Tužba djevice Marije
| Tužba djevice Marije autor: Mavro Vetranović |
- na krilu Jesusa mrtva držeći.
Razbirajte svi narodi
od Marije velje tuge,
ka na svijeti ne ima druge
u žalosti ku provodi,
gdi Jesusa sinka draga
na kriocu je protegnula,
i od jada je sva svenula
ter se nad njim prinemaga.
Zemlja i lijes i živ kami
ter se puca ter se dvoji;
gdi nad njime plačna stoji
i umiva se sva suzami.
Ter suzami ke prolijeva,
svomu sinku ljute rane,
vajmeh meni, po sve strane
i opira i umiva.
Tko da grozno još ne plače,
gdi su tuge, gdi su jadi,
iz glavice gdi mu vadi
tužna majka ljute drače!
Koje toli gorke biše,
ter okolo sa svijeh strana
svetu glavu do moždana
propadoše i probiše.
Ter povenu i problijedi
svaki listak od travice,
od čemera i tužice,
sinku rane gdi povrijedi.
Još klikuje u veljoj sjeti:
je li koja majka tužna
veće plačna i veće suzna
gdi ostala sad na svijeti,
ner li sinko ja ostaju,
tvoja majka bolježniva,
veće mrtva ner li živa,
u tužici i u vaju!
Ter moj sinko, vajmeh sada,
u boljezni cvilim plačna,
me srdačce rana mačna
sad probija i propada,
gdi trnova taj krunica
glavu ti je svu probila,
ter u krvi tvoja bila
ogreznuše rajska lica.
Tko da mene još ne žali,
gdi ja venu i sva blidim,
gdi t' glavicu ružnu vidim,
kud su vlase podirali.
Jaoh toli je tvoja slava;
gdi okolo sa svijeh strana
šuplja stoji do moždana
tvoja sinko sveta glava!
Što modrice te nastaše
po svetomu tvomu licu,
oružnici zaušnicu
dragi sinko kad ti daše!
I prisvete tvoje oči
što su takoj potamnile,
ke su vajmeh svjetlje bile
ner li sunce iz istoči!
A prislavno tvoje tilo
sve je modro i krvavo,
sve je šuplje i ranavo
i nigdjere nije cijelo.
I u krvi, moja časti,
od vrh glave do potplata,
kako komad od skrlata
rumenilo sve omasti.
O Jesuse moja hvalo,
kako ne umrem od žalosti,
gdi t' je u tijelu sve do kosti
sveto meso odpadalo.
Ranice ti ljute daše,
od kijeh stoje te šupljine,
mučeći se bez krivine
prjeđe sinko ner izdaše.
Što se takoj rasrdiše,
o židove žalostivi,
što im Jesus moj sakrivi
ter pravednu krv proliše?
Mnjah, da srca nasladiše,
kad Jesusa sinka moga
ljuvenoga i dragoga
ljuto biči izmlatiše!
Od boljezni i tužice
kad pri stupu svezan staše,
i suzami polijevaše
svoje slavno sveto lice!
Nu ni togaj ne bi dosta,
gdi mi sinka po svoj puti
izmlatiše biči ljuti,
gdi pri stupu krvav osta;
ner li u tom dotekoše,
ner li naglo ner li hrlo
momu sinku sveto grlo
vaj konopi zamakoše.
Trnov venčac pak saviše
ter na svoju svetu glavu
iskubenu i krvavu
mnogo ružno postaviše!
Ter se njime rugajući,
spraviv trsti i palice,
popljuvaše sveto lice
po glavi ga lupajući!
Još mi srce grozno plače,
gdi ga trstjem tuj mlaćahu,
ter mu glavu popadahu
do moždana ljute drače.
Još su jadi i tužice,
plačna majka gdi uzdiše,
gdi Jesusu tuj pokriše
svoje slavno sveto lice
oružnici prihodeći,
dajući mu zaušnice,
i šakami zavratnice
i od ruga govoreći:
Tko te bije, tko te mlati,
prorokuj nam, boži sinu,
i reci nam sad istinu,
ter ti ćemo vjerovati.
O pravedni višnji bože,
tijem se čudim i snebivam,
te žalosti gdi razbiram,
kako zemlja trpjet može,
gdi se njime narugaše
i stvoren'je stvorcu svomu,
Isukrstu sinku momu,
rajsko lice popljuvaše!
