X Tito Dorčić
autor: Vjenceslav Novak
XII


Jednoga jutra u kasnoj jeseni dovela su dva oružnika u dvor sudbene zgrade u P* sapeta čovjeka. Bio je odjeven u samoj rubači i gaćama od domaćega platna, s kožnatim pojasom, s istrošenim pustenim šeširom na glavi, bos, s debelom, napola osušenom naslagom blata preko gležanja. Osjetljivo hladna magla pokrivala je okoliš. Sapet čovjek stiskao je ramena i premještao se svaki čas s noge na nogu. Moglo mu je biti 45 godina. Bio je sitna, koštunjava tijela, mršava lica bez jakih kostiju, plavoga, ovelikoga brka i malenih tamnih očiju. U očima, kao što i u njegovom mršavom licu i u njegovim kretnjama, bila je izražena neka neizvjesnost, tupo pitanje prema sebi i prema nepoznatomu okolišu: - Što to sve znači? - S tim pitanjem u očima, a očevidno nerado, gledao je pred sobom lanac kojim su mu bile sputane ruke. Čitava njegova pojava u siromašnom odijelu što je samo kao za nuždu pokrivalo golotinju tijela, s blatnim bosim nogama i sa čupercima dugačkih vlasi što su mu postrance preko sljepočica padali po licu, s izražajem nedostatnoga shvaćanja položaja u kojem se našao, i s onim tupim upitom u očima - odavala je zapuštena, primitivna čovjeka koji umije nešto da kaže o zločinstvu kao grijehu, ali na ovom svijetu smatra ga zlom samo zato što zločinca progone oblasti.

Taj se seljak zvao Jovan Dulapić, a bio je ovamo doveden radi sumnje da je umorio i orobio u šumici tik do sela seljaka Iliju Surčića.

Pred dva dana vraćali su se Jovan i Ilija sa sajma u G. gdje je Ilija prodao par volova za 120 forinta. Zajedno su išli sve do krčme nekog Trivuna Vujića. Krčma Trivuna Vujića leži na glavnoj cesti, a od nje do Jovanova i Ilijina sela ima još cestom sat i pol hoda. Ako se obiđe cesta, dade se taj put skratiti za pol sata. Staza ulazi, kao što i glavna cesta, blizu sela u šumicu. Ali kako je ilovačasto tlo kud ide staza mnogo niže, ima po njem za kišovita vremena dosta mlakâ, a preko raskvašene ilovače ide se vrlo teško - to je za takvoga mokroga vremena volio svatko ići duljom državnom cestom.

Kad su Jovan i Ilija došli do Trivunove krčme, navratili su se u nju, pojeli komadić kruha i ispili bocu vina. Krčma je bila prenapunjena seljačkim svijetom. Tu se križala glavna cesta na tri strane, pa je malo koji seljak, vraćajući se sa sajma, propustio da se ne navrati u Trivunovu krčmu. Kad su u krčmu ušli Jovan i Ilija, bila su po kazivanju krčmarevu ravno četiri sata po podne. Jovan je htio silom da još piju, ali na to se nije dao Ilija. On je dakako s nekom brigom čekao da stigne što prije kući jer je nosio uza se novce, dočim je Jovan imao u torbi tek nekoliko forinti što ih je utržio za prodane kokoši, jaja, maslac i sir. - Jedno je vrijeme nagovarao Ilija Jovana da pođu zajedno, obećavao mu dapače da će platiti bocu vina kad stignu u selo. Jovan se nije dao. Zvao je za se još pol boce vina i zapjevao. A Ilija je pošao sâm dalje.

Za četvrt sata ispio je Jovan vino i zvao krčmara da mu plati. Kad ga je krčmar upitao ne bi li još pol boce, rekao mu je Jovan uzdahnuvši:

- Bih, da nije izračunala žena koliko novaca moram kući donijeti.

Tad je u pola pet sati otišao i on, i to ne glavnom cestom. Izuo je opanke, objesio ih preko ramena i okrenuo stazom.

Kad su vidjeli Jovana gdje prolazi selom, bilo je nešto preko šest sati. On je dakle trebao oko sat i pol za put koji su seljaci redovno za jedan sat obavljali.

Kad je ušao u kuću, već se s maglom spustio na zemlju debeli mrak. Pri svjetlu opazila je žena da je Jovanu lijevo sprijeda i po strani rubače nekoliko što većih što manjih mrlja od svježe krvi. Jovan je pokazao palac lijeve ruke na kojem da je, režući turicu duhana, prorezao jagodicu na palcu. Krv se nije dala obustaviti, pa je nekoliko puta i nehotice otro krvavi prst o rubaču.

Tad je stao ženi polagati račun o prodanim stvarima, ali jedva što bijahu započeli taj posao, doletio je netko iz susjedstva javiti i njima vijest da su Iliju Surčića našli umorena i orobijena u šumici nedaleko od sela.

Kad je Jovan pripovijedao ženi kako se sa Ilijom vraćao sa sajma i kako se s njime rastao, rekla je žena:

- Vraže, još bi po toj krvi na tvojoj rubači mogao tko pomisliti da si ga ti ubio.

