U čudnim gostima

← Naslovnica

U čudnim gostima autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Novom vijeku broj 11, 1. prosinca 1898. godine.

Upoznah ga na malko čudnovat način.

Neke večeri krenem sa drugom R-om kamenim nasipom prama ženevskom svjetioniku. Nadesno grad sa milijun zlatnih očiju i žuborna Rhone, nalijevo saneno jezero, a po njemu se na večernjem vjetru zmijaju valovi. Tamo u sjevernoj i nijemoj daljini gdje se sljubila voda, noć i para, žmirka purpurno svjetlo — barka, kućica tko bi ga znao!... A prva, prozirna i meka se jesenja maglica sve puši, blista — kao da će progutati rijetke zvijezde.

Sjedosmo gotovo usred jezera, ispod granatog, drevnog drveća. Tiho je i pusto. Samo pored nas, na drugoj kamenoj klupi, zagrlilo momče djevojku, pa sjede kao nijemi od sreće. Moj pustopašni drug stao da gađa šljunkom ljubavnika u leda. Ovaj se isprva građaše nevješt, kad al skoči i za tili nas časak dogura snažnim ručetinama na ivicu nasipa. Dok mu se očajno otimasmo da nas ne baci u vodu, opsuje on nešto krupno i — hrvatski. Nasmijem se slatko sve preko volje.

— Ta ti, zemljače, kao da ne poznaješ šale!

I on se nasmija i pusti nas. Na djevojku sasvim zaboravi, i odemo na vino.

Bijaše odjeven kao bolji radnik. Na njemu je odijelo od proste žute i kao koža jake kadife, nankina, sa vrećastim čakširama, kako nose pariški »rapini« i talijanski radnici praznicima. Jak zavijen nos; bujna usta sa rijetkim zubima; ispupčeno čelo sa dubokim poprečnim borama; tvrda čekinjasta kosa; velikejabučice; slab crn brk i rijetka bradica; škuro, upalo oko. Taje glava tvrda, kao daje ličkom škljocom izrezbarena, ali lice nije neprijatno. Kada je ozbiljno i zamišljeno, takvog je izraza kao prije kijanja: puno nekog kao čuđenja i očekivanja.

Odonda me često posjećivaše Špira Lazić, pričajući mi štogod iz svojih šarenih »priključenija«. Rodio se blizu Dubrovnika. Bijaše godinu dana mornar, učaše u Sr. Karlovcima bogosloviju, muvaše se Bosnom kao kaluđerski iskušenik, a pod radikalima skrasi se u nekom selu Užičkog okruga (u Srbiji) kao učitelj. Liberali ga izjure zbog raznih agitacija, i prije pet godina dođe u Ženevu sa dvadeset franaka da uči medicinu. Strašno se tavorilo i gladovalo, i Špira postade »iz ubjeđenja« zidarskim radnikom, nadajući se tvrdo da će s uštedama ipak svršiti medicinu i doći u Srbiju kao junak dana. No godine prolažahu i prolažahu...

Odjedared iščeznu. Mišljah da ode u Srbiju.

*

Jedne kišljive, hladne večeri pokuca netko na moja vrata. U došljaku jedva upoznah Špiru. Sav se porušio, požutio ko neven. Oćelavio do pola tjemena. Oslabjele su mu ruke zavijene pri zglobovima i .dršću kao suho pruće. Baci se na divan bez riječi, pijucka i kašljuca, kašljuca i pijucka, i zuri kao besvjesnik.

— Što bi, Špiro, da od boga nađeš?

— Suđenu ne uteče, istinu kažu. A pravo mi je što otumarah kao guska u maglu! Daj mi da jedem, ako imaš.

Pošto grozničavo izjede nešto hljeba i sira i popije nekoliko čaša vina, zapali halapljivo cigaretu i otpoče:

— Iz Ženeve odmaglih, ni sam ne znam zašto, u ***, gradić blizu Lyona. Bijaše doduše građevina, ali za mene ne bijaše posla, te gladovah kao nitko moj. Svisnuo bih i presvisnuo da mi ne pomože neki Kovalski, krojač, poljačkog porijekla. Hranio me hljebom, dao mi parče krova i silesiju spisa. Kod njega bijaše tajni anarhistički klub, znaš od onih aktivnih. Zapadnem među njih kao muha u mlijeko. Drugovi me poštovahu, jer sam snažan i jer sam ipak učevan čovjek. Nađoše mi posla. Življah prilično.

