Tužbe me i brige s vesel'jem združiše

Tužbe me i brige s vesel'jem združiše autor: Mavro Vetranović

Tužbe me i brige s vesel'jem združiše
   i zlate verige i okovi sputiše;
slobodan i okovan u vezu još stoju
   i ob noć i ob dan ja cvilim i poju;
i rob sam i sužan, bez straže a hodim,
   i vesel i tužan život moj provodim,
Srce mi ispada u tuzi i vaju,
   od tuge i jada nijednu stvar ne haju.
Bodu me sve strijele trnove svaki čas,
   a oči me ne cvijele, neg li sam vesel vas.
Slijepe su me oči i mrklu noć tjeram,
   a zraku s istoči daleče naziram.
Velmi sam jošte gluh, nu daleč od mene
   oćutim vjetra ćuh slamicom gdi krene.
Nijednu stvar ne čuju, neg li plač glasovit;
   i kada putuju, tadaj sam stanovit.
Velmi sam jošte nijem a mnogo govorim,
   govorim a ne vijem ni usni da otvorim.
Ne mislim nijednu stvar neg stojim u goju,
   a misal jak vihar zanosi svijes moju.
Vazda sam vode sit a od žeđe uzdišu,
   i kada hoću pit, sve vode prisišu.
I sit sam i lačan i rados razbiram,
   vesel sam i plačan a rado umiram.
Dresel'je i rados još nigdir ne ostavljam,
   gorčilo i slados jednaga probavljam.
I pojem i cvilim u vrijeme u svako,
   i rado duh dijelim i gorko i slatko.
Sve imam ljuvezni, sve mi je na volju,
   a ćutim boljezni i s trudom zlu volju.
Od jada umiram i ćutim dresel'je
   a rados razbiram i vječno vesel'je.
Po trnu gdi hodim, vesel'je sve združim,
   a gdi cvit nahodim, tuj cvilim i tužim.
Vesel'je sve gledam a vas se dreselim,
   prid smrti vas predam i umrijeti ja želim.
Željno mi duh cvili, veselo a stoji,
   da se prije razdijeli i s tijelom razdvoji.
Počivam u goju, a život trudi moj,
   rvem se u boju a ćutim vječni goj.
Kad bojak dobudu i kada počinu,
   najdem se u trudu, bojim se i ginu.
Vidim se u slavi, a rados ne primam;
   gdi je trud krvavi, tuj rados uživam.
Nahodim a gubim, i tonu a plivam,
   mrzne mi što ljubim, što neću sve imam.
Što tjeram, sve stižem, što stignu sve bježi;
   sve plačno uzdišem a plač me moj tješi.
I kad sam u družbi, tada sam ostaju,
   kad li sam u tužbi, mnim da sam u raju.
U plamu gorim vas, nu plama ne hajem,
   i kako led i mraz u plamu dni trajem;
i veće što stinu u ognjenom porazu,
   to veću toplinu ja ćutim u mrazu.
Srjeća me svud tjera, blago mi sve daje,
   svud mi drum zapira i za me ne haje.
Svakomu dug plaćam, za blago ne haju,
   svakomu sve vraćam a dužan ostaju.
Svakomu darivam, što imam do konca,
   a ja se nazivam za tvrda lakomca.
I tko ima s mirom stat, na me se taj tuži,
   i meni tko ima dat, krivi me i duži.
Jošte me svak plijeni a k plijenu pritječu
   i tko mene cijeni, toga se odriču.
Tko se mnom naruga i sa mnom razdruži,
   bude mi taj sluga i mene taj služi.
Er moje toj kolo kud godi prohodi,
   vrti me okolo i svud me zavodi,
i hrli i prješi, dan i noć ter dijeli,
   mnokrat me utješi a mnokrat rascvijeli.
Čini me većekrat u plaču smijati,
   čini me gojno spat i sna mi prikrati.
Čini me na pospjeh, u mao čas i mao hip
   obratit plač u smijeh i rados u nalip.
Ove sam ispisal u kratko potaje,
   gdi pamet i misal sva moja ostaje.
Nije šala ni gluma ni tašta ispraznos,
   neg je puč razuma i plač je i rados.
Sladak je i priljut, prava je istina,
   i kaže pravi put od gornjijeh visina.
Vele je slavan dar ter tko ga bude čtit,
   ne moj ga nikadar na lijevo obratit.