Tonkina jedina ljubav/4
| 3. | Tonkina jedina ljubav — 4. autor: August Cesarec |
5. → |
Ljubav se javila, rodila se u doživljaju koji je svakim danom u uspomeni bio sve veći - ali onog s kojim je Tonka taj doživljaj doživjela, i spram koga se u njoj ljubav probudila, naravno, nije bilo... Prolazili su dani, prošla je već jedna nedjelja poslije one na Sajmištu, i Tonki su već gotovo iscurile oči u sačekivanju i izgledavanju, bilo to kroz prozor na ulicu ili kroz staklena vrata iz kuhinje na hodnik...
Njena kuhinja bila je sasvim u kutu hodnika, ali i tako blizu stepenica, da je mogla svakoga vidjeti koji bi se po njima uspeo. I bila je mala i tijesna, stalno tako mračna, da je u njoj i po najsunčanijem danu, ako je htjela u njoj raditi, moralo gorjeti svjetlo.
I, premda inače štedljiva, sada, u te dane čekanja, nije više štedila; gotovo cio dan, i poslije podne i uvečer, kad ju je već umorilo čekanje na prozoru, bavila se tu pri petrolejskom svjetlu u kuhinji. Tako je to bilo i u novu, drugu nedjelju poslije podne. Očuh je još bio kod kuće, pred njim nije mogla neprestano biti na prozoru, za večernju pak kod jezuita bilo je još rano - i tako se povukla ovamo u kuhinju zabavivši se i prividno i stvarno time da za sutrašnji ručak očisti grah.
Na kraju stola na kom je to radila, ležala je krunica ostavši još tu od jutra, kad je mnogo, mnogo molila. Sad se međutim mjesto zrnjem krunice bavila zrnjem graha. Premetala ga je pod prstima, jedno po jedno, zdravo spustivši u lonac kao ovcu u raj, bolesno oturivši u kraj kao kozu u pakao. No i jedno i drugo, bolesno i zdravo, poprimilo je za nju, istina potpuno nesvjesno, svetu ulogu zrnja na krunici, i uz prebiranje tog zrnja grahovog ona je molila, molila, nizala Zdravu Mariju za Zdravom Marijom...
Naravno, za dolazak Đukin... Gdje je on, zašto ne dolazi? Prevario ju je dakle uistinu s onim kimanjem glave, samo da je se lakše riješi? Ljut je na nju, ne vjeruje više u nju...? O, što onda nije potrčala za njim i obećala mu, zaklela mu se da će mu, kad dođe, sve dati, sve! Đuka, danas je opet nedjelja, već druga nedjelja. No možda ćeš danas doći, možda u tjednu ne možeš, i prošle te nedjelje nešto spriječilo?
Zdravo Marijo, milosti puna, učini, pomogni da dođe moj dragi, moj krasni, crni Đuka!
No vrijedi li molitva u kuhinji toliko koliko bi ona u crkvi? Ah, a prošle nedjelje uopće nije bila u crkvi; po prvi put to nije bila u nedjelju - bojala se da ju kroz to vrijeme možda ovdje kod kuće ne potraži Đuka. A i danas se koleba bi li pošla. No poći će, ipak će poći, barem na malo, samo da se pomoli, i onda da se opet brzo vrati kući! Ili pak, da radije pođe na Sajmište i tamo pokuša naći Đuku? Mislila je to već i prošlu nedjelju, no tada se još nadala, nadala da će on doći sam, a i očuh je, kao namjerno zbog njenog zakašnjenja prošle nedjelje, htio večerati ranije. Tako je ostala kod kuće; no ima li smisla da tako učini i danas?
Čekati kod kuće ili poći u crkvu, pa onda na Sajmište, u tome je zapravo bilo njeno kolebanje. Zdravo Marijo, milosti puna, oprosti meni, grešnici, no pomogni mi, reci šta da radim, da ostanem ili pođem?
Samo da već očuh hoće otići od kuće! Rekao je o podne da mu spremi svetačno odijelo, i spremila mu ga je već, a on još leži, spava... A bolje bi bilo, ipak bolje, da je već otišao, ako dođe Đuka, ipak dođe...
No evo ga, očuh se već u sobi presvukao, došao je k njoj u kuhinju spreman da izađe.
Srednjeg je rasta, manji od Đuke, s paučinastim tankim brazdama na matorom već, žućkastom licu, a i brci i kose su mu žute, slične slami kao u onog debeljkastog Đukinog prijatelja. Plave i mirne su mu oči, bez svakog sjaja, uopće se na njemu lašte samo svetačne crne cipele, i bijel tvrdi okovratnik. I sav je nekako uspokojen, kao da je tko u lijesu obrnuo i podignuo mrtvaca, tek jaki mu je glas s kojim viče, da ga Tonka čuje:
- Ideš li ti danas kuda van?
Ona van? Hoće li, neće li? Sama još ne zna.
- E-e-ej, a kad ti dođeš natrag?
On natrag? On kani danas na jednu malu veselicu u Gračane, no o tom ne govori, nikad on njoj ne kaže kuda ide i šta radi. Samo je sad opet viknuo:
- Možda jako kasno! Ti me ne trebaš čekati s večerom, ili je ostavi na stolu!
Sveta Marijo, je li to već tvoja pomoć da se očuh danas kani vratiti jako kasno?
- Dobro, e-e-ej! - vesela je u sebi, no lice joj je previše bezizražajno da bi se to pokazalo u njemu. - Imamo hladnu teletinu, naći ćeš ju na stolu...
