U noći/VI.

← V.

U noći VI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

VII. →

VI.

Međutim zađoše mladići već u Gornju Ilicu. Jelenčić pokroči prema niskoj razizemnoj kućici od koje je padalo blijedo pospano svijetlo s dvaju prozora i vrata. No on ne uđe na rasvijetljena, nego na velika kućna vrata. Kačić i Žunić nagnu za njim. U slabo rasvijetljenoj veži, prepunoj petrolejskog vonja od limene smradne svjetiljke s pola začađenim staklom, zjala poluotvorena vrata od kuhinje. Ovamo uniđe Jelenčić, davši prije Kačiću znak, neka se požuri. U kuhinji bijaše također slaba rasvjeta, a hladno ognjište pokazivaše, da gosti ne običavaju večerati. Jelenčić brzo se provere s Kačićem kroz polutamni prostor, dok si je Žunić popravio kosu i ovratnik i zaostao u kutu za ognjištem, gdje je skučeno od zime sjedilo i drijemalo nekakvo žensko čeljade.

Prostor, u koji su Jelenčić i Kačić iz kuhinje došli, bila je niska sobica, namještena tek s dva tri stola, prostrta crvenim stolnjacima. Svjetiljke imale su samo dva stola, za kojima su gosti sjedili. Stijene bile su nekako zeleno bojadisane, no sad se ova boja nije više točno raspoznavala. Bezbrojni su potezi po zidu svjedočili, da gosti običavaju žigice na njem upaljivati. Soba bijaše tako zadimljena od duhana, da je Kačiću i Jelenčiću u prvi mah dah sustao, da nisu mogli odmah raspoznati lica sakupljenih gosti.

— Dobar večer! — javi se Jelenčić prisutnima i sjedne za stol, oko kojega bijaše zasjelo do dvadeset njih. Kačić nije umah znao, bi li i on onamo sjeo, te je zbunjeno i neodlučno zaostao kod vrata.

— Gospodine, gdje ste? — nagovori ga Jelenčić, kad ga je jedan od gosti pogledom na Kačića za nj upitao. Tada se okrene k pročelju stola i rekne prema svima: — Gospodo, ovo je pravnik Kačić, naš čovjek, dobar Hrvat, pa sam ga doveo ovamo. Kačiću, sjednite ovamo k meni!

Kačić sjedne, prisutni ga svi srdačno pozdrave i kažu mu svoja imena jednostavnim iskrenim načinom bez ikakva svečana držanja. Zabava se ne prekinu, pređašnji se razgovori nastave.