Prije jedno mjesec dana, mi i opet na tavanu kod našeg krojača. Kuhasmo nešto krupno. Molim te, ne pitaj, jer se zakleh da ću šutjeti. Mora da nas je netko nanjušio, jer na vrata stane lupati policija. Ja odmah kroz prozor na krov i skočih u bašču. Za sobom čujem lupu i prasak od revolvera. Mora da ih poapsilo onako iz đuture. Kako ne slomih noge, ne razumijem ni danas. Kuća na gradskoj periferiji. Preskočim plot i dohvatim se ceste. Učini mi se da za sobom čujem viku. Okrenem se: dva mi žandara domahuju rukama. Dadoh nogama krila. Tan... tan... zapucaše revolveri, i čisto čujem kako đuleta krčkaju koru topola pored puta. Odmašim već podaleko, kad al čujem za sobom konjski topot. Bijah umoran. Već me stalo stezati u grlu i pod gušom u grudima. Poletim u tamnu aleju pored puta. Za visokim mi se stabljem ukaza drevan zamak sa mrkim tornjevima. Sjećam se da sam sasvim bez misli brojio mukle i mjedene udarce velikog sata na srednjoj kuli. Bijaše ravno jedanaest. Već čujem dahat čilih konja i zuj potjerničkih glasova. Zaćorim od tjeskobe, protrčim pusto dvorište i skočim kroz jedan otvoren prozor u sobu iz koje udari miris kao daje krcata zumbulima, ljubičicama i ljerovima, pa se podvučem pod krevet. Iz suprotnog kuta kao da domnijevaše neko disanje. Krv mi se ledila i ledila, ali nitko ne veli ni riječi, već samo čini ha-ha-ha...

Konji doduvaše i stadoše. Vika, galama, kletve. Kucnulo na vratima, planu svjetlo.

— Oprostite, gospodine grofe, ali ovaj čas je skočio kroz prozor u ovu sobu opasan zlikovac, anarhista.

— Zar ste sišli s uma? Uvjeravani vas da ne čuh i ne vidjeh nikoga. Nisam spavao. Uostalom, požurite se i preturite sa mojim momkom cio dvor i park da vam hulja ne umakne — odgovori u krupnom basu netko iz sobe, baš iz onoga ugla iz kojega čuh disanje.

Dugo trajaše lupa i vika. I opet zakucalo.

— Jeste li ga našli?

— Nismo. To je gotovo tajanstveno. Mora da se, hulja, bacio u grabu pored aleje. Sad je već u šumi. Oprostite, gospodine, ako vam dosadismo, ali dužnost...

— Ništa, ništa! Adieu!

I vidim kako izlaze prema vratima četiri noge u modrim čakširama i dvije u crnim pantalonima i lakovanim cipelama. Zalupiše vrata, još dvije-tri kletve, i konjski se topot doskora izgubi u daljini. Elegantne, dugačke cipele stadoše se micati — zatvorilo prozore.

— Šta je, zar vi mislite prenoćiti ispod kreveta? Ne čujete li da su otišli? — zagrmi domaćina, a ja ispuznem. Bijaše me vrlo stid. Htjedoh da mu se bacim pred noge; metanišući kao pred svecem, ali on naperi hladno veliki revolver sa drškom od binjiša i reče, smješkajući se posprdno:

— Dozvolite, moj ljubezni, da vam preturim žepove, ako želite da ostanemo dobri prijatelji.

Izvadivši mi iz žepova oprezno britvu i pol cigare, zavirivši mi u cipele i pretresavši košulju, stane me milostivo tapšati po leđima.

— Ta vi nemate ni putnice, ama baš ništa! Pravi golać! A koje ste narodnosti?