I odlazi očuh, a Tonka ostaje opet sama. Načas je i ona izašla iz kuhinje da zatvori od sobe vrata, no tu se opet malo uznemirila ne bi li bolje bilo da zatvori kuhinju pa ostane u sobi na prozoru? No ipak, očistit će još samo grah da bude poslije s time bez brige.
Vratila se u kuhinju, sjela opet pred zrnje. Zdravo Marijo, očuh će doći kući jako kasno, kakove li divne prilike da danas dođe Đuka!
Đuka! Vidi ga svega pred sobom, počamši od trena kad ga je spazila na uglu, pa kad se on sagnuo da joj podigne molitvenik i sličice. Onda mu je u zapadu sunca tako bljesnuo tur od crvenila, da ljepše nikad nije bilo ni samo crveno sunce kad zapada... Pa joj se i vrtuljak ukazao i njihaljka, sad on gore, sad ona... Pregibaju se, padaju jedan spram drugoga, ah, pa su i pali tamo u kopanju! Samo što je tad ona bila luda; da ga je zadovoljila, možda bi ga baš s time pridržala, i došao bi on sigurno!
Ali tu bi to kod kuće bilo ljepše... Namjerno nije pošla u sobu da pospremi očuhov krevet; bolje bi doduše bilo da je raspremljen njen, no svejedno je koji to jest a koji nije...
Đuka! Baš kao da su se dogovorili da će doći sad za koji čas, pogledavala je kroz staklena vrata, zaboravila pasulj, gledala samo tamo, spram stepenica na hodnik.
No tu je bio vidan svatko drugi, samo ne on. Odmah do nje, znamo već, stanovala je stara gospojica od svojih pedeset godina - ona za koju su i zidovi imali uši, pa je izmislila onu tako kobnu pripovijest kako Tonka živi sa svojim očuhom. Bilo je to tako tanko i mršavo stvorenje, da je na sebe, samo da izgleda deblja, metala obično pola garniture svoga rublja - a rublja je imala dosta, jer je bila takozvana bijela krojačica; šivala je po kućama bijelo rublje, pa su je milostive često darivale s preostalim platnom... Njen bolestan običaj bio je, osim strasti za intrigiranje, u tom da je na hodniku, na jednom starom sanduku, punom njemačkih klasika počamši od Klopstocka do Lessinga, rado ostavljala svoju i svoje gazdarice, neke stare udove kapetanice, noćne posude. No taj ružan, nisko prozaičan i za visoku klasičnu poeziju tako uvredljiv običaj popravljala je ona barem donekle s tom poetskom i lirskom, inače za gospojice njenih godina ne baš rijetkom strašću, da je na hodniku, na zidu pred svojim stanom, baš kraj Tonkina kuhinjskog ormara, držala u krleci dvije pitome i vesele grlice. Inače su dvije grlice, po Markovu evanđelju ili uopće po zakonu Gospodnjem, bile prilog koji se prinosio u hramu u znak zahvale za muško dijete koje je najprije otvorilo matericu majčinu. No gospodična Klotilda, nazovimo je tako, premda se zvala drukčije, sigurno nije svoje dvije grlice držala u toj nadi da bi ih sama jednom mogla prinijeti bilo gdje u slavu svoga materinstva. Doduše, Jelisava, žena Zaharijina, bila je već stara i vremenita kad joj se rodilo dijete, no to je bilo zato da se rodi prorok koji je imao da pripravi puteve za Gospoda, i takova se čudesa od biblijskih i evanđeoskih vremena više ne događaju ili vrlo rijetko... Tako dakle, mogavši to da znade, kao što još nije mogla znati za Voronova i čudesa majmunskih žlijezda, gospodična Klotilda, usprkos svoje još žive čežnje za trubadurom koji bi joj pod prozorom svirao u mjesečini na gitari, nije nimalo svoje dvije grlice držala iz nekih materinskih nada u budućnost. Bilo je to naprosto stoga što već tako biva kad je srce tako samo da se nema izliti na koga drugoga; i njeno se, eto, izlijevalo na grlice, i to u tolikom obilju da se za njih brinula možda više nego za sve drugo živo na svijetu. Možda je i sama pokojiput ostala bez potrebnog obroka, no grlice su imale uvijek svoje proso, a u ljetu uvijek i perce salate. I sada im je među žice na rešetki stavljala takovo jedno zeleno perce, pa se sa svojim šiljastim, kao dlan sitnim licem smješkala ispod njih gukajući zajedno s njima:
- Kuku-rruk! Kuku-rruk!
Tonka nije čula ni grlice ni nju. Vidjela je samo to neprijatno, mrsko stvorenje, za koje je već od žene kantinijera doznala da je baš ona sa svojim izmišljotinama zakuhala svu onu gadnu i lažljivu kašu o njenom zajedničkom životu s očuhom. I radi toga je ona s njome u svoje vrijeme, naime za vrijeme onih svađa s kućepaziteljicom, prekinula sve susjedske odnose. Dotada je tome mršavom gadu, jer pravo nije imala svoje kuhinje, dozvoljavala da sebi i svojoj gazdarici skuha pokatkad u njenoj kuhinji kavu ili napravi ajeršpajs, no otada joj je to zabranila, istjerala ju iz kuhinje van...
Tako dakle u neprijateljstvu s njome, Tonka je jedva dočekala da se ta »suha štanga«, kako ju je u svađi i glasno nazvala, povuče od svojih grlica opet u sobu, i namjesto Đuke da ne mora gledati nju...
No zato hodnik ipak nije ostajao prazan. Bio je to mravinjak od kuće, bilo je uvijek koga koji je odlazio ili dolazio, no jer je danas bila nedjelja, to ih je bilo više koji su odlazili kuda u pohode ili šetnju.
