Trash kultura

Deponij kukavičluka

Bio je to jedan od onih malih, tiho epohalnih trenutaka koji dođu i prođu u treptaju oka, ali savršeno ocrtavaju zeitgeist.

Vesna Pisarović je u intervjuu Slobodnoj jednu pjesmu sa svog novom albuma opisala kao... «funky trash narodnjak».

Što je tu epohalno?

Štošta! Pojam trasha je za Medijsku Hrvatsku u 2005. bio ono što je pojam urbanog bio u 2004: popularna poštapalica koja je dosegla zenit bezumne uporabe, termin koji su svi koristili uz prešutni konsenzus glede toga što otprilike podrazumijeva, bez da s druge strane postoji racionalan konsenzus glede toga što uistinu znači. No, krenimo redom.

Primjer Vesne Pisarović je interesantan prije svega zato što je, koliko je meni poznato, ovo prvi put da za pojmom trasha (u tobožnjem «pozitivnom», «emancipacijskom» smislu) poseže jedna –estradna zvijezda. Kao trash su dosad opisivani Bore Lee, Lollobrigida, Let3 te knjige poput «Žutog titla» i «Gori domovina», sve odreda imena i naslovi uz koje se vezuje pojam... hm, ovaj... urbanog! A «urbano» nije pojam koji se običava vezati uz Vesnu Pisarović.

No opet, ionako mi nikad nije ni bilo jasno – što bi uopće točno trebala biti «urbana glazba»? Je li to možda glazba...

a) ...koja najveći dio svoje publike nalazi u urbanim središtima? Očito nije ako se «urbanim» ne naziva Škoru, iako je rasprodao dvorane po gotovo svim najvećim GRADOVIMA Hrvatske. Možemo sad nagađati koliko je na te koncerte dolazilo ljudi sa sela a koliko s grada, ali činjenica jest da je Škorin album najprodavaniji ove godine u nas. Ostalo je čista matematika: kad je jedan izvođač najprodavaniji u zemlji, to znači da je pojeo najveći mogući dio demografskog kolača – što znači da ga najviše slušaju ljudi sa grada, jer ih ima više nego ljudi sa sela. Jako jednostavno.

b) ...koja je mogla stasati jedino na gradskom asfaltu? Očito nije ako cajke nisu «urbane». Cajke u Hrvatskoj nipošto ne bi doživjele takav revival - ili eksploziju, kako god hoćete - da se nije razvila popratna infrastruktura u gradovima. I to je bilo moguće, u takvom opsegu, jedino u gradovima. Jer, ono, na selu su puno veći izgledi da ti netko razbije pičku kad vidi da slušaš «tamo neke četnike». (Ili je tako bar bilo prije koju godinu.)

c) ...koja se sluša jedino u gradovima? Šta, zar takvo nešto uopće postoji? U svakoj seoskoj školi se gotovo u svakom razredu nađe jedan klinac, eventualno dva-tri, koji brije na «drugačiju mjuzu». Takvih je u gradu više zato što je, a ono, u gradu više ljudi pa se nađe i više takvih klinaca. «Drugačiji» klinci sa sela gravitiraju prema gradu, i s gradskim «drugačijim» klincima formiraju «urbanu» konfederaciju... koja je i dalje manjina spram konfederacije «nedrugačijih» klinaca se sela i iz grada koji slušaju Škoru ili cajke.

d) ...koja odiše «duhom grada»? Možda. No, naravno, slijedi logično pitanje: što je «duh grada»? Uzmimo samo, za primjer, noćni život. Sela nemaju svoje lounge-barove, svoje Gjure i Papillone, to je istina - ali romantiziranja «duha grada» uglavnom su očajnički naivna i/ili selektivno slijepa, zanemarujući da u istom gradu egzistiraju i deseci, stotine narodskih birceva i diskača kojima «urbana sofisticiranost» nije nimalo visoko na listi prioriteta. Jest da se takva mjesta mogu naći i na selu - ali to nimalo ne oduzima na činjenici da i ona oblikuju «duh grada», kakav god da bio.

