Stranica:Vladimir Nazor - Priče s ostrva, iz grada i sa planine.pdf/88

Ova stranica nije ispravljena

Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine

— Ljudi, — reče. — Navdar je pucao, samo da malo prestraši. A ima li vode, ona će biti vaša. — Ima je. Ima. — Pa to bolje. Zar nije ljepše primiti nego oteti? Zar nije i lakše? — Je! Je! Ma onaj čovik... — Lako s njim. Martine! Navdar se opet pokaza. — Martine, ti ćeš meni otvoriti. Navdar je gledao gomilu. Oklijevao je. Najednom reče: — Bi'. Ma oni drugi... — Ne brini se. Čekat će ovdje, mirno. — Hoćemo! I otac uđe sâm u dvorište. Kad se vrati, on reče: — Navdar će povesti gore u kuhinju tri najstarija od vas, da sami vide, ima li vode. Stari uđoše, popeše se s navdarom uza stube. Ču se, kako se otvaraju kućna vrata. — Gospodine, tako je pravedno i pošteno! Broda nî. Ne može se više čekat. Prî noći moramo biti doma. Sad je sve i žedno i gladno... gore nego prî. I žene se tiskahu k vratima noseći opet svoje sudove. Već se i gurahu, bojeći se, da posljednje ne bi ostale bez vode. Sad su govorile o navdaru i o njegovoj puški samo uz smijeh i šalu. Jedino je Profeta mrmljao nešto o ognju, gradu i potopu, dok je svetica Live, u novom nastupu nježnosti, gukala kao golubica. Ali se starci vratiše; rekoše: — Nî ništa. Ni jedne kapje. Žene se ne maknuše. Nije im se dalo odreći se i te posljednje nade. Tuga, pa žalost i gorčina, razliše se po onim licima. Neko su vrijeme šutjele, upirući pogled u vrata. Motrile su se zatim kao da jedna drugu nešto pita. I nasta žagor, što se prometnu u viku. Kako to? Ona je cisterna velika, krov širok i dug; žljebovi su dobri; a kuća je uvijek prazna, pa nitko ne troši vodu. Netko ju je popio ili prodao... A čemu onda navdar straži s puškom u ruci, gotov i da puca na ljude? Da nije voda sakrivena u istoj kući? U bačvama? U kamenicama za ulje? — U konobe! U konobe! — nasta vika, i ja se sjetih, kako je otac pričao majci, da su navalom u konobe bila započela divljaštva i za vrijeme neke druge suše. Moj je otac bio problijedio. Vidio sam mu na licu, kako se s teškom mukom sili, da se pokaže mirnim. — U konobe! U konobe! I glas je onih žena bio sada nalik na tuljenje. Mržnja im je opet gorjela u očima, dok su gledale u navdara. A on se bojao zatvoriti im vrata u lice, jer je slutio, da će istom onda sve planuti. Moj je otac šutio; znao je, da će biti utaman, otvori li usta, a ne nađe li baš onu pravu, onu jedinu riječ, koja bi mogla pomoći. Sve je bilo napeto i čekalo, da netko prvi skoči, pa da se nešto krupno započne. Meni se u taj čas pričini, da je Bijes Suše banuo među nas i da nam hače u lice vjetar ljutnje i ludila. Nešto mi je gorjelo u prsima kao i svima onim ljudima. Činilo mi se, da ću odahnuti samo onda, dogodi li se ono, što je i ta čeljad htjela...

88