Čelo stola zauzimaše čovjek zrelije dobi, lijepe glave, vrlo umna izraza i žarkih crnih očiju. Nemarno češljana i nestrižena kosa crne boje s isto takovom dugom bradom, neuredno spuštenom na crni ne više novi kaput, nije ipak kvarila ugodnoga dojma. On je upravo nešto mirno no odlučno tvrdio, dok su dolazili Kačić i Jelenčić. Glas mu je zvonio mekano i jasno, koji put podrhtavajući. Kačiću se predstavi kao odvjetnik Pavao Bolić i dobrostivo se smijući pruži mu široku mekanu ruku, zaraslu dosta gustom crnom dlakom. Prvi do Bolića sjedio debeo momak crvena naduvena lica, niska čela i sivih malih očiju. Šuteći pratio je razgovor ostalih i neprestano mijesio i valjao bobice od komadića kruha, što je pred njim ležao. Bio to trgovac Oton Graser, koji se unatoč svomu njemačkomu imenu isticao vatrenim Hrvatom, te se Kačić sjetio, da je već često čitao njegove oglase, kojima preporuča sad »velikohrvatske šešire«, sad »Velebit« — čaše, sad »Balkan« — rukavice, ili »Guillotine« — noževe, ili »Petra Zrinjskog« — revolvere. Pravio je vrlo dobre poslove, no zlobni su ljudi tvrdili, da je uzrok tomu neobičan izbor naziva njegove robe, a nipošto kakvoća, pa su u dokaz toga pripovijedali, da je prije prodavanja »rodoljubne« ove robe morao dvaput stečaj najaviti. Na drugoj strani Bolića bijaše Vicko Kavalotić, rodom Dalmatinac. Taj nije mogao ni dvije tri riječi izgovoriti a da ne bi umiješao koju talijansku, te bijaše očito, da mu hrvatski jezik zadaje silnih muka. Nije mu se pravo znalo za zanimanje, i Kačić mogaše tek saznati, da se bavi žurnalistikom. Kao Dalmatinca, koji se priznaje Hrvatom a ne samo »Slovincem« ili pače »Srbinom«, odlikovali ga svi neprestance, premda se nije od njega drugo čulo nego svaki čas: »Abasso Bajamonti« ili »Si, si, ja rado priznajem, da sam Hrvat«. Doista uz Bajamonta psovao je isto tako Klaića, Pavlinovića i Montija. Do Kavalotića sjedio je Puškarić, držeći se i taj put zlovoljno i surovo odbijajući šale Martina Krizmanića, vesela Slavonca i veoma snažna crnjomanjasta čovjeka od kakovih četrdeset godina. Ovaj nije imao akademičkih nauka i služio je kod neke više oblasti kao oficijal. No bio je veoma darovit čovjek, te je uz svoju plaću služio još lijep novac kao suradnik službenih novina. To mu dakako nije smetalo, da ovdje među svojim drugovima razvija najsmjelija politička načela. Oni mu i ne bi posve povjerovali, da nije svaki njihov politički pothvat podupro dosta znamenitim svoticama. Osim toga bijaše dušom i tijelom privrženik najprije Bakuninov, a poslije Marxov, naposljetku pisao je u službenim novinama jedino članke o vanjskoj politici i protiv one opozicije, s kojom nisu bili ni njegovi sustolnici zadovoljni, pače su je više mrzili nego protivnike na vladinim stolicama. Tako je još koristio njihovoj stvari. Uza njega je sjedio rođak mu Gjuro Smiljanić, pravnik, baš vanredno krasan momak. On je protivno od svoga veseloga stričevića bio šutljiv, pače nujan i žalostan. Bio je seljački sin. Oca je nedavno izgubio na užasan način. U rodnom mu mjestu došlo do komasacije između vlastelinstva i seljaka. »Nova mjera zemalja« nije seljacima nikako bila po volji, pa ljudi, kojima su prilike bile poznate, govorahu, da seljaci nemaju krivo, ako se tuže i protive, jer je sve najbolje zemlje dosudilo vlastelinu, a u najgore i najnepristupačnije močvare i najsuše pješčare bacilo seljake. Kad je došlo do ovršne predaje, seljaci se silom usprotivili, na čelu im stari Smiljanić. Povjerenstvo morade upotrebiti »brachium«. Dođe do krvi, i prva žrtva bijaše otac Smiljanićev. Od toga časa sin se kidao od boli. Jedinu polakšicu nalazio ovdje među ovim ljudima, koji su s tako sigurnim, oštrim riječima osuđivali sve ove zakone i zakonodavce, kojih je žrtvom držao i svoga bijednoga oca, što je pao za pravednu stvar; jer makar nije još proteklo mnogo vremena od nesretne ove komasacije, mladi je Smiljanić ipak vidio, da je od onda njegovo rodno mjesto očevidno osiromašilo. Zato nije na svijetu ništa toliko mrzio, koliko sve »patente« i »urbarijalne sudove«. Do Gjure Smiljanića sjedio je Makso Kasapinović, mlad još čovjek, koji se eto desetu godinu pripravljao, da položi maturu. Bez sumnje darovita glava, no ničega se ne mogaše sustavno prihvatiti. Njega je u ovo kolo najviše vuklo to, što se je ovdje mnogo psovalo na hrvatsku književnost, a otkada je urednik »Vijenca« redovito u koš bacao njegove sastavke filozofičkog sadržaja, bio je strašan protivnik svakoga hrvatskoga literata i sve osuđivao, što se u Zagrebu štampalo. Svojoj uvrijeđenoj taštini i boli pomogao je time, što je u nekom opskurnom njemačkom listu, izdavanom u Osijeku, izvješćivao o literaturi i ovdje se do Božje volje nagrdio i narugao neznanju hrvatskih književnika. Nije ga pačilo, da je branio »materijalizam i naturalizam«, kad mu je bilo navaliti na pisca idejalista, a opet da je drugi put uzdigao romanticizam, kad mu je trebalo izgrditi pisca realista.

