bude drugi, koji ne ljubi zemlje ni naroda. Oh, šta ja to! Kako sam duboko pao! Hojkiću, Hojkiću! Ti si me otrovao. Ha — ha — ha — ne on — nego moja bijeda, koje se zadobavih svojom lijenosti. Ali neću pasti, ne, ja ih sve skupa mogu mrziti, ali Hrvatsku ljubim!

Ovaj čas bane u sobu Ružica, sva u suzama.

— Krešimire, dragi Krešimire, spasi me! I baci mu se na grudi i ovije mu se mekim, glatkim svojim rukama oko vrata. A djevičanske nježne grudi joj se od boli nadimale, i on osjećaše na prsima svojim kucanje uzbunjena joj srdašca. Zaboli ga u duši muka ljubljene djevojčice, te ne mogaše drugo, nego da joj pogladi kosu sa čela. Tek za čas zapita u svojoj smetnji Ružicu, što joj je?

— Ah, ovdje je gospođa Ilerica. I djevojci zaguši plač i ridanje dalnje riječi.

— Ilerica? — sa strahom izgovori Krešimir. Zar opet? — i ne usudi se da dalje pita.

— Jest. A majka me sili, da pristanem; želi još danas sve urediti, kaže, da ne smijem u kući ostati, ako ne privolim. Veli, da, no ona kaže, da ti ozbiljno ne misliš, da ti se služba nuđa, a ti je nećeš; joj, joj meni, a ja ne mogu, ja te suviše ljubim.

— O, Ružice!

— Ne, ja ga neću. Povedi me odavle, ja idem s tobom, — makar ovako. O, ja znadem šiti, pa ćemo živjeti.

— Ružice, Ružice, ti si..., o ja ne zaslužujem tvoje ljubavi! Al ne, — ne! Ne primam ove žrtve. S Bogom! I on je pusti i kao vjetar poleti iz sobe.

Odluči, da ravno ide k Hojkiću. Na ulici slegla se nešto njegova uzrujanost, te jedan trenutak stao razmišljati ne bi li zbilja mogao prihvatiti ponudu Ružičinu, »najposlije makar pošao kući kopati, pa ću biti seljak!« — Al mogu li Ružicu — ne! Zašto ne? — Uto prođe mimo banskih dvora. Upravo taj čas iziđe na velika vrata jedan od prvaka Bolićeve stranke, obučen u crnini. Slavili su ga kao jednoga od najsilnijih govornika i najvjernijih rodoljuba. Brzo, kao da se skriva, sunuo u fijaker, koji ga je već čekao. Kačiću se to silno dalo na čudo, što taj čovjek ide u banske dovre. Crni frak, bijeli ovratnik, svijetle rukavice, ta ovako se samo k njegovoj preuzvišenosti ide. Nije mu bilo dugo sumnjati. Iz banske kuće izađe dnevničar, koji je nekoć s Kačićem u gimnaziju išao. Ovaj mu se približi, lukavo se smijući.

— Jesi li ga vidio? — zapita odmah Kačića.

— Zar dr. Ž-a? Jesam.

— Pa zar se ne diviš? Bio je kod bana, a ja evo znam i za što! — pa pokaže spis, što ga je u rukama držao i uzme nevješto mađarski pisani sadržaj čitati. — Ovo ti je njegova molba, koju je podnio madžarskomu ministru, da mu podjeli nekakvo poduzetništvo kod šuma krajiških, ili kod investicionalnoga fonda, ili kod željeznice, ne znam pravo! A ministar poslao banu. Danas je bio radi toga dr. Ž. gore, a ja nosim sada spis k financijalnoj direkciji. Dobit će dr. Ž.; ali sad valjda neće više goniti grom i pakao na bana!

I mali pisarčić otrča prema Mletačkoj ulici.

Kačić se sada i snebivao i ljutio i smijao svojoj gluposti, svome idejalizmu. »Ja, dakle, neznatan đak, da tu kakve žrtve prinosim, da žrtvujem Ružicu — da se mučim, a taj proslavljenik piše madžarske molbenice, puže pred ministrom i banom te moljaka za milost! A ja da sumnjam, što mi je raditi? Međutim neka Ilerica isprosi Ružicu!« -

Sad pohiti ravno u Hojkićevu pisarnu. Pomisao, da bi mogao izgubiti Ružicu, bijaše za nj nesnosna. On ju je ljubio svom dušom i cijelim srcem; gotovo ne mogaše pomisliti, da bi mu jedan čas bilo moguće živjeti bez nje. »Oh, a neću li potpisati ono, ja je izgubih, ja sam bez kruha!«

»Pa što, i opet velim, pravo ima Hojkić, dandanas se u ovakovom skromnom, svagdašnjem radu na polju prosvjete može najprije narodu hasniti. Odlučio sam, — veli Živko; dobro, i ja sam odlučio. O, Ružice, tebi za volju sve!«

Uto dođe u pisarnu. Hojkić ga primi ljubazno, no svečano. Krešimir nije znao sada, kako bi počeo; neopisiva smutnja zaokupi mu svu dušu. Srećom, da je Hojkić počeo.

