Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Ali baš u taj trenutak ću se s druge strane obale krik, što nas sve prenu, kao da nas bič ošinuo. — Brod! Brod! Dimi se na Kargaduru. I nasta nagla, divlja trka na drugu stranu obale.
VIII. Tri se stupa dima dizala visoko uvis: dva na vratima uvale, jedan na visu iznad Kargadura. I oni nisu bili ravni i mirni. Vjetar s pučine naginjao ih prema luci, motao ih u svrdlove. Sunce, koje već padaše prema zapadu, obasjavalo ih svjetlošću gotovo crvenkastom. Sigurno su derani Golijat i Sibe naslagali mnogo suha lišća i granja, jer su njihova dva stupa bila debela; činilo se, da ću dugo sukljati u visinu. Meni je bilo žao, što nisam ondje, s njima, na vidiku pučine, kojom lađa dolazi. — Hitro! Brzo će mrak! — Žurila se čeljad; trčala je, gdje je obala bila najviša i zgodnija, da lađa o nju pristane. I opet su redovi onih sudova stajali na rubu obale. Nemirnije su životinje bile sada vezane o obližnja vrata i o gvožđa rešetkî na oknima konoba. Sva je muka i ljutnja bila zaboravljena. Profeta je opet šutio, gledajući mrko preda se; svetica je Livija išla okolo, tiha i šutljiva, nalik na mjesečarku. — Fala Bogu! — klicale su žene, jagmeći se i sada za mjesto, na kojemu bi mogle prije doći do svog dijela vode. — Na moje! Na! — zvale su žene, a ovce se kupile okolo suda, kao da će se voda sada u nj razliti. I onaj četvrt sata čekanja pričini se nama svima duži no čitav dan proboravljen u luci sa žeđom u grlu, s gladom u želucu, s udisanjem zraka, što je palio pod suncem krvnikom. Ču se dug, oštar zvižduk. Lađa se pokaza na savijutku pred rtom Kargadura. Ali je čeljad ne pozdravi veselim krikom. Glasovi razočaranja i nezadovoljstva digoše se u gomili. — Pa kakvi je to brod! — Tri »maštila« vode za toliki narod! — Mogli su nam onda poslat i kakvu braceru! Neka žena digne kabao i lupne njime u zemlju. Spopade je bjesnilo — i ona gotovo zaplače kričeći: — K vragu i ti! Nosit ću doma vodu u bočici... u bočici. — Kirije elejson! Kirije elejson! — javi se Profeta vukući zloslutne glasove iz dubljine svoga grla. Gomila se poče komešati. Ali se nađe i neki, koji reče: — Mir, judi! Nî vela, ma joj je gustirna duboka. Veća bi bila još više zakasnila. Lađa je već pristajala. Kapetan, čovjek nizak, plečat i crvena tvrda lica, stajao na svome visokom mostu, davao kratke naloge mornarima.
89