Pošto govorim—kako znaš — dobro talijanski, odgovorim da sam Talijan.

— O, pa ja imam posla sa čistim tipusom! — govoraše u savršenoj talijanštini. — Ne bih mogao reći kako me veseli. Izvolite sjesti. Ovaj revolver neka vas ni najmanje ne ženira, jer ćete i sami morati priznati daje moja neučtivost logički sasvim opravdana. Još vas molim da mi se u toku razgovora ne približujete ovim svojim klještastim ručetinama. Pušite li? Lijepo. Zapalite sa stola jednu havanu i budite spokojni kao u svojoj kući.

Otključa vrata, velika i od tamnog, starog drveta i pritisne na puce. Tek sada ga mogah uočiti. Vitak je i brižljivo obrijan. Lice dugoljasto, žalovito i blijedo kao u mrtvaca. Kosa kestenjasta i kovrčava, obrve crne i guste, a oči velike i pritvorene: ne gledaju, nego prodiru. Na desnom oku monocle. Bijaše sav u crnini, kao da mu skorim neko umro. Od košulje viđahu se samo neke čipke mjesto manšeta oko dugoljaste, gospodske ruke i malo visokog ovratnika koji se bijeljaše da me čisto boljelo u očima. Vrat i prsi pritisnula velika crna svilena marama u kojoj blistaše oveća potkovica od samog dijamanta. Ni u snu ne vidjeh otmjenijeg čovjeka.

Baci se na otoman od žutog atlasa — u sobi bijaše sve žuto ili pozlaćeno — skupi noge i obavije ih rukama.

— Što se do đavola, ukrutiste, kao da ste na sudu? Anarhista bi trebao da se malko slobodnije ponaša. Uostalom je 1' te da vam je otac seljak? Badava, to ostaje u krvi. Zbilja, zar vam je čudnovato te vas spasih? To je otud što simpatišem s anarhistima, jer su hrabri, premda je to hrabrost juneta. Vjerujte mi da sam veći anarhista od vas. Kada vas gledam sa vašim volovskim očima, sa vašim majmunskim čelom, sa vašom kosom kao u vepra i tom pasjom fizionomijom, čisto ne vjerujem da taki cretin može da prouzroči toliku viku. Odista: svaka šuša može da postane virtuoz u opačini, a za što veliko stvorene su samo iznimke. Zar vi zbilja vjerujete u ljudsku jednakost? Zar ste, na primjer, vi jednaki meni zbog toga što imate njušku, tikvu i dobar želudac? Zar vi... ha-ha-ha!

Obuzimaše me ljutitost. Htjedoh da skočim, da... Ali kada se sukobih sa njegovim pogledom, koji kao da me taknuo u srce, kada čuh njegov krhki smijeh, njegovo mefistofelsko cerekanje, spopade me nijem užas...

Uto dođe u sobu sluga, okošta mirnjačina, pravi tutuš*, sa srebrnim pladnjem punim hladnog mesa i sa nekoliko boca sa pozlaćenim grlima. Iđaše tihano kao duh. Gazda mu stane sa smiješkom nešto rukama dokazivati.

Gluhonijemi me posmatraše pažljivo i stane mi se u brk cerekati i cerekati, kao da me želi priklati kosim, zelenim, kao nožem usječenim zmijskim očima i ujesti velikim žutim zubima. Nos mu je prćast, a lice ćosavo, suho i žuto.

— Nije baš simpatične spoljašnjosti, ali je vjeran kao pseto taj moj Kinez — reče mi gazda za slugu koji prostiraše gospodski stol i serviraše boce u ledu. — Izvolite pa se prihvatite. Znam da ste gladni i žedni. Zaboravite moju pređašnju propovijed koju ste odista zaslužili. Oprostite što ne mogu da vam pravim društvo jedući, ali čašu vina mogu s vama popiti.

Nisam znao što da mislim!