Teško drijevo još tuj zbiše
od svetoga križa tamo,
te ga njemu tuj na ramo
vele trudnu navališe.
Vaj kolika žalos staše,
gdi pod križem stupajući,
židovi ga lupajući,
trudan Jesus posrtaše.
Tko bi zbrojil one jade,
jedva Jesus gdi hodeći
i tegotu tuj noseći
nasrjed puta na tli pade.
A ja počeh klikovati:
o židovi svijeh vas molju,
u ovuj tugu i nevolju
hotijte se smilovati.
Malu od vas ljubav prosim,
pomilujte majku plačnu,
ka u srcu ranu mačnu
od žalosti tužna nosim:
jeda može ljubav biti,
dajte meni, da ja mučim,
trudna sinka da izručim,
ja ću težak križ nositi!
K milosti se priklonite,
ja vas molim vele drago,
slobodite moje blago
a za nj mene razapnite.
Nu ni togaj ne hajaše,
ter Jesusa blago moje
gdi po zemlji prostrt stoje,
nogami ga poplesaše;
i na njega napirahu,
ter mu bradu ter mu glavu
učiniše svu krvavu,
gdi mu vlase podirahu.
Bijahu ga i mlaćahu,
ter nogami ter šakami,
da se puca živi kami,
ke mu trude zadavahu!
Nogami ga još tlačahu
i konopom za boljezan,
kijem za grlo bješe svezan,
po zemlji ga povlačahu.
I cvileći sva u jadu
ktijah k njemu pristupiti,
da bi mi ga poljubiti,
da nad njime mrtva padu;
nu ne more toj mi biti,
zač kod mene koji stahu
posiono me odpirahu,
da ne mogu k njemu priti.
Svi se na me izvrnuše,
kako vuci kako lavi,
bez milosti i ljubavi
ter mnom k zemlji posrnuše.
Nu ne hajah mrtva biti
i da mene tuj zadave,
a da trnov venčac s glave
mogu sinku ugrabiti;
trnov venčac toli ljuti,
koji čini srce moje
da se pukne sve na dvoje,
smrtni poraz da oćuti;
zač se moj duh raspadaše,
gdi okolo sa svijeh strana
trnov venčac do moždana
svetu glavu propadaše.
Ter se usilah ja neboga
proz vojnike silom proći,
jeda kako mogu doći
do Jesusa sinka moga!
Ter bolezno uzdisahu,
gdje ja cvijeljah, gdi ja plakah;
jedva hode gdje posrtah,
od zemlje me podvizahu.
Tko bi mogao plač zbrojiti,
grozne suze gdje proliše,
onoj mjesto kad vidiše,
gdi te htjehu umoriti.
I smuti se sve stvoren'je
i stvori se sve u suze,
kad od tebe moj Jesuse
čuše plačno govoren'je,
Gdje pod križem ti hodeći
ču za sobom plačne suze,
ter se obrati moj Jesuse,
ove riječi govoreći:
drage sestre i ljuvene,
grozne suze ustavite,
i veće me ne žalite,
ni plačite vrhu mene;
vrh vas plačte same sade,
plačte ploda i poroda,
zač s vrjemenom grede zgoda,
da gnijev božji vrh vas pade.
Doć će žalos i porazi
i od glada i od rati,
kad vam se će zažimati
na vrh glave vaši vlasi.
Tadaj ćete govoriti:
sve blažene žene bile,
koje nijesu porodile
i ke neće poroditi.
Doć će vrijeme, da cvijelite,
kada ćete goram reći:
padite nam vrhu pleći
i brijegovi nas pokri'te.
Zašto ćete gladovati,
tere ćete mnogo lacne,
poražene i priplačne,
vašu djecu blagovati.
Kad tuđini budu priti,
ter od boja ter od rati
malo vas će i ostati
od poklanijeh, ki će biti.
I ki ostanu ne zaklani,
da se veća žalos pati,
te će u robstvu prodavati
i vazda će bit prognani.
K tomuj se će prigoditi,
da od vašega togaj grada
neće ostat cijela zgrada,
ku vam neće oboriti.
Što li sila ne obori,
toj će činit od plamena,
u mirinah do kamena
i do pijeska sve pogori.
