Susjeda
| ← Naslovnica | Susjeda autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1913. godine. |
Vrlo umoran, hladio se na prozoru svog stana u drugom katu. Mišice nožne i ručne mu podrhtavahu. Nakon duga vremena bijaše zadovoljan sa sobom i sa drugima kao čovjek što poče uspijevati poslije nečuvenog napora. Zbog dugova moraše u inozemstvo. Porodica ga se odrekla, poklonivši mu legendarni putni trošak do Amerike. Zadržao se u Ženevi, živući prvo vrijeme kao srećan kartaš, dobijajući slavenske, naročito bugarske đake na pokeru. Kada se jedan ustrijeli i utopi u jezeru zbog gubitaka, Tkalac prestane s kockanjem i dođe na srećnu misao: iznajmi veći stan, kupi nekoliko strunjača i poče davati sate iz mačevanja a kasnije, uvježbavši se s nekim Parižaninom, i iz boksanja. Sabljom si je prokrčio put u najviše krugove, dobivši sjajnih preporuka, naročito za Rusiju, i spremajući se u Pariz nakon sjajnog matcha, došavši na glas među svjetskim šampionima. Prvi put u životu imađaše uštede. Naročito mlade ekscentrične kozmopolitske dame plaćahu mu šakom i kapom. Počeo je otplaćivati stare dugove u otadžbini. Cijeli svijet osvajaše njegovo časničko nezatajivo dobro držanje, naslijeđeno cijelim nizom junačkih graničarskih časnika, plemića iz Laudonovih vremena. Ostavši u svojoj duši dobar, kao većina naših lakoumnika, na garavom, muževnom licu grabiličkog profila i crne muževne brade sjaše iz žućkastih, orlovskih očiju djetinja, gotovo djevojačka duša kao u naših gorštaka, hajdučkih i uskočkih potomaka. Iako je mnogo ljubio, ni jedne jedine nije odista volio, jer u duši ostade pomalo Don Kihot, snivajući o ženi-uzoru i o ženi-romanu kao sva viteški odgojena čeljad.
Iz golemog, u vrt pretvorenog dvorišta ugodno popuhuje. Na prozoru susjedne kućetine pjeva kanarinac, a odnekle bruji slatka tuga Balade Chopinove. Tkalac se pretvorio u dim svoje cigarete, snivajući kao divljak budnim očima. Odjedared se trže. Na golom, još uznojenom vratu osjeti kaplje. Otare se rupcem i gle! i opet kiša sa vedrog lipanjskog neba. Mladić okrene glavu i odozgo, sa gornjeg prozora, rumeni se bijelo, krasno žensko lice među saksijama i cvijećem, ne smažući riječi za ispriku, bez snage da otkine pogled sa njegovog zbunjenog obraza.
— Sa krasnim vašim cvijećem zalijevate i koprive, madame! — nategne on napokon svojom tuđinskom francuštinom, koja se toliko sviđaše gospojama, podsjećajući na ljupko djetinje tepanje.
— Ja sam previsoko, pa da se opečem! — prihvatit će ona posmatrajući ga još uvijek vidljivom začuđenošću djeteta.
— O, ima i pitomih kopriva, bez bodljika!
— Slaba sam u botanici i vjerujem kad mi vi to velite.
— Molim vas, ne udaljujte se, gospođo, jer je tako lijepo gledati nebo, cvijeće i vas u tom modrom nebu i u tom krasnom cvijeću!
— Vi ste stranac, kako razbirem iz vašeg naglaska i načina razgovora.
— Jesam ... na žalost. Ja sam propali natporučnik i, kako to već jamačno znate kao moja susjeda, poučavam u vještini mačevanja i boksanja.
— Da, čitala sam o vama i u novinama. Vi ste na putu k slavi.
— Jadne mi slave! No, i to je bolje no krasti. Šta ćete, raditi se mora. Uspiju li mi osnove, poći ću u Pariz i tamo još pored toga poučavati u jahanju. Strastan sam jahač, i ne pojmite kako mi je tu bez svog konja. Kad vidim lijepog paripa, bivam tužan kao Beduin. Samo mi jahači znamo da konj i konjanik mogu postati jedno: ne konjska duša u ljudskom tijelu ... dakako!
— Vi ste ostatak izumrlih kentaura! A nađoste li kakvu amazonku?
Tkalac opazi kako je naglo problijedjela i porumenjela, a nju čisto zbuniše njegove oči, potamnjevši i napunivši se čudnom vlagom. Htjede joj odgovoriti vrlo toplo i vrlo ljubezno, ali među cvijećem ostade tek kratki pozdrav i prigušeni, daleki, sirenski hihot.