A bila je tu, odmah u drugom stanu, neposredno do kapetanice i gospodične Klotilde, jedna druga gospodična, imenom Dara. Bila je to visoka, stasita djevojka, nešto već također ostarijih godina. Moglo joj je biti oko trideset, ili je bar, po svom licu, obrubljenom paklenski crnim kosama, posutom iznad jake gornje usne maljama, izgledala starija nego što je bila uistinu. Ona je u jednom salonu radila kao modistica, a živjela je tu, u tijesnoj sobičici, sa svojom majkom. Originalno, što se i jedne i druge tiče, bilo je to da su u toj kući, ispunjene većinom pravovjernim hrvatskim življem ili najviše još pod kojim reprezentantom ove ili one austrougarske nacije, obadvije bile inostranke, inostranke bar po državi. Obadvije su se ovamo naselile direktno iz Beograda. No treba priznati da politika, koja je tada i u toj kući rado sa skepsom gledala na Beograd, nije igrala nikakvu ulogu u odnosu ostalih stanara spram tih dviju Beograđanki. Staviše, obadvije su bile dosta i pažene, tako da nikad o njih nije zapela svađa, kakvih je, kao što već znamo, bilo u toj kući gotovo toliko koliko je i dana u godini. Možda uostalom da je tomu bio razlog i to što su obadvije, i mati i kći, živjele vrlo tiho i povučeno, a bio je sigurno razlog i to što je kćer kao modistica opskrbila mnogu tu stanarku ili bar kćeri raznih stanarki jeftinim šeširima.
Tako je Tonka naročito znala da je u tome pogledu gospodična Dara učinila velike usluge baš kućepaziteljici i njenim brojnim kćerima. Sama je u proljeće vidjela kako je Dara dolje kućepaziteljici u kuhinju nosila dva velika, obilato iskićena šešira, a poslije je obadva vidjela na kućepaziteljičinim kćerkama. I prijateljstvo koje se radi toga pokazivalo između tih žena, njoj se, naravno, već poslije svađe koju je imala s jednom nije mnogo dopalo. Nikad s gospodičnom Darom i njenom majkom u kakvim bližim odnosima, ona gotovo da je spram obadviju pretrgnula i one najjednostavnije, tako da je znala proći mimo njih i bez sama pozdrava.
No danas, tu sad u kuhinji, pograbilo ju je sasvim drugo raspoloženje. Na hodniku, tek što je s toga nestalo one štange Klotilde, pojavila se baš ista gospodična Dara. Već cio dan, gotovo od rana jutra, ona se na hodniku vrzla sad radi ovog posla sad radi onog. Hodnik je tu bio širi nego već za koji korak dalje, gdje je zaokretao u stražnje labirinte kuće, i zato je ona imala tu mjesta da iznese i opere pokretnije pokućstvo, ispraši kanape, i na prozoru koji joj je bio ravno pred sobom, u koju se ulazilo kroz kuhinju, izvjesi i prozrači posteljinu. Međutim, sve je to sada bilo već gotovo, i na prozoru su opet kao obično stajali lonci sa cvijećem. I baš se ona sad bavila zalijevanjem tog cvijeća - no gle, zašto je sad uzela onaj najljepši, jedini bojadisani lonac sa pelargonijom, pa ga pruža materi koja je izašla na prag, i ova ga unosi u sobu?
Tonki je bilo razumljivo toliko njihovo današnje čišćenje stana, bila je nedjelja, pa je kćer imala jedino vremena da materi pomogne. Manje ili i nikako joj nije bilo razumljivo šta će im u sobi onaj lijepi lonac, no na to je sad brzo i zaboravila. Drugo ju je spopalo, spopalo uistinu, i to baš ono što je u nje promijenilo neraspoloženje spram tih dviju žena - u mozak joj se naime usvrdlala misao kako bi bilo da ona i sebi, kako su to kućepaziteljica i ostale stanarke dale svojim kćerima, dade od te Dare napraviti šešir!
Šešir! Širok, još širi nego onaj u kućepaziteljičinih kćeri, malo zavinut po strani, od bijele slame, ili možda od crne? No svejedno, samo da bude na njemu lijepa, što šarenija svilena vrpca, pa onda mnogo, mnogo cvijeća, a svakako i nekoliko crvenih trešanja. Trešnje na šeširu, koje vise ispod oboda, tako žive, samo da zagrizeš u njih! - to je ona vidjela kod mnogih gospodična na ulici i to joj se uvijek jako dopadalo.
Pa da, šešir svakako! Čim uštedi malo novaca, ili i ne, već sutra ili možda još danas, jer već ima neku uštedu - još danas dakle, čim svrši s tim pasuljem, poći će da se s Darom porazgovori... Jest, lijepi svoj rubac može imati za trg, a inače, inače - o Đuka, nećeš li me onda sasvim drukčije gledati kad će mi na glavi biti šešir s trešnjama?
No šta će reći susjede, šta očuh? Svejedno, glavno je da će se ona sviđati Đuki - o, kako će to biti lijepo, prekrasno, ići s onakim momkom, ne možda pod rupcem kao sluškinja, nego kao... kao...
Zdravo Marijo, milosti puna... samo hoće li danas doći Đuka, hoće li?
Vratila se opet grahu i molitvi. Dare je s hodnika nestalo; tamo na cvijeću i hodniku igra samo sunce, ljetno, nedjeljno popodnevno sunce, koje kao da je nešto svečanije nego obično, - a ovdje, u mračnoj kuhinji, s prozorom kraj vrata samo na hodnik, pri škurom osvjetljenju petrolejke, drhće jedno srce, puno čežnje, nade i beznađa, puno krvi koja igra, igra takođe...