Te bi riječi zlamenite
živi mramor rastopile,
i na milos priklonile
divje zvijeri strahovite;
a ne može ljubav biti,
da židovi ti nemili,
ki te bjehu obujmili,
da te budu oprostiti;
ali ruke tvoje bijele
da t' slobode i odriješe,
na smrt s tobom da ne priješe
i da mi te tač ne cvijele.
Ner počeše priskakati
ter uz rebra ter uz pleća,
neka ti je žalos veća,
ljute udarce prislanjati.
Vlačahu te za konope,
i gdi tebe povlačahu,
kaplje krvi svud padahu
i maštahu tvoje stope.
Nu na mjestu kad ve biše,
gdje te htjehu razapeti,
sinko dragi i prisveti,
sve t' žalosti ponoviše.
Gdje te po tleh povališe,
pak moj sinko, zlato moje,
vajmeh nago tijelo tvoje
tuj na križu postaviše;
i svezaše t' noge i ruke
ter svom silom što mogoše,
po križu te protegoše,
da ti dadu veće muke.
Tugu k tuzi još pridaše,
gdje protegnut takoj stoje
sve nogami tijelo tvoje,
moj Jesuse, poplesaše.
I po tom te protegoše,
dragi sinko priblaženi,
vajmeh majci poraženi,
ljute čavle donesoše;
sve žalosti i tužice
ter minute ponoviše,
gdi t' na križu vaj probiše
svete ruke i nožice.
I kad mi ti tuj pribiše
tvoje tijelo golo i nago,
o Jesuse moje blago,
na križu ga uzvisiše,
da toj tijelo tvoje sveto,
sa svijeh strana s desna i s lijeva,
priblaženu krv prolijeva
meu lupeži sve raspeto.
Još me grozno rascvijeliše,
gdje suknjicu vajmeh lele,
ku su ruke moje plele,
razbojnici razdijeliše;
i rasta se sve u peče
moje srce jaoh od leda,
kad me s križa ti pogleda
i ljuveno meni reče:
eto ženo sinka tvoga,
na meni ga sad izmijeni,
o takoj ga vazda scijeni
kako mene pridragoga.
Što se jošte ne razluči
od žalosti duša moja,
kad me s križa ljubav tvoja
učeniku priporuči!
Ter na križu ti pokliče:
pridaju ti majku moju,
da ju vazmeš kako svoju,
moj Ivane učeniče.
O zamjeno žalostiva,
što ne puknuh sva od jada,
na čem mijenih sinka sada,
tužna majka bolježljiva!
Udovica ter ostaju
vajmeh meni u tamnilu,
mrtva sinka gdje na krilu
moje ruke protezaju.
Što se jošte ne rastavi
moje srce od poraza,
gdi pokliče ti iz glasa:
što me bože sad ostavi!
Još se duša moja skrati
i svrnuh se sva u suze,
kada poče moj Jesuse
trudan s križa klikovati:
jur se snaga skonča u meni,
na me tužna pogledajte,
žeđahnu mi piti dajte,
dragi puče i ljuveni.
I ne daše vinca piti
momu sinku bolježljivu,
veće mrtvu ner li živu,
da duh bude pokrijepiti;
octa i žuči ner smiješaše,
bez ljubavi i milosti,
ter pritrudne te gorkosti
iz spenge mu piti daše.
Ter tuj žestoč kad okusi,
vaj odvrati svoje lice,
od žalosti i tužice
bolježljivo ter prosuzi;
i suzeći plačno reče:
jurve se je sve skončalo
i ništore nije ostalo,
sveto pismo da se stele.
Napokon se ponoviše
sve tužice i žalosti,
o Jesuse ma sladosti,
k nebu glavu kad podviže,
na skončan'ju od sve muke
velijem glasom klikujući,
ocu svomu pridajući
priblaženi duh u ruke.
Po tom sinko, ma ljubavi,
priklonivši svetu glavu,
svu ranavu i krvavu,
s dušicom se pak rastavi.
Zemlja i lijes ter procvijeli,
i rasta se kamen živi,
vajmeh majci bolježljivi,
gdje se s duhom ti razdijeli.
Još Jesuse kad izdaše,
vas svijet osta u tamnosti,
od boljezni i žalosti
i mrkline svud nastaše.