Osim spomenutih gosti sjedilo je tu još nekoliko pravnika, trgovačkih pomoćnika i obrtnika bez obrta. Jedan bijaše po zvanju postolar, no odavna je već napustio svoj zanat, baveći se jedino politikom. »Ta tko će sada cipele praviti, kad je domovina u tako žalosnu stanju«, opravdavao bi svoj nerad, a hranio se time, što je kao sudbeni procjenitelj išao od jedne ovrhe na drugu. Susjed njegov bio nekoć pekar, poslije negdje općinski načelnik, najposlije krčmar, no svagdje ubila ga njegova slabost za gospodske navade, te je sve morao pustiti, proturavajući se sada Bog zna kako. On je pripisivao dakako svoju nesreću »slobodnomu« obrtu i progonu neprijateljâ, koji ga nastoje uništiti zbog njegovih političkih načela. No tko je poznavao njegovu prošlost, kazivao bi, da je tek od nedavna obreo svoje političke nazore, prije da ih nije nikada imao, a što se obrta tiče, da je davno još prije — još za vrijeme cehova traljavo napredovao, jer kao pekar nije nikada mogao rano ustati, a uvijek je želio, da budu on i žena mu sasvim ravni i u kućanstvu i u odijevanju gospodinu sucu i gospođi sudinji, što je ipak bilo teško, jer je gospodin sudac dobivao iz cijeloga kotara dan na dan »iz ljubavi« i brava, i purana, i gusaka, i vina, i svega.

Kačiću se nimalo ne svidje društvo. Premda nije ni sam ljubio cifranja i prenavljanja salonskih junaka, ipak mu se pričini, kao da ti novi znanci predaleko idu u preziranju svake forme. Od kuće već naučen na izvjesne obzire, bješe mu sada teško slušati goropadne izraze, a smetali su mu i crni neobrezani nokti postolarovi i zamrljana košulja pekarova. No slušajući Bolića morade priznati, da ima pred sobom »čvrstu jasnu glavu.« Sve, što je taj rekao, bilo je tako glatko, sigurno i kratko, kao da je oštrim britkim dlijetom odsječeno. Videći opet sve ostale, kako istinskim čuvstvom, neprenavljanim zanosom govore o domovini, u sebi je šaptao: Ta Bože, ja sam gotovo bešćutnik, kamen! Šta sam radio dosele? Gledaj, kako su vatreni i zauzeti za dom; onda im je moći oprostiti njihovu — njihovu jednostavnost. Pa i jesu ove sve finoće, etikete, da, sve je to ludost! Kriva je moja luda plemenitaška krv; one stare kurije još na drugo koljeno uplivaju!