A Jovan joj je odvratio:

- Idi, beno! Kako bih ja čovjeka ubio? Kako smo se rastali kod Trivuna, već ja Ilije nijesam vidio. Mislio sam da je odavna kod kuće, jer sam ja stazom mislio brže, a onamo na mjestima nijesam mogao nogom iz blata.

- Imao bi ti svejedno neprilike - rekla mu je na to žena. - Bilo bi najbolje da ti svučeš rubaču, pa da tu krv operem.

Jovan nije htio. Ali kad je jedan sat iza toga išao spavati, prisilila ga je žena da presvuče rubaču.

A tek što je umočila rubaču s krvavim mrljama u vodu, eto na vrata dva oružnika. Prvi koji je stupio u kuću, čuo je kako je rekla Jovanu žena.

- Eto, Jovane, što sam ti ja rekla... a ti me nijesi htio poslušati.

Oružnici su dakako odmah uzeli rubaču, ispitivali točno o svim sitnicama posebice Jovana a posebice ženu. Njihova kratka istraga pored krvave rubače i onoga prigovora Jovanove žene činilo se da je vrlo uspjela: Žena je Jovanova rekla da je Jovan porezao prst režući turicu duhana za lulu, a Jovan da mu se to dogodilo kad je htio da si u grmu ureže batinu.

Sapeli Jovana i odveli ga u općinski zatvor mada se Jovan grozio kako će oni to okajati što navaljuju toliku sramotu na pravedna čovjeka, na ime njegovo i njegove obitelji - i makar da je Jovanova žena prosvjedovala uvjeravajući oružnike da Jovan bez njezinoga znanja ne smije ispušiti ni lulu duhana a jedva da bi se on usudio ubiti čovjeka.

Za preslušavanja kod suda pokazivao je Jovan hladan mir, gdjekada se činio dapače drzovit kao da želi prkositi Istražnomu sucu. Nijesu bili načistu ne čini li on to promišljeno s nakanom da prikaže sebe daleko i od sumnje da bi mogao počiniti zločin radi kojega je bio optužen - ili je doista nekom ludom igrom okolnosti koje su ga teretile, došao na optuženičku klupu. Kad bi ga opomenuli da ne shvaća ovako na laku ruku stvar koja bi ga mogla stajati glave, odvraćao je vazda isto:

- E, lako da bi vi pravedna čovjeka i objesili da nije i nad vama pravice! Da zašto je car u Beču?

Tito Dorčić imao je kao državni odvjetnik prvi put pred sobom slučaj gdje se radilo o osudi na smrt. Proučavajući spise o istrazi, nikako nije mogao stvoriti sigurna suda o tom je li Jovan kriv ili nije. Ima li dići protiv okrivljenika optužnicu ili odustati od progona? Listao je marljivo stare parnice da nađe naličan slučaj pak da po optužnici državnog odvjetnika iz takve parnice stvori sud i sastavi i obrazloži optužnicu. Posve jednaki slučaj nije našao, ali pobilježio je iz tih starih optužnica misli i fraze za koje je držao da će ih moći zgodno upotrijebiti u svojoj optužnici ako se odluči za optužbu.

Nekoliko se dana kolebao na što da se odluči. Kad bi pomislio o Jovanu: ubio je - vjerovao je da je Jovan Iliju doista ubio. A isto je tako držao da Jovan nije mogao ubiti Iliju kad bi pomislio: nije ga ubio... Tako se mijenjalo njegovo mnijenje o Jovanovoj krivnji. Stalnoga čvrstoga uvjerenja ni o krivnji ni o nekrivnji njegovoj nije mogao steći.

Pitanje: Što bi bilo da Jovan bude nedužan suđen i smaknut, pa da poslije kojim slučajem iziđe na svjetlo njegova nevinost? - to pitanje ostavljalo bi ga gdjekada skroz hladna. On bi mislio: - Objesio ga je postojeći kazneni zakon a ne ja. Ili zar se, na primjer, liječnika kosne slučaj ako nakon neispravne dijagnoze zareže operaterskim nožem u zdravo mjesto i neizlječivo ozlijedi bolesniku koji zdrav nutarnji organ? Radio je po svom znanstvenom uvjerenju, a slučaj je bio takav gdje ga je znanost dovela na krivi sud. - A drugi put na istu misao ne bi se njegov um pozivao na znanost koja ga je zavela, nego bi se mišlju i čuvstvom primitivno uzgojena čovjeka, koji je s religijom usisao strah od sablasnih bića i njihovoga progona, podao sav misterioznosti što je u sebi krije pojam smrti, i osjećao kako bi ga progonio Jovanov duh u snu i na javi i oteo mu zauvijek mir...

Pored tih opreka u njegovoj je duši ipak trajno dizalo svoj glas nešto što je odlučno zahtijevalo da predloži Jovana na smrtnu kaznu.

Pošto ga je ostavila Regina, osjećao se Tito poniženim i izbačenim iz onih uglednih krugova u kojima je ona bila slavljena umnicom, nasljednicom talenta svoga oca i damom finih osjećaja najplemenitije ljudske rase. Nije mu bila tajna da je javnost uzimala nju u zaštitu i odobravala njezin korak a njega osuđivala.

