Suze sina razmetnoga/Plač drugi: SPOZNANJE

Plač prvi: SAGRIJEŠENJE Suze sina razmetnoga Plač drugi: SPOZNANJE
autor: Ivan Gundulić
Plač treći: SKRUŠENJE


Plač drugi

SPOZNANJE

"Et reversus in se." Luc. 15.[1]


1.

Pokli božja veličina
U početak svijet satvori,
Sred općenijeh najprije tmina
Od svjetlosti zrak otvori,
I ostaše razlučene
S bijelim danom noćne sjene:


2.

Tako u tminah svijeta ovoga,
Zametena svega u sebi,
Kad čovjeka umrloga
Vlas pritvara višnja s nebi,
Prosvitlili ga blago dosti
Najprije zrakom sve milosti.


3.

Netom ovi zrak udari
U stražnika žirnijeh stada,
Viđe i pozna sve privari,
Ke mu uzrok bijehu od jada,
I da staše za satrti
Svoj zli život gorom smrti.


4.

Tim pokliče: "Tko me ovako
Ukopa u skut pustijeh gora,
Da želeći dobro svako
Od glada umrem pun prikora,
Čekajući mješte groba
Da me proždre zvjerska utroba?


5.

Za sve jer bi pravda bila,
Tko god žive kao zvjerenje,
Da i mrtav na sto dila
Od zvjerenja razdrpljen je:
Ako i zvijeri nebi strane
S piće utekle svim pogane.


6.

Ah! lipoto draga očima,
Ka za zlatom smagneš toli,
Evo plate, ka se prima
Slideć ures tvoj oholi,
Da i zvijeri bježe prike
Ljudsko srce s tve prilike.

7.

Ti si oblak, ki zastupa
Viđenje nam od nebesi;
Gine, tko tvim putom stupa,
Zapletena toli jesi;
Nevjernost je tva istina,
Družba: ispraznos i taština.


8.

Djevojčice prigizdave
Cvijet čistoće svoje mile
Pod raskošam tve naprave
Nepomno su otrunile:
Ti najdraže prijatelje
S tve otrovne svađaš želje.


9.

Ti postelje ženitbene
Priljubovstvom mnokrat skvrniš;
Ti svitlosti proslavljene
Ime tlačiš, zraku crniš;
Ti prihvaćaš bludim tvima
Ljubovnika u hotima.


10.

Ti nevješte mladce vodiš
Mrtvijem pramom zavezane;
Pogledom ih ti gospodiš
I u srcu stvaraš rane;
Ti ih vodiš na zla svaka:
Oni hudi, ti si opaka.


11.

Prikiduješ ti zavjete
Ljudem Bogu posvećenim,
Čiste želje, misli svete
Da potamne bludnom sjenim,
I da plijen je tvoga obraza,
Što se Višnjem jur prikaza.


12.

Turske sablje na pravednih
Ti obraćaš jedovito;
Mjere od suda od najvrednijih
Rukah kriviš ti očito;
Samosilna svud se čuješ,
Istijem kraljim ti kraljuješ.


13.

Gradovi su glasoviti
U pepelu tvojih plama;
Ti vas ures njih čestiti
Splesa i posu travom sama;
Ti si uzrok vječnijeh šteta,
A u sebi što si opeta?


14.

Jedno ufanje, ko sveđ bježi;
Zlo u slici prazna dobra,
Plam, ki spraža, a ne vriježi;
Noć, ku za dan sljepac obra;
Vjetrić, huđe ki razgara;
Obećanje, koje vara.


15.

Jedan stabar, ki neplodan
Samo u sjen se širi i stere:
Slados gorka, ijed ugodan;
Glas bez riječi, riječ bez vjere;
Hip u viku svijeh godišta;
Vjetar, magla, sjen, dim, ništa.


16.

Meni se je dogodilo
Kao djetetu, koji hrli,
Gdi plam svijeće ckili milo,
Najposlije ki ga oprli;
Kao lepiru, koji udara
Oko ognja, ki ga zgara.


17.

Jur za zrakom umrlime
Od liposti, ka svim udi,
Slideći ga sve me vrime
U ljuvenoj u požudi,
Mlados kopne, život ginu:
Ah, sad poznam mu krivinu!