Jedno mu se samo dalo na čudo. Gotovo svaka druga riječ bila im je kletva na autoritete, tužili se na nesreću, da Hrvati uvijek moraju imati svoje autoritete, a ipak svi se slijepo pokoravaju mnijenju Bolićevu. Krizmanić na primjer ustvrdi, da će Turska prosvjedovati radi ustrojenja evropskih sudišta u Egiptu. Bolić izjavi se protivno dokazujući, kako to Turskoj nije od potrebe, jer da je sam islam dosta brani od Evrope, otrovane staleškim i popovskim predsudama, dok islam podaje Orijentu neiscrpive snage. Sam Krizmanić stane u isti čas ono tvrditi, što i Bolić. Ostali bijahu naravno također svi bez razlike istoga mnijenja s Bolićem. Pače bijaše u tom slijepom nasljedovanju Bolićevih nazora i aspolutnom popuštanju vlastitoga uvjerenja nešto djetinjsko ili još više. Tako su ga pitali za mnijenje u najneznatnijim stvarima, i što on reče, ono bez prigovora prihvatiše. Jedan ga upita, je li bolje puntigamsko ili plzenjsko pivo; drugi, da li se više riba pohvata udicom ili mrežom; treći ga umoli, da mu rastumači jedan stih iz Horaca; četvrti napokon, je li istina, da car Maksimilijan nije u Meksiku ubijen. On je svim odgovarao ljubazno i voljko, kao otac svojoj djeci ili prorok svojim sljedbenicima; no uvijek strogo odmjereno.

— Dakle, prijatelju Jelenčiću, kako vam je bilo danas? — upita napokon Bolić ovoga prilično kasno.

— Kada? Pitate možda, poglaviti, za današnju skupštinu?

— Ma da. Čujem, da ste se u koštac uhvatili s braćom, Bog im pamet rasvijetli!

— E nisam više drukčije mogao, — odvrati dosta zbunjeno i nesigurno Jelenčić, te nastavi: Molim vas, htjeli oni onomu — bolje da mi ne prijeđe preko ograde ustiju njegovo ime — onomu izdajici naroda čestitati — i Bog bi ga znao, što li sve ne! Tko dakle da šuti? Neka se zna, da nije sva mladež takova! Bora mi, nisam se htio više ustezati! Mislite li, da sam pogriješio?

— Hm, šta da vam kažem? I jeste i niste. Nisu oni vrijedni, da se čovjek radi njih ljuti. Naposljetku narod ih već prepoznaje. Međutim ne škodi, da ste im rekli istinu u brk. Postigli niste dakako ništa — kod njih naime. — Jer — probušite vi zid glavom, — tu treba imati onih »ariesa« starih Rimljana. Tim se ruše stijene, a bome tvrdoglavi su kao pećine. Značaj im žalibože nije takav! Tako vam ja u saboru jednom. Bio predlog, da, jasno kao sunce, da je dobar za narod, branio ja, branio pokojni moj prijatelj Vrančić, al dajte vi protiv čitavog tora, — nas dva sami — obojici nam se u brk smijali; priznali su, da imademo pravo, a ipak su glasovali protiv njega, jer im je njihov paša tako zapovjedio. Ta mameluci! A ma — šta bi mogli Hrvati danas imati, da su samo mene slušali!

Bolić uzme crtati političku prošlost posljednjih decenija i veoma vješto stavi u savez ono, što je danas uzrok nezadovoljstvu, sa činima i djelovanjem svojih političkih protivnika. Jezgrovitim kratkim načinom, koji je sjećao na Platonove razgovore, znao je prikazati logiku svojih misli kao nepobitnu, i Kačiću ne bješe nikako moguće, da bi sumnjao, je li, nije li Bolić u pravu. Bijaše nešto u tim njegovim tvrdnjama, što je slušatelja svladavalo. Još je više bio Kačić svladan, kad je stao spominjati krivice, koje se narodu nanesoše, i nabrajati žrtve, što ih je Hrvat od pamtivijeka prinosio svemu svijetu.