e) ...koja je «progresivna», koja se nadovezuje na «plemenite» tekovine i trendove zapadnog popa(/rocka/kajgod) i uzdiže nas iz balkanskog mulja i gura bliže obećanoj zemlji Europi? Glupost. Em su koketiranja sa zvucima Bliskog istoka konstanta zapadnjačkog popa zadnjih nekoliko godina (od američkog hip hopa i R&B-ja do ovogodišnje Eurovizije), em «urbani» ratnici neće ni u snu Vesnu Pisarović priznati kao svoju - iako je njen novi album, odlični «Peti», itekako u dosluhu sa pop-trendovima na Zapadu. «Hypohondar» je euro-pop-rock kakav nalazi svoje sljedbeništvo na kultnom webzinu Popjustice [1] (i to još s popratnim spotom u kojem skakuću new wave dečki s gitarama, odijelima i kravatama!), a u nekoliko pjesama na albumu provlače se elementi electrohousea, dominantnog pravca europskog klupskog undergrounda današnjice (sintovi u «Srela sam anđela» kao da su dolepršali iz neke stvari M.A.N.D.Y., heroja berlinske etikete Get Physical [2]).

No eto, unatoč drastičnim mijenama zvuka, Vesna ostaje bespovratno gurnuta u ladicu «estrade». Toga je i ona sama svjesna. Zato i jest pjesmu «Ovo nije moje vrijeme» opisala kao «funky trash narodnjak»! Nema veze što stvar nema niti dugmetare, niti in-your-face agresivnost melosa balkansko-arapskog pop-kontinuuma, niti tračka grlenih akrobacija turbofolka... Već to što pjesma uopće koketira s Istokom, zvučeći poput neke grčke sporovozne disco obrade Danijele, esteski je «zločin» samo po sebi. Utoliko je Vesnino posezanje za pojmom trasha defanzivan potez, kojim poručuje: «Hej, ja sam ozbiljna glazbenica, to se tu ja samo malo zajebavam, to je ništa, ono, zeka-peka, hihihi, svi se vole malo zabavljati pa eto i ja, al inače sam ozbiljna, zaozbiljno, majke mi!».

To je i sva mudrost kurencije pojma trasha: služi prvenstveno kukavičkom dodvoravanju krembilima koji misle da postoji jedino «ozbiljna» i «neozbiljna» umjetnost i ništa između - slično kao što Let3 svoj zadnji album opisuju kao «psihodelični trash». Trash dođe nešto kao hrvatski sinonim za namjerni, svjesni camp – dakle, koketiranje s «kičem», «lošim ukusom»... što su opet pojmovi koji em se mogu proizvoljno tumačiti, em signaliziraju kukavičluk s autorove strane, nedostatak muda za temeljitije hvatanje u koštac s ustaljenim normama «prihvatljivog».

No ipak, mislim da je najveći problem s proizvoljnim korištenjem termina. Ogromne su razlike između tzv. «trasha» Leta 3 (majstori zanata se zajebavaju s YU folklorom), Lollobrigide i Bore Leeja (neuki amateri koji se izvlače na svoj šarm) te «Žutog titla» (koji na isti pijedestal postavlja komorne drame i komedije s prdenjem), filmske enciklopedije čiji se još sami autori odriču oznake trasha! Dakle, trash može značiti sve i ništa. Trash je – baš kao i urbano – jedna od onih iskonski anti-intelektualnih riječi, lijena etiketa čijim se korištenjem maksimalno minimalizira uprezanje (za neke i naprezanje) moždanog tkiva, s posljedicom vulgarnog pojednostavljivanja bogatstva vidova ljudskog izražavanja. Pojednostavljivanja koje svojom vulgarnošću, u konačnici, nimalo ne kaska za Škorom.

Izvor

Članak Tonćija Kožula objavljen je na stranicama Kulturpunkta pod Creative commons licencom, time je dozvoljeno njegovo objavljivanje ovdje uz navođenje autora i izvora.