Trebalo je da se izvuče iz toga poniženja i da se pokaže jakim. Bio mu je u ruci život i smrt čovjeka, i jedno i drugo mogao je s jednakim uvjerenjem predložiti sucima. Jedno je bio uvjeren: Ako Dulapića ne predloži na smrtnu kaznu, da će se smatrati kao da to nije učinio iz straha... iz slaboće... Ako bude Jovan po tom prijedlogu vješan, u javnost će naglo prodrijeti glas o njegovoj energiji i strogosti; njegovo će se ime spominjati sa strahom, a kad ljudi uvjereni o njegovoj moći poćute pred njim strah, onda će opet porasti pred njihovim očima, zaboravit će da ga je jednom ponizila žena i - neka samo jedan natukne da Regina nije bila njega vrijedna - fama će početi složno da osuđuje nju... A utvrdit će se pri tom o njem glas, što mu ga je pribavio pokojni tast, da je izvrstan kriminalist. Jer ljudi drže učenim, sposobnim, svojim i jakim onoga tko je bezobziran... Drže jakim i nesavladivim njegovo neprijateljstvo i samu njegovu nenaklonost opasnom. A strah je izvrsna zamjena za štovanje...

Napokon je bilo još nešto što ga je opajalo bešćutnošću u pomisli da bez čvrsta uvjerenja o krivnji optuženoga Jovana Dulapića podigne optužnicu. I ta bešćutnost dolazila je od taštine i sebeljublja malenoga čovjeka, koji se ćutio nedoraslim za mjesto na koje ga je postavio slučaj. Čisto rastući pred samim sobom, mislio je na to kako će - čim bude Jovan obješen - pisati roditeljima: »Nedavno sam imao neugodan slučaj da predložim jednoga čovjeka na vješala. Bilo mi je teško, ali pomoći mu nisam mogao jer je umorio i orobio svoga druga s kojim se vraćao sa sajma. Danas je taj seljak, imenom Jovan Dulapić, bio obješen, a meni neugodna slika obješenoga neprestano lebdi pred očima akoprem ga nijesam ja osudio na vješala nego zakon kojemu služim... Kako će odjeknuti ta kratka vijest u krugu ribara kojima će je otac pripovijedati... kako među susjedama kojima će je pripovijedati mati puna straha i uzrujanosti... Kakav će pojam imati i otac i mati o njegovoj vlasti i ugledu kad budu tajanstveno i puni strahopočitanja prema svome sinu jedno drugomu govorili: - Vidiš, naš Tito sudi već na život i smrt. - A kako će se ta vijest razmjeri malenim gradom i podići njegovo ime i obaviti njegovu osobu mističnim sjajem od kojega dolazi udivljenje i strah... Omamljen tim mislima nije mogao da se u takvim časovima postavi naprama okrivljenomu Jovanu Dulapiću na ono stanovište što ga znanost obilježuje izrazom »objektivno«.

Napokon se pridružilo i još nešto što je mutilo Titovu mirnu rasudljivost. To je bilo smjelo, gdjekada gotovo prkosno ponašanje Jovanovo za vrijeme istrage. Njegova lakonična primjedba na svaku opomenu sudaca: - Lako ćemo mi za to! - njegovo pozivanje na neku višu pravicu izvan djelokruga ovoga suda, njegova grožnja da će mu oni čijom je krivnjom ovamo kao optuženik došao morati skupo platiti pretrpljenu uvredu i sramotu i izgubljeno vrijeme - sve je to djelovalo podražljivo na Tita. On bi u toj smjelosti Jovanovoj osjetio omalovažavanje suda, neizravno predbačenu pristranost, neku vrstu drzovitog izazova na borbu na što može da se odluči samo desperatni krivac koji je u svojoj lukavosti uvjeren da je to još jedini način kojim može pokušati da spasi kožu... Ovo mu se učinio vrlo važan psihički motiv da obrazloži svoju optužnicu - i Tito se pod utiskom svih tih dojmova odluči za progon okrivljenog Dulapića.

Glavne točke optužnice glasile su ovako:

1. Jasno je da je okrivljeni Jovan Dulapić zaostao u Trivunovoj krčmi samo da odvrati od sebe sumnju da je on mogao ubiti i orobiti Iliju Surčića. Umoreni Ilija Surčić obećavao mu je platiti vino kad stignu kući ako pođe s njim, a Jovan to odbije. Jovan je očevidno prije stvorio točno osnovu kako će izvesti zločin i po svoj prilici nagovorio Iliju da pođu u Trivunovu krčmu, jer Ilija se po izjavi svjedoka bojao da ga ne ulovi mrak prije nego što stigne kući. Pod dojmom toga straha on se sâm svojom voljom ne bi svratio u krčmu, jer kad su ušli u nju, bila su četiri sata po podne, a sunce je toga dana zapadalo u 5½ sati.

2. Jovan je Dulapić trebao čitavih 25 časaka više da od Trivunove krčme poprijekim putem stigne kući. Istina da se tim putem ide nešto teže kad je mokro tlo, ali mnogi svjedoci tvrde da se mogu obići neke mlake i da se tada put otegne najviše za 10-15 časaka. Preostalih 15 časaka dosta je da se umori i orobi čovjek u ovakvom slučaju gdje mu se opet pridruži suputnik u kojega polaže potpuno povjerenje.