— Eto taj narod naš — Hrvati — mučio se i trapio od pamtivijeka, i — nastavi Bolić — čitav jedan svijet ustavio je golim svojim prsima i spasao tako opet sav drugi svijet! I Njemačka i Francija i Talijanska i Ugarska i svaki slijednji kut kod kuće nakvašenje krvlju hrvatskom, posut kostima hrvatskim, — pa kakva hvala za to? Navukoše mu mundur kao majmunu, nadijeliše ga kapralima, lajćmanima, sakriše svetu krunu kraljevstva hrvatskoga, izmisliše nekakvo madžarsko primorje. — Iz jednoga jedincatoga Hrvata načiniše i stvoriše i Horvate i Slavonce i Dalmatince i Litoralce i Bošnjake i turske Hrvate i Kranjce i Slovence i Graničare varaždinske i Graničare suhe i Šokce i Ilirce, a naposljetku drage i uvijek vjerne Srbe. A naši »časni i poštovani, poglaviti i velemožni, mudri i obzirni, obljubljeni vjerni naši« na sve su uvijek sporazumno kimali i sveudilj kimaju, pravi magarci pred jaslama! Pa onda da se čudimo, što nas prezire sav svijet i ne vidi u nama nego slijepo oruđe natražnjaštva i barbarstva; što se svatko usuđuje nijekati naša drevna tek prevarom nam oteta prava; što se svako dotepeno švapče, čifuče ili ciganče bez ikakva straha usuđuje otvoreno preporučati sredstvo, kako nas mogu najprije do temelja ubiti; — što se pače gaze oni isti zakoni, koje su sami naši neprijatelji stvorili i nama ih dobacili, kao što se sirotinji mrva hljeba dobacuje. Te iste zakone drže, dok ih je volja, a kad im se svidi i ushtiju li danas nešto, što ti zakoni ne dopuštaju, neće se ni posljednji pandur na njihove ustanove obazirati. Pa, eto, još imadu ti naši rodoljubi obraza, da trube narodu na sva usta o svom rodoljublju, o svojim zaslugama, o svojoj mudrosti — i čujte, ljudi! — o svom poštenju! A svaki od njih će za volju masne službe deset puta na dan domovinu izdati i prodati! Ta uzmite upravo onoga današnjega svečara Hojkićeva. Njegovi grijesi, njegova ludost!

Bolić počne sada napadati na ovoga muža, o kojem je Kačić dosele čuo samo lijepe i slavne hvale, i sjećao se, da mu je otac toliko puta od zanosa zaplakao, kad bi pripovijedao o velikim činima toga čovjeka. Stoga se usprotivi Boliću, no ovaj ga vještom dijalektikom hitro oprovrgne, pokazav na žalosno stanje domovine i dovedavši to u savez s dosadašnjim djelovanjem muža, o kojem je govorio. Kačić bio je svladan, i njegovo dosele tek na tradiciji osnovano oduševljenje za ovoga muža, koje nije polazilo iz uvjerenja, bilo je uzdrmano. Pričinjalo mu se, kao da se u njem nešto postojalo ruši i raspada. I — kao da se veselio tomu, čudno mu se činilo, da je do sada bio tako slijep i nije svega toga opazio. »Pa da — šaptao je u sebi — i jest užasno, kako nas za sve naše muke, za tolike rijeke krvi nagradiše. Što smo bili, što bi morali biti (u duhu mu sine slika, o kojoj je već toliko puta razmišljao i o kojoj je danas Bolića slušao), a što jesmo! Pa zar je zločin to zahtijevati? Svaki pojedinac i zadnji ciganin u selu imade u našem vijeku pravo, da za slobodom teži. Niko mu ne smije priječiti, da ne radi svim silama za svoj napredak, pa gle ovdje je čitav narod, koji ni za čim drugim ne teži, koji ne traži ni mrve tuđega, nego samo nastoji zadobiti ono, što je bio već davno privrijedio i što mu ne oteše na bojnome polju, već himbom i lukavstvom. I da jedini ovaj narod ne bi smio misliti na boljak, da ne bi imao prava biti svoj u svojoj kući! Ne, ne, svi smo prenemarni, prehladni. Pravo imade Bolić, da svi ti slavljenici u tom pogledu ništa ne učiniše!«

Bolić prijeđe međutim na druge muževe, koje narod slavi i na koje je Kačić dosele s udivljenjem gledao. Slavni učenjaci, genijalni pjesnici, omiljeli rodoljubi, sve to prođe kroz sito i rešeto Bolićevo. Pa kako prođe! Kasapinović malo da nije od radosti pomahnitao.