Sunce i mjesec potamnješe,
o Jesuse ma ljubavi,
i ostaše svi krvavi,
mrtva tebe kad vidješe.
Višnji dvori, višnji krami,
još moj sinko kad izdaše,
poliše se i opraše
od žalosti svi suzami,
i od trešnje vas svijet strepti
u žalosti tugujući;
svoga stvorca žalujući,
kad ispusti duh prisveti;
i crkva se sva razdijeli
s vrha zemlji ter sva puče,
zač ne može stati muče,
za Jesusom da ne cvijeli.
Veća žalos još je bila,
kada sinak moj izdaše,
gdje od mrtvijeh tuj ustaše
iz grobova mrtva tijela.
Taj se čuda pokazaše
vajmeh toli zlamenita,
a srdačca kamenita
od židova tvrda ostaše.
Ne htješe se prikloniti
ni k ljubavi ni k milosti,
videći te trudna dosti,
da te budu sloboditi;
ner sulicu naoštriše,
toli gorku i priljutu,
ter na križu rastegnutu
svete prsi otvoriše,
da Jesuse, diko moja,
toj prislavno tijelo tvoje
ni na križu mrtvo stoje
ne ima mira ni pokoja.
Tijem klikuju sad na tužbu
plačne majke rascviljene,
ke su sinci razdijeljene,
da su sa mnom sve u družbu.
I vas na plač na moj zovu,
drage sestre udovice,
i pričiste sve djevice,
ke u suzah grozno plovu.
Sve tecite i pridite,
milostivo svijeh vas molju,
moju tugu i nevolju
da čujete i vidite,
žalostiva koli jesam
i srce se me podira,
smrtne tuge gdje razbira;
mrtva sinka gdje protezam.
Zatoj sa mnom sve tužite,
ter me majku žalostivu,
veće mrtvu ner li živu,
u žalosti sadružite;
zač sam tužna i neboga
sadružila velje muke,
gledajući noge i ruke
moga sinka pridragoga,
ter se puca srce moje,
tužni majci vajmeh meni,
o Jesuse moj ljuveni,
gdje ti dlane šuplje stoje.
Ja neboga poražena
ter se čudim i snebivam,
gdi razbiram i priživam
rascviljena vrh svijeh žena,
jaoh to li su ruke tvoje
nebo i zemlju ke stvoriše,
a čavli ih tač probiše,
o Jesuse zlato moje;
i to li su noge tvoje,
koje more prigaziše
i nigdjer se ne skvasiše,
a pribjene sada stoje!
K tomuj čeznu, k tomuj predam,
k tomuj grozno vajmeh cvijelim
i od tijela dušu dijelim,
gdje na prseh ranu gledam,
koju kopjom otvoriše,
gdje na križu nag visaše,
ter ti mrtvu, kom izdaše,
tvoj u dragu krv proliše.
A ja ne vijem za ko djelo
tebi mrtvu, tebi nagu,
da t' proliju krv pridragu,
probodoše tvoje tijelo!
Ter se čudim, što ne odpade
od viteza taj desnica,
oštro kopje i sulica
tvoje prsi kad propade.
Ter na perseh tvojijeh stoji
otvorena rana ljuta,
da vesel'ja sva minuta
s plačnom majkom smrt razdvoji.
Čijem li tebe potvoriše,
za koje li tvoje zlobe
sve ti [š]kljane i sve zglobe
u tvom tijelu otvoriše!
Ter sva venu i sva blidim
od žalosti poražena,
tvoja uda priblažena
rastvorena gdje sad vidim.
Tijem se hoće majka tvoja
od žalosti rastvoriti,
gdje ne može pribrojiti
ljute rane te bez broja.
Jošte venem sva od truda
i srce se me rastaje,
tužni celov razmišljaje,
kijem celova tebe Juda.
Tvrdo srce što u peče
njegovo se ne rastavi
od milosti i ljubavi,
kad mu sinko tiho reče:
Juda dragi i ljuveni,
tvomu meštru reci sada,
koja misao tebe vlada,
ter celovom pride k meni.
Ter ja ne vijem, trudna majka,
Juda tužni učeniče,
vaj prokleti nevjerniče,
što žestoko ne proplaka,
kad privede vojsku oružnu,
toli naglo toli hrlo,
ter Jesusu sveto grlo
zavezaše kako sužnu!