18.

Ah, spoznanje pričestito!
Unutarnja s tebe zraka
Razvedrena vidi očito
Pravo dobro bez oblaka,
Gdi je spasenje, gdi su moji
Slaci i draži svim pokoji.


19.

Jao, vez, ki me smrtno veže,
Ja ne poznah sred krivine:
Tako i more ne uteže,
Tko mu nori u dubine;
Nu na vrhu pak kada je,
Trud mu i malo vode daje.


20.

Kose, ke zvah zlatom prije,
Jao, zabliješten s njih na blizu,
Poznam da su ljute zmije,
Ke sad srce moje grizu;
A s pogledim svitle oči
Munja, iz koje trijes iskoči.


21.

Ono lice, gdi mi siva
U ružicah zora bila,
Sad je drača bodežljiva
I ma vječna noć nemila;
A usti, ko mnjah da med hrane,
Čemerom su otrovane.


22.

Zraci, kijem se život diči,
Zovući ih zvijezde svoje,
Himbeni su provodiči
Bili od tamne smrti moje.
A posmijesi vedri i slaci
Puni grada crni oblaci.


23.

Ah, i ostavih mjesto rodno,
Probijući strane i luge,
I ištući što je ugodno,
Nađoh jade, brige i tuge,
I u doba toj smeteno
Ostah kano drijevo odsječeno.


24.

Eto život moj svjedoči,
Kakav svijet je i što daje:
Kad se smije, plač uzroči,
A kad blazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Sdrži nalip i smrt hudu.


25.

Celovom te slacijem truje,
Grleći te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A krepčinah svije previja;
Razlik obraz stavlja na se,
Kao zvijer, ka se vjetrom pase.


26.

Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni;
I unjeguje s prva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Pa ko silnik pleše i meće,
Tko se uzda u nj najveće.


27.

Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove
A kad ga ima u pučini,
Skoči i uzavri na valove,
I u potopu, ki na nj ori,
Prije smrti grob mu otvori.


28.

Ah, sad imam pamet hitru,
Sve je, što svijet gleda i dvori,
Na ognju vosak, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenuće oka, strila iz luka,
Kijem potegne snažna ruka.


29.

Ah, nije život ljudski drugo,
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna, koju dugo
Biju vali kao gore:
I sred ovih netom tmina
Čoek se rodi, mrijet počina.


30.

Bježi, kud znaš, što hoć, čini,
Zapad i istok vas obhodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi;
Krij se u jame gorskijeh hridi:
Smrt svuda te slidom slidi.


31.

I nije stvari, koja može
Ubjegnuti toga suda;
U pokoju sred raskoše
Stoj bez misli i bez truda:
Bran, se oružjem, zlato trati,
Ne ćeš joj se othrvati.


32.

Smrt ne gleda ničije lice,
Jednako se od nje tlače
Siromašne kućarice
I kraljevske te polače;
Ona upored meće i valja
Stara i mlada, roba i kralja.


33.

Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Lijepos, blago, snaga i hvala
Sve je prid njom na ognju slama
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi sve satira.


34.

Zgrade ohole, ke visješe
Njekada se do nebesa,
Sad hrvane po tleh leže,
Gnjusnom stopom stado ih splesa;
A od unuk se carskieh hrane
Kosti gore ne ukopane.


35.

Slavne gospođe i kraljice,
Kih liposti još se hvale:
Zlatne kose, drago lice,
Ljuven pogled, ke su imale,
Ah, viđ, što su u ovo doba:
Malo praha u dno groba.


36.

Gdi su mlaci prigizdavi,
Plemeniti i bogati,
Ki cijenjahu njegda u slavi
Pored suncem u vik sjati?
Ah što je od njih sad ostalo,
Neg li u zemlji zemlje malo?


37.

Gdi junaci, koji snagom
Lave hrvaše i medvjede?
Gdi razumni s riječi blagom
Ki daždjahu med s besjede
Gospodeći srca umrla?
Smrt u pepeo sve je strla.


38.

Gdi oni, ki se od svih ljudi
Dobitnici oglasiše?
Gdi li uzmožni, kih požudi
Krug malahan vas svit biše,
I ostali ne brojeni?
Svi su u laktu zemlje zbijeni.


