Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Ovdi se još ništa ne vidi, ma je s one strane kanala sve crno. Gre hitro priko mora. Ravno k nami. Noć će u selo, prî od nas. Mnogi su klimali, ne vjerujući, glavom: drugi su pak govorili: — Pa to su i oni mornari rekli. Nešto je. — Čujte — uzvika se opet Golijat. More, dosad mirno kao ulje, uzdiha se jedva mlateći grebernje niza žalove. — Je. Vrime se prominilo. A neka starica viknu: — Gledajte Sveticu. Jopet bunca. Uvik je ona takva, prî nego, dažd pane. I nova nada niknu u ovoj čeljadi. Bog ne zapušta siromaha. Eto oluje, vode nebeske i za njih, i za životinje, i za lozu. Još prije zore bit će sve dobro. Nebo im se smilovalo. — Doma! Doma! Sve potrča, da odveže, da potjera životinje. I zbilja, još prije no se maknuše, najgornji rubovi tamnih, gustih oblaka pokazaše se u sumraku nad vratima uvale, i prvi dah vjetra haknu u dragu, poletje prema selima. — Fala tebi, Bože! Fala tebi, Bogorodice! — Te deum laudamus! — začu se duboki glas Profetov. I sve pobrza prema selu. Duga siva povorka životinja i ljudi prođe, nalik na večernje sablasti, pred našom kućom, pjevajući neku crkvenu pjesmu. Čulo se sve tiše pjevanje umornih glasova bez boje i pravog zvuka, a praćeno muklim prijetećim usklicima starog prosjaka i visokim kliktanjem i smijanjem svetice Livije.
X. Majka užga svijeću na stolu, ali mi ostadosmo na cisterni. Disali smo duboko vjetrić, što nas rashlađivao, gledali u nebo, koje se dalje mračilo i naglo pokrivalo sve crnjim oblacima. Uđosmo u kuću istom onda, kad pjevanje seljaka zamre negdje daleko i znani nam muk zavlada opet našom mrtvom praznom lukom. Otac je šetao po sobi, virio svaki čas napolje, bacao pogled na barometar. — Što opet gledaš tu tog varalicu? Zar još sumnjaš? Sjedi! — reče mu majka. — I tako si se danas izmučio s onim divljacima. A vidje li, kakvi su? — Pusti. Sve je to ništa. Jadni, bijedni ljudi!... A moj barometar! Ovog se puta opoštenio... Čuješ, lupa prozor u sobi. Valja zatvoriti; ali valjano. Stari nam je Profeta obećao čitav potop. A to i trebamo. I taj boležljivi čovjek ćelave glave i bijele brade nije više kašljao, hodao je uspravno, izgledao mnogo mlađi. Stade trti dlan o dlan; pogleda u me svijetlim nasmijanim očima. Majka vidje taj njegov pogled, pa pogleda i ona u me, očiju još veselijih od njegovih. — Pijero! A što veliš sada o našem Vladu? — Pa što bih rekao? Potjerat ćemo ga na kišu. Neka ga promoči, sve do kože... do kostiju.
93