Nikada nisam više i slade jio i bio orniji za piće. Pošto popijem i drugu bocu šampanjca, ne bijaše me briga ni za što. Gazda, pošto vidi da sam raspoložen, digne čašu i nazdravi:

— Da živi anarhija! Da živi Kropotkin, Reclus i sva ostala teorijska i aktivna tevabija! Slava Proudhonu i Bakunjinu! Da nema njih, ne bih se prikučio jednome od najljepših časova u mom životu! Ne gledajte me tako začuđeno! Vjerujte mi da još nikoga od vas nijesam željnije počastio...

Tjerao me da pijem, a ja ljuštijah kao spužva slatko vino. Bijah nacistu da je brbljava, malo pakosna, ali dobroćudna luda, i sve me stalo zabavljati, veseliti. Već svanjivaše kada se stao opraštati.

— Spavate li tvrdo?

— Kao medvjed, kao prangija, kao top, kao...

— Vrlo dobro. Ostanite ovdje i legnite u moj krevet. Laku noć! Bijah već pijan kao čep, ali se dobro sjećam da su ona dvojica još dugo gestikulisala pred vratima.

Pošto ispih i posljednju butelju, ne mogah uspraviti glave, a kamoli da se dignem. Ono me kinesko škembe svuklo i bacilo u krevet. Potonuh u čiste mekane dušeke pod svilenim pokrivalom. Nada mnom, na zidu, oružje svake ruke i tusta knjiga. Zazviždim Brankov Đački rastanak. Neko mi ružičasto i zlaćano svjetlo palo pred oči, a kroza nj gledam ono kinesko škembe kako zuri u mene, keseći se zlorado. Kada spuštaše pred krevetom teške baršunaste zavjese, zaškripi zubima da mi prodrlo kao led kroz kosti. Obuzme me nespokojstvo. Potonem u olovan san.

Što ti sve ne snih one noći! Vidjeh Jelicu, neku lijepu učiteljicu u Srbiji, koju ostavih ludu, mladu bez oproštaja. Kao da me veže za drvo u guštari, ljubeći me, ljubeći... Kada odlažaše, lijepo gledah kako joj sijede pramovi, kao da se po njima hvata inje... Pošto se trgnuh iz sna, ne mogah da se maknem, osjećah bol u glavi i učini mi se kao da neko svira glasovir u sobi nada mnom... I opet usnem, našavši se na beskrajnoj rudini, na golom i mrtvom oranju. Opazim pramen prašine, šulja se prama meni. Iz njega izleti bijela mačka sa žarkim od strave očima, a vijaju je rutavi, ovčarski psi sa plamenim repovima. Sad će da mi mačka skoči na tjeme, da mi zarije očajno pandže u lubanju, ali srećom legnem na zemlju i gledam kako kroz prašinu i žute brazde iščezava divlja i rumena hajka... Fiu-fiu. To zviždaju dva čobanina koji idu jedan prema drugome. Na njima visoke ovčije šubare i dugačke opaklije — kao na banatskim Vlasima. Odjedared se sudariše. Ona stara suvotrta ljudeskara iz torbe nož pa mladoga u leđa. Taj se okrene, i ogromne pastirske ćule stanu prskati da sve pucaju lubanje, leđa i frca iverje. Kvrca zaradi po bijelim košuljama kao turčinak na mladim njivama. Sad izmiče jedan, tada drugi, ruke rade kao strojevi, a ni glasa ni piske, ni jauka, da čuješ. Odjedared se mladić kao prekine i padne nijemo na panj, a starac udaraše jednako uokolo kao dobar mlatac. Jeza me prožme kada se okrenuo spram mene: — njegove žute, ukočene, izbuljene i krvave oči bijahu — slijepe! Pomamni čiča tapa i bjesni štapom prama meni, prama meni, krv mu izvire ispod bijele kose, a ja ni trepavicom da maknem, ni zjenicom da trenem. I onaj drugi kobnik dopuzao već zmijski do mene, a nož mu blista među zubima. I njegove su oči blijede, tvrde i razrogačene... slijepe!... Pa kada me nijemo i očajno dohvatiše, pa kada stadoše sljepačkim prstima kidati moje meso — ah, druže, u nekoliko časova u snu propatih više nego za cijeloga žica svoga!

Probudih se.