3. Krvave mrlje na rubači optuženoga mogu se uzeti kao izravni dokaz njegove krivnje ako se uvaže ovi momenti: To je prigovor Jovanove žene kad su iznenada stupili oružnici u kuću: »Jovane, jesam li ti rekla«... itd. To je žurba Jovanove žene da još iste večeri opere krvavu rubaču u čem ju je zapriječio dolazak oružnika. To je protuslovlje Jovana i njegove žene u tom kako je porezao jagodicu na palcu lijeve ruke. Žena je rekla da mu se to dogodilo kad je rezao turicu za lulu duhana, a Jovan kad je htio urezati palicu. Istina da je Jovan tečajem istrage promijenio svoj iskaz rekavši da je ženi kazao istinu, a oružnicima se bojao govoriti o duhanu jer da je taj duhan sadio sâm na skrivenom mjestu. Sud se na licu mjesta doduše uvjerio da je Jovan doista imao na osamljenom i skrivenom mjestu zasađene dvije gredice duhana. Ali on je to kazao kad mu je već - štono riječ - došla voda do nosa. On se na taj iskaz odlučio osjećajući na sebi teret protuslovlja svoga i ženinoga iskaza.

4. Iskazi svjedokâ da Jovan živi u strahu od svoje žene, da ga ona drži - štono riječ - pod papučom, ne oslabljuju ni najmanje dokaze o njegovoj krivnji. Jer dokazano je podjedno da je Jovan krao u svom i u susjednim selima živad, meso, žito i druge takve stvari a da je to bilo sa znanjem njegove žene, da mu je dapače žena davala upute kako će krađu izvesti. Nije li ona bila s njime sporazumna i u izvedbi zločina koji je samo Jovana doveo na optuženičku klupu? Ne daje li to slutiti njezina prva riječ kad je vidjela da u kuću ulaze oružnici: »Jovane, jesam li ti rekla...?«

5. Tvrdi se da su se u blizini mjesta gdje je nađen ubijen i orobljen pok. Ilija Surčić, našli utisnuti tragovi nogu dvojice ljudi. Jedna noga da je apsolutno veća od okrivljenikove noge, a u drugi trag da širinom pristaje posve okrivljenikova noga, ali da je kraća nego utisnuti trag. Zapisnik očevida odmah primjećuje da su tragovi tako neznatni poradi tla pokrivena travom i lišćem, da se s potpunom sigurnošću ne dadu točno opredijeliti. Noga okrivljenoga Jovana Dulapića razvila se normalno po tipu noge seljakâ koji idu bosi ili obaviju noge u vrlo prostranu obuću. Što se u tragu čini da je utisnuta noga morala biti dulja, to je samo prividno. Boreći se s umorenim Ilijom, on se upirao jače nogama u tlo i sagibao naprijed, uslijed čega je otisak pokazao nogu dulju nego što je sama noga. - Što se tiče činjenice da obadva traga pokazuju bose noge, dočim je pok. Ilija nađen obuven u opancima, ja to tumačim ovako: Idući cestom po razmočenom blatu i pok. je Ilija izuo obuću i išao bosonog. Kad ga je Jovan umorio, dosjetio se - lukavosti je tijekom istrage za to dosta pokazao - pa mu je mrtvu obuo noge. Mislio je: - Naći će se tragovi dvojice bosih ljudi, dakle su ga dvojica ubila, a moja će nedužnost biti izvan sumnje.

6. Loš odgoj okrivljenoga Jovana Dulapića i mizerne moralne prilike u njegovoj obitelji prikazuju se kao ono kužno tlo na kojem može da uspijeva zločin moralno duboko stojećega čovjeka. Članovi obitelji u kojoj se Jovan rodio i odrastao, kažnjeni su - kao što i on sâm - nebrojeno puta poradi krađe, prijevare, teške tjelesne ozljede itd. Dokazano je nadalje da je Jovan poznat u svom selu, kao što i u susjednim selima, kao jedan od najopasnijih i najlukavijih kradljivaca. Dokazano je da je on te krađe izvodio u sporazumu sa svojom ženom, da ga je ona na to nukala, neki pače hoće da znadu da Jovanova žena, bilo pod kojom izlikom, obilazi luđe kuće, tom zgodom izvidi kako bi krađa uspjela, pa prema tome daje upute mužu koji po noći krađu izvede. Tko je odrastao i stalno živi u takvim prilikama, tomu bude krađa zanat, taj ne osjeća moralno zlo u nedozvoljenom prisvajanju tuđe imovine, taj se, da dođe do tuđega dobra, ne žaca nikakovih sredstava, ni istoga razbojstva ako misli da je u njega dosta okretnosti i lukavosti da odvrati od sebe oko pravde. A da se optuženi Jovan Dulapić mogao pouzdati u svoju lukavost, pokazalo se tijekom istrage. S proračunanom hladnoćom i mirom stajao je pred sucem ne lecnuvši se ni najmanje ni onda kad bi istraga protiv njega iznosila činjenice koje su nepobitno dokazivale njegovu krivnju. U primitivna, na najnižem stepenu kulture stojećega čovjeka ne možemo nikako pomišljati toliko duševne jakosti ni toliko moralnoga uvjerenja o vlastitoj nekrivnji. To odaje nepobitno okorjela zločinca koji se mogao u životu svom i svojih bližih uvjeriti da je takvo fingiranje kadro dovesti sud u bludnju te se to fingiranje tumači skroz obrnutim psihičkim motivima.

