Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— Dajte, dajte, mlada gospodarice, — navaljivahu na nju seljanke. Ona je stajala neodlučna. Sjećala se nekih majčinih riječi, no kad jedno dijete napokon šane: Vode!, ona reče: — Ali nemam čaše. Sve se žene obradovaše. — Lako za to. — Evo! Drž'te! — Dones'te i lijte u ovo! — Ne! Ne! Neka sama dili. Svima pomalo. — Svima! Svima! I sestra donese ibrik s vodom. Oči joj se sada sjale. Usta smiješila. Rumenilo joj se rasu po licu. Ruke joj zadrhtaše od uzbuđenja. Nikad mi se ne pričini tako lijepa i pametna. Ona uze od neke žene sudić od kovine, natoči u nj vodu, primaknu ga kroz razmak između dviju šipki k ustima manjeg djeteta. Mališan je požudno pio i gutao, da više posrkne; ali je ona pazila, da se ni kap ne prospe. — Dosta! Dosta! Ima nas mnogo. Sad su žene tražile okolo djecu, hvatale ih i dizale na prozor. Veselje je vladalo u toj gomilici. Majke su trčale na obalu, da nađu dijete; vraćale se, noseći ga u naručju. — Napojite malo i ovoga moga kanarinca! — Ali ja nemam više vode. — Ima je Vaša mater. Sestra potrča u drugu sobu. Vidjeh doskora našu majku, gdje dolazi na kućna vrata i govori tiho i zabrinuto nešto ocu. Ali se on nasmjehnu; odgovori joj glasno, da smo mogli svi čuti: — Vidio sam, vidio sam... Tako ti je, ženo moja. Ustaviš li žeđu pred vratima, ona će ti u kuću kroz prozor, pa i bila na njoj rešetka od gvožđa. — Tako je, tako! — odobri gomila. — Napoji još jednom svoje piliće pa nosi ovoj djeci sve, što još imam. S drugima se lakše čeka, lakše i trpi. — To je prava besida, — vikne netko. Ja sam gledao u oca kao u nekoga, što ga istom sada upoznajem. Osjećao sam za nj ono, što je osjećala i ona gomila žednih seljaka, za koje sam dotada mislio, da su jedva ljudi, i da ih ne treba ni voljeti ni prezirati. Jest, otac me uči, da je njihova žeđa ista ko i moja; da kad njima nije dobro, pravo je, da to bude i meni. Nije dakle istina, da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, sve ćemo lakše skupa pretrpjeti. Nešto je lijepo ušlo malo prije, kroz rešetke onoga prozora, pod nasmijanim očima i pokraj porumenjenih obraza moje najstarije sestrice, u našu kuću. Ja bih rado htio, da je moja žeđa ljuta kao i u tih ljudi, i da je ne utišam, sve dok je se i oni ne liše. I kad majka donije ženama ono malo vode, što smo je još imali u kući, te me pozva, da pijem pred djecom, što su čekala, ja progutah slinu, što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh:
82