Hoću da maknem nogom, rukom, ali ne mogu.

Uprem svu snagu očajnički, žile da popucaju, ali sve uzalud. Zasjeklo me po vratu i zglobovima kao da sam svezan. I odista! Pridigoh glavu i na ogoljelim grudima vidjeh kroz pomrčinu djelić žutog tvrdog konopca.

Izdao me dakle grofovski podlac i ajinin! Dok sam pijan spavao dozvao je oružnike, te me gurnuše u taj šljepić. Ali ipak — nije možno! U Francuskoj ne vežu ovako ni najhuđih zlikovaca... Ili da to nije lijes, da se nisam možda prenuo, a sve to da nije samo grozno priviđenje posljednjeg životnog trzaja u prokletom grobu?

Ne znam kako sam dugo buljio u memlave i vlažne stijene. Sjetih se inkvizicije i njenih paklenih mučilišta. Bi mi kao da nisam Špira Lazić, da nisam Dalmatinac, nego da sam Arapin ili srednjovjekovni heretik koji poludi od strahote, od tamničke čame, od groznog čekanja. Stade me mučiti bol u krstima i sljepoočicama, glad, a usta da izgore od neke grozničave iznutrice. Još jedared napregnuh svu snagu. Uskomeša se u glavi, krvav me znoj popanuo, oči da iskoče. Zakrktaše kosti, u grudima nešto kao da se slomi — sile me ostaviše. I zazuji pred očima kao tisuć rojeva, a tisuć sjajnih i mjehurastih kolobara zatitra pred očima kao kada u pomrčini pritisneš jače trepavice ili kao kada si dugo gledao u sunce... Ne mogu da se maknem, a osjećam da za mnom, i to na moje tjeme, mora da pada trak svjetlosti iz kakva prozorčića kroz gvozdeno rešeto. I sasvim lijepo vidim tu rupu i to svjetlo, a to me osjećanje boli... Od srca upravo odjekuje, te mislim da kuca sat u tome mračnom hapsu, potajku, grobu — što li je... Na rukama, nogama i vratu stalo me prljiti kao oganj. Užeta mora da me oguliše sve do kostiju. Osjećam krv kako milji kroz meso kao usijana lava. Ta bol mi gotovo godi, jer me ostavlja strava od koje treptijah kao žica pod gudalom... Za mnom se nešto miče... Ne čujem, ali bolno osjećam — i gle: grdan je pauk krstaš — ja ga ne vidim, ali znam daje krstaš — uspuzao baš nad moju glavu i pao mi na grudi. Riknem najprije od strave, a poslije od boli i nemoćna bijesa.

Škrinuše vrata. Za srebrnim čirakom sinuse kose zelene oči i paklenjački, nasmijani kao u psa koji reži, zubi one kineske ljutice. Došavši do mene, stane mi dokazivati rukama. Kada je, zakocenuvši se od mahnitog smijeha, i opet pokazao svoje velike, žute zube, kunem ti se da sam osjećao kako me ujeo za vrh od samog srca. Onda mi nagne nad usta bočicu. Umirah od žeđe i gucnuh svježeg mlijeka. Da digne bočicu, ali ja ga spopanem zubima za vrh od palca. Krvnik stane hripati kao konj kada mu usijanim gvožđem peku pokvareno kopito, i ščepa me za grkljan žilavom ljevicom. Osvoji me hadski bijes. Zadrhtaše mi lične mišice, zabolješe donje vilice i kvrc — progutam krvavi vrh njegova palca. On zaurla od boli, ja od radosti.

Uto se došulja grof kao sjena. Blijed je kao mrtvačka kost, a dršću mu usne i bijele ruke. Pošto mu momče, hripajući pokaza ranu, raspedlje se grofove modrikaste usne na preziran podsmijeh od kojega kao da padne hladan mraz. Zavije mu ranu, mahne rukom, a sluga se udalji. Izvadivši iz kutije skalpel, stade grof šaputati:

— Već dugo čeznuh za predubokim slastima kakog Kajina ili Nerona. Osjećam da samo to još može da ugrije moje otupjele živce i razigra učmali mozak. Već tri godine čeznem za zgodnom prilikom, i hvala srećnom slučaju...