Branitelj koji je Jovana po odredbi suda branio, bio je doduše sav zaokupljen parnicom što je već sutradan imala započeti pred istim sudom. Zastupao je susjednoga vlastelina čiju je ženu rod kod nekoga nasljedstva prikraćivao za 20.000 for. Pored svega toga on je pomnjivo proučio optužnicu i pobijao u njoj točku po točku:

1. Navod optužbe da je optuženi Jovan Dulapić pozvao pok. Iliju Surčića u Trivunovu krčmu, ne da se ničim dokazati. Naprotiv vrlo je vjerojatan iskaz Jovanov da su se, došavši do krčme, sporazumno u nju svratili jer su bili vrlo umorni i žedni. Jovan dapače ne taji ni to da je pok. Ilija, u strahu da ga na putu do kuće ne zateče mrak, rekao: »Idemo, ali samo na kratak čas«... Što je Ilija prije otišao iz krčme, razumljivo je po njegovom strahu da ga ne zateče mrak; a da je Jovanu prijalo onako umornu i žednu posjediti još u krčmi i popiti čašu vina, mi mu moramo vjerovati. Bio bi on ostao pijući i dalje da ga nije bilo strah žene kojoj je morao kod kuće polagati račun o utrženom novcu.

2. Jedni svjedoci doduše tvrde da se obilaženjem mlakâ na upoprijekom putu odulji put od sela samo za 10-15 časaka. Uzmimo da je tako, da je naime Jovan skratio put za 15 časaka, tad bi on bio otprilike nadoknadio naprama Iliji upravo onoliko vremena koliko ga je izgubio ostavši iza njega još četvrt sata u krčmi. Jovana su vidjeli u selu odmah poslije šeste ure, a od mjesta gdje je počinjen zločin pa do sela ima sat hoda: Kad je Jovan mogao da umori i orobi čovjeka, a da za sada ne nabrajam i drugu zaposlenost iza izvedbe umorstva što mu je pripisuje optužba?

3. Optužnica polaže glavno težište na krvave mrlje na Jovanovoj rubači i ističe neke sporedne okolnosti koje toj činjenici podavaju osobitu važnost. - Za okrivljenika je neugodna okolnost što mu je žena pošla prati rubaču. Da se nijesu krvave mrlje raskvasile u vodi, ja sam siguran da bi se dao točno ustanoviti u tim mrljama utisak palca. Pošto to sada nije moguće, pokušat ću da suzbijem drugim putem ono što optužba uzima kao nepobitan dokaz krivnje Jovana Dulapića. Što naravnije, slavni sude, nego to da će žena, kojoj se muž s umorenim čovjekom vraćao sa sajma, kojoj je malo iza njegova dolaska kući javljeno da je onaj čovjek umoren, kojoj muž pokaže krvave mrlje na svojoj rubači - da će ta žena kliknuti: »Vraže, još bi mogli na te posumnjati!« Da je Jovan bio krivac, ne bi se on nimalo otimao tome da mu žena smjesta opere krvave mrlje s rubače. Ona to radi sama kao očevidno inteligentnija od svoga muža, kad je on pošao na počinak. Radi to, jer zna u kakvu će nepriliku zapasti njezin muž ako poradi zločina pade na nj sumnja. A kud naravnije, nego da ona, ugledavši doista pred sobom oružnike, ukori nehajnoga i lakoumnoga muža: »Jesam li ti rekla...« Da je ona bila imalo uvjerena o Jovanovoj krivnji, taj se poklik na dolazak oružnika iz njezinih usta ne bi čuo.

Što se tiče protuslovlja između iskaza Jovanova i njegove žene o tom kako se zarezao u prst, suvišno je da gubim mnogo riječi na obranu svoga klijenta. On je naprosto kazao ženi istinu. A što se pred oružnicima utekao laži, dokaz je u jednu ruku za nehaj čovjeka koji je skroz svjestan nekrivnje za čin poradi kojega su došli oružnici u njegovu kuću, a pomišlja samo na kaznu kojom država štiti svoj monopol. Istom ovdje, kad je vidio, kako se optužba izrazuje, da mu je voda do nosa, priznaje istinu koja se izvidom sudskoga izaslanstva na lice mjesta potvrđuje.

4. Po iskazu svjedokâ i oružnikâ nemoguće je psihološki shvatiti sumnju optužbe da bi Jovan u sporazumu ili sa znanjem svoje žene izveo ovakav zločin. Zapravo ova točka ne donosi ništa novo za dokaz Jovanove krivnje jer je iscrpena već u prijašnjoj točki optužbe. Zato ne može ni obrana nego da je odbije s jednakim razlozima, kao što ju je, nadam se, skroz oborila govoreći o njima u točki 3. optužnice. Dopuštam da je žena bila Jovanov sukrivac u krađi peradi, žita i drugih takovih stvari: ona kao daleko inteligentnija vlada svojim mužem, zapovijeda mu, stvara promišljene osnove za izvedbu krađe i šalje njega s uputom da te osnove izvede. Pa da bi se ona, tako lukava i prepredena, toliko zaboravila kad bi znala Jovana krivcem, te pred oružnicima glasno mužu prigovorila: »Jesam li ti rekla...« Slavni sude, to se ne da pomisliti. Kad bi ona imalo sumnjala o krivnji svoga muža - a nije posumnjala zato što ga pozna u dno duše i što je uvjerena o nemogućnosti da Jovan ubije čovjeka - ona bi bila energično zahtijevala da on odmah presvuče krvavu rubaču, a ne bi čekala na to više od jednoga sata dok on nije legao u krevet. Ni ova dakle točka optužbe ne podnosi malo oštriji sud osnovan na ćudi i naravi Jovana i njegove žene i na njihovom ponašanju iza toga kako su doznali da je Ilija nađen ubijen.

