Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
XI. Kad sve to svrši, majka pođe šutke u svoju sobu, jer je ona uvijek lijegala, netom bi je spopala kakva velika žalost. Sestre su mirile mačka gladeći mu leđa, i gledale u oca, koji je sjedio uza stô, upirući čelom o desni dlan. Zurio je ravno preda se, ali se vidjelo, e su njegove misli negdje daleko. Najednoć se trgnu: — Vlado! Potraži fenjer. Kad ga donijeh i užgah, on reče: — Idimo u Stranu. Digosmo se svi. Ja sam išao prvi, rasvjetljujući put, otac i sestre za mnom. Dva puta stadosmo, jer je voda, puna blata i zemlje, još uvijek tekla niz Glavu, a put je bio sav razrovan i natrpan kamenjem. Vinograd je ležao ispod Glave, na lijevoj strani Konšiljerova doca. Sad smo mogli bolje čuti, a nedaleko od nas i vidjeti, kako voda još teče poput rijeke niz klanac, plaveći ravni dio doca i razlijevajući se niz donji porušeni zid dalje u luku i u more. Voda je bila crvenkasta od zemlje i nosila je iščupane voćke i loze. Kad uđosmo u vinograd, on se još bijelio od grada. Na nekim su nam mjestima noge propadale duboko u mrzlo sitno komađe. Ali što u njemu vidjesmo, prože nas još većom studi. Loze gotovo sasvim gole, samo po koji istučeni grozdić visi pogdjegdje na prutu. Sve lišće kao nečim izrezuckano, prosuto na zemlji, pomiješano s gradom. Gole loze, izmlaćenih i prelomljenih prutova, izgledaju još crnje na bjelini tla. — Sve! Propade sve! — govorio je otac. Obađosmo čitav vinograd, zavirismo i u obližnji, al' svuda ista žalost. I mi se vratismo ne progovorivši ni jedne riječi.
XII. Majka je već ležala. Sestre pođoše u svoju sobicu. Otac sjede pokraj stola, nasloni ruke na koljena, zamisli se, gledajući preda se u prokisli pod. Kao da ga istom sada srvao umor, i neko se breme svalilo na njegova leđa. Bio je moj običaj, da ga svake večeri, baš prije lijeganja, poljubim u čelo. Al' mi se ovog puta činilo, da bi mu bilo još teže, kad bih mu se u takav čas približio. Kao da sam slutio u njemu nešto, u što ne smijem dirati. Dokradoh se tiho do svoga kreveta i ne zatvorivši vrata od sobe. Svukoh cipele i haljetak, sjedoh na postelju, zagledah se opet u oca.
96