Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
unajme lađe, što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala, da će proći nekoliko dana, dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod, koji prenosi vodu.
II. Tih je dana moj otac bio veoma zabrinut. Rujan se primicao. Očeva borba s majkom radi moga školovanja bijaše već dovršena. Stignu iz grada i pismo od tetke, koja odgovori, da će me rado primiti na stan i koštu, pa majka odmah poče da mi šije novo rublje. Otac me često zvao k sebi; čitao mi i prevodio najmilije mu stihove iz Vergilija. Ali što je šuša postajala ljuća, to je on bivao sve šutljiviji. Poče iznova izbjegavati svaku riječ o mome školovanju. — Što si se, čovječe, zabrinuo? I ako žega odnese koju kacu masta, bit će vino jače, bolje i... skuplje. — reče mu jednom majka. — Ti ne znaš, što se kuha gore u selu. — Pa što? Seljani se sada mole. Zavjeti. Procesije. Tko se obraća Bogu, ne misli na zlo. — E, tako je bilo još jednom, kad sam bio dječak. Suša kao i ove godine. Spočetka sve strpljivo i mirno, a zatim... strahota! Da, strahota, iako je selo bilo onda manje, ljudi bolji no sada. I sve je planulo dva dana poslije velike procesije, u kojoj su išli bosi i gologlavi, sa svijećom u ruci, udarajući se u prsa i pjevajući pokorničke pjesme. Bijaše ih spopalo neko sveto pijanstvo. Pravili teške zavjete, ispovijedali javno svoje grijehe, praštali i pitali oproštenje, posipali glavu prašinom. — Eto, vidiš. — Da. Ali sjutradan, kada crknu u selu nekoliko mazgi, dvije žene prve pobjesniše, a doskora i gomila. Netko reče, da najbogatiji kriju vodu u kući, i da ni bunari nijesu baš prazni. I selo se dignu. Svjetina prodre silom u stanove, pretraži sve cisterne, nahrupi u konobe. Rekoše, da je u bačvama više vode no vina. I onda započe navala i otimanje. Gasili su žeđu svoju i životinjâ vinom i octom. Pijanstvu od sunca pridruži se pijanstvo od vina. Srtahu jedni na druge, braneći svoje i otimajući tuđe. Harali su i u ovoj luci. Nikad takvog divljaštva i zloće. Htjelo se zatim mnogo, dok se selo umirilo i oporavilo. Ti ne znaš za bijes suše... — Ali lađa iz Pule! — I onda se očekivala ta bunar-lađa. Stigla je, ali prekasno. Majka ne odgovori. Zamisli se, gledajući u iglu, pa onda u me. Ja sam pogađao, kakva joj se misao vrza po glavi: misao gorka i turobna, od koje se njene oči pričinjahu još krupnije i žalosnije. Ali ja nisam mislio na ono, što će sa mnom biti, ne padne li na vrijeme kiša. Prvi sam put doznavao, da ima jedna avetinja, koja ne luta noćnim sjenama i ne niče iz tame i studeni, da oslijepi i smrzne ljude i životinje. Ona silazi iz sunca, sva svijetla i plamena, da mori grla žeđom i opije bjesnilom ljude. Bijes Suše ide ove godine u sunčane satove ljetne po luci i po selima. Potjerao je sve ptice, ušutkao cvrčke, ispio i posljednju kapljicu vode, osušio loze, utukao mazge i ovce, a sada zaluđuje čeljad. Prvi put osjetih, da ima nešto jako i neprija-
77