5. Ova je točka optužbe najklimavija. Izvodi na osnovu ustanovljenih činjenica naprosto se protive logičnomu mišljenju i zato su nemogući. Pokojni Ilija nađen je obuven, a u blizini mjesta, gdje je ležao umoren, tragovi dvojih bosih nogu. Optužba izvodi iz toga da je Ilija bio umoren bosonog, a ubojica da mu je iza izvedenja zločina obuo noge domišljajući se da će time zavesti sud u bludnju da su zločin izvela dvojica. - Ja sam već s obzirom na vrijeme istaknuo da okrivljeni Jovan nije imao kada ubiti i orobiti Iliju. A odakle mu vremena - sve kad bi se on toj za nj vrlo prepredenoj misli dosjetio - da mu i obuje noge? Da je po pretpostavci u optužbi pok. Ilija bosonog išao, njegove bi noge morale biti pune blata sa raskvašene ceste. Traga takovomu blatu na njegovim nogama nije bilo. Ili mu je Jovan oprao noge prije nego što ga je pošao obuvati? Kada? Sve to da obavi u nekoliko časaka? Mislim da je suvišno trošiti dalje riječi i vrijeme da se istakne apsurdnost navoda u ovoj točki optužbe.

6. Po mom dubokom uvjerenju optužba je i u ovoj svojoj posljednjoj glavnoj točki skroz na krivom putu. Istina da Jovan Dulapić potječe iz obitelji kradljivaca; istina da je on sâm poznati tat i da je radi krađe nekoliko puta bio kažnjavan, ali da bi on umorio čovjeka, za to je Jovan, da tako rečem, odveć velika kukavica. Ja bih ga isporedio mački koja će se lukavo i vješto svakamo uvući i zavući da ukrade, ali na najmanji sušanj bježi i neće se usuditi na nasilnu otimačinu nikada. Jovan je lukav, ah strašiv. On bi pio čašu vina... da se ne boji žene. On ne smije bez ženina znanja da ispuši lulu duhana! Takav junak da počini grabežno umorstvo, i to na mjestu udaljenom trideset koraka od glavne ceste, kuda na sajmeni dan može svaki čas netko da prođe!

Ono što optužba naziva fingiranjem, drzovitošću okorjela zločinca, u tom ja vidim optuženikovu duboku svijest, o nedužnosti u zločinu poradi kojega je optužen. Ovako slab karakter, ovako inteligencijom nisko stojeći čovjek da bi u slučaju krivnje znao zadržati isti ton, isti način govora i isto držanje onda kad ga ispituju sporedne stvari, kao što i onda kad mu istražni sudac hoće silom da dokaže krivnju, to je također nemoguće pomisliti. On se čudi kako je ovamo na optuženičku klupu i došao, on ne shvaća kako se sud ne može da uvjeri o njegovoj nekrivnji, a otuda njegovo smjelo ponašanje, otuda pozivanje na višu pravicu, otuda naivno uvjerenje da je u Beču car koji će mu pribaviti zadovoljštinu za sve ono što je nedužan pretrpio.

- Mislim - završio je naglo branitelj - da sam ovako oborio navode optužbe, i molim da sud Ivana Dulapića riješi optužbe...

Dok je branitelj govorio, premetao je Tito Dorčić nervozno olovku među prstima i svaki se čas trpko smješkao. Obaranje činjenica što ih je naveo u optužnici, činilo mu se gdjekada kao da je napereno protiv njega, njegovoga juridičkoga znanja i sposobnosti, dapače pomislio je koji put da branitelj jedva pritajenom ironijom i jetkošću ističe njegovu nesposobnost...

Kad je branitelj svršio, ustao je i isprva s prividnim mirom, a poslije sve žešće i strastvenije uzeo u obranu navode optužnice. Sred njegova govora došao je k branitelju na prstima sudski sluga i prišapnuo mu da ga vani čeka vlastelin koji mu ima odmah u pogledu sutrašnje parnice priopćiti nešto vrlo važno.

Branitelj se vratio zamišljen u sudsku dvoranu kad je već Tito bio pri koncu svoga govora. Sa dvije-tri riječi, nesabran i očevidno odsutan duhom, opetovao je ukratko svoj obrambeni govor i tražio za svoga klijenta rješenje od optužbe.

Sud je prihvatio razloge optužnice, proglasio Jovana Dulapića krivim grabežnoga umorstva - i Jovan bude obješen.