Tako se poznaše.
Te večeri ne htjede Tkalac na večeru u grad. Kao da se nečega stidio. Bunila ga je već pomisao na tuđu nazočnost. Uveče, u sumračnoj sobi, ležeći na kožnom divanu što mu je istodobno krevetom, osjeti se silno, silno, užasno nesrećan i sam. Sjeti se pokojne majke što ga — jedinca — toliko razmazila da je još kadetom svakog jutra morao k njoj u postelju prije no što se digla. Pade mu na um babo, pukovnik, pravi bruder-Jovo crvenog lica i bijelih brkova, tvrd kao profuska drenovača, s civilnim odijelom kao na čiviluku i s onim crvenim, poderanim, sasvim izgaženim jutarnjim strašnim papučama. Ni kao časnik, nije se usudio zapaliti pred njim duhan bez pitanja. Gleda, evo, nenadanost njegovih suza na rastanku. Tekle su kao rastopljeno gvožđe i još uvijek peku kao tekućina od željeza.
— Budi valjan, Pero, kada već nisi za vojnika. Budi ma i radnik, ali ostani pošten kao cijela tvoja porodica. Evo ti taj revolver, pa neka ti bude u pomoći i od samoga tebe napraviš li sebi i meni novu sramotu. Bolji čestit mrtvac no živ nitkov.
I Tkalac nađe u razbacanosti svog čergaškog prtljaga sliku, pa mada se već uvelike zamračilo, iz fotografije izađe gospođa prosijede kose, struka još uvijek djevojačkog, blijeda, milovidna, crnooka, s vječnim tužnim osmijehom, a tuđinac nakon dvogodišnjeg bitandženja pritisne dragu suhu relikviju na usta, isplače se kao dijete prije spavanja, teškim muškim suzama i utješen sjenom mile majke usne odjeven.
Prenuvši se, čuje na prozoru kucanje. Poznavajući sva osjećanja osim straha, silno se začudi i pomisli na priviđenje, halucinaciju. Kucanje se ponovi jedan, dva, tri puta, i pošavši onamo, opazi na užetu kucavac ključ, pušten sa gornjeg sprata, a s ključem visi golemo, vašarsko, licitarsko srce. Mogaše već biti oko ponoći. Uokolo sve mirno, tek s ulice čuje se naglost automobila i daleko pjevanje jamačno talijanskih radnika uz mandolinu.
— Bijasmo u okolici, prijeko u Francuskoj, na pučkoj svečanosti, pa sjetivši se da ste sam, donijela sam vam ovaj darak. Ja nisam ovdašnja. Ja sam Francuskinja, samoću smatram nesrećom i dobro sam slutila da ste nesrećan i sam sa tminom u ovim vašim praznim, mračnim sobama bez svjetiljke.
— Hvala, hvala! — reče on, odrješujući korak, još uvijek pod dojmom uspomena i oslobodilačkog, dobrog sna. Glas mu drhtaše od unutrašnjeg jecanja. Legavši nauznak i odvezujući uže, gledaše u pre-obraženu na mekoći svjetla pune mjesečine, blage i mlačne.
— Ah, alaj ste lijepi, lijepa moja susjedo! Da vi samo slutite kakav dar mi učiniste i koliko me obradovaste tim kolačem, vi bi se možda prije čina bili predomislili, jer, držeći ovo suho srce, kao da imam u rukama komad vašeg života i duše vaše.
— Ah ... govorite tiše da nas ne čuju komšije.
— Ne bojte se! Poda mnom stanuju ljudi što su uvijek na putu. Tu Tkalac skoči, uhvati se gimnastičkim rukama za prečagu spoljašnjeg prozora, objesivši se leđima i cijelim tijeom nad dubokim, tamnim i crnim dvorištem kao nad bezdanom.
— Ah, zaboga, što to činite, bezumniče! Pukne li ovo staro, trulo drvo, slomiste vrat! Kao brat, kao sina, kao boga vas molim, uđite u svoju sobu! Smilujte mi se!
Ona zaplače, a njegove ruke zamalo te ne popustiše i malo te se nije strmoglavio osjetivši na čelu toplu vlagu kao od njene suze.
— Oh, draga, lijepa, dobra moja susjedo, da se ne bojim vas rastužiti, evo sad... sad bih se poleđuške strmoglavio kao u vodu, jer mi na čelo nešto pade kao rosna zvjezdica s ovog divnog, svježeg vašeg neba.