Ja stadoh, bulazneći, pentati...

— Ne brbljajte! Vas bi i tako ili giljotinirali, ili bi trunuli u kakoj rupčazi. Ovako umirete barem, u neku ruku, korisno. Vjerujte da mi je taj eksperimenat nuždan za neke opservacije koje bih vam uzalud opisivao jer ne biste razumjeli. Truplo ću vam kemijski spaliti, i moj će odani sluga zakopati vaš pepeo na najljepšem mjestu moga parka. Žalim što vam ne mogu drugim načinom nagraditi nehotičnu uslugu. Da pošljem novaca vašoj obitelji, mogao bih se izdati. Ovako vaša smrt ne može da ima za mene neugodnih posljedica. Evo, ja strepim sav kao i vi, ali taj slatki strah ne dolazi od kakve moralne skrupule nego od visoke radosti, kao kada prvi put grlimo ljubljenu ženu. Vi ste uostalom zvijere, opasno zvijere u ljudskoj koži, a ja ću učiniti korisno djelo. Mučiti vas neću-------

Htjedoh da progovorim, da udarim u kuknjavu ali nejasna mi misao zape u grlu. Odjedared mi se učini daje podrum sav pobijelio kao od srebrnog sjaja, daje pun zlatnih mušica, a u duhu stanem da nižem Očenaš. Kod »dođi kraljevstvo tvoje« nisam znao dalje, i vrele mi suze probiju oči — prve suze iza dugoga vremena!

Grof što naumi, ne odurni. Savio se nada me i stao parati košulju. U taj čas opazim na stepenicama za vratima gujske oči, one odurne kineske zube i čujem smijeh kao pasje rezanje. Rezignacija ode bez traga. Zaključa vrela u žilama krv, beskonačan, drski me obuze bijes. Na ustima mi se popne gorka, žučljiva pjena, a zubi mi škrinuše kao žrvnjevi.

U taj me čas grof zasiječe u ruku, kao da kuša nož, gledajuć me netrenimice u oči i cvokoćući zubima. Uto šinu moja gusta krv, i tek što orosi njegovo samrtničko lice, zavrti mu se u očima kao onaj sjajan stakleni kolobar u svjetioniku, usta zinu, i on posrne, presjekavši jedno uže. Trgnem se i oslobodim desnicu, dohvatim skalpel i presiječem užeta gotovo u isti par kada je glavom bubnuo o kameniti pod. Onesvijestio se.

Sluga jeknuo kao jarić i strugnuo. Ja dohvatim sa poda karboliziran pamuk, pretrčim kamenite stepenice, dvorište i park i zavučem se u šumu. Sunce sjedaše. Bablje ljeto, vedrina. Jesenji mi vjetar ćuškaše u lice po koji suhi listak. Razderem maramu i zavijem vatom ozljede. Na ruku mi pade bubica, i ja ju cjelivah kao čovjeka. Zaspim skršen do zore, premda osjećah kroz nemiran san kako mi se zajeda u kosti hladna noćna magla.

...Drugo predvečerje, idući pored željezničke pruge, projuri pored mene vlak, i iza jednog prozora vidjeh ono mrtvačko, đavolje lice, i kao da se na mene hladno nacerilo... Ovamo pješačih deset dana, prosjačeći, gladujući i obilazeći veća mjesta.

Tek sada kada ode sve u razmet, vidim kako je život sladak.

*

Kada drugi dan, rano izjutra, dođoh kući sa nekim znancem liječnikom, nađosmo Špiru Lazića kako sjedi u gaćama i košulji na prozoru prama dvorištu, objesivši noge napolje i — jedući sapun. Odvezosmo ga u kolima u bolnicu. Bijaše pitom i nasmijan. Naklapaše cijelim putem. Kada je liječnicima pričao povijest svojih rana, držahu da bunca u ludilu.

Bijaše to početkom novembra. Dan bijaše mutan, a nebo suro i turobno kao smrznut uzdah.

Povratak na vrh stranice.