Uveče onoga dana kad je Jovan Dulapić bio smaknut, ćutio se Tito vrlo uzrujanim. Pred njim je na stolu bila napola ispražnjena boca vina iz očeva vinograda, crnilo i listovni papir. Htio je da odmah javi kući kako je danas bio taj seljak obješen. A začudo, s tom viješću što ju je imao javiti roditeljima, nijesu se sada javljali u njem oni slavni osjećaji što bi prije uznosili njegovu dušu kad bi pomislio kako će otac ribarima a mati susjedama pripovijedati taj događaj kao dokaz kolika je vlast u njihova Tita! - Bio bi najvolio da može zaboraviti sav tok istrage i svoju optužnicu i braniteljevu obranu, a osobito prizor kad je Jovan stajao pod vješalima. A upravo ovo vraćalo se uporno u njegovu misao, čvrsto prihvaćalo njegove pameti. Neprestano se pomaljala pred njegovim očima pojava toga sitnoga, kukavnoga i u svakom pogledu daleko zaostaloga seljaka, kako je ispod vješala stajao suha, prepaćena i smrtnim strahom izobličena lica i pružao prema njemu i sucima ruke moleći milost i uvjeravajući ih o svojoj nedužnosti... I poslije njegove noge u sivom kažnjeničkom odijelu i teškoj obući viseći mrtvo nad zemljom... Kamo god je okrenuo oči, svuda taj sitni čovječac izmoren smrtnim strahom, s promuklim grlom, s ispruženim rukama... svuda te mirno viseće noge nad zemljom...

Izdaleka u duši i nekuda bojažljivo stala se ponavljati misao: Zašto se odlučio da s mukom izvede dokaze o Jovanovoj krivnji? Zašto je onako žestoko udario proti navodima obrane koja je ipak rasklimala građu iz koje je bila sastavljena njegova optužba? Zašto se branitelj u svojoj duplici onako površno i nehajno osvrnuo na njegovu repliku? Zašto su suci mlitavo prihvatili njegovu optužbu, zašto nijesu uvažili i obranu?

Spominjući opetovano ta pitanja u sebi, bio je načistu da bi volio da Jovan nije bio osuđen...

Pio je i srdio se na sebe i na branitelja i na suce... Istom kad je oko jedanaeste ure polovicu druge boce ispio, bio je miran.

- Ja mu nijesam sudio - govorio je hladnim mirom sebi - nego sud... Ubio je Iliju, dašto da ga je ubio... A uzmimo da je obješen i prav, pa recimo iskreno između ova četiri zida: Što je za život jednoga mizernoga, intelektualno zaostaloga a nemoralom zaraženoga čovjeka? Kakove žrtve proždre rat? Tko da toliko misli na nekoga seljaka...

Tad je istom mogao da napiše kući pismo. Zatim je pio i u ugodnom opojnom stanju razmišljao o svojoj slavi i jakosti... Kad je pošao spavati, klekao je po svom običaju pred krevet i stao sklopljenih ruku moliti. Ali bio je odviše omamljen vinom a da izmoli Očenaš. Glavom klonuo na krevet, jedno je vrijeme tako klečeći i sklopljenih ruku drijemao, a onda poluodjeven legao u krevet. U posljednjem tračku omamljene svijesti pojavila mu se Regina... Hvatao je rukama oko sebe boreći se sa snom i zvao poluglasno:

- Regina... Regina...

Onda je s teškom mukom otvorio oči, sjeo na krevet, buljio neko vrijeme tupo preda se i, kao da je naglo osviješten otkrio nešto neočekivano, rekao je glasnije:

- Nema Regine...

Zatim je pao glavom na uzglavlje i usnuo čvrstim snom pri gorućoj svijeći. Iza podrugoga sata probudio se kao navadno bistar ali uznojen, a s pojavom unakaženog Dulapićeva lica, ispruženih suhih ruku, mukloga grla i visećih nogu rađalo se u njem nesnosno stanje duševnoga nesklada što ga je tako krasno umirivalo uštrcavanje morfija.

Bile su na redu nove parnice i nove istrage ponajviše poradi krađa, teških tjelesnih ozljeda počinjenih u pijanstvu i tako dalje, ali prizor seljaka Jovana Dulapića pod vješalima neprestano je progonio Tita. I danju bi ga mučila misao na taj neugodni prizor, ali večeri su bile teške. Tito »iz načela« nije polazio gostionice ni društva. Osjećao je s lukavom opreznošću da mu je najbolje osiguran ugled ako se u privatnom životu drži u nekoj tajanstvenoj udaljenosti od društva... Večeri je probavljao kod kuće pijući jako vino iz očeva vinograda. Samo omamljenost vinom davala mu je snage da bude ravnodušan naprama onim prizorima što su se uporno vraćah pred njegove oči. Uto se dogodio neočekivani slučaj:

Nekoga seljaka Martina Đurića oborila u šumi bukva, a smrtno ranjen ispovjedio je ljudima da je s drugim seljakom iz njihovoga sela, Stojanom Dikićem, umorio i orobio pokojnoga Iliju Surčića. Iskazao je potankosti jer ne može podnijeti u smrtnom času da ostane sramota na djeci pokojnoga Jovana Dulapića i krivnja na njegovu imenu.