Kačić se još jednom usprotivi, no Bolić ga porugljivo se smiješeći prekine i usklikne:

— Man'te se, mladi prijatelju! Ne znate vi to jošte. Ta ne hvali ih nitko drugi, nego oni sami. Sve je to bljuvotina, smrad, otrov za narod. Meni je milija jedna tužba, koju sam seljak protiv svoga podžupana ili načelnika napiše, nego svi proizvodi naše književnosti. Ima zacijelo veće vrijednosti. Dakako, mladeži je dosta, ako joj se nudi vješto skovani stih, ali nema tu bistrih, narodu korisnih ideja; sve je to potkupljeno i plaćeno, da se narod otupi i da se ne može osvijestiti. Sve je to prepisano iz njemačkih knjiga i drugih, koje neprijatelji Hrvatâ naručiše, da ih ubiju. Molim vas, ta eno povijest iskriviše, jezik nagrdiše, pjesme su im bez istinskoga zanosa, ostala lijepa knjiga nije ni za kuharice dobra, filozofije i ne poimlju; čemu, dakle, da ih branite?

— Tako je! — odobriše ostali, a Kavalotić upotrebi zgodu, da pohvali talijansku književnost a obruži njemačku. — Nije li tako? — obrati se napokon prema Boliću.

— Dajte recite to danas u Hrvatskoj! Sve zlo dolazi nam od Švabe, a ipak ne možemo više ni misliti bez njega. Sasvim mu podlegosmo, djeca prije govore njemački, onda se tek u školama priuče nešto hrvatskomu materinskomu jeziku. Ne bih još toliko prigovarao, da nas je Francuz svojom kulturom tako obladao; al taj ludi Švabo, koji drugo ne zna nego oponašati Francuza i Engleza. Pokrade u njih misli, da ih onda začini svojom transcendentalnom filozofijom i stvori od toga takovu isprešanu čorbu, da će od nje svaki pas iole zdrava želuca parnuti, samo naši mudrijaši — đavo ih znao, kakov im je mozag i želudac — ostaju živi, pametni dakako ne!

— Nemojte tako, — klikne Kačić uistinu zlovoljan. Ta isti Francuzi i Englezi priznaju Nijemcima malo ne prvo mjesto. Naposljetku Nijemci imadu svoga Goethea, najvećega veleuma, imadu Kanta, prvoga filozofa, uzmite dalje braću Grimme, Humboldte, Gausa, Bunsena, Helmholtza, Bessela, Savignya, Iheringa i tko bi ih sve izbrojio! Nema znanstvene discipline, gdje ne bi oni imali svojih prvaka. Dopuštam, da u mnogim strukama da je Francuz početak, no onda to Nijemac svojim dubokim umom, svojom neumornom marljivošću i savjesnom točnosti dovede na vrhunac ljudskoga znanja!

— Oho, oho! Stante malo, mladi entuzijaste, — prekine ga Bolić. — Vi se zanosite za ovim dragim iskrenim i ljubaznim Nijemcima. Uostalom to svoje uvjerenje crpaste zacijelo iz njemačkih knjiga. Taj vaš Goethe na primjer napisao je drugi dio »Fausta«, koga ni on a ni sav tadašnji i sadašnji svijet nije razumio niti ga može razumijeti; napisao je »Wilhelma Meistera« najdugočasniju stvar na svijetu, napisao je »Werthera«, koji je izljev bolesnoga mozga i srca, gdje slavi samoubojstvo, — ah — proučite »Jung-Deutschland«, pa ćete znati, što je Goethe. Uostalom i taj »Jung-Deutschland« nije pokazao ni jedne izvrsne misli, ni dobre glave, tek nemoćno oponašanje francuskih romantika! Al dajte da bude žaba velika kao konj! Pa Kanta hvalite? Je li njegova filozofija njegovu narodu što kasnila? Pa i kako bi to mogla ta smjesa židovštine i protestantizma! Načini ih još transcendentalnijima. Filozofiju imade samo jedan narod, a to je starohelenski. Moderni svijet, pa opet Francuzi i Englezi, mogu samo na Descartesa i Bacona Verulanskog pokazati, a drugo sve nije ništa. Enciklopedisti tek su patuljci. Dakako, Rousseau imade zdravih i silnih misli, što se društva tiče, no što je on prema jednom Aristotelu?