39.

Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom, kijem svit hara,
Od vremena su uzorana,
Jest, tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!


40.

Mru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A jer je umrli život ovi,
Čoek u srcu miran nije;
A svaki dan vidi očito,
Da nije ništar vjekovito.


41.

Vrijeme hara stanac kami,
I žestoko gvožđe izjeda;
A hoćemo mi, da nami,
Ki smo od zemlje, svrhe ne da?
A ako život naš je zgledan,
Vas nije drugo, neg hip jedan.


42.

Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nij' toga;
A što je sada, za čas ne će
Od prošastja ostat svoga,
Na hipu se vrijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.


43.

Ah, da u što možeš rijeti,
Da se uzdaš veće odi?
Je da u vrijeme? Vrijeme leti,
I u dohodu svom prohodi;
Zgledaj ga si, svid se, tko si,
Ufaj, kaj se, moli, prosi.


44.

Tko se rodi, svak umrije,
i bi, kao ti, prije tebe;
Da, kao njemu, i tebi je
Mrtav biti od potrebe,
Da za tobom rode opeta
Novi narod nova ljeta.


45.

Ali svak čas gdje gledamo
Mrijeti i djecu u povoju;
Ah jaoh, za šta ne imamo
Više glave sveđ smrt svoju?
Ka čas po čas zgodu pazi,
Da te ubije i porazi.


46.

Nu smrt ovo nije, što čini,
Da sve umrle narav stiže;
Smrt je ono, što istini
Vječni od raja život diže:
Kratak uzdah smrt je od svita:
Smrt je od duše vjekovita.


47.

Ah, jednaka smrt je svima;
Ah, i svak zna, da umrijet će;
Ali s mukam jednacima
Doć svakomu smrt, jaoh, neće
Dobri će i zli umrijet jednako;
Nu u raj dobri, zli će u pako.


48.

Dobri će u raju puni uresa,
Gdi u vedrini bez oblaka
Sja vrh sunca i nebesa
Jedna svjetlost u tri zraka.
Pod pristoljem gdi višnjime
Stoji udes, sreća i vrime.


49.

Gdi u ljubljenom svomu Bogu
Duša slavom opojena
Dobro izvrsno, rados mnogu
Sasma uživa sveđ blažena
Pokoj vječni, lipos pravu,
Mir, dobrotu, znanje i slavu.


50.

Zli će pasti u ponore
Dno paklenih crnih jama,
Da tu u vijeke vijeka gore
Sred žestocih strašnih plama.
Osuđeni u tamnosti
Bez ufanja, bez milosti.


51.

Gdi zmije otrovne, zmaji gorući,
Zle nakazni, srde vrle
Huđe jade, nemir ljući
Daju kletim, ki se prle;
Gdi ore potop teških sila
Daždi od ognja, gradi od strila;


52.

Gdi je vaj smrtni ki sveđ kolje,
Gorci plači, trudi živi,
Tuge, pečali i nevolje,
Srdžbe, omraze, smeže i gnjivi,
Škripnja od zuba, kršnja od ruka,
Vječna žalos, vječna muka.


53.

Ah, ma dušo, trepti i čezni
Misleć, kako život straja;
Muka je viećna, nje boljezni
Bez svrhe su i bez kraja;
A u paklu nije ufanja,
Neg skončanje bez skončanja.


54.

Liepa dušo, ka u nas shodiš
Neumrla, čista i bijela,
Ti od života dan izvodiš;
Vječna svjetlost tva vesela
Neba je zraka, svijeta dika,
Plod višnjega sunca i slika.


55.

Angjeoska je tebe straža
U životu ogradila,
Božja pomnja ti najdraža
I slatka si kćerca mila:
On neumrli da te spase,
Umrlu odjeću uze na se.


56.

Ah, da li se ne sramuješ
Plemstvo i svitlost tvu veliku
Pocrniti, čijem stanuješ
Zbijena u grijehu tamnu i priku?
Ne, ne, ukaži, sveta odluka!
Da se djelo božjih ruka.



  1. ^  — Došavši k sebi.


Sljedeća stranica