— Milost, milost, smilujte se meni i sebi, bezumniče! — nastavi ona moliti, smažući jedva glasa od silnog straha i smilovanja. — Sve, sve ću vam dopustiti, razumijete li — sve, sve, uđete li u svoju sobu i budete li pametni!
Drvo prečage zaškripi, puče, ona tiho krikne, a on silnim zamahom padne u svoju sobu i glasno, veselo se nasmije.
— Dosele sam visio između vas i mraka, između života i smrti, a sada me gleda život i sreća sa vašeg mjesečinastog pendžera, lijepa, draga moja susjedo!
Kao prije, polegne na prozoru, gledajući nju, njenu sjenu mjesečinom izvezenu i toplim, mlačnim, tihim zvijezdama okruženu, a ona ćutke promatraše novog čudnovatog čovjeka. Dugo tako razgovarahu očima i ćutanjem, dok će ona:
— I to mi se sviđa što me ne uhvatiste za riječ i što ništa od mene ne ištete. Laku noć, jer treba štedjeti s ovakvim časovima. Laku noć i hvala, moj susjede!
— Ah, ostanite još malčak! Recite mi barem kako da vas zovem.
— Krsno mi je ime Valentina.
— Krasno ime! Tako se nekad zvaše nekakva divna vojvotkinja, pamtim li dobro.
— Jest, Valentina od Milana. A kako se vi krstite?
— Petar, vulgarni Petar.
— Laku noć, dragi gospodine Petre, i do viđenja. Naskoro će doći moj suprug.
— Tko?!
— Moj suprug!
— Eh ... laka vam noć!
Suprug! Muž! Na to nije ni pomišljao! Pošiknuo ga ledeni znoj. Izađe i sve do zore lutaše oko tihog mjesečinastog jezera, punog jasnih zvijezda kao zelenih krijesnica.
Baš htjede leći i — kuc-kuc-kuc — na prozoru. Kao zora se pojavila čarobna susjeda, zlatna i rumena, ružičasta i bijela u košuljici i čipkama, sa snom u modrim krasnim očima i prstićem u znak ćutanja u rumenim, grešnim ustima, sočnim i krvavim kao strašni smrtni cjelov.
— Ja cijele noći ne nađoh mira! — šapne on blijed i porušen.
— Ne boj se, ja te razumijem, ne boj se, Petre; ja sam tebi, samo tebi vjerna!
I ostade tek drhtanje cvjetića od njenog daha, a Tkalac pružaše sasvim nesvjesno željne ruke prema tihom, procvjetalom, prvim suncem obasjanom prozoru, dok se odozgo već čuo muški neugodan glas, s reskim, oštrim izgovorom r-a.
To se ponavljalo do dvije nedjelje.
Valentina se vrlo začudi kad Tkalac iščeznu bez traga i glasa. Oboljela je od brige i muke. Jedne kišne večeri rekne joj muž vrlo zagonetno kako očekuje vrlo važna gosta, i da trebaju ostati sasvim sami. Gospođa mišljaše e se radi o trgovačkom poslu, o kakvim dosadnim potpisima, i kod večere malo te se ne onesvijesti čuvši u gornjem katu njegove, Petrove, korake. Pored svih zapitkivanja muž ćutaše kao zaliven.
Kao grom iz vedra neba javi sobarica kako šalje posjetnicu i želi ući »msje Kalak«.
Nije ga odmah poznala: tako je omršavio za ovo nekoliko dana. Njen muž ustade, promijeni se u nabuhlom, inače dosta ugodnom licu s naočarima i plavim brkovima, tarući ćelu i dišući glasno kao da oboli od astme. Došljak se savršeno uljudno i vrlo vojnički pokloni, nešto se zbuni poljubivši domaćici ruku, sjedne, i nakon kratkog, nesnosnog ćutanja pokloni se domaćinu i reče:
— Vrlo mi je drago, gospodine Colignon, da me kavalirski primiste i, kako vidim, da o mom dolasku ne izvijestiste vašu gospođu. Ima li još danas viteštva, ono je u tome da se među čestitim i razumnim ljudima izravnavaju neugodnosti sa što manjim gubitkom živaca.
— Vrlo dobro, vrlo dobro — prekine domaćin svoje duvanje. — Ja sam se danas o vama tačno raspitao i obavijestio, pa mije poznato da vaši poslovi vrlo dobro stoje, da je pred vama sjajna budućnost, ako i relativno vrlo mučna. Kao poslovan čovjek i trgovac pogađam vašu namjeru i pomoći ću vam, udarivši prvi čekićem po klinu. Vi ovdje nemate znanaca, nemate zemljaka, u domovini nemate jamačno razloga tražiti pomoći, pa se kao ukućanin, kao susjed želite onako amerikanski obratiti na mene bez druge jamčevine osim vaše energije i vašeg nesumnjivog poštenja. Zamoliste me za nazočnost moje žene —je li? — da mi pokažete kako se u tako delikatnoj stvari ne plašite ni tako — pardon! — ženantnog svjedoka. Ja, gospodine, nemam od boga djece, pa ako i čovjek od brojaka, simpatišem sa svim što je mlado i za život sposobno.