I u taj zao čas kad joj se svijest ionako već omamljena uspomenama i čežnjom za čovjekom koji je od milijuna ljudi postao za nju jedini, u taj čas, eto, prolazi hodnikom kantinijerka sa svojim mužem i djecom. Obučeni su svi svetačno, na njoj je svilena zelena bluza, obrubljena oko vrata i na kraju rukava dugačkim čipkama, na glavi širok, previše jednostavan šešir. On, njen muž, malen, čvrst i plećat temeljak, vodi, na svakoj strani za ruku, po jedno dijete. Očito i oni idu na šetnju, no neće li ona načas i ovamo k Tonki?
No ne, samo se zagledala ovamo, nešto kao da je viknula, svakako pak mahnula rukom kao za »zbogom« i silazi za ostalima niz stepenice.
Ali je i to već bilo dosta da se Tonkine misli još više usredsrijede i njeni osjećaji još više utonu u čežnji, isključivoj, za sve ostalo ravnodušnoj čežnji za njenim Đukom.
Pred neki dan ili zapravo već koji dan poslije onog nedjeljnog doživljaja na Sajmištu, Tonka je, čisteći za svoga očuha, a i za se cipele, najedared, kako je pri tome stajala, sjela i zagledala se netremice u poklopac od kutije u kojoj je bila mast za cipele. Nije to bila možda pasta nego običan biks u koji je trebalo obilno pljunuti da ga se moglo namazati na cipelu, no to i nije tako važno. Važno je, i čitav doživljaj za Tonku je bilo to, da je na poklopcu od kutije ugledala sliku koju je inače vidjela već često, no koja ju je tad presenetila i razdragala silno... Na poklopcu bio je prilijepljen ljeskav, okrugao papir, na njemu je nešto pisalo, a u sredini bio je naslikan vojnik koji kao da je bio izrezan njen Đuka! Isto duguljasto lice, vatrene oči, crni, ufitiljeni brci, isto crvene hlače i ulaštene čizme, isti ponos u cijelom držanju, jedino što je on imao drukčiju, bijelu a ne plavu bluzu, i drukčiju, crvenu kapu a ne plavu...
Đuka! - poljubila je tada tu sliku, i po prvi put možda su cipele očuhove i njene ostale napô neočišćene! I tada se sjetila da je takvih kutija, naravno već praznih, imala još puno pod pećkom - čuvala ih je tamo za jedno kantinijerkino dijete koje se s takovim kutijama rado igralo. I pokupila ih je sve, očistila iznutra još bolje, naročito pak isprala poklopce, i sve je to poredala u najniži pretinac kuhinjskog ormarića, da ih onda nejedanput, kad je bila kod kuće sama, izvadi, poreda pred sobom u sobi na sto i gleda u njih, gleda, s uzbuđenjem u tijelu i duši, s kakvim možda nijedna ljubavnica nikad nije gledala ni najljepšu fotografiju svoga dragoga...
Da, i onda ju je pozanimalo šta to zapravo piše oko te slike njenoga Đuke na poklopcu kutije biksa? Nepismena, ona nije znala značenje ni jednog slova; ova su je, naročito na uličnim firmama, podsjećala jedino na pojedine stvari, tako B na spleteni, malo uglasti perec, C na kiflu, O na jaje, T na kladivac... I čudno joj je bilo kako to ljudi u slova umeću perece, kifle, jaja i kladivce, pa onda čitaju neke riječi i imena koja, kao ni s njima označivani dućani, nisu sa svim tim stvarima imala nikakva posla. A čudnije joj je to bilo još više tada kad je gledala sliku svoga dragoga pa našla i ovdje takova slova...
Pod izlikom, dakle, da uzajmi malo peršina za juhu, ona je dan poslije svoga pronašašća pošla do, od najnovijeg vremena najvjernije svoje susjede kantinijerke i u razgovoru najednom iz džepa kecelje uzela kutiju, najnoviju i još gotovo punu kutiju, pa pitala šta to na poklopcu piše... Tobože da li je to uistinu pravi biks za cipele, jer nekako ne valja...
I doduše, odgovor ju je mogao samo razočarati. Na kutiji nije ništa pisalo o vojniku i njenom Đuki, jedino šta je to u kutiji i gdje je od koga proizvedeno. No zato, zato, doznala je nešto drugo... Kantinijerka je baš tih dana imala pred sudom radi svađe sa kućepaziteljicom ročište i tamo su se obadvije opet posvadile tako, da ih je sudac malone i jednu i drugu dao zatvoriti. Tako je ona, iz svježega bijesa na svoju neprijateljicu, a vjerojatno i pobuđena slikom vojnika na poklopcu kutije od biksa, brzo navela razgovor na novu temu koja je tih dana, baš po porijeklu od kućepaziteljice, zabavljala u kući stanarke... Ticalo se to Tonke; ticalo se onog što je ona očekivala poslije one večeri na Sajmištu; kućepaziteljičin sin je materi uistinu ispričao kako je Tonku vidio s jednim kanonirom na vrtuljku, a mati njegova je to ispripovijedala dalje susjedama, skandalizirala se... No šta! - ljutila se tad pred Tonkom kantinijerka. - Vražja baba, prije joj nije bilo pravo da, kako je ona to mislila, živite s očuhom, a sad joj nije pravo da sebi nađete drugoga dečka! Pa šta, i soldat je čovjek, svima su nama bili muževi nekad soldati! A možda nije ni istina? - gledala je znatiželjno i lukavo čas Tonku čas sliku na kutiji koju je Tonka držala u ruci.