Konopom ga zavrzoše,
da mu dadu veće trude,
dokli njega na smrt sude
ter ga hrlo povukoše.
Vajmeh Juda, kad bih znala,
da ćeš prodat meštra tvoga,
Isukrsta sinka moga,
suknjicu bih ja prodala;
i k tomu bih priprosila,
da odkupim zlato moje,
ter lakomo srce tvoje
pjenezom bih zajazila.
Još srdačce moje plače
od velike vajmeh tužbe,
gdje ne bješe tvoje družbe,
da te združi do polače.
Ter su tuge i porazi,
kad te vojske obtekoše,
svi se od tebe razbjegoše
učenici tvoji drazi.
Na Petra se jošte tužu,
na Petra ću još plakati,
ki hotješe za te dati
svoje tijelo i svoju dušu;
a po glasu službenice,
u polaču gdje priteče,
tuj se tebe triš odreče,
sakrivaje svoje lice.
Još ću cvijelit i tužiti
na Pilata nevjernoga,
ki Jesusa pravednoga
na smrt hotje odsuditi.
Velju žalos ter provodim
razmišljaje u srcu momu,
kada reče puku svomu:
prava Jesusa ja nahodim;
tijem ću ruke sad umiti
od pravedne krvi svoje,
da ne budem duše moje
za nj pravedno izgubiti.
Po tom reče o Pilate:
oto Jesus, vazmite ga,
i na volju vodite ga
i sudite kako znate.
I Barabu oprostiše,
a Jesusa moga sina,
milostiva gospodina,
po tleh dragu krv proliše.
To li sudi pravi biše,
da oproste razbojnika,
a Jesusa moga sinka
bez krivine umoriše!
O nebeski višnji bože,
što Jesusu smrt ne prosti,
od boljezni i od žalosti
kad se u vrtu prinemože?
Gdje klečeći sam na travi
razmišljaje svoje muke,
pridavši se tebi u ruke,
po tleh proli znoj krvavi.
Tvrdo ti bi srce bilo
i mramorno i kamenito,
vaj da ne bi jadovito
od boljezni procvililo,
razmišljaje onuj boles
i onuj žalos i tužicu,
gdje prigorku tuj zdravicu
prikaza mu anđel s nebes;
gdi mu poče govoriti:
tvoj te otac sad pozdravi,
nu Jesuse sad se spravi,
tuj zdravicu svu popiti.
Prida kalež sinku momu;
nu žalosno vidjet bješe,
gdje k nebesom ruke dviže
moleći se ocu svomu:
Oče dragi, pozri doli
i pogledaj zgar s visina
jedinoga tvoga sina;
ki skrušeno tebe moli.
Čin' da kalež pun gorkosti
ovi prođe mimo mene,
rad koga mi duša vene,
zač je popit trudan dosti.
Nu je spravna duša moja
tuj zdravicu svu popiti,
i moju ću krv proliti,
da se zbude volja tvoja.
Kako trpjet vajmeh može,
vidjev sinka bolježljiva
gdje krvavi znoj prolijeva,
o nebeski višnji bože?
Mogaše li dosta biti
jedna kaplja krvi drage,
višnji oče, sve rusage
od sužanstva odkupiti;
neg još oblas puku poda,
ki me velmi rascvijeliše
i sinkom me razdijeliše,
nad kijem grozno plaču sada.
Ter moj sinak prav izdaše,
vas izranjen i vas izbjen,
i na križu čavli pribjen,
bez krivine koga izdaše.
Tijem ću majka plačna biti,
o Jesuse ma ljubavi,
zač mogaše znoj krvavi
sve narode iskupiti;
otac takoj ner odluči,
da svoj sinak umrijet bude,
da podnese smrtne trude,
sobom narod da izruči.
Što li s nebes zgar ne pride
od anđela višnja slava,
mrtva Isusa i krvava
da na momu kriocu vide?
da ih budem uprositi,
gdi je velja njih ljuvezan,
ter žestoku tuj boljezan
sada mogu podnositi,
gdje svu slavu od nebesa
i svu rados od anđela
na kriocu sam ja protegla,
ka se u krvi sva poplesa.
