Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Mama! Kaplje ti baš na glavu, a ti i ne osjećaš, — kliknuh ja, a sestre udare u smijeh. — Osjećam, sinko. Osjećam. Ali se navlaš i ne mičem. Neka malo i mene. Ne ću, bogme, ni ja da uvenem... Je li, Pijero? Ove godine Vlado, a do godine ove naše golubice. Da nam ne podivljaju ni one u toj pustinji. A onda svi. I mi, dvoje staraca. — Polako, ženo! Polako! — Ti se uvijek nečega bojiš. Vidiš, kako Bog pomaže. — Nisam baš tako plašljiv. Ali se ne smije oduzeti četvorici, da dadeš jednom. Znaš, kako je bilo ove tri posljednje godine? — Znam. Ali ne može biti, da nam sinovi postanu drugovi Košćini i Golijatovi, a kćeri možda nešto kao ona svetica Livija! — Marietta, pusti! Čemu sada to? Za ovu je godinu sve u redu. — A da ovoga nije bilo? — upita majka. — Onda bi valjalo još počekati. Oh, svakako! Otac ustane i otvori kućna vrata. Gotovo i nije kišilo. Samo je voda posvuda tekla i šumjela. Nebo crno i zatvoreno. Oblaci niži. Vjetra niotkuda. Sijevalo je na sve strane. Uzduh je tištao i gušio. Spopadao nas čudan nemir i tjeskoba. — Pijero, što veliš? On ne odgovori. Šutjeli smo i prisluškivali. — Zvona! — Čemu, oče? Čemu to zvoni, u noći? — upita srednja sestra. — Ljudi se svega boje. — Pa i ja, oče. I ja... Majka je povuče k sebi, stade je tetošiti. Ja se najednom trgnuh. Naš mačak Moro stajao je uza me na stubama, gdje sam pokraj vrata sjedio. Savio u luk leđa, pognuo glavu, buljeći nepomično preda se, a sav se nakostrušio. Dlake su stršile na njemu kao igle. Čudan glas, nalik na jauk, otimao mu se iz grla. — Potjeraj ga! Ne mogu to slušati, — vikne majka. Ali se mačak nije dao s mjesta. Jedva ga prognah malo naviše. Bilo je sparno i zadušljivo. Tjeskoba je samo rasla. Odjednom bljesnu; zagrmi muklo i snažno. Očekivali smo nov pljusak. Nešto je padalo s visoka, ali to nije bila kiša. Kao da konji topoću niz Glavu, kao da kamenje pada na krov kuće. Praštalo, zveckalo, lopotalo i bubnjalo, dugo, neprestano, popuštajući malko, da navali još jače, netom bi zagrmjelo. Voda nije više prodirala preko praga u kuću; okruglo, blistavo komađe udaraše o zid bunara, odskakivaše u sobu. Mi smo svi šutjeli, nepomični i zaprepašteni; samo je mačak jaukao kao i prije, stojeći uvijek zgrbljen i naježen. I prođe tako neko vrijeme, koje se meni pričini dugo, veoma dugo.
95