Tonka se tad uzrujala, bojala se da kantinijerka nije možda pogodila zašto je ona k njoj došla s tom kutijom biksa... No i sve joj je bilo svejedno, u stvari čak i samo drago da već susjede, a pogotovo kućepaziteljica znade da ona može imati dečka. Priznala je dakle kantinijerki istinu; čak se i pohvalila kako će njen dečko doći k njoj u pohode...
Svega se toga ona sad sjetila kad je vidjela hodnikom proći tu susjedu, i premda ju nije razumjela šta joj je ona viknula - zapravo joj ta uistinu viknula samo »zbogom« - protumačila je u sebi taj povik samo sa njenim zanimanjem hoće li ona svog dečka čekati kod kuće ili će se s njime sastati gdje vani? No sigurno će ga čekati kod kuće, i prošle je nedjelje ostala doma - plela je Tonka samovoljno dalje misli koje je mogla imati kantinijerka u svom sadanjem zanimanju za nju. I bol se od toga u njoj još produbio radi nedolaženja Đukina, bol, pomiješan s nezadovoljstvom da je kantinijerki uopće šta rekla o njegovom obećanom dolasku...
Ah, Đuka, Đuka! - ostavila je grah od koga je osim pljeve bilo na stolu samo još nekoliko zrna, pa se podignula, sagnula, izvadila iz najnižeg pretinca kuhinjskog ormarića one mile, mile kutije na kojima je, ne samo u jednom primjerku nego bar u pet, mogla vidjeti i vidjela je svoga Đuku...
I opet ih poredala na sto, primaknula bliže petrolejku, utonula u slike pogledom, sad u jednu sad u drugu. Sve su bile iste, na svima stalno isti vojnik, ponosan, ukočen, sa crnim ufitiljenim brcima, crvenim hlačama, dugačkom sabljom, ulaštenim čizmama, Đuka, Đuka!
No sad ih nije poljubila, broj pet joj je možda nesvjesno govorio da to ipak nije živ onaj jedan... No ipak ih je sve pritisnula na grudi, pritiskivala ih tu, pritiskivala, kao da ih je htjela rinuti u srce. A oči i pogled, i možda cijelo tijelo, bilo joj je puno, puno onog jednog, života... Vidjela ga je sad tako zorno pred sobom - gdje, zar pred vratima ili pred štednjakom ili pred njom samom? Svejedno! - No vidjela ga je u tančine, tako da je malone zaboravila na kutije i posegnula preda se rukom...
Ah, kad ju je on pograbio svojim rukama oko pasa pa je podigao preko ograde, pa onda, poslije, spustio je u kopanju...
Ne, čas tako žive fantazije i želje ona nije mogla izdržati tu u kuhinji. Dići će se, poći u sobu na prozor, ili i ne, neće više čekati kod kuće, obući će se, poći na Sajmište, odmah na Sajmište...
I dignula se doista, spremila brzo natrag u ladicu kutije biksa, pokrila ih jednim starim škarniclom, lonac s grahom ostavila prosto na stolu.
I utrnuvši još petrolejku, izašla je iz kuhinje, zaključala tu vrata, otvorit će ona od sobe.
No... no...!
Najbolje bi možda bilo da tu otvorimo novo poglavlje te malograđanske, davne, predratne priče, no u poglavlje tolike čežnje za konkretnim jednim muškim oblikom, ne spada li i ostvarenje te čežnje, i zato eto odmah:
Uz stepenice se uspeo i stajao sad na hodniku, obrativši se ravno spram nje, čovjek, muškarac koji je mogao biti samo Đuka! Istina, on više nije na sebi ima vojničku odoru; mjesto crvenih hlača imao je bijele, civilske, mjesto bijele bluze crn kaput od listera, mjesto čizama žute polucipele, mjesto crvene kape slamnat, tvrd šešir, mjesto sablje štap. Ali to je moglo jedino značiti da je Đuka pušten iz vojske (zato ga i nije bilo tako dugo, jer je čekao taj čas!); - samo to je to moglo značiti, jer eto, stas, držanje, glava, lice, sve je jednako! Ista visina, isti ponos, iste crne kose, iste vatrene crne oči, isti crni ufitiljeni brci, iste malo nakrivljene usne...
- Đuka! - naslonjena na vrata i okamenjena previše da bi se mogla maći, htjela je Tonka da izrekne, bar šapne. No utrnula joj je na jeziku riječ, samo zija u nj, zija očima, ustima, i jedino joj govori srce, govori, bije silno, od radosti, ali i straha...
On je nešto pita, ona ga ne razumije, ne može mu odgovoriti, no čemu da tu na hodniku i govore?
U sobu, u sobu! - i kad već ne mogu usta, riješit će situaciju ruke, i evo, jednom rukom je otvorila vrata, drugom ga zove. Igra prstima, brzo i živo, dok tko ne dođe, zove ga već upravo i tako kao da ga vabi.
No šta je to? Zašto se on okreće na drugu stranu?
- Đorđe, samo izvoli, ovamo! Vidjela sam te s prozora! - izašla je na svoja vrata brzo baš gospodična Dara, i sva je usijana u licu, radosna, uzbuđena kao da i ona u tom čovjeku vidi svoje božanstvo.
Gospodin, nazvan Đorđe, pošao je spram nje, skinuo je šešir, klanja se i rukuje. No i pogledao je još jednom ovamo spram Tonke, pa je i ona, Dara uhvatila taj njegov pogled, upravila ga ovamo i sama. No sve je to tren, ona je već uhvatila i njega samog ispod ruke, pa nestaju, nestaju zajedno iza vrata koja se zatvaraju, tako da je vidno samo još zeleno oličeno drvo i stakla, zastrta zavjesama...