Što taj družba ne htje priti,
ja bih tužna rada znati,
kad Jesusa vojska uhiti,
hoteći ga umoriti,
da židovske satru sile
i da otmu moga sina,
nebeskoga gospodina,
da me š njime ne razdijele;
ter ja ne bih sad ostala
ucvijeljena udovica,
ni bih moja blijeda lica
groznom suzom opirala,
vaj na krilu rastezaje
mrtva sinka i ranava,
toli ružna i krvava,
gdje se duša ma rastaje.
Duša moja još od tila
korijepi se i podira,
pozdravljen'je gdi razbira
od anđela od Gabrijela,
ki me uzvisi vrh svijeh žena,
gdi prida mnom na tli kleče,
i umiljeno meni reče:
zdravo dijevo priblažena,
pridoh ti se pokloniti,
i otac te zgar pozdravi
i milos ti sad objavi,
da ćeš sinka poroditi;
od utrobe, dijevo, tvoje
koga budeš poroditi,
blaženi će vazda biti
u nebeskoj slavi stoje.
A ovoj sada sva taj slava
meni se je prikratila,
i u tužbu se je obratila
ter neboga nijesam zdrava;
nijesam zdrava ni vesela;
bolježljiva ner sam dosti
u pečali i u žalosti
nad Jesusom vlas rasplela.
Ter što meni sad pomaga
od anđela pozdravljen'je,
pokli vidjeh rastavljen'je
od Jesusa moga blaga?
Dragi puče, tebe molim,
vajmeh malo nu postojte,
i kopati još nemojte
sinka, nad kijem suze ronim,
da čujete plačne glase
jaoh od mene udovice,
koja sebi iz glavice
sve podiram moje vlase.
S drazijem sinkom zač se rastah
za to na vas velmi tužu,
što uvrijediste moju dušu,
ter sva plačna majka ostah.
Vajmeh puce izabrani,
što mi takoj bez ljubavi
svega sinka okrvavi
i svega mi ljuto izrani?
Dragi puče i ljuveni,
što neharni toli biste,
ter mi sinka umoriste
bez krivine vajmeh meni!
Toj li biše onej službe
od prijazni i ljubavi,
kad vas sinak moj izbavi
od sužanstva i od tužbe?
Zač se po njem sahraniste,
dragi puče izabrani,
i desnicom svijeh obrani,
kad Egipat porobiste.
A vi njega rascvijeliste
i učiniste gola i naga,
i suknjicu moga blaga
meju sobom razdijeliste.
Po kopnu vas još provodi
priko mora crvenoga,
gdi ne skvasi nitkor noga,
i od vojske vas oslobodi!
A vi njega kako sužna
savezana povedoste,
i na križu protegoste
bolježljiva i velmi tužna!
Izvede vas iz Egipta,
ter pustinjom mnogo dana,
gdje padaše s nebes mana,
od glada vas svijeh napita;
a vi njemu za toj djelo,
kad se njime narugaste,
mnogo grdo popljuvaste
svoje slavno lice bijelo!
I pustinjom takoj hode
moj vas sinak tuj nasiti,
i žednijem se da napiti
od kamena žive vode;
a vi njemu ocat ljuti
zajedno žuči izmiješaste
i spengom mu piti daste,
neka veću žalos ćuti.
Mnoge kralje pod vas složi,
i slobodi vas od robstva,
da vam zemlje i gospodstva
i vaš narod velmi umnoži.
A vi trnov venčac sviste,
ter na svetu svoju glavu,
oskubenu i krvavu,
svomu kralju postaviste;
vas izranjen gdje do kosti
na križu se još poboli,
s plačem oca ter pomoli,
da vam vašu zlobu prosti.
A trpjet ga ne mogoste,
pribjen k drijevu gdje visaše,
oštrijem kopjom, kom izdaše,
ner mu prsi probodoste.
Oto puče, ispuniste
na Jesusu žalos svaku,
jaoh i mene tužnu majku
sada š njime razlučiste!
Zatoj veće ne krsmajte,
ner li mene bolježljivu
s mrtvijem sinkom vajmeh živu
sad u zemlju ukopajte,
neka u zemlju ukopana
mrtva sinka ja sadružim,
da ne cvilim, da ne tužim,
toli grozilo rasplakana.