Turci i čobanče

Turci i čobanče
autor: nepoznat


Putovali hodža i kadija iz Travnika u Sarajevo na dobrim konjima jezdeći.

Sunce se već bilo nagnulo k zapadu, da sjedne za gore, a putnici stignu pod neko selo i nađu u polju čobanče, gdje čuva ovce i goveda.

- Pomoz' Bog, čobanče! - reče kadija ustavi također svoga. - Dijete, kaži ti nami tko najbolje stoji u vašem selu?

- E, tko bi bolje i više stajao u našem selu nego naš kovač, koji uvijek stojećke kuje, - odgovori čobanče.

Kadija na to:

- Dijete, ti nas ne razumiješ. Mi smo rada znati tko najbolje jede u vašem selu?

- Ja i moj baća, kad imamo šta, nitko nas ne preteče.

- Derane, još nas ne razmiješ. Mi bi rada znati, tko je u selu najimućniji?

- Naš beg, jerbo mu daje cijelo selo, - odgovori čobanče.

- Valaha, dijete! Dobro odgovaraš, makar ti je svaki odgovor vrijedan degeneka; ali nam kaži samo još jedno: kako ćemo nas dvojica naći dobar konak za sebe i konje u vašem selu?

- Gledajte, age, pred kojom kućom stoji najveća gomila đubreta, ondje pitajte konak, jerbo gdje marve, tu je đubreta, ali i smoka, - reče čobanče.

Turci poslušaju čobanina i najave se za konak u raje, gdje su u selu spazili jako veliku gomilu đubreta. Raja po običaju gostoljubivosti u našeg naroda primi Turke na konak, te s njima u kuću, a konje u staju, gdje dobiju sijeno i zob. Za goste ispeče domaćin mlado jare kano zaoblicu, a domaćica priredi pilav, sir, kajmak i gibanicu. Turci za večerom, a u kuću stupi ono čobanče, s kojim su razgovarali u polju.

Čim ga vide Turci, obraduju mu se, i kadija reče:

- More, čobanine, baš si nas dobro naputio k svojoj kući.

Raja Turke lijepo pogosti. Ovi se za večerom još produgo pošale sa čobančetom i odu spavati, vidjevši da su im i konji nahranjeni i napojeni. Sutra zorom ustanu, očešane i namirene konje uzjahaše i odu svojim putem u Sarajevo.

Poslije desetak dana povrate se Turci iz Sarajeva u Travnik. Opet konakuju kod raje u istoj kući, a raja bio i seoski knez, te im bilo sve po ćefu.

Sutradan ranim jutrom otjera čobanče svoju marvu u polje na ranopašu.

Turci opet nađu čobanče u polju. Sad kadija, sad hodža, ustavivši se kod čobančeta stanu zakerati i zapitivati dječaka ovo i ono, a dijete im mudro odgovaralo, da su se čudili. Kadija napokon zapita:

- A tko te je, dijete, sve to naučio, što nam tako odrešito odgovaraš?

Dijete na to:

- A tko bi nego bog i moji roditelji.

- Jesu li sva djeca u vašem selu tako osjetljiva? - upita kadija.

Dijete odgovri:

- Mnogo pitaš, aga! Znam samo to, da našim dječacima u selu nijesu matere jezik ispredale, a vrane mozak popile.

Kadija se nasmiješi govoreći:

- Idi, dijete, do đavola, premudar si.

- A vi, Turci, idite s bogom, te me se okanite!

Turci krenu dalje i pođu putem. Hodža reče kadiji;

- Čuješ pobro! Pametno je dijete; nisi mu dobro rekao, da ide do đavola, a ono nas šalje na put s bogom. Pametnije od nas.

Kadija okrene konja nazad i poskoči k djetetu te poviče izdaleka:

- Čobanine! Ne bilo, ti, što ti rekao, da odeš đavolu!

Čobanče odgovori iz cijela grla:

- Ne bilo ni vami, što sam ja rekao, pak smo gotovi.

Turčin se pokunjio na to i ode svojim putem.