Sve je to bio tren, sveukupno od početka tek nekoliko trena. No dovoljno, dovoljno da se za Tonku zaljuljala kuća, ispod nogu joj nestalo tla, sve se potreslo, puklo, pomračilo, ostala samo pustoš i praznina.
Još koji tren ona je ostala naslonjena na vratnice, okamenjena, bez mogućnosti da što misli i dade od sebe glasa.
To je najmanje očekivala da će joj Đuku, kad taj ipak jednom dođe, preoteti druga, i baš ta Dara! No eto sad, preotela joj ga je, namamila k sebi upravo u čas kad je on već htio k njoj, Tonki...
Ne! Ne! Ne! - raskravio se, zalomio u njoj očaj, ljubomor i srdžba - raskravila se, oživjela ona sva u jednom samo divljem porivu, da potrči, navali, probije ona vrata, nasrne i na onu gaduru i razdere se: On je moj, on je moj!
No nije to bilo tako lako učiniti pred njim, a osim toga sjetila se i njegova pogleda s kojim je on još pogledao nju prije nego što je s onom nestao, pa joj se prikrala nada: ne poznaju li se njih dvoje, Đuka i ta Dara, još otprije, pa je on, već i zato da ne pokaže komu je zapravo došao, načas navratio k onoj, a onda će doći ovamo, k njoj?
Samoj joj se ta misao činila nevjerojatnom, no dok nije smogla odvažnosti da učini što je najprije htjela, nije joj preostalo drugo nego da počeka šta će biti dalje...
Vratila se zato opet u kuhinju, odavde je odmah mogla vidjeti kad on bude izašao.
Zapalila je petrolejku, od uzbuđenja je, čistivši sto, opet smiješala već očišćen grah s pljevom pa ga je trebala čistiti nanovo.
I samo da joj lakše prođe vrijeme, dala se na to opet. No nije sad više bilo Zdravih Marija, nije bilo u nje raspoloženja za molitvu, u njoj je sve više kipio samo bijes.
Sa prozora na kome je bilo cvijeće, i sa hodnika, već se povuklo sunce, i još je doduše dugo trajao dan, ali se, najposlije, stalo i smrkavati.
Tonka je već po drugi put, uz mnoge pauze koje su bile posvećene izgledavanju na vrata, očistila grah, i već ga je, da se razmekša, sasula u lonac vode. Potom je tu dugo, dugo sjedila bez posla. Više nije ni čekala da bi on došao, zato je bilo već predugo, no ostajala je tu ipak da ga bar još jednom vidi...
Njemu još nije ništa zamjerala, sav bijes se u njoj dizao samo na onu gaduru!
Zato je dakle ona danas toliko čistila stan i najposlije u sobu unijela lonac s pelargonijom - zato da što ljepše udesi stan radi dolaska svog... ne svog, nego njezinog Tonkinog dečka? No otkud je ona mogla znati da će on doći ovamo? Znadu se dakle uistinu već otprije?
Ne, to je Tonki bilo pogotovo nevjerojatno. Onda bi Đuka već i one nedjelje kad je bio s njome samom na Sajmištu, bio mjesto s njome s tom Darom, a bio bi to i prošle nedjelje, a za tu nedjelju je Tonka, jer je sama bila kod kuće, znala podizvjesno da je kod kuće bila i Dara.
No što onda, i kako je sve to moguće? Tonka se zaplela u tumačenja, te već i zato što je u nje govorila više strast negoli pamet, tumačila je sebi cio taj nenadan zaplet onako kako je to za nju bilo najpovoljnije a za Daru najgore.
Pri tome je, kako se to znade događati i razboritijim, uvaženijim ljudima, čak i onima koji stoje na kormilu država, brzo izgubila iz misli, ono što se, inače baš bitno, nije dalo uskladiti sa zaključkom koji je željela. Tako je brzo zaboravila da je Dara već od rana jutra spremala stan za nečiji dolazak, više nije ni mislila na to da bi se Đuka i ta Dara mogli ipak poznavati i otprije. U glavu joj se zasvrdlalo i tu čvrsto kao u hrastovinu usvrdlan šaraf ostajalo samo uvjerenje da je Đuka ovamo došao samo k njoj, Tonki, a onda se, slučajno, ili videći ga već s prozora - to je vjerojatnije pojavila na hodniku Dara i prosto ga, jer je mogla s njime da govori i da se sporazumije, odvabila k sebi...
Samo tako je to bilo, jer sigurno nikako nije mogao biti razlog što bi Dara možda bila zgodnija i ljepša! Onakva ženetina, s dugačkim nogama kao u rode, s brčetinama kao u muškarca, šta je na njoj lijepa?
U uvrijeđenom svom, no ipak i većeg prava na muškaračku pažnju svjesnome svome ženstvu, Tonka se malone dignula da pođe u sobu, uzme tamo ogledalo i uspoređuje se s Darom, uvjeri se o svojoj vlastitoj prednosti još više.
No na pamet joj je došlo da je još istog današnjeg popodneva kanila toj ženetini poći da sebi od nje dade napraviti šešir.
- Figu! - strašno uzbuđena, smotljala je zbilja prste i palac i pokazala to spram Darinih vrata. To ti od mene nećeš dočekati da ja tebi još dam zaslužiti! Djevojčuro jedna, kradljivko! Jedni kradu jaja, a ti dečke, sram te budi, fuj!