— Vi ste dakle uvidili, da imadem pravo?

— Ja ću pisati, — muklim glasom odvrati Kačić.

— Bravo, bravo! Evo, sve je ovdje priređeno. Ta imade kakih desetak pisama, i na vašega oca. A i ono očitovanje.

— Dajte ovamo! I Kačić uzme drhtavom rukom potpisivati svoje ime. Nešto ga suzdržavalo, da se potpiše Krešimir, već je samo pisao Petar Kačić.

— Izvolite! — izlane kod zadnjega potpisa Kačić, blijed kao smrt. Najviše ga bolio list na Lucića. No odrešito trgnuv glavom i izmrmljavši: »Ah — šta, neka, svejedno je!« — otrese se i toga čuvstva, te se silomice uzme naslađivati mislima na Ružicu.

— Hvala vam! A evo, da vidite, da nisam slagao, izvolite primiti ovo! — Kačić uzme u ruku složeno pismo, mekanično ga otvori, i čitaše svoj dekret, kojim bješe imenovan za činovnika kod kr. javne oblasti. Bez misli, bez prave radosti, buljio je u lijepa slova dekreta, u nečitljivi potpis banov; neka omama svladala ga potpuno. Tek malo po malo dozivao se k svijesti, a ono, što je osjećao, bilo je sasvim slično stidu, užasnoj grižnji savjesti. — I Bog zna kako: on, koji je odavna svako čitanje pjesničkih djela odvrgao, sad se sjeti prizora među Faustom i Mefistofelom, kad je Faust potpisao strašnu svoju obvezu. Oh, taj Hojkić pričinio mu se sada sasvim kao sam đavao!

— A sad pohitite kući i javite sve Ružici. Moju čestitku također.

— Jest, jest, k Ružici! — ponovi glasno i ne rekavši ni »zbogom« Hojkiću sune kroz vrata.

Za nekoliko časova držao je u naručju dragu svoju zaručnicu uz blagoslov njene matere, koja se više i ne obazre na kuhinju, već pusti ručak i pohiti odmah k župniku, da udesi sve potrebito za vjenčanje.

Još isti dan čitalo se u službenim novinama na čelu lista: Nj. Preuzvišenost Ban... obnašao je Petra Kačića, svršenoga pravnika, imenovati... i tako dalje.

Na trećoj strani lista čitala se je pod rubrikom »javna očitovanja« izjava Petra pl. Kačića, koje je glasila onako, kako mu je Hojkić predložio bio, tek nešto jasnije i krupnije, te nije moglo apsolutno nikakve sumnje biti o njegovu političkom »vjeroispovijedanju«. Samo da nisi među recima čitao riječ: »pozitivizam«.

Izjava je svakako u prvi mah svratila na se neku pozornost publike po kavanama. Istina, ne dugo; — ljudi ili privikli već takim stvarima u Hrvatskoj, ili možda i sami toliko pozitivni, da su razumjeli pozitivističnu opravdanost Kačićeva koraka ili možda — a to će biti najvjerojatnije — nenaučeni ni o čemu razmišljati, — zaboravili su onaj mah tu izjavu, čim su novine iz šaka metnuli, pa se požurili, da im ne umakne prilika igrati malu partiju taroka »in Dreien«.

