Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Da, da. Za njega nam je Bog i šalje. Prije svega za njega i zbog njega. Tjerajmo ga na kišu, tjerajmo ga... — A čemu to? — rekoh ja što nedužnije, iako sam shvaćao smisao njihovih riječi. — Jer bi bez nje uvenuo. Uvenuo bi, sinko, kao naše mlade loze u Nerezinama... Ali sve je spašeno. Slušaj samo! I mi smo prisluškivali, kako vani more šumi i vjetar se jače diže, dok nam u kuću prodire svježina, što javlja kišu. Majka je vodila u krevet najmlađu sestru i brata; starije su sestre pospremale stô; ja sam sjedio pokraj vrata. I što sam duže gledao u oca, to su događaji toga dana sve više blijedili i nestajali pred mojim očima. Svi oni usklici, i vika, i pjevanje, gubili se negdje daleko, a od riječi toga čovjeka, koji je šetao po sobi gotovo mladenačkim kretnjama. Shvaćao sam po sreći, što je sada izbijala iz njegova lica i iz zvuka njegova glasa, koliko je on morao trpjeti u te dane, kad se bojao, da će ga suša prisiliti, e odrekne majci ono, što joj bijaše napokon obećao. Nisam znao baš zašto, al' se meni činilo, da i njega, kao i majku, mori žeđ, što je ljuća od žeđe veloselskih seljaka... A sve to najviše zbog mene... I ja sam htio da potrčim k ocu, da mu se objesim o vrat, ali nisam ni sada mogao da svladam bojazan, što me uvijek hvatala baš pred onima, koje sam najviše volio. Da ne sjedim onako i da se svemu tome lakše otmem, potražih vedro; metnuh ga pod žljebić, što je stajao nad kućnim vratima. Majka je baš nosila na sto jelo i ono malo vode, primljene krišom od kapetana, kad se prve kaplje kiše prosuše na naš krov. Kroza strop od samih dasaka mi smo mogli dobro čuti, kako lupkaraju — spočetka rijetke, krupne, a zatim manje ali gušće — dok kiša ne složi, i ne ču se više no jedan sami šum, neprekinut i jednoličan. — E, kad bi baš ovako nešto duže padala! — reče otac. Ali zagrmi iznad drage. Čitava uvala zatutnji, a nama se pričini, da se i kuća trese. Onaj se šum prometne u lomot pa u klopot i u bubnjanje. Pljusak je trajao dugo, bivao snažniji. Čuli smo, kako voda pada kroz stari krov na daske tavana iznad naše glave. Na nekim je mjestima već kapalo i okolo nas. — Bojim se, da će toga biti i previše, — reče majka. Doskora će odavde i u konobu. — To kaplje vino u naše bačve. Žljebovi su zvečili i glogotali propuštajući teško vodu. Čulo se, kako se voda razlijeva niz Glavu i teče uličicom, lupajući o naša vrata. Razabirao se na mahove i šum, nalik na onaj daleka slapa. — To je mali povodanj! — Zar ćeš i ti kao i naš Profeta? — Ali, čovječe... — Šuti. Pa kad bi to i bilo? Trpjeli bi malo samo doci, gdje se i tako loza mnogo ne gaji. Višnje smo i smokve već pobrali. Pa onda: slušaj! Pljusak je jenjao. Žamori nam se okolo kuće pričiniše sada jači. Voda je niz Glavu šumjela kao potočić; prodirala nam je malko u kuću. Ali je na krovu bilo mnogo tiše. — A što bi to moglo biti? — upita majka prisluškujući onom dalekom šumu. — Bit će voda niz klanac, što vodi iz Malog sela. Spušta se iz Konšiljerova doca naglo u luku. Ondje bi moglo biti i nešto štete.
94