Kačić pokuša još jednom braniti svoje stanovište, no Bolić ga svaki put suzbije. Kačić je osjećao, da nije u bludnji, no razloga nije umio kazati; Bolić je imao neki osobit način vojevanja, radi kojega mu se nije moglo opirati. Kačić opazi i to, da se Bolić, kraj svega svoga mira, ipak ljuti, kad mu se tko opre, makar je Kačića upravo s toga hvalio.

Naposljetku predmet se razgovora promijeni. Dođoše opet na domaće odnošaje. Sada su svi učestvovali u zabavi i brzo nasta glasan razgovor i vika. Neki pravnik je pripovijedao, da je slavni L. nakanio prijeći k istočnoj crkvi, da lakše zapodjene akciju za širenje srpske misli. Drugi je opet kazivao, da mnogo hvaljeni K. svoju djecu mađarski uči. Treći, da je vođa neprijateljske opozicije kupio novi zimski kaput za novce, što ih je prekjučer na vrlo sumnjiv način, Bog zna zašto, iz Beča dobio. Četvrti je tvrdio, da podžupan rodnoga mu kraja tako guli narod, da su već čitava sela bez kore kruha ostala, da ne mogu čime ni čorbu posoliti, a sve to radi toga, što na taj način misli doći do odlikovanja, budući da se odozgo želi, da se hrvatski narod uništi, a drugi amo naseli. Peti pak nadvikavši sve ostale reče, da pozna suca, koji je za volju jedne babetine i za par forinti odsudio na smrt njezina muža. Šesti napokon, da su kod posljednjega izbora protivnici otrovali u rodnom mu kotaru deset najčestitijih ljudi; — »da, da, otrovali« — počne grozno vikati, kad je društvo počelo malko sumnjati o istini njegova kazivanja: »kažem vam, cijankalijem, — kao pacovi poumirali ljudi!«

Bolić se je za to vrijeme sveudilj podsmijavao, ni jednom riječi ni kretajem nije pokazao, da ne bi bio sporazuman s pripovijedanjem ovih ludih bajka. Kačiću se to dalo na čudo, no naposljetku nije dalje ni pravo slušao. Sveudilj je razmišljao o onom, što se je s Bolićem prepirao. Već bijaše kasno, kad se je društvo razišlo.

Kačić dođe kući nekako snužden. Ono, što je slušao, još mu je ozvanjalo glavom. Vatren rodoljub, još od djetinjstva naučen misliti o tom, to će jednom od domovine biti, nadahnut posve svetim žarom ljubavi k zemlji, koja ga je rodila, uvijek slušajući i od oca i od učitelja, da je najveći grijeh i najužasnija sramota povrijediti domovinu, a prva dužnost da je ljubiti je i za nju se žrtvovati; on, koji je znao cijeniti i diviti se Leonidi, Muciju Scevoli, Kartaškim ženama, Nikoli Zrinjskomu, a s ogavnošću ga odbijali svi Efijalti i Balaše, — nije se mogao oteti, da ga se ne bi bile duboko kosnule riječi Bolićeve. Činilo mu se doduše, kao da nije sve onako; no sjećajući se govora Bolićeva, ne mogaše ipak ništa naći, što bi mu dokazalo bilo netemeljitost ili pretjeranost onih tvrdnja. »Jest, jest!« — uzdahnuo bi nekoliko puta gorko i bacao se po postelji u besnu. Ćutio je, kao da doživljuje veliko neko razočaranje, gotovo je sa strahom opažao, kako se protiv mnogo čega, što je od prve mladosti ljubio i iskreno se divio, sada diže neka gorka sumnja. I dušom mu se počnu u dugom žalosnom redu nizati sve mnoge nevolje i jadi domovine. Sjeti se, kako se je jednom prepirao u Beču s nekim Srbinom, koji nije htio priznati, da je iz Hrvatske. »Ma — kad nećete da budete Hrvat, volja vam, no toga ne možete zanijekati, da vam je Hrvatska domovina!« — uskliknuo je Kačić. »Ni toga ne priznajem; moja domovina je Lika, a to nije Hrvatska, nego Granica, a po tome Austrija!«