Samo jedan gost u »Narodnoj kavani« na Jelačićevu trgu ostao je gotovo zapanjen na svom mjestu. Ruke su mu klonule do koljena, te je držao u njima novine, a da nije za to ni znao. U licu nategle mu se crte od boli i žalosti, a oči ukočeno gledale preda se. Bio to Živko Narančić, koji se je jutrošnjim žakanjskim brzim vlakom vratio iz tuđine. Ovamo u kavanu došao je svijetla obraza i sretna lica, da potraži Kačića i da mu javi svoju neopisivu sreću. Danas ujutro, kad je iz hodnika izišao, bješe mu prvi korak k starcu Mirkoviću. Nisu spomenuli ni jedne riječi o prošlosti, ta znali su, da ih čvrsto vežu dvije zajedničke im ljubavi, takve ljubavi, kojima se za volju mogu i zablude oprostiti. Jedna ljubav bila prema domovini Hrvatskoj, a druga ljubav prema dragoj Vilmi. »Znao sam, da ćeš se vratiti«, tek reče Mirković i odvede ga ravno k Vilmi. Ona još uvijek sjajna u svojoj ljepoti, povećanoj turobnim titrajem, koji je lebdio u krasnom joj licu, dočekala je Živka srdačno; i u prvi čas mogao je siguran biti, da je ova dobra plemenita duša sve oprostila, i da ovo stalno srce svejednako ljubi.

I kad ostadoše sami, no da, jedan čas — i oni se nađoše na grudima. Otac ih ovako zateče, a suze radosnice kanuše mu niz plemenito, umno lice. Živko je morao u njih ostati i tako je tek sada poslije podne dospio, da potraži Kačića. Kod kuće u njegovu stanu rekoše mu, da je u kavani. I on pohiti ovamo. Mjesto Kačića našao je njegovu izjavu.

Dugo ne mogaše Živko da se osvijesti od udarca, što mu ga je izjava Kačićeva zadala. Gotovo osramoćen, bijedan, smrvljen plakaše za izgubljenim drugom. »Nisam ipak mislio, da će baš tako strašno biti. Dosta mi je bilo, što sam se morao bojati, da neće čovjek dosta naučiti pa se zapustiti, te da neće biti od njega nego prazan vikač ili opet jednostavan sirotan, koji ide u službu, da steče hljeba. Ali ovo! Ah, pa da se čudim! Uzeli mu najprije vjeru u sve, ubili mu ljubav za ljepotu i znanost, naučili ga mrziti sve ono, što i neprijatelji hrvatski mrze, a onda opet morao je proniknuti u svu njihovu kukavštinu i beznačajnost. A vrijeme odmiče, život traži svoje: moralo je tako doći! Najžalosnije je uza to, da nije on sam -, nego ih Hrvatska ima u svakom kutu — ovih izgubljenih Kačića.

Ovo su bile Živkove misli, dok je ovako bez kretnje sjedio na svom mjestu. U to uđe Kačić, u novoj odjeći, nekako ozbiljan, prkosit, svečan.

U prvi čas našli se svi u kavani u neprilici, jer su ga dobro poznavali. Ta bio je poznata ličnost. Ovoj smetnji učini kraj nekaki mali guravi gospodičić, koji je poslije podne najljuće psovao, pročitavši njegovu izjavu. Taj sad odmah k njemu pohrli i uze mu uljudno i »srdačno« čestitati i pitati, u kojoj je »dietenklasi«. Kačić mu važno odvrati, da je u devetoj. »A dakle hauptmannsrang«, — te se još smjernije zguri mali guravac. Na to su došli drugi gosti, pa Kačiću redom čestitali.

Jedini Živko ostao na svom mjestu i okrenuo Kačiću leđa, kad je ovaj htio da k njemu pristupi.

I bijedan, nesretan, i ne znajući pravo što govori šaptaše Živko: — »Oj bijedna Hrvatska, kroz milijune svojih usta ponavljaj vječnu molitvu: »Daj nam, o Bože, pošteni kruh, oprosti nam grijehe naše, kako mi praštamo dužnicima našim; ne uvedi nas u napast, već izbavi nas od svega zla — i daj nam značajeva, daj nam značajeva!«

I Bog će uslišati ovu molitvu, pa će biti dana i svježa uranka; nestat će ove teške noći, razbježat će se njene grabežljive zvijeri, što no gramze u tmini njezinoj za svakakvim plijenom, razletjet će se njene strahotne sove, njeni zlokobni ćukovi, i njeni proždrljivi pacovi, — njeni škodljivi miševi, oh — i njeni otrovni škorpioni, a i njene lude lepirice bez glave; otprhnut će tada sav ovaj noćni svijet, a sjajno sunce obasjat će širom svu Hrvatsku, i mladi rosni dan poljubit će svetu zemlju — grobnicu neumrlih junaka — a zatim kućicu značajnih sinova, koji će zavrijediti, da izuste ponosne riječi slobodna Engleza: »My house — my castle« — i da se porede davnim svojim djedovima, koji su isto tako s pravom mogli reći: »Moja kućica, moja voljica!« Oj, hrvatska zemljo, udijelio ti dobri Bog ovo što prije!

Povratak na vrh stranice.