— Ali... pardon — — —
— Dopustite, dopustite mi, dragi moj »Kalak«. Ja nisam baš tako imućan kako se priča, ali toliko ću još uvijek imati da vas pomognem kod eventualnog vašeg etabliranja. Poznato mi je da vaš zavod izvrsno napreduje, pa mi laska što se pored tolikog vašeg poznanstva s inostranom, naročito slavenskom aristokracijom obraćate na mene, običnog građanina i trgovca.
— Vi se apsolutno varate, ljubezni moj susjede — istisne jedva mladić i tako problijedi kao da će sad na pasti sa stolice.
Astamsko disanje. Udaranje sata pomiješano divljim, glasnim lupanjem srdaca. Valentina je dobila staklene oči i gleda mladića kao lokomotivu kojoj se ne možeš više ugnuti.
— Iz vaših riječi, dragi gospodine susjede, vidim da ste bolji no što sam u snu slutio, pa je moj korak to bolniji i pečalniji. Da sam to znao, nikad se na taj korak ne bih odlučio — izađe iz Tkalca kao iz groba, te Colignon stade zvjerati uplašeno na sve strane, držeći da ima posla s opasnim, kao gorila strašnim luđakom.
— Na stvar, na stvar! — jedva istisne iz osušenog grla, dajući ispod stola okamenjenoj ženi nogom uplašene znakove kojih ona nije ni osjetila u paralizi cijele svoje moralne i fizičke snage.
— Ne, gospodine, ne dođoh ja po novac, već dođoh po nju, po vašu ženu, po Valentinu, po moju draganu ...
— Jeste li vi pri sebi! — uzdahne domaćin i pohrli prema prozoru kao da će zovnuti na vatru. Tkalac s upaljenim grozničavim očima gotovo ga odnese natrag na stolicu.
— Da, gospodine, pravo rekoste: ja sam pošten čovjek, tako pošten, te ne umijem lagati, te bih prije ubio no ukrao i prije poginuo no krao tuđu ženu, krao ljubav drugome, naročito tako simpatičnome čovjeku kao vi. Ja ljubim vašu ženu, vaša žena voli mene, i ja sam večeras došao da vam to pošteno, otvoreno reknem i daje odvedem! — nastavi Tkalac i položi na stol nabijeno oružje. — Evo, ne bojte se, gospodine! Ja nisam luđak, nisam zločinac, a vi, ne nalazite li drugog izlaska, možete uzeti ovaj brovvning i mene tu ustrijeliti kao običnog propalicu i provalnika ...
I opet mučno, pečalno, kobno, dugačko i predugačko ćutanje, astamsko disanje, pa udaranje satova kao srdaca i lupanje srdaca kao satova.
— Ah, što ja to čujem! Može li sve to biti, reci, reci, Valentino! Govori, govori, Valentino! Ta to nije, nije i ne može biti istina, zar ne, Valentino, moja mala Valentino! — projeca muž.
— Petar Tkalac plemić od Zvečaj-grada je siromašan, nema više uniforme, ali ostade časnik i nikad ne laže! — isprsi se mladić, govoreći snažno kao na komandi pred četom. Valentini se povrate iz stakla oči, polagacko, kao budeći, diže se i stade na noge, pođe prema Petru i reče, mjereći ga od glave do pete:
— Ako ste vi Austrijanac, Mađar, Slovak, što li, znajte da sam ja Francuskinja, i da kod nas u Francuskoj nije običaj da ljubavnici denunciraju svoje ljubovce muževima. Gospodine Colignon, ja sam odista voljela taj tip, ako mu se i nisam podala, ali od danas ga duboko prezirem, i neka smatra taj tuđinac kao da je dobio od mene ćušku, dobru francusku zaušnicu! ... Klanjam se, gospodo!
I iziđe iz sobe.
— Gospodine plemiću, gospodine »Kalak«! Želite li pomoći, stojim vam na usluzi! — reče gazda Colignon mladiću, kada kao pijan teturaše napolje s osjećajem mokrog pijetla.
Na hodnik dotrči za njim sobarica.
— Pardon, gospodine, zaboraviste revolver!
| Povratak na vrh stranice. |