I opet joj je došlo da navali tamo. Kroz sve to vrijeme ju je peklo i grizlo, šta njih dvoje tamo radi, dok je ona tu sama, premda bi baš ona morala biti u društvu... Ljube li se, cjelivaju? Pred starom? No stara može zažmiriti, okrenuti se, ionako se uvijek Tonki činila podmuklom!
Dakle, ljube se i cjelivaju... Možda i još šta više! Zna ona, Tonka, svog Đuku, ne zadovoljava se on samo sa bilo čime, hoće odmah sve...
No sram i tebe bilo, Đuka! - kanila je već da iz ladice opet izvađi kutije od biksa pa se svog Đuke naljubi barem na slici. No odustala je od toga, rasrdila se sad konačno i na njega. - Od mene si tražio sve, i ja sam ti dala znati da ćeš sve dobiti ako dođeš! I ti si obećao doći, a sad kad si došao, dao si se namamiti od druge i ljubiš se tu, kraj moga stana, s drugom, je li to pošteno? A rekao si da ti se dopadam, da me imaš rado! To je tvoja ljubav, to!?
Tonki su malone prosuzile oči, no bila je ona od jake, gorštačke ljudske pasmine kojoj bi lakše na oči provalio kamen negoli suze. Tako se od bola i ogorčenja samo suho zagrcnula, a onda ustala, osjetila potrebu da nešto radi, samo da zaboravi, zaboravi!
Sutra je bio ponedjeljak, dan pranja rublja, trebala je dakle da to skupi, namoči u korito. Korito je bilo na blizom tavanu, odmah kraj vrha stepenica, prljavo rublje u sobi, vodovod pred početkom stepenica na dvorištu. Do svega je toga mogla doći a da joj Đuka ne ode nezapažen; jedino bi se to moglo dogoditi dok bi se bavila u sobi. Zato je tamo, pustivši otvorena vrata, obavila sve brzo, a ostalo što se tiče korita na tavanu i vode na dvorištu obavljala je sporije, za jednu nijansu tek možda brže no obično, radi uzbuđenja...
No sve je to već također bilo gotovo, korito puno vode, rublje u njemu namočeno. A Đuka još nije izlazio, još ne! Mrak se već spustio; gospodična Kotilda na kojoj je ovoga tjedna bio za to red, već je na vrhu stuba objesila na zid malu zapaljenu petrolejku, i mnogi stanari koji su popodne izašli već su se stali vraćati sa šetnje. A Đuka je još uvijek ostajao tamo, kod one gadure!
Ah, sigurno je kod nje ostao i na večeri! Prezreo je njenu juhu, kavicu, ugorke i ajeršpajs, a danas bi mu mogla dati i hladnu, mladu teletinu sa finom, slatkom ciklom... Prezreo je to, radije je otišao i ostao na večeri tamo gdje je, osim one brkate ženetine, još i stara, još brkatija babetina! A ovdje bi bili sami, sami! Očuh je rekao da će se vratiti kasno, mogli bi večerati, nesmetani ni od koga, nesmetani ni u čemu i ni za šta...
Jadovita, uvrijeđena, ogorčena, Tonka je izvadila iz peći tavu s teletinom, izvadila iz ormara i tanjir da nasiječe i spremi očuhu večeru.
Samoj joj nije bilo do jela. No suho joj je bilo grlo, suhe i usne, radije je pila i pila vodu.
I upravo je došla opet do škafa koji je bio odmah do vrata, na niskom drvenom tronošcu, pa je zagrabila vodu i pila. A na hodniku su se najednom, tako da i nije zapazila kad su se otvorila vrata, pojavili Đuka i Dara. On je išao naprijed, ona za njime, no on se, već do stepenica, okrenuo spram nje, pružao joj ruku, govorio joj nešto, sudeći po smiješku u licu, silno slatko, kako je to, po njenom smiješku sudeći, slatko govorila i ona njemu...
Vrata od Tonkine kuhinje bila su otvorena širom, njih dvoje su bili osvijetljeni petrolejkom koju je skoro pred tim izvjesila na zid gospodična Klotilda. Tako ih je Tonka mogla vidjeti izvrsno, raspoznati svaki potez u licu, a mogla je vidjeti i to kako su oboje opet pogledali ovamo na nju, i ona zbog nečeg naglo njemu još jednom pružila ruku, pa ga pustila i brzo se vraćala u stan.
Tonki se, u prvi tren kad ih je spazila, zagrcnula u grlu voda, a odmah zatim dogodilo se još gore. Kako se naglo pomaknula, ni sama ne znajući da li radi toga da se iskašlje ili da srne tamo spram ono dvoje, tako je nogom zadjenula o slabo postavljen, klimav tronožac. Taj se nagnuo, nagnuo se i škaf, odskliznuo se, pao na pod stvorivši tu u tren čitavu poplavu...
To je bio baš isti tren kad su ono dvoje pogledali ovamo i kad se Dara naglo povukla od svoga... njenog, Tonkinog kavalira, Đuke.
No je li to zbilja bio Đuka? U munjevitom blijesku, kratkom kao tisućina sekunde, Tonka kao da je po prvi put današnjeg dana stala na realno tlo: u svim onim crtama i obilježjima po kojima joj se gospodin Đorđe, kako ga je zvala Dara, činio njenim Đukom, zapazila je sad, u ovom drugom viđenju, nešto što nije znala ni pokušala opredijeliti, ali što je od njezinog Đuke bilo različito - i cio taj gospodin još nikada viđen, stran, nepoznat i tuđ.
Najprije joj je svaki čin spriječio kašalj, onda pomeo proliveni škaf vode, najposlije, još u posljednji tren kad je to mogla, dok se gospodin još nije spustio po stepenicama, zadržao ju je da ne potrči i ne poviče za njima, taj blijesak strašne, poražavajuće spoznaje da to uopće nije Đuka!