Jelenčića je danas prvi put čuo javno napadati na taj pojav narodnoga života; još nikoga nije slušao tako rječito, tako odrešito ovo pitanje razglabati, kako danas Bolića. Tad mu opet pade na um, kako je u njegovu zavičaju, u ravnoj plemenitoj Slavoniji, jezik narodni potisnut u zakutak; sjeti se, kako je na morskom žalu gledao brodove iz domaćih luka, vođene hrvatskim kapetanima, dvorene hrvatskim mornarima, stijegu hrvatskome ni traga; sjeti se, kako je ime stare kraljevine malo ne iščezlo iz čisla drugih država i nigdje se slavno ne spominje, pače se usuđuju nazivati Hrvatsku prostom pokrajinom. »Oh, Bože moj, a nitko se za dvanaest vijekova ne može pohvaliti, da je ikada ove zemlje satro, ovaj narod s oružjem u ruci pokorio. Mogli su nam komad po komad otkidati, mogli su nas na hiljade u roblje odvoditi, na hiljade na sve strane svijeta rastjeravati, al uvijek je matica ostala neoskvrnuta; do živca nisu nam došli. Mogoše od nas učiniti stoljetne mučenike, al potlačenike nikada! Pa da sada — ne!« I Kačiću prošume opet zanosne zvonke riječi Bolićeve, te je jedan čas i on u svom srcu osjetio zahvalno čuvstvo za toga muža.

No sjetio se također onih mnogih drugih tvrdnja, pak se ljutio, što ih nije mogao pobiti. »Da sam mu to rekao, — što bi na to? — Al kako mi do vraga nije to na um palo!« — kliknuo bi, domisliv se kojemu proturazlogu. Ali kao da je ovaj Bolić još i sada jači bio! Ma koliko Kačić nastojao i shvaćao, da su Bolićeve tvrdnje paradoksi, sofizmi, cinizam, nije mogao nego da im malo po malo popušta. Već u polusnu bijaše mu još uvijek, kao da pred njim lebdi umna i lijepa glava Bolićeva. I koliko stiskao oči a glavu turao u jastuke, uvijek mu se činilo, da ga svijetle Bolićeve oči gledaju jasnim pronicavim pogledom. Zatim se ukaza pred njim milo nježno lice Tinkino. Ni sam nije znao, kako mu ona taj čas na um dolazi, no čuvstvom kao da je naslućivao, da ova dva lica imadu u njegovu životu odlučno značenje i da je taj današnji dan za nj od zamašaja za svu budućnost. Ta uzrujanost, koja uvijek mlado čeljade svlada, čim pomisli na budućnost; taj dražesni, plemeniti i oprostivi egoizam mladosti, koja tako ljupko i bez gadnih motiva i bez znanja o tom uvijek čini svoj »ja« središtem svega: sve ga to sada spopalo, i san ga sasvim odbježe. Postane mu nekako tajanstveno, tjeskobno, te zapali luč, ne mogavši podnijeti tmine, koja ga je gušila sa svih strana i od svakuda donosila kojekakve slike i prikaze, čudne misli i osjećaje.

Sljedeća stranica→