Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
— »Kirije elejson! Kirije elejson!« I Profeta obori glavu na prsa, poljubi križić na krunici, što mu je visjela o pasu i stade moliti, tepajući na mahove nešto glasnije: — »Exaudi nos, domine!« Zvali su ga fratrom, jer je negda služio u samostanu preko kanala, a dok je u selu bio mnogo godina crkvenim slugom, kretao se i govorio kao i oni fratri, koji obilaze ostrva, proseći po selima. Nadimak »Profata« stekao je u starosti, kad morade ostaviti crkvu i pođe u prosjake, jer onda poče da prorokuje, kazujući na svoj način riječi i čitave odlomke iz Svetoga Pisma. Mladići i djevojke zbijali s njime šale, ali su ga starci i starice slušali s nekim strahom, bojeći se najviše pričanja o potopu, o Božjim kaznama u zemlji misirskoj i o rasulu Jerusolima. Mnogo su se također plašili i nerazumljivih latinskih riječi, što su u Profetinim ustima nekako drukčije zvučile no kod oltara, na usnama župnikovim. U danima nevolje sa starim se prosjakom nije nitko šalio; ali danas, dok se očekuje bunarlađa i šjor Pijero onako govori, nije nitko htio slušati zlogukog proroka. Prosjak je sada šutio i gledao mrko u zemlju. A moj je otac htio, da ti ljudi ne klonu, da kakogod prevari i svoju i njihovu nestrpljivost, u slučaju, da lađa zakasni ili čak i ne stigne. Prekidao je razgovore, što bi mogli uzbuditi ogorčenje prema onima, koji su odgađali već davno obećano raširivanje njihovih lokvî i gradnju novih bunara. Nikada ga ne čuh tako govoriti i nikad mi se ne pričini tako dobar. Sad sam i ja vjerovao, da će sve to zlo začas proći; i bi mi lakše. Slušao sam ga i ja rado, ali ne mogoh odoljeti želji, da se ne provučem naprijed, na drugi kraj uličice, gdje se nešto zbivalo.
V. Desetak žena tiskalo se ondje k niskom prozoru sobice, u kojoj su spavale moje sestre. Starija i najmlađa sestra stajale su na njemu; držale se rukama gvozdenih šipki i gledale u žene. Neka sitna starica s crnom maramom na glavi hvatala se također rešetke, govorila im umiljato: — Sinjorine naše drage, samo jednu suzu! Samo jednu kapljicu! — Makni se, stara! Ako ća imaju, ne će bit za tvoju gubicu. — Sve ča mogu dat, bit će samo za dicu. — Je! Je! Za dicu! I u tren oka troje malene djece, dignute od svojih majki, nađoše se na onom prozoru. Stajala su nogama na pragu, držeći se grčevito šipkî i gotovo da zaplaču. Mršava, blijeda djeca sa slinom u kutovima usta, s očima prestrašenim. — Daj! Moli... lipo! — Reci sâm!... Dobre su one. Ali jedno dijete zaplače. Stade se derati i lupati nogama. Majka ga morade maknuti, i dvoje druge djece banuše odmah na njihovo mjesto. Najmlađa se moja sestra gotovo bojala, ali je starija gledala zamišljeno u djecu, ne trepnuvši trepavicama svojih krupnih crnih očiju.
81