No tko bi bio tako njemu sličan ako to nije on? On je, on je! - prkosno, strasno i svadljivo, kao da joj je protivno netko drugi ustvrdio a ne ona sama, vratila se opet na svoje staro, kao šaraf u hrastovinu čvrsto u mozak usvrdlano uvjerenje. Sve ostalo, sav onaj munjevit blijesak protivne spoznaje potamnio je, više se uopće ne javljajući, izgubio se kao što se gubi zapaljena i odbačena šibica u mraku, nestao kao u svakoj velikoj strasti još i više pameti nego što je to bilo i pokazalo se u nje...
No onda, nije li sad trebala da bar potrči za njime, govori s njime nasamu, predbaci mu, pozove ga natrag?
No ovako u ponošenoj kućnoj haljini, još tome sva mokra? Ne, on će valjda još doći i onda će se spremiti, odjenuti, onda će govoriti s njime... A sad, sad - učinila je što je bilo jedino moguće, poletila je u sobu.
Htjela je da ga danas bar još malo vidi, bar ovako na ulici, i nagnula se na prozor, presavila se tu, napolju gotovo sa cijelim tijelom od glave do pojasa.
Bila je to ulica ispod katedrale, zavijala je kao kakvo crijevo, u njoj je bilo mnogo birtija i danas je pogotovo bila prometna. No tamo, već blizu zavijutka iza kojeg ga je trebalo nestati, spazila je, prepoznala ipak, još pravovremeno, onog koji joj je, usprkos iznevjerenja, bio i ostao sve, prvi iza boga, a možda još i više!
Hodao je uspravno, kao što je hodao samo Đuka; imao je široka leđa, kao što je imao samo on - o, Đuka, ne odlazi, okreni se, vrati se svojoj pravoj!
I gle, on se doista okrenuo i maše rukom, no kome?
Na trećem prozoru dalje sada je tek Tonka zapazila Daru. I ona se objesila na prozor, i maše rukom, njoj je dakle on odmahnuo, njoj!
Tonka je zadrhtala od ljubomora i srdžbe, više nije vidjela Đuku nego samo nju, otimačicu njenog dečka. Usprkos toga, ona se već htjela povući s prozora, no Dara je, ili slučajno ili po instinktu, pogledala baš ovamo, spram nje.
- Bezobraznica! - otelo se Tonki, mehanički kao iz automata. Dolje, pred kućnim vratima, stajala je mlađarija, kućepaziteljičini šegrti, jedan njen sin i kojekakvi još drugi mladići iz kuće i blizine. Uvijek su oni uvečer pravili tu takav skup, razgovarali, zabavljali se. No kako u taj čas nije bio baš odviše glasan njihov razgovor, čuli su i morali su čuti Tonkin povik. Zgledali su se, dignuli glave, začuđeno očito koga to ide...
No ona koju je to išlo nije za Tonku imala samo čuđenje nego i prezir... Samo je prezirno stegnula usne, bacila tad i pogled dolje spram mladića, pa naglo zaklopila prozor, nestala bez riječi, bez odgovora!
Bez odgovora, a ne znači li to da je sama priznala svoju krivnju? Tonka je to protumačila samo tako, i još veća jarost je zapalila, otrovala njenu krv, smutila joj pamet.
Bezobraznica, da bezobraznica! - došlo joj je da viče i ponavlja u sobi, no viknut će joj to tamo, na hodniku, pred cijelom kućom, sada će ona raspraviti s njome, sasuti joj u lice svu njenu nevaljalštinu!
Zaletila se kroz sobe - bile su dvije, duguljaste, samo s jednim prozorom na ulicu - no na pragu je morala stati, pred njom se pojavio njen očuh.
- Kuda trčiš? Šta ti je? - pitao ju je, nekako smračena lica; očito se morala pokvariti i njegova veselica, jer se vratio ranije. - Daj mi radije večeru i spremi mi odmah krevet! A taj je, kako vidim, ostao raspremljen! No dobro, još bolje!
On je morao u kuću ući ranije nego što je došlo do Tonkina povika Dari. Ništa nije govorio o tom, ništa ju dalje nije pitao i prekorio, brinuo se samo za sebe.
A Tonki je bilo kako bi, kad bi imala svijesti, bilo bujici koja mora naglo stati, prilagoditi se zapovijesti uskih kanala. U prisutnosti očuhovoj nije mogla započimati svađu; jedino što je još mogla bilo je da bar njemu sve kaže, neka i on, što može ipak dobro biti za budućnost, sve zna, bude pripravan... Pripravan, pa dakako, jer kako bi to samo nezgodno i strašno bilo da je sad Đuka bio kod nje, a očuh ih oboje došavši eto ranije, našao nepripravan, iza, sigurno, zaključanih vrata!
No na šta je išla misao? Da će Đuka ipak još doći k njoj? No ako dođe, onda još uvijek ima vremena da se objasni s očuhom! - zaključila je Tonka slijepo i kratko, pa je samo zafrknula nosom i bez riječi otišla u kuhinju.
Teletina je bila već narezana, trebalo je samo još iz ormara na hodniku uzeti zdjelu sa ciklom. Pogled Tonkin je pri svemu tome lutao spram Darina stana; čekala je, već iz same znatiželje čekala, hoće li Dara izaći. No nje nije bilo, nije bilo...
Hladna je bila teletina i slatka cikla koju je nosila u sobu očuha, no u njoj je vrijalo i kipjelo; bijes se miješao s ogorčenjem - usprkos toga što se morala svladavati, bila je kao bure baruta...