Kad su oružnici kazali Stojanu Dikiću sve potankosti kako je s Martinom Đurićem izveo umorstvo, nije mogao da taji. Priznao je da su on i Stojan pratili pokojnoga Iliju i Jovana skroz od G* s nakanom da orobe Iliju, i da su naumili, ako drugačije ne bude išlo, ubiti Iliju i Jovana. Jovan se slučajno spasio zaostavši u krčmi, a njih su se dvojica, kad je Ilija izišao iz krčme, umiješali među drugi svijet, a onda krenuli bosonogi glavnom cestom za Ilijom. Pred samom šumicom tik do sela stigli su Iliju, pridružili mu se, i akoprem se vidjelo Iliji da mu to društvo ne prija i da sumnjičavo prati svaki njihov kret, pošlo je Stojanu za rukom da ga sa dva udarca po glavi onesvijesti. Tad su Iliju odnijeli u šumicu tridesetak koračaj a daleko od ceste, dotukli ga, uzeli mu novac i otišli zaštićeni mrakom u svoje selo.

Događaj je pobudio silno uzbuđenje u gradu i u okolici među seljačkim svijetom. Javno se napadalo na državno odvjetništvo i sud, težak jedinstven dojam nepravde počinjene obješenomu Jovanu Dulapiću i njegovoj obitelji uzgibao je masom i prijetio provalom nasilne zadovoljštine. Među građanstvom sabirali su se dobrovoljni prinosi za obitelj pok. Jovana, a nekoliko seljaka bilo je već u uzama Sudbenoga stola poradi nedozvoljenih i buntovnih izraza protiv suda i oblasti.

Trebalo je da se to opasno raspoloženje primiri; javnost je tražila zadovoljštinu. Jedan od Jovanovih sudaca bude premješten, drugi umirovljen, a Tito dobije mig da zatraži dulji dopust a da smjesta ostavi P*.

I bez toga miga on bi bio morao da to učini poradi živčevlja. Zagrebački liječnici nakon uzaludna pokušaja da ga otmu alkoholu i morfiju, poslaše ga u neki sanatorij za živčane bolesti u Beč.

Od toga događaja bio je jedini glavni i jasni osjećaj Titova duševnoga života - strah, strah uvećan vjerovanjem u mistične strane religije pomiješane s predsudama što oživljuju do zgoljnih činjenica sve bajke pučke fantazije. U toj religioznosti polukulturnoga čovjeka vidio je u onoj službenoj zabludi tek čin radi kojega mora da ga progoni duh čovjeka koji je njegovom sukrivnjom pravedan završio sramotnom smrću na vješalima. Gdje god se našao sâm danju ili noću, svuda je osjećao prisutnost pokojnoga Dulapića. Vjerovao je da je osveta njegova počela ovim nijemim prisućem. I doista, poslije je sve očitija bivala pojava pokojnikova. Kad bi se sad iza vinske omamljenosti probudio, uvjeravao bi se da ga je probudio netko prozvavši ga imenom, ili dirnuvši mu se rukom ramena, ili makar nekim neznatnim štropotom iz tamnoga kuta sobe. Drhtao bi i znojio se i tresao se na svaki glasak što bi se javio u tišini noći, i trpio neiskazane muke duše bičevane strahom. Smirivao bi se uzimanjem sve jačih doza morfija. Ali netom bi prestao djelovati morfij, stala bi ga opet progoniti najprije slika nogu što su u grubom, sivom kažnjeničkom odijelu i teškim cipelama visile pod vješalima. Neotklonjiva je to bila slika. Dolazila je pred zatvorene kao što i pred otvorene oči i pomaljala se svuda kud je svrnuo pogled. Nijedna misao nije ju mogla istisnuti, dolazila je, hvatala ga se poput polipa i tražila od njega da se usmjeli i digne oči više do lica čovjeku što je visio na vješalima. - Napokon mu se jednom ukazalo to lice kad je nesretnjak pružio pod vješalima ruke prema njemu i sucima dokazujući da je prav. I sad ga nije ostavljalo to očajničko lice puno smrtnoga straha u pogledu očiju, u blijedim usnama i u strašnom glasu: - Gospodo, nijesam kriv. - To je bio suhi plač iza kojega dolazi ludilo. A iza nesretnjaka mirno je stajala slika krvnika koji je čekao da ovrši svoje... Sve jasnije vraćao se taj prizor pred Titove oči i nije se dao ukloniti ispred njih kao što ni prije slika samih visećih nogu. A poslije se spojila ta pojava sa štropotom o kojem se uvjeravao da mu pokojnik naviješta: - Dolazim...

Tad ga iz Zagreba poslaše liječnici u Beč. Tu je proboravio tri mjeseca, a bolest je išla nagore. Podmićivanjem zavodskih sluga dolazio je usprkos strogome nadzoru do alkoholskih pića i do morfija. Kakav stolac u sjeni, kakav deblji prut na zidu, kakva pukotina među daskama, kakva sjena bačena iza svjetiljke na pod, na zid ili na strop - sve bi se pretvaralo u pružene suhe i crne ruke, a iza njih bi se pomaljalo mršavo Dulapićevo lice s nategnutim mišicama oko tamne dubine otvorenih usta i sa strašnim očima što su, kao što i ispružene ruke, bile u nj s grožnjom uprte.